LUC
53534848484848534853535348480001015302532353532353484848484853482323232348532348

t DR- JAN. EV. KREK
RODEN 27. STUDENOGA 1865., UMRO 8. L1STOPADA 1917.
LUC
ALMANAK HRVATSKO-SLOVENSKOG KATOLIČKOG NARODNOG BAŠTVA
1918
UREDILI
JOŽE STABEJ
JOSIP STIPANČie
40589

CIJENA K 6-—, ZA DAKE K 3--. IZDAVAČ I ODGOVORNI UREDNIK IVAN KRST. LOVRIČEK.
T1SAK KR. ZEMALJSKE TISKARE U ZAGREBU.
SPOMINU JUGOSLOVANSKEGA VELEUMA
DR J. EV. KREKA
NJEGOVI FANTJE.
ZAPUSTIL NAM JE NAROČILO:
VI VSI, KI STE SEME IZKRVAVELEGA NARODA, MISLITE LE ENO: KAKO BOSTE POSVEČALI ZDRUŽENI VSE SVOJE MOČI, VSE SVOJE ZMOŽNOSTI, VSO SVOJO LJUBEZEN IN VSE SVOJE SRCE NAŠI JUGOSLOVANSKI DRŽAVI, ZA NJEN PROCVIT, KULTURO IN BLAGOSTANJE!
Jože Plot: Poslanica pred svidenjem.
„Ne boj se! Suženjstvo je veleizdaja, ker izdaja človeka, obitelj, narod in s tem tudi državo /"
Evangelist Krek.
V dobi te velike samote, ki tako vseobsežno napolnjuje srce, po besedi božji zamaknjeno samo vase, je že marsikdo mladih potožil o dolgčasu. »Ali se je že preveč in vse preveč krivičnega zgodilo na svetu, da komaj čutimo, kaj se godi krog nas? O da pride konec brezdelja, da se razklene nemoč, ki v njej trepečem — morda še par let. — a potlej bo drugače, mora biti drugače! Kaj delaš ti, kaj delajo zdaj naši ljudje?« Tako pišejo mnogi prijatelji: iz strelskih jarkov, iz vojaških pisarnic, civilni diurnisti.. . Gotovo ni prav, istovetiti ta dolgčas s pomanjkanjem dobre in vesele volje. Zakaj v naši mladeži ni bilo nikoli krepkejše sile, ko je zdaj odpor njih molčeče bolesti. Tisoči zaklenjenih src se grejejo ob misli na dom in na vstajenje narodovo: morda še par let, a potlej bo drugače, mora biti drugače! Mar naj bodo osramočeni tisoči in tisoči, ki so žrtvovali življenje?!
»So vprašanja, ki se časih zdi, da jih ni, ki se zde mrtva, kakor se zdi mrtvo oglje, zagrnjeno s pepelom. A zapiše veter ter raznese pepel in izpod pepela zažari živa žerjavica«. (Ušeničnik, Knjiga o življenju, str. 5). Eno stoji: V tej bridki preizkušnji našega naroda, ko so tehtane njegove fizične in moralne energije, ko se izpričuje veljavnost vsega njegovega • bitja, smo spoznali svojo dolžnost kakor na sodnji dan: Danes si sojen, naš narod in vsak posameznik v tebi! Ne boš obsojen, če je tvoje življenje, če so tvoji sinovi močni, iskreni in nesebični. Pridimo in poglejmo! Kdorkoli si in kakršenkoli si, za vsakogar je potrebno, da se vprašaš: ali je vse prav v meni, ali je pošteno in odkrito moje srce, če prisezam na delo krščansko ... Nič plašljivosti, nič stranpoti in oportunizma, nič slepih sanj, a vsakdo imej pošteno sinovsko srce! In proč z ljudmi, ki jim je navdušenje — opravek!
Veselimo se, prijatelji! Zakaj za vse hude, inalodušne dni, ki jih treba pretrpeti, nam je dana mogočna obljuba in poroštvo! Ob tisti uri, ko smo se zavedli svoje lakote ter smo zakoprneli iz svoje revščine, je govoril glas Gospodov: »Blagor lačnim in žejnim!« Naš narod je lačen in žejen pravice. A zdaj se je prerodilo in pomladilo tudi trojedinstvo naše vere, upanja in ljubezni: Pravični, ki vidi vso grozno lakoto te vojske in pozna daritev naše srčne krvi, nas bo nasitil z blagoslovom, ki pride! Zaupajmo in veselimo se! Stradamo, a ostalo je v nas koprnenje, neutešno, vedno večje ... naša pot gre navzgor!
Pač »moramo odkrito priznati, da spada slovenstvo še med rudimen-tarne organe človeštva, ki še niso dosegli stopnje kulturne integracije«. (Zora XX., str. 250). A vemo tudi, »da se nahaja rudimentarni član slovenstva in etatu nascendi... Če ie usoda našemu narodu poverila sploh kako nalogo v družini narodov, potem pride sigurno čas naše kulturne integracije in naš kvantitativno sicer mali, a kvalitativno čili in odlični narod postane samostojen član v harmonični korelativni enoti narodov, iz
katere ga nobena sila na zemlji več ne iztrga«. »TJ slobodi ujedinjeni naš narod hočemo da bude član velike zajednice naroda, koja je danae ideal čitavog kulturnog svijeta in za koju toliki milijoni žrtvovale svoje živote«, (Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, god. L. br. 1.).
Potrebno pa je, da nas že zdaj, ko se nam je vsevprek preživo razkrila neodložljiva nujnost skupnega narodnega delovanja, prešine tudi zavest o nujnosti pametne in smotrene porazdelitve dela. Vam vsem, ki ste seme izkrvavelega naroda, velja testament Evangelsta Kreka. Skušajmo doseči smotreno ekonomijo vseh narodovih moči! Majhni smo po številu. To je stara tožba. In vendar še vedno pozabljamo, da ravno zato predstavlja vsak posameznik razmeroma tem večji in važnejši del narodove eksistence. Nihče ni preslaboten, če je volja močna in se podvrže smotre-nemu delu! Naj ne misli nikdo, da bi bilo njegovo delo premalenkoetno! Bolj ko kdaj bomo zdaj potrebovali malih, pridnih sodelavcev, tihih, požrtvovalnih ljudi. Ni potreba, da bi bil ravno voditelj naroda. V množici dobrih in zmožnih ljudi ie le eden najboljši in najsposobnejši. Osebni cilj bodi: popolnitev! Narodov cilj je pa celokupnost osebnih ter se glasi: boljši časi po boljših ljudeh! Če hočemo udejstviti velikopotezno narodno kulturno organizacijo, se moramo ozirati predvsem na zdrav, živahno in smotreno delujoč organizem. Doživljamo veseli čas, ko se razblinja in umira titularni aristokratizem, ko prenavljajo vso človeško družbo demokratične ideje ljubezni ter se uveljavlja moč kulturnega aristokratizma. Z vsem poštenjem in vso ljubeznijo svoje volje upamo: Narodna aristar-hija naše jugoslovanske države bo vzela sapo izumetničenim bitjem, ki izpodjedajo delovno moč narodovo; v prah in pepel se bo sesedel biro-kratizeni sleherne baze in izdihnili bodo navdušenci »iz poklica«.
Dela bo dovolj na vseh poljih narodovega snovanja. »Kjer se komu zdi, da je s svojimi sposobnostmi in svojstvi primernejši za delo, tam se pridruži drugim delavcem! Nikdo ne more vedeti, kaj nam prinaša bližnja bodočnost. Srce, naša zavest, da je stvar našega naroda pravična, da si ideje, ki se jih je oprijel naš narod, ustvarjajo vsi pošteni ljudje vseh narodov, nam govorita, da se moremo nadejati le dobrega. Ali računajoči razum, ki računa tudi z zlobnostjo in močjo sovražnih sil, nas- opominja, da moramo biti pripravljeni tudi na zlo. Ali pridi, kar hoče: bodimo ljudje, kakršen ie bil pokojnik Krek — s srcem in slavo na pravem mestu!« (Edinost, 15. NIL 1917).
Še in še bomo slišali pridigo: »Contenti estote, " begniigt euch mit eurem Kommisbrote!«
A kdor je spoznal dan obiskani a in preizkušnje narodove, si izberi geslo: »Nemogoče ni naša beseda! Človek umrje — crescat humanitas!«.
Prijatelji, ali je v nas samo navdušenje majhnih, ki hočejo hoteti, ali velika volja: hočemo!
Vičentije Mikša: Majci.
(Na glas o Krekovoj smrti.)
I.
Tebi, kojoj alem dobre duše vjenča čelo, Tebi, kojoj patnju patnjom odužiti treba. Tebi Domovino!
(
Da sklopim oči, zatvorim usta i da pustim, da se duša nečujno oči-tuje. Da prevrnem knjige starostavne, pa da nadem slovo istine — svetu riječ: — Ti jesi!
Ili da sakupim: more i brda — sela i gradove — barke i katarke — kolo sitno i cvječe šareno — sve da sakupim u grudima svojima, — da uzdrhču žile, a krv uzavre — možda bi se u duši stvorila riječ velika, slovo zlatno : — Vjerujem!
n.
Sto da činim ?
Evo ovako se pitam i dan ju i noču. Duh mi je nemiran. Jer ne cti. da pjevam raspoloženje jednoga dana, več pjesmu cijeloga života i mojega, i krvi rodene!
Da pjesma bude i Ijepa i bujna i ponosna.
Što da činim?
Kako da ti očitujem osječaj i misao, kako da Ti se poklonim, kad nema ruha poklonstvenog, kako da Ti reknem »Hosana!« — kad je hram srušen, a kandilo dogorjeva.
Siroee sam hladnoga ognjista Tvoga. Cvijet pogažene bašte Tvoje. — •Teka slabašna suze Tvoje, što gori na kamenu--
--Maj ko--Maj ko!----■
Što da činim ?
III.
* I >a uzniem kandioce, da kleknem i da ga natočim krvi svoje — — da plačem i dušom i srcem--
Mnogo je srdaca prepuklo ■— mnogo seje puta kandilo ovo napunilo patničke krvi — ali plamena nije bilo. — A žižak drhee, evjetluca i dogorjeva.
Što da činim ?
IV.
Otajstvene me sjene obliječu.
žvečim mi duša podrhtava. A vjerovati nesmijem. Jer mislim: sve je ovo laž dugih noči — — laž mašte i želje.
.Ter evo dopriješe tužni glasovi i gusle plaču po svoj domovini.
Ivan je umro!
Ajte, potecite. Jer gle sa mjesta onoga na koje mu pade mrtvo tijelo — diže se slava naša.
Ajde potecitel Da se molimo duhu Majke dobre, da oživi u srcima.
V.
Tajinstvene me sjene obliječu — a riječ velika rada se u duši. Kijee prolječa:
— Vjerujem! —
Da vjerujemo jedno Evandelje, koje pade, kao blagoslov na polja naša. Da ga nepisanog nosimo u grudima. Jer slova nisu lijepa. I da ide od usta do usta, kao pjesma. I da živi u nama!
Da mu živo srce bude oltar.
Domovina hram.
Narod svečenik!
VI.
Um?o je Ivan.
Umro je u krvavo jutro, kad je poškropio Geniju glavri. kad je pokrstio narod.
Hosana!
Blagoslovom snage krsten ie onaj, — radi kolega pade Jonatan, radi kojega ie i Ivan umro!
Hosana!
Cviječem smo okitili kuče i obore naše. U svetačkom ruhu stojimo ček aj uči TJskrs. Zvonovi zvone! Sreča je u narodu, jer je uzvjerovao sam u sebe -----
VII.
Ej, — listajte vi, koji spavate po šumama, po kršu, po polju krvavih bojeva. Ej — probudite se! Poteeite, jer je ovo slava eijeloga naroda.
Crledajte! Patrijarke, kraljevi i banovi eilaze u odorama svjetlim. Treba da i vi stignete na vrijeme, jer je evo Majka naša iznijela svijetlu krunu, — vjekovima zelju našu.
Sreda jte se!
A u dom slave uči čemo krvavi, pjevajuči psalam, koji su gore naše rodile — stari psalam vile Ravijojle!
Vi znate, da je on poeetak i okrašeno slovo Evandelja. koje je ušlo u srca naša.
VIII.
I svete Brača rekoše doči!
Na pahuljaetom putuju oblaku. Nisu ponesli Evanctelje ni svetačke kosti. Ponjeli su sreču u grudima, pjesmu na ustirna i silaze u krvavj^ jutro, da slavu slave sjemena svojega, koje je odavno živjelo na zemlji neplodnoj. — A eto otkako na nju pade mrtvo tijelo Ivanovo, uzraslo je 8 je me.
A sveta se brača smiju. Sire ruke.
Hosana! U vjekove!
»Vo imja Oca i Sina i Duha sjatago«.
Na pahuljastom oblaku 11 krvavo jutro si lazi pjesma:
»Slava vo višnjih Bogu!«
IX.
To je vezivo sela naših, to je kolo objesno, to je pjesma vile Kavijojle. A sav je narod pjeva, jer ee u njemu rada: sloboda i sreča.
A sav je narod pjeva, jer mu je duša patnjom očiščena sjevnula u vlastitim očima. Jer je kandioee napunio vjerom u samoga sebe. Jer je upoznao plod sjemena Ivanovoga i plodnost njiva rodenih — — — i čistom dušom ugledao krunu Marinu na prijeetolju modroga vala, na karnenu, na njivi, u šumama i — u srcu svome.
Jer se je obradovao sam sebi!
X.
---Maiei našoj pjevamo pjeemu i njenoj kruni svetoj.
Majci našoj pjevamo pjesmu, da sve spozna ljubav našu i vatru ovu, koja je tinjala stolječa, da plane enagom. kojom su je hranile patničke
duše. Ognjem ovim gore sela i gradovi — oltari i ikone--- gori sva
domovina s kraja na kraj. I nitko ga ne može ugasiti.
Kraj ognjišta naših ejedi veselje. TJglove kuča kiti---a sva-
tovskom barjaku povezalo je kitu rosnoga cviječa na vrhu! Brumovima našim i baštama šeče sreča u kičenom ruhu. Nevjestiea mlada. Oči su joj
dva kandila zlatna---obrve krilo gavranovo — kosa joj je valovita
svila — — —
--- — Majci našoj pjevamo pjesmu i njenoj kruni svetoj.
Puklo je delilo stare lipe. Na danje je svjetlo iznijela srce svoje. Iz korjena niknula mladica — napila se je krvi staroga srca i cvijeta — cviječem onim, kojega su satirale bure u vjekove.
U staro gnjezdo sinula je traka sunčana i pala mu po srijedi.
U kulama oetavljenim, u kulama mrkim kamenih gradova: — zadnji zbor zboruje prošlost naša. Žalosno se spominjanje smiruje zauvjek.
Pred nama je pala prošlost u grobove. Nema više nočnih sjena, da noči u ponoeje sjednu na propukli kamen i da plaču porod svoj.
Zatvorili su se grobovi zauvjek. Mrtvi da miruju. a živima da zvone
uskrsna zvona ---
Majci našoj pjevamo pjesmu.
Njoj, kojoj je patnja sreču redila.
Njoj, kojoj aleni dobre duše vjenča čelo.
Njoj i pjeema i duša i srce---
Njoj — Ilosana -—--
Domovino! Domovino!
Ivan Dolenec: Dr. Krek in naše svetno izobra-
ženstvo.
Z dostavkom: Laicus et elerus.
Pregloboke sledi si zapustil v meni; preveč čutim svojo zadolženost pri tebi. ki si nvi posijal v življenje kakor solnce: pretrd no se zavedam dolžnosti, naj poskušam pomagati pri delu, da izčrpamo po svojih močeh ta bogati rudnik, ki nam ga je dal Bog, sodobnikom in zanamcem in — sebi v srečo. Zato «e povrača moj duh k tebi. se želi muditi v tvoji bližini in si vtisniti tvoji podobo tem trajneje, ker nam je ne kliče več v spomin tvoja navzočnost, naš učenik Krek!
Prižgal si nam žarek nove luči. Pokazal si nam, kako moremo ohraniti srečo v zablodah našega časa.
Prvo, kar nam je klicala tvoja oseba, je bilo: Fant, stoj na lastnih nogah! Bog ti ni dal pameti zato, da gledaš plašno, kaj 'bodo storili drugi, in poslušaš kot navodilo za prihodnost, kaj bodo rekli k tvojemu ravnanju. A ko imaš pri sebi uro, ki kaže pravilno, če le dosti paziš nanjo, čemu vprašuješ drugod, koliko je ura?! Zanesi se na klic božji, ki ti govori glasno dovolj iz duha in srca! Bog ti ga ni dal, da te z vaj a s prave poti! C'e ljudje uravnavamo ure le drug po drugem, je mogoče, da moja in tvoja in nas vseh kaže napačno. Ce pa gojimo vsak svojo vestno, bomo videli, da kažejo vse — enako. Vsak posameznik, ki hodi pogumno svoja pota, je dostikrat nam vsem klicar. ki kaže smer k svetilniku.
.lasno je videl ipred seboj svoje cilje: Ustvarjati v družini našega naroda take razmere, da bomo vredni in deležni blagoslova Njega, ki je ustvaril posameznike in narode za srečo. Veroval je vanje, veroval v fcožjo pomoč, če gre za njimi. Težave niso spravile samosvojega moža ob zaupanje vase in v svojo stvar. Menda 1. 1905. je prevedel v »Naši Moči« verz Ade Negri o »ponosnem hrastu, ki v vetru se ne ziblje«. Ali so bile besede za koga primernejše ko zanj?
Izobrazba, ki jo nam je dala šola, je pridobila po občevanju ž njim veliko na svojem pomenu. Koliko smo se trudili v šoli z raznimi predmeti, a kako pogosto nismo imeli pri tem nikogar, da bi nam bil odgovoril na vprašanje, ki je vpilo iz mladih src, stradajočih duševne hrane, dasi so nas basali včasi do prenasičenja. Kaj mi to koristi za ta in oni svetAli pridobi s tem moje življenje na vrednosti, da bom koristil sebi in bližnjemu ? Z ljubeznijo smo se oklepali tistih, pri katerih smo čutili, da jim je odgovor na ta vprašanja merilo pri tem, česa skušajo naučiti mladega človeka in kaj zahtevajo od njega. A tega merila smo včasi tudi pogrešali. . . Ali ni bila nasa pesem, abitunjentov i z majhnega mesta, le prevečkrat enaka Prešernovi o golj'fivi kači, ki nas je speljala od doma?
Posamezne vede so se zelo razvile in strokovno se zahteva od kandidata profesure veliko znanja. Premalo pa mu njegovi učitelji ventilirajo vprašanje, na kaj je treba polagati pri dotični stroki važnost, da bo imela »hranilno vrednost« specielno za dijaka naše dobe, da bo laže in popolneje vršil svoje dolžnosti do Boga, bližnjega in sebe. Enotnega okvira univerza ne da, v katerem bi imel vsak predmet svoje mesto v dosego enega cilja: resnične sreče dijakove.
Trda je bila dr. Krekova sodba o vzgoji na gimnaziji za njegovih dijaških let in obsodba gotovo tudi presplošna — profesorja Žaklja in Ple-teršnika je izvzel sam ob drugi priliki —: »Za svojo vzgojo na gimnaziji ne čutim nikake hvaležnosti in tudi nimam vzroka zanjo«. Po enotnosti, praktični porabnosti in širokih vidikih hrepenečega, socialno mislečega duha ni zadovoljila.
Tudi dr. Krek je bil zastopnik vede. A od te vede se je širila blagodejna toplota in življenje; poznalo se ji je, da je v službi dejanske ljubezni do bližnjega in tako vedno v svežem stiku s potrebami sodobnega življenja. Zato smo iskali prilike, učiti se pri njem in vsaditi v debelo, na mrtvih redilnih snoveh bogato zemljo svojega znanja drevesa, ki bodo izpremi-njala bogastvo podlage v sadove.
»Vse, kar znam, sem že na ta ali oni način povabil«, se je izrazil enkrat.
Za dijaka, navajenega na nekake stanovske kaste, ki so obstojale v malem mestu, tako da je bil že dijak vzvišen nad okolico, ki si je služila kruh z rokami, je bilo prezanimivo in poučno, opazovati doktorja v občevanju s preprostim ljudstvom. Bil je vreden sin matere, pri kateri — učiteljevi vdovi, ki je čitala Prešerna, Stritarja, Jurčiča, Sienkiewicza in so ji bile navadne povesti za ljudstvo prelahno blago — so imeli berači svoje prenočišče in zatočišče. T)oktor se je razgovarjai z najpreprostejšim človekom iprav tako živahno in rad. če ne dostikrat še rajši, ko z izobražencem. Govoril ni ž njim ne nekako uradno — vsled dolžnosti svojega stanu kot duhovnik, organizator in poslanec — ne pokroviteljsko, ampak kot človek, ki 'bližnjega ceni, se zanj zanima in ve, da je bližnji vreden tem večje ljubeznivosti, čim težje je njegovo delo, čim manj mu preostaja časa. skrbeti za razvoj svojih duševnih zmožnosti. Svoje znanje je delil ž njim. kakor hi bila »v kompaniji«: eden dela telesno, preskrbi tovarišu hrano, kurjavo, obleko; tovariš dela duševno in se odziva drugu za njegovo delo s plodovi, pridelanimi na njivi duševnega dela. Tega ne dela z nikako pozo. ampak kot nekaj, kar sploh ne more biti drugače. Tega duha dijak doslej ni vide« mnogo, saj tako jasno izraženega nikjer ne.
Tri leta sem se pečal s pridelovanjem živil, poten, dostikrat umazan, truden, da za duševno delo ni bilo ne časa ne veselja, od takrat šele pravzaprav vem, koliko hvaležnosti dolguje človek tistim, ki ga oskrbe z življenjskimi potrebščinami, in kako resnična je Foersterjeva trditev, da revolucije nastanejo vsled tega, ker je na eni strani — bodisi pri vladajočih krogih ali pri ljudski masi — premalo hvaležnosti. (»Wenn es irgend-
wo einmal kraeht und achzt im Bau der Gesellschaft, so konnt ihr sicher sein. es kommt flaher, daB an irgendeiner Stelle nicht genug Pankbarkeit sitzt.« Jugendlehre, 36. bis 40. Tausend, str. 381.)
Kaj je stanu na zunaj primerno po nazorih, oziroma uniformacij-kem duhu časa, kako se je trAa oblačiti, kako hoditi, s kom in kako občevati, po tem ni vprašal dosti, pač pa po tem, kaj zahteva od njega ljubezen do bližnjega v vsakem' položaju; zato se je igral z otroci, pel z veselimi, delil kruh s lačnimi. Šla sva v poletju 1912. 1. s Svetega Jošta proti Dražgošam. Pravil mi je. da je neka dama, ki se je o njej pri nns kmalu nato veliko govorilo, dobila od druge visoko stoječe dame naročilo, naj skuša vplivati na Kreka, d« postane »človek iz boljših slojev« in neha biti tako kmetsko preprost v vsem življenju. Doktorju je nova vzgojiteljica sama razodela stvar v njegovo veliko zabavo. Pri tem je pripovedal tudi z vso nedolžno odkritosrčnostjo in zabavnostjo začetni stadij one afere, ki mu je pozneje tako bridko glodala na niti življenja. »Na tem le mestu«, je pokazal med razgovorom, »sem pred nekaj dnevi napravil nekaj, česar Vi bržkone še niste. Selški otroci so šli na izlet na Sveti Jošt; tu so počivali in jaz sem se ž njimi igral. Fižolčkali smo se«. Sedela sva na Pertovču v hiši; doktor je bil v najboljših letih, okrog štiridesetih; temu primerno izviren in pogumen. »Sedanja dubovska obleka je ostanek iz dobe, ko je veljala ta noša za elegantno: črna obleka, kolar, gladko se briti. Sedaj hočejo najti v tem ascetičen pomen. Mašniška obleka v cerkvi je zgodovinska in to naj le ostane. V vsakdanjem življenju bi pa videl jaz najraje, da bi nosil duhovnik tako obleko, ki bi lahko izvrševal v njej vsa telesna dela usmiljenja, tako da bi lahko pomagal na cesti tudi kmetu potisniti voz, če konj težko spelje«.
Takih »izjav« doktor seveda ni namenil za javnost ali namerjal ž njimi doseči kake reforme. Vedel je, kako vpliva pri človeku zunanjost tudi na notranjost; da nam kličejo zunanjosti na obleki v spomin naše dolžnosti, je izkusi] vsak, kdor je skušal kdaj nositi s častjo trak ali znak kakega društva. Sedaj, ko je doktor mrtev, ne škodi ne njemu in ne stvari, če se skušamo približati njegovemu 'bistvu tudi potom takih malenkosti. Razlagam si stvar tako: Svojih dolžnosti kot duhovnik je bil tako prevzet, da ni tako rabil takega zunanjega opominjanja. Vedno je želel, da bi bil duhovnik mož iz ljudstva in mož ljudstva v najobširnejšem pomenu besede; duhovniku naj se približa sleherni brez vsakega strahu; tesni stik z ljudmi bo obratno vplival na duhovnika, da se bo trudil, stati kar mogoče na višku v vseh vprašanjih, ki leže ljudem na srcu; njegovo stališče v fari bo tem neomajnejše, spoštovanje ljudi do njega tem trajnejše, čim bolj bodo spoznali vsi premoč njegove izobrazbe in njegovega življenja.
Ljudje napravimo dostikrat tale vtis: Ce kdo ve kaj več ko drugi, potem da to drugim občutiti, podobno kakor da nosi zvezdo več pod vratom. Pri Kreku je bilo narobe: Bogata hiša njegovega duha je bila odprta slehernemu somišljeniku prav tako, kakor skromna soba njegovega stanovanja. Vsakemu je bil tovariš, ne njegov nastop in ne ton govora ni kazal »višjega«; bogastvo svojega duha je delil, kakor da tisti, ki sprejema, izkazuje s tem njemu uslugo. Če je videl koga pri svojih predavanjih in kurzili, kako se bogati z rezultati njegovega dela, mu je izkazoval na razne načine svojo pozornost in vzel primero ali vzgled če le mogoče iz razmer, v katerih je dotični živel.
Plutarh pripoveda o Perikleju (cap. XII.), da je zaposlil vse stanove v Atenah v službi svoje ideje: okrasiti Atene s sredstvi delskega zaklada. Nekaj podobnega je bilo na Kreku. Nebroj je ljudi, s katerimi je občeval: zastopniki vseh stanov so bili med njegovimi ožjimi znanci; saj je on kazal za posle vsakega stana toliko umevanja. Pri tem je opazoval vsakega, ali je poraben, da vstopi, ne da bi se često dotični sam dobro tega zavedal, v službo njegovih idej: socialne, narodne, strankarske; a kdor je delal
v njegovi službi za stranko, je vedno videl, da gre boj za ideje, ki jih stranka zastopa in ki ji edino dajejo pravico do obstanka. V žaru teh idej je dobil poklic vsakega posameznika novo, veselo lice: delavec se je zavedal, da dela v ozkem okvirju svojega stana za svojo srečo in blagor splošnosti ter si pridobiva z zemeljskim delom tudi prijateljev v večnosti. Vizobražencu se je poglobilo umevanje izreka: Noblesse oblige v socialnem smislu. In koliko ljudi je on pridobil za svoje sodelavce! Ljudi, ki bi bili brez Kreka ostali bržkone vedno izven števila delavcev za našo stvar. On je bil rudar, ki je dvigal zaklade in našel nove vire bogastva, koder je hodil. In bogastvo je našel on navadno prav tam, koder ga drugi niso niti iskali: pri revežih.
V ljubljanskem gledališču sem videl pred leti dramo (po besedilu pisateljevem »dandanašnjo legendo s prologom, igro in epilogom«) angleškega pisatelja Jeromea K. Jeromea z naslovom: »Tujec«. Kristus pride preoblečen kot tujec v penzijo (■= skupno stanovanje s hrano za ljudi, ki nimajo lastnega ognjišča), ki jo vodi goljufiva zadirčna gospodinja; v službi ima nemarno, tatinsko deklo. Družba, ki stanuje v penziji, je sestavljena zelo pisano: stara nališpana koketa z barvanimi lici, sleparski Žid. razuzdan bankir starec, ki steza roke po lahkomiselni, uživanja željni nevesti ubogega slikarja; ta namerava stopiti v službo lascivnega slikarstva, da obogati brez truda na račun morale drugih i. t. d. Kristus pride k njim kot nov, nepoznan gost v penziji. Z vsakim ,se razgovarja, najsi ga tudi smatra ta in oni spočetka za manj vrednega; vsakemu pokaže globoko umevanje njegovega položaja; brez mnogih besed, s par ljubeznivimi vprašanji pomaga slehernemu najti njegovo pravo podobo, neskvarjeno, kakršna bi bila, da mu ni ležala na duši mora napak in ničvrednih izrastkov, ki so se razpasli vsled lastne slabosti po vplivu okolice. Ko zagleda sleherni pravi namen svojega bitja, svoj stan v novi luči, mu je, kakor bi odpadle od njega nevidne verige, ki so ovirale veseli razmah boljšega dela njegovega bitja. Vsakdo ostane pri svojem stanu, vrši ga pa odslej v skladu z boljšimi zmožnostmi svojega duha, sebi in drugim v veselje. Ob tujčevem odhodu je vsa družba izpremenjena in njegov odhod občutijo nekako podobno kakor premočen, a po solncu posušen človek solnčni zahod.
Ne pretiravamo in nikakor ne izvajamo te primere v vseh podrobnostih. Kdor je pa opazoval Krekovo bivanje med nami, bo razumel, zakaj mi hodi po glavi ta primera.
ISil je že skoro na glasu krivovercar pa se vendar ne dajo tajiti znaki, da se je učil od Kristusa. Kako je znal občevati z nasprotniki, če je videl dobro voljo! Ni vsiljeval svojega stališča, pustil je nasprotniku njegovo prav, kolikor je le mogel, zraven pa sukal pogovor tako, da je sorazgo-varjalec rahlo čutil premoč doktorjevega stališča in mu je bil prehod k njemu kar najbolj olajšan.1 .
Skozi vseh trinajst let, ko sena ga poznal, sem imel o njem sodbo: On bi bil slovenski kralj! Ves narod bi imel prostor v njegovem srcu.
1 Jezuit M e s c h 1 e r govori v »Življenju našega Gospoda Jezusa Kristusa« (11. zvezek, II. izdaja, str. 221) o čednostih, ki nas jih uči Gospodovo življenje.
Pri občevanju, vsaj s svetnimi izobraženci, sem opazoval na Kreku veliko potrpežljivost. On ni obupal nad človekom, najsi se mu je ponesrečilo že večkrat, vpreči ga v delo za njegovo stvar. Meschler pravi: »Die Geduld ist ein kriiftiges Mittel, um apostolisch zu wirken. Geduld niimlich gibt Anselien und Beliebtheit, \veil sie immer Uetberlegenheit des Verstandes praktische Lebensvveisheit, Kraft des Willens und ein gutes, demiitiges und wohlwolelndes Herz und groBe Tu-gend bekundet ... So siedeln sie sich die Seelen gern in unserer Nahe an und tiihlen sich heimisch«. »Čutijo se doma« — ali ni to ključ do umevanja, zakaj so se ljudje tako radi mudili v družbi doktorjev!
vsa dobra prizadevanja bi našla v njem oporo. Njegove kraljeve, nikdar malenkostne narave bi to breme ne strlo, ta čast ne sk varila. Polje dela, ki >e je razprostiralo pred njegovim obsežnim duhom, je tako veliko, da bi (in znal na njem odkazati plodonosen prostor vsakemu delavcu. Ni bil podoben gospodarju, ki ne zna zaposliti pravilno niti malega števila članov svoje družine. Obširen pogled na naloge, ki ga še čakajo, bi ga obvaroval, da bi ne gledal le v preteklost in počival na lovorikah, ampak snoval neprestano za prihodnost. Ko so enkrat 1. 1912. štrajkali nekateri igralci »Ljudskega odra« in je prišel doktor spravljat zadevo v red, jim je zaklical: »Kadar človek začne gledati nato, kaj je že. storil; kako plačilo mu gre za njegovo delovanje, pokaže s tem, da je postal star. Rodite mladi!«
Kake zapetosti kot duhovnik napram lajikom ni poznal, tudi ne ne-zaupnosti. Bil je mož vede; od razvoja vede in razširjenja splošne izobrazbe je pričakoval izboljšanje velikega števila naših težkoč. Vedel je ceniti potrebo vsake stroke znanosti; vsakega delavca je znal vrhu tega vpreči poleg njegovega ožjega stanovskega dela tudi na polje svojega kraljestva. Ko sem poslušal pripovedanje vojaka, ki se je vrnil iz Rusije, se mi je utrdilo prepričanje, da je Rusija podlegla vsled pomanjkljive izobrazbe prebivalstva. Izobrazba dela neprestano evolucijo in doseže, da postane revolucija nepotrebna. Kdor tekmuje s sosedi prostovoljno v mirnem času, temu se ne bodo odprle začudene oči šele v kritičnem trenotku prepozno.
Bil je pa daleč oddaljen od zablode, da ustvari lepše čase ljudem tehnični napredek že sam od sebe. Menda je bilo 1. 1906., ko je imel na »Svetem Joštu socialni tečaj za akademike in je obravnaval vprašanje izboljšanja kmetskega in obrtnega stanu; pri tem je nanesel razgovor tudi na pomen strojev in sploh uporabe rezultatov vede. Začuden sem ga pogledal, ko je vdaril v mirni prijateljski razgovor (to je bil način njegovega poučevanja >po Sokratovi metodi) s povzdignjenim glasom:
»Gorje pa človeku, gorje, pravim, ki bi mislil, da more katerikoli stan rešiti samo tehnični napredek!« Z umskim napredkom mora korakati skupno tudi moralni.
«
* *
Samosvojega človeka nista kazala le obleka in govorjenje; še njegovi poti so pričali o tem, da mož hodi povsod svojo lastno pot. Na visoke gore ni hodil, če izvzamemo pot na Triglav v dobi, ko je bil iisti še manj obiskovan. Uživati je hotel iz polne duše nemoteno; ob času hudih političnih bojev bi bil pri obisku v planinski koči riskiral tudi zbadljivo opazko in političen prepir. Tudi je na gorah pogrešal stika z svojim delom: študirati življenje in trpljenje človeštva ter razmišljati o potih do izboljšanja. M i-kale so ga grape in hribi s svojimi kmeti, drvarji in pastirji. Najraje je hodil po potih, ki niso bila nikaka pota in po katerih ni hodil nikdo. Pri zabavi je bil prav tako priden kpkor pri delu. Prosti čas zabave je hotel izrabiti za temeljit oddih. Privoščil si je v pošteni meri planinskega zraka, solnca, "veselja na cvetju in gorskih oblikah. Zraven je delal šaljive opombe in kresal dovtipe, da se je kar iskrilo. V njem je bilo tudi precej zabavljive ribniške krvi po materi, ki je bila iz Sodražice. »Jaklič naj napiše enkrat karikaturo o nas poslancih z našimi značilnimi lastnostmi; začne naj z menoj, potem si bo upal tudi nad druge«, je želel nekoč. Pri vsaki stvari je videl tudi njeno komično plat, zlasti že pri svojih križih in težavah: najsi jih ;e občutil še tako bridko, je govoril o- njih najrajši v šaljivi obliki. Pred občnim zborom Zadružne Zveze 1. 1916. je zvečer v družbi dveh somišljenikov preračunaval možnosti izida volitev in razmišljal o ukrepih, kako dobiti večino za svojo strujo. Nato kratek izprehod v mesto. Razgovor je nanesel tudi na dejstvo, da bi njega sedaj radi vrgli iz dru-
štev. ki so plod njegovega ustvarja j očega dela, in da on, ki je določal smer mnogim listom in bil če ne njih ustanovitelj, pa vsaj odličen nevadno neplačan sotrudnik, sedaj nima niti glasila, kjer bi lahko povedal širji javnosti svoje mnenje. Tedaj je on rekel: »Je nekaj komike na tem, da moram sedaj prirejati takele kcfnventikelme, da si rešim golo življenje — golo življenje!« Crez prijatelje in znance, ki so ga zapustili, ni prišla iz njegovih ust beseda žala.
»Ljudje so čudni«, to je bila njegova beseda ob časih, ko je bolelo srce in se je porajal odpor v vsakem, kdor je gledal z odprtimi očmi. kako krivdo nezaslišane nehvaležnosti smo si nalagali na rame. Še danes mislim le z bridkostjo na dejstvo, da so se nekateri naši ljudje dali tako zapeljati, da so njega, ki je živel med njimi kakor brat, jih obogatil duševno ali zraven še gmotno — česar je pač kdo bolj iskal — ki je z vsem svojim življenjem pričal o čistosti svojih namenov in dejanj, zapostavili njemu, ki je živel med nami kakor tujec, vsaj v primeri s Krekom. Ali je to podlaga za samostojnost? Ali ni to tisti duh, ki izziva samosilnike, da se polaste vlade? Ali ne pomeni to, zavreči v praksi demokracijo in se izreči za aristokracijo, absolutizem? Demokratični narodi se dajo najrajši voditi od mož, ki jih poznajo iz njihovih del, ki so izšli iz njihovih vrst in so dostopni slehernemu; nezrelost za demokratično vlado se kaže v tem, da ljudje ne čutijo potrebe, dati se voditi po najboljšem iz svoje srede; sami vase zaupaju premalo; zato sanja o vladi tujec, ki je velik v njihovih očeh vsled tega, ker se lahko separira, in se zna obdati z nimbom, da njegovih slabih lastnosti okolica ne vidi. Da je soodgovoren za način, kako se
vlada, tega ne.čuti. Je tako bolj brez skrbi.
*
Večkrat sem premišljeval o prednostih, ki jih ima vzgoja v semenišču pred vzgojo na svetnih visokih šolah. Bogoslovec je prost skrbi za stanovanje, hrano, obleko; visokošolec si išče vse to sam. zraven ga tare skrb, kako in kje dobiti za to potrebna sredstva. In dnevi in tedni in meseci časa gredo na ta račun, da si služi vsakdanji kruh, mesto da bi se pripravljal za svoj poklic. Kolik blagoslov je za bogoslovca že dnevni red, ki čuva nad njegovim življenjem! Ohrani red in red bo ohranil tebe! Vstane zjutraj ob petih ali polšestih, posveti svoje dnevno delo pri maši Hogu, gre nato k predavanjem, kjer mu podajajo iz vseh ved po premišljenem in preizkušenem načrtu to, kar je zanj praktičnega pomena, nekako smetano; med učitelji in gojenci je skoro družinsko razmerje, napol očetovsko, napol prijateljsko. Pri visokošolcu pa prekine delo toliko intermezzov, bodisi vsled pomanjkanja pametnega vodstva — to še zlasti, in ena nerednost ima za posledico drugo. Na visoki šoli vsaj pri nekaterih strokah profesorji malo gledajo nato, kaj slušatelji rabijo; mnogi predavajo najrajši o čisto specielnih vprašanjih, kjer so posebno doma, in podajajo slušatelju žito z vsemi plevami, da si sam išče zrnja. In kako malo ga je včasi! — Po urah pouka je v semenišču razdeljen čas za delo, jed in počitek. Ko si je visokošolec po predavanjih poskusil v menzi utešiti glad z nienažo, ki večinoma želodec kvari, je stvar njegove močne volje in njegovega po nezadostni hrani in nerednem življenju zrahljanega zdravja, da si naredi sam dnevni red. Če k takemu revežu pride možak, ki mu da hrane v duševni revščini, mu dvigne zavest ter ga vzpodbuja, naj izrabi življenje v tujini, ki mu vendar nudi lahko marsikaj, česar mu domovina ne more, mu bo za to drugače hvaležen ko drugi, ki dobi iste darove ob času, ko se njegova duševna in telesna stiska ne more primerjati z visoko-šolčevo. Upam, da me ne bo bralec umel napačno in smatral, da očitam bogosloven to, radi česar sem ga blagoval. In vendar gledam sedaj, tudi naše nekdan je boje za duševni in telesni obstanek v drugačni luči in vidim njihov pomen! Oči so mi odprli dogodki ob krizi v S. L. S. V duševni in
telesni zapuščenosti se nauči človek, ločiti polno klasje od plev. Nauči se, iskati rešitve v solidnem delu. Zato bo ostal vedno v zgodovini našega svetnega izobraženstva, izislega iz naših katoliških akademičnih društev-, ponosen spomin na dejstvo, da se ni niti za hip dalo zmotiti glede dr. Kreka ob času, ko so mnogi njegovi stanovski tovariši dvomili nad njim. Od lajiških starejšin naših akademičnih društev jih lahko seštejete na prste ene roke, ki bi ne bili vedeli takoj, na kateri strani je pravica in blagor našega naroda. Tu ni bilo treba nikakega agitiranja; nikakega pojasnjevanja. Kjer je koga dosegla vest o gonji proti dr. Kreku, pa naj ee je nahajal čisto osamel v svojem službenom kraju ali na fronti ali v ujetništvu, povsod ga je našla orientiranega. Zvestoba do njega nam je bila v tolažbo ob prežalostnem dnevu.
Veliko hvale je dolžna lajiška inteligenca naši duhovščini. Že na gimnazijca je vplival katehet. kaplan ali župnik v domači fari, duhovnik iz sorodstva, prijatelj dijakov v študijskem mestu in mu nudil moralno oporo, da je mogel plavati proti toku časa; vzgajala ga je katoliška znanstvena in leposlovna literatura in časopisje, ki mu ga je dal v roko duhovnik. Koliko del katoliške znanstvene literature je prišlo med našo inteligenco potom duhovnikov! Saj od drugod tudi ni bilo mogoče. Svetno izobraženstvo ni moglo vzgajati samo naraščaja, ker — svetnega izobraženstva naše smeri nismo imeli. Dijak se je učil od duhovščine dela po društvih. Vzorno življenje velikega števila duhovnikov mu je olajšalo, pripoznavati se njihovim somišljenikom. Duhovščina je podpirala gmotno vsa prizavevanja lajikov za napredek njihovih organizacij in publikacij. Tudi v družabnem oziru so bili naši prvi lajiki navezani na duhovščino skoro kot edino izobraženo družbo.
Ali so se izpolnila pričakovanja, ki jih je stavila duhovščina na svetno inteligenco? Niso nam neznane pritožbe in tožbe, tudi v ostri obliki, da premalo delamo. Poskusimo odgovoriti na te tožbe kar mogoče stvarno in si predočimo v ta namen življenje našega inteligenta, ki pride z visoke šole. da ne bomo stavili na človeka zahtev glede dela na podlagi naše še tako upravičene želje, ampak na podlagi tega, koliko je po razmerah, v katerih kdo živi, upravičeno pričakovati, da bo storil. Fsodo navadnega smrt-nika določajo v velikem obsegu razmere, v katerih živi; le ženiji se za-morejo v večji meri dvigniti nad nje.
Z naporom vseh moči, dušnih in telesnih, je dovršil svojo stroko in -e vrača kot mlad doktor zdravstva ali prava, kot kandidat inženirskega, profesorskoga poklica v domovino. Denarnica prazna, obleka ponošena, lica upadla; dolžna knjižica mu.leži na dnu skromnega kovčega kot slaba vest. Ob vstopu v službo se prepriča, da zna silno malo. Pri juri,stih so nadaljnji izpiti celo predpisani; pri drugih poklicih (n. pr. pri zdravnikih, profesorjih i. dr.) zahteva nadaljnjo izobrazbo življenje tako kategorično, da prihrani dolžnost izpraševanja javni oblasti. Kaj naj stori n. pr. mladi zdravnik ob povratku v domovino ? AK ne bo posvetil vseh moči praktični strokovni izobrazbi, vedoč, da zavisi dostikrat življenje bližnjega, mir njegove vesti in njegova gmotna eksistenca od njegove strokovne izobrazbe? Ali naj profesor takoj začne smatrati svoj poklic le kot kravo, ki mu daje maslo? Ali mu ne govori pogled na izročene mu fante, stepene skupaj iz najrazličnejših stanov in razmer, da pričakujejo v njem več ko, samo uradnika ? Ali mu ne kliče vest. da je prva njegova skrb, gledati nato. da bo dajal s kar mogoče mirnim srcem enkrat račun od svojega hiševanja v šoli? In če sedaj čuti, kako preslabo ga je opremila za njegov poklic univerza, ali ne bo skušal naknadno ustvariti v sebi tega, kar naj poda mladini? Podobno je v drugih stanovih »Tisti človek pride daleč, ki gre vedno po ravni poti dolžnosti«, pravi T. Peseh S. .T. v molitveniku »Das religiose Leben«.
Ta pot za dolžnostjo mu razširi delokrog sama od sebe. Vsak naj dela v javnosti ne le po svojih močeh, ampak v dobi delitve dela tudi s svojega stališča v družbi, ali — recimo kar naravnost — s svojega stanu. Potrebe v javnosti so najrazličnejše. Kdor jim hoče služiti iz svojega stanu ven, naj prouči najprej svoj stan in način, kako odgovarja ta sedaj zahtevam časa, in naj skuša po potrebi in možnosti to izboljšati v svojem delokrogu. Da ostanem pri šoli, ker mi je naravno to polje najbližje: Ali zamoremo zahtevati od našega učiteljstva vseh vrst kaj večjega, kaj splošnosti koristnejšega in kaj — težjega, ko če pričakujemo od njega napredek našega šolstva in medsebojno vzgojo mož, ki bodo zmožni, dajati smer našemu šolstvu? Ali zamoremo doseči kaj potrebnejšega, ko če dosežemo šolo, ki bo za naš intelektualni in tudi gmotni napredek podobno središče kakor je cerkev za moralno življenje? Ce pridemo kdaj v položaj, da bomo sami odločali o tem, kaj in kako se bomo učili v naših šolah, ali ni najvažnejše, da imamo ljudi, ki bodo znali iz te svobode kaj ustvariti, jo izrabiti ] »Nezrelemu človeku dati pravice je isto, kot če bi podaril davškemu beraču skioptikon«, ,'e rekel Krek na Orlovskem zborovanju v Škof ji Loki i. 1908. Ali bi ne bila dobra šola gnezdo, iz katerega bi izhajali sodelavci po naših izobraževalnih društvih in gospodarskih organizacijah? Šola bi bila nekak izvršilni organ, ki bi populariziral vse, kar bi vodilni duhovi smatrali za potrebno našemu narodu. Oe pa hočemo, da bodo naši učitelji v to vzrasli, dajmo jim tudi priliko za izobrazbo in čas!
Zadnjo zimo svojega življenja je imel dr. Krek socialen kurz v šentjakobskem prosvetnem društvu v Ljubljani: razpravljal je o ženskih poklicih. Na potu domov sva se razgovarjala o potrebi, širiti med ljudmi izobrazbo. Prišla sva do zaključka, da mora biti pri vsakem narodu šola središče vse pozornosti, da mora biti stremljenje vsakega voditelja naroda, preskrbeti dobro šolo. »Jaz bom pustil politiko«, je rekel, »in pisal knjige o stvareh, ki bi jih morala vedeti pri nas masa naroda; pa predaval bom okrog in prirejal tečaje«. Omenil sem mu enkrat, da bi se priredil teča.i za naše srednjošolske učitelje, kjer naj bi se razmotrivalo, kako naj predrugačimo sebe in način šomoštrovanja, da bomo vršili bolje svojo nalogo. »Jaz bi pri tej stvari pravo rad sodeloval«, je pritrdil mojim besedam.
Ni vsakdo socialen lenuh, čigar ime še ne bere pogosto v javnosti. Pravilneje bi se cenila delavnost človekova po tem. koliko takega dela je kdo zmožen storiti, o katerem se v javnosti nič ne piše.
Eno bi se morebiti lahko reklo: »Kazmeroma malo politikov so rodila dosedaj naša društva. A to ni taka nesreča. Dokazuje pač dejstvo, da dijaki po veliki večini ne zahajajo v naša društva, da bi izrabili ugodni polit:čni )K)ložaj in napravili laže politično karijero, ampak zato, da se ohranijo in u t udi jo v krogu enakomislečih svoje versko prepričanje. In to je vendar edini pošteni namen, ki sme pripeljati dijaka v katoliško akademično društvo. Nobena stvar ogromni večini naših etarejšin ni bila tako tuja kakor želja po politični moči. Pa ravno zato, ker so v nas videli kandidate za poslanska mesta, eo se nas gotovi ljudje bali. Vendar smo dali svoj odstotek delavcev tudi na politično' polje in lahko pokažemo nanje brez sramu. Naša javnost pozna že lepo število starejšin s predavanj in shodov. (Zadnji katoliški shod.)
Ali pa smemo zahtevati od vsakega inteligenta, da deluje tudi v javnosti? Odločno moramo odgovoriti z ne. Vsak nima veselja in spretnosti za predavanja in javne nastope sploh. In če kdo posveti svoje moči mirnemu delu v krogu svoje rodbine in svojega stanu, ali nima tu dovolj obširnega polja za delo, če ga le hoče videti? Ali ne izpolni lahko tudi tukaj vseh svojih dolžnosti na svetu? (Preberi, kake nauke daje dr. Šipelj gospodu Jeraju v 8. poglavju Milčinskega povesti »Ptički brez gnezda«')
V [..oštevati moramo tudi tole: Ne pričakujmo od človeka, ki komaj dovrši svoje študije, da 'bo zadivil javnost - svojimi deli! Ogromna večina naše svetne inteligence ob izbruhu svetovne vojne ni bila stara niti 30 let! Saj niti Jezus ni pred 30. letom deloval v javnosti! Sedaj jih pa štejte, res v poljani cvete in vrhu gore hraste, ki so položili življenje na oltar — ne morem reči domovine, ampak na spravni oltar Pravičnemu za zablode sveta, ki naj nam po njih pri-prošnji in zaradi njih nečloveškega trpljenja in naših stisk podeli zopet zdravlje narodov in blagoslovljeno dobo miru! Grki so imenovali pri možu 40. leto življenja	= čas cveta. Koliko mož je dovršilo svoja najslav-
nejša dela v starosti nad 70 let! (Glej Jugoslovan št. 23, »Starost in delo«!) Xe bodimo torej nepočakani!
Na svojem rodnem domu pišem te vrstice. Pogled mi kroži skozi okno po vrtu po tako dobro mi znanih sadnih drevesih. Med veterani, ki so jih vsadili predniki, rastejo drevesa, vsajena po očetu, bratu in meni. Ločijo se! Drevesa prednikov so velika in močna in rodijo po 500 do 1000 kg sadja ob dobrih letinah. En sam orjak te vrste pri sosedu je imel 1400 kg- jabolk. Sad sicer ni tako fin, a letošnja stiska je pokazala, da ima skoro isto ceno kakor finejše vrste. Debla, Vsajena po očetu, bratu in meni, so izšla iz modernih drevesnic: zlata parmena, angleška bolniška reneta., pisani kardinal i. t. d. Debla so majhna, podvržena boleznim; v lanskem hudem mrazu so jim deloma razpokale skorje, kar se domačim vrstam zlepa ne primeri. Na sebi kažejo znake, da je doba njih življenja kratka. A rode pa sadove že po nekaj letih, ko so vsajena. In nato rode in rode, da se zraven ne utegnejo nikdar razrasti vsled prezgodnje plodovitosti. Preveč in prezgodaj skrbe za gospodarja in premalo zase; zato mu omagajo takrat, ko so ,njihovi tovariši v najlepšem razvoju in bi lahko gospodarju največ koristila. Debla prednikov so pričela pozno roditi, a se razvila v mogočna drevesa in donašala dvojno in trojno korist v primeri z modernimi tovariši.
Svoje sadjarjenje bom postavil na drugačno podlago. Po vojski si skopljem novo drevesnico in nacepim notri v prvi vrsti takih debel, kakršna so gojili predniki in ki jim niti ne vem pomološkega imena.
Ce pa tega ali onega bralca iz kroga duhovnikov dosedaj navedeni razlogi ne bodo prepričali o tem, da nismo samo parasiti na telesu stranke, naj pomisli, da je duhovnik že po svojem poklicu dolžan in tudi v položaju, več delovati med ljudstvom. Kje pride uradnik tako samostojno in-tako pogosto z ljudstvom v stik kakor župnik ali kaplan? In kateri uradnik ima zato tudi toliko časa in priložnosti? Dalje je duhovnik navadno-v tesne ši zvezi z Bogom; k temu ga navaja in sili njegov poklic, ki skrbi tudi, da se ta zveza na zrahlja. Velike žrtve, ki moremo misliti nanje le s spoštovanjem do žrtvovalca, je doprinesel duhovnik svojemu stanu; to more roditi tudi svoje sadove, ako je naša vera prava. Kdor teh sadov ni videl na mnogih duhovnikih, je ali imel nesrečo, da ni prišel v stik s pravimi duhovniki, ali pa jih ni opazoval z odprtimi očmi; ta seveda ne bo-mogel umeti, zakaj se okoli njih zgrinja mladina, zakaj se posvetuje* ž njimi rad kmet in dostikrat tudi gospod.
S tem, da smo se lajiki v najbolj kritični dobi oprijeli kakor en mož njega, ki nam ni mogel dati ne denarja in ne službe, ampak samo svoje ideje in delo, smo dokazali, da smo prave korenine. Storili smo s tem uslugo vsej naši javnosti in pripomogli k njeni renesansi. Da smo prišli v sedanjih težkih časih Slovenci in Jugoslovani sploh do prepotrebnega edinstva, gre od strani stranke z našim svetovnim naziranjem glavna zasluga dr, Kreku. Njegova ideja je združila ves naš jug! V kaki luči bi stali slovenski katoličani, da ni držala s Krekom zvesta četa somišljenikov
»Lue« 1918.
duhovskega in svetnega stanu! Ali bi nam ne očitali po pravici, da smo bili velikega moža nevredni ?
O razmerju lajika do duhovščine je bilo potrebno en'krat izprego-voriti, ker se je izdala v našem domačem boju parola: Mi smo stranka kmetov in župnikov! Neverjetno je, da se je našel v 20. stoletju človek, ki je mislil, da ima taka stranka življenje v sebi in da bo prestala krize po de-mobilizaciji. Mi potrebujemo stiKa z duhovniki kot verniki in kot izobraženci. Pretrgajte ta stik in nikdo ne bo ubranil, da vdero v naše vrste predsodki in nasprotja med lajiki in duhovščino ter obratno. Ali naj zopet upostavimo stališče: I)ixit laicus clero: Numquam tibi amicus ero? Duhovščini pa tudi zveza z zastopniki svetnih poklicev ne bo škodila. Kdor sejemednasrazdor, žaga vejo, na.kateri sedimo. Naše prijateljstvo z dr. Krekom je bilo neomajno, ker je on poznal nas iz pogostega prijateljskega občevanja in smo mi poznali njega.
Dr. Krek je govoril na velikem zborovanju slovenskega in hrvaškega dijaštva v Zagrebu 1. 1907. o medsebojnem razmerju lajikov in duhovnikov. Zaklical je: »Študirajte verska vprašanja in bodite doma na polju apologetike, da se boste lahko sklicevali v branitvi svoje vere na rezultate vede in ne nato, da verujete, česar vas je učila mati, kakor je sam na sebi ta argument lep. Duhovnik, ti pa ne govori o 'svetnih vedah, če jih nisi proučil, in ne povzročaj konfliktov med vero in vedo, koder jih ni!«
* * « *
Te vrstice naj bodo v almanahu jugoslovanskega katoliškega narodnega dijaštva skromen izraz hvaležnosti nasproti njemu, ki je obogatil naše življenje z nepoplačl jivimi darovi veselja in jasnosti in ki je bil takore-koč duhovnik in lajik v eni osebi. S prijateljem sva govorila o njem neka; mesecev po pogrebu. Rekel mi je ter mi vzel besedo iz srca: »Vsi, ki smo ga poznali od bliže, imamo dovolj za vse življenje«.
Neštetokrat sem se ozrl na poti v svoje stanovanje na prelaz Kranjski Rak v Kamniških planinah. Tam sva poleti 1914 prišla z dr. Krekom zopet jia Kranjsko s potovanja po Kamniških planinah in njihovih dolinah. Na prelazu stoji hišica. Na klopici je sedel mož, ki ni poznal Kreka in Krek ne njega. Doktor je prisedel in se razgovar jal ž njim o njegovem življenju ter o pomenu ceste, ki naj bi vezala Kranjsko s Štajersko. Kaj sodi on o tem? Kaj pravijo ljudje? Ali je velik promet črez prelaz? Nato sva sedela pri cerkovniku cerkve — ime naj izpustim. Bilo je notri dokaj kmetov, med njimi neki bivši župan iz okolice, ki je vedel vse, razlagal svojo stvar poleg mize stoje S silnimi gestami in končal vedno svoje razpravljanje z vprašanjem na kmete: »Pa recite, če ni tako!« (Doktor je pozneje pripomnil, da je bilo to vprašanje istopomembno z grožnjo: »Gorje ti, če ne pritrdiš ali celo Ugovarjaš!« in da kultura res pada v geometrični progresiji z nadmorsko višino.) Težko bi dobil izobraženca, ki bi bil znal s tem junakom lepo debatirati. Doktor je bil temu kos. Vedel je vse, koliko tehta n. pr. mernik ovsa, da je ob raznih letinah in v raznih (nadmorskih višinah teža žita toliko in toliko različna; opozarjal je kmete, da bo vojna prinesla lakoto, da bo že prihodnjo pomlad manjkalo živil; vpraševal je. kako je z rodbinami vpoklicanih. Kmalu je bil župan toliko krotkejši, da se je povzpel iz svoje vsevednosti do vprašanja: Dajte nas kaj poučiti, kako bo to in to! »Pri teh ljudeh človek ne pride nikamor s svojimi velikimi načrti, n. pr. s trializmom. Tu je treba poznati naj vsakdanje jše potrebe volilčeve«, je modroval Krek ves vesel, ko sva nadaljevala pot. Bil je pravi ljudski zastopnik, ki je poznal težnje ljudi iz prvega vira. Ljubezni do bližnjega ni nosil v sebi kakor velik
zaklad v obliki tisočkronskega bankovca, ampak vedno zmenjano v drobiž, da porabim Foersterjevo primero. Kolikokrat sem se ozrl na znane mi iiribe, prepotovane v siju poznopoletnega solnca. so me božali ljubi spomini.
Ena misel se mi je rodila po Krekovi smrti, ki je nisem poznal, dasi so mi umrli mnogi dragi: Laže bomo umirali, ker upamo in trdno pričakujemo, da se po smrti snidemo zopet ž njim.
Isidor Poljak:
Prometej.
U krajeve strane pobječi litjedoh,
Od tvojih se otkinut gora,
Dom tratiti novi sa cv'ječem i suncem
Iza velikog mora;
Zaboravit prošlost tvoju i jezik,
Što e majčinim slatkim ga usisah ml'jekom,
Pa ne vidiet više što gledati moram
I umr'jet u sv'jetu dalekom.
Ja pobječi htjedoh, al srasto sam s tobom. Od tla se tvoga Ne može moja da otkine noga. Domovino!
Prometej, na pečine prikovan tvoje, Što magla ih mrazna več v'jekove krije, U kojoj se jastr'jeb i gavrani roje, Božanskog što čekaju str'jelca, Da brzom ih str'jelom iz luka svog bije — Ja o tebi mislim, ean stol ječa sanjam I kraljevske gradim ti dvorove zlate. Što mislim, što sanjam?! Što sni če ti moji? Ali ne mogu ja ne mislit na te. I djecu ti zovem, zlatno da runo Traže, što tvoja kraljevska pleča Ogrnut če jednom. Biser da vade Iz morskih dubina za žezlo i krunu. Za slavu da spremaju zelen i cv'ječa, Palminim granjem da posiplju pute, Djeca ti — šibe se boje i šute. I razi j učen vičem iz grobnica mračnih Heroje tvoje, zmajeve ljute — Ustat bi htjeli, a ne mogu ustat. Jecaju samo i šute.
S višina k mojoj silazi st'jeni
Oblak i pita: Što duša ti pati:
Zar tebi je mr'jeti il s'jeda umr'je ti mati?
— Ah gore je meni!
Na svetim vodama.
U crnu ladu sjedoh
I brzo plovim tihom, svetom r^jekom,
A oči pcrim svoje
U mcdru dalj, na obzorju dalekom
Božji grad da spazim,
Što b'jeloj sličan gori
Sa tisueu zvonika
Tananih i b'jelih
U vječnoj plamti zori.
A moje misli vračaju me natrag
Na obalu, gdje Mladost moja sjela
S drugarieama 1'jepim. Prekrile su oči.
Kamena b'jela
Od teskog dršču plača,
Odbaeiše svoj crven nakit zlati,
A mirna rjeka vapaje im nosi:
Kud u dalj hrliš za fantomom sv'jetlimT
Vrati nam se, vrati!
A črna lada plovi I brza k b'jelom gradu I kraljevskoj slavi — O samo da je meni Pit napitka iz zlatne Čase zaboravi!
Lanci.
Zvone, zvone, zvone
Lanci što ih vučem. Hinim, lažem. plazim Pred idolom mrkim. Blagosiljat moram, Što mi duša mrzi, svoja boštva gazim, B'jelo cv'ječe duše. Krijem planmu m i so, Suze svoje krijem,
Tek u tamnoj noči, koja zborit ne zna, Zaplakati emijem.
Dokle slab ču biti ?
Dokle ču sramotu evoju zemljom vuči, I od slavne smrti voljet život mrski Sebe preziruči ?
Velikog; ču jednom žarko molit Boga, Da mi za čas dade snagu Samsona : Prekinut ču lance, gvoždja poiskidat, Kao da su niti sitnog prediva, Glasom olujine,
Kanda andeoska zadnja trublja trubi, Svemiru ču viknut, što mi duša mrzi I što srce ljubi, Makar onog sata.
Podzemlja mi mračnog otvorili vrata!
Planite b'jeli ognjevi duše!
*
Ne ču da moji dani preteku Mračni u tihu lijuč se r'jeku Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem ee brati,
Kuda koraeam,
Hoču da bacam
Snopove zlatne evjetlosti.
Planite b'jeli ognjevi duše,
Uždi se, srce, s'jevaj,
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Hristovu pjesmu pjevaj
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom euncu sniju.
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi,
Eketazom bukni, pripravno mr'jeti
Svoje im podaj krvi.
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvoždjem trunu,
Zv'jezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
- P''' :
Planite b'jeli ognjevi duše, K nebu se, srce. popni i gori, Plamteč izgori!
Djevici sniježnoj.
Ja gledani Te, Divna. Na visokoj gori u ejaju i slavi, IT bisernom plaštu i emaragdnom pasu, Sa v'jencem od zv'jezda na glavi.
I htio bih, Sn'ježna,
Da pjevam sa zv'jezdama oko Tvog čela, Da himnu Ti šapučem ko na oltaru Euža Ti šapuče b'jela,
Da s brujem se složim, što kristalnu u noč Sa usana ljiljana ml'ječnih romoni. Kad velebne gore u požaru plarnte, A Angelus zvoni.
O Divna, O Sn'ježna,
O Cista, o Sveta —
Smijem li ružom Ti okitit nogu,
Što blatnoj u poeudi srca mog cvjeta?
Posjeta.
Ljubičasti suton. Glave ledenjaka Oelavih se žare.
Ja uz prozor sjedim, polagano srčem Dimove cigare.
I dok snatree mislim, ne znam ni sam na što, Vrata sobe škrinu, A u sobu vrišteč četa djece jurnu Moju u tišinu.
Vika, sm'jeh i žamor. Haljine im sn'ježne, Zlačane im kose
Prepreli dragulji, u rukama v'jence Divnog cv'ječa nose.
0	života sreči čudnu pjesan poju. Vješaju se na me,
Ljube me u čelo, v'jencem ruža b'jelih, Vjenčaju mi prame.
1	odjure. Tibo. Zar se ne če vratit Zlatni nevaljanci?
Svud tišina, ne če. Tek na poejet kratki Mladi došlr sanci.
Svaki dan stojim
Na strmenom brdu kraj pučine plave. I čekam da zgledam, gdje more se pjeni. Iz valova dižu se gigantske glave Ko vrhovi gora. U golemoj šaki Gdje pečine nose i plamte im oči Ko ždr'jelo vulkana, pa brdine mrve I trpaju doli, kud noga im kroči.
U mjedenom dvoru LT bezdanu morskem divovi sjede. Po kamenu stolu lupaju šakom, A oči im plamte i lica bi'jede. Niz krovove mrke njihove kuče Sirotinjskih suza potok se lije. Sa zemlje se ozvanja lanaca zveket I cerenje gr'jeha, kad lijer mrije. I podižu p'jesti. Zove ih vrisak Pobija, što mrzne u velikoj noči I cvili od stotinu rana, Pa vapi za pravdom i osvitom dana — I — oni če doči.
Divovi.
Ljubomir Mcirakovič: Pismo na bojište.
Mojim bivšim dacimar
Dragi.......
Kroz smnornu gradsku maglu gori zapad. Upravo sam doigrao Sonatu Mjesečne Noči i sječam se naših .predvečernjib šetnja iza ovakvih intimnih koncerata u razredskoj sobi, na školskom glasoviru. Veeernje se sjenke šnljale po širokom polju, umornu od dana, obrubljenu alejom žutih topola i blagom Siluetom plavih brda u daljini. Mirna izmjena misli u dušama, koje je razabrala muzika i blažilo umiranje jesenjeg dana.
Ostali su, ti blagi zapadi, — sve se je drugo razasulo. Vama zapada dan za beskrajnim sniježnim ledenjacima i za okrvavljenim dolomitskim liticama, meni za dosadnim naličjem razasutih gradskib kuča, izmedu kojili se zeleni po koja krošnja. Kraljevski bogata ili očajno oskudna, u \ ijek nas se duboko doima priroda. O tom sam razmišljao i o Vašem posljednjem pismu, igrajuči Beethovenovu Sonatu. Keinecke pripovijeda, kako ju je jednom igrao na nekom kraljevskom dvoru, i kad je završio, pristopi kraljica i zamoli ga, da joj odigra Sonatu Mjesečne Noči. Očito ju je poznavala tek po imenu, a Keinecke, da opravda njenu pogrešku i ukloni nepriliku odvrati, da je ovo, što je upravo igrao, bila ta ista sonata, no da ni sam ne zna, kako je u svorue drugom i trečem dijelu došla do tog imena. Ne zna se uistinu, ko joj ga je dao, ali je svakako imao više osječaja za prirodu nego muzički redout, koji je to jme poricao. Gledati prirodu ne znači samo, u smislu plašljive sentimentalnosti, naslonjen uz otvoren prozor snatriti u tihu mjesečnu noč. Tko snatri, taj gleda slike svoje mašte, ostvarene svoje čežnje i želje, i razblažuje se njima. Tki, gleda prirodu i uistinu je osječa, taj se buni. Tome se u duši radaju burni akordi trečega dijela pa ma kako opojna bila Ijepota blage mjesečine. Piti svom dušom beskrajnu ljepotu prirode, pa ne osječati očajnu bol, što če to cviječe, koje mirisaše lani, miriše Ijetos i mirisat če do godine, preko godine i dalje, mirisati i kad nas ne bude, i kad ue bude onih, koji če iza nas doči. Što je to svijetlo blažilo jade tolikih, kojih je nestalo, zajedno s jadima njihovim! Što su te vode odnijele suze tolikih, koji su se utopili u suzama svojim! A one šume dalje, te vode, kao što su šumile kroz vijekove, i kako če sumiti kroz stolječa!
Da nema toga osječanja, možda i ne bismo tolikim ža^om osjetili lje-potu prirode. Šta bi bila ljubav bez rastanaka? Kad izgubimo one. koji su nam bili najmiliji u životu, žalimo, što je toliko cjelova ostalo neuzvra-čenih, toliko dobročinstava nenaplačenih, toliko tamnih časova neokaljanih. Pa ipak, da se kako uzmognu vratiti oni, za kojima žalimo, iza prvih iz-ljeva ljubavi mi bismo opet morali zapasti u brige i sitnice, u prašinu mrzovoljne svagdašnjosti; naši bi cjelovi ohladnili, naše bi davne odluke pale. s na kajanje bi se nadovezali novi gorki propusti. I poput Onoga, koji je s radošču pozdravio Križ, mi blagoslivljemo čas, koji nam ih je uzeo,. da očuvamo srce čisto u ljubavi i kajanju od sada, pa do posljednjeg časa..
Pa kad smo je se odrekli u duši, pristupa priroda nama i tješi nas. »^Ia koliko mi plakali, rijeka prelazi preko nas svojom opororn rukom i šumi dalje prevaljujuči svoj teški put do mora.« (Bjornson.) Gubici su tragedije i kao što nas tragedija tješi ne tim, da se sve dobro svrši, no tim. 5to bol raste, dok se svega ne odrečemo, a onda nam se otvore beskrajni vidici, tako nas i priroda blaži, kad smo napustili sebe i postali jedno s njom.
A postati jedno s Njim cilj je mističkoga života u nama. Fistinu če ih okrijepiti On, sve, koji su umorni i opterečeni, ali stom kad
prime breme svoje i ponesu križ svoj. A taj je križ još teži, no što je ona ža!ba za ljepotom rujnog zapada i za čarom srebrene mjesečine. Ali je i utjeha njegova slavnija.
»Entbehren solist du — solist entbehren!« zapisao je duboko u svoje
•srce gluhi umjetnik Sonate Mjesečne Noči.
•
Vojnički Vas je poziv trgao ranije iz škole, i Vi bez toga pravo os,;e-čate, da Vaša naobrazba još nije završena. Upravo zato bih na Vaše »praktično« pitanje o lektiri odgovorio tom istom riječju: čitajte ono, što stvara čovjeka, djela, koja su tražila putove u odgoju čovječanstva. Zašto smo na sviietu? To pitanje, tako jednostavno formulirano u onoj knjižici, koju danas tako rado zaboravljaju, iskaču sada, pod dojmom kobnih do-gadaja, jače možda nego ikad na površinu. Nadam se, da imate mjesta u svojo j vojničkoj torbi za Goetheova Fausta, da Vam bude stalan pratiiac divno Vam razotkrivajuči mnogi osudan čas čovječje duše. A i u \Yer-theru Vi ste več otprije našli mnogu besmrtnu stranieu otklonivši pan-teističku osnovku, koja ne vodi. kako Werther čezne, »ocu nebeskomu«, nego u circulus vitiosus nmovanja, oslonjena samo na prirodu. 1 tako taj čovjek, koji se je toliko sljubio s prirodom, svršava neprirodno — samoubojstvom. Vjerujte, da i Wilhelm Meister, koji se poradi stare »dosadne« tehnike opčenito smatra nečitljivim, otkriva na upravo ne-sravnjiv način, osohito u prvom dijelu, mnogu duboku stranu umjetničkog iivota i stvaranja, pa pošto Vama lektira nije samo zabava, citat če te ga s mnogo koristi. Interesantno je promatrati, kako su se Brentano u n >-veli Aus der Chronik eines fahrenden Schiilers i Novalis u Heinrichu v n Osterdingen takmili s Goetheom, jedan kao krščanin, drugi kao čistokrvni romantik, ne dovršivši djela ni jedan ni drugi i ostavivši otvoreno pitanje, koje je Goethe tako filistarski riješio. Inače Nijemci ne znajn pisati romana, pa ne vrijedi gubiti vremena s pitanjem, koje je od no-vijih djela — slabije. Jedino me knjižar uvjerava, da pored zloglasne »žute biblioteke« (Der neue Roman), — kojoj je najistaknutiji suradnik poznati ileyrink, te ima da zahvali svoje uspjehe jedino najbjednijim stranama našega vremena, — u najviše primjeraka ide upravo u frontu roman Sofije Giintherove »Die Heilige-und ihr Narr«. Ja ču se na nj drugom zgodom opširnije osvrnuti, ])a bih Vas htio samo usput upozorir; na radosnu činjenicu, da ipak toliko ljudi, koji danas svakim časom gle-daju smrti u oči, čita i traži djelo, koje onaj Goetheovski problem riješava mističkim motivom stradanja i stradanja za druge u duševnom smislu, drago vol jnog ispaštanja za grijehe i propuste i onih, koji nas mrze. Ovaj osnovni motiv je i u oba ratna djela Bourgetova, u Smislu smrti (u rdavom •prijevodu »Novosti«), ozbiljnijem, i u Lazarini (Zabavna Biblioteka), »ženskijem« romanu, samo mu manjka šira podloga.
Morao sam Vam eto epomenuti prijevode, ma da ste još u školi naučili od mene kao nepokolebivo pravilo, da vrijedna djela valja čitati u originalu. Ali vis maior sadanjih prilika ne da nam u ruke franceskih. xengleski i drugih djela, pa kad smo več u prijevodima, upozorio bih Vas na »Jeana Ohristopha« od Romain Rollanda, kojega možete čitati nje-mački (preveli O. i E. Grautoff, Frankfurt a. M., Riitten-Loening, tri debela'sveska), ili poljski (prevela E. Si'enkiewiczowa, Warszawa 1911. do 1914. — ako je moguče dobiti), a jedan razmjerno neznatan dio i hrvatski (Goruči grm. prev. Dr. D. Grdenič, Moderna Knjižnica). 1" ovoj veoma opširnoj sintezi modernoga čovjeka bez pozitivne religije i bez krščanskoga Boga zanima nas to, što je Rolland htfo svojim djelom dati lik genija, spojivši črte Goethea, Beetliovena, Michelangela, koji je bio-
grafije prije pisao, sa svojim životnim znanjem i iskustvom i ispreple-tavši ili nitima divnog Dantovog poema, Po žiti v genija, najzna-menitija tema za čovječanstvo, od svili; zato je i Eolland skupio ogromnu riznicu materijala psihološkog, historijskog, umjetničkog (Krištof je muzičar), koji če Vam donijeti mnogo koristi. Ali dušu genija nitko nije tako gigantski zahvatio, nitko nije tako protumačio njen smisao, kao Leon Blov. kod nas sasma nepoznati katolički pisac, 11 svojoj Duši Napoleono-voj (L' Arme de Napoleon). A sveči i geniji su uistinu jedini ljudi, koji treba da nas vode i uče.
Iz čestili citata u Vašim listovima vidim, da Vam je Nasljeduj Hrista svagdanja lektira, pa ne treba da Vam govorim o toj uistinu jedinoj knjiži, na' koju ne- ču prestati upozoravati. I sam Taime, jer je u Filozofiji umjetnosti pravim psihološkim instinktom naslutio kao najtačniju sintezu umna krščanina, a Vi sada imate obilato prilike, da prokušate na sebi svaku riječ nesravnjivoga poglavlja De regia via sanctae Crucis iz druge knjige. Nosite tu knjigu na srcu, i ne mogu Vam ništa bolje željeti, no da Vas prati i u samrtnim časovima.
A ko još dobivate novine, saznajete dosta toga o vanjskim dogadajima kod nas u »pozadini«. Uistinu bijedna pozadina »opčemu potopu katastrofa« (Leon Bloy), gorkoj opomeni i kobnom preteči Posljednjih Vremena. Ljudi i narodi strepe za svagdanji kruli, dok bdi Onaj, bez čije odluke ne pada ni vlas s glave.
»Quid h o c vel illud ad te? TF ME SEQT»'ERE«. (Tmit. Chr. III.)1
Vaš
Narte Velikonja: Bela vrtnica.
i.
v
Ce človek ni kriv, je čisto lahko. In kriv? Kako boš kriv. česani nič ne veš. Seveda moj otrok je, pa kaj morem jaz zato .. . saj ve sama, kako in kaj. In zmerom tudi ne morem biti ž njo. Ivo bi bil vsaj kdo tu, da bi se ž njim pomenil, da bi prišla na jasno! Oim bolj sem sam in čim bolj pijem, tembolj je ta stvar zamotana.
Toda če prav pomislim: Kdo jo je gonil, kdo ji je rekel kaj zalega? Rekel, pravim, kaj šele storil?! In naenkrat, tebi nič meni nič, pa zahteva doto. da pojde v mesto, da pojde služit. — Kdaj je šel kdo od naše hiše služit ?
Vendar začeti moram s to zagonetno stvarjo tako, da se primem pravega konca. Pa ali ima začetek in kje, kje je konec?
In kako lepo sem jo učil, kako prijazno sem ji obrazložil vse, vse lepo naravnost in po pravici: »Tiče se nekoliko tudi dote, da — Torej vidiš: zato bodi prijazna z vsakim, pa ne zameri, ne zameri vsaki besedi. . . Kako bi... Saj vidiš, da — To je ljud, ki prihaja iz vseli krajev, iz vseh dežel, in ne smejo misliti, da smo sami stori, da nismo omikani, da . . .«
Tako sem ji dejal. Ali je kaj slabega? Da bi kdo bil pri meni, da bi mu razložil!
1 »Sta se tebe tiče ovo ili ono? Ti mene sli jedi!« (Naslj. Hr. III.)
»Ti ljudje so potrebni prijazne besede, lepega pogleda in — oficirji] To, Anica! Ali si že videla kdai toliko denarja? Zato zasuči -e. dekle, zasuči!«
Ali je to kaj hudega? Ali je to kaj napačnega? Ti si prijazna z ljudmi, oni s teboj — in v hiši je red. Kdo pravi, da je to kaj slabega i
In če pravim: »Ne smeš zameriti...« Anica, ti bi morala ubogati! Mene poslušati!
Vrag, pa je prišel s tistimi vrtnicami! Najprej z navadnimi vijoli-- cami, še manj, kaj vem, s kakšnim plevelom. Dekle, dekle! saj sem vse videl, saj sem bil zmerom zraven. In če nisem nič rekel — saj n: bilo nič greha! Moj Bog, potem bi pa morali res zapreti vsa dekleta v samostan, govoriti pač sme z mladimi ljudmi! No, pa vsak večer njegovi računi?! Kako redki so taki računi! In dekle, kaj sem dejal:
»Meni se zdi, da hodi nekdo ponoči okoli hiše. Klet pač zapiraš? Zdaj so čudni časi; kjer je sto ljudi, je sto lumpov in tatov. Zato zaklepaj!«
In si rekla, da spiš, da nič ne veš. Najbrž je bil pes ali pa patrulja, če je sploh kaj bilo. Toda čul sem tudi trkanje: Da najbrž hruška bije ob okno!? No, saj bi vstal in pogledal, kaj je, ljudje božji — cel dan na nogah, pa bi še ponoči bedel, če je vse zaklenjeno ... Saj sem dovolj stregei cel večer. In stregei sam v sobi za navadne ljudi, sam točil in računal. Tja pride vsake vrste človek, pijanec in potepuh, in kaj bi dekle med njimi Zato si stregla v gosposki sobi med oficirji. In zato se zdaj upreš očetu! — In zdaj, kaj bo zdaj ?
Bog ve, kam je šla? Saj se vrne, o, saj se vrne! Brez besede pride in se zasuče v kuhinji, kakor bi prišla od maše in vse bo zopet v redu! Vse, tudi krčma!
Glej, in tega nisem bil še pomislil tako natačno. Nehvaležnica! Krčma? Da nisem pomislil! Strela, da sem jo moral pustiti stran! Kdo bo zdaj v krčmi? Kakor črez noč se je bilo prevrglo, ko je'prišla iz gospodinjske šole. Krčma je bila zvečer nabito polna in oficirji in mladi svet je vedno tičal pri nas. Pa se je tudi znala obrniti!
»Le zameriti ne, le zameriti ne!« sem ii rekel. In kdo pravi, da je to napačno? In da dekle kar naenkrat nič več ne razume o gostilni! In gre, ne da bi povedala zakaj! Koliko so ti ljudje popili. Pa je zmerom tiščal za njo. Škoda, da ga zdaj zadnji čas ni bilo na spregled. Dober fant je ta doktor in prijatelja sva bila. Če prav pomislim: ali je bil večer, da ji ne bi bil prinesel vrtnice. Vrag vedi, kaj je imel s tisto belo vrtnico? O. da bi ona znala, bi se bilo vse prav obrnilo. O ti neumnica neumna! Tega ni umela, pa je amen! On je bil ves iz sebe; sem vedel, kako je. le on;i ni hotela nič videti.
Jaz nisem ničesar videl, a vendar. — Ali ji nisem dejal, da ne sme vsega vzeti za res in zlo. Mislim, da bi bila morala razumeti, da meni ni vseeno, kako in kaj bo ž njo pozneje. Pa dekle nič ne vidi nič ne sliši kakor poltičpolmiš po dnevu. Ali sem ji hotel reči: »Lovi, lovi kalina!«
Pa kam je šla? In šla je pred dobro, dobro uro! Prav, da je ni tu, čisto prav, sicer!
In njeni lasje! Da ni videla, kako se je zapletla doktorju pamet vanje! Pa najrajši ji je prinesel belo vrtnico in ji jo vtaknil tik nad uho.
Čudim se, da sem še tako miren, če pomislim, da je. grom in peklo, da je zavrgla vso. vso lepo srečo! Neumnica! Ali ni mogla privezati še roke, če je imela že srce in pamet ?!
Vrag pač!
»Naprej!«
Ivdo trka? Vražja vrata! — Toda jaz mislim, da bi se morala že vrniti. Pač ni mislila resno! Kako naj dekle vihravo razume, kaj pravi...
»Ponujali ste me, — kar se je zgodilo, se je zgodilo. Torej grem pa tako od hiše — rajša beračit! Jaz nisem kriva!«
^ Kako si rekla? Čakaj, dekle; daj, če si upaš še ponoviti tisto, tisto ,— če si boš še upala tako drzno ponoviti, ko se vrneš! — O, saj te bo ta nevihta prignala nazaj! — In kam boš v dežju ?! — Ko se vrneš, boš ponovila, kdo je kriv! Da, Anka, kdo je kriv?
»Vi ste krivi! — Jaz nisem nič razumela! O, sramota! — Jaz grem. In vse na Vašo vest.«
Ti, deklič, tega ne bos dejala! In kaj se je zgodilo, da ti nisi nič razumela, kaj? — O, saj te bo nevihta prignala. Kako se temni. In kam boš revica — sirotica v temi in dežju?!
Kako dobro je, da nima s seboj denarja!
Boš že videla kazen božjo, neumica uporna! In četrta božja zapoved' Če nisi ničesar drugega razumela in videla in vedela, vsaj to zapoved božjo bi morala poznati, da, to bi bila morala razumeti in natančno vedeti!
In kaj »se je zgodilo, kar se je zgodilo«?
Kako? — Dekle! — Če, če... Anka, če se je to zgodilo? — Pod mojo streho? — Moja hči? — Če si pa to . . . hči! In v moji hiši?!
Ignacij Baroe, gostilničar pri »Zlatem rogu*. Ignacij Baroč pa — njegova hči!
Neumnosti! — Niti misliti ne! — Kaj? —
Izrujem si te pol sive lase, dekle neumno! Ali smo te tako učili, ali smo ti tako? —
Če še ni šla v svojo sobo? — Nič!
»Anica!« Nič! —
Prav, toda ^zapodim te, brez usmiljenja! In kdo te je tako učil? Pa še očetu zaloputneš vrata in greš. Presita si, pa se že še zlačniš in -e vrneš. Takrat se pomeniva! Še je četrta božja zapoved v veljavi!
Zdaj vsaj vem, zakaj gre._ Doktorja se je imela prijeti, on je vpletal vrtnico! Pa je on morda? — Če je on . . . O Anica, njega ... že'najdemo, nikar! Samo vrni se!
In ali nisem večkrat vpraševal:
»Kdo hodi okoli naše hiše?«
»Ne vem, jaz spim!«
Tudi jaz sem spal, utrujen od dneva . .. Torej?!
Pa, saj to ni, saj je vse kaj drugega!
II.
Hodim iz sobe v sobo, iz sobe v sobo; v prvi sedi par mešetarjev in nekaj vojakov, v drugi šest častnikov in neznan človek, ki bo pri meni spal. Kolikor bi presodil, je učitelj. Hodim iz sobe v sobo, a za menoj zmerom vprašanje:
»Kje je. kam je šla gospodična?«
»Xa obisk, gospodje, Anka je šla na obisk.«
Kaj naj rečem drugega? Samo za en dan. In med tem je bila strašna nevihta kakor kazen božja; pri cerkvi je zlomila topol. Bog ve. kje je ved ril a; ali se pa zdaj suši, če jo je zadelo na poti. Toda strašno nerodno je, mučno skoraj streči obema sobama in častniki so — nezadovoljni. Polovica jih je že odšla — kako mladi svet drži skupaj. Ali mi je napisano na čelu, da je šla od mene v jezi?
Jaz nikakor še ne morem umeti, zakaj je šla! — Če bi res kaj.bilo, bi bila ostala; kaj bi taka v tujem svetu in sama? Seveda, tisti mah ni pomislila, da ni povsod doma.
t
»Dober večer, gospod doktor! Ali so izvolili spet nazaj? A, tako, z dopusta, z dopusta, no, da.«
Toda zakaj škodoželjni obrazi vsepovsod, ti čudni smehljaji vsepovsod'. Mož sede, popije, pa gre. Včasi so vsaj kaj rekli. Oe je bila ona, so se nasmehnili, pošalili, razgrajali... Zdaj pa gost čudno premeri sobo, kakor bi bila preozka, in gre, kakor da je vse izumrlo!
Pa tako me pusti samega! Saj je res vse izumrlo, odkar je ni. In nocoj, nocoj je ni, ko-je še doktor spet tu! Kar nič ni zadovoljen! Anka! Anka, jaz dobim še to zadnjo las na glavi sivo!
Nekaj čudnega: jaz ne razumem nič več. Tam na oknu je v kozarcu poluvela bela vrtnica. Še to je imela vzeti s seboj. Če jo je pustila na oknu, pride še nocoj nazaj. Brez rož ni šla.
Pa če bi bila šla z vencem kakor k poroki, se more še nocoj vrniti! Mora! Kaj naj počnem sam z gostilno? V obeh sobah hkratu ne morem biti in dekla tudi ni tako spretna. In tuji ljudje! Tuja roka — tuj žep!
Jaz nikakor ne morem umeti, kaj je mislila s tistim: Ponujati? Ali je kdaj že prodal krščanski oče hčer? Odkod ima dekle take misli?! Ponujal je nisem nikomur, snubil je nisem nikomur. In saj bi ne bilo zastonj. O, Ana, tako brez dote tudi nisi! Ti pa nisi videla. Še nocoj je on tu.
Tako slep otrok! — Pa nazadnje zabrusi v obraz tako čudne, nerazumljive besede! Ali .sem te jaz komu ponujal: Jaz, vem dobro, kaj se pravi: srce! Toda doktor ni grd fant!
Na, nocoj se pa že odpravlja. O, hči, hči! In tako lepo je že šlo' Samo prijazno besedo — pa sem segel v omaro med zamašene.
»Gospodje, tisto z zlatim zamaškom'.«
»Hura, sem zlate zamaške!«
»Gospodična, ali boste pomagali?«
»Samo dotaknite se z ustnicami, pa je boljše in mi vemo, da ni strup!«
Tako je. Zdaj bo pa samo:
»Cetrtinko mošta!«
Hči, kdo povrne meni to škodo? Da bi vsaj nocoj prišla T Nocoj bi še bilo, toda jutri zvečer bodo že na vratih vprašali:
»Kje je gospodična?«
Na vratih, in bodo šli.
Tako je, če je človek z otroki predober, če jim vse dovoli, toda zdaj bomo začeli drugače! — Kje si vendar nocoj?
In vsi me tako čudno gledajo. Tisti mladi četovodja za mizo se smeje. Stikajo glave in bero časopis. Ne, za časopisom se smejijo . ..
Kajne, fantje, tako je. če ima človek trmasto, neposlušno hčer! — Vse sam, vse sam ...
Nocoj se vsem mudi. Tudi častniki so že vsi šli; še doktor se odpravlja. Pa tako malo je posedel! Kam naj gre zdaj o»b osmih?
»Ali te čaka?«
Kaj pravi suhi poročnik?
»Ne, rekla je, da se pripelje!«
Torej vendar. Saj sem vedel! To jih bo slišala! Pridiga ji ne odide.
»Sama ?«
»Ali si padel na glavo?«
Zdaj ne razumem več. Ali je vse tako, kakor mora biti, ali kako? Jaz ne razumem ničesar več . . .
»Ne. nisem.«
»Torej! Moja nevesta se pač ne bo vozila sama po svetu. Ta bi bila lepa! Par dni bo z materjo tu. Pravi, da mora ogledati in me malo — nadzorovati. . .«
Pa se je nasmehnil. Suhi poročnik se je udaril po kolenih:
»In ta?«
Skrivaj je pokazal proti stropu.
»TaMenda ve! Da bi napravila škandal, je preponosna!«
»Zato pa danes — obisk!«
Kako sta izvolila reci, gospoda? Kaj? Le bolj naglas! Saj ni nič na tem! Toda naglas, naglas ... Naglas!!
»Gospoda, želita plačati?«
»Želiva.«
Zakaj pa nista govorila prej bolj razločno in naglas. Zdaj ne vem, ali sem slišal ali nisem, in če sem, kaj sem .. . Ali nista kazala na strop ?
»In ta?« —- »Menda've!« — Ali je ali ni, in kaj pomeni, kani to meri. če je ? .. .
Nazaj bi ju poklical in vprašal za eno besedo. Kaj pomeni? — ln če .ve", ali je s tem že vse pri koncu, ali je šele začetek. To je. kakor bi vrgel kamen y ribnik — vedno večji krogi, samo kamena ni nikjer. Samo tiste glavne besede ni nikjer, tiste, ki vznemirja.
»Pivo je — dve pivi, da, dvajset...«
Komu se čudi četovodja?
»Dvajset?«
»Ne, dvanajst! — Toda kaj ste imel?«
»Dve pivi!«
»Da, da, to je, to je.« — Zakaj se mi smeje ? Ali je tudi on to slišal ? — »da, iz krone še štiriindvajset vinarjev!« Pa me še gleda. »No, da, saj je prav: dvakrat šestintrideset in štiriindvajset — še štiri, saj res, še ta dva krajcarja.« In še zmerom se smeje! Ali kaj ve, ali je kaj slišal!
»Ivana, čuj, Ivana!«
Zdaj bo prej zmetala še vse sklede, razbila vse kozarce in lonce! Dekla — pa je počasna kakor megla. Ali bo kaj ?!
»Ivana!«
»Slišiš: pojdi in poglej pri Čadežu. Toda skoči! Ana naj pove. kam je zataknila ključ od gornje omare! Ali si razumela?«
»Ključ imam jaz!«
Saj imam tudi jaz enega, vendar! — Tnalo!
»In oni boljši odmaševalee ?«
»Ta je ravno v omari!«
Ženska, doli pojdi in vprašaj, vprašaj, vprašaj karkoli! Vprašaj, če ti drago, koliko je ura!
»Dobro. Pa skoči vseeno in reci Ani, naj takoj pride, takoj, da mi pove . . . pa takoj! Jaz jo moram nekaj nujnega vprašati. Ali si umela?«
»Ane ni pri Čadežu!«
»Kaj?« — Ženska, kaj praviš! —
»Ana je šla.«
»Kam je šla ? .. .«
»Videla sem jo, da je šla, kakor bi bila namenjena k Velikemu jezu.«
»Kam ?«
»K Velikemu jezu. Če ni šla k mlinarju?«
»Da, da, torej je šla v mlin?«
Kam pa drugam ko v mlin? Ali smo kaj dolžni? Nič. Kaj bi pa iskala pri starem mlinarju? V mlin? Kaj se godi v naši hiši?
»Torej pa skoči v mlin ponjo!«
»Zdaj v noči?«
Čemu je šla v mlin? In po takih besedah;!
Spet se tišče ljudje za časopis. Pa si spet šepečejo.
Ali vam je kaj znano, kar je meni zakrito ?!
Zdaj je šel nekdo po stopnicah? Kaj, če bi se bila skrila in zaklenila v sobo, kjer trmasto sloni na postelji in joka! Kdo odklepa vrata v njeno sobo ?
»Ana!« —
Saj sem vedel, da ni nikogar. Veter je udaril ob polknice! Postelja je nedotaknjena, po tleh leže drobni papirji. Kaj je to? Glej jo, pa fotografijo je same ihte razcukala ...
»Takoj, takoj!«
»Plačamo!«
»Precej, gospodje, precej; samo trenotek potrpljenja!«
Zakaj se vsi tako skrivnostipolno, zagonetno smejijo? Vpijte, ljudje, vpijte na ves božji glas.
Naglas! — Preden si rečemo: »Lahko noč!«
Še ta samota zdaj! In za ta časopis, za to novico tu, za to vest so se stiskali ljudje in kovali pravdo; — Ah, tako?!
Doktor? — Za-ro-čil? — In Ana da je to zraven napisala« Ana podčrtala ?!
Zdaj vem vse, zdaj vem vse! .. ,
Kako. dekle, hči moja, usmiljenja vredno dekle moje?
»Vsega je konec!«
Dekle, ali si to napisala ti vsem ljudem v zasmeh? Kaj so ljudje naredili s teboj ?
»Ne, ne samo sramote ne! Samo sramote ne!«
Anica — Anka, pa nič ne poveš! Toda, hči, če so ti ljudje naredili krivico, ne jemlji si k srcu.
Pravzaprav, če pomislim, se ni nič agodilo. Nezvest ti je, no, nezvest! Ivaj pa je to in v teh dneh? To še ni taka do nebes segajoča stvar; hvala Bogu, da ni nič hujšega, vidiš! Ti s svojo doto boš lahko izbirala, in tu doma ; ne tujcev, ne neznancev ...
Ana, kod hodiš, kam si šla? In z grožnjo? Zdaj pač vidiš sama, da nisem nič kriv. Jaz nisem kriv, jaz nisem kriv. Prisiliti ga ne morem in na čelu ni fine 1 napisanega, da te ne mara. Kako bi bil jaz kriv? In ponujati? — Saj te ni nihče kupoval. Ti si bila vsa iz sebe, Anka zato!
Ubožica, kaj so ljudje storili s teboj.
In tak brezvestnež, da, to je brezvestno! In gotovo je obljubljal, obljubljal, lažnivec grdi, nosil vrtnice in se Minil. Toda vse bo boljše, vse bo še lepše. S svojo doto boš lahko izbirala, saj je vse, kar imam, samo tvoje. Ana!
Pa še z lučjo te spremljajo domov, no, vidiš!
»No ?«
Ali ni dekla nekam zasopla, bleda in razburjena? —
»No ?«
»Ana, Ana . . .«
»Kaj ?«
»Ana je zunaj —«
»Ali je že konec njenega potovanja? — Kar naprej naj stopi!«
»Da, toda Ana . ..«
»Kako ? — Govori in ne drži se, kakor bi smrt prežala za vratmi! — Naprej, pravim! Večerjat naj gre!«
»Da. toda . ..«
In njen obraz je še bolj bled, njene oči preplašene in prepadene!
»Govori, kaj je, Ivana!«
»Toda — Ano neso .. .«
»Neso?«
»Da! Našli so jo pod hribom!«
Ana! Hči!
Ana, to si ti, mokra vsa, razpletena v^a, Anica. In glej. med lasmi so trdo vpletene bele vrtnice, mokre, zmandrane! Ana, kaj' je s teboj? Hči — o. zdaj vem, te vrtnice, te vrtnice . . .
Ljudje me sujejo spoti, me gledajo grdo in vpijejo:
»Po doktorja, po doktorj a!«	.
Kaj so* ljudje naredili moji hiši?
Ana. zakaj si šla, zakaj si šla tako mlada?! Zaradi njega
Ljudje božji, po ubijalca, po ubijalca!
Pa se nihče, nihče ne gane. Samo mene grdo gledajo, samo sujejo me od sebe. Ljudje s srcem in dušo, jaz sem njen oče in ona je moja hči. Kdo je tako posegel v mir moje hiše? S kakšno pravico me gledajo postrani?
Kdo je to dejal, a, kdo je tako grdo odprl usta? Ali ni? — Zakaj je nekdo dejal zaničljivo.
»Tak grd oče! — Prej, prej ...«
»Toda ti, jaz ti pravim, jaz pravim: še je božja zapoved v veljavi in božja zapoved se glasi:
»Xe ubijaj!«
Xe z mečem, ne z ognjem, ne s pogledom, ne z besedo in ne z obljubo!
Ana. kaj je s tvojimi lepimi, modrimi očmi. Anica, hči moja?!
III.
Ana leži na odru. Toda to ni mrlič kakor drugi in tudi oder ni tak kakor po navadi. Pravijo, da se ne sme. In iz vseh kotov — ljudi se je nabralo, da je vse polno — iz vseh kotov samo preplašene, hinavske in škodoželjne oči. Xihče ne pokropi, nihče se ne pokriža. Radovedno — važno se vsak, kakor bi kradel, priplazi v sobo in se nato drži v sobi kakor sodnik, ki išče krivca. Mežnar je dejal da ne zvoni, ker to ni kakor po navadi. Ana da je drugačen mrlič. Ana, vstani in povej jim, kako je bilo, da ne bodo vsi buljili vame in pazili na vsako mojo kretnjo, da ne bo letelo vse name.
»Prav mu bodi!«
In moje dete, moja bela vrtnica leži na odru, ki ni oder* mrtva, pa je nihče ne pokropi! Moja bela vrtnica, moje hiše cvet, kaj so ljudje naredili s tebo j
In okoli njenih usten še zmerom isti upor! Kakor bi živela! Samo če ne bi njene roke ležale tako mrtvo ob njej! Ana, in na poslednjo pot si se ovenčala kakor k poroki! Da moreš imeti tako rada rože! Zakaj tega nisem prej vedel in ntisadil bi jih bil cel vrt, pa bi jih zatikala v lase sama ter bi vsak dan bila kakor nevesta!
»Saj jo je sam metal v naročje!«
»Xe vsega zameriti!« sem ji dejal. Človek dolgousti, ali smeš v krčmi, v pošteni krčmi vse zameriti? In če gost prinese rožo, ali mu jo boš vrgel v obraz ? Poštenemu gostu, ki vse pošteno plača ?
Kje je dobila moja Ana tisto vrtnico, ki jo je vtaknila v lase? Če ji je ni dal doktor — ubijalec na zadnjo pot... samo še na pokopališču cveto take. Ana, ali si šla gledat, kje bo tvoj grob? Daj, izpregovori in povej, kdo je kriv. da te ni več! Kdo,?! — Ali si žugala resno? — Ana, daj, za-žugaj še in še, zažugaj in vstani! Vstani, Anica!
Pravijo, da si res bila na pokopališču, preden si šla v smrt. In v kotu, iz neblagoslovljene zemlje cveto take bele rože. Ali si šla gledal, kam te polože? — Ana, pod rožni grm?!
Ubogi moj cvet, ubožica — otrok moj!
Ljudje se zbirajo: zunaj pred vrati nastaja gneča. Zakaj vpijejo ljudje?
»Xiti danes ni zaprl gostilne?! — Pa ima mrliča v hiši!«
Čemu vse to, čemu vse to? — Ljudje, povejte, čemu vse to? Mrlič ni v gostilni, in četudi bi bil sredi sobe — moje dekle je bilo zdravo kakor solnčni dan in nobenega no zastrupi! — V kremi pa je dekla.
Zakaj se pravzaprav ti ljudje zbirajo ? Ali se zbirajo na sodbo ali na ženitovanje. In zdaj?
O, usmiljeni Bog!
Kam jo nesete? — Saj mora mrlič bit; v hiši toliko in toliko ur, kam jo nesete? Da, da. to ni po navadi.
Pa brez zvonenja, pa brez križa in duhovnika! In čemu toliko, toliko gospodov in papirja? •
Kam jo nesete? Kako? — In brez cvetja? — Vsaj še to belo vrtnico v ltuse! — Ne bele? — Zakaj ne bele?
V mrtvašnico? — Kriste usmiljeni, zakaj tja in toliko gospodov!
Jaz ne razumem ničesar več. Pri pogrebu komisija?
Zdaj vem, zdaj razumem,, zdaj urnem vse!
O usmiljeni Bog! — ln ali ni doktor zraven!— Najprej so jo ubili, zdaj jo bodo še razrezali! Da ne morem ubraniti!
»Ljudje, ljudje, nazaj v hišo ž njo! Vsaj razmesariti je ne pustim!«
Saj bi moral sam vedeti, kako in kaj. Saj jo je sam silil in gnal v smrt! Pazil bi bil . . .
Zdaj še ženske, ta zoprni rod! Ali sem ji jaz dejal: »Pojdi in umri!« Molite rajši za njen dušni mir! Da sem jo silil?!
»Ne zameri vsega, pa vendar!«
Tako sem jo učil! Kaj vidiš, oko škilavca, na tem kaj slabega. Toda meni so hčer ubili! -— O, saj jaz bi ji bil odpustil! — Kdo mene dolži? Stopi ven in povej, ki me dolžiš. Povej, da ne slišijo gospodje! Stopi ven in povei, kaj sem zakrivil, reci, krivoprisežnik grešni!
Presodi: ali sem kriv ali nisem! — Ne, ljudje, v sveto voljo božjo, jaz nisem ubijal, jaz nisem .. . Kristus na križu, daj, pričaj ti. da sem jaz nedolžen, ti, ki vse veš, ki vse veš . . .
Zakaj pa komisija? ("'e je šla sama, je nihče ni ubil! Je sla sama, in kako boste dognali, da je sama ... Toda tako je v postavi .. . Torej pa zvonite, Kristusovi ljudje! — Kaj je v cerkvenih predpisih ? Saj res. ker je šla sama . . . Sosedje, botri sosedje, zakaj je pa niste pustili v hiši ? — Občinski red! — Vse ima postavo, samo tega ni, da bi ubijalca . . . Večni Bog, seveda je zločin, do tvojega prestola vpijoč zločin. Toda stražnik in vsi preiskujoči sodniki: jaz nisem, jaz nisem, ker je nisem gonil od sebe! .. .
Gospod Martin, Vaš pogled je svet in moder: Kdo je kriv?
Ali je oče ali ubijalec? In. in kako naj bo oče — ubi — ubijalec? — Jaz . . . jaz . . . Ali je nisem lepo učil in zdaj — kdo drugi je položil nanjo cvet? — Jaz sem belo vrtnico . ..
, In skoraj smehljala se je takrat, kakor bi se zahvaljevala in poslavljala:
»Z Bogom, oče; z Bogom, oče!«
Od vsepovsod ti pogledi. In tam na koncu ob vhodu na pokopališče so orožniki. — Koga iščete? Ne tu! — Tam med gospodi je, tam spredaj pri komisiji.
Oe bi bil jaz kriv, ali bi ji bil vpletel rožo v lase? — Ali bi plakal in šel za njo? Skril bi se bil ... O, ljudje ...
In zdaj se spominjam, da sem se nekoč hvalil, pobahal, da imam zeta. Ta sramota! ... Ta nesreča!
Sedim na nizkem zidu — na pokopališče niso pustili nikogar. Samo komisijo. Okoli in okoli sede ljudje. Nekaj jih steguje vratove črez zid, drugi sede okoli mene v krogu. Ali je to sodba? Kaj je že konec preiskave? Kaj ne toži tam nekdo in okoli mene so sami porotniki ? Kje je zagovornik ? Ali ne sodite?
In vsak nekaj pove:
»Takle človek, ki žene živega otroka v pekel...«
»Ali ne zasluži, da ...«
»Saj je bilo v hiši, kakor bi bila večna svatba !«
O, da veselje, v moji hiši je bilo veselje; kjer je zdaj žalost in sama bolečina, je bila sama radost.
In zdaj zvone?! — Samo z enim zvoncem, a vendar zvone. Torej ni Ha sama, ni šla sama ... Saj jaz sem zmerom pravil, da je zločin ...
In stari zdravnik namiguje? — Nekaj pripoveda meni.
»Saj ste želeli mene. gospod doktor ...«
»Da, potolažite se ...«
»O, gospod doktor .. .«
»... potolažite se; skoraj je boljše tako: Vaša hči se je hotela rešiti. ..«
»... gospod doktor, kako, kako izvolite ? . ..«
»... se je hotela rešiti — sramote ...«
»Jaz ne razumem, jaz ne urnem ...«
». . ; in se je rešila — sramote . . .«
»Gospod doktor, zdaj povejte, ali je to res?«
Zakaj tako čudno gleda? Ali me razume? To je isto, kar je dejala Anica! »Sramota«.
Zdaj pa vendar zvoni, zakaj pa zvoni? Čujte!
»Toda gospod, tu je zločin — saj zvoni...«
»Radi Vas smo rekli, da je hipna blaznost — saj je, vsekakor je hipna blaznost. Toda važni vzrok je — Zdaj pač razumete.«
»Kako mislite? — Ali ste še kaj rekli? Naglas! Naglas!«
»Jaz mislim, da . .. toda saj ste Vi oče! . .. Potolažite se . . . Aii imate še hčere?« »Ne!«
»Če bi jih imel, bi Vam dejal: Pazite nanje!«
Zdaj spet zvonijo... Potemtakem je sama kriva; ne, pravzaprav ni saina kriva, in zato je zločin ... Kaj je hotel zdravnik? — Kaj je dejal? Če imam še hčere? Zakaj naj pazim?! In dognali so, »radi mene« je nekaj dejal v blaznosti.
In moj cvet, bela vrtnica moje hiše ...
Na tleh je sled krvi, kakor rubin leskeče kaplja na belem prtu ... O, a vrtnico, Anica, tvojo belo vrtnico so pohodili, kakor so pohodili cvet moje hiše. Iz zdaj so te že zaprli, zabili v krsto!
Ali še zvoni?
Torej je sodbe konec! Kdo je obsojen, sodniki?
Ljudje gredo po mene... Ne, po tebe, kam te neso? Ali ne tja v oni kot? — Tam cvete rožni grm, beli rožni grm. Saj si tam iskala svoj grob?
Tam je za nedolžne — nekrščene otročiče ?!
Spet so me obstopili ljudje?! — »Padi Vas...« je nekaj dejal zdravnik.
Počakajte, počakajte, preden izrečete ono strašno besedo! Saj vem, peta božja zapoved pravi: »Ne ubijaj!« — Saj še vem, kaj pravim.
»Ne ubijaj!«
Ne z vzgledom, ne z besedo, ne ...
O, ljudje Kristusovi — ali se tudi tako ubija ?!
Počakajte, prej utrgam še belo vrtnico na njen grob — z rožnega grma za njen grob. za mojo nedolžno hčer .. . Počakajte . . .
Toda jaz vidim samo krvave cvete; vsepovsod samo cvete kakor srčna kri.
* *
»Luč« 1918 3	,33
Ljudje moji, Ignacij Baroč, krčmar pri »Zlatem rogu«, ni tega nikoli doživel. Vidim ga še vedno, kako se smehlja vsakemu novodošlemu gostu, mežika za spoznanje, vleče pipo in pokuša vsakih deset minut vino iz velikega vrča. Seveda hčere ni, no da, hči je pač umrla, kakor bi bila umrla v starih letih na onemoglosti; Ignacij Baroč, krčmar pri »Zlatem rogu«, je udinjal v svoji krčmi dve lepi. mladi natakarici, dve lepi in mladi deklici iz vasi nad trgom, ki jima je sijala iz lepih, črnih oči še sveta, neoskrunjena, niti po misli še ne omadeževana nedolžnost.
In v krčmi pri »Zlatem rogu« je vsak dan pirovanje in ples, in Ignacij Baroč se smehlja in smehlja, kakor bi bila poroka njegove že pokopane in strohnele hčerke edinke.
Zvonimir Vijolič-Ljubičič:
Sloboda — zadnja boginja.
Kroz granje svetih lipa mi čusmo glas joj pjeva miline pun i srdžbe — ko Andela i Srde .,. Čeznuče i bol u nas ta uli sveta Djeva, i usnusmo — a o Njoj uz lance naše tvrde:
—	Ko Vizija sa zvijezda iz »Dubrave« na jugu osnivala se divna uz »Crvenoga Kneza«,
C.dje bard joj prsta bijelih u kosu zlatnu. dugu kroz lovorovo cviječe i zvijezdu čara sveža.
Al drmnu nas i groza u nočnoj kada stravi pod osvetnice plastem u duh nam sunu pakov Netopir krila črnih lepršo joj na glavi, i pandžom toču zala u povijesti nam tako.
Razumjesno ... Al za nas to fantom bio dima, što rasplinu se brzo. — ^Ii ostadosmo robi je .. . No kucnu čas — i prenu Sanjare krvi plinih.
—	T slavi uskrsnuča sve naše plamsa grobi je.
Mi usta jemo. Kube do u vis višnjeg svoda Slobodi čemo dignut i užeč zvijezde mrtve, il past u ruci s mačem — ah zadnji svoga roda hez djece, groba, doma kao Njene strašne žrtve ...
Dva intimna akorda.
Prijatelja pjesniku Nedjelku Sabatiniju Subotiču-I.
Na bijelome čunu.
Tajanstven tminom kraljuje mir. Milijun zlatnih trepti svjetova visoko . ..
A voda sklapa kristalni vir	j
oko nas .. . Hiljadu snova večeras nosi črno Ti oko ...
Tajanstven tminom kraljuje mir ko iza sudnjega dana ... Sve utihlo je pjesma i pir i pečal krvavih rana . . .
T naših duša sumorni molovi nijemi su pali na dno srdaca. Ne jedu više teški nas bolovi —= zaborav na njih koprenu baca ...
Tajanstven tminom kraljuje mir. Milijun zlatnih trepti svjetova visoko ...
A voda sklapa kristalni vir oko nas . . . Hiljadu snova večeras nosi črno Ti oko ...
De pusti vesla! — Kraljica sanja na bijeli eto slazi nam čun .. . IT svježem liscu mirtina granja uza Te spat ču blaženstva pun ...
II.
U noci čežnja.
Noč u sanji zvijezda svijetom peplos krili Ko negda kad'su meni uz triforu mirile resede . .. Kad u mraka svili naranče su zlatne zrele po mom dvoru.
I sad noč je ona. Vizije i snove iste sanjam pune peluda i cviječa . . . Slušam glase rajske ... Kroz tišinu plove ko u sobi, gdje je Tvoja sjala sviječa.
Kasno je ah — kasno .. . Sve več tvrdo spava
I	ja misli tjerarn, što mi usnut krate.
■— Al uzalud na log trudna pada glava: Ovo noč je čežnja — ja sve mislim na Te ...
A Ti nočas gdje si?! — Zuji 1' Tvoja citra?!
II	Ti niže bijele vijenac čelom spleču?! 11 u sitnoj usni neba osmijeh titra?!
Misli! Čežnjo! Sanjo! — Nade li Ti sreču. ..
Sablastima.
Vi posjed«ste opet na uzglavlje mi bijelo, gdje spava Ando tuge uz ni rta v cvijet života. — M a zašto nočas ovdje vi dodoste na sijelo, kad bol mi zvijezda mira u veo sna zamota?!
S derdanom prvog inja pod vijeneem hrisantema po grobi ju Jesen stupa i cviječem vjenča mree. Na hum če svježi stignut. U njemu Narciz drijema. — Tu sve je moje. Sa mnom tek — puknuto je srce.. .
Uzalud grozne čare donesoste u ekutu, da razriju ga do dna i Harpije i JMage. Zatvorilo se ono u duplju grudi krutu i plače tijo misleč na uspomene drage ...
Odstupite, nad gnjezdom baš umrlih slavulja nostalgija če rajska stanovat lijepa vijekom. Pod lirekoin cedra mladog, što bijes ga bure ljulja [iroključat vir če krvi i postat šumnom rijekom .. .
Dr. Duka Kuntarič: S drom. J. E. Krekom u Beču.
Uzimskom semestru šk. god. 1912./13., slušao sam pravne i državo-slovne nauke u Beču, gdje mi je život s članovima »Hrvatske« i »Danice« prolazio ugodno u nauči i radu za naš pokret. Mjeseca studenoga i prosinca 1912., kada su bjesnili bojevi na Balkanu, a pobjedonosna vojska dvaju slavenskih naroda, koji su stresali sa sebe stoljetne okove i oslobadali zarobljenu braču, na Cataldži stražila mrtvu stražu, zasijedao je bečki parlamenat, i tada je tamo boravio dr. Janez Krek.
Za tog svog boravka održao je dr. Krek nama hrvatskim i slovenskim katoličkim akademičarima nekoliko savremenih predavanja u našim društvenim prostorijama, koje su bile stjecište i zajedničke svim slavenskim katoličkim studentima Monarkije.
Našao sam požutjele zapiske svoje iz učiteljevih predavanja pa ih iznosim drugovima i brači našoj kao slatko spominjanje na mrtvoga vojvodu našega, s kranjskim šeširom, s kranjskom lulicom, s kranjskim — slavenskim dubokim i veselim pogledom, a još žarčom ljubavi...
I dok pišem ove retke oživljujuči uspomene na nj, misao mi leti u onu dvoranu, hladnu i bučnu, gdje je on sjedio s nama okružen od nas kao djecom svojom, kao učenicima svojim. Misao mi tamo leti pita: Kada če da se povrate i obnove ona vremena? Ali odgovora nema . ..
S nekoliko skupština i sastanaka vratio se sa svojih planina u parlamenat, u navečer je došao umoran k nama, da nam otvori vidike i da nam govori o balkanskom ratu, njegovim gospodarsko-političkim poslje-dic-ama i da nam osvijetli položaj Austrije i njenu vanjsku politiku.
Tek kada se budu povratili dani velike slobode, nastupit če čas. kada če se moči i o tom puno govoriti i iznijeti sve Krekove misli, a da-nas, gdje su još otvorena balkanska grobišta, i nije toliko zanimivo to spominjati.
No u ono je doba znamenito konstatirati jedan politički momenat. a to je fuzija slovenske ljudske stranke s hrvatskim pravašima, koja je
l' B e č u, 5. studenoga 1912.
.-veza narodna i politička, a treba da se realizira u okviru Monarkije, jer bi inače značila veleizdaju. Tu več leže počeci preporoda našega Juga, jer su neki pravaši evolueijom nazora priznali i Srbe, koje su donedavna negirali.
1 dok su Bugari i Srbi krvavim kolom oslobadali braeu i oživotvo-rivali ideal ovoga narodnog ujedinjenja i oslobodenja, u Hrvatskoj je imao da podigne i ojača austrijsku državnu misao komesarijat Čuvajev, koji je toj misiji učinio najmanje usluga ----
Formula, prema kojoj če se rebus sic 6tantibus grupirati Jugoslaveni, glasi: Ili Ljubljana—Zagreb, ili Beograd—Sofija. Preporuča nam pro-učavanje Bugara i Srba, putovanja u one strane. Naša duševna invazija može puno pomoči i vjerskom zbliženju tim večma, jer tome nema nade iz Rusije, a kada padne Bizant, njime če pasti i bizantizam. Zato treba da se brinemo i upoznamo njihove gospodarske prilike (riješimo na pr. problem, kako je Austrija u Bosni oslobodila kmeta, a kako slobodna Srbija?) Proučimo njihovo zadrugarstvo, razvoj trgovine, industrije i bankarstva. Njegova je najnovija ideja, po mogučnosti odmah, čim se srede ratne prilike na Balkanu, održati u Sofiji svezadružni kongres Južnih Slavena. Oni če nam imati što pokazati, a mi njima našu radničku i seljačku organizaciji!. Narodu, koji se ovako oduševljeno i herojski bori za svoju slobodu, nije nestalo iz srca svake religije; taj je narod svjeetan. da se na Cataldži ne bore dvije vojske, več dva sistema — turški birokratski i južnoslovenski seljački; inače bi nam toliki idealizam bio neponjatan.
Kao posljedica baJkanskog rata stvorit če se na Balkanu nova državna tvorba, koja če se pružati do mora. što znači veliku trgovačku moč, ko ju če povečavati rudno bogatstvo i neiscrpene vodene sile. No u ovora se času pokazuje u svoj svojoj golotinji nemoralnost i beznačelnost kapitalizma i velike industrije. (Sudbina njemačke industrije na Balkanu . . .)
Doba, u kome živijno, doba je dana pred zoru, kada se počinju buditi duši i ideje, kada sviče novi dan: na jednoj su strani oni s moči i pobjedničkim vijencima, na drugoj mi s kulturom i katolcizmom, što nam daje supremaciju nad njima. Tk<, če pobijediti ? Zagreb—Ljubljana ili Beograd (— Sofija) (
* ;
LT B e č u, 13. studenoga 1012.
Prvi je uzrok ljubavi spoznanje, da je neki predmet u naravi suna-ravan nama, proporcijoniran. »da nam paše«. Ta skladnost predmeta sa subjektom manifestira čuvštvo, koje zovemo ljubav. Koliko više predmet svijeta izvan nas intenzivnije ispunja Čovjeka, toliko je močnija ljubav: opsežnost predmeta potencira ljubav.
Što je kod domoljublja sunaravnog čovjeka? Govječji je duh tabuja rasa. Ide za spoznajom, do duševnog usavršenja, a ta je spoznaj« vezana i na čutila. Sam čovjek ne može svega doznati i zato mu je potreban kontinuitet o prosi osti. Naše je tijelo produkt zemlje; ono čuti sunaravnost kraja, u kom je izraslo, došlo u svezu s ljudima toga kraja, steklo prve pojmov«, jezik — a sve nas to veže s vjekovima iza nas. Sunaravnost svega toga rada u nama jednom spoznajom, ljubavlju k žavičaju
A kada ova spoznaja prijede granice najbližega našega kraja, našega zavičaja, i ■ prosiri se do spoznaje jfednoga naroda,! jedne krvi, značaja. da nas sve spajaju izvjesne tradicije, zajednički udes, (»naš je dom od Triglava do Balkana«), tada doJazimo do ljubavi domovinske. V tome i leže temelji narodne svijesti. I što je jača ta spoznaja, tim više sadržaje u sebi novih sila: pomoči slabima, pobjede i vlasti, slobode. XI tom času
treba <la uzgoj vrši evoju zadaču: znati služiti se slobodom i priznavati aukforitet. da še održi potrebna harmonija.
Najsavršeniju, najvišu i najdražu ljubav do doma dalo ie čovječan-stvu krščanstvo. To je čežnja za domom, koga ovdje nemarno, za domom "Vječnim, domom sreče i vječnoga blaženstva. za domom opčinstva svetih —--
Zato je naše domoljublje tim moenije. čim je tješnje s vjerom, jer mi ne pripadamo u redove onih, koji »patriam inquirnnt«----
Mi stojimo na čvrstom etičnom tlu: to je revolta materijalizmu. Mi smo idealisti i praktičari, zato je bndučnost našim idejama i priznanje njihovo u našem narodu nania osigurano.
O vaj če balkanski rat, koji je donesao strah pred Slavenstvom. znatno ojačati našu narodnu svijest. a naše če domoljublje biti eksten-zivnije.
»
U Beču, 19. studenoga 1912.
Na osnovu rada Mihad paše, prvoborca za turški ustav i valije p<>-■dunavske krajine (današnje Bugarske), osnovala je oslobodena Bugarska poljodjelsku banku i počela organizovati zadrugarstvo bugarskog se-Ijaštva. God. 1892. osnovana je prva kreditna zadruga. Od 1904. napreduje bugarsko zadrugarstvo silnom snagom, a tome doprinose znatno kurzovi (kojih je bilo g. 1910. ravno 120) i organizovana propaganda, tako da danas imade u Bugarskoj preko 800 zadruga. Po pravilima -inije zadrugar opteretiti svoju imovinu do 50% njene vrijednosti, št > kod nas ne treba ni u Lici.
Bugarska je vlada shvatila značenje seljačkoga zadružništva, pa mu je osigurala i namakla kredit ----
Da i naše zadrugarstvo uznapreduje. treba da pribavimo kredit se-Ijaštvu. Aii mi bisino za ta j posao trebali jetlnog Mihad-pašu.
I
*
1" Beču, 27. studenoga 1912.
»Narod pak pred vsem mora biti organiziran i imati svoj personalni kredit«.
Srpski narod izvrgnut domačim lihvarima pretrpio je groznih stra-danja u svome zadružništvu.
Od g. 1905. zadrugarstvo se srpskog seljaštva znatno širi i napreduje, a pomaže mu država. Več druge godine, izakako je Mihajlo Avramovič osnovao prvu rajfaznovku, stvar a skupština na j moderni j i evropski zadružni zakon.	>
Godine 1906. prekinut je trgovačko-gospodarski ugovor izmedu Mo-narkije i Srbije; kolikogod je ta činjenica depresivno djelovala na po--dručju obiju kontrahenata, a jače u Srbiji, s druge je strane unesla no\ i život i zapravo stvorila novu jaku šeljačku zadružnu organizaciji! srpskog seljaštva.
Organizacija je srpskog zadružništva dobra, j>0 skupštini stvoreni zakon dobar, pitanje kredita uredeno, a nada sve stvarna je i izdašna p->-moč vlade. Zato je i jasno, da je Srbija u kratko doba mogla stvoriti •preko 1000 zadruga.
Srpski narod m o ž e t a j svoj napredak da zahvali s v o j o j vladi i s v o j i m narodnim p o s I a n i e i m a. š t u
skupštini rade za napredak naroda s v o g a.
*
* *
Predavanja o bugarskom i srpskom zadružništvu sastavni su dio Krekova ciklusa predavanja, koji je bio savremen i interesantan, a nada sve poučan u doba balkanskog rata. Dr. Krek ili je potanje obradio u glasilu Zadružne Zveze, pa je o njima dovoljno ištaknuto i toliko na ovome mjestu.
*
IT Beču, 3. prosinca 1912.
•Tedna je politika ona. koja za svako vrijeme i u svakim prilikama ima jedan te isti cilj. jedan te isti politički ideal, od koga ne popusta ni za najmanju malenkost. Zahtjevi su te politike trajno isti do njihovih oživotvorenja.
Druga je politika ona (realna), koja ide za oživotvorenjem takvili uspjeha, koji su efemernog značenja. Ta politika mora zauzimati prema vladi »snošaj kupčije«. Slaba je njena strana netrajnost uspjeha; kraj nje se razvija beznačajnost i bezciljncrst; moč se izrabi, energije oslabe, konac je svemu, da u toj cijeloj politici vlada beznačajnost; njome odlu-■čuje kvantitet glasova, a ne etična moč ideja. Smisao pravice pada. Pre-poruča nam studiranje psihologije madžarona.
Prva ide za moču, druga za dnevnim uspjesima. Naša politika mora iči onaino, da naši politički neprijatelji i parlamentarne večine austrijske i ugarske dodu do uvjerenja. da bez nas n i j e d n a p o 1 i t i č k a ni zakonska osnova ne ide nap red, da bezparlamen-t a r n i rad nije m o g u č. Nas p a r 1 a m e n a t mora priznat i. mi moramo u z r a s t i u našo j m oči. T a k o v a b i m o r a 1 a biti hrvatska politika.
Stoga politika za moč živi u borbi. Ideja, koja vodi jednu politiku, jest bojna ideja, ona bojna parola, bez koje propadamo. Tako je i ideja naših sastanaka bojovna.
»Ja zidam na vama budučnost naše domovine« — ---
»Mi moramo znati, tko smo; raditi treba na realnom tlu, na njemu se boriti. Narodi ostaju. i ako padnu države. Računati pak s tim, česa
da nas nema, to je samo za pjesnike.«
' *
IT Beču, 28. siječnja 1913.
Kada smo se opet sabrali poslije božičnih praznika, završio je dr. Krek o vaj savezni ciklus predavanja onda aktuelnim predavanjem o cen-tralnoj banci.
Dr. Krek je ulcžio svu svoju spremu u tom pitanju, a kada bih htio samo nešto iscrpivije iznijeti Krekove ideje o seljačkom kreditu i o potrebi centralne banke, ispisati bih morao jednu študiju. Ograničen sam prostorom ove knjige, zato drugove upucujem na »Eiječke novine« TI. br. 27. i dalje.
A i tom zgodom došao nam je Krek upravo iz svoje Kranjske i iz parlamenta, veseo i umoran---
A da je i za svoga boravka u Kranjskoj za vrijeme praznika mislio na svoje akademičare, dokazom je i ona lijepa zgoda. kada je drugu Josi s kranjskih planina donesao kitic-u planinskega cviječa i gorskih niža ispod snijega.
Jože Stabej: Zabrisani listi.
Najden pri časnikarju.
Samoodločba! Skoval te je čas, da si ga preganjajo s teboj, ker nekaterim je že predolg; ustvaril te je Bog, še predno je ločil suho zemljo
od vode. Pred časom, ko so te našli do kosti obrano zaprto sedem klafter pod mogočno skalo, si bila zapečačena v devetkrat devet železno-stenskem grobu z meterstotskim pečati. Ni še stavil Gutenberg tiskarne in ni še bilo zeleno pogrnjenih miz, ko si že ti skupno s Pravico — seve v nepoznanem kraju, nihče mu ni vedel mesta ne imena — sedela na kraljevem prestolu, delila podložnikom mir in blagostanje, škoda, to le vsakih tisoč let, ker se niso marali oglašati pri tebi. Jug ni vedel, kaj dela SeverT - Vzhod ne kaj Zahod, že si šetala po bajnih v rti h in čakala v koprnenju kraljica iz neznane dežele, da te odvede, nevesto, na svoj dom.
Pa so prišli nepoznani ljudje, iz nepoznanih bivališč, z debelimi pod-bradki, ne spokorni kakor tolovaj Mataj, in so rekli ti nepoznani ljudje iz nepoznanih bivališč, da odkar oni gledajo jutranjo zarjo' in večerni mrakr Samoodločba in Pravica še niste stopile na dan.
In vrag, v prepričanju, da si prisluži novo dušo, jim je lahkoverno verjel. Imel je zopet smolo.
Vzet iz listnice poročnika.
Preljubi moj! — Ali še veš, ko sva brala — pravzaprav bral si samoti. jaz sem poslušala — v senci pred našo hišo ono knjigo o Ameriki in Amerikancih ?! Kdo bi bil takrat kaj več razmišljal o tisti indijanski pripovedki, ki se bere stran toliko in toliko. Ne vem kako, da mi je ravno-danes stopila zopet tako živo pred oči; mahoma sem se je spomnila, ko> sem iskala v mislih začetka temu pismu. Ne boš hud, če jo še tebi ponovim ?
V državi New Jork, visoko v gorovju med divjimi razdrapanimi stenami je »Dolina vzdihovanja«, kjer se sliši sedemkratni odmev. Indijanci pripovedajo, da je živelo tam v popolni sreči dvoje indijanskih src. Rdeči sin planin je bil umorjen, zapuščena vdova pa je tarnala vse življenje za svojim ljubljencem in izgubljeno srečo. Po smrti se je prikazoval njen duh, tožil po izgubljencu — in kjer molči jezik, govorijo kamni. Veliki Manitu je vzbudil skalovje, da vzdihuje ž njo, ki išče izgubljene sreče.
Glej. moj preljubi Drago, zavedla sem se s krvjo prepojene niti življenja, kakor nam jo vdeva pekoče solnce sodobnih dni. Ti stojiš zunaj na vojnih poljanah, jaz pa čakam v hrepenenju z zaprto balo v skrinji onega dne, ko me popelješ pred oltar. Ali kako presrčno te ljubim, se te tudi bojim. Bo tvoja s krvjo oškropljena roka nežna, kakor je bila prej, odkar gledaš le obraz z izdolbljenimi očmi! Ti bo še nadalje vse tako sveto, kakor ti je bilo do onega časa, dokler nisi moral hoditi mimo vseh blatnih luž in umazanih cest, ki hodijo po njih mnogi izmed tvojih tovarišev?! Bojim se te, dasiravno vem, kako vroč in čist je bil tvoj zadnji poljub.
Kaj ne, ti ostaneš dober, kakor si bil. Le malo časa še naju loči, vrneš se kmalu. Ne mine dan, ne da bi govorili doma o tebi. Mlajše sestrice me vedno vprašujejo, kdaj pride zopet tisti gospod z zlatimi naočniki k nam, in kaj jim prinese lepega za Miklavža. Ata štejejo, koliko polov-njakov vina bodo natočili, in kadar mama pitajo race in purane, pravijo: Le zobljite, da vas bo vredno zaklati!
Kako se veselim! Vojna tako ne more dolgo trajati, saj pravijo, da se Rus noče več bojevati. Ali dobivaš'redno naš dnevnik, ki ti ga pošiljam ? Bilo bi mi prav žal, če bi se izgubil in ti bi moral biti brez čtiva.
Veš, časih mi je tako hudo in se bojim, da bi se ti kaj ne zgodilo. Semkaj k nam se streljanje prav dobro sliši in vedno prosim Boga. da te bi obvaroval vsega hudega. Kako se bojim za te, ko te imam pa tako rada. Kaj naj počnem sama brez tebe, ko sva pa že takorekoč eno! Zato pa prosi tudi ti. da se že skoraj vrneš.
Presrčno te pozdravlja in poljublja
tvoja zvesta Mladena.
Pripis tuje roke: — Mlad eni Srnina v Šmihelu se naznanja, da je poročnik Drago Uroš padel zadet od sovražne granate. Bil je hraber vojščak za čast domovine.
Utrgan iz dnevnika.
Srce je tako polno, a razum tako prazen! Govoril bi rad. a nimam s kom in ne vem komu. Zadošča mi, če slišim samega sebe in menim, da sem tako najbolj glasen, da me sliši ves svet.
Kaj si hočem, sem pač sanjač o pravici in krivici sveta, prepričan, da sta nenapisana postava in nenapisan čut o pravu močnejša, ko svetna sila; da moramo slediti bolj onemu, kar je v nas, ko pa ljudem. Tako priča Sophoklejeva Antigona! Človek nosi najvišje, kar mu je dal Najvišji v sebi in ne rabi mimo Njega nobenega sodnika; človek se sodi sam z vsakim utripom srca, z vsakim pogledom v luč. To jih je pa večina — koliko jih ni? — od dandanes pozabila; pozabil pa nisem resnice jaz, ki jo čutim in nosim v lastni krvi. Vem torej za resnico, a pred svetom tega ne smem vedeti in zato se skušam skriti, kakor se je skril Martinek Spak pod obrazino desetega brata. Kakor on, sem užaljen tudi jaz, ko moram gledati krivice in podlosti, ki jih doprinašajo ljudje, ustvarjeni, iz iste ilovice kakor jaz. Boli me. ko se zavedam, da se izrablja človek proti človeku, močnejši proti nebogljenemu bitju, namesto da smo si vsi bratje, kakor je pisana zapoved. Krivica se izrablja nad pravico, ki je samo zato tukaj, da je besednjak popolnejši, drugače pa sami sebi v. zasmeh in sramoto. Ni čuda torej, da so nedavno zaprli moža, ki je iskal podnevi s svetilko po ulicah Pravice. Pravili so, da nima prave pameti ...
Še eden iz dnevnika.
Kako težavno je življenje duha! Laže bi zvalil težek kamen na vrb gore, ko pa se povzpevam kvišku sam. Danes tako, jutri že nekoliko drugače. Rad imam pa to življenje, četudi je bridko; kajti zavedam se boljšega v sebi, česar ne pomori nobeno blebetanje, niti ne uničijo osebni napadi. Svetu ne ugaja, da nisem kakor drugi, da se ne klanjam vsemu onemu, čemur se klanja svet. Zato me sovraži! .Tezi ga. da ne plešem tako, kakor on gode. Njegova godba so pa jeki dolgočasne lajne onemoglega berača, ki umira.
Advent je — in česa naj pričakujem jaz?
Ljudevit Matkovič: U čežnji.
Ti božični kad ledovi Daleko Otrag budu, A vrelo sunce polije Do jednu sniježnu grudu;
Pa tu u vrtu mojemu
Kad proljet bijela, bijela I' pjeni i u mirisu Na krušku bude sjela: —
Na južnome oblaku če Doc Maj u naše strune.
0	kljunu golub vuč če ga.
1	Go6pine s njim dane.
0	tad če dječji smijat se, T pjevat vasiona,
A brujat svud po dušama Ko katedralna zvona.
Pogasit če se ognjevi, Rastvorit snneu vrata, Sve bacit se u slobodu. V zrak, u polja znata.
A M aj če medu dlanima Šarene drobit duge T prosipat ih uz more, Niz polja i niz luge.
I* ]>rozor če nam metati Bosiljke, mažurane, A grozdove če vješati O naše jorgovane.
1	sve če cvjetne krunice
Zadijevat za drveta — O sve ču, sve ču Tebi ih Namijenit, Gospo sveta.
T kudgod imo sa Srečoin Niz Tvoje dane poči, Sa cviječa punim rukama U Tebe moram doči.
T' kitu srce udjet ču.
Oltara Tvog se dovit. . . A Ti češ, Majko, samo me Ko lani blagoslovit.
Prišel v večer sem gorskih pokrajin: ves lep molči in z zarjo je zastrt, kot paradiž, od vekov v vek zaprt... ah, strnjena brezmejnost je daljin,
Plot:
Sonet samote.
pozabljena je hrepenenja smrt, nebo ise je sklonilo iz višin, v prečiste zvezde ie pogled uprt: vse. vse dobrotno kakor drag spomin ...
Da veš nocoj za tihi praznik moj! Porazgovoril sem se sam s seboj, kot zdravja vtrip je srca nepokoj . . .
Zdaj pridi s svojim upom žalostnim,
nocoj v uteho Ti spregovorim
vso svojo bol. radost: o, rad živim!
Ob oknu.
Iz fabrike gredo: kot sence beže drug za drugim ob mrkih zideh, napor je vsak hip in vsi molče, živ je le ogenj v očeh:
Kot sence ... In starec, robotnik vse žive dni. si srage otira, oči zapira: »Zahvaljen. Bog. za vse te dni!«
Za njim dekle. Na prsi pripela je nageljev cvet in oči govore, hrepene: »Drugod jo drugačen svet!«
A ve! iz bližnje cerkve zvoni Starec zavije v božji hram, dekle z rožo skoz park hiti: kam, ah. kam ?!
Žrtve.
Pomlad na bregeh zeleni. Vsa bela in sveta kapelica rdi, v njej Mati ob križu nemi: »Moj Sin, naj zate umrem!«
S pretrudno roko na delo gredo očetje, matere. Vsi v svetišče zro, kakor da k maši gredo: »Naj umrem, naj umrem!«
Vid Blažinčič: Petar Neznani.
i.
(Smrt učitelja.)
Nikola Pobožni živo je čutio, da mu zemaljski život izmiče i konae sa-motovanja svakog dneva može da nastupi. I nikad nije bio srečniji nego sada, kad je osječao blizinu blijede ejene što smrtnike u nepovrat odovdi. Smrti se radovao kao največemu dobitku, što mu ga Gospodar života daruje.
Daleko od svijeta, u pečini opkoljenoj sedmerostrukim pojasom šu-movitih gora, sani sa svojim učenikom Petrom Neznanim čekao je u go-tovoj nestrpljivosti čas, kada če da velika Smrt zalepeta sablasnim krilima i nad njihovom gorskom uvalom pa da se «1 njene oštre kose nakrive vršci vječno zelenili čempresa i vitih šumnih jela!
U noči, kad bi tmasti oblači zastrli mjesečinu, znao bi čak zakliktat' u najbližoj borovj šumi —, ali to je više bio zov sove nego li na v jesta,j bliže smrti.
Ali kad je smrt doista bila več kod trečega brda, stari pustinjak nije više čutio na nogama stopala niti prstijii na rukama, — za to je bio u duši jako veseo. radostan do ludila. A kada se smrt približila pusti-njačkoj špilji, klonula su starcu i koljena a zglobovi u krstima prestali su da se giblju, pa ga je učenik Petar tek s velikim naporom mogao okre-nuti na logu od suhoga lišča i paprati. Starac je bio u tome času m jeren, da mu je Gospodar života oprostio sve grijehe lude mladosti što je spro-vede u raskoši svijeta. A kad 11111 napokon presta micanjem cijelo donje tijelo, 011 je u najtežim mukama stao da glasno pjeva vesele himne životu vječnomu, onome krasnome raju, što ga ne pašu strme gore i ne ome-duje pusta okolina samotne špilje. Pjevao je o životu, koji počima neosjetli-vošču, o životu što ga na zemlji živu samo bezumna djeea i rierazumne ži-votinje! A djecu i životinje ljubio je ljubaviju njihovoga sluge i iskrena druga. I Petra Neznanoga, svoga učenika, dijete bez imena i roditelja njegovao je od rane mu mladosti eto sve do muževnoga doba. Hranio i ]>azio kao ptica svoje, mlado, što joj u toplome gnijezdu preosta od ]>lijena grabežljive zvijeri.
A Petar se sljubio sa svojim1 gosom i oceni kroz sav svoj život pa eto do smrti njegove. I kako god je otac Nikola njega nejaka njegovao i hranio, tako on sade njeguje nemočna starca: hrani ga i s največom ga ljubaviju strpljivo prevrača na pošljeihijemu logu.
lT vrijeme najteže njegove boljetice, kad je starac jedva čujnim glasom dozivao zečeve i srne na špiljska vrata, a sove. žune i <1 i vi ji golu-bovi prepirahu se medu sobom o prva 111 jest a na obodu špiljske stijene, Petar se oprezno odaleči i tek iz dalja- prisluškivao je glasnom divanu starca sa životinjama. Znao je da otac Nikola ponajviše uživa, kad su ljudski koraci daleko od njegove samoče pa tek prvi sinovi i kčeri nepo-kvarene prirode okružujn njegovu pustinjačku spil ju . . . Istom, kad je prestalo kliktanje ptica i zavijanje vječno nakostrušenih divljih mačaka, znao je da je starac omamljen do besvjesti i trebalo je brzo pohrliti do njega, da ga učenik pobožnom pjesmom dozove k svijesti nedovršena života.
I <loista — vrativši se k špil.ji nade Petar svoga učitelja gdje gotovo mrtav nauznak leži a raskriljenih je ruku i rastvorenih očiju bez života! 1 životinje su se več razišle ku<l koja po šumi, samo je nekoliko ptičica skakutalo oko špilje poput mladiča, što ih netom izvede majka iz gni.jezda
pa ih na čas ostavi same. Petar klekne do starca i stade vruče nad njim moliti duge i usrdne molitve — ali starac se niti ne maknu. Po toni prijede iz molitve na glasno pjevanje naučenih psalama, legne nad starca i stade mu u lice lmkati, ne bi li ga toplim dahom i jakošču hukanja pro-budio iz besvjestice, u koju bi redovito u takovim časovima zapadao. T što mu dosad uvijeke pode za rukom, ovaj puta sve ga izda. starac se ne probudi! Primi ga očajno za ruke, ali i one su več ohladnjele. Nikola je Pobožni bio mrtav.
Pjesmu pobožnih psalama zamijeni na Petrovim iskrivljenira usnam i bol an jauk, lelek izložena djeteta. Suze mu poli ju zaprepašteno lice i on -e jedva suzdrža da kao novi mrtvac ne pade na log svoga hranitelja i učitelja. Sitna se ptičad preplaši od glasna naricanja i bojažljivo odlepr-iaju mali stvorovi na grane visokih jela pa dalje u šumu.
II.
(Lomača.)
Istom posli je duga plača sabra se učenik Nikole Pobožnoga i sjeti se mahom obreda ko jim valjade učitelja da sahrani. Učitelj ga o tom točno podučio i <ad je trebalo da sve po njegovoj volji udesi, da ga upokoji za svu vječnost. Uze dakle drhtavom desnicom oštro gvožde, zade u šumu i j »osi ječe nekoliko borovih stabala što su bila gustom smolom navorana. I nese drveče u špilju i na samom ulazu zasadi ili na četiri mjesta. Iz kremena izvabi vatru i njome razgori smolu. Za čas su boriči plamsali pridušenim plamečcima i mirisom kadili špilju i mrtvaca. Kroz dva dana i dvije noči nije Petar drugo radio več je izmjenjivao ovakve sviječe na špiljskome ulazu, a tek u časovima odmora kleknuo bi do tijela pustinja-kova i redom izmjenjivao sve molitve što ih je od oca naučio ... Istom t reči dan trebalo je da mrtvaca digne iz špilje pa da ga prenese u naj-gušči borik i ondje najsvečamjim opijelom opijeva, a tijelo mu sahrani u največi zaborav zemaljskoga života . . .
A trečeg dana u ranu zoru izvrši Petar sve što mu je otac za smrt i pokop naložio.
I rano jutro dakle, tek što dogori zadnja borova sviječa, a na istoku vedra neba bljesnu prvi proplamsaj bliže zore, Petar uze mrtvo tijelo na rame i iznese ga u ozbiljnome stupaju povrh špilje u goru, u borovu šumu što se savila oko visoka kamena šljemena, sa kog se otvarao široki vidik nad cijelu planinu i u nejasnoj daljini na prostrani svijet iza gora. Petar je več prije sjekirom prokrčio stažu do tamne ponutrice borove šume i u sredini iskrčio čistin« 11 kružnome prostoru, gdje je spremljena lomača čekala žrtvu. Lomača je sastojala od suvih borovih klada, što su unakrst jedna drugu grlile u čvrstome sklopu i prah suhe smole runile na zemlju šuplja podnožja. Vrh u široke mogile sličan je donekle logu od paprati. trave i lišča, na kojem je Nikola Pobožni izgubio osjete i ko-načno prešao iz života u smrt.
Doista teškom mukom iznese Petar starca na priredenu mogilu; prosto lešinu na pošljednji ležaj oca Kikole. Udesivši sve po očevoj želji — i okrenuvši ga licem prema istočnoj zori, što je več zlatnim trakama krunila vrške blizih šuma i sijevala po mrtvačevome truplu, side učenik s mogile do podnožja i plamenom zapali sve četiri strane mogile. Još se jednoč klečeči pomoli pred mrtvim tijelom učiteljevim, a onda se pope na kameni šljem gore, i pustivši vatri slobodan mah, povali se na rub šljemena. Suzne oči uperi na istok odkle je sve jasnija zora rudjela i
sve jače se iskrila 11 kupima rane rose na liscu jošte posanjive šume. 1 sto se jutro jače budilo, to je vatra življe praskala, dizala se i spuštala ljubeči i ližuči masne klade od pustinjakove mogile.
A Petar je jednako suznih očiju gledao na istok, odakle se javljao novi život mladoga sunca, što če odmah na pomol izači. 1 gledajuči u daljinu zaveze se pameču u uspomene na zajednički život s pokojnim ocem : učiteljem. Sine miru suzi slika nejake mladosti, kad je do nogu pusti njakovih slušao glas prvih molitvi u čast Stvoritelja svijeta. Iskrsne mu na oči lik sijeda starca, kako gradi na pečini oltare velikome Božanstvu i ondje u ritmu svetih pjesama pali drvlje i smolu, i svu šumsku prodol kadi preugodnim mirisima borovice. U suton pak, pri je 110 što če se predati snu u zaborav, zajednički bi izlazili na ovaj vrh od gore i klečeči pratili zaiažaj sunca slaveči pjeemom Boga dana i vječne svjetlosti. Tude mu učitelj cesto očitova volju, da ga poslije njegove smrti na ovome mjestu spali svijetu u zaborav. l"jedno 11111 naloži da do kamena kuka, na kome je Petar u ovaj čas strven od bola ležao, iskopa grob, kamo če da po-hrani spržene kosti a novim pepelom neka posps humak od groba. Zakle ga vidom očinjim i vječnim mirom, da sve izvrši odmah po smrti; da ne odlazi od groba dok trodnevna rosa ne upije njegova praha pa da ga << njegova groba ponese na lišče drveča, gdje če se njegove ptičice odmarati i prahom osuti šarena krila da se za tim okupaju u sunčnim zrakama uspo-menom svoga prijatelja i leteči preko gora u svijet da stresaju prah s krila a po stazama, kojima koracaju grješne noge mnogih ljudi. br:'če njegove.
111.
(Sablasti.)
Petar Neznani posvrši sve onako. kako 11111 je Nikola Pobožni zapo-vijedio — i čekao je samo čas, dok ne istrunu u vatri mrtvačke kosti, pa da onda prihvati gvožde i iskopa željeni grob za pepeo. Sunce je sve jače rudjelo i jarom zapljuskivalo blijedo kamenje i sivo granje na rasvi;etlje-nim krošnjama drvet a.
I nije vatra na lomači jošte dogorjela, kad najedamput sva se gora naglo potrese, tlo se pod lomačom ulekne a velik i širok jaz povuče u svoju dubinu i tijelo i lomaču Nikole Pobožnoga . . . Petar se nade u ne-prilici, kako da dode do pepela, kojim če da pospe humak nad grobom a opet i strah ga golem obuze s nenadana dogodaja i bi mu gotovo nemo-guče da kroz tri dana bdije nad ovom provajlijom, novim grobom svoga učitelja. Odluči napokon da ode u špilju po gvozdenu motku, neku vrst potrebne mu lopate. Ode do špilje, uzme lopatu i vrati se na mjesto gdje se razijala gora. Prekrsti se velikim krstom do tri puta pa udari gvoždem
0	kamen da iskopa prolaz do očeve grobnice. Kopao je ustraino, cio lan
1	noč bez odmora, ali jošte nije iskopao prikladna hodnika. Drugi dan n po noči, kad su ga gotovo i posljednje .sile izdavale, upre posljednjom snagom u naporu, zamahnu gvozdenim budakom o kameno stijenje mnogo puta a čvrsto što je samo mogao, ali tvrd kamen — kao zaklet ne poda se sili željeza. A njemu je bilo mnogo do toga, da svakako prije zore dovrši posao i dode do pepela od ugasle več lomače. U gotovo j besvjestici uda-rao je tupim gvoždem o tvrd kamen — nijemi živac dotle, dok se i sam ne strovali u ponor. 1 pade ne znajuči za sebe starčevome lesu pravo po-nad glavu, na dno ponora, do otvora u neslučeni hodnik, koji se s ponorom rasprostro iz dna pečine prema svijetu, u kojem je svoj rani život živio i otac Nikola i Petar Neznani. Na samom izlazu iz tajnog hodnika skakutale su i cvrkutale iste one ptice, s kojima se gore u špilji tako rado havio pokojni otac Nikola.
A Petar je ležao povaljen do spaljena leša starčeva sve do jutra, kad no ga od besvjesti probude živahne ptice i glasna vika ljudi, što su.uz goni prolazili putem evoga života . . . Kad se sabere, od straha i zabune poleti otkritim hodnikom prema svjetlu, ravno » svijet, — a ptice samo zacvr-kuču, polete pred njim i več ih nesta u svjetlu jasnoga dana. Kad je Petar vidio, da mu je dio nevidena svijeta u sjaju lijepoga dana pred očima, ne sluteči na dobro pokuša da se vrati natrag do očeva leša i pepela, — ali hodnik je sada bio tako mračan i uzak, sablasnom mašinom i zmijolikom paprati obrašten, a ovdje ondje na kamenu su skvrčale zelene gušterice a do njih se žutom pjenom pjenile velike črne žabe s plavom krunom na idijedoni tjemenu, pa se prepao od zla iidesa i nije mu preostalo ino, več da s jede gdjegod izvan hodnika na cesti pa da u duši plače nad svojom nemoči.
Vjerni učenik plakao je bez nade sjedeči gotovo na obali velike ceste što je uz gorski potok prodolom vodila putnike u drugi kraj svijeta na zapadnoj strani visokih gora, upravo kako i rijeka teče s istoka liešto prema sjeveru na zapad.
J'rije nego je tajanstvenim hodnikom' izišo iz ponora na svjetlo, čulo se prolaženje i buka ljudi, što su cestom hitjeli za svojim poslom. Preko široka potoka, zelene rijeke — otvarao se vidik na livade, polja, pitome šume i mnoge modre obronke rasijanog gorja s nasadima vinograda i rodnih kestena, llzduž rijeke obalom se plela žuta vrba s bodljikavom akacijom i grmečcima gloga — i nigdje nije bilo vidjeti gaza na drugu stranu, premda je voda bila plitka i na čestim se mjestima blizu površine blistalo i sprano kamenje i svijetla grudasta rudača.
A Petar je plakao kao napušteno dijete, koje više i ne računa da če majka doči. Nemočan od plača i očaja lako bi se strovalio i u korito rijeke — pa da i njega ponese val u zaborav, ali baš u času največega beznada dogodi se nešto, što mu iznova razbudi pozornost duha. Iz daljine žestoko zaori zvnk trube i zatopta kopito mnogih konja. To se ponovi po nekoliko puta a Petar prikloni uho k zemlji i ču, da su konjanici brojni a razgovor im je nejasan i čudan kao zlobna lomljava olujnoga vjetra, što ga prekida zdravi hr za j čilih konjeva. Zamalo se razabra povorka brzih "jahača gdje zajedno s rijekom zakreeu iza šibika cestom ravno prema gori, — ali ili opet sakri gust vrbik i goleroa litica sa svojom šikarom. Napokpn izjašu konjanici na otvorenu čistinu i udare otvorenom cestom ravno prema Petru Xeznanome. No spazivši čovjeka gdje naglo ustade sa zemlje, konji pritajeno zanjište a konjanici se valjda isprave. usplahire i čonor njih u neredu zaokrenu konje i opet udare cestom prema istoku, za liticu. Tek bijeli oblačak od kamena praha što se za njima vitlao, pokazivao je dokle su dojezdili —, a za što nijesu jašili dalje, to sebi nije znao ni po čemu rastumačiti Petar Neznani.
U čudu i novoj prepasti gledao je učenik pokojnoga pustinjaka prema istoku, ali od konja i konjika više ni glasa! Obazre se i prema južnoj strani, gdje gorski ponor i možda tisučljetni hodnik staroga svijeta krije prah oca Nikole, — i ponovno pokuša da prezrev sve strahote i pogibli zakorača starini hodnikom u ponutricu brdine. da izvrši pošljednju volju svoga oca.
. On još u premišljanju i neodlučnosti od straha što ga maločas prije-pretrpje, — a to opet zaori topot konjskih kopita s istoka, a konj jedan nekako preko volje, ali u živom grobu leti prema Petru i doletjev stade-pred njim kao ukopan. Petar je jasno vidio zelenka plamenih, gotovo cr-venom krvlju zalitih velikih očiju, uzda se pozlačena sama prebacila konju oko znojna i nabrekla vrata, — ali konjika nije rnogao da vidi. Kao da ga i nema! Ali opet — morao je netko njime ravnati. Jamačno nevidljiv ko-
njanik! I doista: mladi pustinjak osjeti stisak tople ruke o svoj dlan i glas nježan a zvonak progovori ovako:
—	Petre, ti mene ne vidiš, pa me se za to i ne boj! Dobro i sreču ti donosim. Ne vidiš me jedino s toga što još nijesi okaljao ruke grijehom. Za to te štujem kao nikoga izmedu ljudskih sinova! Za to pak, što si se odijelio od grijeha i svijeta te si od rane mladosti pristao za pustinjačkim životom oca Nikole, za to te ljubim kao najdražega svoga sina ... Pazi. Petre, ja tebi istinu govorim i nemoj se ti varati u meni! Ja tebe i te kako dobro vidim, u oči ti gledem — i raspoznajem te. Mladi Nikola! Ta i sin si mu po tijelu. To jamačno jošte nijesi znao! Sinko, ja sam Nikolin najbolj i drug iz mladih naših dana. Poznajem i tvoju mojku, što te u grijehu rodi s Nikolom. Ona od stida izgubi pamet i skoro je nesta u istim ovim planinama, koje pokopaše mnoge narode i velike gradove grijeha. Ove planine kriju u svojoj utrobi strašne tajne, a jedna je izmedu njih i ta, da se je tvoja majka pobratila s pakosnim vjetrovima i preobratila u vje-šticu. Ona po svoj prilici obitava u kojem podzemnom dvorcu ovih planina. pa bi mogla i tebe začarati ostaneš li i dalje u planini. A moj drug Nikola, zaonda veči griješnik od mene, prokle svijet i tek ja od sviju ljudi znadem, da je upravo na ovome mjestu uskom gudurom zašao u goru. da pokorom iskaje grijehe oca i matere, da po njima dijete prokleto ne bude.
Petar je počeo blijediti pripravnim da uzmakne prema gori, ali glas ncvidljiva čovjeka opet umekša i on mirno nastavi:
—	Jašuči ovaj čas sa sinovima i slugama ovom cestom zapazismo tebe i ja vidjeh guduru otvorenu. Dadoh znak na povratak i ne htjedosmo dalje jašiti, da ne bismo tebe natjerali u strah i navrnuli te opet u goru. Time bismo skrivili gotovu tvoju propast — a ja iz daleka več prepoznali na tebi lik i kretnje svoga druga a tvoga oca Nikole. Odlučio sam umah da ti se ja sam približim pa da te za tvoje dobro svjetujem. Pazi dakle: buduči da razabirem, e je moj drug Nikola mrtav, — čitam to iz tvoga lica i zaplakanih ti očiju, — na tebi je sada red da se vratiš ili natrag 11 goru ili da slijediš mene u svijet, gdje ti se medutiin neslučena sreča rodila. Xe češ doduše odmah ljudi raspoznavati, jer jošte ne poznaješ grijeha, ali zamalo lako češ se podati i večim grijesima pa češ lijepo vidjeti lik sva-koga čovjeka. Ja ču te posiniti a najljepša od mojib kčeri biče tvojom ženom. Bičeš gospodar mnogijeh slugu, ravnačeš bogatini imanjima, — i čegagod se latiš, sve če ti sjajno za rukom polaziti. Tako eto ja cijenim uspomenu na svog prijatelja Nikolu! Reci samo da pristaješ i nemoj s odgovorom oklijevati. Ja ču dotle da nazad dovedem sluge i sinove i za tebe konja najljepšega. Kad bi Nikola Pobožni živ bio. bolje ti sreče ni on ne bi mogao zaželjeti —, doreče nevidljivi čovjek, a konj sam pride do obale od ceste, uzda se uspravi, zelenko okrenu u propanj i samo se za čas izgubi prema istoku, za liticu, odkle je i dojezdio". A Petar Neznani ostade 11 neodlučnosti: bi li pošao za glasom za vodnika ili bi se vratio u planinsku pustoš. Promisli ipak, da se otac Nikola nije s lake ruke dljelio od sreče ovoga svijeta, i sjeti se, kako je njega uvijeke budno čuvao i pazio da ne vidi, ne zna i ne poželi života u svijetu, iza gore! — Odluči na-pokon da prezre sve pOgiblji i da se povrati k odbačenoj gvozdenoj motki. te njome odkopa starčev pepeo, iznese ga na vrh gore i sahrani oca svoga onako, kako mu je to on za života naložio: do onoga kamena, na kome je onomad sjedio. Nasuče na opržene kosti grobni humak, koji če posuti pepelom sažgana tijela i lomače! ... A onamo ovaj čovo, što ga i ne vidi. govori doduše lijepo i promišljeno, — obečaje mnogo. Tek da ne spo-menu ono o grijehu! Ali ovako — da po grijehu zadobija moč te može razpoznavati ljude i u grijehu se sa svijetom radovati — na to se nikako ne uzmože odlučiti.
1 jedva on zakorača nekoliko stopa prema gori i kobnome hodniku, stb votli iz drevne prošlosti u budučnost —, začu isti topot konja koji i prije, a brojni i nevidljivi konjanici opkole ga s lijeva i s desna, a glas sa zelenoga konja opet stade nagovarati Petra da prihvati uzde i nzjaše--
No sada Petar pogotovo ne podlegnu napasti. Krstom prekrsti sebe i konje, a ovi na taj znak gotovo pobijesne. Ko ranjene munje trkom polete u rijeku, pregaze plitku vodu i iza žutih vrbika nesta sablasne povorke konja i nevidljivih konjika — ko da ih je nagli vjetar odnio. Polja i livade prekri gusta tama i od čarobne slike nista ne preosta do mrtve gorske uvale sa žubornim potokom u sjeni gorskoga mira.
IV.
(Izvršena zadača.)
Petar se Neznani još jedamput prekrsti, ohrabri se i hodnikom po-vrati prema ponoru u gori. Sunce je bilo na zretiiku upravo ponad.ponora i sve se jasno razbiralo: i starčeve kosti i pepeo, lopata i staža koiom je Msao odozgo do dna provajlije. Petar bez oklijevanja opet prihvati odba-čeno gvožde, živo udari lopatom o zid i polaganim napredovanjem, dogradi stnbe do vrha planine — i prije nego li sunce utonu za gore. u noč, iznese starčeve kosti na vrli pečine i sve onako posvrši kako mu starac zapo-vijedio! Ponor pokri granjem i liščem a do golema kamena, na koji i sad sjedne, nije se nista vidjelo do lijepo udešena humka, posuta pepelom sa lomače.
Kad sunce zade s gore u hladni mrak iza krajnih brdina, Petar side sa svog kamena i pokleknu pred očevim grobom. Pjevajuči pobožnu pjesmu
0	neumrlosti duše i vječnoj plati na nebu sade šumom u prodol, gdje je ostavio praznu špilju. Umoran od rada i opojen večernjom pjesmom klonu več pred špiljom i jedva se dovuče do svog loga, da usne san pravedna čovjeka, koji je ispunio svoju dužnost.
V.
(Utvara.)
1 to je bila prva noč, što ju je u tvrdom snu sproveo Petar iza očevt, smrti. Sjutradan kad ustade na noge osječao se ponovo svjež i bodar. Sve su ga muke minule i bilo mu kao da se ovih teških dana i nije ništa dogodilo. Za oca Nikolu prije bi mislio da je po običaju podranio prije zore rane, pa se jamačno Bogu moli na vrhu proplanka, nego da bi on umro. Sve mu izlazilo kao na san jedan. I smrt i ptice, loniača i provajlija, konjanici i nevidljivi čovjek, zelena rijeka obrabljena dračom i šikarom, polja
1	vinogradi, svijet i ljudi u njemu, majka i otac — sve mu to izlazilo kao u drevnoj priči, kao slika bez okvira, san jedan teške noči neke. Pa i ovo: upravo i ove noči dolazile mu u snu na oči slične utvare! Vidio je gvoz-deni plug, gdje jaše na gvozdenoj brani, a jedno i drugo gvožde kao od vatre razbijeljeno! Brana se s plugom hrvala i upravo pred špiljskim, otvorom oboje se lako u vis dizalo, da se onda najednom naglo spusti natle, pa se opet jedno i drugo podiže u vis i zavitla pravo nad njegovom glavom. On se uslobodi i željeznom motkom udari po brani i odbije š nje zub za zubom i dcskora je brana u borbi s njime i s plugom podlegla. Udri još jednoč u krezubu branu i sprava se rastavi u sitne dijelove. Ali plug na to uzbijesni veoma i kao divlji vepar raspaljenim rtom od noža poleti njemu upravo u čelo, a on se ugibao sad ovamo sa donamo, dok nepromišljeni plug ne izgubi pameti, te se dade ugibanjem zavesti i najednoč treskne
»Luč« 1018.
4
49
u kamen o koji se gotovo u prah razbije. A nevidljiva ruka zgrči u zraku kosčatu pest, nad pešcu zabljesnu dva reda žutih zubi u praznoj inače lu-banji bez pravog čela, očiju i ušiju, — osakačena utvara bolno zastenje, ispod nevidljiva hrpta objelodani neuredno čupav rep s kitom slijepljenih nerazvitih guja — i tek mukli šum v jetra zamagli špilju, a Petar nastavi spavanje ti tvrdom snu. Kad se razbudi i sjeti na to, osječao je doduše šum od vjetra, ali je brzo razabrao, da je sve to bio tek nesreden san bez povoda i završetka. Da nije dakle i smrt oca Nikole, i rijeka i svijet s ko-niicima tek puki san bio i sve bez sadržaja? Ali nije — željezna je motka eto do Petrovih nogu, razrušen je i očev ležaj, dogorjele sviječe od nasmo-ljena drveča stoje pred ulazom, pa onda gledanje sunčeva izlaza na vrhu planine — ne to nije bio san samo, zbilja je to! Otac je Nikola uistinu mrtav i treba iči do njegova groba i ondje moliti za njegov pokoj mo-litvom i pjesmom ....
vr.
(Napasti.)
I upravo što se pope na vrh brda, odakle je pucao čaroban vidik nad prostrane prodole i šumovite obronke široke planine, sunce se pomaljalo nad krošnje drveča baš kao onoga jutra, kad je on na kamenu oplakivao smrt Nikole Pobožnoga, oca svoga. Pope se Petar na goru, pa na kol j enima obade grob i pogleda na ponor, što ga je tobože granjem zasuo, — ali sada se njegovim očima pričini kao da je i ondje tlo čisto obično i nema nikakve provajlije! Ali opet — granje je tude i to ga smete! Odgrnu brlog od granja, a to ti je tlo tvrdo i trava iz zemlje probija kao na svakom drugoni rajestu, gdje nema kamena. Sada je bio uvjeren da je jamačno od žalosti na čas pomjerio pameču, a od ponora kakova i podzemna hodnika dakako da nije bilo ništa istinito. Tek pomisao na svijet iza planina, pomisao o ljudima, kojih doduše nije vidio, ali ih je šlušao gdje ga grijehom mame. smetala ga u pameti i u srcu —, i pjesme njegove nijesu više bile usrdne, več napolak pračene prisilnim pazvucima — i sva je Petrova duša bila mnogo pomučena! Prije bi i plakati mogao, ali sada mu ne htje nijedna suza na oko, ma da je još uvijek težak bol za ocem ležao na njegovoj duši. Nego sunce mu je danas svijetlilo posebnim sjajem i lišče na drveču zelenilo se i blistalo ko da ga mjesečina svojim svijetlom zadojila. I zemlja mu bila tvrda pod stopama i kamen nepomičan, svud oko njega stoji i sva priroda kao da sa zvjedljivošču u njega gleda i mukom očekuje što če on sada i kako li če bez oca i učitelja? Hoče li da čeka ptice što če prahom sa humka opsipati svoja krila i njemu naočigled letjeti preko šuma u svijet iza gora, — ili če da se natrag povrati u svoju špilju i ondje u pokori, a bez grijelia na duši nastavi pustinjački život ondje i onako, gdje i kako
ga sprovodio i dovršio griješnik, otac Nikola?--Take su mu se misli
unakrštavale u pameti, a bol za ocem podjarivao ih još i više — i bilo mu u duši teško kako nikada u životu. Na koju če stranu i kako če da od-govara prirodi što ga okružuje i sve — svaka travka u ledini, svako drvo u šumi, sav zrak u gori — sve ga pita: kuda če i što če on sada?
Na ova pitanja nadovezivao se umilni glas nevidljiva čovjeka: Bičeš gospodar mnogih slugu, a najljepša od mojih kčeri biče tvojom ženoin . ..
— Oh napasti bez glave i pameti, što me smetaš?! Ja tebe nijesam ništa molio, bestidna utvaro, niti sam te tražio da mi se javljaš. Traži ti sebi drugi put do grijeha i propasti druge duše, ali ne moje vlastite, koju ja cijelu poklanjam onome, koji me je stvorio i koji sada blaženim životom brani moga oca i učitelja, čiji grob meni valja u pobožnosti stražit: ...
Ali i na ovakav odgovor napast sve veča rast.e i ne popusta:
—	Bolje ti sreče ne bi niti tvoj otac mogao zaželjeti!---Zamalo
češ se lako podati i večina grijesima i ti češ lijepo vidjeti svakoga čovjeka. To je tako lako: lakši su čini od riječi, brže misli od pameti!
I još doda: a — pod starost češ biti dovoljno sposoban da slijediš po-korničke stope oca Nikole. Sada si upravo premlad za oto, a nemaš niti grijeha da pokoru praviš! Lnda si, luda, lu<Ia, da, da, da — i sve jači glas zaglušuje mu sluh i njegovo čuvstvo žalosti bilo je več pomiješano više s nekom srdžbom. nego li s nepomučenom, iskrenom tugom nad grobom oca mu i učitelja.
—	A napošljetku i molitve te tvoje! Kome one trebaju i koristen Tebi ih ne treba, jer sa stabla života jošte nijesi kuŠao grijeha, a za ono što če se u buduee zfbiti, za to ne možeš niti znati pravo kako i koliko treba moliti da ti u korist bude. Otac Nikola s onu je stranu vječnosti — niti za nj ne trebaš moliti. On želi da bude zaboravljen i za to se dao spaliti. A ti ipak moraš samo na nj misliti dok moliš, jer drugoga nikoga i ne poznaješ, jadni čovječe! — —
I dalje mu napast pustošila po zdravoj pameti: — sigurno je, ugodi-<češ oeu svome, ako prezreš napasti za svijetom, ako prezreš grijeh i sreču, ako napustiš planinu, gdje si s ocem boravio i molio za oproštenje njegovih grijeha. Ostavi dakle milu ti planinu, zaboravi sebe i seli na drugi kraj gore. gdje jošte nijesi živio. Ondje češ nači nepoznat zrak. nove šume, Ijepšu novu sreču, mirna života i nesreča če ti priskočiti u pomoč, a s ne-srečom trpjeti nepogode života jamačno je veča krepost, nego li u dobru moliti bez razloga i svrlie, ututanj! ... To je jedini časni izlaz iz nove sud-bine tvoje. Odi uči se brzo i nemoj oklijevati s^odlukom, jer ču ja zamalo natrag doc-i s novim ponudama sreče i više mi ne češ znati niti moči da odoliš! Sreča če te pokvariti i ti češ sagriješiti na onome mjestu, gdje si dosada najpobožnije molio. . . Pazi: otac ti je mrtav, ali tvoja inajka živi i njezin ie grijeh s njome neokajan, jer je ona zdvojila. A ti svoje majke i ne poznaješ! Ako se ne odlučiš za najljepšu od mojih keeri — evo što te čeka: majka ti je blizu, u ovoj je planini i pamet joj se vrača od onog «asa. kako je izdahnuo Nikola Pobožni. Doskora če te ona tražiti i nači čete se. Ti ljubiš njenu uspomenu, a ne znaš što je grijeh. Previše si sličan njenom zavodniku, ocu svomu. Na dan njegove smrti navršio si ietu go-dinu života, u kojoj je tvoj otac zaveo nevinu djevojku. Sada če ona zavesti tebe i kasno če biti kada poslije grijeha prepoznaš u ženi mater svoju i svoje djece. Tada je više ne češ htjeti otjerati od sebe, jer češ ju vidjeti i čisto češ drukčije suditi o grijehu kao grješnik nego kao pravednik. Zauvijek češ propasti.
Posli je ovih nečuvenih riječi ni je ništa više čuo. Skočio je ko bijesan lav s kamena i hukajuči i kukajuči poletio niz do k špilji. Tude sjede na svoj log i osjeti kako mu duša u čas jedan opet mirna. Tek srce mu naglo udaralo i cijelo mu tijelo drhtalo od minula straha i bola. No i tijelo 11111 se poče smirivati i opet je bio zdrav i pobožan. Ruke prekrsti na grudima, prigne se do črne zemlje, poljubi tlo, kleknu na oba koljena i stade da moli za svog oca i majku. Pred špiljom zapali vatru, nabaca u žeravu smole — i sva je spil ja doskora odisala mirisom nesmetane, sabrane molitve. A sto je više molio, suze mu sve to jače curile niz obraze, pa nije niti kušao da ih sustavi. zatomi ...
VII.
(Suze.)
A suze su 11111 posebnom ugodnošču blažile raspaljene obraze i nije se vise otimao da se sav ne preda osječaju slatke tuge, koja ga svega pre-svojila. Bojao se zaustavljati suze, da ne bi promjenom čuvstava poremetio

duševni sklad sa svime onime, što je prigodom očeve smrti netom proživio. A suze su tekle obilno — i što su mu obrazi više hladnjeli, to isu suze postajale toplije. U to mu se poslije duga plača potpuno smire i drhtave usnice, mišici na obrazima slegnu se, jošte jedino mu oči gorjele plamenom neosječana jošte zanosa, neiskazana milja.
Od suze nije več vidom raspoznavao niti špiljskih stijena. Pogledavši na nebo i na danje sunce nad šumama — sve mu se črnilo ko da je obavito modrim, zelenim pa zlato-žutim trakama slabe svjetlosti. Tijelo mu več od duševne klonulosti osiečalo umor, ldonulost. san neki. 1 to stanje sve veče neosjeeajnostl mnogo mu godilo srcu i pameti — i nikada u životu, ko u ovaj čas, nije se večma čutio sličnim ocu Nikoli. I nehote, jedva jošte čujnim glasom zapjeva himan vječnomu životu, koji počima neosjetnošču zemaljskoga života. Pjevajuči sve slabijim i slabijim glasom usnu snom veličajnim doduše, ali toliko grješnim, kako ga -ebi nikad ne bi poželio Petar Neznani.
VIII.
(San.)
U snu je jasno čutio gdje mu oči od pusta plača iscurile na selenu travu pred špiljom, ali on nije mogao vidjeti kamo su pale! Tražeči ih pred sobom dugo a uzaludno. osječao je samo dva nejasno — vodena svijetla pred sobom. Dvije vodene sviječe išle su pred njime uskim prodolom. a on nije znao na koju stranu gore i planine. Ali svijetla su bila zavodljiva i Petar ih je neodoljivom šilom slijedio, bez promišljanja kamo če stici... Petar je bio jamačno več daleko od špilje, kadno se ipak usmjeli, i okrenu se natrag. Ali iza njega tamna noč bez zvijezda i mjeseca. s pritajenim potopom sablasnih konja, što su ga pratili. 01x1 an se nikako ne^bi ufao medu njih zači i možda boriti se s njima za izgubljeni put k svojoj špilji...
A slijedeči svijetle točke pred sobom, osječao se lagan kao ptica na toplome vjetru. Svu dušu obuzimala mu izvjesna nada da sada kreče u bolj i život, gdje prestaju tuga, a neutaživu bol za izgubljenim ocem pomla-žuje nada za srečom bez smetanja u uživanju ...	....
I glasove silno skladne, ali još uvijek daleke mu pjesme stao je čutjeti u napetome sluhu, i koraci su njegovi postali brži, hod sigurniji, duša vedrij a.
Ž a oči mu več ni žao nije bilo... Sve je hitnije brzao, a pjesmu je več glasniju slušao i u nijemim se glasovima opajao radošču za budučim životom koji če mu) odsada teči u jednoj pjeemi bez brige i jada — u srečnu beskrainost.
A jadnome slijepcu pjesma postajala eve glasnija i sve bliža. I več nije mogao vladati sobom, tako je bio očaran divnom pjesmom neispunjenih čežnja. I gotovo bježeči pohrlio je do mjesta odkle je glas dopirao!
Bježeči dugo i ustrajno več je bio blizu glasa što je pjevao, ali u pošljednjem času izdadu ga sile i bio bi pao na zemlju da ga rukom ne pridrža biče, što je u taj čas k njemu pritrčalo i prestalo pjevati. Čuo je samo gdje mu tepa:
— .Test, dugo sam te tražila, dušo moja, i eto našla sam te napokon! Znala sam da te ove gore kriju i nijesam uzalud dugo vježbala glas i grlo u pjesmi tvoje majke i seke. Ti si došao amo za pjesmom svoga života! Sada te više ne puštam. Ti si duša moja, a ja sreča tvoja i život tvoj. Ja imam glas i pjesmu, ti dušu i srce. Nemo j kazati da me ne ljubiš.
A i govor neznane žene bila je divna, čuvstvena pjesma. Petar je Neznani rukama prekrio prazne očnice i u svome potpunome neznanju mogao je da sluša odgovor u boji vlastita glasa: »Ako si ti pjesma oca Nikole, ja te mnogo ljubim!--
— Jeste, upravo ja sam njegova pjesma. Ljubi me velikom ljubavlju. Udi u moje dvore, što ih jednoga proljetnoga dana sunce sagradi. a mjesec sa zvijezdama ih ukrasi jedne zimske noči. Ljepših dvora od ovih na toni svijetu nema! Udi, dušo moja., u srebreno predvorje, da te odavde povedeiu kroz mramorne i zlatne odaje u bjelokosnu ložnicu, gdje je zemljana peč ukrašena neizbrušenim draguljima golema, nevidena sjaja. Ondje uz plamen dragulja nastaviču prekinutu pjesmu ljubavi. I kad naše čedo svijetle dragulje ugleda, i ti češ onim časom progledati svojim očima, a vid te ne če više do smrti ostavljati.
Petar Neznani nije imao vremena da smišlja protivnu odluku, jer je medutim več bio u srebrenom predvorju. Trebao je proč i samo kroz pro-stranu odaju do bjelokosne ložnice, koja je odisala mirisom livade u cvatu i mirisom bašče sa prezrelim vočkama, a sav se zrak kao okupao u svje-tlosti dragulja, kojima je bila u mnogim umjetnim oblicima išarana crvena peč od krute zemlje — — — — — — — — — — — —
Što je poslije š njime bilo, to on nije znao niti da sebi u snu predoči. Tek se nejasno sječao, kako je doista jednoč osjetio gdje su mu šupljine od očiju ispunjene zdravim očima, — a dijete sitno i bijelo s plavim očima smiješilo mu se i pružalo mu svoje nježne ručice, da ga prime u naručaj i nose gore dolje po odajama. I majku od djeteta čuo je gdje tješi čedo svoje kad bi ono htjelo da zaplače. Čuo ju da pjeva divne p.jesme nad svojim čedom, kad se približavala tama i noč. Petar je nosao dijete odajama i milovao ga nježnošču srečna roditelja, ko ji i ne misli na drugu sreču, več na onu što eja iz očiju malenoga djeteta.
Imajuči čedo u svom krilu nije kušao da pita majku, kako to da se i ona ne če njemu prokazati u pravom i vidljivom liku ... No to mu nije bilo niti potrebno, jer se bojao da mu sreča ne bi bila potpuna kad bi uz čedo i majku gledao. A dječak je na očigled rasao, znao je več i da se glasno smije, ali govoriti nije dugo mogao. Tek poslije mnogih dana i dugih mjeseci dijete progovori i prva mu riječ bila: ma-ma! A majka ga cula čak iz treče odaje, veselo je zapjevala i sada se pred ocem svoga djeteta prokaže u pravome liku... A Petar kad ju je ugledao u vidljivo j ■slici, malo te iznova ne osjeti črni mrak pred očima! Žena je bila upravo ružna: koščati joj suhi obrazi kao lice zakašnjele zime; boja čela žuta kao vosak neplodne jeseni; a što je još najžalosnije — bila je bez ikaka nosa usred ogavnoga lica; bez kose na blijedoj glavi, tek duge joj uši bile dlakave kao u vještice kake. I čudno — pjesma joj najednoč posta ogavna za slušanje. Kod pjevanja glas joj se izvijao kroz onu šupljinu, gdje bi nos imao etajati zdravom čeljadetu, a usta joj ostadoše pri tome zatvorena kao najdrevnijom dosadom začepljena . .. Sva sreča, što se nije mnogo ni obazirala na Petra, več samo na dijete svoje. Jednim samo žalobnim pogledom pogleda Petra i začudo — 011 opazi, da su i u nje kao u dječaka veoma lijepe modre oči. No to je sliku još večma iznakaživalo. Petar ne izdrža vidljive prisutnosti ove žene, smuči mu se i on pobjegnu u odaju, gdje mu je zlatno lišče šuštalo pod koracima. Od jada baci se žalosno na zlatni ležaj svoj i jedva još nekoliko dana izdrža u kletome zamku. Ubrzo dadne mu se prilika i on upotrebi odsutnost strašne žene, koja ga više i ne pogleda i očito ga sama izbjegavala za sve potonje doba zajedničkog obitavanja; uzme dijete u naručaj i kradom se udalji na drugi kraj gore, gdje svijet pcčima — onamo, gdje je i on proživio medu Ijudima prve dane života . ..
Nade se doskora pred sličnom rijekom kakvu je ono vidio poslije smrti Nikole Pobožnoga. Pregazi vodu u njenoj pličini. Zakorača za tim livadom, udari poljima i napokon se nacle u pravom svijetu sa selima i bijelim gradovima. s Ijudima i uredima, s crkvama i školama.
I sad mu se sav san iskren u smjerom jedne zbilje, koja nije nimalo-nalik na besvjesno maštanje!
Petar stade u službu dobrim nekim ljudima, a pobožnoj ženi jednoga seljanina povjeri odgoj svoga djeteta. A i sam je bio pobožan i radin sluga, i kad dijete poodraste i pode u škole, bilo je na diku ocu i učite-Ijima. Na svršetku viših nauka bijaše mladič zareden u svečenika. Poslije Poslije njegove mlade mise odmah mu od radosti umre otae Petar Neznani.
Osta tako u svijetu sam mladi svečenik bez roditelja. Znao je da imade negdje još možda živu majku, koja se pred svijetom krije u daiekim planinama, a nema nade, da bi ju sin ikada mogao nači i upoznati. A ne-znati rodene majke, to je mladom svečeniku grozno bilo — i on se po očevu kazivanju zaputi preko polja i livada, da dode do one rijeke. kojom ga otac iz gore prenio u ovaj svijet, gdje je odrasao. Udario je pravim putem. Prede rijeku i zacte u goru tražeči bajne dvore, gdje je uz maj-činu pjesmu sproveo prve mjesece života svoga. — ---------
Poslije mnogih dana i besanih noči, težak od golema umora nade se pred peoinom široka otvora — baš kao pred kamenitim vratima nekih začaranih dvora. U prvi se mah poboja, da nije na krivi kraj planine za-lutao, — ali ipak pokuša sreču i štapom snažno udari do tri puta o ka-menitu pečinu, pa če se jamačno javiti, ako li tko živ ovdje stanuje.
1 doista. Poslije neugodne i tjeskobne stanke izide nešto napolje kao čovjek ili žena nevidljiva, i— tek se čulo stupanje ljudskih nogu. teško staračko uzdisanje, napokon pitanje slomljena glasa:
—	Tko si opet ti, što me nezvan buniš?!--- Nitko nije ovdje
dobro prošao. Ne češ valaj ni ti, ako za vremena ne pobjegneš pred zlim duhom, mojim gospodarom i knezom ovoga kraja! Bježi brzo i ništa ne govori, jer davo ne spava, več je blizu zlo!
—	A ja ču ipak govoriti! Ne bojim se zla duha! Sin sam Petra Ne-znanoga. Otac mi je več pokojni i moli se za mene, da mi nitko ne naudi. Tražim pak mjesto rodenja i majku svoju rado bih upoznao prije nego po-dem da dijelim ljudima tajne svete vjere i njihovu djecu poučajem. kako treba ljubiti roditelje. Tkogod si ti, nevidljiva isjeno, zaklinjem te naporom mojih pošljednjih dana, pomozi mi, da ja nadem majku svoju! Nemoj me proklinjati, što te bunim u tvom miru . . . Tvoja mi kletva ne može nista učiniti niti nauditi, jer sam obilježen znakom svečeničkog reda .. .
—	Sinko! našao si svoju majku. Ja sam. Ali jao. ti češ prije poginuti, nego li me uzmogneš vidjeti svojim očima! Skloni se brzo u špilju! Možda ču te, još spasiti.
I povuče ga majka naglo unutra. A on nije ništa vidio, več samo srebrno predvorje sa četiri mlada mjeseca u visokim uglovima kamenita zida. Prode kroz mramorne i zlatne odaje i zamalo se nade u bjelokosnoj ložnici sa golemom Zemljanom peči. Sjena ga poljubi u čelo i povede naglo k peči ne rekavši pritom ni suve riječi. Samo da duh ništa ne čuje. On shvati svoju majku i kroz pobočni otvor uvuče se u peč. Vrata se od peči natrag pritvore i odmah je sve bilo u odaji mirno kao obično.
Sjena izade napolje da dočeka svoga dnevnoga gosta, koji je k ženi na ručak dolazio ...
A kad je ona priredivala ogavni ručak od Ijudskoga mesa. davo bi p jeva o svakojake pogrde i kletve. Po tom bi trčkarao iz odaje u odaju, fičukao besramne melodije na otvorene svoje roščiče, pa opet sjeo nasred srebrne odaje i pljuvao zelenu slinu na prilike onih četiriju sjajnih mlaclaka — mjeseca. Konačno bi največi užitak pokazivao pri tome, što
je šapama oštrih pandža gladio odulju kozju bradu na črno obraštenom licu .. .
Poslije ručka marljivo je prikupit) sve kosti od izjedena čovjeka i njima je naložio zemljanu peč u bjelokosnoj ložnici. Kod toga je grijao svoje udove, da može brže odskakutati na stražnim nogama napolje. Pje-vajuči novu pjesmu najgadnijih psovaka na svijet i ljude odlazio bi do svojih novih dvora malo podalje od ove pečine i tude je s ljudskim lubanjama urešavao visoke plotove oko dvora.
I bada, jedva se mladič uvukao u peč, davao fičukajuči doskače u, stan ove nevidljive žene —, ali ovaj puta nije donio na ledima nikakvoga mr-tvaca. Vidio je amo uniči čovjeka, pa se danas i nije skrbio za ručak.
Ej, ženo najvještija s-vome poslu! Gdje je čovjek, što je k tebi uni-šao? Aha, i miriše mi ljudsko meso kao nikada! Stanider na ulaz da mi ne uteče. Hočemo, ha ?! — gundao je davo s mnogo zadovoljstva. A oči mu nabrekle crvenom oteklinom i stade ih bljesak s neutažive pohote — i si-jevale mu crvene sviječe do dvije divlje munje, što se netom odkinušč od crnoga oblaka, što smrt i gromove čuva.
—	Nema čovjeka nikakvoga. Što to govoriš? Grdno li si ovaj puta sam sebe prevario. Što vonjaš? Spasila se ja ako ga nadeš!
—	Dakle, sakrila ga je. Eh, eh — več sam mu blizu .. . A-ha. u peči je. U peči je, ne češ me prevariti, a niti ja sam sebe mogu prevariti da se baš i b«ču!	"...
To doreče davo, pun obijesti i pakosne radosti te udri kopitom zadnjih no^u pravo u pobočna vrata, koja se odmah odkinuše od peči. Hitro se okrenu i da če se baciti svom šilom na skriven i plijen; ali jedva se do-takmi kože mladičeve, vrisnu od neslučena bol a, muklo zastenja i koliko je dug nemočno se sroza na tle. Ipak se sabra toliko, te se odmah pridigne, zacvili ko otrovna zmija u procjepu i poleti kroz vrata pa napolje.
A žena i sin joj, koji se u odlučnom času prekrstio, pohrle odmah za pobjedenim davlom i dostignu ga vani na tratini pred špiljom, gdje se u jednom položaju svija i previja ko da ga sedam ljutih groznica trese, te se trsi da jučerašnji ručak povrača. Kao prekošena guja bolno začini i hoče da dalje bježi ali ne može —.več se kotrlja u klupku prema ponoru u koji i-e sa strme pečine rušila gorska bujica. No ne dospije do otvorena ponora jer ga mladič brzo dostigne i primi smjelo za znojne roščiče, koji su sada sipali nemočnu kletvu na ženu i sina joj! No mladič ga ni na koje zakli-njanje nije iz ruku puštao več je snažno potresao njime, a napošljedku prigazi ga o tle i zapovjedi mu da najprije hvalu Bogu dade. a onda se neka pokaje harem za ona zla, što ih je bio nakan jošte počinjati .(— za prošaete mu i onako nema oproštenja!) -Davao pak upregnu krajne sile i vruča mu pjena navre na .krvave žvale, a črna krv poteče kroz otvorene rogove, što su netom prestali fičukati i psovati. Ali ne smože snage da se otme posvečenom čovjeku i pokor je uzalud čekao dragovoljnu žrtvu!
—	Kajem se za sve. I zato, što sam zaveo Petra Neznanega i on umre u uvjerenju da te rodio sa svojom i tvojom maj,kom zajedno! No majka če ti odmah zadobiti pravo svoje obličje, samo ti mene moraš pustiti iz posvečenih ruku. Majku češ vidjeti i odmah je s one proklete gore povedi u svijet i hrani svoju roditeljku, kako ja nijesam htio svoje, več mi u bijedi pred očima umrla, pa sam eto sada zauvijek proklet. Pusti me, tako ti maj čine
krvi i mlijeka--boli me, što želiš više od mene?---, pokorno je ječao
davao i čekao i da ga svečenik pusti iz svoje vlasti.
—	Pazi. zloeko, ti ševrdaš! I to je nešto, što si poganim jezikom, slu-pao, ali ja tebe ne odpuštam, dok se ne pokaješ i za iduča svoja zla djela.
— I zato se kajem, kad baš mora biti! Kajem se, pusti-sti mee —, zajeca tiho, jedva čujno davao, prošapta nešto kao molitvu, a svečenik nad hjim načini velik znak svetoga križa ... TJ isti čas nesta clavla kao da je u
zemlju propao, a na onome injestu, gdje je cičao i molio, stajao je odsad golem kamen kao meda« na granici dobra i zla.
Mladi se svečenik obazre na svoju majku — i poljubi čelo pristale starice ko snijeg bijelih vlasi, što je sklopljenih ruku klečala pred sinom moleči blagoslov i oprost grijeha.
I baš je svečenik podigo ruku) na blagoslov — a Petar se Neznani trže iza sna, obazre se plaho po poznatoj svojoj špilji. Spozna, da je jošte živ pa skoči na noge pa izade napolje da vidi, je li to san bio ili ga Bsg kuša užasnom nekom zbiljom . — — — — — — — — — — — —
Otare oči vlažne od suza, pogleda na šumu, ali u prirodi nikakvih promjena. Sve kao i prije, kad je lego da spava. Tek na granama ogrom-noga bora ugleda jato divljih golubova, sova i žuna, a na ledini uz gorski potočič skakuču na stražnjim nogama 'bijeli zečiči i šarene srne kao divlje kokoške u pitomome dvorištu.
Popne se Petar i na gorsko šljeme i pomoli se nad grobom oea Nikole. Ouda se opet vrati svojoj- špilji.
.1	IX.
(Zbilja.)
I vjeren je bio, da je sve ono o majci, o svečeniku i daviti — varavi san bio. T nije se tomu čudio poslije golema jada i žalosti što ga snade i eto zamrači mu pamet iza smrti dobroga učitelja Nikole Pobožnoga.
Ipak pode. da traži liranu u gori. Kao pustinjak tražio je bilje i kori-jenje ko jim se hranio. Ovaj puta namjeri ga namjera upravo na onu stranu planine, gdje hi se imao njegov netom minuli san zgoditi. Nade u gori i novn špil ju na koju se liikada dosele ne namjeri. I ponor nade a do ponora kameniti stup — upravo kao medaš neki ljudskom rukom zasaden na kob-nome mjestu. Ali sve drugo kao obično u pustoj gori, — ništal posebno! Samo ovaj medaš činio mu se mnogo neumjestan, čudan--
T ude i nehotice zastade mladi pustinjak, zamisli se. kleknu na oba koljena i skrušeno se pomoli za svoje roditelje, kojih doista nije poznavao. Na koljenima obade kamen do dva i tri puta, ustade, prekrsti se i blagoslovi zrak i šumu. Prekrsti zatim i kamen. I več lit jede da se natrag vrača k svojoj pustinjačkoj špilji, kad li u največoj bližini nešto lako zalepeta krilima: bijela ptica zlatnih krila veselo zaklikta, vine se u svijetli zrak i u radosnom kliktanju nesta je u modrini visoka neba! Petar Neznani ]>■ gleda na kamen-medaš dobra i zla, ali niti kamenu nema više nijesta — u času ie nekud iščezo i ni trag mu se više nije razaznavao —--- — —
Dr. Maničin: Kulturno tekmovanje.
Majmiška deklaracija pomeni tudi za kulturno vprašanje nov vidik. Dve vrsti mnenj slišimo malone vsak dan. V žurnalistiki se bolj ali naravnost razglaša; da je za dogledno dobo kulturni boj nemogoč. Svetovna vojna je ustvarila razpoloženje, da se bodo življenjska vprašanja našega naroda, ki sicer že dosti dolgo čakajo rešitve, mogoče rešila v jako kratkem času. Ker nam je pa ravno vojna našo mlado inteligenco, ki je
po številu že tako komaj odgovarjala narodnim potrebam, decimi-rala, bodo vse naše inteligentne moči komaj zadostovale za miselno delo, ki ga bo terjala popolna preureditev naše domovine, našega novega narodnega doma. Ob enem se uvid« v a precej splošno,'da se način kulturnega boja, kakor se je po večini vodil pri nas dozdaj, ne sme na noben način več nadaljevati, ker je bil njegov uspeli v glavnem ta, da je ustvarjal globoko vrzel med dvema deloma našega naroda; sedaj pa ni ločitev, temveč kolikor mogoče. solidna sinteza narodova življenjska potreba. Na drugi strani se pa ravno v katoliško narodnih vrstah pogost« pojavlja pesimizem. Marsikdo vidi v tesni združitvi Slovencev, Hrvatov in Srbov nevarnost, da bo naša katoliška organizacija trpela vsled pravoslavja, pa tudi vsled hrvaških or-ganizatoričnih in političnih razmer, ki so se popolnoma v drugi smeri razvijale, ko pri nas Slovencih. Priznava se, da se je v tem oziru v zadnjem času pri Hrvatih začel preobrat, da je biskup Mahnič tudi pri hrvaški inteligenci že veliko dosegel glede načelne jasnosti, da je praktični katolicizem gospodarskega ™ političnega dela dr. Krekovega tudi pri Hrvatih pognal tako globoke korenine, da se za mlado drevo ni treba prav nič bati; vendar imajo posamezni delavci v naši organizaciji pomisleke, da so vsi ti, čeprav krepki, začetki še premladi, da bi jamčili velikopotezno homogeno kooperacijo. Precej bojazni vzbuja brezznačajni utilitarizem v politiki, ki so ga Madžari na Hrvaškem od nagodbe sem smotreno z vsemi sredstvi vzgajali in krepili. Naša tako krepko se razvijajoča organizacija je rodila tudi gotove vrste domačih imperijalistov, strankarsko deloma celo strujarsko zavest je vtoMko pretirala, da je nastalo celo krilo, ki je smatralo vse strankarske in strujne nasprotnik« za quantite negligeable, ki ž njo ni resno računati, k večjemu brezobzirno z vsemi sredstvi zatreti. Za to krilo je grenka zavest, da bo srbska pravoslavna inteligenca z vsem hrvaškim svobodomiselstvom in v precejšni meri tudi z načelno brezbarvno maso brez dvoma kooperirala z našimi slovenskimi svobodomiselni, jih numerično, ideal ni:1 ter moralno okrepila, da jih bo v bodoče treba vse drugače resno vpoštevati.
Slovensko katoliško akademično starejšinstvo z akademiki vred se je ves čas vseh teh momentov jasno zavedalo, vendar s« je brez pomislekov enodušno s celim narodom postavilo na stališče majniske deklaracije. In to ne iz omalovaževanja svojega katoliškega kulturnega stališča; nasprotno iz novega položaja sledeče naše kulturne naloge so nam popolnoma jasne.
Tudi mi verjamemo, da je kulturni boj v obliki surove časnikarske, dostikrat osebne polemike v uvaževanja vrednem obsegu za dolgo čaisa opravljen, dasi bodo posamezniki, ki se do višjega stališča ne morejo povspeti. trdovratno vztrajali v izvoženih kolesnicah, vendar bo vprašanje kulturnega stališča imelo še mnogo večji pomen ko v preteklosti. Svetovnega naziranja nismo nikdar smatrali za poseben del umstvenega in moralnega pojmovanja, ki se lahko spravi v poseben predal, ki se lahko svobodno odpira ali zaklepa, kakor pač nanese razpoloženje ali potreba; vedno nam je bil bistveni biljeg vsega zasebnega in javnega udejstvovanja. Med gradnjo -e bo tudi določil značaj naše jugoslovanske države, graditelji ji bodo vtisnili pečat svoje osebnosti, ti bodo merodajni, ali bo zgrajena na trdnem; temelju krščanske etike ali ne, ali bodo za javno življenje in delovanje veljali katoliški etični pravci ali ne. Gotovo je pa tudi, da pri gradnji ne bo nihče izključen ali oviran, kdor se ne bo izključil sam s svojo nezrelostjo ali neaktivnostjo. Vprašanje kulturnega značaja naše države se ne bo rešilo s prerekanjem in zabavljanjem, temveč s smotrenim praktičnim delom.
Bistvena razlika v mišljenju med starimi in mladimi v naši struji je, da se mi mladi ne zapiramo z neprodirnim plotom našega svetovnega naziranja. Sama dosledna negacija in obsojanje vsega, kar je zunaj tega
plota, nam ne more zadostovati. V resnici ta namišljeni plot ne more preprečiti medsebojnih vplivov kulturnih delavcev različnih svetovnih nazi-ranj na celotno narodovo javnost. Posamezne struje različnih svetovnih naziranj se ne morejo popolnoma ločiti ena od druge z zidovi, skozi katerih mala okenca bi bilo opazovanje nasprotnikovega delovanja dovoljeno samo poklicanim kulturnim avtoritetam, ki bi obsojali tuje grehe in napake in potrjevali svoje somišljenike v dobri veri. Mesto namišljenega plota odkrito priznavamo pošteno tekmovanje. Sedaj splošno priznani moči in vrednosti ravno aktualno najmogočnejšega skupnega oilja pripisujemo vsaj toliko uspeha v tem pogledu, da bo za dolgo časa onemogočil neho-netne načine tekmovanja. Tekmovanja se pa ne bojimo. Toliko je v na> vere v naše svetovno naziranje, v naše lastne umstvene in moralne sile, da ta tekma za nas ni boj brez upa zmage. Tudi v naš narod imamo trdno vero. V težjih časih je vero ohranil,ko so sedaj ali kakor morejo priti. Tudi v Jugoslaviji mu je verska in kulturna samoodločba zagotovljena.
Vendar ne bo odveč, če se v tem zgodovinskem momentu resno vprašamo, bratje, kako je v nas? So li naše njive zorane?
S ponosom lahko rečemo, da smo prvo ognjeno preizkušnjo uspešno prestali. Naš učitelj in vzgojitelj dr. Krek ee nad nami ni varal. Slovensko katoliško akademično starejšinstvo je v častni meri pripomoglo, da se je v odločilnem trenotku, ko so njegovi strupeni nasprotniki napeli vse sile, da ga pred izvršivijo njegove življenjske naloge moralno in politično ubijejo, ta poskus sramotno ponesrečil, da se ti nasprotniki niti sami niso upali postaviti odkrito na protideklaracijsko stališče in da se jim je kljub njihovemu delnemu prilagodenju pravočasno orijentiranemu javnemu mnenju posrečilo tako neznaten del naše stranke odtrgati od skupne armade za naš življenjski boj.
Kakor že omenjeno, se bo bodoče naše kulturno tekmovanje vršilo na praktičnem polju ob gradnji naše države. Ne bodo igrali glavne vloge apologeti in debaterji, temveč sposobni praktiki: kako pomirljiva mora biti tudi za vsakega pesimista zavest, da je bil ravno na tem polju naš mojster in učitelj tako velik. Kako smotren je bil njegov trud, da vsi teoretično izobraženi njegovi učenci dobe tudi takoj vstop in priložnost za praktično delo in s tem potrebne prakse, čutimo posebno dobro sedaj.
Kulturni boj neposredno pred vojno se je bistveno razlikoval od kulturnega boja v dobi našega narodnega probujenja. Kavno dijaško gibanje je povzročilo boj z resnimi nasprotniki. Prejšnja generacija se je borila žurnalistično. Svetovno naziranje je imelo plitvo znanstveno podlago. Puhlice nemške liberalne žurnalistike so bile orožje in municija. Dijaške struje so boj poglobile in mu dale tudi na zunaj dostojnešjo kultivirano obliko, Časopisi so ostali sicer še v stari obleki, vendar je bil občutek, da niso več času primerni, splošen, za to je vojna ž njim tako lahko in precej čisto pometla. Naše dijaške polemike so nam naziranje poglobile in vtrdile, za to si upamo danes ž njim brez strahu na široko plan za junaško tekmo z vsemi drugimi naziranji. Tudi zavest, da bodo naši nasprotniki resni borci, ki so se do svojega prepričanja priborili, nam je prijetna: bolj bi se bali plitvih surovin.
Med vojno je marsikdo kdaj podvomil, ali smo za narodno vzgojo našega ljudstva storili dovolj, da bo v odločilnem trenotku kos svoji nalogi; deklaracijsko gibanje je moralo vsakega pomiriti, dasi so odsotni naši Orli, dasi ni doma naših mož in mladeničev, ki so se vdeleževali mnogo bolj narodnopolitičnih razprav v naših organizacijah, so naše dekleta in žene, ki so se v svojih organizacijah bavile umevno bolj z drugimi vprašanji, pokazale tudi občudovanja vredno politično zrelost. Ali naj se potem še bojimo, da bo naše ljudstvo za novo dobo načelno premalo trdno? Za načelno izobrazbo se je vendar veliko več storilo ko za narodno.
Kljub temu ne smemo prezreti, da je naša kultura med vojno silno trpela. Koliko kulturnih delavcev smo izgubili. Koliko naših fantov je moralo pustiti študij ravno v trenotkih, ki so za kulturno poglobitev najbolj pomenljivi! Koliko časa je moralo počivati vse kulturno in izobraževalno delo po naših organizacijah. Za bližnjo bodočnost se nam obeta toliko praktičnega, podrobnega dela, da marsikdo ne bo več našel mirnega časa za znanstveno poglobitev, kakor bi rad in kakor bi bil potreben.
Zavedati se moramo, da jih je med nasprotniki mnogo, ki jih je neuspešna politika njihove stranke v pretekli dobi odbijala od praktične politike. da so se rajši lotili znanstvenega dela. Ti dobro vedo, koliko moči je v njihovem znanstvenem delu. vedo, da bo nova doba za njihove znanstvene pridobitne nudila hvaležno polje. Pretekla doba s trajnim bojem jih je strnila v zelo solidarno strujo, ki je tudi skupno deklaracijsko stališče ne bo zrahljalo ali celo zrušilo, nasprotno skupno praktično delovanje bo premostilo med njimi marsikak prepad, ki je nastal v teoretičnem iskanju resnice. V praktičnem medsebojnem tekmovanju se bo tudi veliko jasneje pokazala prava vrednost in globina različnih struj. Vtem tekmovanju imamo težko odgovornost, naša nezmožnost in neizobraženost bi vrgla tudi slabo luč na vrednost in svetost naših idej, našega svetovnega naziranja, vsaj pri polizo-hražencih, dočim nam je ravno dr. Krek veličasten vzgled, kako si vse lepo, vse plemenito združeno z globoko kulturno izobrazbo kljub vsem oviram nazadnje pridobi ugled in zmago tudi pred najhujšimi načelnimi nasprotniki. Njegovo delo je najlepša apologija katoliškega svetovnega naziranja.
Naše bodoče kulturno tekmovanje bo obenem najboljša šola za našo novo dijaško organizacijo in zraven ena izmed najtesnejših vezi med starej-šinstvom in akademičnimi organizacijami. Nastopamo ga z globoko zavestjo odgovornosti, vendar brez bojazljivosti.
Vičeniije Mikša: Bilo je bolno.
Tebi, koja si mekom rukom ublažila okratnu suzu tamnovanja mojega.
I.
Evo me, evo — prestani zvati
vračam se eto--
Bog zna več koji puta. I ne znam Ti reči kako ču dugo mirovati tude.
Hoče li opet dignut me, trgnut, potjerat svijetom te želje bjesne i lude.
Evo me. Sjedim.
Tuj sam kraj Tebe.
Što veliš majko ? — da pričam
-puta tegobe?
Mani, —
Kladu žaru primakni studeno je vani
Bliže.----Bliže.--
Nek plarnsa vatra,
nek odžak liže--
Daj majčice sklonit ču glavu
u meko Ti krilo'.--
daj majko da snijem, jer teško i bolno je bilo.
II.
»Sindiriči zveče«
zveče---zveče---
»Stoj!« — ko kopito grunula šaka Drhtnula pjesma. i stala. * T duša je drhtnula svaka. A sila je jedna. što pravda je zovu viknula sjedoga starca.
Prašta se starac, polazi teško, pohod mu zadnji blagoslov prat: Negdje i sunce sprema se leči — —
Veče je palo. S vi ječa se pali. A kod nas je tuga i čutanje bolno. »Vječnaja pamjat!«
III.
I tako vidiš svakoga dana
baš posred Ijeta
po jedna zelena otpane grana!
Truni se lišče — osipa cviječe.
Bura se digla
udarcem bjesnim.
pred kuču našu
sm'jehom vladara
patnja je stigla.
IV.
Na vihora krilu majka je došla dovela djecu. Jadujuč iade tri djevojke mlade.
l/ugo smo tako.
Njihovim smjehom oživjeli dani Tamnicom kolo vodile lako Dugo smo tako.
Jeeen je prošla — zima je prosi a
snijegom i mrakom.
Bašta sunčanim sinula trakom
A kad su u bašti procvale šljive sud grunu. I plačem napuni uze.
Jegupke naše — pokopa žive.
V.
Tako vidiš tekli su dani
bolno i bolno---
Mani! —
Ta što je ovo, što život se zcvs, il ovo drugo, što pravda se zove! Daj more da pijem do smrti rla pijem!
Živjet sam htio, nisu mi dali,
prosto im bilo smijat se sada pjanoj budali!
VI.
•Ja pijem slobodu —
— a oči mi nisu navikle svijetlu.
Došlo je eto da grlim i vičem
da grlim,
da pijem nebo,
da pijem sunce i valove!
Gorko je ovo — mani ga majko, daj slatka sklonut ču glavu u meko ti krilo, daj majko da snijem, jer teško i bolno je bilo.
S lavo ljub Kiirschner; Povratak.
(Proljetna priča.)
Prvi su plesni razgovori obični i ko poigravanje eunca o površini nemirne vode. Oni su ko nestašni i ljupki zvuci valcera. U dubine mora prodire tek Ijeskutanje mjeseca u ozbiljnoj noči. Onda <se otvaraju biserne školjke i pokazuju očima ljudi tajne duše.
Tomo je bio veseo. Zabavljao se i smijao uz ples i glazbu, jer x djevojke, što doduše u dvoranu na Žofijskom otoku usred Vltave, bijahu mlade i nemirne. Bijahu ko jutarnje..eunce, a razgovor njihov ljeskutanju sličan. Lagan i površan, kako več može da bude uz netom sklopljeno
poznanstvo. »Samo jedna djevojka pričini mu se bliža i kao da je več pozna. Bila je mlada od drugih, a oči je sakrivala pod dugim trepavicama. Prvi put je susrete nekog maglenog zimskog jutra i d uči na predavanje. Ona je prolazila s nekim knjigama u ruci i oborenih očiju. On pomisli, da tako izgledu i andeli. što prolaze rajem.
Pleeao je e njom češku besedu. Glazba poče. Dvorana se uskomeša više no obično i umiri, kad se parovi svrstaše za ples. Na povišenom mjestu, gdje su sjedili počasni odborniei, prestane razgovor, jer je pokrovitelj, crkveni knez u crvenom plaštu od svile, ustao i pošao do ruba da iz bližeg gleda besedu. Ona je Ceeima najmiliji ples pa mu se uprav zanosilo predaju. I Tomu je zahvatio njihov žar. A iza plesanja prodoše njih dvoje šutke dvoranom. Kada odalinuše, upita ona:
»Imate li i vi kakav narodni ples? I pleše li se s takovim veseljem? /bilja, još mi ništa niste pripovijedali o Vašem domu. Pričajte mi.«
Tomo se prenu:
»O mora domu? — Ne! — Dali ste več bili kod rane mise u samostanu Emauzi na Slovaneh ? Dok je još mrak i magla nad Vltavom naj-gušča? Dodite jednom onamo.«
»Ništa mi ne čete kazati o svom domu?« pitala je Marenka. Tomo je prvi put vidio njene velike i tamne oči, jer se zagledala u njegove. Misli mu i uspomene dolazile ko utvare, ko sjaj mjeseca u dubini mora i on govoraše:
»Ne priča se o tom u plesnoj dvorani. Groblje ili neložena dačka soba za to su najbolje. Osobito groblje, jer kod nas je Hrvata sve umiranje i nestajanje. A mi to volimo, mi pjesnici i sanjari. To nam se doima duše. Mi ljubimo mjesečinu i vino i pjevanje, cilik gusle i trzaj tamburice. 1 zato se kod nas radaju Lisi ns k i i Zajci, Šenoe, Preradi i Kranjčeviči, a samo jedan Ruder Boškovič, jedan Tesla. Svi su kod nas pjesnici. Političari i generali pjevaju nježne pjesme. Mi imamo oduševljenja, ali nemarno jake volje i ustrajnosti. Zbilju života ne shvačamo, pa zato u nas nema valjanih gospodara i političara, nema trgovaca ni tehničara. Kad nam u mirnoj luči tone brod sa kockastim grbom, pjevamo elegi je ko Nero nad upaljenim Rimom, a nitko ne misli, da ga digne s dna. dok more več rastapa željezne ploče i ocalne poluge i kotače. Mi spavamo u zoru, budimo se od žege podnevne, a duše nam se doima samo zapadanje. Vi ste Oesi realniji, hladni ji.«
»Možda to priroda čini, jer mi smo sjevernije, a ljetna žega mora da je kod vas jača«. mišljaše ona.
»I lišče se jače rumeni i žuti pod jesen«, navračaše Tomo govor • na drugu uspomenu, koju nade u dubini Marenkinib očiju. »Krv je naša večeg žara i rane su u nas južnjaka duboke i peku. Kod vas brzo zacje-Ijuju. jer su na sjeveru po zimi noči dulje, a po ljetu dani. Ljetne noči ranjavaju, zima donosi pečal. Zato dolazimo na sjever, gdje su eumorni dani krači nego kod nas.«
»A zimske su noči kazališta i koncerata bezbrižne i lake i plesovi veseli.«
No kad je Tomo bio opet u mraku svoje sobe, mislio je: »Plesovi su tužni. Opajao sam se mirisima i tonuo gledajuči cviječe i svijetlo, ali sve je prazno i sivo. I zimski dani nad Vltavom su takovi i plesne iloči. Oče, Oče prirode tužno je srce moje. Pokaži mu mir!«
Jučer je kupio kartu sa slikom Boklinova otoka mrtvih i napisao: »A jedna če duša ovita velom bola i tuge doploviti na otok mrtvib«. Mislio je dušu svoje inladanačke ljubavi. Bijaše to zadnja karta iza mnogih, što ostadoše bez njezina odgovora. I nasmijao se ironički, jer je znao, da če na večer poči na ples i zabavljati se. A eto poslije, kada se povratio s plesa, činilo mu se, da je onaj smijeh bio gorak.
Pred jutro je zaspao i snivao: Bilo je na brdu kraj neke razrušene gradine. Pod njim je tekla mrtva rijeka. Sve je bilo mirno i mrtvo. Neka ptica doleti i padne i zabode kljun u zeleni obronak. Sjedio je na kamenu u ruševini, a uz njeg žena. Plašt je njen boje ko zelena voda u inočvari i koža žuta i suha na kostima ruku. Poznao je smrt. Oči je irnala duboke. Lice je svoje posve približila prama njegovom domu: »Noči su tamo tajanstvene. Tebi se mladiču črnilo, da miriš jorgovana i durdica budi ljubav. Ne! On uspavljuje. To je san i priča, A umornoin se čovjeku noč čini slatkom ko mir mog zagrljaja«.
»Istina je. Njena je ljubav bila san i priča. Bila je ko zvuci klavira. Kovna žica zatrepti i dade zvuk, koji traje i nes.taje 6 njenim drhtajem«, odvračaše on i nije čutio straha pred prikazom smrti. Pružila je svoje ruke. Kada se dotakla njegovih, bude mu neugodno. No onda se priučio na to i smrt je u svojim rnkama od kosti i kože stiskala njegove. Za mi-risne jedne večeri čutio je sličan stisak tople djevojačke ruke. I prošapče:
»Črna djevice sna i mira, daj da te poljubim u to tamno i hladno čelo!«
»Ne još mladiču!« i nestane.
To je bio san nemirne noči iza plesa. A dani što dolažahu bijahu zimski, magloviti i mirni. Takav bijaše i mir njegove duše, kojeg je našao u radu i učenju. Na dušu mu paTo neko mrtvilo. Prije je znao. da uživa u zimi, kada je snijeg pao, i zelenkaste se vode njegovog rodnog kraja zamrznule. Sve bijaše bijelo, a sunce je sjalo i lagan se dim u prozirnom, žučkastom etupu dizao ravno k nebu. Snijeg je škripao pod nogama, a ravnica se ljeskala u suncu. On je onda najvolio da gleda polje, na kojem je bjelina još bila netaknuta, gdje još nije niti zec proletio niti čovječja noga stala. Toga svega ovdje nije bilo, a 011 nije osjecao želje za gledanjem sunca i snijega, jer ga zaokupila nauka.
No prvi proljetni dan izmamio ga na obalu Vltave. Zime su u Pragu maglovite i teške, a proljetni su dani tim ljepši. Sve onda polazi na ulice i sunce. Tomo se čutio kao Faust, kada iza uskrsne pjesme djece izlazi u prirodu. Napunilo ga blaženstvo. sreča i zadovoljstvo. A ipak je iza dugog vremena baš sada očutio samoču. Zaželio je u ovom danu, da sluša zvonki i proljetni djevojački glas, zato opazivši Mafenku zapita dopu-štenje i pristupi.
»Bila sam ondje kod rane mise«, govorila je ona odmah, »po mraku, a magla nad Vltavom bila je gusta.«
»Zbilja ste posli ?« smijao se Tomo.
»Nišam mislila da se šalite, jer govoraste onda ozbiljno.« A bijaše nešto prikora u njenu glasu.
»Morate mi oprostiti. Rekao sam ono pod dojmom časa.«
»Razgovarali smo o vašem domu«, sječala se Mafenka, »smijali ste se i postadoste zamišljeni.«
»Da. jer sam očutio žel ju za njime, a ta se gdjekad pretvara u jaku čežnju. Čežnja je bolest, koja čini, da nišam za rad, da govorim nejasno i polazim u crkvu, gdje osječam trunak doma. Na Slovaneh bijahu negda hrvatski glagoljaši. Na misriikov »gloria« odgovaram »i na zemlji mir človekom blagoslovenia« i pomišljam. da me to liječi. Zaboravljam bol i mir dolazi. Ali Vi niste pošli onarno radi čeznje, jer žuborenja hrvatskog mora ne poznate, niti otegnute pjesme slavonskog niomka, niti udaranja lmre i zavijanja vuka u snijegu.«
A Mafenka opisivaše glazbu mise:
»Prvi akordi orgulja bijahu*čežnja i želja, a ispunjenje u drugima. I molitva i ozbiljnost i prijegor bijaše u nekima. I kraljevski himan bru-jale su orgulje. Onda dode mir bola i smrti. T slava pobjede ko dolaženje
prolječa. To sam osječala u crkvi samostana Emauzi za rane m:se, ali onoga, što Vi rekoste, doista ne.«
»Glazba je čuvstvo Časa, jer zvuk več postajuči zamire i nišam mislio na nju.«
»Trajne mi ostavlja dojmove u duši.«
»Pod takovom ste se zvijezdom rodili«, ustvrdi Tomo. »Moje uho podražuju tonovi ali ne prodiru u dušu.«
»Jedna Vam ljepota svijeta ostaje nepoznata«, govoraše Marenka frledajuči u daljinu.
»I neka čuvstva ostaju zatvorena u duši«, dometne on. »Kad mi je ona od čeznje bolesna i mašta rasplamtjela, slušam simfonije čeznje i želje, što se mogu izreči samo glazbom a što dolaze iz tame i odlaze u praznimi i nestaju, jer ili ne mogu da pretvorim u titranje zraka. Nešto je tu puklo neki vez duha i tvari i glazba moje duše ne može u svijet.«
»Niti iz svijeta u Vašu dušu rekoste i nazvaste je čuvstvom časa«.
»Niti iz svijeta u Vašu dušu i nejasno. A slabo i nestalno. .Tedna ga pomisao razbija i ništi. Slušao sam Sauera gdje udara u klavir i zanio sam se. U fortisimu pogledali ga. Lupao je rukama i glava mu se tresla. Pomislili kako debele moraju biti tipke da ne popucaju. Došle su mi na um neke formule.«
Marenka se smijala. Ka<l dukat pada o brušeni mramor zvoni ko njezin smijeh. No razgovor se pričini Tomi beskorisnim i on zasuti.
Šetali su obalom od Karlova mosta do spomenika Palackova. Gledali su Vltavu, otoke Žofijski i Strelicki, pa na brdu bijele Hradčane. a gdjekad bi im se pogledi na trenutak sastali da onda opet krenu na otoke i za-mrznutu vodu. Ove godine bijaše Vltava puna dva mjeseca zamrznuta. Led je bio debeo i ljudi su šetali po rijeci. Sada več nije bio tvrd i prozi ran ko za studeni. nego bijel i šupljikav poput krutog snijega.
»Kako je prolječe divno«, govorila je ona.
Tomo se nekako tugaljivo nasmiješio, da ga je Marenka morala pitati »zašto«. A on odgovori:
»Zalim Vas, što imate samo dio užitka, jer Vi ste gradsko dijete i ne znate što je prolječe. Da, Vi opazite, gdje se po parkovima zazeleni lišče i meobično cviječe procvate. A kad zaželite, da vidite breskvu ili trešnju ili kaj siju u cvatu, odvezete se u koje predgrade, kamo dolaze i tisuče Vaših sugradana. i divite se vočki u cvijetu. Biva to po jedamput u godini dana. Ali Vi ne znate, kako je živjeti ondje, gdje kajsije evatu i pčele zuje za medom. Vi v i d i t e prolječe, ali ga ne p r o ž i v 1 j a v a t e. Ja sam negda živio tamo. Po eijele sam dane ležao u travi pod rascvalom trešnjom. I kada su bijele lati pale po meni, nijesam se sječao zime. A u ovo se prolječe sječam prošlog prolječa. — Kušajte i Vi jednom, da proživite prolječe.«
»Povedite me, poč ču s Vama u vrt rasevalih kajsija«, rekne ona veselo i kao u šali i pruži mu ruku.
Malo su zatim govorili. Oboje bilo je pod dojmom prolječa, što dolazi. Još prije zalaza sunca zaželi Tomo:
»Podimo ulicama.« T podoše kroz Ferdinandovku do Vaclavskog trga. Tu je ona nenadano stala i rekla plaho i tiho:
»Vratimo se!«
Tomo je pogledao:
»Zašto?« pitao je i »Kamo?«
Ona se šuteči okrenula i pošla. I on je pošao s njome. Kad su kod Karlova mosta izišli iz starih i uskih ulica, opet je stala i gledala naokolo. Zadovoljstvo bilo je na njenom licu i sreča.
»Svirala sam danas mnogo Chopina. On je tako mekan i mio«.
»Slavenska duša.«
»A ona,i moderni Prag je kao današnja glazba sa mnogo tonova, buke i misli, ali bez čuvstava. I zato sam Vam rekla »vratimo se« glazbi Chopina, podimo u starinski okoliš Karlova mosta. Stari je Prag sanja. Ali ipak mi nije posve razumljiv. Ko priča je zimske magle nad VHavom, koja je ili bijele boje neprozirnih bisernih zrnaca, ili ko sivi dim duhana. A sanja je slatka ko gledanje te magle za prozora tople sobe. — Možete li mi reči zašto mi se moderni Prag ne svida«.
Tomo je malo šuteei razmišlja«, a onda počne:
»Pogledajte Vltavu! Sada je još zamrznuta, a za koji dan če se raski-liuti i led če krenuti. To je slika moderne duše«.
»Sante se leda lome uz buku i razbijaju se medusobno«.
»I u nama se uvijek nešto kida, pa nemarno mira. Xo ima i rijetkih duša, što naliče Ijetnoj rijeci kada se ljeskuta i mirno teče. Ali i slom!jenih duša ima. koje ih povuku za sobom kidajuči im mir, pa se smiju kod toga poput lomljave leda«, reče Tomo i nasmije se.
»x\ zašto to čine?«
»Neki tek zato, što i drugi tako uradiše njima«.
»I današnju glazbu držite takovom?«
»Citavi život moderne duše, jer glazba su i stil tek njegovi izvanji znakovi. Naša je duša nesredena. Mi danas nemarno stalnog i odredenog pravca. M i možemo možda da se zanesemo za finoču grčkih gradnja, da časovito planemo nebeškim plamom gotike. Mi razumijemo vodoravne črte renaigance i napirlitanost baroka, ali mi nismo stvorili nikakav osebujni i individualni stil svojega vijeka. Tek velike ideje stvaraju stil, kada ovla-daju čitavim životom. A taj se stil onda ne ističe samo u gradevinama, nego u svemu, u odijelu, pjeemi, slici, kipu, načinu života. Mi nemarno -tila, nemarno velike ideje. Ipak vidimo pokušaje. Nijemcima se na pri-injer svida ogromnost. Novi Berlin je grad beskrajnih, širokih i ravnih ulica. Zgrade i spomenici su ogromni, teški i masivni i svagde se ističe bogastvo. Kekao bih. daje taj ponosni, nazovimo ga: stil niknuo iz misli o- veličini carstva. Danas se gradi razumom, a Ijepota stoji u tome, da oblik odgovara svrsi. Zato se klonemo svakog suvišnog nakita. Stroj može prema tome takoder da bude lijep. Ja uživam gledajuči koji moderni stroj, jer svaki šaraf, svaka poluga, sve pokazuje jednu misao, jednu svrhu, jedan cilj. Užitak je taj rnisaon. Tek razum budi osječaj ljepote. A pri je su ljudi gradili srcem osječajuči neposredno Ijepotu. Zato nam je stari Prag srednjeg vijeka bliži i miliji, nego onaj bijelog kamena i modernog života. A bolno nas se doima, ako uz stare priče vidimo novi kamen«.
Tako su razgovarali Tomo i Marenka. I svakog dana, kad zalazi sunce dolazili su na obalu Vltave. Ako su bili oblači na nebu ostajaliu kod kuče. Za takovih dana Tomo nije čutio želje da je vidi.
Oni su počeli da živu sa prirodom i rijekom, na kojoj se slomio led i okopnio, pa je sada mirno tekla šumeči jedva čujno po danu, a jače po noči. Kad je tako Tomo jednom noeu prolazio sam obalom, činio mu se šum nekako zamainan kao glas vile. I morao je da se suzdržaje, jer ga nešto vuklo dolje u vodu, u šumorenje. Obuzimalo ga čuvstvo, kao da bi se u rijeci sjedinio s prirodom, da bi ga voda milovala, da bi uživao kao kad u Ijetu gologlav stane čelom prama vjet.ru, a on se poigrava kosom i posve, posve se priljubi uz lice ili kao ono negda kod kuče, kad se u šumi provlačio kroz ljeskovo grmlje, a lisce ga diralo i gladilo po obra-zima, po golim rukama i bosim nogama. Tako je sličan šum vode i šume. A onda se prenuo i počeo da misli, kako bi to zapravo bilo samoubistvo, jer je u ovoj vodi smrt. I njegovo mu se maštanje pričini grešnim i ludim, pa poče razmišljavati o radu za život, o otporu vode u cijevima i o tom, koliko se postotaka sile radi toga gubi kod čigre, što je sada proračunava i riše. Za koji se dan nada biti gotov sa računima. II njem se probudila
»Luč« 1918.
5
65
neka osobita znaličnost, tako da je putem do kuče kušao da napamet otpri-like izračuna rezultat. Stvar ga je posve zadovoljila. 1 usnuo je promišlja-juči o svom stroju. Dosada je več nekoliko strojeva po zadanim pretpo-stavkama konstruirao. Profeeori eu bili zadovoljni. Još više on sam. Kad stane pred veliki bijeli list papira s gotovem zamisli, očuti u sebi nešto veliko, jer poČima da stvara. Iz ničega — iz nekoliko brojeva — rodi se zamisao. I crtu po crtu pretvara je on u željezo, bakar, čelik. On je dao stroju dušu i načinio načrt za tijelo, a radnik mora da to na desetimi, da tisučinu milimetra točno izradi zato, jer je on tako zamislio i htio. On je radio s ljubavlju i zadovoljstvom, jer je znae, da je svrba njegova života rad za čovječanstvo, želja da milijunima olakša življenje. Još u ranoj mladosti zadivila ga djela tebnike. Jednog predvečerja vidio je Tomo nad Bečeni prvi put upravljivi zrakoplov. Letio je nisko. Ouo se zuj vijaka i raspoznavali se ljudi. Došao je iz daljine, zakružio zrakom i vratio se u ružičastu maglieu predvečerja nad dalekim horizontom. — »Kako je to veličajno, mislio je Tomo, pa ipak je to zasnovao i sagradio eovjek. On tim i upravlja. Jer što je zrakoplov bez čovjeka? Igra vjetra, a orijaški je parobrod igračka valova. A jedna poluga. jedan kotač tih strojeva može da smrvi svog stvoritelja. Zar je doista čovjek tako neznatan prema svojim djelima ? Njegovo tijelo jest, ali u njem ima duh, koji je veči od njih, veči od cijeloga svijeta, jer mu ga Bog dade i učini ga sličnim sebi«.
Od nekoliko je dana Tomu opet posve zaokupio rad. I k Vltavi je o zapadu eunca rjede dolazio. Drugog bi ga dana Marenka pitala, gdje je bio, a 011 bi govorio o stroju, o njegovim osebiuama. Marenka je šutila, slušala, no malo je čula i razumjela. Ali poslije takova razgovora bila je uvijek sjetna i brzo bi se rastali. »On nema srca«, dolazila bi joj ko iz dubine misao. A ipak je on ljubio, svoje strojeve je ljubio, kao kipar svoj kip, a pjesnik pjesmu što je sačini u svom srcu i proživi u duši.
»Doista Vi nemate srca«, rekla mu je jednog takovog popodneva tiho, skoro šapčuči.
Tomo ne odgovori, a onda zapita:
»Ljubite li cviječe?«
»Buže su mi najmilije crvene i žute, jer im je miriš ugodan«.
»I ima jakost rumenog i svijetlog vina«.
»A bijele su oku najdraže!«
»Ko smiješak su djevojke i pogled lijepih očiju bez dubokih«, govorio je on osječajuči se prošlih očiju iz domovine. »Vidite, znao sam da ljubite ruže, jer su slika prolaznosti i nestalne ženske duše. Kekoste da nemam srca. Kriva je tomu djevojka velikih očiju s dugim trepavicama sličnih Vašima, jer je nazivala ljubavlju ono, što ne bijaše ljubav. I Vi činite tako, jer i ovo u Vašoj duši jest samo proljetno čuvstvo, slično crvenim ružama, što umire več početkom Ijeta, a lako se budi u mladom srcu. Neki ga poslije zaboravljaju, neki se gdjekad sječaju uz" ejetu i u tim časovima misle da su nesretni. Onda se rado tuže drugome ili pišu pjesme, jer se papir ne ruga njihovu bolu. A kad ih ostavi tuga i svijest im oživi, vide obmanu i sami se smiju čitajuči, što su napisali. — Prava ljubav možda prije naliči breskvi sa ružičastim cvatom i slatkim plodom pod jesen. Sje-čate li se, kako ste mi več prvog proljetnog dana lako i bez razmišljanja rekli »poč ču s Vama u vrt kajsija«, a znali ste, što pod tim mislim. No kada za koji dan odem iz Praga dalje u svijet, proč če mjesec-dva i Vi več ne čete znati da smo se ikada poznali«.
Ona se naglo okrene tražeči u njegovim očima odgovor na jedno pitanje, no on je govorio kao u šalu i nehajno malinuo rukom. I jer se obično pita »kuda polazite«, upitala ga i ona tako slijedeči prvu misao.
»TJ Ziiricliu ču nastaviti nauke«, odgovorio je Tomo kako se stranima odgovara.
»Hočete li Vi zbilja posve zaboraviti mene, kako rekoste, da ču ja Vas ili čete mi napisati koju kartu i sjetit me se i hočemo li se još kada vidjeti?« govorila je Marenka kao prijatelj evom drugu.
»Sječat ču Vas se. Vaši mi razgovori bijahu mili. ali pisat Vam ne ču, da me Vi brže zaboravite i bol Vam bude krači, jer se mi ne čemo više nikada sastati. Ako se i vidimo ne če biti više u nas proljetnog čuvstva crvnih ruža, odvrati on tvrdo uz ravnodušni smiješak. a ona se okrene da mu sakrije svoje rastuženo lice.
Tako su se rastali Tomo i Marenka. Ona žalosna, on bez osječaja ili kakvog dubljeg čuvstva. Možda je bio tek neki osječaj osvete. On se na Marenki osvečivao za svoju negdašnju neispunjenu ljubav, za koju je Marenka jedva i znala.
Iz doba poslije toga ima nekoliko pisarna Tominih, što im napisa svom prijatelju. Evo ih:
Ziirich 3. kolovoza.
Čudna se neka promjena zbiva u meni ili je več dovršena. Kada smo se zadnji put rastali u domovini, bijah rado sjetan i tužan, jer sam slutio razorenje svoje prve mladenačke sanje, što je ljubavlju zvali, rado sam po noči sam sjedio u svom vrtu i zanosio se do zvijezda. A onda se nijesam čutio ni sretnim, ni žalosnim. Bijaše to neko neodredeno, sanjarsko čuvstvo, maštanje, koje se nije tičalo niti kakve osobe niti stvari. Uživao sam u noči. A kada se moja slutnja ispunila, kad več nišam cviječa nosio mladoj djevojci, a ona nije zagledala u moje oči, rekoh lako i nepromišljeno: prognat ču srce. Ko da se to može htjeti i učiniti! Sada je to stanje i samo došlo i skoro mi je žao.
Ostavio sam onda dom i pošao na nauke. I što sam god poslije su-sretao, bijaše bez čuvstva i topline. Onaj tmurni Beč sa tamnosivim, visokim kuča'ma, nad kojima leži dim, zadah izgorenog benzina i vječna buka, pa oni tudi ljudi, medu kojima ne nadoh ni trunka poezije. Gle.prognao sam srce. a tražio poeziju! Smij se i ja se smijem! Ta u mladenačkoni se zanosu uz prvu prevarenu nadu oštro govori. Poslije sam došao u Prag i medu onim tudim ljudima žurbe i posla ugledao sam <lva oka, lik jedne djevojke. Ne! Oči ju njenih nišam vidio. A često sam je susretao. Ona je svakog dana prolazila u isto doba Spalenom ulicom. Gledala je pred sebe u zemlju. Na plesu sa je jednom upoznao. A nekog dana krajem zime vidjeh da joj oči više nisu oborene k zemlji. Kad sam odlazio iz Praga, nije mi rastanak bio težak. Ta ona je gradsko dijete i lako če se utješiti i zaboravit me. lakše nego sam se ja za svojom »prvom ljubavi« utješio.
Kad sam došao ovamo opazio sam promjenu. Nišam više sposoban za radost i žalost, za veselje i zanos ili tugu i ne pišem više pjesama. Zanima me još jedrno moja nauka, a samo kad m:elim na dom i rod, čutim tugu, zanos, kad o njem maštam, veselje. Jer ču j! Ja vjerujem. Vjerujem u uskrsnuče mrtvih. Sloboda je naša mrtva. Vjerujem u uskrsnuče slobode mog naroda. Vjerujem u ozdravljenje bolesnih, vjerujem u budenje usnu-lih. Svijest naša spava. Vjerujem da če se probuditi svijest. Vjerujem u ljubav. Ljubav bratsku. Ona če razoriti mržnju Mačem u ruci srnut če brat na brata i past če jedan drugome u zagrliai. Robovi biti če slobodni, a tirani robovat če slobodi. Dan če ljubavi doči. On mora da dode. Od vijekova je tako zapisano u nebesima. Ja vjerujem. Uskrsnuče mora. mora doči.
Ovaj Ti list pišem još pod dojmom oduševljenja, koje me obuzelo prekjučer. Svake se godine na prvi kolovoza slavi u Švicarskoj spomen na ujedinjenje kantona*. Onda usplamte krijesovi po cijeloj zemlji, na gori, u dolu, uz jezera, a u isti sat zvone sva zvona od grada do grada, od sela do sela. Bio sam uzbuden ko da je svu ovu gorsku zemlju zahvatio j ed a n
požar, a zvona na uzbunu zvone. Toli je silna misao o jedinstvu i slo-bodi. 1 litio sam da toj misli napišem himan, ali moje je doba pjesme prošlo. Jednog ču ga dana, ako Bog da, izdjelati iz željeza i čelika. Nadam se da če od tog biti više koristi nego od lijepih riječi. — Reci to mojoj domovini i pozdravi je!
Ziirich 25. kolovoza.
Gledajuči lokoniotivu, koju sada konstruiram, upitao me neki dan profesor za gradnju prometnih strojeva, nišam li prije studirao na kojoj pruekoj tehnici. »Vaše su konstrukcije nekako teške, masivne. Računate s prevelikim koeficientima sigurnosti, kako to Prusi obično čine«, rekao je. Pa dcista, kad gledam taj svoj stroj, ne čini on na mene dojam lake brzine, več nekog smrknutog diva, premda sam uvjerem, da bi ona svojih 120 kilometara u satu sigurno preletila. Čini mi se, negda sam Ti pisao, da stroj ima dušu, dušu svog graditelja. Zar je moja duša tako tmurna, teška ? Ne, to ne može da bude. Istina u meni su dvije naravi. Ali ja bal zato i gradim automobile, željeznice i zračnike, da onaj čovjek, koji uvijek mašta, želi, čezne nekud, a ni sam ne zna za čim, da on ode u svijet, daleko od mene, pa da se tako rkoro opet ne vrati. Jer on je nesretan bez uzroka, duša mu plače i u veselju; nikad nije zadovoljan. On smeta onom višem životu rada i nauke, u kojoj nema bolne čežnje duše, nema teških čuv-etava, nema uopče nikakovih. Tu ima samo uzrok i posljedica, a nema hirova i pakosti kao kod ljudi. U tom su mi strojevi mili j i od njih.
Ziirich 18. lipnja.
Evo sam postao inžinjer i sada moram da zavapim : miserere. Smiluj mi se Gospodi, oprosti mi zabludu moju. Miši j ah da nosi Ijudima sreeu i htjedoh im dati mar. Gospode misao je moja tašta, mira im ne mogu dati. Da li je sreča u udobnosti i bogatstvu? Ja Ijudima činim življenje lakšim. Ali je cijena njihova plačanja velika. Jer donosim oluju i borbu Donosim besnene noči. I čemu odobnost i bogastvo, koje im darujem, a uzimam mir? Što li su darovi moji? U vrtu djetinje sreče starci su kao djeca. Ja ih gonim iz tihog vrta. U mojim su dvorovima debeli sagovi ot? obojene vure. Mirisi stran ih cvijetova i noči bez tmine i ljeto u zimi Ali djeca su kao starci, kada stupaju mojim cestama. Oprosti mi Gospode! Oprosti čovjeku, koji donosi borbu i život i djeci uzima djetinjstvo.
Ta borba, taj život tek meni samom daje mir. Duševni mir. I zato mi oprosti. Ja irsam pošao tom stazom iz egoizma, da svoj mir platim nervozom, groznicom i besanicom drugih ljudi.
Ali čovječanstvo je pošlo našim putem. I nema povratka. Sva se njegova silna djela ne mogu učiniti neučinjenima. Mi moramo naprijed kročiti, stvarati uvijek nova i sve veča djela, dok se ne približimo vječ-nosti i neizmjernosti sudnjeg dana. Jer naše je stvaranje ko beskonačni geometriski red, koji svakim članom postaje veči i veči i prelazi u neiz-mjernost.
Ipak ne žalim Prometeja, što je ukrao bogovima vatru. Ne žalim, što naučismo taliti i kovati željezo. Ta zar bi bolje bilo. da je ljudstvo ostalo kod kamene sjekire, drvenog pluga i haljine od zvjerskog krzna?
I\Ii smo Prometeji. koji u žilavoj i ustranoj borbi otimamo prirodi njena bogastva. Mi se žrtvujemo za ljude.
Nemoj misliti, prijatelju, da žalim, što sam postao tehničarom. Ali mi bilo žao ljudi, kojj su takocler zapleteni u našu borbu, a ne razumiju njene uzvišenosti. Ja sam se ponosim svojim zvanjem i veseo sam, jer ljubim rad i osječam slast odmora iza naporna posla. Ne pojmiš kolika
je slast odmora iza naporna posla. Ne poj miš kolika je slast poči satrven u noč počinka, a!i s ponosom u duši gledajuči veliko djelo dana. Rad mi daje mir, jer troši one nervozne i buntovne sile u duši.
/grada se mojih bolova i umišljene žrtve drina u svojim temeljima. Misijah da je moje zvanje žrtva za dobro čovječanstva. I mislio sam da mi moramo biti pustinj aei. da se moramo odreči svijeta, običnih radosti i žalosti, pa živjeti samo za ono jedno i u onom jednom. Da moramo biti ko enaj putnik u Saisu, što trga zastor tajnovite slike, da vidi istinu, pa sta-jalo ga to i života. Mislio sam da u nas nema ni ljubavi, ni srca, ni čuvstva. Ali ipak je bilo uvijek u meni nešto, što ljudi obično nazivlju srcem, a nije srce to jest grumen mesa, nego nešto nevidljivo, što kopka po umu i smeta ga u jasnom radu i mišljenju, ako se osjeti zapostavljeno.
Jest i mi smo ljudi i moramo da budemo. Več sama tehnika je citav mali svijet. TJ njoj ima i poezije, a u nas tehnieara i srca i čuvstva. Samo je pjesničko nadahnuče. koje sada čutim drukčije. Prije je mojom dušom brujao vječni mol sentimentalnih stihova noči, zvijezda i mjesečine, koja nam se čini tajnovitom, jer osvijetljuje predmete samo s jedne strane, a drugo je u tami. I mašta to ispunja kako hoče. A sada osjeeam radost života jasnog podnevnog neba i sunca. A ni poezija tehnike nije nejasna, maglovita. nego su to jasna i odredena čuvstva. što dolaze preko uma. Sad vidim, da je i ono prvo, što me privuklo k tehnici bila poezija.
Da, ima u nas i ljubavi. Ali ona je samo dijelak moga života, a ono prvo i veliko i uzvišeno je rad i nauka.
Čudiš se možda ovoj mojoj promjeni. A ja se čutim nekako lagauo kao da lebdim u zračniku visoko u plavom uzduhu.
Čuj! Pričat ču Ti.
Došao sam po poslu u Prag. Čini mi se da su več tri godine prošle. što sam zadnji put bio ovdje. Nekako pred zapad sunca prošetao sam se obalom Vltave. Stao sam i uživao gledajuči Ilradčane u zadnjem suncu. Bio sam u nekom posebnom raspoloženju. I tu se nenadano sjetim jedne djevojke. I gle čuda! Pogledavši onamo, otkuda je ona obično dolazila u ovo doba, opazim je. Isto onakovn ko onda. Oborenih očiju i dugili tre-pavica. Bijaše ko divlja ruža, što sklapa lati po noči, a otvara ih suncu. Osjetim da sam joj krivo činio na dan našeg rastanka. I bude mi žao nje i njene neuzračene ljubavi. Jer ja sam bio hladan. Zalio sam na život, što je dao, da ovakova mila duša susretne na svom putu mene beščutnog tehničara. Ali dušom mi prohuji oluja lomeči osušeno granje i čupajuči čitava stabla i razdiruči teške oblake. Pričini mi se kao da se negdje rasprsnuo veliki parni kotao, kao da je prevelika napetost munjine prodrla izolaciju i svu onu divlju snagu rasputane sile skupila i uništila u sjajnoj iskri uz jaki prasak.
Htjedoh da se uklonim susretu s Marenkom. no kad se magla razišla, "bila je ona več blizu. Podigla je oči i gledala me smiješeči se. Bio sam uzbuden. a ona govoraše tako mekano i milo:
»Sječate li se onog prolječa? Onda ste mi govorili, da je ljubav u vrtu rascvalih kajsija, a nije tako. Ona nije ni crvena ni bijela ruža. a niti vočka u cvatu. Ona je žrtva, čekanje i prijegor«.
»Podimo zajedno«, rekoh, »da vidimo, što li je ljubav? Nježni cvijet breskve ili žrtva i pregaranje«.
Prag 23. srpnja.
F. S. Šegula: Profesor Anton Bezenšek in jugoslovanska stenografija.
Njegove lastne besede.
Ni moj namen, napisati životopis v jeseni 1915. 1. v Sofiji umrlega profesorja Antona Bezenšeka,1 slavnega štajerskega rojaka; tak životopis o svojem rajnem prijatelju pripravlja g. Janko Leban, upok. šol. vodja, pisatelj in skladatelj v Bukovici nad Škof jo Loko: za koledar Družbe sv. Mohorja 1919. Osvetliti hočem tukaj le v kratkih potezah delo njegovega življenja: jugoslovansko stenografijo. Navajam do-slovno le njegove besede iz pisem, spisov, spominov,... ki jih imam od njega samega. Vem, da ta oblika pač ne bi ugajala njegovi skromnosti, (»Poglej ga no, kaj mu je pa v glavo padlo!«) a sem se vendar odločil za to obliko, ker stremim v prvi vrsti po jasnosti pojmov; in rajni se bo tudi moral sprijazniti ž njo.
O svojem učenju na gimnaziji v Celju (1866—1874) pripoveda profesor Anton Bezenšek:
»Takrat je bilo nastalo v Celju na gimnaziji za stenografijo veliko zanimanje. Osnovne pojme mi je dal dr. Gustav Ad. L i n d n e r, za njim pa je bil moj učitelj stenografije Ivan Iv r u š i č, profesor veronauka. Kakor je bil profesor Lindner temeljit v svojih strokah kot matematik, pedagog, filozof in stenograf, tako je bil profesor Krušič vrlo sposoben in mil učitelj, ki je vedel zbuditi veselje do nauka ter upotiti mladino k vztrajnosti. Kot dober matematik in stenograf je bil tudi visoko čislan prof. Anton Šantel, pozneje v Gorici. — Ko smo obhajali slovenski celjski abiturijenti iz 1. 1874.2 svojo 25-letnico ter smo ob enem imeli slovenski stenografi svoj I. shod, bila sta profesorja Krušič in Šantel zopet med nami.«
Bezenšek v Zagrebu (1874—1879).
»Iz Celja sem se jeseni leta 1874. podal v Zagreb, ko se je tam o tvorilo hrvatsko sveučilišče. Vpisal sam se na filozofski fakulteti ter izu-čeval slovensko jezikoslovje (slavist dr. Geitler), zraven modroslovje ter klasično filologijo v letih 1874—1876. Jeseni 1876 sem šel za en semester v Prago na visoko šolo, slušal tam slavista dr. Hatala ter napravil državni izpit za u č i t e 1 j s t v o stenografije. Potem sem se zopet vrnil v Zagreb ter nadaljeval in dovršil svoje študije 1. 1878.
Kot dijak zagrebškega vseučilišča bil sem ob enem stenograf v s a-b o r u kraljevine Dalmacije, Hrvatske in 'Slavonije, prvi dve leti sam, pozneje so mi pomagali moji učenci A. Boltek, Stanko Miholič in ljudski učitelj Ljudevit Tomšič. Stanko Mi h o 1 i č je postal slej profesor stenografije na vseh zagrebških šolah in na vseučilišču. S tem samim dejstvom že je bil zajamčen uspeh mojega dela na Hrvatskem.«
Kako je tedaj, gospod profesor, s hrvatsko stenografijo ? Ali prej Hrvati niso nič delali? Niso imeli stenografije?
1	Rodil se je v Bukovju (zato pisateljsko ime »Bukovski«) na Frankolovem na Štajerskem 15. apr. 1854. Leta 1860. je začel hoditi v šolo na Frankolovem,. 1865. je prišel v »IV. razred« v Celje ter 1866. vstopil na gimnaziji.
2	»Spominek Besede, katero so napravili slovenski dijaei v Žalcu 30. avg. 1874. Na svetlo dal in založil Anton Bezenšek, predsednik«. Natisnila .Družba sv. Mohorja.
»O da! In eicer je razvoj hrvatekoga brzopisja3 značilen za vse Jugoslovane. Glejte, tako-le!
1. Prvotno služi stenografija le praktičnim svrham; zato si jo prireja tudi vsakdo po svojem okusu. — 2. Po letih začnejo nekateri misliti tudi na teoretičen sestav: posamezni stenografi sestavljajo pravila, ki bi se skladala na eni strani z načeli Gabelsbergerjeve stenografije, na drugi strani z duhom jezika; to imenujemo »prisposobljenje«. Prikaže se pa večkrat tudi celo nov sistem. — 3. Če nastopi več takih sestavov ob enem, se začne tekmovanje med njimi: boj. Pravila se spreminjajo. pobolšujejo, skušajo se znanstveno podpreti: zasebni učni tečaji se množijo. — 4. Močni posunek naprej dobiva stenografija, kadar se v do-tični deželi začne p a r lamentarize m. Vendar ima tudi ta le praktične potrebe: sestav mu je dober vsakteri; stenograf pa najljubši, ki je najtočnejši. — 5. Trajno se zasidra tisti sestav, čigar učna knjiga doseže potrjenje učne uprave, ter se dotični sestav ali že fakultativno ali obligatno vpelje v šole; ustanovi se ob enem izpraševalna komisija za učiteljske izpite stenografije.
Te različne stopnje moramo imeti vedno pred očmi. če hočemo začetek in razvoj stenografije pri posameznih jugoslovanskih narodih prav razumeti ter nepristransko presojati.
Na Hrvatskem4 so se seznanili s stenografijo takoj po letu 1848. Pripomoglo je k temu zlasti, ker je bil učni jezik — v Granici celo do ]. 1870. — nemški. Mnogi so takrat rabili stenografijo praktično, ne da bi mislili na poseben sestav za Hrvate. Šele v 60-ih letih so začeli nekateri Slovenci — profesorji na Hrvatskem — mislili na to: Vinkovič in Magdie sta bila prvoboritelja. Tako poroča v »Jahresberichtu« gimnazije v Vin-kovcih v Vojaški granici 1. 1862. profesor Vinkovič: da je s a m p o s k u-s i 1 sestaviti celo nov s t e n o g r a f i č n i s i s t e m za Hrvate. Tudi drugi so po njegovem zatrdilu že delali na Hrvatskem celo samostojno slovansko stenografijo. Pa ker se vsi ti poskusi do 1. 1862. niso obnesli, podaja zdaj on prispodobljenje Gabelsbergerjevega sistema za Hrvate. — Pa tudi ta poskus se ni obnesel.	•
Leta 1864. nastopi profesor Magdič (štajerski Slovenec) s svojim samostojnejšim delom5 v izvestju višje realke v Zagrebu, ter zbira učence krog sebe. L. 1871. izide njegova »Stenografija Hrvatska« v prvi in 1. 1881. v 2. izdaji.
V drugo polovico tega desetletja spada moje delovanje v Zagrebu. Kakor povedano, sem prišel tje 1. 1874. Z letom 1876. počenši sem izdajal tri leta strokovni list »Jugoslavenski Stenograf«. Bil sem ob enem stenograf v saboru. Magdič je podučeval na realki svojo stenografijo, jaz pa tudi svojo pet let na gimnaziji. — Pri sestavljanju svojega prenosa Gabelsbergerjevega sistema so mi bile na razpolago: češka stenografija, poljski prenos Polinskijev ter Magdičev hrvatski. Dobro mi je služila tudi srbska stenografija, s pomočjo prof. Pražaka v Pragi popravljena po ste-
' »Anfange und Entwicklung der Stenographie bei den Sudslaven. Von Anton Bezenšek, Officier d' Academie, Professor am Staatsg.vmnasmm in Philippopel, Ehrenmitglied des Gabelsberger Stenograplien-Zentral-Vereines und des bulgarischen Stenographen-Vereines zu Sofia, korresp. Mitglied des 1. Prager Vereines czechischer Stenographen u. s. w.« Berlin 1902. vel. 8a? .18 str. (Sonderabdruck aus dem »Archiv fiir Stenographie«, 53. Jahrg. 1901.)
4 »O početku in razvitku stenografije u Hrvatskoj« piše prof. Mihael Vamberger v » Jugoslavjanskem Stenografu« VI. leto. Plovdiv 1895.
3 »Prilagodjenje Gabelsbergerova stenografičkog sistema hrvatskomu jeziku«. (Programm der Ivonigl. Oberrealschule in Agram fiir das J. 186-!).
nografu Nastas Antonovicu. To, pa državni izpit iz nemške stenografije, so bili moji viri.
Kot prva moja učna knjiga je veljala »Nauk o hrvatskoj in slovensko j stenografiji. Dio I.«6 Boljše učne knjige so prirejali potem moji učenci. Učencev pa sem si vzgojil na gimnaziji znatno število. Bili so tu med drugimi: poznejši profesorji na univerzi dr. Josip S i 1 o v i č, dr. Rudolf Vimer, dr. Milivoj Š repe I; gimnazijski profesorji dr. P I i-v e 1 i č, prof. Božič, dr. Franjo Sala vari; tajnik kralj, vsenčiliščne knjižnice dr. Velimir Deželic in mnogi drugi. Ti so delovali v Zagrebu. V Karlovcu si je stekel velike zasluge za našo stenografijo moj dragi prijatelj prof. Mihael Vamberger (rojen Slovenec iz Ščavnice na Štajerskem), poznavalec vseh slovanskih stenografskih sistemov. Marljiva na polju stenografije sta bila Vambergerjeva učenca Slavo D r a g i č in Ferdinand H e f 1 e r.
Po takih zastopnikih je stenografija na Hrvatskem krasno napredovala. Leta 1882. se je ustanovilo prvo hrvatsko društvo stenografov in začelo 1. 1891. izdajati svoje mesečno glasilo »Stenograf« v Zagrebu. — V zagrebškem saboru ter v deželnem zboru so na delu kot stenografi naši ljudje.«
Iz kaj je z Magdičevo stenografijo, gospod profesor?
»Magdičeva stenografija obstoji in ima tudi krog svojih učencev, davna divergenca je bila vedno v tem, da se je prof. Magdič upiral vsakemu posrednemu kakor neposrednemu vplivu češke stenografije. V novejšem času pa se ne razločuje več mnogo od naše.«7
Gospod profesor, po teh izvajanjih morete veljati pa le kot ustanovitelj hrvatskega brzopisja! Delali ste samo za Hrvate!
»Nikakor ne! Moje delo je veljalo hkrati tudi slovenski stenografiji. Pač prednjači Hrvatska v razvoju in razširjenju stenografije vsem ostalim o deželam na jugu. Ta gorečnost pa, ki se je pojavila v tako obilni meri med Hrvati, je dobrodejno vplivala tudi na Slovence. Sicer pa ima tudi slovenska stenografija dokaj samorastlib idej.
Na Slovenskem se je začelo zanimanje zlasti za Gabelsberger]evo stenografijo tudi že takrat, ko je bila 20. okt. 1860 Avstrija proglašena kor ustavna monarhija. Za slovenski prevod pa ni bilo potrebe dokler se j • v deželnem zboru v Ljubljani le nemški govorilo. Ko so se pa tu začel: glasiti k besedi tudi slovenski govorniki, moral je 1. 1870. deželni zbor Kranjski skrbeti za slovenske stenografe. Taki so bili: Tanšek. Štempihar. Anton Zupan; pomagal je često tudi nam že znani zagrebški učitelj L.;u-devit Tomšič i dr. Anton Zupan je celo sestavil svoj izvirni slovenski stenografski siste m, objavljen poslej v zagrebškem »Stenografu«, v veljavo pa ni prišel ne prej ne slej.
" Ponatis iz »Jugeslavenskega Stenografa« I. letnik. V Zagrebu, 1S76.
7 Več nisem mogel izvedeti o Magdičevem delu. Dasi sicer zelo postrežlji\. prof. Bezenšek na tozadevno točko pismenega vprašanja ni odgovarjal; osebna vprašanemu pa se je zmračilo njegovo sicer jasno visoko čelo. Svoje dni je vladalo med obema strujama ostro nasprotstvo, bile so literarne praske; tekma pa je, kakor povsod, bila tudi tukaj le na korist dobri stvari. Zakaj se pa Bezenšek in Magdič že 1. 1876. nista združila, kakor smo želeli, tega nisem mogel doslej zvedeti, ne razumeti. Zelo hvaležen bi bil, če bi mi hotel to pojasniti zlasti kdo. ki pozna takratne razmere po lastnem opazovanju. Pisma na naslov: F. S. Še-gula, župnik v p. in posestnik, Pragersko, Štajer.
Zanimivo je delo Franca Hafnerja, ki je I. 18(55. dokončal svoj prenos Gabelsbergerjevega sistema na slovenščino.8 Slišal sem o tem delit že kot mlad gimnazijec praviti Antona Brezovnika, bivšega učenca Hafnerjevega, rokopisa samega pa nisem dobil v roke, da bi ga mogel porabiti pri svojem delu. Tudi v natis ni nikdar prišlo Hafnerjevo delo. Rokopis se zdaj hrani v knjižnici kralj, stenografičnega zavoda v Draždanih na Saksonskem. Hafnerjeva »Stenografija« ni navaden poskus, temveč delo pravega strokovnjaka. V I. uvodnem delu primerja razne nemške steno-grafične sisteme: Gabelsberger, Stolze, Winter; odloči se za prvega. Za črke č, c, h. f. j, š, t, z, ž pa spreminja znamenja, kakor so za slovenščino i-ripr; \nejša. II. del obravnava skrajšanje besed, TU. skrajšanje stavkov; IV. del nekako začetno debatno pismo; pridjanih je nekaj pismenih vaj.9
Leta 187(5. je izišel moj »Jugoslavenski Stenograf« ter moj hrvatsko-slovenski »Nauk«. Imel sem že takrat trden namen: Jugoslovane, ki se cepijo v štiri narode z dvema različnima azbukama, sklopiti po mogočnosti v enoten s t e n o g r a f s k i sistem. Tega cilja se je držala moja reforma hrvatskega brzopisia, s tem načelom enotnosti sem stopil tudi pred Slovence. Dijaštvo zlasti se je te slovenske stenografije z vso vnemo oprijelo. Nastali so stenografski venčki na gimnazijah v Ljubljani, v Mariboru.10 v Rudolfovem, ki so pa no letih prenehali. Tudi v Celju je nastalo tako društvo.
I'a tudi profesor Magdič je objavil 1. 1892. v zagrebškem »Steno-grafu«, ki ga je takrat urejeval, svojo »Slovensko Stenografijo«. Pa ni bila sprejeta od imenovanih društev, pa tudi za šole ni bila nikdar oblastveno potrjena.
Leta 1893. je izišla 2. izdaja moje »Slovenske stenografije«, ki jo je c. kr. ministerstvo za uk in bogočastje ria Dunaju v porabo potrdilo za vse srednje šole. Zdaj so tudi zanikla stenografska društva po Slovenskem povstala k novemu živlenju. Pod imenom »Slovenski stenografski venček« ie nastalo 1. 1895. v Mariboru na Štajerskem društvo, ki ga je vodi! dijak Alojz Potrč. Leto pozneje so sledile enake vstanovitve v Ljubljani in No-
»Slovenska stenografija. Po Gabelsbergerju spisal in zestavil Franc Hafner, nadučitelj šterorazredne ljudske šole v Slavenjem Gradcu na Štajerskem. 1865«.
Glej tozadevno razpravo prof. Stanka Miholiča v zagrebškem »Steno-grafu« 1. 1001.
111 V Mariboru je 1. 1877. slavni Središčan, takratni sedmožolec Ivan Dečko, z dovoljenjem ravnatelja Joh. Gutscherja začel ob določenih urah, ki so nje često nadzorovali profesorji, v šolski sobi prednašati svojim vernim Bezenše-kovo stenografijo. Na koncu tečaja je imel skušnje in delil premije. Društva pa Gutscher pod nobenim pogojem ni dopuščal. Ivan Dečko je že v 2. letniku »Jugoslavenskega Stenografa« marljivo sodeloval in objavljeval med drugim rebuse: iz stenografičnih znamenj i*i znakov sestavljene glave. Ž njim, poznejšim glasovitim odvetnikom v Celju dr. Ivanom Dečkotom, sva si do njegove prerane smrti dopisovala vedno le s slovensko stenografijo. — In prof. dr. Fr. Perne piše v »Duhovnem Pastirju« 1917, II. zv. na 136. strani: »Dobro se spominjam. kako sva se pred 36 leti kot gojenca Alojzijevišča skupno vadila s se-dajnini dekanom gosp. dr. I. Ivržišnikom po tedanjem Bezenšekovem Jugoslovanskem stenografu, ki je bil predvsem določen za Hrvate, a naj bi ob enem združeval z njimi tudi Slovence«. Zlasti zadnje besede so nam dokaz, da je takrat med dijaštvom vladalo pravo razumevanje Bezenšekovih ciljev. Samo da je ta imel namen, na eni strani spraviti pod en stenografičen klobuk Hrvate in Srbe, na drugi strani pa Slovence in Bolgare; obe skupini pa kolikor mogoče blizu skup podržati.
vem Mestu, v marcu 1896 v Celju. Ta društva11 so dosegla s tem velik pomen in povspeševala razvoj slovenske stenografije, ker so v svojem krogu ne le marljivo gojila stenografijo v teoretičnem in praktičnem oziru, ter se tudi močno pečala s slovenskim stenografskim slovstom. — Dne 13. avg. 1899 na stenografskem shodu v Žalcu1 so se vsa ta stenografska društva združila v »Zvezo slovenskih stenografov«. Predsedoval je na shodu šol. svetnik prof. Ivan Krušič. Navzoči so bili znameniti pozna vatel j i slovenske stenografije: prof. Vamberger iz Karlovea. prof. Dragič iz Zagreba, prof. Šantel iz Gorice i. dr. Volil se je odbor za sestavo pravil Zveze, ter naznanila se je za slovensko stenografijo nova učna knjiga, ki jo je takrat za natisk pripravljal prof. Fr. Novak.«
In kaj je Vaše mnenje, g. profesor, o Novakovi učni knjigi slovenske stenografije ?
»Prvi del te učne knjige je izišel leta 1900. v Ljubljani z naslovom: S»Slovenska stenografija. Priredil Fr. Novak, c. kr. gimn. profesor. Prvi del: Korrespondene.no pismo« (84 str. tiska in 68 str. autografije). Drugi del, z naslovom »Debatno pismo« (64 str. tiska in 28 str. autografije), je izišel 1. 1901. Razvrstitev kakor uporaba vzgledov priča o veliki podučili spretnosti. Vendar je ta učna knjiga bolj kompendij ko priročna knjiga stenografije. Kljub temu pa bo menda velike važnosti za učenje ne le slovenske stenografije, temveč slovanske sploh. Prof. Novak se drži bistveno mojega prenosa. Se skrupolozno natančnostjo označuje vse slovke in soglasja, vse priveske in sklanje, ki jih ima slovenski jezik v toliki množini. V abecedi je za črko v zraven v nemškem sestavu običajnega w znamenja vpeljal še drugo manjše, ki je podobno navpik obrnjenemu znamenju s. To je njegovo lastno izvirno delo. Sicer se pa Novakov prenos v slovenščino razločuje od drugih prisposoblenj za slovanske jezike le toliko, kolikor to neobhodno zahtevajo nekateri dialektični razločki. No-vak torej ni nasprotnik enotnosti slovanskih sestavov. Prof. Vamberger tudi prav ugodno sodi o Novakovi učni knjigi.13 .Te mnenja, da bi ž njo mogla le prav teško kosati katera druga stenografična učna knjiga za slovanski jezik. Želim pa na vsak način slovenski stenografiji upapolno bodočnost v njenem daljšem razvoju!«14
11	Prof. Bezenšek jih je imel v pregledu ter si stalno ž njimi dopisoval. To je bila krepka dijaška samopomoč! Zanimivo bilo bi zvedeti, kedaj se je vpeljala slovenska stenografija kot neobvezen učni predmet zraven nemške po srednjih šolah? Prav hvaležen bi bil pisatelj za tozadevne podatke! In ali se vršijo kje zasebni tečaji (kurzi) slovenske stenografije? Ali obstoji izpraše-valna komisija za izpite učiteljstva slovenske stenografije?
12	»Petindvajsetletniea Besede slovenskih dijakov in prvi shod slovenskih stenografov v Žalcu. Sestavil in. izdal prof. Ant. Bezenšek«; V Celju 1900. Glej spredaj opazko št. 2 »Spominek Besede«.
13	V 2. izdaji Novakove Slovenske stenografije pravi pisatelj v uvodu -» . .. Gabelsbergerjev sestav, odnosno Tesnopis eesky, po katerem je naša stenografija urejena«, . . . Bezenšeka pa v vsej knjigi niti enkrat ne omenja. — Leta 1916. je izišla v Katoliški tiskarni v Ljubljani prof. Fr. Novaka Slovenska stenografija I. del." »v tretji bistveno nespremenjeni izdaji« ter v posebni knjižici njegov »Zaznamek okrajšav korespondenčnega pisma«.
14	Pripomnim tukaj, da se je dne 12. julija 1917. v državnem zboru na Dunaju prvikrat stenografiral slovenski govor (drž. poslanca dr. Korošca) ter bil natisnjen v tekočem besedilu stenografičnega zapisnika. Stenografiral je dr. Gregorčič, podtajnik v finančnem ministerstvu. — Op. pis.
In kaj je s srbsko stenografijo, g. profesor ?
Srbi ne potrebujejo lastne stenografije! Hrvatsko naj sprejmejo, pa je dejano! Če Hrvat in Srb govorita med seboj, ju nikdo ne razločuje kot pripadnika dveh različnih narodov; šele ko vidimo, kako pišeta, se spomnimo razločka. Le pismo nju loči! Vsaj inteligentnejši Srbi in Hrvati naj bi torej stremili za tem, da se v brzopisju poslužujejo istih stenogra-fičnih znamenj po enotnem sistemu; pa se bodo tudi v pismu razumeli, kakor se razumevajo v govorici. — Tudi skušnja to nasvetuje. V hrvatskem saboru v Zagrebu je nekaj srbskih poslancev, njih govore pa zapisujejo eni in isti hrvatski stenografi. In v deželnem zboru v Zadru je dolgo let moj bivši učenec dr. Fran jo Salavari stenografiral srbske ter hrvatske govore po istem sistemu, vse z najlepšim uspehom.
Vendar so šli na Srbskem samostojno svojo pot.15 Leta 1860. je M. Mile vuk, profesor na belograjski realki, izdal učno knjigo za srbsko stenografijo. Pravi, da je jemal vse najboljše, kar je našel v angleški, francoski in nemški stenografiji; uspeha ni pa vendar imel nobenega. Ni bilo še zanimanja za predmet, ali pa je bil neporaben sestav. — Potem sta skušala profesorja Jovan G j a j a in Vojislav B a k i č s pomočjo hrvatskega sistema Magdičevega prirediti srbski brzopisni sistem; pa se njima ni posrečilo, dasi — kakor sem rekel — v obeh jezikih ni razločka.
Leta 1869. je bila razglašena na Srbskem ustava. »Narodna skup-ština« je začela delovati. Naravno je postala s tem potreba srbske stenografije že nujna. Takrat v prvem letu zasedanja nove skupštine. 1. 1870. je nastopil odvetnik Jurij G j o r g j e v i č z last ni m novim sestavom za srbski jezik. Hote] je baje vpeljati sistem Stolze, v resnici pa je obstajalo njegovo delo najbolj iz samorastlih in samovoljnih znamenj. Gjorgjevič je bil istega leta res tudi nekaj sej eteno-graf v skupštini, vendar so bili njegovi stenogrami tako nepopolni, da protokoli dotičnih sej niso nikdar ugledali v tisku belega dne.
Spomladi 1872 je poslala vlada Jovana S. M i 1 o v a n o v i ca v Prago, na j bi tam na podlagi takrat že močno razvite češke stenografije napravil srbsko po Gabelsbergerjevih načelih. Pomagala sta mu dva češka strokovnjaka Leopold Bauer in František Dolejška. Delo se je v dobi od Božiča 1872 do Velike noči 1873 izvršilo. Češki sestav se je zvesto prenesel —-kopiral — na srbski jezik; le za nekatere srbske glase, ki jih češki jezik nima, je bilo treba najti nova znamenja. Domu prišedši je postal Milova-novič 1. 1874.1 stenograf v skupštini v Belgradu. kjer je bil sicer sodnik pri prizivni sodni ji, ter si začel vzgajati naraščaj. Prvi pomočnik v skupštini mu je bil Laza Popovič, sicer sodnik pri najvišjem kasaeijskem dvoru, poznej minister notrajnih zadev. Pokazalo se je, da je nova pridobitev prav dobra ter se da» lehko porabiti. — Vendar pošlje 1. 1875. vlada Nastas A n t o n o v i č a, bivšega učenca Milovanovičevega, v Prago, naj bi še enkrat s pomočjo profesorja Pražaka spopolnil srbsko stenografijo. Domu prišedši je Antonovič deloval kot učitelj stenografije, posebne knjige svoje prireditve pa ni dal na svetlo. Pač pa je Milovanovič izdal 1. 1880. svojo učno knjigo »Srpska stenografija«, ki je poslej doživela že več izdaj. Učno ministerstvo jo je potrdilo za vse šole, ter vpeljalo fakultativno poduk stenografije v vseh srednjih šolah in enakih zavodih.
15	Prim. »Srpska Stenografija«, piše Laza Popovič, v »Jugoslavjanskem Stenografu«, Plovdiv 1895., VI. letnik.
16	Debate srbske skupštine v Kragujevacu (1869—1873) se niso stenogra-firale, ampak so podajali njih zapisnikarji le skrajšane protokole v navadnem pismu.
I klonil p« se Milovanovič ni Nastas Antonovičevim sprernenbam, • dasi je ta postal celo njegov naslednik kot predstojnik stenografskega biiroa v skupštini in poslej — justični minister. Cepili so se. Zato sta 1. 1891. v Belgradu dve stenografski društvi: »Društvo srpskih steno-grafa«, ki ga vodi Jovan Milovanovič, in »Srpska stenografija«, katere predsednik je Antonovič. Prvo društvo je štelo 50, drugo do 40 udov: močno pa se je takrat delalo za združenje obeli društev. — Milovanovičevo učno knjigo so medtem komorni stenografi sami že bili tudi v marsičem popravili ter v srbsko stenografijo vpeljali marsikateri praktičen znak. S tem dejstvom so se znatno približali enotnosti s Hrvati in Bolgari — moji stenografiji. To enotnost pa je še v večji meri dejanjsko pospešili nova učna knjiga »Stenografija srpska«, ki jo je 1. 1909. na svetlo da! Mlad en Spasojevič.«
Profesor Bezenšek na Bolgarskem in sicer: v Sofiji (1879—1884), v Plovdivu (do 1905) ter zopet v Sofiji (do 1915 f).
»Če sem našel povsod drugod že predhodnike, sem pa moral na Bolgarskem orati v tem oziru res pravo ledino! — Izmed vseh jugoslovanskih dežel je Bolgarija poslednja, ki sprejema 1. 1879. Gabelsbergerjev sistem. 500 let je tiščal to ljudstvo turški jarem, ki ni pripuščal nobenega razvoja ne v slovstvu ne v umetnosti. Šele 1. 1878., ko je bilo bolgarsko ljudstvo rešeno krutega jarma ter novovstanovljeni držav; dana samovlada, so nastala ugodna tla tudi za stenografijo. »I čreditelno sobranje«, da proglasi samostojnost dežele, se je sešlo v spomladi 1. 1879. v starodavnem glavnem mestu bolgarskih carjev v Tirno vem, in že tukaj se je zelo pogrešal steno-graf. ki bi začuval potomstvu važne govore prvega tega zborovanja. Protokoli so se sestavljali le s pomočjo navadnega pisma ter prišli le v borni obliki na svetlo. Druga zborovalna'doba postavoda jnega sobranja se je določila za jesen istega leta v Sofijo; in takrat, sklenili so, morajo imeti že tudi stenografa. Pa sklep je često ležje storjen ko izvršen. Na vsem Bolgarskem takrat še ni bilo človeka, ki bi bil vešč te umetnosti. Po mnogem iskanju so prišli tudi v Zagreb. Po raznih poizvedbah in predstavah, zlasti vsled laskavih ponudb finančnega ministra Načoviča, sem se slednjič odločil, da prevzamem jaz novo delo. Pa bil sem takrat šef stenografske pisarne pri saboru, katerega mesta nisem rad izpustil. Prosil sem torej, naj mi pošlejo nekaj zmožnih Bolgarov v Zagreb, da jih tukaj izvežbam za praktične stenografe; pa niso privolili. Hoteli so imeti v Sofiji stenografe že v jesenskem zasedanju. Daljše praktično vežbanje Slovenca pa se jim tudi ni zdelo potrebno. Tako se torej podam v Sofijo ter otvorim tam v septembru 1879 učni tečaj za stenografično prakso; bil sem pa' hkrati tudi profesor na gimnaziji. Pa prej še ko je bil končan tečaj, sem moral v najtežavnejših razmerah sam začeti_ zapisovati dolge17 debate sobranja. Nekoliko me je pri tem podpiral iz Češkega došli inženir Jurij Prošek, ki je razumel bolgarski ter mu je bil tudi znan češki prevod Gabelsbergerjevega sistema: ki je pa 1. 1884. zamenil svojo stenografsko prakso s proizvajanjem piva.
Polagoma so se izvežbali moji učenci Ko so že mogli samostojno zapisovati cele govore, sta 1. 1884. ministra Karavelov in Zankov ž njimi
17 Prof. Bezenšek je rad o tem povedal tudi marsikaj veselega. Poslanci, bili so zvečine popi z dežele, katerim je bila kakšna domača cesta važnejša, ko vse državne razmere; zato se je često o takih rečeh debatiralo od zore do mraka, stenograf pa je moral zapisavati vse te govore. Nikdo ni imel sočutja ž njim. Le enkrat se je vzdignil metropolit in »napil« zahvalnieo neumorno delavnim stenografom!
uredila poseben stenografični biiro, jaz sem pa bil poslan v Plovdiv v Vzhodni Eumeliji, ki je posedala takrat svoj deželni zbor »oblastno sobranje«, ki si je tudi želelo stenografa. Pač je bilo v Plovdivu nekaj br-z o p i s c e v s a m o r a s 11 e g a s i s t e 111 a, ki ga je izumil J o v č e v za četaše (komitadžije), da je bilo tnijih dopisovanje nerazumljivo takrat še turškim oblastem; vendar se je pogrešalo pri njih vsako praktično znanje zapisovanja govorov. — Merodajna za mojo preselitev v Plovdiv je bila moja srčna želja, Bolgarom na južni strani Balkana podati brzopis, kakor so ga že imeli Bolgari na severu; šel sem torej zopet za ciljem enotnosti. Ostal sem pa v Plovdivu 21 let: eno leto stenograf v deželnem sobranju; potem pa, ko je bilo 8. septembra 1885 proklamirano združenje južne ter severne Bolgarije, ko je torej sobranje v Plovdivu prenehalo, 20 let profesor na gimnaziji istotam do 1. 1905.
Kar sem v dolgi dobi svojega bivanja na Bolgarskem to- in, onstran Balkana nameraval in dosegel, o tem pač sodba ne pristoji meni. ..«
Prosim, prosim, gospod profesor, pripovedujte. Vsepovsod jejo znano in priznano, samo na Slovenskem ne!
»Hočem Vam torej našteti nekaj važnejših podatkov iz zgodovine stenografije na Bolgarskem. I. doba so začetki vsled potrebe (1879—1884). Po mojem odhodu iz Sofije 1. 1884.. so bili šefi stenografske pisarne v sobranju zaporedoma: Christo Konstantinov. Jovev, zopet Konstantinov (t 1899), Todor Golubov; sodelovali so še: Lazar Sarafov, Tončo Marin o v 111 dr. Vsi smo pa tudi marljivo podučevali po šolah in zasebnih tečajih. Svojo učno knjigo (v cirilici): »Bolgarska stenografi ja po Gabelsberge-rovata sistema ot A. Bezenšek«, sem izdal 1. 1880.18 Pa tudi Konstantinov, Jovev, Golubov in Popov so objavili večje in manjše učne navode, ki so doživeli tudi po več izdaj. Zraven malih razločkov v skrajšavah in znakih, kateri razločki pa tudi vedno bolj zginjajo, imajo Bolgari »jednoobrazen ofic-ialen stenografski pravopis«.
II. doba (1886—1899). Primeroma pozno, šele 1886 se je ustanovilo v Sofiji prvo stenografsko društvo, ki je razvijalo vedno prav živahno delavnost. Za glasilo tega društva je prispevala vlada koj od začetka letnih 600 fr. Za stenografske izobraževalne namene pa je v Sofiji tudi precej drugih ustanov in podpor. — Ob času svetovne razstave v Parizu 1. 1889. se je vršil tam tudi mednarodni kongres stenografov, na katerem sem imel jaz referat v francoskem jeziku: O razvoju stenografije med južnimi Slovani. Opisal sem tudi razstavo v posebni knjigi v slovenskem jeziku: »Pisma iz Pariza«. Oboje menda je dalo povod, da sem bil I. 1890. odlikovan od francoske vlade s palmami reda »officier d'academie« (častnik francoske akademije). — Leta 1892. je bila v Plovdivu deželna razstava, na kateri se je nahajal tudi poseben oddelek stenografskih učnih pripomočkov. Takrat je dobilo osrednje društvo stenografov v Sofiji zlato medaljo, moja prva dva bolgarska učenca Konstantinov in Jovev vsak srebrno medaljo, jaz zlato medaljo z državno častno diplomo ter od kneza Ferdinanda še posebej red sv. Aleksandra. To so bila prva javna priznanja, ki jih je dosegla stenografija na Bolgarskem od strani vlade.
Polagoma sicer, pa tem temeljiteje se je širila stenografija v tej deželi., Xa visoki šoli se je ustanovilo posebno (drugo) društvo stenografov akademikov, 1. 1897. pa je nastalo še tretje v Sofiji pod imenom »Brzopis« z lastnim glasilom in pod vodstvom Teodora Golubova, takrat načelnika -tenografske pisarne v sobranju.
JS Polagoma je izišel I. del (Korrespondenčno pismo), II. del (J)ebatno pismo), Bolgarska stenografičeska čitanka in dr. L. 1912. sem imel v rokah 6. izdajo I. dela. Hvaležen bi bil, če bi mi kdo podal vsaj seznam vseh Bezen-šekovih bolgarskih stenografični!) del. — Opom. pis.
III. jubilejna doba. Zmožnih učiteljev stenografije nam je še vedno manjkalo. Zato sem 1. 1900., ko sem bil še v Plovdivu, začel prirejati v Sofiji za visokošolce v Sofiji »počitniške stenografske tečaje«,19 da dobimo profesorjev stenografije za srednje šole. Tečajev se je udeleževalo vedno do 30 učencev in med njimi so bili nekateri, ki so pri sklepnih skušnjah diktando pisali do 130 besed v minuti!
1.. 1901. se je vpeljala stenografija kot fakultativni predmet tudi na dekliškem liceju v Sofiji v dveh sporednih tečajih, katerih se je z veliko vreino udeleževalo do 90 učenk iz 4.—7. razreda. Ravnatelj Ivan Lambrev in profesor K. Anastasov imata zato velike zasluge, da je prodrla stenografija tudi v kroge bolgarskih dam.
Prestopila pa je bolgarska stenografija tudi davno že meje Bolgarije, uči se v Odrinu, na bolgarski gimnaziji v Solunu, eksarhatskem uči-lišču v Carigradu,... rabijo jo četaši po vsej Macedoniji,. .. uči se, kakor se mi je poročalo, v samostanu Budja pri Smvrni; celo v Erzerum in Trapezunt so jo zanesli moji učenci.20
V dnevih 25. in 26, septembra (6. in 7. oktobra novega štetja) 1904 smo obhajali v Plovdivu 25-letnico bolgarske stenografije, kakor sem jo osnoval 1. 1879., in sicer na jako slovesen način. To vse je zapisano v posebni knjigi,21 ki Vam jo pošljem in iz katere lehko razvidite, kakšne slovesnosti so bile takrat. Prišli so skup stenografi vse dežele na svoj I. shod. ves Balkan je poslal svoje zastopnike. Moram reči, da so bili dnevi tega jubileja najlepši mojega živlenja. Pri tej priliki sem bil odlikovan od bolgarskega kralja Ferdinanda z veliko srebrno svetinjo za znanost in umetnost. — Naslednje leto sem vzel slovo od Plovdiva, slovo od blagoslovljene doline reke Marice, slovo od krasnih Rodopskih planin in divnih rožnih poljan pod Šipka-Balkanom. Preselil sem se v Sofijo, kjer nadaljujem kot profesor na gimnaziji in docent na visoki šoli svoje delo. Polajšano pa je delo zaraditega, ker ni več formalnih razlik različnih šol, odkar je 1. 1903. ministerstvo za narodno prosveto, poslužujoč se edino mojih načel, izdalo za poduk v stenografiji posebno navodilo: .Fpotanie za obšti bolgarski s t eno g r a f s k i p r a vo p i s'.
Vogelni kamen Bezenšekovega dela.
»Na III. mednarodnem kongresu stenografov 3. sept. 190422 sem najprej jaz referiral o predmetu »Das erste Vierteljahrhundert der bulga-rischen Stenographie«; potem je v obširnem govoru predlagal prof. Gajdoš iz Budapešte: naj se priredi sistematični pregled Gabelsbergerjevega sistema v vseh jezikih, ki so do zdaj sprejeli ta sistem, »da se dokaže pred svetom, kako je Gabelsbergerjevo delo vseobčnega pomena«. Ta predlog je bil enoglasno sprejet. Mednarodno stenografsko društvo je priredilo svojo
19	(V cirilici:). »Jubilejen otčet za vakancionni stenografski kursove pri univerziteta v Sofija 1900—1904, ot Anton Bezenšek, osnovatel na bolgarskata stenografija«. Sofija, 1901. 8a, 16 str.
20	Glej članek »Kako napreduje stenografija proti iztoku« v »Jugoslav-janskem stenografu« 1895, VI. letnik.
21	(V cirilici:) »Otprazdnuvanje ot dvadeset- i petgodišninata na bolgarskata stenografija (1879 — 25. sept. — 1904) i vtori zbor na bolgarskite stenografi«. Sofija, 1905.
22	(V cirilici:) »Tretijat meždunaroden stenografski kongres v gr. Mjunhen, ot Anton Bezenšek, učitelj v Plovdivskata možka gimnazija«. Odpečatek od kn. II na »Izvestija za komandirovkite na Ministerstvoto na narodnoto prosve-štenie«. 1914. 4°, 10 str.
Temeljno knjigo (Stammbuch). Za vse Jugoslovane skupno se je delo naložilo meni.2:: Obsega skupno abecedo, zveze soglasnikov. nauk o samoglasnikih z vzgledi v bolgarskem, srbskem, hrvatskem in slovenskem jeziku. Sledijo prefixi 1. skupni, 2. bolgarski, 3. hrvatsko-srbski, 4. slovenski; -uffi.\i istotako. Slednjič navaja knjižica znake (si^le) 1. skupne, 2. bolgarske. 3. hrvatsko-srbske, 4. slovenske.
Storil sem. kar se mi je naročilo. Et feci, quod potni: faciant meliora potentes!«
In dalje niste skušali prodreti, g. profesor, dalje proti Iztoku, mislim ?
»Xe, ni bil moj namen! Pa slo je skoraj brez moje volje. — Že 1. 1882., ko sem v bolgarskem sobranju stengrafiral ruske govore ministrov Kaul-barsa in Skobeleva, sem se prepričal, kako lepo se moja načela bolgarske stenografije dajo uporabiti za ruski jezik. Že takrat mi je prišlo na misel izdati malo naučno knjigo ruske stenografije v soglasju z jugoslovansko.24 Predvsem bi bilo treba dognati samoglasnike in glasovne skupine, v katerih se ruščina razlikuje od bolgarščine; vse drugo bi naj ostalo nespremenjeno.
Na 111. mednarodnem kongresu stenografov v Miinchenu na Bavarskem 1. 1904. so potem nekateri prijatelji silili v me, naj bi v soglasju z izvršenimi brzopisi južnih Slovanov objavil v zelo kratki priročni knjigi prisposobljenje Gabelsbergerjevega sistema tudi za ruski jezik. Celo prispevek za tiskovne stroške so mi ponudili. Tako je črez nekaj let izišla moja »Ruskaja stenografija«.25 Xi bil pri tem moj namen izgotoviti popolni sistem ruskega ozkopisanja, samo da le zadostim dejanjskim potrebam in da pokažem, kako seda na skozi 10 let preskušeni podlagi delati dalje. Podlago sem dal. izvršitev dela sem pa prepustil svojim učencem. Mnogo jih je namreč takrat odšlo na ruske visoke šole ter vojaške zavode, kjer so si lekcije profesorjev stenografirali brez daljših priprav. Nekateri so celo otvorili podučne tečaje stenografije za svoje kolege, ki so se zlahka po-prijeli bolgarske stenografije. Celo svoje delo s knjigami vred sem torej izročil bolgarskim dijakom; pa nimam pregleda, kako je napredovalo.
.Mislim pa. da je dobra t.i pot: najprej praksa, potem večja stavba!«
*
* *
Sklepne besede pisatelja:
To .je v kratkih potezah razvoj jugoslovanske stenografije, — življenjskega dela prof. Antona Bezenšeka! Tako imamo zdaj povsod Gabelsber-gerjev sistem in sicer: Gabelsbergerjevega sistema Bezenšekovo prisposobljenje za slovenski, — hrvatski, — bolgarski jezik. Ali krajše: »Bezenšekovo slovensko, hrvatsko, bolgarsko stenografijo«. — »Slovensko,.. . stenografijo«.
23	»Stammbuch des Gabelsbergersehen Systems. Ilerausgegeben vom Inter-nationalen Stenographenverbande Gabelsberger—B e z e n š e k. TTebertragung auf die siidslavischen Spraehen«. Heckners Verlag. Wolfenbiittel. 1907. 8a. 20 str.
24	»Russische Stenographie nach (labelsbergets S.vstem. Vom Professor Anton Bezenšek«. efr. Korrespondenzblatt, amtl. Zeitsehrift des konigl. Stenogr. Landesamtes zu Dresden. 53. Jahrg. 1908. No. 7. (Sonderabdruelc.)
23 (V cirilici:) »Ruskaja stenografija po sisteme Fr. Ks. Gabelsbergera. Sostavil na osnovanji pjatago izdanija svojej »Bolgarskoj stenografji« i vto-rago izdanija »Slovenskoj i Horvatsko-srpskoj stenografiji« Anton Bezenšek, Officier d' academie, prepodavatelj stenografji v T-j Gosudarstvennoj Gimnazji v Sofji itd.«. Sofija. 1907, vel. 8a, str. 40 + 32. — II. dela in čitanke nisem mogel dobiti v roke.
l'i) da se še razumemo! Qui bene distinguit, bene docet. Veliko ter malo začetno črko je treba vpoštevati tako le: »slovenska stenografija« je predmet in doslej le ena; če bi pa kdo predelal še sistem Stolze. bi dobili menda »novo slovensko stenografijo«. »Slovenska stenografija« pa je nekaka personifikacija predmeta t. j. učna knjiga, n .pr. »Bezenšekova Slovenska stenografija« i. dr. Želeti bi seveda bilo. da bi pisatelji novih učnih knjig vsaj v nečem z ozirom na obseg in metodo spreminjali naslove.
Na pisateljih učnih knjig je zdaj ležeče, da vztrajamo pri tem. kar smo dosegli, ter da ostanemo siožnoedini. Ne kaže, vedno na novo reči: »Orjem ledino«! Ledine ne more nikdo orati tam, kjer je ni več! Spre-, menbe pa tudi ne sprejemajmo vsaktere brez prevdarka, še manj kakšen nov »sistem«, in naj bi nam se še tako hvalisal. Dobro si premislimo, zamenjati to, kar se je v teku mnogih let v raznih parlamentih, političnih zborovanjih, v javni ter zasebni porabi dobro obneslo, zamenjati to. rečem, z novimi poskusi, ki še niso prestali nobene preskušnje.
Bezenšekova Slovenska stenografija ni dovršeno delo; če bi bil tudi hotel, bi takrat tega ne mogel storiti. Izpopolnijo naj ga nasledniki, kakor so to že storili na Hrvatskem in Bolgarskem. Naša fonetika ter Gabelsber-gerjev »princip svobodnega skrajševanja« daje v tem oziru spisovateljem učnih knjig širno polje delavnosti. Za to torej gre, kdo nam poda najboljšo knjigo slovenske stenografije, ... ne tolstega kompendija za knjižnice, ampak poljudno, kratko, lehko navodilo; da bo učenje prijetno, hitro, zdatno. koristno. In če Bog da, vidimo se še na tem polju!
Nonca:
Pod pendžere.
Doti ču ti draga kroz bostane i-nene kada usne katmer na pendžeru dragom u mirisu sjena i opojen vlagom i kad topli vjetar niz cviječe krene
zakucat ču alkom na vratima tvojim tiho i lagano ko kad majka stara sveloin usnom ljubi rub prašnog oltara — da te ne probudim ja se dušo bojim
kad zvijezde stanu kapati po travi i kučama trulim kraj mrtvih mezara, a u tami zasja srebrena munara prosut če se mrakom bo i uzdah plavi.
Pa kad mlado jutro s mirisom behara pjesmom toplih brazda i smijehom sreče vrane kose tvoje miluje i kreče jedan uzdah teški pun skrušenog žara
na čelo če tvoje po mirisnoj kosi uz poljupce pasti i blagoslov njiva. To je pozdrav noči, što ga tarna« skriva i moje ti želje i pozdrave nosi.
U staroj sobi.
»Sa ormara dunje u otmenom muku mirisne i zlatne po svoj sobi liju žuti miriš voča. TJ kutu se smiju 1	kumrikuee dvije u slatkome guku.
Na stariaskom satu kraj zavjesa sivih sati sporo idu i hrapavo tuku u bonom im molu i prebitem zvuku ječa mračna starost usnulih i živih.
Po č-ilimu starom prašina je pala i svečanom šutnjom prekrila je davno več zamrzle sanje i sječanje slavno u vremena naša tišljiva i mala.
Svake noči tužna tamo baka voli sjediti uz pendžer u jesenoj tugi na usni joj šapat i uzdisaj dugi — mladosti se sječa i za nas se moli.
Aniun Matasovič: Najslada.'
Bijaše tiho, mirno i toplo veče ranoga Ijeta. Sunce se spustilo na dno
horizonta, a s lakih je vjetričem pobrzala Sava kao da se uplašila
sunčanog zapadanja, te .se žurila iz dohvata njegovog rumenila. Srebro-pjeni joj se valovi gubili u prvom večernjem mraku, što se polako krao s istoka. Njeni su talasi mirni i sanljivi kao pjesma slavonskog seljaka, što pjeva o krasoti svoga zavičaja. Sum je Savinih valov a ugodan i sladak kao melankolična pjesma bosanske raje, što zalud kroz vjekove uzdiše za si obodom.
Ranko je stajao kod otvorenog prozora i gledao Savu. Duša mu se predala veličanstvenomu večernjem miru i čutio bi se sretnim, da nije bio u sobi, u kojoj je na umoru ležao njegov najdraži prijatelj Duško .. . U postelji medu bijelim jastucima jedVa se razabiralo Duškovo lice; tako je bilo blijedo. mrtvo, bez kapi krvi. Samo mu je u očima blistalo još nešto vatre kao u sviječe, što dogara.
—	Cvate li Sava? — upita naposljetku Duško tiho i s velikom mukom.
—	Ne! ne cvate, istom je lipanj.
IT kolovozu pokrije se Sava za nekoliko dana nježnim, bijelim lepti-ričima, koji su sitni poput komaraca, — to cvate Sava. Ovi leptiriči dodu jedne večeri, a nakon nekoliko dana izgube se u noči.
—	Cvasti če, — reče .opet Duško, — vidim veliki, tanki veo. kako se razapeo nebom i poiako njime plovi. — Glas mu je bio sasvim tih i pun neke tajnovitosti.
1 Ova je crtica prvobitno napisana u njemaekom s naslovom: »Der siisse
Tod«.
»Luč« 1918 6	81
—	To dolazl s istoka suton, — odgovori Ranko, a duša mu se napuni jeze . . . Prijatelj če mu danas sigurno umrijeti. tako je rekao liječnik. a on je sam s njime. Kad je otišao svečenik, koji je podijelio Dušku zadnju popudbinu, pošla je Rankova majka na kolodvor da dočeka Duškovu sestru, jedrni njegov rod.
—	Ona če doči! — iza duže če stanke Duško.
—	1 ko ? —pita Ranko misleči, da prijatelj misli na svoju sestru.
—	Ona, najslada! Več čujem njene korake, kako lako stupa negdje •daleko, daleko ... Ne čuješ li ništa?
—	Ne čujem . . . Večer se spusta, a rosni zrak struji kroz otvoreu prozor.
—	1 tolaži. .. setrica moja, najmili ja! . . . Ne osješač li njene bližine.
—	Pod prczorom teče Sava, a na njenoj o'bali je naša baščica i u njoj cvatu veliki bijeli Ijiljani. Sa svježinom večerniega zraka i njihov miriš dolazi k nama ... — Prošaptao je to Ranko pristupiv prijatel jevoj postelji i vidio je, da se Duško pomalo koči, a koža mu je na licu kao pergament. dok su mu prsti tanki, slabi i pomodreli.
—	Ona se bliži! — rekao je opet, a Ranka je obuzeo strah i htio b" ■©tiči nekud, jer i on kao da je nešto čuo . . .
Ja je vidim. — govori Duško, ■— i čujem je gdje stupa. Zar je ne vidiš i ti?! Podi prozoru, otvoren je. vidjet češ je i ti, jer ona če doči!
I Ranko je pogledao kroz prozor. Vidio je samo, da se nebom pomalo -dažu zvijezde, a laki večernji vjetrič lagano ljulja krošnje nedalekog -drvi j a i strukove cviječa u vrtu . .. Plaho se ogledao prirodom kroz prozor i vise da sebe nekako ojunači, reče:
—	Nikoga nema. Samo Ijiljani se ljuljaju u vrtu.
—	Naši Ijiljani! Što rade oni?
—	Prosiplju miriš, a vjetar im latice runi. .. Več je cio naš vrt bijel od njihovih latica.
—	Oni umiru, a lijepa je njihova smrt.
—	Ne umiru oni, — Ranko če, — oni oevjetaju, kada im dode vrijeme.
—	I oni umiru, a njihova je smrt lijepa . .. Ljubiš li ti Ijiljane?
—	Ljubim ili! Ako hočeš, poči ču u bašču i donijet ču ti lijepih Ijiljana, što su se istom rascvali.«
—	Pusti ili, neka cvatu, — šaptao je Duško, — neka živu. jer krasan je njihov život. . . Rodi ih prolječe i u njemu rastu, a kada ono počne umirati, umiru i oni. Ne čekaju Ijetnih vručina .. . Zar nijesu lijepi Ijiljani ?
—	Jesu! Ali ti danas neobično mnogo govoriš! Nije li ti teško? — Rauka je zaista čudilo, kolik Duško govori, a i plašilo ga. Svaka mu je njegova riječ budila onakav osječaj, kao da sluša priču o duhovima ili tako nešto tajnovito i nejasno.
—	Meni je sasvim lagano, a doskora ču ozdraviti. Osječam, a moji me os ječa ji ne varaju .. . Ja ljubim Ijiljane, jer je lijep cvijet!... On raste i diže se od zemlje, diže dok ga ne okruni bijela kruna . . . Krasan je njegov cvijet i lijep čist i bijel . .. Svaka njegova čaška gleda gore. nekud daleko od zemlje... U sutonu mu je miriš najsladi. a s prolječeni ximire . ..
Ranko je opet došao postelji, a Duško se u sobnom pohimraku gotovo izgubio. Zapali stoga sviječu, a bila je posvečena za mrtvaca i njome se pribiliži k postelji. Duškove su usne pomodrile. Lice mu je kao od voska, več mrtvo; jedino se oči još kreču .. .
—	Čemu ei upalio svijetlo ? — pita Duško, — zar nije lijep i mrak -- ljiljanovim mirisom i večernjom rosnom svježinom?!
—	Ugasit ču je, — reče Ranko i opazi, kad Duško govori, da mu se usne gotovo ni ne miču, več tihi mu šapat kao da dolazi iz neke dubljine, u kojoj je još vrlo malo zraka, a polako se sve više ispražnjuje.
—	Ne ugasi je, jer nju moramo dočekati. .. Ona več dolazi.
Ranko se trzne, jer silan mu se val neke tajnovitosti zatalasa dušom,
a na oko mu htjela provaliti euza. Postavi sviječu na stol i pogleda opet kroz prozor, ne dolazi li zbilja tkogod . . . Vani je sjao več mjesec.. TJ jednom času zatrepta vjetrič, a gredica se ljiljana zaljulja. Ranku se učini, •da su svi ljiljani ostali bez lati.
—	Nitko ne dolazi. — reče, — to samo ljiljani umiru.
Duško se kao na smiješi.
—	Ne čuješ li, da je netko ušao? .. . Ona je tu!
—	Tko? '
—	Ona, sestrica moja,.. Ne vidiš je? . . . Lagano stupa, kao mati, da, joj se čedo ne probudi. .. Stala je .. . Nijesi li čuo, da su se čas prije sklopila krila? Velika krila! ... A prije toga čuo se lepet tih i tajinstven kao lepet golubcvih krila u prvom sumraku u bližini gnijezda, u kojem mu spavaju mladi...	.
Duško nije nikad tako govorio, a Ranka nije čudilo što ovako govori sada, jer jeza, strah i osječaj tajnovitosti u njemu, sve mu rastumačiše . I gotovo mu se učinilo da je sve čuo i vidio, što je rekao Duško, no ipak reče:
—	Ja ne vidim nikog.
—	Ne dolazi tebi! . . . Zar ne čuješ je kako stupa? .. . Ivrok joj je lagan . . . Stala je .. . Sada je kod moje postelje ... Smiješi mi se ... Iznad čela je krune ljiljanove čaške; trepavice su joj pune večernje rose, a plašt joj je nježan i bijel; povlaka je njegova duga i daleka kao sniježna jata vodenoga cvijeta nad Savom... Ne vidiš li je?
Ranko ne odgovori.
—• Ona je tu! Osječam njenu prisutnost i sve je ispunjeno njome ... Sada mi sjeda na postelju i smiješi mi se, kao jutrom zora... Zar je ne vidiš ?
• — Ne! — tiho je izustio Ranko i pogled je ustalio na prijatelju, a ukočenim njegovim črtama zasja ponos.	^
—	Ne vidiš je! J a ču ustati, da je zagrlim svoju najdražu, svoja naj-miliju, koja mi je doni jela zdravi je, ljepotu i snagu!
Iltio je ustati, ali več nije inogao, no nije primijet:o toga, nego je dalje govorio:
—	Ne trebam usta jati. . . Ona se sagiba k meni. ruku mi.meče pod glavu, grli me . . . Ljiljani joj s čela mirišu, s trepavica joj rosa kaplje po meni i liječi mi bol. Teško je kad se liječi bol! Nešto se kida u meni, sve se trga. dijeli. a ipak je tako slatko . . . Prijatelju moj, Što ti je, što plačeš!
Ranka je prevladala bojazan i strah mu natjerao plač, jer Duškove noge bijahu mrtve, a shirt mu je polako plazala tijelom i več su mu grče-vito trzale mišice po ruku i po licu . . . Duško je govorio naglije, ne polako, a glas mu je bio čudne boje:
—	Sretan sam, pjevaj! ... Ljiljani mirisu . .. Ona se sagiba k meni i uvija me u sniježni svoj plašt... TJ očima joj nešto sja! . .. Mladost! To je vječna mladost, a ja sam ljubio nju. jer je lijepa i jer sam litio, da vječno budem mlad! . . . Ljiljani umiru s prolječem i za to su uvijek lijepi u našem sječanju ... Čuvao sam mladost svoju, da budem kao ljiljan, i bit ču cvijet nad njezinim čelom, jer ona je mladost i l.jepota .
Kod toga je na čas klonuo kao od umora, i zatvorio oči, ali ih je opet otvorio i govorio je kao u velikom oduševljenju:
—	Grli me i uvi.ja u svoje velo, da me ponese, da budem vječno mlad, da budem kao Ijiljan ili kao rosna kap na mjesečini. Sada se sagiba, da mi u oči pogleda . . .
Opet mu popustio glas, a kada je malo dabnuo, čuo je Ranko:
—	U oči mi hoče prodrijeti, a noč je!... Sviječu češ mi dati... Poevijetlit ču, da vidi... Moli... Ja ču s njome .. . Ostavit češ me ...
Ranko uzme sviječu, da mu je utisne u ruku, koju je teškom mukom malo digao. Kilonula ttnu ruka. Ranko je malo namjesti... Duškovo je lice več ukočeno bilo i oči mu se teško micale. Dihao je na kratko i s naporom. I sada je naglo dahnuo i još rekao:
—	Ostavi nas same! ... Nešto mi hoče da reknt . . . Čelo mi gladi svoj oni mekom, baršunastom rukom i u oči mi gleda .. . Nešto traži u njima... Sviječu mi daj. a onda podi odavde. .. Prolječe umire! . . .
Ranko mu utisne sviječu u ruku i namjesti mu je na grudi. Vosak se topio i malo ga padne na Duškovu ruku. Trgne ga malo, makne očima prema Ranku. TJ njima je sjala sreča i zahvalnost, a s ustiju mu se odvije tiho, tiho, veoma tiho, kao kad padne Ijiljanova lat:
—	Ljiljan umire, da hude vječno lijep!... Otidi!... Do videnja!
Ranko ode u susjednu sobu i klekne da moli mrtvačke molitve. Žalosti mu nestalo i suze su mu prestale . .. Malo je molio, a onda ga zaokupi čudan osječaj. TJčinilo mu se. kao <la je netko ušao u so!bu i na vrat mu položio ruku, a onda je osjetio lako milovanje po licu. Trajalo je samo hip... Onda mu je netko nešto šapnuo, ali ne u uho običnim riječima, nego nekako drugačije direktno u dušu i duša mu je bila blažena i sretna od toga.
Nakon toga osjeti, da nikoga nema više u sobi. a more mu se milja razlije dušom, jer mnogo su mu rekle posebne riječi duši.. . TJstao je i pogledao kroz prozor . . . Mjesec je srebrenio sve .. . Sava se veličan-stveno gubila u dalj, lahor je šetao snenom prirodom, iz vrta su mirisali Ijiljani, a iznad mjeseca blijedila je kumovska slama . . .
Najednom se sakrije mjesec za oblak, kao da nešto dolazi. što on ne smije vidjeti... Kumovska se slama pretvori u lagani fosforni plamen. . .
Ranku se učini, da se netko diže s prozora u mirnu, tajinstvenu noč. Gasio se fosfor kumovske slame, jer ga nešto skriva, sto se diže prema njemu . . . Ranko je to gledao i osluškivao, te mu se učinilo, da se nešto lagano diže prema zvjezdanom nebu, a 11 neizmjernim se visinima pomalo gubi tihi lepet nekakovih silnih, a laganih krila ...
Još je dugo stajao kod prozora, a kad se lepet izgubio, ušao je u Duškovu sobu. ali on je več bio hladan i ukočen.
0»
V. Bitenc-Radoš: Kyrie eleison.
Trudni in sklonjenih glav, ubogi so do cerkve stopili, trepetajoč'h rok, s strahom so se odkrili.
Velika je ležala pred njimi temna preteklost grešna, dolgo iskali so pota pokore prišla je misel rešnja.
Do samih presvetlih visočin so se nebesa odprle: srce je kipelo v molitvi, oči so začudeno zrle ... ■
In takrat so zapeli glasno pesem svojo spokorno. od sten je odmevalo: kvrie eleison. skesano, ne več uporno . ..
cSD
Parno pl. Gvozdanovii: Večer.
Tiha večer . . . S neba rosa pada. A kroz lišče Lahor pjesmu sklada. Tiha pjesma Okolinom struji, A sred grma Pjevaju slavuji. Iza brda
Mjedno zvonce zvoni, A od milja Nebo suze roni. Ruže male Podizale glave, Pa slušaj u Sred zelene trave. Tiha večer Pjesma milo bruji, Svadbu slave Sičani slavuji.
Jože Stabej: Za ali proti?
Občna študija o obravnavi nagote v obrazovalni umetnosti.
Bodi umetnost nravna ali ne, to vprašanje je — hvala Bogu — za nami, od kar vemo, da so »nravna načela splošno obvezna« in da je »etični zakon višji od umetnostnega«. Stara resnica — ali niso v tem smislu že učili Sokrates, Platon, Aristoteles? — vendar velika množica ji še danes ne da veljave. Da se pa ti spametujejo, ne moremo čakati; mi moramo naprej.
I.
Umetnost mora izpopolnjevati nravnost ali nravstveno Stanje človeštva. Ona ga izpopolnuje, dovršuje, — ustvarja ga ne. Najprej mora
biti pravo nravstveno stanje, drugače je umetnost nemogoča. Tako je mnenje John Kuskina.
In nagota, ali ne nasprotuje nravnosti, ne dela umetnosti nenravne, nedostojne, mučne? Nazori o tem so različni, subjektivni, in se gibljejo med skrajnostjo, popolne izključitve in neomejenega pripuščania.1
Nikakega dokaza ni treba, da je nagota na sebi že zaradi same sebe vredna umetniškega upodabljanja; saj je na sebi resnična, dobra in lepa. Porabi se torej lehko za predmet upodabljanja. Če pa tudi brez kakršnekoli omejitve, vedno in povsod — posebno pa, če spadajo upodabljanja brez omejitve pred vsako oko — o tem se mnenja lehko zelo ločijo in se tudi lehko izpremenijo, ne da bi si v notranjosti nasprotavala.
Da bi tukaj ločili med svetno in versko umetnostjo, prav posebno pa še krščansko — morebiti celo načeloma — o tem ni govora. Nravni zakon je samo eden, splošno obvezen in »nravnost ne more nikdar in nikjer izgubiti svoje moči in veljave, tudi v lepih predmetih ne«.2
Umetnost pa se poslužuje nagote tudi tam. kjer je ne upodablja zaradi nje same, temveč ima samo formalno vrednost, torej ni več predmet upodabljanja.
Nagota predmet -upodabljanja.
Krščanski umetnik n. pr. hoče — in zakaj bi ne hotel? — upodobiti Adama, ko govori k Bogu: »Bal sem se, ker sem nag«.3 Tako ne bi bilo dano samo upodabljanje nagote, temveč umetnik mora nevarljivo predo-čiti izgovorjene besede, predočiti nam mora poznatno in vidno, da se Adam sramuje biti nag in se pred kom nagega pokazati. V tem slučaju mora upodobiti umetnik nagoto tako, da se spozna kot sramežljiva in sicer sramežljiva v upodobitvi, v pojavu in kot sramežljva tudi za čuvstvovanje.
Hitro po kdo poreče, da tako nespodobno upodabljanje nasprotuje krščanskemu čuvstvovaniu. Ako zahteva dogodba neodrečno tako upodabljanje, potem je njena upodobitev, kljub svetopisemski in človeški resnici, izključena kot delo krščanske umetnosti. Tako, samo iz krščanske umetnosti! .Te li »nedostojno« mari izven krščanske umetnosti dopustno? In sploh, kje je tukaj o »nedostojnosti« govor? Če bi zahtevala upodobitev kaj nespodobnega, b i b i 1 a iz umetnosti r z-ključenainsicernemorebitisamoizobrazovalne. te m-v e č iz umetnosti sploh.
Kje je torej v upodabljanju nagote meja, bodisi v svetni ali verski umetnosti, prav posebno še v prvi? Kak bodi umotvor, da se nad njim ne bi mogel spotikati nihče?
»Poizkue, dati odgovor v zakoniti obliki in veljavnosti na vprašanje, kako daleč je opravičena iti svetna umetnost v upodabljanju nagote zaradi same sebe, bo pač ostal vedno zastonj«, odgovarja profesor Bone.4 »Odločitev se bo sicer od slučaja do slučaja morala zgoditi, in tudi tedaj bo objektivnost sodbe lehko zelo ogrožena potom vsakojake subjektivnosti, mnogokrat celo osebnosti.«
1 Glavni vir, ki sem ga porabil za prvi del študije, je: Prof. Dr. Kari Bone. Die Behandlung des Kackten in der Kunst. VII. poglavje njegove razprave »Allerlei iiber Kunst, insbesondere iiber ehristliclie Kunst« v časopisu »Der Mai«. Illustrierte Jugendzeitschrift. Der Efeuranken neue Folge. XXVI. .Tahr-gang 1915/16, redigiert von Liane Becker. Str. 293—296. — Članek' je izvrsten in v izvlečku sem ga tukaj podal. ___
1 Dr. Frančišek Lampe, Cvetje s polja modroslovskega. V Ljubljani 1898. Str. 263.
3	Gen. 3, 12.
4	n. m. str. 293.
Tisti, ki sodi, prav posebno pa še, če obenem tudi odloča ali je za druge nierodajen, mora biti zelo previden s tem, da išče med skrajnostjo prave sredine. Varovati se mora prav posebno, da ne podtakne umetniku podmene, ki mu je bila popolnoma tuja.
O b r a z o v u 1 n a umetnost poznanja in študija fagote ne more opustiti; saj je celo pogoj za vsako umetniško upodobitev, ki hoče, da imajo pri njej človeške postave količkaj odličnejšo veljavo. Da umetnik temu pogoju lehko zadosti, mora nagota biti predmet njegovega upodabljenja, mora upodabljati nagoto zaradi same sebe tam, kjer se naj kaže odkrito. Pa tudi upodabljanje oblečenih postav zahteva, da umetnik nagoto pozna in v tem ga morata študij in vaja vedno spremljati. Tukaj mu ne zadošča morebiti samo dozdeven čut pravilnosti, ki ga do gotove mere sicer lehko doseže! Ali naj nadomeščajo celo umetni izdelki živo naravo? Ne, ti umetniku ne morejo zadoščati in so za-njega neporabni! On mora videti živo naravo samo, učiti se od nje same, ne pa po posnetkih! Prav posebno pa še je za začetnika temeljna zahteva, da ima strogo resničnost nasproti tistemu, kar oko vidi. In ali se ne bo telesno zaznavanje strnilo takoj z duševnim? Nevede se začne upodobitev preobrazovati v čuten izraz duševnosti že pri začetniku, kolikor bolj še pri napredujočem ali zrelem umetniku. Proti volji umetnika in posebno še tistega, ki vestno upodablja, se dvigne študija akta nad mehanično posnemanje v smeri k umotvoru, da celo naravnost k njemu. Taka študija akta ne onemogoči rasti samo virtuoznega posnemalca. temuč omogoči spoznati in rasti upodabljajočega umetnika. Kje naj najdemo dve stu-liji akta, ki bi bili umetnostno identični? Torej imajo upodobitve aktov pravico do obstoja in sodijo tudi v umetniške razstave. Se ved a n e b r e-z o b z i r 11 o! Pravilno voljene so pa d o p u: s t n e, d a, n a r a v n o s t 11 e-i z o g i b 11 o potre b n e! Kdor se pa nad tem v višji meri spotika ko drugi dostojni ljudje, tisti se pač mora obrniti v stran. Če pa se le preveč nad tem spotika, naj se ne čudi. ako bode slišal o sebi, da on manj spada v umetniško razstavo ko umotvor, ki ga graja. Študija akta pa mora imeti tudi vrednost, ki jo opravičuje, da stopi v javnost.
V nepravem smislu je človek najvišji umotvor božji. »Najlepše vseli božjih t-tvarstev je vendar človeško telo«, pravi sv. Avguštin. Umetnosti histvo in namen pa je, »da prosto ustvarja in kaže lepe predmete na podlagi resnice, kakor bi jih ustvarjala priroda sama«.5 Študija in poznanje akta m njega upodobitev so torej umetniku dolžnost, četudi večkrat trnjeva. Tu ne gre morda za suženjsko, temveč za n a ravnoresndčno podajanje oblik najvišjega »umotvora« v naravi. Te oblike so pa pri vsakem posamezniku različne in se neskončno raznovrstno izpreminjajo po fizikaličnih zakonih. Pri tem izpreminjanju pa se izpreminjajo ne le plastične oblike, temveč tudi luč in barva in oblačilo, sledijo gibaniu in izpreminjanju telesnih oblik, in sicer tudi najnežnejšim. ter odsevajo v njih.
Študij akta je torej neizčrpljiv vrelec necenljivili, neizogibno potrebnih pridobitkov, tak:h pridobitkov, ki privedejo umetnika dober kos bliže popolnosti, in ki se morajo priboriti ne v površnosti in zložnosli. temveč v resnem in neutrudnem delu.
Študije akta pa ne zanimajo umetnika samega, temveč vsakega, ki ima smisel in zmožnost zato. da si pridobi v postanku kakega umotvora obrazovalne umetnosti globji pogled. Kogar pogled ne sega dalje ko do površine kamena ali platna ali druge snovi, tisti se lehko zadovolji s površnostjo. Vendar resnost je nekaj druzega in ona zahteva od umetnika, da ji pokaže svoje študije akta. ker drugače bi storil sebi in drugim krivico. Da pa ne spada vse pred navadno občinstvo, in s i c e r
' Dr. Frančišek Lampe, n. m. str. 233.
h r e z o b zimo, smo že p o v d a r i 1 i: kajti velik o r e č i j e. ki jih I e h k o samo tedaj pravilno in pristojno spozna m o, č e jih spozna m o v njih nastanku in postanku.
Govoriti o upodabljanju nagote, ki je formalne vrednosti, se mi zdi odveč. Tu ste že govorili narava in zgodovina svojo besedo in »komur ne d ostaja vodstvo n a r a v e in z g o d o v i n e. tisti tava v temi, v sodbi kakor v stvarjanju«.0 Aurea mediocritas — in nihče naj ne bo občutljiv d i smešnosti!
IL
l podab1 j a n j e nagote v o b r a z o v a 1n i u m e t n o s t i j e t o' rej o p r a v i č e n o, d a. v g o t o v i h slučajih na r a v n o s t |> < >-t r e bn o. In vendar kljub temu taka odpornost proti njej! Odkod to?
So. ki nagoto iz obrazovalne umetnosti sploh izključujejo, češ da »razgaljeni človek izraža le materijo človekovo«.7 Take misli hočemo trezno premisliti in sodili bodemo popolnoma drugače.
Upodabljanje nagote v obrazovalni umetnosti ni. neomejen >. K o n č a se ta m, kjer b j prišlo z etičnim zakonom navzkriž. Te misli podpiše in jih mora podpisati tudi največji prijatelj in zagovornik nagote. Ako ne, bi s tem samo pokazal, da prave umetnosti ne razumeva. »Ce postane umetnost frivolna, potem je samo njena lastna škoda, mi se za njo več ne brigamo«, pravi pametno Hans Wegeners in ž njim vsi drugi, ki se nočejo osmešiti. V u p o d a b 1 j a n ju nagote .- o torej izključene vsake neslanosti in f r i v o 1 n o s t i. kali o r i z u m e t n o s t i s pi o h. Taka dela umetnosten užitek in umetniško stvarjanje samo onečaščajo in jemljejo umetnosti pečat lepote in nravnosti. Proti vsem takim opolzkim izrodkom se mora krepko postopati, kakor tudi proti eenim ]>osnetkoin in njih razmnoževanju erotično galantnih rezb in podob. (Nagota »umetniških«?!! razglednic, ki gre mladina na nje kakor koza na sol!!) Hic Kliodus, hic salta! vsem tistim, ki se toliko sirokoustijo
0	»nemoralni« umetnosti. Ne, prava umetnost ne rabi njih pomoči: pa"' pač pa tista »umetnost«, ki se tako šopiri po izložbenih oknih in v prodajalnah! To je tista »umetnost«, ki nam kvari mladino in jo obenem umetnosti o d t u j u j e. Prava umetnost pa stremi v svojem postanku za absolutno lepoto, t. j. za popolnostjo in kaj takega obsojati ni mogoče, »zakaj določuje ji pot prava ideja lepote, in ideja lepote mora biti veltt > v. soglasju z resnico in nravno dobroto«."
I>a bi umetniku predpisovali, kakšno nagoto naj upodablja — kar mnogi res zahtevajo — ne gre. On je v umetnosten! stvarjanju
1	a s t n i zakonodajalec v mejah religioznosti in n r a v n o s t i. Vse kar ustvarja, mora ustvarjati p r o p r i o motu. samo tako. kakor je po njegovem čuvstvovanju, njegovem srcu, vsem njegovem notranjem prepričanju edino resnično, najboljše.
»Mi govorimo vedno o vpoštevanju sramežljivosti, ki jo ima množica — na sramežljivost umetnika pred svojo notranjo vestjo pa ne mislimo.
To je siromašna časovna prikazen.
0 Dr. Kari I5one, n. m. str. 29.
7 Mentor VILI. (1915/16) str. 92.
3 Wir jungen Manner. Das sexuelle Problem des gebildenten jungen \Iari-nes vor der Ehe. 186. bis 142. Tausend. »Die blauen Biicher«. Str. 126 nsd.
9 Dr. Frančišek Lampe, n. m. str. 262.
('im više človek, tem občutljivejša njegova vest — to ni dvoma. Mi pa radi ravno od največjih, resnično ustvarjajočili , zahtevamo, da stvarjajo proti svoji vesti in malo ugodijo — miserae [plebi.«1"
Pravi umetnik mora slediti svoje vesti in svojemu poklicu. Tako so delali in še bodo vsi. ki so vredni tega imena, Umetniki so svečeniki lepote, morajo torej njej edino služiti in ker »v o č e h umetnika lepota n i m a spol a«.11 njim je tudi nagota lepa in kot tako je morajo iskati in jo upodabljati. Stavki kakor: »Razgaljeni udje pač lahko zanimajo anatoma. a še ta bo menda dejal, da ni našel duha«,12 so leliko prav resnični, a za umetnika to ne velja. Težko verjamem, če anatom duha sploh išče. Umetniku pa študije aktov niso morebiti kak mehanizem, temveč potreba njegove u 111 e t n o s t i.
Ascanio Condivi1" pripoveda o Michelangelu, »edinemu slikarju in kiparju, ki mu ni enakega«, kako pridno je študiral anatomijo in »za njega ni bilo večje zabave ko to«. A kot anatomu se mu je to delo sčasoma pristu-dilo in 11111 celo želodec tako pokvarilo, da mu že jesti in piti ni več dišalo. Ne tako kot umetniku, ki je iskal lepote in stika ž njo. Albrecht Diirerjeva teorija o »človeški proporciji«14 se mu je zdela slaba »in svoje podobe napravi okorne kakor stebre; o najvažnejšem pa. o človeških kretnjah in premikanjih. ne govori niti besedice«, pristavlja Condivi15 in piše o Michelangelu nadalje:
»Svojega znanja si ni pridobil po posredovanju in prizadevanju drugih, temveč od narave same s tem, da si jo je izvolil kot pravi vzor.
Zato pa tudi ni živali, ki bi se ž njeno anatomijo ne bil pečal, s to človeka pa v tako razsežni meri, da so celo taki. ki so vse svoje življenje za to porabili in v tem izvolili svoj poklic, komaj toliko razumeli, kakor on. Govorim o znanju, kije potrebno za umetnost slikarstva in kiparstva, ne o posameznostih, ki jih r a z i s k a v a j o a n a t o 111 i.1"
On je tudi lepoto telesa ljubil kot človek, ki jo najbolje pozna, 111 ljubil jo je v taki meri, da je dalo to ljudem, ki meseno mislijo, ki pojmujejo samo pohotno in sramotno ljubezen do lepote, povod, da so o njem napačno mislili in govorili ...
Da se v njem samem ni dvignila tudi nobena grda ■misel, je lehko spoznati tudi iz tega, da ni ljubil le človeške lepote, temveč splošno vse lepo, lepega konja, lepega psa, lepo pokrajino, lepo rastlino, lep hrib, lep gozd in vse. kar je bilo v svojem načinu lepo in izborno.
Vse to'je občudoval z nenavadno gorkoto, pri čemer je lepoto narave enakomerno izbiral, kakor nabirajo čebele sladkost cvetlic, da se .je je potem
10	Dr. E. \Y. Bredt. Sittliche oder unsittliche Kunstž Eine historische Re-vision. Mit 50 Bildern. Str. 48. Delo, ki sem ga za studijo večkrat uporabil.
11	Juri Okenoskv: Trilbv. Drama.
12	Mentor, 11. m.
13	Vita di Michelangelo Buonarotti. — Povzeto iz nemškega prevoda »Michelangelo. Des Meisters \Verke und seine Lebensgeschiclite«. Herausegegen von Alfred Semerau. Verlegt bei NVilhelm Borngraber. Berlin. Vse moje doslovnice Condivi.j a se nanašajo na to delo.
14	V mislih ima njegovo knjigo, ki jo je izdal Diirer leta 1528. z naslovom: »Hierin sind begriffen vier Biiclier von mensehlicher Proportion, dureh Al-breehten Diirer von Niirnberg erfunden und besclirieben, zu nutz allen denen, -o zu dieser Kunst lieb tragen«. Joahim Camerarius (1500—1574) je delo prevedel na latinski jezik in je izišlo 1. 1532. v Niirnbergu.
15	n. m. str. 91. dvainpetdeseto poglavje.
l« a. m. str. 85, oseminštirideseto poglavje. Podčrtal sem jaz.
posluževal za svoje delo, kakor so to vedno vsi storili, ki so imeli v slikarstvu količkaj dobro ime.
Ko je oni mojster hotel ustvariti Venero, se ni zadovoljil * tem. da vidi samo eno deklico, temveč jih je hotel mnogo opozovati in jih porabiti za svojo Venero s tem, da je od vsake posnel najlepši in najpopolnejši ud.
In v resnici, kdor tukaj misli, da bi mogel izven te poti. ki je na njej edino mogoče doseči resnični ideal, v tej umetnosti do česa prispeti, t:sti se zelo moti.«17
Kaj naj pripomnimo tem Condivijevim besedam ? Morebiti, da Michelangelo ni bil pravi umetnik? Le odobriti jih moramo in zato so se mi zlele za studijo tako važne, da sem jih tukaj navedel.
In kaj o onemu staremu mojstru, Praxitelu ? Njegova knidska Aphro-dita »bildete den Zielpunkt kunstsinniger Wallfahrer das ganze Altertum hindurch«,18 poroča zgodovina umetnosti in ne po krivici. Sicer nam njegov izviren umotvor ni ohranjen, vendar že samo marmornata glava, ki s., jo našli v Trallesu«.19 nam lehko bolj živo predoči »preprosto ljubkost in nedolžno prostodušnost. ki jo je podal Praxiteles svojemu kipu«.2" l ako upodabljanje nagote bi pa končno naj ne bilo dovoljeno? Nobeden trezno misleči ne more tega zahtevati!
D a vidimo v u p o d o b 1 j a n j u nagote n r a v n o nevarnost. je naša 1 a s 111 a krivda, ter krivda dandanašnje omike in p r o s v e t e sploh. Če Bredt21 1 rdi »d a n i g o v o r a o propadu umetnost i, p a č p a umetnostnega o p a z o v a n j a«, ima večinoma prav. Pozabili smo gledati nagega človeka naravno, in s tem se je z 11 i ž a 1 o tudi naše umetniško č u v s t v o-v a n j e, znižala se je naša naivnost. Pozabili smo tudi nadalie, d a m « r ;> biti 11 a g o t a naravna in zato sveta! »Čistemu je vse čisto«, pravi pregovor in tega smo izgrešili. »Cisti bi moral tudi plemenito, živo nagoto samo z veseljem gledati, ne da bi se zbudilo v njem poželenje in da vidi kaj drugega, ko naravno in lepo.«22 V naši notranjo t: 11:; ni nekaj prav, in odtod tista nravna strahopetnost. Izgubili smo sle 1 samovzgoje in krenili na pot pačenja s pretirano nežnočutnostjo.
»Upodobitev nagote je umetniški problem največje važnosti in največje vrednost:. Potreba, podajati nago telo možno popolno, znači naravnost najboljše in najbolj zrele narode, čase in upodobitelje. Iz vedno stopnjejočega se prizadevanja omikanih narodov, upodabljati možno popolno tudi nagega človeka, govori najresnejša nravna tendenca po stvarnosti in resnic". V tej ljubezni do stvarnosti in v tem pohlepu po resnici triumfira, po očiščenem /lejanju in nazoru, čuteče, ustvarjajoče človeštvo, nezmoteno za možne erotične učinke na manj stvarne opazovalce narave in umetnosti21®. Ona ne gleda več človeku, kakor v času najbolj sirovega
17	n. m. str. 97 nsd.. šest.inpetdeseto poglavje.
18	\Yilhelm Liibke, Die Ivunst des Altertums. Vierzehnte Auflage. Voll-stiindig neu bearbeitct. von Dr. ilax Semrau. Str. 281.
10 TpaXXtt?. scuv, «1, mesto v Kariji. — Zdaj se nahaja v zasebni zbirki K. pl. Kaufmanna v Berlinu. Posmetek izvirnika je v Vatikanu, »aus Priiderie noch immer durch ein Blechge\vandt entstellt«. (Liibke.)
20	Liibke, n. m. str. 282. *
21	n. m. str. 101.
22	Hans Wegener. n. m. str. 127.
23	»unbeirrt um mogliche erotisehe \Yirkungen auf veniger sachliche Be-trachter von Natur und Kunst«.
primitivizma, samo na spolne nagone in njih zunanje znake in ona upodablja nagega človeka vedno popolneje kot čudež in hvalo stvarstva v vseh njegovih delih. Vrhutega je pa skoro samoumljivo, da je tak pohlep po resnici popolnoma neodvisen od podneblja in oblačila kakega naroda.«34
Se še bodemo tudi nadalje pristoževali o nenravni umetnosti, nenravni v dandanašnjem pomenu? Še rabimo' vmešavanja policije, njene sodbe v prepornih točkah?
Nikakor ne več, če se bodemo naučili umetnost uživati, se ž njo duševno hraniti! Umetnost nam bo zopet čista in sveta, ko smo se osvobodili spon nizkotnih instinktov in doživeli bodemo temeljito prenovitev, ki pa naj ne izhaja toliko od zunaj na znotraj, ko od znotra j n a z u n a j, i z č i s t e g 1 o b o č i 11 e s r c a. »Krasota umetnosti more biti zopet naša, po njej moremo hvaliti in častiti svojega Stvarnika in izpričati lepoto in svetost vsega tega, kar je ustvaril: vendar samo potem, ko smo iz vsega srca hrepeneli posvetiti najprej tempelj telesa in duha vsakega otroka, ki nima strehe, da krije svojo glavo pred mrazom, ne zidov, da ohrani svoj dušo pred poginom.«26
N ravnega prerojen j a nam je torej treba in tudi »ne-nravna« umetnost nam bo zopet nravna. Naše umetnostno čuvetvovanje se mora zvišati, ne smemo se dati voditi od množice, temuč vladati moramo njo in sebe same. Naučiti se moramo pravilnega opozovanja. varovati se vsakega pretiravanja. L e li k a je kritika, težavna umetnost!
. * « «
Kaj je torej z upodabljanjem nagote v obrazovalni umetnosti? Za ali proti ?
Gotovo popolni ,za', v mejah nravnosti in religioznosti! Kar pa to
mejo, — ki je še žalibog vedno nedoločena in bo najbrž tudi ostala — prekorači, sploh ni več umetnost. Torej nikakega strahu več. Meja pa ne sme biti niti preozka, niti preširoka; pravičnost na vse strani!
Stjepan Gruber: Slap.
Kad nebo se večernje ospe Lučima sanja; Kroz šušanj noči Tisuč' oči Se prospe.
I šaputom gustoga granja Sve do nas dolaziš bliže; — Ah, onda!
Biser tobom se niže Ko djetinjeg prva riječ tepanja!
21 Dr. E. W. Bredt, n. m. str. 23 nsd. V izvirniku je razprto tiskano.
25 John Ruskin, Menschen untereinander. Aus\vahl und Uebersetzung von Maria Kulin. »Die blauen Biicher«. Str. 159. Tiskano je razprto.
L sania Hiše ... Ko miriš poljskoga cviječa . Sve više — taj šumov milih nam riječi Biva jači i več i I nježnog nas sječa Tvoga žubora ...
I sto očiea mali' U tvorne slapu se Ijeska, Podnožjem tvojim se pali, I titra i bljeska. Ko nebrojna varni ca mora.
Ko eempres sjenovit tvoj slap šumori [ kisom blještavih riječi. II' priča il' zbori. II' zvoni il' ječi Kroz šumu na srebrenoj gori.
Sušti i baca U sto se svjetlaca. Ko treptave iskrice male U sičane vale; — Tisuču zveka Safirne kaplje vedraca. I jeka
Se njena razbija 6 druge sto, I glazba se meka Od tuckanja njini U čarovnoj tmini 1' mlječni prosipa do.
Struja ko proljetna daška. Ko maška djevojke. meka. Praška nam lice i dira.
U vrelu čuvstva il' vira Nam čuje se njegova jeka!
Pučinom luna sjajna se. bijela koči, Nebeškim morem lagano pliva. Ko stara lada i siva Sred mirne i tihe zvjezdane noči.
1 buji slap — buji i vrije; — Iz krša se baca i pjeni U svakoj kaplji od njeni'; — Ko srdaca sto da ključa i bije!
I buče ko bezdan crnom u grotlu i j ari Strašna se močna ta sila, Lepeču vode orlujskih krila. U' črni se otrov u njemu vari . . .
Al' za čas opet mirno i tijo Bijes teče vedar i mio. Smiren ko zuj, ko pčelice male — Vali se tvoji i kikoču. — šale!...
O, uježnosti našega slapa. Ta riječ nam tvoja u dušu kapa!
I buji i cvjeta Več tisuču Ijeta Kroz tmušu i radost!
Krv naša. od nje se grije* Jedina od nje radost nam žije; Ti ponose naš i diko; — Naša i zemlje nam sliko; Ti plavih brdina naših — E i j e č!
S njom znaš da nas nježiš, II' kroz drač i čestu — još da nam režiš; Na dušmana s riječi viknuti, — Ubojno plamom mu kriknuti, Od kog se pred nama plaši.
Ti diko i silo našijeh gora, Ti urese divni našega mora, Našijeh voda Ti sušta oda,
Mirisa zemlje našijeh njiva, Šiimore šuma Do bijelog druma, Naših ravnica; Jeko ti naših kršnih litica, — Kliktaju sokola siva! Diva, koga svi ruše, Nado i nicaju novoga cviječa; Krv, živote i sreča: Pjesmo! —
Naše, ti duše!
0»
Nedjelko Subotič: San gorske noči.
Na mekoj, baršunastoj travici, punoj suza večernjega in ja, u sjeni guste lozovine, u vrtu naslada, u dolini gorskog dalmatinskog kraja, počiva naslonjen jednim laktom na struku mirisava pelina — on, zvuk moga srca, uzdah moje zanesene duše. Sa gorskih višina dopire golicajuči mio-mirisni balsam bora, jela i jablana, uokolo pustog vrta nepravilne krošnje stoljetnih •duhova, bajama, vitkih jasena i tami^ih maslina bacaju svoje nočne sjene na mrkli, bršljanom ovijeni, zubom vremena rasklimani dvor. Kako se nad mrklom dubravom uz obronak prisoja raskošno smije lijepa i puna mjesečina s k runom prozirna tanana oblačiča! . . . Znam te, znam, sjajna, tajanstvena božiče lijepe. zdrave gorske Ijetne noči! Ah noči, sa-nene srpanjske noči, ušikane od mirisa veselog ložda. žute kadulje, sitnog-smilja i majčine dušice, probudene od fičukanja neumornih šturaka i si-vijeh čvrčaka, koji, razdraženi žegom podnevnog sunca< nastavljaju do kasne noči svoju južnjačku pjesmu na grba vijem stablima mironosnijeh maslina! Runasti oblačiči naliječu bestužno na slatku Selenu obla i puna lica, ]>a kažu pravac sumorna lahora, što ziblje uspavano granje vitkih čempresa poredanih kako ukleti svatovi na h umu seoskoga grobi j a. I ta drhtava noč teška od mirisa poljskog cviječa, hladna od sitnog valovja
gorskog zraka, laka i slatka od duboke, duboke tišine, priča, rekao bili, prieu o krasnim sanjama uvelih života!
A 011 čuti i osluskuje prekinuto ozivanje sove iz gusta lisca dalekih
stabala: čuk, čuk!--i taj saneni glas mračne ptice zove nježna pjes-
nika čarobnijeh sanja u gluhu sjenu sjajne gorske noči: oh dodi! ...
Gledani tamnu silhuetu njegovu! Kako mu se krijese velike lijepe črne oči ispod gustih otegnutih obrva na blijedo-jarkim zrakama sjajnoga mjeseca! — a na mekiin finim črtama nešto mršavog mu lica sa malim ustima otvorenijem kao u bezazlena djeteta vidim upijenu svu raskoš jedne zamamne srpan,;'ske gorske noči! Sve, sve oko nas nešto žudi. žudi i drijemlje, nepomicno, sjetno . .. Preletjeli bumbar zazujio oko nas, tra-žeči rupicu za nočište, a dalje kadikad cikne usnula ptica, — možda kos ili slavni j — još dalje razlijega se i pokvari taj velebni nočni mir užasno zavijanje čagalja, što se spuštaju u dol, mislio bi, kad ne bi poznao taj I a vež, da se javljaju iz paklenijeh svodova proklete duše osudenika! . . . I taj mah, pošto je sve zamrlo, čuje se reški zvuk starog sata kupljena negdje u Levantu: ponoča!
Njegove sanjarske oči, na kojima se cakli ljubav pjesme i samoce. liiuzike i krajolika, djevo.jačkijeh očiju i blistava cviječa, još pasu po inirnoj Sele.ni, što tihano baza po nebeskom plavetilu, po kojemu se prostro sag kumove slame i jato dalekih osamljenih zvijezda . . . Minulo je naše slatko zajedničko čavrljanje o začaranim dalekim krajevima, o jugu i sjeveru, o gorostasnom drvetu na obaii Gangesa, o krasnim mladi-
čima u čudnoj Indiji, gdje se klanj a ju pred lotosovim cvijetom — ----
Zamire šapat priča naših, da se naše duše natope vrelom milih i bajnih sanja. . . Sjedim prama Čedomilu na surom kamenu nešto obraslom vlažnom mahovinom uza svoje glazbalo, što je toliko puta razgovaralo te vedre južne tople noči! Oedomil se prene i progovori:
—	Ne češ mi pje\ ati pjesmu... ?--
—	Hoču. — Pjesmu naše duše?--
—	O da: pjesmu noči i mjesecu ...--
—	raj nokturno pjesnika samoče ... ! — —
—	Ah neka plače najtanja tvoja struna, neka cvili i drhče!--
-— Htio imati harfu elegije i sužanjstva!
-— Kao nad vodama Vavilona .. .
Moje ruke nehote drhču. A u toj noči beskrajne tišine na citari igraju žice i moj se glas izgubio u nježnom i mekom drhtanju i cvilikn njihovih sumornijeh zvukova:
Ghe fai, tu, luna, in ciel? dimmi, che fai.1
Silenziosa luna?
Sorgi la sera e vai
Contemplando i deserti...----
Pilo mi je u tom času, kao da me nose krila serafa u nepozn ito carstvo sjete i žudnje. Moja je duša bila prostor, gdje je odmnijevala vaselena gorske ljetne noči. Najsitnija žica citare trepetom je pričala priču o nemirnoni azijatskom čobanu, što se tuži mjesecu kao svome drimu i čuvani u nepregledrioj pustari, kuda se vere sa svojim stadom .poderan. gladan, bos, mučen od leda. vihra i žege.. . Čutim blizinu velikih dubrava na zapadu moga rodnoga poluotoka po strminama Čašnjika i svetoga TI i je
Što činiš, mjeseče, na nebu? Reci, što činišj Sutljivi mjeseče? Ustaješ večerom i krečeš se I ubadaš pustinje!
u zadahu paljevihe nemilosrdnog ognja, što je otrag dana poharao naše bujno zelenilo. Outim blizinu maloga sela po hrzanju konja, mazgi i ma-garaca u oboriina i stajama. Oživješe opet šturci i netopiri. kako razigrani i razdraženi sjetnim zvucima slatke citare. Pa opet sve zamrlo i utihnulo zajed no sa jekoni moje pjesme. Ah tisuča i — -— jedna noči, jedina noči meni roctena. tako mila i ljubljena u gorskoj samoči mojoj!! \ikada se' nijesam ua svijetu tako milo u društvu krasne Selene sa običnim mrskim ljudinia razgovarao kako stobom, bezlična božiče moja, koja si me sastavila sada s mojim sebevidom, s njime, Melibejom moga kraja. I on stoji ne-pomiean, uklet. Grudi se njegove nadimlju i autpmatično srcu nevidljive pahuljice nočne magle. Spava. Kadkada teško uzdahne. Njegov duh tone negdje u vječnoj neiznijernosti. Ah da mi je poči s njime!! T* taj mah čini mi se sve gluho i pusto. Htio bih ga probuditi. Ne ču. Kako ga je slatko uspavala pjesma njegove duše! -Teli to ilustracija pjevača Orfeja ili za-vodljivijeh Sirena na bajevnim grebenima? ... Povjetarce lagano .čarlija i gladi mi snene oči. Pratim uprtim pogledom mjesečinu na staži njezinoj. Več naginje zapadu svome. Misao moja tone u burnoj prošlosti mojoj! Kako da na licu Selene čitam povijest svoje boli! Gdje si iskrena ljubavi, još me nijesi poljubila, a toliko sretnih duša uživa čare tvoje! Vrati se, vrati, zoro djetinstva moga, kada sam na zimskom ognjištu, prpajuči štapičem ugarke. slušao u po jave i u po sna drage starinske priče starice bake. Tada sam čutio život, ne tražeči ko sada mutnim naočalima razuma njegov zašto! Kako topli, vedri i čisti bijahu dani oni! Iz srca, iz šarenijeb i ludijeh sanja izmiljuje život! Odonda je probudeni, razvijeni razum po krio stazicu moju dračicom i šikarom gustom! Kao kroz san gledam one trenutke djetinske nevine sigre po tratini zelenoj i cvjetnoj, kada mi nježni vratič giTiše one male bijele ručice! Trenuci nesvijesnog blaženstva moga. odoste u nepovrat, zbogom! . . .
A sada čekam dane svijesnog blaženstva svoga, da liadem dušu ve-liku i žarku, da u čistim kucajima srca utopim ovaj spoljašnji život svoj'
Cekam vas i--nema vas! Možda mi je dano, da vas gledam i uživam
u dalekoj, pustoj nadi, da vas gledam kroz tkivo, šareno tkivo besvijesnog snatrenja moga!
Ob. sanje, lijepe moje sanje, u vama se krije nešto života moga. ne-mojte iči od mene! Jer vi ste pjesma moje duše! .Ter vi ste uzdah moga srca! Ab. to si ti, Melibeje moj, ti.sanjaš za mene, ti češ mi otkriti svetu iroricii nepomučene sreče, na koju se uzlazi bosonog, sa tajanstvenijem strahom! Probudi se i daj da se pričom tvojom raspline magla cve tako lažne jave života!
Nemiran sam. Nešto ine privlači k strunama slatke citare moje. Imam »ta svršiin pjesmu o luni i čobanu. Opet cvili ona najtanja žica uz tako m le akorde krepkih srebrenijeh struna:
Dimmi, o luna: a che vale-
A1 pastor la sua vita,
La vostra vita a voi ? dimmi: ove tende
Questo vagar mio breve,
II tuo corso immortale?
2 Reci mi. mjeseče, čemu Čobanu život,
Čemu tebi tvoj i Kamo hrli Moje skitanje kratko, Tvoje lutanje vječno?
Cuju me zvjezdice sja.jne, čuju me i smiju se i trepte i mnoge prhnu •vojim strašnim platnenim tijeloin u daleke. nevidljive nebeške svodove, <!a pričaju tanio sanene zvukove pjesme, što veliča dražest carske, ve-lebne noči.
Citje me duša uspavano« Melibeja moga. i ona se vrača iz cars t v a bogate sanje kako bcžica mora, što uz veselo pjevanje lire i morskih vala i pračena od čarnih i mokrih Nereida bijelih dojki na blistavim kristalnim kolima od šarenijeh školjki vrača se vodenijem putem svečano i ponosu.) onatno 11 raskošnu prijestolnicu morskog božanstva! ...
Cedomile, ne češ mi pričati san gorske noči . .. ?
To je san moje ljubavi: hoču!
Ne češ siči k meni na sag rute i zelene kade? Nič ču!
Ne češ li dirnuti u najtanju žilicu moga biča?
Dirnut ču! Moja je duša prepuna sanje kao jesenska večer -ivkaste liiene tttagle .. . !
Položivši bijele i pune ruke na koljena, oborenijem očima i trpkim smijehom na usnania sličan mamurnoj. parama vodenim onesviješčenoj tlelfinskoj 1'itiji stade da otkriva tajanstveno velo svoje sanje kao da mi otkriva novo varstvo živeta neizmjerno daleko od pustog kraja jedno-ličnejave:
— — — —--— — —«
i pjevaju tisuče pomamnih grla tnalih ptica od prekrasnijeit šara nikada nevidjenih na grančicama jorgovana, procvalih prasaka. gorn-stasnih ruža, tisuče gizdavih lejitira vrluda zrakom, što struji i šušti prhanjem krila <xl sijaset šarenijeh očica, pjevaju nježno i skladno kako najslada muzika sve ljr.dskijem glasom uz pratnju dvogubih frula dra-žesnijeh fauna pod vijencetn lože i grožda u hladnim sjenovitim luzima: Ljubim te, uzdaše svijeh vremena i svijeh divova smrtnih i besmrtnih. tnajko i gospodarice svili misli i psječaja, kraljice ljepoto! Ti koja drm i vitla« ljud&kijeni bičima i nosiš ili 11 eter zanosa i ludila. ti neizmjerno Hjepa i vječno mlada, kraljice ljepoto, posvudna lica, što se zrcali u mili-junima atoma svekolike prirode zemaljske i nebeške, vremenite i vječne' Oh dodi! Ti. vječno žensko biče, što neodoljivom snagotn. jače nego zak a teže, vučeš k sebi malo i veliko, slabašno i zdravo, nesvijesno i modro, ob dodi! .. . Jer čezne za tobom dali žiča, jer se tebi klanja avet smrti. tebi. ljubavi, siična u čarima svojim crnoj sfingi! Ljubim te. kraljice divoto! vazda neustaljena, neo<lre(tena. nepresušna, hirovita! — ustali -e. o lrc !: se, pretoči se u jedno vremenito, ljudsko žensko biče, kao odraz ntilinji i <lraži, ukaži se žednoj duši, što besvijesno te traži, da se napoji 111 tvorne životnome viru! .. .
Taj umilni pijev sve se jače gubi u <lalekim valovima miomirisn.t zraka, kao ganutljivi »smorzando« nadzenialjske kolede, a svuda naokolo po utrtim, i vijugastim puteljcima začaranog perivoia, gdje se sve zeleni, cvate i iniriše, uzme da igra mahnito, orgijsko kolo. mnoštvo vila. rus iljki. bahantica, sirena, satira, mimalona, dodola. lupajuči jarečim. ketrskim i rutavim nogama pjano i snažno zemlju, okvašenu mlijekom. vinom i medom, da se je wve treslo i tutnjilo. Sa crvena lica zapjehanijeh plesača i sa poplesane zemlje dizao se oblak prašine sa parama vina i mlijeka i-znoja, .sve više uvis do čudne prikaze Pioniza, boga vina i kozje brade,, kojino sa stabla ogromne visibabe zapovijedaše ritam kolu jakim lozovim prutom i snažnim kozjim glasom. Iz nepoznate daljine javlja se glas blagoslovljena zvona, podne! Namah nestaje igre i igrača uz zaglušno psi kanje,, vikanje i tutanj. kako da je sve propalo u zemlju! Meni se vrača dali
nakon pretrpljena straha. A onda nešto oko mene zazviždi: silan vjetar povije se i nosi me nepožnatim smjerom dalje i dalje zrakom. Suton. Ja sam na obali krasna jezerca. Hladi me sjena od tri velika ružina stabla sa granama spuštenim do moje glave,, a krcatim bijelih, rumenih i žutih ruža svilenih latica. Širi se miriš cviječa i zadah jezera. Naokolo savilo se gusto šikarje i čitavi redovi velikih gljiva, a ispod njihovih mesnatih klobuka veru se pigmeji, sitni čovuljci velike brade i čunastom kapicom povrh navorana čela, to su glasnici sreče. Traci purpurni velike naranče na obzorju, sunca na zapadu, razlili se vrhu šarenih cvjetnatih stabala tisue-ljetnih tratora, planinčica, tube-ruža, potočnica, petunija i tratinčica . .. Večernje se rumenilo izgubilo u sjajnim bojama ametista, kalcedona, oniksa. opala, turmalina, krizoberilja i inog dragog kamenja, što se blista po susjednim brežuljcima i prisojima, ne znam dali se možda nalazim u tajanstvenom gradu opisanom u objavljenju Vidoka na Patmosu, u kojemu ne treba sunca ni mjeseca s nebesa poradi čarobnih žižaka na zemlji. Na gornjem kraju jezerca ključa u više vodenih jezika živo vrelo, prskajuči i bacajuči svoje prozirne mosure na sve strane zrcalnog jezera, po komu se lelija u širokom krugu red bistrih valiča, na početku jačih i guščih, a onda sve to sporijih i manjih, da nestane u zadnjem jedva vidljivom krugu. Na lagano uzbibanom licu jezerca lomi se hiljadu zračnih štapova od hladnih svjetlucavih šara iz dragoga kamenja, što titraju poput obličja nebrojenih varnica po glatkom večernjem moru. Iz duplja tužnih vrba, što kupa ju svoje nemarno spuštene grane po obali jezera, čujem dragi romon večernje pjesme, pridušen, ali sladak u meni nepoznatu jeziku. Izgaram od milja i slasti. Po dnu i po vrhu jezera vesla perajama veliki broj ribica, crvenih, crvenih. Tonem u nestalnom čeznuču. Nešto bljesne po zraku iznad moje glave. 1' obliku srca gore plameni jezici, posrijedi kip genija od plamena, sto gori i gori, pa postepeno blijedi plamena boja, i tada se žuti i bijeli i nestade sve najednom. Nešto zaštropota usred jezera: iz dubine se pokaže glava surog mrkog vodenog čovjeka mokra i dlakava lica bijele brade, a onda mu se prikaže čitavo tijelo sa repom od ribe na golemoj školjci. Vozi se naokolo i podignutim kuštravim rukama prama nebu strašnim basom progovara: Na pragu bajne noči klanjam ti se, kraljice divoto, majčice sanja: da si zdravo!--a onda žaroni i utone ...
Gledam u jezero: sve se užurbalo na njegovoj površini. Glavaju ribice i redaju se i smještaju se, dok se ne smiriše glavom uzdignutom nad vodom. Svojim životičima napraviše slova. Oitam: ljubav, smrt! Dol je ispod te dvije riječi piše jedno ime: Nevenka! Jedan lijepi crveni okvir od crvenih ribica! Nevenka--to je ona--čežnja i neprestana žudnja
moje duše! Moje oko neprestano zuri u ono crveno ime!
Što me to nešto sada iznenaduje? U okviru stvara se glatko i prožimo vodeno zrcalo, što se blista jače od oniksa i opala: za čas ukaže se sjaj njezina lica: velike modre oči, iz kojih vire duli i zumbuli, jabučice bijele kako mlijeko a rumene kako latica ruže, iznad čela žuta bujna kosa, sto -e pružila preko punana labudskog vrata. Nevenko moja, Nevenko!!, Stvori se ovdje preda mnom i sakrij me 11 svoj andeoski zagrljaj! ... A ona se ljupko smiješi i travi me svojim tako blagim i pobožnim pogledom. Iz dna jezera dopiru sitni glasovi vodenih nimfa, što pjevaju i slave za-ruke ljubavi i smrti. Diujo sam i dugo uživao blaženstvo u njenom dje-vičanskom pogledu. Malo po malo stade blijediti slika njena, dok nije rasvim iščezla ! . . .
I dok je moje srce tužilo u neizmjernoj nostalgiji, probudi me švirka glazbe: zvuci gitare, frule. tambure i sitnijeh gusala dopiru do mene; I o sve to jačem žamoru osječam, da se prama meni približava povorka. Obrčem se prama južnoj strani začaranoga kraja: kroz kitnjastu ulicu obrubljenu nasadom goleni ili čemina i božura stupa kita krasnih rusalki u
»Luč« 1918.
97
snježnoj bjelini. Fpregnute svilenim pojasima vuku za sobom raskošnu kočiju od sedefa optočenu draguljima i urešenu prebijelim lijerima, dok druge rusalke sviraju i pjevaju iza divne kočije i dvore kraljieu svoja, što sjedi ponosno na mekom pozlačenom dušeku, u plavoj. srmom veze-noj odječi, pod vijencem bijelih ružica! Idem da dočekam te blistave sva-tove, da se poklonim kraljici mamenih rusalki! Noč sjaje od dragulja, zvijezda i mjeseca. bijeli se kao usred bijela dana. Povorka stane. Klanjam se božiči ljepote.
Ustani, Čedomile, ti si moj!
Nevenko, uznii me k sebi, ukaži mi raj ljuba vi svoje!
Vini se k meni! Danas slavimo pir!---
Kušao sam, da se popnem. Sve je iščezlo: pusta kočija, lijepe rusalke. glazba, žamor, smijeh i pjevanje, sve, sve je zamrlo. Gdje smo!? F mirnom gaju i hladu ponosnog ružmarina, karanfila i žutih ruža. Sami smo, sami. Tišina svuda naokolo. Naslonjeni na sjedalu od ahata počivamo jedno drugomu do srca. I ona mi sa smiješkom punim blaženstva polaže na čelo vijenac ružica.
—	Ti si moj kralj!
—	Ti si moja kraljica!
—	F vječnosti!
—	Amen!
Na meni se I jeskala plavetna haljina pirna od svile i srebra. F tom najradosnijem, najsvečanijem, najljepšem, najznamenitijem trenutku, četa ljuvenih amorina u visokom vazduhu u zanosu i veselju andeoskijeh obra-ziča lepršajuči krilima sipaše iz zlatnih rogova stručiče ljubica svuda oko nas: od kise obilna cviječa okitiše se stazice i puteljci sagovima tamne ljubičaste boje, a zrakom je mirio miriš neodoljive krepčine.
F slatkom zagrljaju največe sreče i neopisiva blaženstva naše je <rce plaho i snažno kucalo u orajenim njedrima našim!...
Počivam na njenim djevičanskim grudima kao okrijepljen nektarom iz kristalne kupe čarne Galateje, blažen kao na krilu plamenog serafa. F ludom zanosu sreče ljubim žarko koralj i rubin njezinih medenih usta. alabastar njezinih obraziča, tirkiz i safir njezina oka, klasje i zlato njezine mekane kose! Ima li slasti veče od moje, oj liimbeni, zlobni svijete? ...
Čutim toplimi jakih poljubaca Nevenke moje po čelu svome!
Čutim, da me žudi svojim snježnim ručicama sakriti u svome nemir-nom srdašcu! Oh kad bih mogao u njezinom srcu srcem i dušom nači svoje zatišje vječno! Naša je duša prepuna blaženih riječi i zato naša usta šute i šute. Naš je božanski zagrljaj divna pjesma bez riječi! Prolaze časovi milja i omilja brzo, brzo! Da mi je pusto vrijeme obuči u stalnu vječnost!! .. . Kad bi to bilo moguče, odrekao bih se ončas vremena života, da ga pro-slijedim i zamjenim sa vječnosti ovako uza nju, uz biče moga osamljenog biča!
Ne češ li iči sa mnom u vrtič bijelih lala?
Iči ču!
Ona udre dlanom o dlan. Opet se pred nama stvore bijele rusalke sa raskošnom kočijom. Putujemo u slatkoj vožnji, a prati nas žamor. smijeh, muzika i pjevanje blistavih rusalki. Evo nas na koncu puta: dva stupa od čelika posuta očima od bezbojnih topaza, uvode nas u vrtič ograden u obliku srca od velikih srebrnih lijera.
—	Mi smo u vrtiču ljubavi i smrti! — reče — i nestade naše pratnje.
—	I smrti? ...
—	Da! Što vidiš?
—	Ah to su bijele lale velikih latica, na svakoj latici slika tvoga sjajnoga lica! . . .
—	Stani! Obečaj mi nešto!
. — Obečajem!
—	Nemoj, dragi, kidati struk bijelili lala!
—	Ne ču!
Rukom ovijenom oko vrata šetamo se puteljcima vrtiča. Ona stupa uza me kao ponosna božiča ovoga kraja. Tisuče slika njezina lica zrcale se na snježnim lalama i gleda ju me sa smiješkom na usnama. Sve me je nešto nukalo i poticalo, fla se prignem i uberem bar jedan struk lale i sakrijem ga u njedra. Pa što bi mi bilo, da kradom pogazim obečanje, kad bih to učinio, jer ju tako neizrečeno ljubim? Zar bili je ucvilio? Ne, tcne če biti tako! Evo nas kod jedne česme. Ouje se žuborenje vode, što teče u basen iz otvorenih čeljusti lavlje srebrne glave. Ona se odluči od mene, i sagne se, da se napije časkom žive vode. Vješto štupam natrag pa kidam tu u bližini struk lale. ali u isti hip čujem njezin krik boli: Ah! . . . Meni se zamaglilo! Sve, sve je uminulo, nestalo: i vrtič i lale, i ona! Ležim u ne-svijesti pred mramornim kipom u bližini jezerca od crvenih ribica. Vrača mi se snaga duha, pomalo i lagano. Dižem oči u taj mramorni bijeli kip: to je ona, hladna, ukleta, nepomična, bez srca i duše. Stavljam ruku na slabe, izmorene grudi svoje: čini mi se, da mi je neko iščupao iz njedara prije tako obradovano srce moje! Uspravljam klonula uda svoja, dižem se i u očaju duše grlim onaj hladni mermer njezine mrtve slike...
Vidim, vidim, krasna kraljice moja, da je moja ljubav ljuba mračne smrti! Od onoga časa, kad si me osvojila prvi jem pogledom svoga plavog oka na hladnom studencu ispod tamne masline i dala mi piti iz svoga krčaga žednu od umora i sunčane žege, sve se dušmanski urotilo proti Ijubavi našo j! Kako sam silno čeznuo za tobom, činila si mi se kako moje sunce, što me izgara i nikada ne tamni! Mjesece i mjesece tražio sam ljuba vno ročište s tobom i nijesam ga našao. Ti si bila blizu mene, a ipak tako strašno daleko od mene! Samo se jednom u životu silno i žarko ljubi, .ja sam osjetio kao veliku i živu istinu, koja je svojina samo velike i čiste duše! I zato se prava ljubav kao i pravda ne može sakriti! Zavidne oči su opazile na nama moč velike i- nepatvorene Ijubavi, što drma tako bolno kao velika bolest ljudskim dušama! I zato nijesam bio sretan, da .te u bližini uživam, da obujmim tvoj krasan struk i cjelujem strastveno tvoje slatko lice! Naša je ljubav bila tako čista i božanska, a kako su podle duše sipale otrov i strijele na naše nevoljno, rastuženo biče! Nijesi se mogla vinuti k meni. nego mi jednom pridušenim glasom jutrom rano, rano dok je sjao blijedi mjesec, na putu, zaostavši za svojim drugama, tronuto rekla: Ljubim te, ljubim te, dušo, i u ovom času volila bih s tobom mrijeti! Nijesam imao drugu sreču, nego da te o večeru jem zapadu sunca sa huma gledam na prozoru tvome, teško razabiruči tek glavne črte tvojega. meni tako dragocjenog života! Kako su se rumenili obrazi moji, kad sam te sretao slučajno uličicom uz tvoju zastarjelu kuču! Oni naši blaženi i ujedno tužni pogledi bili su kratki, ali vrlo, vrlo rječiti! Znam, ti još živeš, tvoja živa mladost cvate kao najljepši cvijet! Moja je ljubav druga smrti: ti nijesi sudena meni! Blažen, koji bude tebe povesti na sveti oltar kao dragocjenu svojinu! Budi sretna ! Slutim, da če mi onoga dana puči na dvoje srce u izmorenim grudima! -lest, jer moja je ljubav ljuba smrti!
Ili če biti bolje, da skočim u ovo jezero i da te tražim u njegovim dubi-nama, u carstvu božiče Amfitrite?, ili da me naprosto nema? ... Ne ču, ja ne ču mrijeti! Ja ču živjeti, za tebe, u misli, u krasnim sanjama, dok me nestane u vječnosti! Ne, ja ne ču mrijeti, o božiče mojih lijepih sanja! Daleko, daleko od dušmanske jave ja ču te uživati u slatkom carstvu samotne noči i isumornog mjeseca! Jer ljubav je moja ljuba smrti, a smrt je pralik samotne i mirne noči! .....

Dugo sam, dugo tako u milima i uzdasima bolnim tužio podno nje-zina mermernog i hladnog kipa. Propinjem se. da poljubim one njezine beskrvne. nepomične usne. U tome trenutku, kada je uz cjelov kanula sa moga lica jedna vrača suza na njene mramorne grudi, bljesne na nebu strijela i iz modra i vedra neba puče strašnom jekom grom, koji sruši onaj mramorni kip moje. divne i ljubljene kraljice: ja sam ležao mrtav na razvalinama svoje neizmjerne ljubavi. I dok si ti. mili Titire, pjevao zadnje riječi pjesme noči i mjesecu na tako nježnoj eitari svojoj, ja sam se vratio iz carstva svoje sanje u hladnom znoju čela i sa nemilim kucajima zastrašena srca!«
Čedomile, ti si pričao sanju moje duše!
A ti si pjevao pjesmu moga srca! . . . Prvi pijetli pjevaju. Nečujno se dijelimo i polazimo na željeni počinak! Ciljem podalje za sobom duhoke uzdabe njegove:
Nevenko moja, Nevenko! Ah!......
Ivan Stanovnik: Dijaška organizacija.
Rastli smo in zoreli. Na goro smo šli in se ustavili sredi pota. Izgubili smo markacijo, vodnikov pa nismo imeli. In zgodilo »se je, da smo postali otožni sredi gore v opoldanskem solncu. zroči pred seboj dolge pokrajine, ki smo jih imenovali domovino. Zemljo smo videli in ljudi. pa. se nismo zavedali ne svoje sile in ne skupne pripadnosti. V velikem času je moral priti veliki mož, ki je pokazal otožnim pot in očrtal našo domovino, ki ji gremo naproti. Vzgojil nas je, se poslovil in rekel: »Tako, fantje, mladost in zdravje sta pri vas doma. Na delo!« Pekel ji in odšel s pesmijo v srcu, z nasmehom gorenjskega fanta na ustnih.
Pred leti smo povabili pokojnega Evangelista na srednješolski sestanek. Pozdravil sem ga kot našega zadružnega in organizacijskega očeta. Okregal me je za ta pozdrav približno: »Ne oče, ampak fant med fanti, mlad med mladimi, danes bi rekel: mladin med mladini. Oče pomeni starost, star pa nočem biti, ker starost je onemoglost in ločitev od dela. Samo mladost je vesela in agilna, zato sem najrajši pri njej.«
Tako nekako. Prav je imel. Ako se hočemo lotiti vprašanja mladinske .organizacije, moramo biti mladi, da se zamoremo vtopiti v dušo-in srce našega naraščaja, da mu sledimo na njegovi vzgojni poti, pri evoluciji njegovega duha in srca. »Nič ni hujšega, ko če mlad človek obupava nad življenjem, ki leži še neiiačeto pred njim«, je zapisala Zofka Kvedrova nekoč mlademu gimnazijcu v oceni njegovih erotičnih pesmi. Mladini pokažimo pot in ji dajmo veselja, da pri delu in izobrazbi ostane mlada, da ne bo treba tožiti o mladih starcih.
V krvavem času raste naš naraščaj. Ta strašni čas mu je zato tudi vtisnil svoj značaj. Površnost, lahkoživost, verska mlačnoet ga karakteri-
zirajo. Ni čuda. Včasi si'je maturant napravil načrt in idealno zrl svoji bodočnosti naproti in delal za njo, danes pa šestošolec živi od danes do jutri, v strelskem jarku je pripravljen vsako minuto položiti življenje pred Onega, ki mu ga je dal. Koliko mladib življenj je bilo žrtvovanih, koliko *olz se ji potočilo za temi zakladi duševnih potenc, naš hlapec. Jernej in njegova pravica pa še vedno čakata na pravico.
Poglejmo malo nazaj. Jugoslovanska ideja, problem naše skupne narodne pripadnosti je živel tudi pred vojsko, nedostajalo mu je le konkretne obliko. Dijaštvo, vseh struj ga je reklamiralo zase. razglabljalo in razmotrivalo se je o tem vprašanju, prave oblike so mu zastonj iskali. V politiki je bila stranka, ki je zastopala naša načela, najmočnejša, med akad. društvi najmočnejša po številu Danica, a tako v stranki kakor v Danici je bilo tedaj doma brezdelje in se je vgnezdila zraven tudi Stagnacija. Nikamor naprej nismo mogli, kakor da smo prišli na vrh gore, kjer -e moramo naVpiti in navriskati. da jo skrokani in zaspani zapustimo in prepustimo nasprotniku. Vendar na gori je doma življenje in moč; zakaj jima ne pridružimo volje in dela.
Brez ideje vodnice, brez idealnega poleta je tedaj tavala naša mladina. hrane ji nismo dajali, ker smo bili preleni in prezanikarni. Duševnega kruha je zahtevala od nas mladina, pa ga sami nismo imeli. V premišljevanju, kako nasititi našo lačno mladino, nas je prehitela vojska, ž njo pa smrt, pomanjkanje, žalost, beda, lahkoživje in — cenzura. Živimo že četrto leto in čakamo, kdaj se zvrstimo do zadnjega pod koso.
Pa kaj bi jadikoval! Ne bojmo se za našo mladino! Dokler bo nravno močna in narodno zavedna, bo na pravi poti. Prvi so-bili naši srednješolci, ki so celemu narodu dokazali, da je v njih moč in energija, da narodni ponos lahko združi vse brez razlike svetovnega naziranja. Dijaški štrajk ob priliki slavlja vstoličenja koroških vojvod je dvignil najmlajše med nami, da so dali duška svojemu narodnemu čuvstvovanju. Visoko-šolci smo bili tega pojava tedaj posebno veseli, ker so mladi ljudje pokazali korajžo in samostojnost. Tega nam je vedno primanjkovalo.
Naš srednješolski disciplinarni red in njegove določbe so zastarele so reakcionarne, za srednji vek. Vsebujejo tudi prepoved kulturnega združevanja srednješolcev. Nič bi ne rekel, ako bi vsebovale prepoved političnega snovanja in sodelovanja: vendar braniti mladim ljudem združevati se v kulturne in socialne svrhe, ni znak napredka in časa. ki v njem živimo. Drugod je drugače, je bolje.
Pedagoška strogost je znamenje napačne vzgoje. Profesor, ki nam je dal v šoli in izven nje največ prostosti, je užival med vsemi največ spoštovanja in nas je tudi največ naučil, ker smo .mu vedno s posebnim veseljem sledili. Profesor verouka, ki je pri razlagi verskih dogem dopustil vse mogoče ateistične ugovore, je s svojimi dokazi najbolj poglobil pri nas versko prepričanje in užival enako spoštovanje tudi pri onih, ki niso bil dostopni njegovim dokazom. Z a t o p a. g g. p r ofesorji, ne vzgajajte p o d 1 o ž n i k o v. temveč državljane, može. Mladim treba vzbuditi veselje do dela in življenja in jo navajati k samostojnosti.
Več p r o s t s t i našim s r e d n j o š o 1 c e m, preneha naj star o kopit na ozkosrčnost!
V lastni državi bomo tudi poskrbeli, da bo imela naša mladina več prostosti, več samostojnosti, ker Jugoslovani hočemo močnih ljudi. S čim pa mladega fanta bolj prepričaš o nevarnosti, ki mu preti, ako ga svariš in zraven držiš priklenjenega, da se ne more v njo podati, ali če mu nevarnost naslikaš in zraven poveš: prost si, le pojdi pa se ubij, če ni škoda tvojega življenja. Brezdvomno mlad fant ne bo zlorabljal svoje prostosti v svojo škodo, ako bo le na nevarnosti pravočasno opozorjen. Zato pa tudi vidimo, da v velikih mestih na visokih šolah velikokrat ravno oni naj-
preje in najlaže zabredejo, ki so prišli tjakaj mladi, neizkušeni, iz samostanov, nepoznavajoči nevarnosti zunanjega sveta.
Vsa naša dijaška organizacija čaka pomladitve. Z mirom bo prišlo novo življenje. Nova doba nam prinese novih misli. Naša naloga pa bo, da mladino vzgajamo na verskonarodnem temelju.
Vsaka dobra stvar mora nujno imeti nasprotnike. Brez »Resnice« bi se ideja jugoslovanske države ne ukoreninila tako globoko v meso in kri širokih ljudskih mas. Katoliških akademikov so se bali nasprotniki in nam niso nikdar zaupali, ker so videli v nas samo hlapce in brezdomo-vince. Ko so bili pa z nami vred v največji zadregi, ko nismo vedeli ne steze, ne pota. je vstal sredi nas fant, nas združil in pokazal široko cesto. Po tej cesti korakamo skupaj z mogočno zavestjo, da bomo tudi tu spravili svoje ideje do zmage.
Slovensko Dijaško Zvezo bo treba reorganizirati in jo prilagoditi novim razmeram. V vseh večjih mestih naše bodoče države pa bo treba ustanoviti dijaške domove, kjer se bodo med počitnicami shajali in zbirali ter zborovali naši akademiki in srednješolci. V teh domovih bo treba napraviti knjižnico, čitalnico in zborovališča in govorilnico. Pridržim si o teh domovih predložiti svojčas naši Dijaški Zvezi podrobnejši načrt. Za danes samo omenjam, da razmišljate o tem tudi drugi in v danem trenotku pridete s premišljenimi predlogi in nasveti.
Široko hočemo zaorati brazde v organizaciji našega srednješolskega naraščaja. kajti kdor ima za seboj inteligentno mladino, ima pred seboj zmago.
Lotimo se dijaške organizacije, da nam verski nasprotniki ne odtujijo mladine.
Kdor ima s seboj mladino, ima tudi delo in ž njim življenje. Mi Smo mladi!
Viktor Mlinaric: Slutnja.
Plakali su poljem vjetri. Ko da tajom tuži neko I nosili bijele lati Vlažnom zemljom na daleko.
r J
Uz slab prasak kidala se Usahnula krhka grana; Slavuj šapto jedva čujno Prvu pjesmu novog dana
Iz daleke polutame Dizati se zora stala — Nečija je dobra majka Tihe suze proplakala.
Dr. Stjepan Pelz: Uspomena na dra. Kreka.1
i.
Prvi put sam ga vidio kao petoškolac iprigodom hrvatsko-slovenskog
katoličkog dačkog sastanka u Zagrebu. Sječam se toga, kao da se dogodilo jučer. Rilo je to drugoga dana onog veličanstvenog sastanka. g. 1907., dakle prije ravnih 10 godina.
Xeki slovenski bogoslov imao je da čita referat o. socijalnom pitanju, no prije toga predsjednik ustao i pozdravio dra. Kreka. Bura oduševljenja i pljeska zavladala cijelom dvoranom. Sve se dizalo i svračalo poglede na onu stranu, kamo je predsjednik bio upravio pozdravne riječi, ali njega se nije vidjelo. Samo- kao da se val ustalasao uz desnu stranu dvorane. Ja sam se takoder dizao sa svojega mjesta, da vidim njega, o kojemu sam več bio toliko toga čuo. Pred govorničkom tribinom se razbio onaj val daka i klerika, a na njoj je ostao samo on — Krek, malen, neuigledan čovjek. Rukom je maliao, da stiša buru odusevljenja, ali one iskre, što su -kakale iz njegovih zjenica i bljeskale kroz stakla naočara, same bi za sebe bile dovoljne, da žar ispod pepela rasplamte, a mi bijasmo omladina, koja sa svakim drhtajem srea hlepi za ispunjenjem ideala, što ih je Krek za-stupao.
Nastao je konačno nnik, i Krek se zahvalio za naše burne pozdrave poznatim riječima: »Oega sam se bojao, to se dogodilo. Rilo što bilo. ne mogu drugačije, nego da iskreno kažem, da sam rado došao ovamo, jer su mladi ljudi poletni, puni ideala — bez materijalnog instinkta u radu i govoru. Kod mladih ljudi lete misli u budučnost, a ne prošlost. Oni su poletni i to bez osobnih interesa. Najogavniji je onaj čovjek, koji sam sebe hvali. Ja stojim na stajalištu sv. pisma: »Maledictus, qui confidit homini, et est ille etiam dr. Krek«.
Oni dani uznesenja su prošli, ali u srcu mi ostala neizbrisiva, izvan-. redna pojava Krekova. Bez manšeta i rukavica, protivnik fraza, protivnik uvriježenih konvencijonalnili laži, protivnik servilnosti prema gore i dole. Znao je s pokretom ruke da stišava mladenačku neobuzdanost, iz očiju vrcale poput iskara prometejske misli, cijelu mu je pojavu ispunjavao kipuči život, ali oko usana mu se okupljao najdobročudniji autoironijski posmjeh. I takova sam ga nekoliko godina kasnije opet prepoznao. Stra-stvene svoje misli, kojih bljesak odavahu njegove oči, ublažavao svojim humorom, a svojoni živahnošču je sasvim zaokupljao slušatelja. O ovom drugom susretu, koji brojim medu svoje najmilije uspomene iz sveuči-lišnih dana hoču da pričam.
G. 1910. u jesen došao sam u Reč, da učim filozofske nauke, da upoznam razvoj pjesništva i umjetnosti. Stupio sam dakako odmah i u onamošnje katoličko akademsko društvo »Hrvatsku«, zajedno s preko desetak drugova abiturijenata. U društvu je u ono vrijeme — nakon Rutkovičeva i Marakovičeva odlaska — zavladala neka stagnacija, pa smo mi »gostovi«, kako je glasio naš službeni naziv, nastojali da u društvo opet uvedemo agilnost i život, a osobito smo nastojali, da sa članovima slovenskog društva »Danice« dodeme u što živahniji saobračaj. I naše nastojanje bijaše okmnjeno uspjehom. U ljetnom semestru 1911. preuzeli
1 Čit.ano na Krekovoj akademiji u... g. 1917. Hotice nije ništa izmije-njeno. nego je sve napisano sasvim po sječanju. Samo je ,na jednom mjestu svijesno promijenjena stilizacija, no smisao je ostao isti. a kod anegdote pod br. 3. je na vlastitu ruku dodan uvod, jer je piscu poznat samo konae. Odsječak pod br. 4, nije eiran na pomenutoj akademiji^
.smo mi najmladi članovi vodstvo društva. A najsvjetlija točka u radu tog »brucoskog odbora« ostat če t. zv. »slovenski tečaj«, što nam ga držao drug Mazovec, član Slovenskog društva »Danica«. Znajuči, da je dr. Krek držao zagrebačkim bogoslovima socijalni tečaj, htjeli smo i mi da sličan tečaj imademo u Beču, gdje se dr. Krek kao zastupnik u carevinskom viječu i onako vrlo često zadržavao, ali najprije smo htjeli da toliko sl"-venski naučimo da možemo pratiti svako slovensko predavanje.
I tako smo u Ijetnom semestru, kada obično druga, a oso bito hrvatska akademska društva spavaju, mi najžilavije radili. Polazili svake sedmic-e — osim drugih sastanaka i sjednica — u punom broju jezične vježbe, upučivali se u stanje slovenske književnosti i umjetnosti, slušali predavanja o kulturnoj i političkoj povi jesti slovenskog naroda i o njegovoj gigantskoj borbi s pangernianskom aždajom. Sada smo tek zamolili druga Mazovca, da zapita dra. Kreka, ne bi li 011 i nama držao socialni tečaj.
2.
I zbilja! Dr. Krek se odazvao: držao nam slijedeče šk. g. 1911./12. svakog četvrtka. ako se dobro sječam, predavanje. Krekova predavanja smo posječivali svi bez razlike, da li smo se kanili posvetiti specijalno političkom i socijalnom radu ili ne. Sastajali smo se u dugačkoj sobi slovenskog društva »Danice« u Schonborngasse. Na jednoj strani maloga stoliča u kutu sjedio bi dr. Krek. na drugoj strani podpredsjednik »Danice«. kao organ ko ji se imao brinuti za znanstvena predavanja, a Slovenci. gdjekoji od brače Ceha i mi, sjedjeli izmiješani, gdje bi tko nijesta uhvatio. a tko ne bi uhvatio mjesta, taj bi i fc-tajao. Gdjekoji su imali bilježnicu pred sobom i marljivo bilježili. Meni je još sada žao, što i sam to nijesam učinio. Uopče više smo cijenili Krekova predavanja, nego mnoga akademska predavanja na sveučilištu i ne bismo ili ni tako lako propuštali. A mislim, da smo kod dra. Kreka kadgod više toga naučili u jednom satu, nego na sveučilištu za jedan semestar. Imao je on i po-isebnu svoju metodu. Kako bi ušao u sobu, odmah bi se sustavio na vra-tima, izvadio na čas cigaru, otpuhnuo par dimova i s cigarom izmedu kažiprSta i srednjeg prsta živahno gestikulirajuči na odzdrav pristupi 1 k najbližoj grupi i pridružio se momentalnom razgovoru veselo odobra-vajuči ili od šale peckajuči. I začas bismo bili svi okupljeni oko njega, dok nas ne bi potpredsjedniko zvonce opet pozvalo svakog na svoje mjesto. Krek bi onda još par puta zavrtio cigarom u ustima. zaokružio veselo, gotovo nestašno svojim očima po nama, kao da hoče svakoga posebice još jednom pozdraviti. Par uvodnih riječi i još par dimova i najednom bi odložio cigaru i pun zanosa počeo da razlaže riječima priprostim ali snažnim kao žubor bistrog gorskog vrutka o pokretnoj sili socijalnogn rada, o značenju Krjstovih riječi: »Ljubi Boga svim srcem svojim, svom snagom svojom, svom dušom svojom, a bližnjega — kao sanioga sebe«. Te je riječi aplicirao dr. Krek onda na seljačko pitanje, na obrtničko pitanje. Inteligencija treba da svijetli narodu, ona mora da hude ona luč. što se meče na sto, a ne pod sud. A treba da su nam kod toga na umu riječi Gospodnje: »Štogod jednome od malih i ubogih činite, meni činite«. »No onda nemojte zaboraviti onu«,.znao nas je Krek često podsjetiti. »tko hoče da ide za umom, neka se odrekne samoga sebe«.
Ovako govoreči upirao bi Krek oči u neku zagonetnu daljinu. kao da pun zanosa gleda u nešto, što se ne može vidjeti tjeleenim očima i što smo mi tek naslučujuči osječali u dušama svojima. U takovim časovima je znao govoriti najčiščom štokavštinom naših narodnih pjesatna. Pa kad bi bio več završio govor, pogled bi mu znao još čas, dva ostati izgubljen u neizvjesnoj daljini. I čas, dva bi medu nama trajala svečana tišina, dok
je ne bismo burnim pljeskom prekinili i. Kod Kreka bi se onda pojavilo neko komično uprepaštenje u očima, a <mda superiorni smiješak oko usnica, kr.ji l»i u čas prešao cijelim licem, i kao da traži pomoč, obračao bi se nešto zgrčenim dlandm, a ispruženim kažiprstom, prema potpredsjed-niku. koji bi onda energično pozvonio. Krek bi se dotle bio sa svim prstima lijeve rnke primio cigare, turio je u usta i netko bi mu več dodao zapa-ljenu šibicu. Onda bi sljedilo obligatno pitanje: »Če ima kdo kakšno vprašanje? Želi li tko šta pitati?«
A pitanja je uvijek bilo, i naivnih, i dobro smišljenih, bojazljivih i -amosvjesnih. Krek bi onda onako po domaču, sa humorom, odgovarao na svačije pitanje i naetojao da konkretnim slučajevima razjasni teoriju.
Pitao netko: »Gospodine doktore, vi dakle odsudujete banke, a ipak su potrebite n. pr. za otkup kmetova kod nas u Bosni?«
Krek kao zatečen zamahne nešto svinutim kažiprstom "po zraku, po-tegnuvši ruku prema sebi, i odvrati: »Vi ste dakle iz Bosne? Bravo!« Ivod tog pljesne rukama taruči si zatim dlanove: »Vi dakle držite, da su tisučgodišnja hrvatska »brača«, gospoda Madžari, iz puke samilosti otvorili banke samo zato, da oslobode hrvatskoga kmeta?« Interpelant istisne stidljivo: »Ne!«
»Treba dakle da dobro uočite razliko izmedu banaka i zadružnih blagajna. Banka imade tu svrhu, da za akciopre izbije što masnije divi-dende, a otkup kmetova kod toga služi samo kao firma, kao sredstvo za umnožavanje kapitala. Što više, madžarske i njemačke banke u ovom slučaju 'idu za ekspropriacijom zemljišta i za kolonizacijom stranili eleme-nata. Kod udružnih blagajna naprotiv nema akcionera; pa svi, cijeli narod participira na dobitku«.
»Ali odakle če zadružna blagajna namaknuti sredstva?« Usmjelio bi se interpelant.
»Čekajte malo! Svako selo ima zadrugu za sebe Svaki pojedinac ima nešto suviška, ali kada bi s njim htio na trg, možda se često ne bi ni putni troškovi isplatili; 110 ako se slože suvišci cijeloga sela, sabrat če se prili-čan iznos; slože li se pak suvišci više udruga: eto vam kolosalnog broja, s kojim če se moči stupiti na veče tržište, kaino.če se izvoz bolje isplatiti. Gotovo sav izvoz u slovenskim krajevima imadu udruge u ruci, a 11 hrvatskim banke, zato kod nas dobitak ubire narod, a kod vas kapitaliste. Mi smo nadalje znali provesti zakone, po kojima državna banka mora udrugama zajamčiti vjeresiju. Taj princip prenesite na radničko pitanje! Kod dobitka neka iednako participiraju i radnici, a ne samo tvorničari i akcijo-nari, a osibito ako se uzme u obzir, da ovi pobi raju automatski svoje divi-dende bez ikakva duševna i tjelesna naprezanja. Neka se kuša s osnivanjem tvornica na udruženom principu, i poči če se za korak naprijed u uredenju socijalnoga pitanja«.
»Vi, gospodine doktore, stojite dakle na stanovištu socijalne demokracije?« javi se netko.
»Ne. ja stojim na stanovištu krščanstva, dragi prijatelju!« bio je Krekov odgovor.
3.
Jest, on je i kao socijalni reformator i kao političar stojao na principu krščanske ljubavi prema bližnjemu, krščanskog pomaganja slabijih, a prije svega krščanske samozataje. Od prijatelja sam čuo zgodnu anegdotu. koja pokazuje koliko je Krek svagdje zahtijevao samozataju. pa ču tu anek-dotu ispričati. Raspravljalo negdje manje društvance, u kojem se nalazio i dr. Krek. o odgoju moderne ženske.
»Viša naobrazba, visoke škole su za ženu potrebne«, zavrsio jedan svoje razlaganje, »radi egzistencije i neovisnosti. osobito za slučaj. da se ne uda«.
»"Razumi je se samo po sebi!« ukratko če Krek.
»Da, aH nemojte zaboraviti«, javio se drugi, »vi mislite samo za usi-djelice; supruge treba odgajati, koje ne če duševno zaostati za modernim mužem!«
»Buduču majku«, upadne treči, »treba odgajati!« Ali več ga čet v rti prekine:
»Vi ste njemački analitičari, mi u žensokm odgoju treba (da prove-demo slavensku sintezu, odgoj supruge i majke!«
»Razumije se samo po sebi«; opet če Krek.
»Ali molim vas. gospodine doktore. što vi onda zalitijevate'.« upita ga zadnji nešto dirnut u svom samoljublju.
»Samozataju!«
»Samozataju?!« javi se drugi. »Oemu to? Ta mi smo več davno pro-klamirali ravnopravnost izmedu muža i žene. Žena nije više ropkinja. pa ne treba više samozataje pokazati«.
Krek mu je odgovorio: »Samozata je če vaša moderna žena pokazati n. pr. onda, ako se ne bude ustrueavala iza dinera ustati od stola, poči u staju, rediti i podvoriti blago, očistiti staju, pa ako se iza toga za svoj odmor porazgovori sa svojim mužem u franeuskom jeziku o ruskoj književnosti«.
4.
Kao primjer države, u kojoj su gospodarske organizacije na skroz demokratskom principu provedene, spomenuo nam dr. Krek osim Slovenije i kraljevinu Srbiju. O potonjoj nam je u svojim predavanjima u dva navrataj govorio. Prvi put je netko pitao: »A kako to, da su naši diplomate bili prije 1. balkanskog. rata skroz neori jentirani o snazi sa voznika, dok su snagu Turške daleko precjenjivali«.
Krek je odgovorio: »To vam je vanredno jednostavno. Uzmimo n. pr. Srbiju, koja nam je najbliža. Tamo vlada u politici demokratski sistem, u gospodarstvu zadrugarski, a kod vas u prvom slučaju oligarbijski. a u drugom kapitalistički. Na strani su Turške, gdje vlada autokracija na svim područjima, dakle več i radi same ove činjenice bile simpatije naše diplomacije, koja se dakako slijepo pouzdavala u apsobitistički -istem; naproti v je našoj diplomaciji bio zazoran demokratski sistem Srbije, pa nije zato imala razumijevanja za nj i nije znala procijeniti snagu demo-kratizma«.
Drugi put nam je donio neku francusku socijalnu reviju. kojoj sam zaboravio naslov. Taj put je dr. Krek bio vrlo ozbiljan, a govorio nam od prilike ovo: »Donio sam vam danas vrlo zanimivu novost. Tu vam je srpski stručnjak prikazao gospodarski razvitak kroz zadnji decenij. Prije svega je izvršna metoda Srtia, da strani svijet znadu zainteresovati za sebe. Njihovi stručnjaci su stalni dopisnici raznih francuskih, njemačkih i en-gleskih revija. I ovakav prikaz u stručnom listu ne samo da onda ima znan-stvenu vrijednost, nego i praktičnu. To je najbolja reklama. A ovaj čla-nak. o kojem vam želim referirati, upravo sjajno dokazuje snagu zadruga.
Od 1903. dalje nastajale su protivnosti izmedu Srbije i naše monarhije, dok nijesu svoj vrhunac postigle 1908. To su sve poznate stvari kao i to, da su uslijed političkih odnošaja oslabile i gospodarske i trgovačke sveže. Srbija je u monarhiju izvažavala žito. šljive i blago, a uvažala strojeve. Mi smo dakle imali dvostruku korist, a osobito, austrijska pola, jer se jeftino opskAljivala živežem, a imala izvožište za svoju obilnu industriju.
A što nam je donijelo poznate zatvorenje granice i carinarski rat < Prvo, da je naša industrija izgubila jedno vrlo važno tržište i tako pretr-pjela na mnogim područjima veoma osjetljiv zastoj; a drugo, da se pojavila na našim tržištinia osjetljiva oekudica živetnih namirnica. Neuspjeli eksperimenat, da se iz Argentinije uvozi meso, koje smo prije dobivali iz Srbije, d o voljno je poznat. Pretežni je broj pučanstva naše monarhije stradavao, ali zato su n. pr. madžarski grofovi sa svojim velikim posje-dima pobirali masnih dohodaka kao nikada.
A što je Srbiji donio carinarski rat? Prije carinarskog rata bi dola-zdi poznati madžarski židovi. pokupovali uz niske cijene na pr. svinje, što bi se hranile žirom, tovili ih par mjeseci i prodavali uz dvostruki i trostruki dobitak: kupovali žito, koje je bilo slabije kakvoee, čistili ga. ili ga smlje-veno miješali s drugim brašnom — dakako opet uz veliki dobitak. Iza za-tvorenja granice morali su Srbi sami svinje toviti i žito čistiti. Sada se istom počelo racionalno gospodariti, a posljedica je bila, da je Srbija za dvije godine mogla sama istupiti na svjetsko tržište sa svojim produktima. A osobito se mnogo toga izvozilo preko Soluna u Aleksandriju i Marseille. Uza sve to, što Srbija nije imala otvoren put na more, i Turskoj morala plačati visoku carinu, državni su se dohoci uvečali. a narodno blagostanje vanredno podiglo. Kako je pak Srbija agrarna država s 80% seljaka, medu kojima imade 90% malih posjednika, to se naravno moralo raditi na udružnom principu.
Resume: Kod nas financijalna kriza sve ozbiljnija, a u Srbiji finan-cijalno jačanje tako, da se javljaju počeci snažne industrije. Ako pomislimo, da su slične prilike u Bugarskoj i Grckoj, o kojima nemam momen-tano podataka pri ruci, lako čemo shvatiti uspjehe saveznika«.
Iza tih Krekovih riječi mnogi sc od nas duboko zamisliše.
5.
Osobitu je pažnju posvečivao Krek mojim drugovima, koji su sc kanili žurnalistici posvetiti. Sječam se dobro, da je bilo za vrijeme. kada su u Trstu Talijani bili tvorno napadali hrvatske i slovenske dake na trgo-vačkoj školi Rivoltelli. Kada je Krek došao i pitao. šta ima novo, a mi odmah: »Ej, istjerali smo Talijane iz sveučilišne aule i zaposjeli rampu. Cak ni njemački »burševi« nijesu mogli radi toga svoj običajni »Puimmel« u auli obdržavati, nego su promenirali pred sveučilištem«.
»Vidio sam vašu povorku, kad je došla pred parlamenat«.
»Da. a sutra če sveukupno hrvatsko-slovensko daštvo držati skupštinu za reciprocitet zagrebačke univerze«.
»Lijepo, a vi .Toso«, obrati se Krek jednom od mojih drugova. što se pripravljao za novinara »jeste li več učinili svoju dužnost? Treba da intervjuvišete sve istaknutije jugoslavenske ličnosti bečkog parlamenta u tom pitanju!«
»Pa ja ču odmah Vas, gospodine doktore, zamoliti. da mi na moja pitanja odgovorite!«
»Bravo!« usklikne Krek. 1 sjeli njih dvojica k stolu i sastavili intervju. T naše glasilo tadašnje »Rijecke Novine« imale su najupučenije vijesti i cmdašnjoj akciji za reciprocitet. zagrebačkog sveučilišta.
6.
O uinjetnosti iknjiževnosti manie je bilo, govora. Nego čin: se, da da ni^je mario za ekscentncnosti secesionističkog stUa. Sječam se naime, da je primivsi od nas 1. broj VII. godišta »Luči« upro prstom na »sece-•ionistički« naslov. Pokazao je kvaku. što se nalazila u slovu »Č« mjesto
narl njim i rekao: »To vam je isto tako, kao da bih ja počeo svoj sesir mjesto na glavi nositi na trbuhu«.
Drugom zgodom nam je rekao: »Demokratizirajte umjetnost. Ne pišite za kabinete i budoare ili-u najboljem slučaju za salone, nego za naše vasi, za naša sela. Na seosku pozornicu ne zaboravite! I' nestašici sani /godnih komada i ja neke sitnice napisao«. Kasnije sam saznao, da je za takozvani »ljudski oder« (pučku .pozornicu) napisao ova četiri komada: »Občinski tepček«, Turški križ«, »Sveta Lucija« i »Tri sestre«. — Bio sam svakako malo osupnut načinom, kojim je Krek ovako suvereno stavi" književnost u služIm politike i socijalne propagande. Ali sjetivši se meni -dobro poznatib instituta, što opskrbljuju njemačke pozornice komadima. kako ih kapital istički, šovinistički ili kakovi drugi još motivi naručuju, po-mirio sani se donekle i s Krekovim praktičnim stanovištem. Velika djela ne padaju ni onako bas česjo s neba, pa kada je več pozornica upučena na »srednju robu«, neka bar širi dobre ideje. Prijatelj dr. Izidor Cankar, sada urednik »Dom in Sveta«, s kojim sam onda mnogo o tim stvarima govorio, nije baš bio najpovoljniji, da čisto praktičnim razlozima učini tolikfi kon-cesiju.
7.
I nacijonalnom pitanju bio je dr. Krek za potpunu ravnopravnost svili naroda prema onoj evandeoskoj »propovijedajte evandelje svim naro-dima«; a ljut je bio protivnik ugnjetavača potlačenih naroda, ali je ujedno zahtijevao, da se i u političkoj borbi bori samo sa etički dopuštenim sred-stvima. — Kada su se ono Srbi i Bugari složili s G-reima, da svoje potlačene suplemenike oslobode zuluma demoralizovana sistema, veselio se dr. Krek popu t malog djeteta. Ta, obistinila se njegova teorija o snazi demokratske zadruge protiv autokratske samovlasti.
»Tani.o pod Jedrenom i na Oataldži«, znao bi nam Krek razdragano govoriti, »bore se i za zadnjeg slovenskog seljaka ugroženog koruškog sela. i zadnji seljak, što stoji na braniku naše koruško-štajerske Oataldže. prima nove snage za dalnji boj i biva svjestan, da je to jedna te ista borba i da pol ijediti mora. prije ili poslije«.
Kada je pako došlo do kobnog bugarsko-srpskog razdora, bio je neko, vrijerne žalostan jako. i meni je bilo. kao da se sasma u kutu njegova inače uvijek vedra oka saki ivala suza, dok je govorio, — ili je suza bila samo u mojem oku?
Završio je onaj put ovako: »Sjetite se mojih rijeci! Kraljevini če se Srbiji ovaj bratoubilački rat osvetiti, — ljuto osvetiti. jer svaka se ne-pravda u historiji osvečuje -— nesamo pojedincima, nego i narodima. Medu vama če biti sigurno koji historik? Molim vas, potrudite se u prosi i jedite svjetske dogadaje u povijesti sa toga stanovišta, to če biti veom i zanimiva i veoma korisna radnja«.
O potrebi slovenske uzajamnosti i o potrebi kooperativnog rada Krek nam je rado i često govrio. »Prije svega je dužnost svakoga od vas«, govorio nam je, »da znadete osim slovenskoga i hrvatski, a vi Hrvati slovenski. dok oni, koji se kane posvetiti politici, bezuvjetno moraju znati i češki, a preporučujem vam i ostale slavenske jezike monarhije. Vi ste 11 Beču eto tako sretni pa imadete u Slavenskoj ligi katoličkih akademičar 1 četiri akademska društva pod jednim krovom: »Hrvatsku«, »Danicu«, »Polcniu« i »Lipu«. — Za parade i reprezentacije nijesam bio nikada za-uzet, ier obično ne vode k cilju, pogotovo. ako se dogodi taj nonsens. da se Slaveni moraju sporazumjeti u — njemačkom jeziku. Družite se dakle sa slavonskim kolegama, što uče istu struku. Sklopite lično poznanstvo, a za-jednički «tručni interesi če voditi do prijateljstva. .Ta sam tako radio. Prouči > sam Miklošičevi! »Vergleichende Orammatik der slavischen Spra-
chen«, i uz lektiru marljivo sam govorio s Česima češki, s Rusinima ru-siuski i mnoge veze sa odličnim zastupnicima slavenske inteligeneije po-tičn još iz dačkih dana. Nije dobro, da se sasvim izolirate od Srba. Čujem. da njihovi daci visoke škole imadu nekakovo krščansko udruženje, tu bi se našlo možda i s vjerske etrane dodirnib točaka. Ne smijete ideje vjerske unije nikada pustiti sasvim s vida, to je dakako teži problem, ali ga radi togi još ne smijete skinuti s dnevnoga reda. Ja sve te probleme kao uopče život, p( smatram s optimističkog stanovišta, bez toga nije moguč realan politik
Od Siavena izvan monarkije osobito Bugari dolaze u obzir. Mi ili orgaiiički vežemo sa zapadom, a moglo bi se desiti, da Nijemei ondje svo-jom industrijom i kapitalom izluče sav naš upliv. Nijemei su nama Sla-venima uo]>če jedini opasan neprijatelj. Nijemstvo ima tendenciju. da auttrijskt Siavene, medu koje su se Madžari poput klina urinuli, stisne svojim obručem, koji bi imao preko Beljaka i Gorice prodrijeti na Trst i istisnuti odavde slovenski živalj, a s druge strane preko njemačkih kolo-nija u Mcravskoj, Galiciji (Lavov), Bukovini (Cemovice), Erdelju (Saši), Banatu, Bačkoj, Srijemu i istočnoj strani Bosne i Hercegovine na Kotor. pa fondu duž obale na Trst. Za sada jedino još na istočnoj strani Bosne [ Hercegovine nije sistematska kolonizacija još provedena, dok na sjevernoj strani Bosne paralelno sa Savom imade več cio niz njemačkih kolonija. Nijemei punom parom rade u našim južnim krajevima, osnivajuči svoje škole i ulažuči silan kapital u njemačke industrijalne, gospodarstvene i trgovačke pothvate na štetu domačih. Skrajnje je vrijeme za nas, da spremimo protuorganizaciju cijelog narodnog organizma, brzu i čvrstu orga-nizaciju. — Kod vas se u Hrvatskoj još uvijek natežu oko Stranačkih programa, a ne vide ili ne če da vide kako Nijemei svom šilom jurišaju preko Beljaka na Goricu i Trst, na vrata, koja vode na hrvatsko more. I na taj način mi Slovenci zasada sami branimo hrvatsko more, a vi se dotle borite za programe«.
Krek je dakle ne samo na socijalnom nego i na nacijonalnom području, ako bi bilo potrebno, znao udarati u radikalne žice. Osobito u vrijeme Cuvajeva žardarskog sistema znalo bi se to češče dogoditi. Pa tako smo ga nekom zgodom upitali za njegovo mišljenje o poznatim našim »veleiz-dajničkim« parnicama. Krek se stavio u pozu karikirana profesora. i hu-niorističnom važnošču gestikulirajuči s kažiprstom odgovorio:
»Da«, prekine ga rezak glas iz jednoga ugla,
Kreku ordena nijesu podijelili, škrletni pojas je sam otklonio, no bilo je ljudi, koji bi mu možda rado bili priuštili mjesto svečeničkog po-jasa redovničko uže. Ali o tom u slijedečem odlomku.
8.
»Slušaj«, rekao sam par dana iza jednog predavanja svom prijatelju dr. Cankaru, »Krek nije psiholog!«
»A kako tumačiš njegov upliv na mase?« zapita me 011.
»Ja sam se krivo izrazio. On je psiholog masa, ali ne pojedinca«.
»Zanimivo! Razjasni!«
»Vidiš to ti je tako. Kad Krek govori, promatram cesto njega i one, koji se najviše oko njega vrte,- a medu ovima ih imade i takovih. imenovat ih ne ču 1 ne mogU, koji napeto paze. kada če završiti, da mogu odmah
upal jem uri šibicom poslužiti, kad se maši cigare, a kraj toga misle. hoče li ovo ili ono mjesto kod vaše »deželne vlade« zadobiti, ili da radije na-stoje da dodu u koju od vaših centrala u Ljubljani«.
»Malo pretjeruješ«, odvratio mi je onda Cankar, »ali s druge strane se od vode, koji ne ide za korišču, nego samo za pobjedom ideje, iie može zahtijevati, da se zavlači u sve prijave zakutke pojedinaca«.
Prekinuli smo daljnji razgovor o toj stvari. Ali sam ga se sjetio. kada su. a ko se ne varam u jesen 1913. izbili u protivničkim listovima naj-už as ni j i pamfleti na Krekovo poštenje i njegovu čast. dedna se osoba ekscentrične psihološke konstrukcije ugurala u njegovu okolinu. Krek u početku možda nije prozreo pravu svrhu te osobe. ili se nadao, da če je svojom sugestivnom snagom moči upotrebiti za koristan socijalni rad, a kraj toga je zaboravio, da imade posla s abnormalnom osobom. koja ca može samo kompromitirati. — Pripovijedali su mi učesnici ljubljanskog sastanka g. 1913., da se moglo kod stanovitih elemenata t. zv. »pristaša« opažati neko zlorado šuškanje. To šuškanje je dakako došlo do uši ju pro-tivnika. 1 Krek je postao nevina žrtva.
J a sebi ne mogu zamisliti, kako je Kreku bilo pri duši, kada je na-kon najnesebičnijeg i najpožrtvovnijeg rada od preko četvrt stolječa bio naplačen najcrnjom klevetom. Protivnici su ga zasipavali najbesramnijim pogrdama, a mnogi od t. z v. »pristaša« su ga zapustili. A mi. njegovi učenici— Sa bolju smo gledali u prazni kut, odakle su se nekad razlije-gale njegove riječi, a nijesmo znali, gdje se nalazi naš mili učitelj. Č'ak smo čuli, da imade t. zv. »pristaša«, koji misle, da bi bilo najbolje, da se do konca života povuče u kakav samostan. Mi smo »vi osjeeali i duboko bili uvjereni, da su sve te klevete bile najbezočnija laž, ali smo upravo očajavali radi svoje nemoči prema tim glasovima. Napokon je valjda dr. Krek bio pozvan od »pristaša«, da u »glasilu stranke« dade kakovu izjavu.
A on, na kojega su se nabacivali i kamenjem i blatom ne pokazuje ni trunka očajnosti. mržnje, osvete. Tznio je samo dva dokumenta od t ude ruke, koji su poput sunca jasno razotkrili sve satanske makinacije, da ga unište, a iz ono nekoliko riječi uvoda, tek se dala naslutiti sva zatomljena bol i gorčina. — Obasjan aureolom martiriuma, pričinjao mi se u tom trenu Krek i^reko svili dimenzija velik i uzvišen. Za mene taj tren znači največi čas njegova života, jer tu je pokazao, da je ne samo velik filozof, socijolog, politik, nego da je velika, nada sve velika duša. Držim, da razu-mijete, što sam time htio da kažem.
Da je iza toga prvi sastanak učenika sa njihovim ljubljenim učiteljem bio ganutljiv, mislim, da čete vjerovati. Nego nadošlo ovo sveopče klanje i razni »faktori« odijeliše učitelja od njigovih učenika. No ideje su slobodne, spiritus flat ubi vult, i učenici su bili duševno sa svojim učiteljem, slijedili su ga na svakom koraku i pratili ga u borbi i veselili se njegovim pobjedama u velikom boju za narodnu ideju, za obranu slabili i pogaženih. Badava neki te neki pripovijedaju o nekakvoj »zmotanosti«. Pčenici velikog pokojnika če mimo toga ne obazreo se na takova pigmej-ska komarčja zujanja i poči če za stopama ljubijenog učitelja, kojemu slava!
Jože Plot: Gospa in gospod.
Reza je skoro nepremično sedela za strojem. Le gibki, mesnati prsti
so ravnali blago in ga trdo potiskali pod šivanko. Toko, toko, tok,
tok: tako je šivala Eeza in se ni nikamor ozrla.
V sobi je bilo mračno in mrzleče. Eeza je bila zavita v široko, rjavo jopo, tako da je s svojim hrbtom zastirala pol okna. Gospa se je pa tiščala peči in, pručico pod nogami, se je vedno bolj grbi! a v naročje; z vlažnimi očmi je strmela proti oknu. O kako neprijazna je ta soba! Dolga in ozka je kakor zakoten hodnik in samo eno okno gleda vanjo, da je temno kakor v kleti. Pa vendar sije zunaj solnce in vesel pomladni dan!
Gospa se je dvignila ter si podrgnila obraz. Prestopivši se na sredo sobe. je pogledala na vrt. Tam je stresala veje visoka, zelena smreka; še je bila posejana z mrzlim srežem, a solnce ga je prelivalo v bleščeče kaplje, mladike so zelenele in ptička je poskakovala na vršiču .. .
»Glejte!« je pristopila k Eezi.
Eeza je pa šivala in se ni nikamor ozrla. »Kako pravite?«
»Posekati jo je hotel! Veste, kar posekati je hotel. ..«
»Že vem, že vem«, je dejala Eeza. »Jej, posekati...«
»Ja. onole smreko! Pa je ni in je ne bo! Vi povejte, mar ni lepa?«
»Lopa, lepa«, je pritrdila Eeza. Potem je ustavila kolo ter namaknila naočnike na (pravi kraj), sredo nosu, da bi videla tisto lepo smreko. »Jej, jej, pa kdo da bi jo posekal?«
»O saj je ne bo! Eajša zmrznem, a smreke ne bo posekal!«
»Jehata, seveda«, je menila Eeza. »Pa ne ...?« je pokazala na drugo plat sobe.
»1 no. on, kajpa, moj mož. Belič! Vendar jaz, jaz raje zmrznem! Kar v h ost o naj gre, pa naj seka! Vi povejte, Eezika. ali bi je ne bilo škoda?«
»Skoda, seveda... Jehata, saj ste že slišali, gospa? Pravijo, tako pravijo, smreka je blagoslovljeno drevo; pod njo počiva Jezušček, kadar gre k nam na sveti večer.«
»Saj zato ravno!« je umolknila gospa.
»Ko je tako lepa!«
»Ja.«
»Jehata, in zelena!« je vzdihnila Eeza.
»Ja, zato! In jo je hotel posekati! Veste, pa še več, še več ...«
»Jej. jej«, je delala Eeza.
»A ni, da bi govorila. Bolje je, da na tihem prenešam ...«
»Boljše. Kakor je volja božja, tako bodi!«
»Ja.« Gospa se je napotila spet nazaj do peči. Sredi sobe je obstala ter posluhnila. V kuhinji ropoče posoda, dekla pomiva. In iz sosednje sobe je zazehalo prav naglas: »U-ujaja!« Grdavž .. .
še Eeza je prenehala s strojem. »Ali ležijo?« je vprašala tiho in vljudno.
»Leži. Le naj leži! Kadar se bo naveličal, bo pa vstal. Veste, kaj takega . .. Ne, Eeza, tako Vam povem, pri nas je hudo.«
Gospa je prinesla stol od peči, potem še pručico, ogrnila križasto pelerino ter prisedla. In je povedala s pridušenim, spodobnim glasom:
»Pa pride oni dan domov, kar na lepem, še kosila nisem imela pripravljenega. ,Ti\ pravi, ,zdaj je amen!' Jaz ga gledam. ,Ne\ pravi, ,amen je amen. Dvajset let sem delal, dovlj in pošteno sem delal. Kje je zapisano, pravi, da se naj ubijam za čast gospodov šefov? Doslužil sem in pokojnino dobim po vseh paragrafih'. Tako pravi. No, kaj čem reči? Potem se je najedel in je legel v postelj . . .«
»Jej, jej«, je šivala Eeza. »Morda so bolni?«
»Nak. Tudi jaz sem mislila sprva. Belič, pravim, pojdi k zdravniku! In gre. A zdravniki, saj nič ne vedo. Našemu je rekel, da se ga starost oprijemlje, drugega nič. Starost, ko jih ima komaj štirideset! A on verjame in leži. Še na izprehod ne gre. Samo sitnari — joj, kako!«
»Aha, aha«, je pripomnila Reza.
»Veste, Rezika. zadnjič prileti v tole sobo. Kar na celem in v spodnji obleki. ,Zakuri', pravi. Kako bom kurila, če ni drv in ni premoga? .Človek krščanski', pravim. ,kdo-pa zdaj kuri?' A on, da naj zakurim. .Le", sem dejala, .samo drv prinesi'! Pa je kar v srajci hotel na vrt, da bi posekal tistole smreko ...« 1
»Jehata!« Rezi je ušlo na smeh; tolste bradavice na čelu so se ji zamajale prav do lic in očali so ji zlezle pod nos. Ko se je pa odkašljala in zresnila, je pristavila v opravičbo: »Glejte no!« Zakaj Reza je hudo nadušljiva...
»Kajne?« se je milo storilo gospe. »Pa ne samo to...«
»Tako? Jemnasta, jej...«
»A ni, da bi govorila. Kakor rečeno, boljše je, da na tihem prenašam.«
»Boljše.«
Rezina obzirnost je gospo prečudno ganila; prav od srca se je poto-čila gorka solza ter se prikazala v očeh.
»Poslušajte, Reza! Rezika!«
Okorna družabnica se je ozrla iznad očal in preudarno sezala po škarjah.
»Vi ste srečna, o. o. Rezika! Mene poglejte!«
Gospa se je nalahno tresla in sramežljivo povešala oči; ovila je roko z vogalom svoje križaste pelerine ter obrisala solzo, ki je obvisela na suhi bradici. Potem se je premagala in razodela, kar je še ležalo na srcu.
» Saj bi ne pravila, ker znam potrpeti — o Rezika, jaz sem pretrpela, jaz! Ljudje mislijo: tako pa tako, saj jima je dobro, sama sta in kakor v malih nebesih. Nebesa, ja! O Rezika, samo tole mi povejte: kaj pa Vam, ali Vam je bilo kdaj žal, da se niste možila?«
»Jehata«. je odgovorila Reza. ki je še zmerom tipala škarje: slednjič se ji je posrečilo, da je nasadila ročaja na palec in sredinec; nato je odprla rezini, položila med nju svoj levi palec in ... Ko je tako pretuhtala vso reč, ni ničesar več rekla.
»Kajne, nikoli? O Rezika. saj Vam vidim v srce. Le to Vam rečem, sam Bog Vas je varoval. No, ne bom trdila, se dobijo tudi moški, drugačni.. . Pa je rekla moja mama: .Glej, on je uradnik, pokojnino dobi, do smrti boš preskrbljena in še črez ...' O da bi bila takrat vedela .. . Glejte, Reeika, Vi pa takole šivate, in kamor pridete, povsod Vas imajo radi, povsod ste doma . .. Toda, je že tako in je bol jše, da vse ostane na tihem ...«
»Boljše, seveda!« se je oddihnila Reza.
Gospa se je nekoliko umirila, se spet obrisala z vogalom pelerine in oči so se vdano povzdignile na vrt. Oj. smrečica, lepa, zelena, ne bo te posekal! . ..
»Jaz storim svojo dolžnost, več ne morem. Postrežem mu, kakor malokatera, vse storim, če je le mogoče. Pomislite, zajutrek mu kar v posteljo prinesem. Le poglejte ga enkrat: kako je rejen in rdeč. še las nima sivih! Samo zdravje ga je, pa leže!«
»Aaja?« se je ponižno mrgodila Reza. Vendar bolezen — to je čudna reč. Jej, jej, jaz. ki tako dobro izgledam ...«
»Ja. Veste, pa da bi bil zadovoljen. Kaj še! Še renči nad mano! Kar na celem si izmisli, da bo smreko posekal... Pa veste, zakaj ?«
»Že vem, že vem«, je odgovorila Reza.
».ia. samo zato!« je razložila gospa. »Pa poglejte mene! Lasje mi -ive od samih skrbi. In kako hujšam in glava me boli in kar venomer mi sumi tukajle okrog, takole, kar takole mi šumi — da!«
Beza ni nič pogledala, a je vseeno lepo odgovorila: »Jej, jej, pazite se. gospa! Zdravje je prva reč«.
»O naj le umrem — potlej bo že videl! Čim prej bo konec, tem bolje. Saj vem, kaj hoče on. Kar za deklo bi me rad. Sicer nič ne rečeT seveda. Že jutri bom odpovedala, Francki namreč. Bo že videl. In bom -ania nosila premog, pometala, prala--o, o!«
Gospa je sklonila glavo v naročje in roke so se ji tresle. Rezi se je zdelo, d a ihti — revica, in se ji je zasmilila do srca. »Bolezen — to je huda reč . . .« je pomislila, a je bila sama tako splašena, da ni mogla izreči primerne tolažbe.
»Bog nas reši bolezni!« je dejala. »Saj že jaz. ki imam naduho., jehata, jehata!«
Takrat je zaškripalo tam zadaj pri vratih. Tudi gospa je slišala in je vstala, kakor da se ni nič zgodilo.
»»Posluša!« je zašepetala in se namerila do peči. Reza je zaropotala s strojem.
Xato je pa gospod Belič pritisnil na kljuko in pomolel roko izza vrat.
»Leniča, še tole copato boš dala Rezi!« Kakor da se ni nič zgodilo . . . »Pa se nič ne mudi, Rezika, prav nič!«
A reza se ni ozrla. Saj ona je šivala. Toko, toko, tok, tok — tako je šivala Reza in dobro se ji je zdelo, da jo imata rada gospod in gospa. »Prijazna človeka . . . Vendar bolezen — jej, jej, to je huda reč--«
Na Ara Coeli je zvonila Zdravoniarija, kad se je probudila kraljica Kata. Prožimo sumračje bijaše u njezinoj prosto uredenoj sobi, ono velebno sumračje, što tako slatko cjeluje oči ljudske. Kroz tanke za-store na prozorima prolaizile su zrake mjesečeve pletuči po sobi čipkagte fantome.
Kraljica je Kata užegla sviječu i htjela ustati, da ide na ranu misu u Ara Coeli.
Bjelina razgrnute postelje njezine bijaše bjelina sjevernog, čistog sni-jega domovine njezine.
I ustala je.
No pod njom su noge klecale, a pred njom se soba vrtjela. Pred njom i oko nje. Velike njezine oči bijaliu čudno uprte u jednu točku kao da ju žele pričvrstiti. Lijepa su joj se usta grčevito otvarala.
Cijelu je noč natila sanjajuči u snu i na javi o domovini svojoj, koju poplavi turška bujica, o sudbini naroda svoga i pastorka Stjepana i sina Sigismunda i kčeri Katarine .. .
Vidjela je očima svojim u nekoj poluzbilji, gdje joj pastorka i zad-njeg kralja mu če, odsijecaju mu glavu. a andeli mu hvataju krv n zlačane posude...
»Luč« 1918. 8	11^
Narcis
U ono vrijeme . .
Legenda.
I.
i.. Dok na polj ima i brdima kraljevine njezine leže leševi i odrub-Ijene glave. One vieu u zadnjem trzaju: »Gdje si, kraljice Kato?« . . .
. . . Dok su u n:skim kučama seoskim oko prijestolnice njezine strali -strahuju ostavljene žene s nejakom djecom neznajuči, u koju su im goru pobjegli muževi i brača, i očekujuči dolazak gordog osvajača . ..
. .. Dok u kutovima kučnim stoje djevojke i dršču od čudnih slutnja ...
... A Bosna rijeka teče crvena, valja mrtve lese kao nekad trule klade, uvija se vajna kao zmija i regbi, hoče sama da uteče iz zemlje ne-sretne ... U naručju svome držeči mrtva tjelesa junaka i nevinih žrtava žuri s njima, da ih daleko odnese i sama pokopa, nek ih ne oskvrnjuje Turčin, ko ji oskvrnu mnoga živa .. .
Na razorenim gradovima grakče gavran i guli s gnjatova palog borca svježe meso ...
Po Jajcu se širi nečuvena molitva sa tornja sv. Luke, a mnogi se ve-likaši prevjeruju i mnogi se mučenici muče ...
1 kralj Stjepan gledao je jade s njome držeči u rukama roden u gl avu:
Propalo, propalo, sve propalo! — viče mrtva glava. — Pade Ključ, pade Bosna, pade kralj. Kosti moje bit če amanet zemlji nesretnoj. gdje kraljevali. Izdajom pade snaga! Izdajom pade kraljevina naša! Krvlju svojom perem tu ljagu: oprat je ne mogu. 0, majko, o kraljice-majko! Kako je nesretan sin tvoj! Niko ga ne oplaka, niko niu od dragih i milih ne baei na tijelo mrtvo mrvu zemlje rodene! I nikog ne bijaše uza me! Ti mi ode na jednu stranu, kraljica Mara na drugu, a braču — djecu tvoju uze mi uz suze teške gordi osvojitelj ...
Kako to peče i muči suhe kosti moje! Kako to boli! ...
O pomajko i majko, nek si me poslušala i otišla iz jadne domovine i kraljevine naše! Tebe izjeda samo jedna briga, muči samo jedna bol. . . A ja ležeči u srcu domovine svoje trostruko osječam svaki jad njezin i na-Toda njezina. To je pokora za slabost moju! Gledat ču i mrtav oblačno nebo. osječat ču i trpjeti oluju, što buči i buči vrh šuma domovine naše i sve lomi, tare, gnječi. .. Začarana sjena moja lepršat če neupokojena oko glavnog mi grada, što strada i nju če probadati svi mačevi, koji proliju krv podanika mojih i trt če je sva konjska kopita obijesnog osvajača, što gazi ko gazija sve zelene usjeve. Suza naroda i roda moga padat če na kostni- moj ko jesenske kiše i vise ko zimska smrzo. a uzdasi njegovi bolit če me ko neotvorena rana . . .
Napola sjedeči u postelji sječala se kraljica Kata sna svoga. Sječala se s bolju i zebnjom, sa suzama i uzdahom. San joj je ušao u srč, razlio se krvlju i srcem i ona to osječa kao bol.
Na vratima je sobnim lagano kucala gospo j a Prvica, snaha njena, a žena sina joj Sigismunda.
Taj je klicaj bio ko guk golubica.što su se vijale i lelijale nad ^Tajcem. Prvica je kao obično zvala, da idu na ranu misu u Ara Coeli.
Kata je htjela reči kakvu riječ, no nije mogla. Samo je otvorila usta. makla se i — oala na uznak.
Prvica ne čuvši glasa zadrhta i srce joj zakuca jako 1 snažno. Tišina je povečavala udar njegov ... I ona je prisluškivala ... I čula je samo ti-sinu ... I sva protrnula .. . Zlokobne joj se slutnje umješaše u neredovito klicanje srca. Naglo je otvorila vrata i unišla u sobu Katinu. u kojoj je gorjela sviječa i vladao mir .. .
Kraljica se prenu:
— Ko je to?
Prvica je motrila bljedoču njezinu —bjelinu voska, pojačanu lakom rasvjetom voštanice. Nista nije mogla reči.
—	Ah. ti, Prvico! — uzdahnu kraljica, kao da se nečem dosjetila. — Andele moj. koji se za me brineš! Utjeho života moga! . . .
—	Ti si boleena, Ivato ? ...
I položila je ruku na čelo kraljičino, gdje se sjajilo nekoliko kapi žnoja ko rosa jutarnja: čelo joj gorilo.
Prvica ga razhladivala hladnoni rukom još mlada i neiskusna ne zna-juči, šta če činiti.
—	Spremila si se 11 crkvu, — reče Kata nakon nekoliko časova, — ajde samo! Ja ne inogu jutros. Satrla me noč. nespanje i sanje . .. Tako . .. A ti ajde. pa se moli i za me i za ... I za domovinu, Prvice, — kraljevino našu! I za sve . .. sve ...
—	Xe, Kato! Ja te ne mogu ostaviti same. Ti si slaba. Posluge trebaš ...
—	Jutarnji mi san dolazi na oči, počinut ču i počinak če me okri-jepiti! Dok se ti vratiš, bit če mi bolje ... Ta i onako' nije bogzna što . . . sanje me izmučile ... sanje ...
—	Trebalo bi liječnika zovnuti, — na to če Prvica zastidjevši se, što se toga tako kasno sjetila. A oblila je rumen kao što oblijeva istočno nebo pri izlasku sunca.
—	Liječnika? Sta može meni pomoči liječnik? Bol moja nije prosta bol tijela .. .
—	Zovnut ču o. Žarka. On če nam pričati o domovini našoj i mi čemo biti vesele.. . makar za čas. Možda je došlo kakvih povoljnih vijesti iz Bosne ...
—	O njega zovni. zovni! . ..
T kad je Prvica izišla. kraljica je osjetila, da su joj izb i tja sile osla-bile . . . Varala je samu sebe. da je to samo bol srca. Žalost i tngovanje nje-zino ustalilo se u tjelesiioj boli . . .
II.
Kao nikad prije Prvica* se žurno uspinjala stepenicama. koje se koče prd Ara Coeli. — Žrtvenik nebeški. Iduči njima redovno je osječala, da i ■ona mora doprinijeti veliku žrtvu no čistim srcem. A to nije mogla.
Proživjela je godinu dana sa Sigismiindo.m, sinom kraljice Kate. O11 ju je paz o i mazio i ljubio, a ona mu.je litjela biti sve . .. Njim je zasiči-vala oči svoje, njim je ispunjala srce svoje, o njemu mislila, o njemu čuv-stvovala i sanjala . . . Gledala ga i danju i noču i ni je ga se mogla na-gledati . . . Vezla je za n.j ubruse i rublje i u niih prelijevala ljubav •svoju ...
A tada docle katastrofa.
Pastadoše se. Sila ih rastavi — jer njega i sestrica mu dade Stjepan Tomasevic sultanu kao taoce.
O kako je ona plakala. Kako je zaklinjala Stjepana da nju pešalju sa Sigismundom mjesto Katice, sestrice njegove.
A Stjepan .je pogledao svojim črnim očima, u kojima se uvi.jek odra-zivao strah i bojazan. Pogledao je strogo, žalosno i neumolno .. .
Taj je pogled raseijepio srce njezino, ustav.o joj riječi, kojim se htjela protiviti — i na koraljne usne njezine tek se izvinuo nijeini uzdah . . .
T sad je duboko uzdahnula penjuči se stepenicama pred Ara Coeli.
—	Gdje joj je Sigismund? Šta radi i- misli li na nju? Hi je možda m rta v'.
Pri zadnjoj pomisli sva se strese i pogleda na sjajno ruho svoje.
—	Zar ga ne bih vrijedala, kad ga ne brb žalila.
A on joj je bio posve dobar,
X stade Prvica na jednoj stepeniei. Stade i zamisli se: Kad bi sigurno znala, da je nmro, uzela bi pokorničko odijelo kao i Katai molila bi za nj . . za dušu njegovu ... I činilo joj se. da ga vidi na erkvenim vr a tirna sjajna i svijetla, obučena bjelinom -niježnom, a urešena zvijezdama zlatnini: ras-krilio je ruke i nju čeka. čeke .. .
Brzo če ona k njemu ... gore ... Na nebo ... u raj!
Stupila je u crkvu.
Na Gospinu je otaru govorio misu o. Žarko.
Prvica se spustila na koljena. Adoramus te moleči. . .
... I motreči prsten na ruc-i svojoj, koji kao da ju je nvjeravao, da Sigismund još živi. . .
Živi! .'..
—	A jesu li istinite glasine, što kolaju o njemu, da ee je poturčio, da je vjeru prcmijenio? Misli li sad on na nju, kao što se ona sječa njega ? . .. Ili uživa s drugim ženama? ...
Molila je, da joj ga Bog povrati. Iz taine se k svijetlu dizala pamet njena. A ruka joj tičala i pomicala srebrna zrnca na krunici.
Bog če uslišati nju, čut če molbe njezine ... On če joj vratiti njega . .. I uz njega če sve zaboraviti, makar da je u tudini!
Zvonce je zvonilo: svet, svet, svet! Ona je bila skrušenija .. .
Samo je za čas i na čas maštala o sreči, koja ima d oči. . .
Gledala je prsten. Lagano se svjetlucao na prstu njezinu. Sigismund joj ga natače i sad ga u tudini nije skidala. To je spomen na njega.
T. opet je zvonilo zvonce.
Podizalo se Tijelo i Krv Kristova. Opazila je. da je bila rastrešena. Spoznala je, da ne ljubi Boga. kako bi trebala. Smeta je prsten. Sineta čo-vjek. koji joj je dao prsten.
A eto za njeg kažu, da je odmetnik... O, da joj je to sigurno znati! Ona bi stupila u Treči red kao i kraljica Kata, rušila bi se, postila i molila ... Za njeg i za se . . .
Ljubila bi samo Boga upoznavši, da je nevjeri vjeru dala. Odabrala bi drugoga Zaručnika, uzvišenijega, stalnijega
A On uzdignut u rukama svečenikovim i sakriven u Otajstvu kao da je poziva:
■— DocL, dodi! Sve je zemaljsko nestalno. Ja ljubim i život iz ljubavi dajem. Dodi, dodi! Vjenčaj se sa mnom Najdivnijiiii. Ja sam Ljepota, Ljepota vječna.
Pala je Prvica u razmatranje i snatrenje . .. Dugo je ostala u njeni. Misa se več svršila. Tada pristupi k njoj o. Žarko, nemiran i blijed. Pitao je za kraljicu. šta je s njom i zašto nije došla.
—	Bolesna ?
lzlazili su iz crkve i išli kuči.
—	Bolesna? J a znam, šta je. I Vi znate... Tuguje za narodom i zemljom svojom i ne može više tuge da podnosi. .. Shrvala je bol t..
—	Nemate kakvili vijesti :'z domovine ? — prekinu ga Prvica.
—	Nemain. Sad nit ko ide u nju, nit iz nje dolazi...
—	O, kaki i je teško ništa neznati za domovinu! O. kako je teško.._.
Pogledala je na prsten i uzdahnula. O. Žarko znao je, šta znači
uzdah taj.. .
—	Bog če dati okrjepu!
—	L zdani se.
—	A je li kralj:ca jako slaba?
.— Ona veli: nešto prolazno...
Zatekli su je na klecalu, gdje moli. Izgledala je kao nadzemaljsko biče. Pivne, velike oči svoje uprla je u nebo. Eegbi, da je u toni času že-
liela i molila, da čim prije stigne tamo, u tu domovinu, vječni stanak. kad ne može u domovinu svoju. A svoju če ostaviti. Kome? Ne zna ni sama. Zar Sigisnumdu ?
—	Došao je o. Žarko, —• upozori je Prvica.
—	Neka moli! — manu on rukom.
I ona je moli]a, suze lila i molila.
—	Vi došli! — reče napokon ustavši.
.— Da. Mislim iči u Bosnu i vidjeti, šta ima tamo. Nadam se, da ču Vam. svijetla kraljice, donijeti vesele glasove.
Nesigurno govoraše o. Žarko. A kraljica kao da se preobrazi čuvši riječi njegove. Veselje se razli licem njezinim:
—	O Bog če Vam platiti za to!
—	On je najbolji Gospod!
—	I vidjet češ. kako je sada narodu .. .
—	Hoču.
—	I donijet češ mi vijest, je li zaboravio kraljicu svoju .. .
—	Glas če Vas moj uvjeriti, da Vas narod ljubi i ufanja ne gubi, da čete se vratiti.
—■ I javit češ mi, šta si čuo o djeci mojoj . . .
—	Gledat ču, da ili vidim i s njima govorim.
—• O, kako je teško biti izvan domovine! Samo prognanik zna, kako su krasna brda domovinska, kako tajanstveno šume šume i ljupko romone vrel a! . . .
—	Piti ču još domalo vodu izvora naših, udisat ču zrak gora naših! — zanosno kliknil o. Žarko.
Prvica je plakala.
—	Što plačeš, Prvieo? — upita je kraljica.
—	Mač i kolač daju se sad u Bosni mjesto soli i kruha. Njima doči-kaju mjesto obilnom trpezom.
—	Mene če Krist čuvati, — odgovori o. Žarko.
Glas mu je bio snažan. Kret ruke važan.
—	A na koncu znam, da mi ništa ne može biti bez volje Boga moga .. .
—	Tpak ne idi. ne smiješ iči! ... — poče ga sad nagovarati kraljica. — Ta i čemu? Culi smo mnogo strahota, zar da još čuti moramo? . . .
—	Možda su pretjerane ...
—- Ah. možda, možda!
—- I znate, ispunit ču Vam davnu zelju i donijeti ču Vam ili poslati habit blaženoga Deodata iz olovskog samostana i grumen zemlje ...
—	. .. u kojoj kraljevali...
—	Da!
—	Sve je utješno i lijepo, — i povjerljivo i uvjerljivo govoraše kraljica Kata. — Ali ne idi! ...
—	Ja sam to davno odlučio .. . Nešto me vuče domovini mojoj .. . Raspršene su ovce ... bojim se. Ne mogu više srcu odolijevati. Pošao sam s Vama, da Vas tješim u tuzi, da Vam olakšavam teške dane u tudini. Vidim da to ne mogu. A to i nije ono pravo, što činiti moram . . . ja i svi -drugi ... Mi moramo u narodu podržavati spomen na Te, o kraljico; mi moramo utirati put, da se vratiš. Jer s Tobom če se vratiti Sloboda i Blagostanje .. .
—	Kraljestvo zemaljsko nije više za me... Ne idi!
—- Privest ču na pravi put sina Tvoga. Otvorit ču 11111 oči, da ne bude rob, nego gospodar ...
—	Da, on bi morao biti kraljem Bosne, Sigismund moj, tuga moja! . .
—	Plač je Tvoj umekšao srce njegovo. Dovest ču majci pokajna sina, a domovini osloboditelja i spasitelja.
—	Bog te čuo!
Prvica je teškom mukoni suzdržavala suze u svoja dva duboka oka.
O. Žarko poljubi kraljicu u skut i pode:
—	Zbogom! — reče.
—	Ipak se jedamput vrati! Ili ne: vrati se brzo i kaži mi,'sta je s narodom mojim i sinom dragim.
—	Do šest nijeseci biti ču ovdje ja ili glasnik moj.
Prati!a ga Grlica do vrata.
—	Oče Žarko,--šapnu mu tada kroz suze i stavi nešto u ruku. On
Qsjeti: bio je prsten. — Ako doznaš, da se je prevjerio i s drugom se v^erio, objesi prsten taj pred sliku Gospe Olovske .. .
—	IIoču, uzmožna!
—	Pred otarom sam ga primila, želim, da ga na otar stavim . ..
_ ...te se tako zaručite s Nebeškim Zaručnikom, ako Vam nadem
zemaljskog, da je nevjeran ...
Prvica je uizletjela uza stepenice, puna tuge i čemera, i otisla u svoju sobu, da .se isplače i umanji tugu, što joj srce plače.------*
III.
Išao je o. Žarko domovinom svojom. Uznosila ga i zanosila Ijepota njezina. S početka nije ništa drugo ni vidio, nego samo njezina divna brda, zelene šume, plodne doline i bistre rijeke ...
—	Sve je kao i prije! — mislio on.
No kad se umorio i btio nači kakvo selo, — našao je samo garište. na ko jem se portdao skup povaljanih ognjišta . .. Više ništa!... Suza mu se otiskivala od oka.
—	Gdje je prijašnja sreča? Gdje prijašnje blagostanje? Zar je sve
popaljeno, porušeno, uništeno? ..
Kroz tamnu noč brzao je i htio onome mjestu. g-dje se kocio samostan. Ouo je šum iste rijeke, šušanj istih stabala. a — njega ne bijaše . .. Stari je pastir čučio u bližini pasuči krdo volova i krava.
—	Mir ti! — pozdravi ga o. Žarko.
_ Davno je nestalo ljudi, koji su pozdravljali kao i ti. Bog ti dao-
mir. dobri čovječe . . .
—	Gdje je samostan, gdje brača?
—	Samostan srušen, brača ubijena i rastjerana.
—	Mjesto divnog samostana sad samo pustoš ...
—	Pustoš je svagdje ...
_ Volovi tvoji kazuju, da si bogat i imučan čovjek.
_ Imao sam boljih od ovih, a ovi su tudi. Ja sam im samo jadni
pastir ...
I zaplaka starac ljuto i kruto:
—	O stara vremena, kad Sloboda vladaše nad nama! .. . Razdanilo se posvema.
O. Žarko idaše dalje.
—	Otkud ti, oče? — ču iz šume glas. — Vrati se! Ne ldi u ovil pro-kletu zemlju. Sve je oskvrnjeno u njoj ... Sve! .. . Svetinje poharane, ži-voti uništeni, mladost skrhana . . .
Stara žena izade pred njega.
—	Ne idi! — opet ga opominjaše.
—	Šta ti radiš tude, kukava kukavice?
—	Kukam nad sinovima svojim, dikama prelijepim. Odvede ih kleti neprijatelj. Ote mi ih. Zavazda ote. Prevjeri ih nejake. o grdne grjehote! Ostavi mene samu samohranu majku . ..
Plakala je stara.
Ocu se Žarku činilo, da hiljade i hiljade majka govori na usta nje-zina. I tješio je tada:
—- Ne kloni duhom! Vratit če se stara vremena... doči če sinovi tvoji...
—	Oče, ti si j edini, koji vjeruješ . . .
—	Vjeruj i ti . .. Vjeruj i nadaj se. .. Onima, koji vjeruju. sve je mogu če . ..
—	I ti misliš, da če izači sunce Slobode? — reče stara.
—	I ti misliš, da če oskvrnjena dohiti nevinost svo.ju ? — Zarida mlado lijepo djevojče, koje naglo dode. -— Je li moguče, je li moguče?
I smijaše se smijehom preradosnim.
—	Luda je ona, oče, — ubaci stara. — Poludi, otkako joj neprijatelj oduze nevinost.
Otac Žarko nije mogao uzdržati suze. Plak^o je. Plakalo je i lijepo djevojče i čudno buljilo u njega.
—- O možeš li, možeš li? ... Kako ču ja dočekati dragana svoga. ko-jega sasjekoše Turci . . . Povrati, povrati mi nevinost... O, možeš li, možeš li?...,
—	Zlo je, veliko i preveliko! — govorila stara. — A ti se, nadaš oslo-bodenju. Ko če nam dati i donijeti oslobodenje? . ..
—	Može on! — rnislio o. Žarko i sjetio se kraljičina sina. I pošao jeT da ga traži.
Sad je samo raspitivao za njega.
Težaci nijesu nista o njemu znali. Ni.jesu ni drugi putnici. Nijesu ni drugi stanovnici.
Pitao je i čudne goste —osvajače. Oni su šutjeli. Večina njih. A neki su mu govorili: čulanija!
Jedamput susretne čovjeka s bijelom bradom, a prostriženom kosom. Bijaše u narodnom odi.jelu.
—	Zdravo, brate, Mir ti! — pozdravi ga ta.j čovjek. — Odakle si ti. pa nosiš haljinu sv. Pranje?
—	Iz Rima ... A sin sam zemlje ove, bivši kapelan kraljice Kate.
—	Ono sani za te. Dakle ti si o. Žarko? A i ja sam brat tvoj u Kristir i sv. Pranje. Ajde k meni i pričaj mi o kraljici i pripovijedaj mi, zašto si došao ...
I o. Žarko mu pričaše. Pričaše o kraljici Kati i gospo ji Prvici. Pripo-vijedaše o svojim odlukama i nakanama. Pitaše za kraljičina sina .. .
Nujan ga slušao stari brat.
—	Sve je to uzaludno . .. sve .. . Prijašnji se dani ne če lako povratiti. Kraljičin je sin odmetnik: mi stado bez pastira .. . Ništa postignuti ne češ. Objesi prsten Prvičin na otaru Gospe Oloveke i ajde, javi kral jici, sta trpi narod njezin. Trpi. a nje ne zaboravlja . . .
—	Ja ču gledati, da osvijestim sina njezina ...
—	On je čuo više riječi, nego češ ih ti reči; vidio više suza, nego češ ih ti proliti . . . Njegovo je srce stijena!
—	J a se ne uzdam u se ...
—	Gospod mu je otvrdnuo srce.
—	Gospod ga može i umekšati.
Došao je o. Žarko kuli Sigismunda, sada bega Abdulgafura. Dvije mlade bule uz prpošan i prokšen smijeh pobjegoše pred njim u kulu.
—	Mir vam! — ljupko je govorio o. Žarko.
One su slušale riječi njegove vireči iza mušebaka.
—	Tražim kraljičina sina! — dolazio je do njih vapaj njegov. Ono« su se smijale.
Dva janjičara pristupiše k njemu. Nijesu ga pitali, šta hoče, nego su ga tukli.
llfr
—	Ti da smiješ kadime gledati!
—	Tražim kraljičina sina!
—	Škotu!
Tukli su njega. Tukli i u tamnicu vukli. A kadune su se smijale.
—	Vodimo te dvoru kraljičina sina . . .
I premetali su ga tu. I prsten našli. Prsten sličan prstenu. sto ga nosi Abdulgafur.
Odnijeli su ga njemu, a onda je i 011 s njima došao.
—	Otkud tebi prsten ovaj \
—	Dala mi ga Prvica, gospoja Prvica .. .
—	Da ga meni doneseš ...
—	Ne, nego da ga objesim na otar Gospe Olovske, ako ne povratiš '.1 vjeru staru . ..
Abdulgafur pocrveni od ljutine i bijesa. Ha, to ga je ona htjela pr -kleti. (On se još jednako bojaše srdite Velike Gospe Olovske).
—	O vrati se! Narodu spas donesi. Obrati se i vrati se. Sreča če s To-bom d oči. Čekaju te kao ovce pastira. Čekaju te kao narod gospodara. Vrati se! .. .
—	Ti si mi htio nesreču napraviti. No zapriječio je Akti-Allah! O11 je jači! — mišljaše Abdulgafur.
I ponovno se razljuti i odljuti i zloba mu dode u srce i reče:
—	Siromah! Prezebao je i promukao na putu! Dajte mu jedno jaje na umak. nek mu se grlo pročisti.
Skočiše dva janjičara. Donesoše posudu jajolikoga oblika, punu ok>va. Zališe njim o. Žarka. Sve pistaše. Sve cvrkutaše olovo ...
—	Ovo je žumance ispod obrježja, gdje je Olovska Gospa! — rugašt se Abdulgafur.
—	O vrati se i obrati se! — još jednom jedva jedvice dahnu o. Žark
Kroz mali je prozorčič na tamnici provirila jedna sunčana zraka.
No nestade je brzo ...
1
IV.
Napeto su iščekivale Kata i Prvica povratak o. Žarka. A on ne doia-zaše .. . Nije mogao doči. I u toni očekivanju bijaše i bojazni i slutnje, da nikad doči ne če, da ga je pogubio sin kraljičin.
I plakala je kraljica. I plakala je Prvica. I obe su slabile pod tudiin nebom. Čekajuči. a ne dočikajuči. Sluteči, a neznajuči. I molile su svaki dan Boga u Ara Coeli i utjecale se Gospi nad gospama, da ih riješi sumnje. Cinile su i zavjete. Osobito Kata. Ona otada nosijaše oštre cilicije ...
A on ne dolazaše. Nije mogaoi doči. Bijaše mrtav. Sanjale su o njemu, da je pogubljen, da je umro kao mučenik. Sanjale, a ništa znale.
Jer od njega ne bijaše glasnika. No molile su dalje. Molile i postile. Osobita Prvica. Ali ipak ona još jednako nosijaše sjajno ruho . . . Nadala se: Sigismund živi i on če se povratiti. I mislila je: bijaše dobar. kako može on ubiti o. Žarka ... I molila se sad samo za to ...
A ne bijaše ni glasa ni glasnika... — Hvala Gospodu! — reče jednog dana Kata, kraljica. — Podnesimo i ovaj križ . . . TJzrnimo ga rado'. Sve je slatko, što je od Gospoda. Ovo nam je najljepši dar u korizmi — svetom vremenu.
—	Hvala Gospodu! — ponovi Prvica.
I tada izbi glasnik. Upravo dana toga. Donese im krvavu haljinu oca Žarka — jedini pozdrav iz domovine .. .
Kraljica je pala u nesvijest... I dugo je ležala u njoj .. . A kad se osvijestila jedva čujno reče:
— Ovo je moj čas . . . Idem u domovinu — pravu domovino . . . I napravi oporuku i ostavi Bosnu šv. Stolici, ako joj se djeca ne obrate i zaželi, da je pokopaju u lialjini o. Žarka, zadnjoj gpomeni iz domovine ... kraljevine svoje ...
A na to urar — kako je rekla--— — — — — — — —
Prvica pako obuče njezino pokorničko ruho moleči za nevjernoga dra-gana i milu. ali tužnu Bosnu ponosnu . ..
0»
Ljuba Pavič: U jesen ranu.
Cuj! o dušo, cigansku sVirku. daleku, strasnu ti'u. I tamburu gdje zvoni s pjesmom punom čežnje i bola, A jesen več d ode jesen rana.
T noči pjesme i kola.
[>a jesen dode nam, dušo, i doskora bliži se berba. Ciganske ciliču gusle, djevama mala je soba. Svakoma drago nastade opet
Jesenskih vašara doba.
1 kod nas vašar je sutra, pa momci smišljaju mladi, Kakve li kupiti dare. svojemu svaki če zlatu, A majke kčerma za svate koji.
Pred svetu biti če Katu.
A nije daleko ni to, vesele misle si mome, I lirle sokakom pustim, kamo ih tambura zove. IT k51o. ta svaku noč če tako
.leseni bogate ove.
Xa selskom raskršču uz svirku. tP51a več dva se viju. Kod čerga ciganin gudi. i 011 se na vašar sprema. Ta svatko več zna. da kod nas nikad
Bez cige vašara nema.
A ja |)ak u doba ovo, po noči slušati volim. Slavonsko tamburu našu, i pjesmu kad cikče. plače Za tobom čeznem. uzdišem dušo!
Kad cigo zagudi jače.
Xuz naše šljivike lutani, o tebi sanjarim dušo 1 sjetan nešto sam valjda s cigana strastvena poja. Ta dodi tek oči da ti vidim
Sulamit kraljevno moja.
I voče miriši zrelo, a vjetrič lice mi ljubi. Što preko livada ravnih sa Save lagano pirka, Kod čerga tamo čadavih, masnih
Ciganska zamire svirka.
Tambura naša više ne zvoni, slavonska pjesma mre.
I cike.nestade kola, u selu tišina vlada,
M ajda jedino jesenska plava.
Xa zemlju sve vise pada.
.Toš gdjegdje sokacima pustim, erne gube se sjene.
Ponočni izbijaju sati, u zraku labor plije.
1 ništa . . „ tek lišee šušti svelo.
A luna blijeda sije.
o3Co
Dr. Duka Kuntarič: Organizacija socijalnog rada
i opčine.
1. dio.
Temeljna je dužnost države, da osigura pravni položaj osobe i imovine, te da pruža svoju pomočnicu ruku svojim državljanima u svim njihovim socijalnim potrebama. Pravna je dakle sigurnost osobe i imovinska zaštita te soeijalna pomoč najpreči soeijalni rad svake države. Do-kazuju nam to državni proračuni.
Dok je apsolutistička država vladala centralistično, u modernoj je pravnoj i k o n s t i t u c i jo n al n o j državi pobijedio nazor, da država ne može na opče zadovoljstvo i za valjano riješenje premnpgih socijalnih pitanja vla-<lati i upravljati centralistično, radi čega je gotovo sav svoj rad i upravu decentralizovala u oknižja, kotare i opčine.
Danas je opčina sa svojim vlastitim i prenesenim djelokrugom osnovna upravna jedinica. I kao što država imade svoje svrhe i zadače i načine, kako da unaprijed moralne i materijalne interese svojih državljana, tako ih imade i opčina. dakako u okviru opčih državnih svrha. Stoga su i opčine sa svojim socijalnim zadačama od vanredne znamenitosti za razvoj i una predenje moralne i materijalne kulture države i naroda. A kako nema sumnje o toni. da opčine kao flfcnovne upravne jedinice lak o mogu u vlar stitom svom djelokrugu učiniti mnogo za pobolišanje socijalnih prilika te za uspješno i povoljno riješenje socijalnih nevolja. zabavit čemo se potanje cpčinama i organizacijom socijalnog rada u njima fopčinska soeijalna politika).
I. Organizacijoni principi opčina.
Samo su dva motiva uvjeta, <la opčina u svom djelokrugu iz vla-stite inicijative valjano i dobro socijalno djeluje odnosrio udovoljava svim zadacima t. zv. opčinske socijalne politike, a to su: autonomija i demokracija.
Raznolikost gospodarskih i kulturnih interesa u gradovima i seliniav u industrijskim i agrarnim krajevima traži, da u različitim prilikama i potrebama državni zakoni budu okvirne norme, opča pravila i smjerniea, prema kojoj inia<lu opčine za svoje prilike i potrebe da rade i udovoljavaju svojim socijalnim zadacima. P Engleskoj. gdje su opčine vanredno mnogo učinile za soeijalni napredak i blagostanje svili staleža, ustaljeno je načelo samouprave poznate pod imenom self government. Tlez te autonomije, samouprave, ne mogu opčine vršiti svojih socijalnih zadataka.
Po t o 111 je a u t o n o m i j a ili samouprava prvi temeljni organizacijoni princip o p e i n a.
P opčini moraju imati riječ s vi opčinari. jer se opčina mora skrbiti za sve i štititi interese sviju. Ako naime u opčini odlučuju samo neki sta-leži lako če se dogoditi, da če doči do snažnijeg izražaja i udovoljenja posebni interesi tih staleža, dapače i stranački interesi, dok če interesi onih, kcjih se manje čuje odlučna riječ ili koji nijesu nikako zastupani, ostati nec paženi, nepriznati i neuvaženi radi pristranosti gospodujuče klase. Na-ravni zakon imperativno zapovijeda, da se u opčini prizna zastupstvo svima staležima. Ovo se načelo manifestira opčini, tajnim, jednakim i direktnim izbornim pravom. Izborno pravo u opčinsko zastupstvo ne može biti tako široko kao za parlamenat, več ga treba ograničiti na one, kojima su radi svog stalnog boravišta u opčini dobro poznate njene prilike i potrebe. Zato neki stručnjaci u pitanju opčinske politike kao Adolf Damaschke prepo-riičuju za opčinske izbore sistem proporeija, po kom bi u opčinskim za-etupstvima dobila zaštitu i manjina i njeni interesi. To je čisti demokra-tički princip.
Pot o m je demokracija drugi t e m e 1 j n i o r g a n i z a-c i o n i princip opčina.
Samo na tim principima konstituirane opčine bit če kadre svojim so-cijalnim radom unaprijediti blagostanje ne samo svoje več i naroda i države ili drugim riječima: samo takve opčine htjeti če i moči soeralno rad i ti.
II. Socijalna politika opčina i socijalizam.
Rad opčina oko rješavanja svojih socijalnih zadataka i za unapredenje socijalnog blagostanja opčinara nazivaju neki opčinskim socijalizmom.
Ako državni socijalizam znači nauku, po kojoj je država dužna. da pametnom socijalnom politikom oživotvori sve iivjete, da unaprijedi i stvori socijalno i ekonomsko blagostanje, da je ono opčenito, onda ie to ispravan nauk. ali je ime slabo. Tako je i s opčinskim socijalizmom. Ako je opčini zadača, da ostvari sve preduvjete socijalnom blagostanju opčine, onda to nije nikakov opčinski socijalizam, več je to socijalna politika opčine.
Neispravno je dakie načelo i sistem, po kom država odnosno opčina svojim radom privodi svrsi svoje socijalno djelovanje, nazivati državnim odnosno opčinskim socijalizmom, jer je socijalizam nešto sasvim drugo i jer je zato ispravan jedino naziv državne odnosno opčinske politike.
To je tim opravdanije naglasiti tu razliku. jer socijalisti nijesu začetnici opčinske socijalne politike. Rodni kraj je opčinske socijalne politike Engleska, a upravo se tamo ona razvila bez soeijalističkoga uijecaja. Socijalisti su naime kao odlučni neprijatelji državnog socijalizma, nepri-jatelji i opčinskog socijalizma, jer su opčine organizacije u državi te se temelje na istim načelima kao i države. Ovakovo su stanovište proti dr-žavnom i opčinskom socijalizmu zauzeli g. 1892. u Berlinu inicijativom Liebknechtovom njemački socijalisti, kada je u Njemačkoj opčinski socijalizam bio tek u zamecima. Svoje su stanovište motivirali time, Što je sa-danja država organizirana kapitalistička tvorba, država klasna, koja stoji na današnjoj formi produkcije i njo j služi. Državni je socijalizam zapravo državni kapitalizam. koji povečava političkii ovisnost i gospodarsko ropstvo.
Zastupnici krščanske socijalne misli dosljedni svojim načelima odu-vijek su pobijali socijalizam, pa imajuči ispravne nazore o državnoj i opčinsko j socijalnoj politici odlučno su se borili za priznanje i oživotvo-renje pravih i zdravih socijalnih ideja u državi i opčini.
III. Opčeniti zadaci opčinske socijalne politike.
Hrvatski se katoiici upče nijeeu zanimali socijalnom politikom opčina. Zanimanje za nju nije došlo do izražaja ni u našim opčim kato-ličkim kongresima; drugojačije su radii i Slovenci i Nijemci.
Medu opčenite zadatke opčinske socijalne politike u prvi red moramo svrstati pučku prosvjetu. U tom je pogledu U. slovenski katolički sasta-nak (11)01.) proglasio ovu rezoluciju: »Avtonomni zastopi, zlasti občine (in dežele), so dolžne skrbeti za izobrazbo ljudstva v najširšem pomenu: zlasti naj ustanavljajo strokovne rokodelske, kmetijske nadaljevalne, trgovske, gospodinjske šole; skrbe naj za pouk. s katerim naj se izpopolnjujejo, oziroma na novo uvajajo domače obrti, podpirajo naj ljudske knjižnice in poučna predavanja«.
Obzirom da u nas cvate analfabetizam, a škole se još uvijek zanema-ruju. opčine bi morale uzeti u svoje ruke organiziranje tečajeva za nepismene, a ne čekati na privatnu inicijativu pojedinaca. 1 i>ojediniin bi se opčinama ti tečajevi morali konstatno podržavati, dok bi nestalo i zadnjeg analfabeta ne računaj uči dakako starije generacije. Kako je pismenost elementarni uvjet svakom napretku, to opčine ne bi ismjele žaliti novčanih žrtav-a. S tim bi se u savezu morala promijeniti i školska politika opčina.
Za podizanje narodnog gospodarstva u opčinama navlastito da se digne ljubav k razumnom i naprednom gospodarenju u ^Poske omladine. morale bi opčine osobito podupirati školske vrtove. (Pomislimo samo na vočarstvo. pčelarstvo!). 1' najnovije se vrijeme čini. da spoznaja o znamenitosti školskib vrtova zauzima sve šire dimenzije i čini se, da nije laleko vrijeme, kada če u seoskim opčinama nesamo iz pedagoških nego i iz na-rodno-gospodarskih motiva osni vanje školskib vrtova postati ž t vom po-trebom.
Skolski su vrtovi u najtješnjeni savezu s »nadaljevalnim« školama. koje su najmladi član u redu nacijonalnih odgojnih instituta. S četrnaestoni godinoni nije još nitko zrio. Doba je od 15. do 18. godine za razvoj lju 1-skog života od največe znamenitosti pa za to opčine ne bi smjele u toj dobi pustiti svoje omladine bez sigurna vodiča. Tima bi školama morala biti svrha. da se omladina gospodarski i kučanstveno izobrazi; da se alkolioli-zam več u klici uguši i da se omladina očuva i riješi one surovosti, koja je uzrokom tolikim zlima dapače i zločiniina u moralnom i materijalnom smislu. Zgcdno označuje »nadaljevalnu« školu Sohnrev: Die Fortbil-dungsscluile erstrebt den Ausbau und Abschluss der Volksschulbildung im Posebnu bi študiju iziskivala poredba tih škola s našim opetovnicama.
1 okvir pučke prosvjete ide kučanska odgoja djevojaka i žena, či-taonice i pučke knjižnice s izabranim djelima. širenje dobrih knjiga, jer je lektira vrlo važno sredstvo za opču prosvjetu i odgoj naroda, isto bi tako bilo poželjno osnivanje malih pučkili pozornica, koje imadu osobito znaeenje za duševni i društveni život u opčinama, valjalo bi organizirati i valjana opča i stručna pučka predavanja.
Druga je zadača opčina skrb za javno čudorede. Opčina treba da sviina sredstviina suzbi.a alkoholizam, pobija raspojasne plesove |>o krčmama i zatvara zloglasne kuče, u kojima nestaje svaki trag stidu i na-ravnom poštenju, a da i ne govorim o najgroznijim posljedicama u po-gledu vjerskog i zdravstvenog života. Treba da budno bdije nad razoi-nim djelom kinematografa, koji često računaju na najniže i najsurovije nagone ljudi, izjednačene s onima životinjskim. Trebit d-a najoštrije kazni i progotii psov a če i one, koji pod lažnim vidom poštenja i kulture šire naj-besramnije stvari. Osobe razuzdana života, osobito pokvarene seoske (u gradskim opčinama gradske) žene, koje stavljaju u pogibao svojim ži-
vetom najnježnije strane omladine. trebalo bi staviti pod najstroži poli-eajni nadzor i za naj manj i prekršaj suprot javnog čudoreda osjetljivo i egzemplarno kazniti, "udarivši žig sramote na ovakove neljude.
Socijalna higijena (zdravstvo) je takoder jed na od opčih zadava opčinske socijalne politike.
Selo je nepresušivo vrelo, iz koga teku potoei snage i života za sav narod, ~elo je zdravlje i život. Ono u zdravstvenem pogledu uživa prvenstvo i svaku prednost pred gradom, koji ima sve moguče najraznoličnije i najuzornije zdravstvene institute, no koji su ipak samo nadomjestak za 'zgubljeno dobro. 1'sprkos tome valja i na selu misliti na njegu zdravlja i paziti na zdravstvene prilike. Drugi je slovenski katolieki sastanak za-ključio: »Za zdravlje naj skrbe avtonomni zastopi zlasti s tem, da strgo nadzira jo stanovanja, pomagajo delavskim stavbnim društvom, ustanavljajo kopališča, snujejo ali podpirajo ljudska zdravilišča proti jetiki in pijančevanju«.
Obzirom na javno zdravstvo modale bi opčine urediti opskrbu vodom, sbodnim odredbama čistoču. u mljekarstvu i kod proizvodnje mlječnih produkata provesti izvjesnu kontrolu, pobrinuti se za dezinfekciju u doba * zaraza, subijati uzroke tuberkuloze i veneričnih bolesti, a sve to priklad-nim poukama, predavanjima, slikama, oglasima, preventivnim mjerama, organizacijom sam ari tank i i djelovanjem opčinskog liječnika.
Za veče .je industrijske opčine važno pitanje stanova. Može se ustvr-diti, da je pitanje stanova na selu i nesamo u industrijskim krajevima isto tako teško kao i u gradovima. Razlika izmedu potrebe uredenja ovoga pitanja na selu i u gradu stoji bitno u tom, što se ta potreba na selu jedva spoznaje i za njeno uklonjenje tako reči ništa i ne radi. dok su o toj potrebi u gradovima ispisane več čitave knjižnice. Za uredenje stambenoga pitanja morale bi opčine, ako je dotle došla mjesna potreba, same kupovati prikladna gradilišia, graditi kuče i iznajml ji vati stanove odnosno osnivati takove udruge s tom svrhom ili ako več postoje, izdašno ih pomagati., Tim iti se ovo zlo znatno saniralo, a stalo bi se na put i prostoj špekulaciji sta-noviina i zemljištem. Kako je to pitanje lijepo riješeno u nekim (industrijskim) krajevima Njemačke, Engleske i rFancuske, isto i Belgije, dalo bi se puno navesti primjera.
1" svakoj, bi se opčini moralo konstituirati socijalno viječe kao centralni ured svih socijalnih akcija opčine. kojemu bi u glavnom bili članovi strukovnjaci i takovi opčinari, koji imadu smisla za socijalni napredak. Ako to nije mozda za sada moguče u pojedinim ppčinama, dalo bi se na-činiti u pojedinim kotarima za področje njegovo. JTakovo bi socijalno viječe imalo svoju pučku pisarnu, u kojoj bi svatko dobio besplatan savjet u pravnim i u svim drugim stvarima. Tako bi se stalo na put nadripisar-stvu. koje je narodu nanijelo silnih šteta, mnogoga uništilo ekonomski, a inogao bi se kontrolirati i rad onih, koji po svom zvanju imadu pravo za-stupanja stranačkib interesa.
Konačno bih još ubrojio k opčim zadacima opčinske socijalne politike siizbijanje lihve i nepošteno izrabljivanje opčinara po trgovcima bez kon-kurencije te takve institute i poduzeča, koja služe opčim potrebama i svr-hama i koja pojedinci poduzetnici i vlasnici sebično iskoriščuju. Takovi su komunalni instituti i poduzeča u vlastitoj režiji opčne, tako električne centrale, vodovodi i druga slična poduzeča.
IV. Posebni zadaci opčinske socijalne politike.
Govoreči o opčenitim zadacima opčinske socijalne politike mogli smo primijetiti. da su ti zadaci opčeniti zato. jer se tiču svih opčinara bez obzira
.na staleže. Posebni se zadaci opčinske socijalne politike tiču pojedinih staleža. Prikazat en ih najkrače.
Seljaci.
Seoske opčine neka podupiru gospodarsko zadrugarstvo i osigtiranje seljaka, pospješuju osnivanje kreditnih (rajfajznovki), produktivnih i koti zuinnih, strojevnih zadruga te neka unapreduiu nagradama gospodarski razvoj seljaštva, a svim silama zaštičuju od lihve i padanja u dugove te opterečivanje seljačkih posjeda hipotekama.
U granicama je ove raspravice zasada dosta i toliko istači iako je seljaitvo i seljačko pitanje za nas na j vitalni je.
Obrtnici.
Obzirom na obrtnike i na razvoj obrta podupirat če opčine strukovne skole, obrtne tečajeve i uzorne radionice. Davat če obrtnicima pod povolj-nim uvjetima. pogon iz opčinskih električnih centrala i si. Podupirat če skupne radionice i kupovanje strojeva za takove radionice, po toni skupna obrtnička skladišta kao i skupne prodavaonice, a napose obrtno zadrugarstvo (kreditne zadruge, zadruge za kupovanje i t. d.)
Izvrši vanje raznih poslova treba da povjeravaju domačim obrtnicima. * a to povjeravanje poslova treba da urede tako, da se ne razvije medjusobna prijava obrtnička konkurencija. koja donosi štetu i obrtnicima i opčinama.
Xo ovom još miestu treba istači skrb opčina za moralni i materij ilni nzgoj obrtničkog podmlatka.
Padnici.
Ako radnic-i nemaju svoje organizacije u opčini. treba je stvoriti; u svakom slučaju neka opčine osni vaju i urede posredovalnice za seoske radnike i poslove; neka skrbe za besposlene radnike davajuči im posla i podupirajuči radnička udruženja za osigtiranje besposlenih i bolesnilt rad-nika. Konačno neka grade radničke stanove i podupiru takova radničk i ■društva, kojima je svrha uredenje radničkih stanova.
Posebnu če pažnju posvečivati opčine svojim radnicima. Opčina k i > posl(<lavka mora biti uzor svim poslodavcima. Njezina poduzeča morjju biti uzor poduzeča svim privatnicima. Dakle i što se tiče plače, raluoir vremena i radnog poslovnika, radničkih odbora, brige za zdrave nastambe« brige za bolesne, iznemogle i stare radnike i njihove obitelji. — u svemit -tome mora opčina svojim primjerom prednjačiti.
Ubogi i sirote.
I koliko ne učini svoje privatna krščanska ljubav i privatni rad opčtn-ska soeijalna politika niora iči za tim. da se osnivaju i podupiru d ječ j i domovi, da se uredi opskrba ubogih, ustroje ubožnice i prehrane za uboge
i sirote.	*	_
Svjetski nam je rat konačno donio i veliku zadaču: skrb za ratne invalide i zaštitu njiliovih osobnih, obiteljskih i imovinskih interesa.
II. dio.
I. Krajevi, gdje umire Hrvatska ...
Jeseni 1913., za vedre zvjezdane noči, skupilo nas se tridesetak doma-gojaca u društvenim prostorijama. Bilo je to u prvim danima života Fi-ringerove narodno-obrambene sekcije hrvatskog katoličkog akadeinskog društva »Domagoj«. Sa svih študentskih lica odražavao se tada jedan izražaj, a po njem si mogao razabrati, da se u taj momenat radi o velikoj i ozbiljnoj situaciji, u kojoj se nalaze domagojci. jer se tim radom, koji .je lelxlio svitna u dušama, stupa u novu fazu organizirani katolički pokret.
Sa p r,oče! ne stijene pod Isusovim raspelom bacalo je na nas zabrinute i ozbiljne poglede oko Mahničevo . . .
Glas predsjednikova zvonca razbio je žamor, uveličao dostojanstvenu ozbiljnost situacije, pojedinci se primakli stolovima. s knjigama, zemljo-vidima, papirom i olovkama . . .
Redaktor »Riječkih novina« Petar Rogulja govorio je o našem na-rodno-obrambenom radu.
1 svojim sam bilješkama našao zapisano slijedeče: Defenzivna akcija protiv invaziji stranih elemenata, organizacija na šeg elementa kod kuče i vani i pitanje našeg samoodržanja — to je prva i ishodišna tačka našeg narodno-obrambenog rada. Samo svestrano organiziranim radom spasiti čemo Hrvatsku. koja je počela umirati i vratit joj energije za život . . .
Prošao sam odonda jedan lustrum, ali niknula je tada i jedna nova generacija u našim katoličkim redovima, koja je primila u svoju baštinu sva obilježja svojih prednika i proširila svoj program. Odonda učim i do-g radu jem svoju ideologiju. A to me proučavanje dovelo na izvor, pribli-'žilo narodu, župama i opčinama i tamo sam stekao uvjerenje, da doista imade krajeva, gdje umire Hrvatska. Firingerov čfcmak »Finis Croatiae«, - koji je štampan u »Riječkim novinama«, bio je onaj potresni glas, koji je u nama stvarao i stvorio odluke i dao nam snagu, da radimo.
Nedavno je moj dobri i revni prijatelj Pipinič, kapelan orahovički nayisao u »Novinama« jedan članak, kao jedan prizvuk o krajevima našega umiranja, a sjetio se i mene, misleči da sam bio možda nesvjestan, kad sam napisao u jednoj »Luči« članak o tome. Al islio je, da možda nije-sam bio svijestan, kolikoga su zamašaja bile one 'riječi.
Rio sam, da potpuno svijestan značenja tih vi ječi. Ta zar može čovjek. koji nije uvjeren, da depopulaeija naroda i neomaltuzijanističke ideje i njihove posljedice, propadanje običaja dobrih, zametanje narodne nošnje, s čim je uskoro skopčana i djelomična propast narodne kulture, nerazumno iseljivanje u prekomovske strane, seoba u grad, koja rada jednim izvjesnim proletarijatom gradskim, zaduženost našega naroda, tudinska kolonizacija, koja (-e sistematski provada, konačno ovaj rat, koji je osjetljivo opustio naše domove, i koji je stvorio tisuče nesposobnih radnih snao-a, koji je ti-suče izmučene ratnim nevoljama i gladom spremio na vječni počinak, zar može naš čovjek znajuči za sve to kao i za mnogo toga više, nesvijesno pisati i govoriti o umiranju našem? Zacijelo da ne može.
Rilo bi samo suvišno dakle ponovno na ovom injestu pisati o dezolat-nim prilikama, u kojima živi naš narod, a u koje ga je napose ovaj svjetski rat stavio. Počeci zla leže bezuvjetno u temeljnim stanicama državne organizacije, da ne spominjem obitelji. u župama i opčinama, premda prve nijesu državne organizacije.
A kad dugo za besanih noči razmišljam o našoj narodnoj budučnosti i o našem narodnom umiranju, tada se sječam Krekovih r i ječi: Organizacija! Ta čarobna riječ povest če nas u dvore snage, slobode i života. Time treba da počne i naš rad za naše narodno samoodržanje. Ta j rad treba da se provede najprije na ladanju, po seoskim opčinama i župama, a naj prije upravo u onim krajevima, gdje Hrvatska počinje umirati. . .
II. Dva uzorna radnika.
... „Neka se rasprostire sveta Crkva cijelim svijetom, neka dodje kraljevstvo Isusa Krista!..."
F. Vrau.
Ako su Vas ikada kakvi velikani mogli svojom slavom zanijeti i odu-ševiti. ako ste se ikada mogli diviti velikim djelima njihovim, uvjeren sam.
<la na Vas mogu tako impnlzivno i silno da djeluju tim veema onakovi ju-naci savremenog nicdernog svijeta, kakovi su bili jedan Filibert Vrau i jedan dr. -Janez Ev. Krek.
Jedan apostol nordskih katolika, duša svekatoličke akcije i obrazo-vatelj uzornog katoličkog lillskog departementa. drugi vodja naroda, agitator i preporoditelj katoličke misli, nosilac ideja i mučenik.
Me vjerujem, da nijeste čitali prekrasno životopisno djelo o kato-ličkoin organizatoru Filibertu Vrau. Zato i ne ču da vam potanko pričam pjesmu života toga velikega sina svete Orkve i franeuskoga naroda. Ali zar ni jeste prateči rad toga skromnog radnika-velikana na svim područjima javnog i privatnog života, u crkvi, u obitelji, u društvu, škoji. tvornici, stvarali u duši svojoj sniione osnove o vašem budučem radu i životu '. Zar na vas nije djelo val a ona duša Filibertova, ona j duh milosti, ono neuzrlr-mano pouzdanje u Božju volju, zar nijeste primijetili, ta to ste m-irali primijetiti, da upravo u takvoni radu i u takvom pouzdanju u Božju volju, u vječnoj želji i ideal, da dodje kraljevstvo Isusovo. moralo nalaziti je-dine uvjete svakom uspjehu Filiberta Vrau-a. F tom je i bila veličina njegova i sva snaga njegoyi, kojom je pobjedivao sebe i sav svijet i kojom je hrlio opasan milošču Božjom od uspjeha do uspjeba, od pobjede do pobjede katoličke misli . . .
Ni mrtvi naš vojvoda nije bio drugačiji. Propovjednik Ijubavi i pro povjednik pouzdanja u milost Božju. Kolikoput se culo iz njegovih usta riječ, da nas samo pravi duh pravo shvačenog i prakticiranog vjerskog katoličkog života može jedino održati, kako nas pojedince tako i čitavc naše organizacije. Zato i nije čudo, da nas je putio k vrelima nepresušnim, k vrelima blaga i milosti, k Isusu euharističkom. A gle. neumorni radnik, zar nije baš na tom temelju organizovao čitav slovenski narod, da če njegovo djelo ostati monumentuni aere perennius? On je dao nama primjer, kako i na kakvini načelima treba da radimo.
Zašto sani učinio ovu disgresiju ? Zato, da vam kažem i la vas odu-ševim za najtemeljnije principe svega socijalnoga djelovanja i mu 'dnoga rada. Bez odlučnosti i stalnosti bit čemo popustljivi i mlaki, bit čemo u zlom smislu koncilijantni. a naš če idealizam popustiti. A htio sam da na-pomenem ove velikane i radi toga, jer nam oni mogu dati krasan primjer, kako se preporadaju katoličkim i socijalnim radom opčine. župe. kotari i cijela domovina.
III. Sistem narodnog orgartizovanja.
Treba dakle narod organizovati. Ta organizacija treba da obuhvata ne samo najšire narodne mase. več i inteligenciju. Kakova treba -d i bude la organizacija ( Odgovaram: k a t o 1 i č k a. izrazito k a t o 1 i č k a. d a p a č e i b o j o v n a, aktivna, ne reakcijonarska. To je jedino moguč .odgovor, koji je u skladu s eneiklikama vrhovne crkvene glave, sv. Oca.
To je pitanje rodilo za nas i u našim redovima suvišnim raspravama; ono je što više ]>i-ijetilo raskolom naše organizacije, a posljedice se toga još i danas opažaju.
Narodna je organizacija: vjerska, kultuno-prosvjetna, ekon miška, narodno-obrambena i politička.
Vjerska organizacija mora biti strogo konfesionalna. Katolic" dakle samo u čistim katoličkim udrugama. Ona je u prvom redu reliiri.jozna: bratovštine, kongregacije, 11 T. red sv. Franje. F drugom je karitativna: konference sv. Vinka, društva majčinska, društva sv. Marte i t. d.
Ivulturno-prosvjetna narodna organizacija s razloga, jer joj je svrha cdgojna, ne može biti drugačija nego konfesionalna. jer odgoju ne mQŽemo zamisliti interkonfesijonalnom ili i nekonfesijonalnom, pa je stoga i baza
toj organizaciji konfesijonalna. Prosvjetna društva- čitaonice, omladinske organizacije, djetička društva, razna kulturna, literarna, umjetnička udru-ženja i si.
Najprepornije je pitanje, mora ju li ekonomske organizacije biti kon-fesionalne ili je dopušteno, da budu i interkonfesionalne. Naglasujem, da je to pitanje u nekim našim grupama smatrano najprepornijim, jer je ono riješeno samo za Njemačku (Singulari quadam).
Moje je uvjerenje, od koga ču odustati samo pred jačim dokazi ma ili popustiti samo radi discipline, koja me veže na zaključke večine organizo-vanog katoličkog pokreta, da u tom pitanju treba da sli jedimo strcžu smjer-nicu Crkve, koja je iznimice popustila Njemačkoj radi velikoga broja radništva i radi pogibli. da se sve radništvo ne sjati u socijalističkom taboru. i jer je i suviše jasno, da i u strokovnim organizacijama ekonomskim nije moguče odijeliti področja čistih moralnih i materijalnih pitanjar pa ma se radilo i o strokovnim organizacijama. In fuga salus — klonimo se takvih organizacija, kojih mi ne trebamo, a u kojima dolazi ma i u naj-manju pcgibao čistoča i konsekvencija katoličkih načela.
To je tim ispravnije, jer je naš narod u večini katolički seljački narod. njegovom duhu i načinu života odgovaraju baš konfesionalne ekonomske ( rganizacije i jer je manji dio našega naroda pravoslavne vjeroispo-vijesti upravo na temelju konfesionalnom razvio snažnu ekonomsku orga-nizaciju. Ako je ta za njih bila dobra i uspješna, zašto ne bi i za nas?
Radi toga treba da je i ekonomskoj, strukovnoj i nestrukovnoj, baza konfesionalna. Tim nije isključena ni mogučnost ni dopustivost kooperacije s drugim, interkonfesionalnim i konfesionalnirn ekonomskim organizacijama, pa če o toj kooperaciji odlučiti samo momentana potreba, da se postignu svima zajednički ciljevi (na primjer štrajk, plače, radno vriieme, počinak i s].).
Takovo je stanovište u tom pitanju zauzeo i naš katolički kongres u Ljubljani, a svečano su ga opetovale i proklamirale »Xovine« (7 lipnja 1917.. vidi »Luč« III. str. 227.).
O narodno-obrambenoj organizaciji, a napose o političkoj ne držim uputnim, da na ovome mjestu o njima raspravljam. Debata o tome pripada u prvom redu »Senijorskom vjesniku«.
Ovakovu sani si idejologiju stvorio kao Domagojac, nju sani izgra-divao, njoj -e priklonio, ovakovu je zastupa velika večina svega organizo-vanog katoličkog pokreta (ako ispravno sudim), u koji je samo pitanie taktike unijelo tragove cijepanja dcsada uvijek zbijenih naših redova.
TI;o če provesti tu narodnu organizaciju ? IJ izvjesnim pravcima i sama država, uglavnom rad pojedinaca odnosno inicijativa društvena, a jer se radi u posljednjim konsekvencijama o katoličkoj organizaciji hrvat-skoga naroda na svim područjiina, bezuvjetno organizovani katolički ]io-kret. Zato treba da naš pokret dade narodu sposobnih, spremnih i zna-čajnih ljudi, zato treba koncentrirati sve sile i energije, zbiti katoličke redove, udružiti i okupiti sve naše kapitale i poduzeča.
Ovo mi se činilo potrebitim da istaknem u ovoj raspravici, u kojoj raspravljam < organizaciji -ocijalnog rada i o opčinama, a kako početi raditi, jedan način — sadržaj je slijedečeg poglavlja,
IV. Uzorne župe, uzorne opčine, uzorni kotari.
„Prolelari svega svijeta, ujedinite se!"
Internacijonala.
Pod toni je Iczink un postala jaka socijalna demokracija.
»Katclici Lilla! udružite <e! glas je Filiberta Vrana, po njem je stvorio uzorne župe, uzomi katolički departement lillski.
»Luč« 1918. 9	129
Krek je govorio: Signatura je naše dobe liberalizam. Toj moči treba *uprotstaviti našu ideju pomoču organizacije.
Jedan osvrt na naše župe. Bez života, bez vjerskog duha, bez ikakovih vjerskih organizacija, mogao bili reči, jer je to pravilno ,a bolje je da više
0	toni i ne govorim.
Drugi osvrt na naše opčine. Doista bi suvišno bilo govoriti o ljudima, koji sa stolica bilježničkih, načelničkih i blagajničkih vedre i oblače. o opčinskoj inteligenciji i o njenoj ljubavi prema narodu, pa o shvačanju socijalnih dužnosti i potreba. Izbrojiti bi se dale opčine, koje nešto uzradiše.
Čast iznimkama! Opčenito rečeno u župama i opčinama bilanca rada
1	uSpjeha je pasivna, negativna.
Mi smo pokretna snaga, naša je dužnost, da več jednom krenemo rad oko socijalne i krščanske obnove naših opčina i župa s mrtve tačke. Posao je to naših učitelja, svečenika, akademičara, sve naše katoličke inteli-gencije.
1' svakom kotam, gdje je to moguče, gdje imade več sada naših se-nijora i naših ljudi« niuških i ženskih, treba da se obrazuje katolički o d b o r toga kotara sa svojim uredom.
Opseg rada takvog odbora dosta je jasno začrtan u ovoj raspravi. Svrha če 11111 biti, da u evidenciji drži sve potrebe, sve akcije u kotam, da sudjeluje svagdje, gdje treba naglasiti našu misao, zastupati je i braniti, glje treba štogod našega osnovati.
A oko sebe treba da okupi sve istaknute svečenike i lajike i da sam bude uzorna katolička organizacija. Iz kotarskog centruma, koji je cla-kako u savezu sa Zagrebom (senijoratom ili H. K. X. savežom) treba da sav svoj rad decentralizira u župe i opčine.
U prvom redu treba svojski poraditi oko rekristijanizacije župa. otvoriti crkve i ispovijedacnice, a podjedno raditi na svim poljinm na-rodnog života, polako ali temeljito i sigurno. Posao je ogroman, pun žr-tava, ta tu su vjerske, omladinske, gospodarske organizacije, tu je naša narodna obrana, tu dizanje i jačanje narodnog duha i tisuče drugih poslova.
Kotarski je dakle odbor središte svega rada u kotam. Pomoene su njegove sile župski i opčinski pododbori.
Takav je moj načrt naše organizacije i našega rada. Xe drijemajmo! Samo je nekolieina ljudi požrtvovnih i katolika na svome mjestu potrebno, da se organizira i to je več dosta za uspjeh.
Znam da nije moguče u svim kotarima več sada provesti ovakovu orga-nizaciju. Tu i tamo se može. Nama je do početka. Ali neka se takvim ra-dom samo nekoliko župa, samo nekoliko opčina, dva tri kotara digne do stepena, da ih možemo smatrati i gledati u njima uzorne župe.. uzorne opčine. tada več ne čemo biti daleko od pobjede naše misli.
Per aspera ad astra!
V. Podimo za njim!
Mnogo je od ovih ideja o zadacima opčinske socijalne politike izložio naš mrtvi v o j v o d a u svome govoru »Socialne naloge avtonomnih zastopov« na II. slovenskem katoličkom kongresu g. 1900. u Ljubljani. Kakav duh treba da tim i uopče svakim socijalnim djelom vlada, objasnio je vojvotla Krek i u svojoj kritici savremenog društva, koju je dao sloven-skom svijetu u literarnoj formi s naslovom: »Tz nove dobe«. E a d u treba B o ž j e g blagoslova pa i k a r d i n a 1 n a tačka Krekove socijalne obnove leži u u v j e r e n j u. da s v a k o djelo treba Božjeg blagoslova, treba andela, koji mole neprestano Božji blagoslov, da sli jedi naša d j e 1 a. I zato je njegov r a d b i o i o v j e n č a n u s p j e s i m a
i zato mi ii r a rl n ~ v o m e z a s a n a e i j u i p r e p o r o d naši h o p č i 11 s k i h i n a r o d n i h prilika: Podimo za 11 j i m, m r t v i m vojvodom svojim!...
*
Preostaje mi da još položim račun o literaturi, kojom ^ani se sl.užio izradujuči ovaj prilog našoj idejologiji, u kojemu izradku nema originalnih misli. Evo ih: Dr. Ušeničnik, Sociologija. Ob pedesetletnici dra. •laneza Kreka, Ljubljana 1917. — Sonhrev. Wegweiser fiir landliche VVohlfahrts- und Ileimatpflege, Berlin 1909. — A. Damaschke, Aufgaben der Oemeiiidepolitik. .Tena 1904. — Poročilo 11. slov. katol. shoda, Ljubljana 1901..-— Dr. Jos. lloholač. Ivulturno-socijalni zadaci naših seoskih i gradskih opčina. Mjesečnjk 1905. — Vanino D. L: Filibert Vrau.
M. Blaškovič:
Hriste, dodi!
O dodi. Hriste, slatki vjereniče. Bastrgni veo plavetnog neba. Več zora rana sa istoka sviče. A mo.:e srce gladno rajskog hljeba!
Svn noč sani 'odio ... broječ duge čase, Kad li če -jene preko neba preči. 1 rani pijetli podignuti glase, 1 rana zora sa istoka doči.
I niome srcu posteljica bijela. Za uzglavlje joj ljubica je mala, Ponjave, dvije latice lijera. Latica ruže mješto i>okrivala.
O dodi, dragi, u srdašce moje, Otpočini na posteljici bijeloj. T mirno snivaj slatke sanke svoje. O ljubavi nam vječnoj. neuveloj.
Svud vani led .... a vjetar urla 1 juti, P mame srcu žarki oganj gori. Tišine svete nitko mu ne muti. Po njem se pjesma djevičanska ori.
O dodi. Hriste, slatki vjereniče, Bastrgni veo plavetnoga neba. Več rana zora sa istoka sviče. A moje srce gladno rajskog hljeba!
U polju.
Mirisni lahor cvjetnim poljem piri, Oviječe se klanja, maslina srebreni. Zeleni val po pšenici se širi. Mladano lišče lože se zeleni.
Lahorac piri... 1* san me uljulja Latica šum; omame miriš — vali. Uspavanku mi poje roj metulja, štono ih lahor sa cviječa obali.
V. Grmovič:
Modre planine.
O j vi gore, mile gore!... Vi ste elegije čeznje, himne slobode! ... Zorom. kada bi sunce svojim prvim najčiščim zrakaiua splelo blistavi vijenac i ovilo ga oko ponositih vrhunaca, izlazio bi poručnih Blaž Goretič iz moga podzemnoga stana. Prvi bi pogled u]>ravio prema dalekim planinama. TJ oku bi mu titrala čežnja, a iz duše bi mu se izvijala molitva. Kada bi god vidio n daljini onu nježnu crtu ograničnih gora, uvijek bi ga zanosila čežnja k njima i preko njih. Kada bi oblači i magle zastrli onu poznatu crtu, bio bi tužan i potišten. Ali kada' bi sanio jednu crtieu gorskoga lanc& razabrao negdje izmedu magle, zatitrao bi mu oko usana zadovoljan posmjeh. Hlažu je bilo svejedno, — da li je vruče ili studeno — samo kada je mogao da gleda svoje daleke gore. Pogled na njih blažio bi žegu sunčanu i grijao ciču zimu,
Duboko mu se .je zarinula u kosti menila podzemnih stanova. Več se mjesece i godine povlači po njima, več godine i mjesece gazi blato onih dugih "dubokih jaraka, u kojima trune i gine eviječe mladosti. 11 ki.jima umire muška snaga. Ali otkako je spazio one modre planine, podnosi ,sve patnje lakše. Pregaranje ga i oclricanje ne stoji više onako velikih muka kao prije.
Kada bi se Blaž vračao o i>odne ili na večer nakon naporne službe sav znojan i umoran svomu stanu, išao je uvijek gore na ruibu jaraka, jer je tako mogao da gleda neprestano svoje gore. Samo bi ga puščani metci i šrapneli prisilili, da skoči u jarak i u njemu nastavi svoj put. Svaki bi čas otkrio ]>o koju novu crtu na planinama, po koju novu ljepotu. Uvijek je nalazio neke ])romjene. A sve su bile lijepe i mile.
Pred večer bi obično šetao sa časnicima i gledao svoje gore. S vi su ih gledali, divili ini se i čeznuli za njima. — Preko široke.ravnice, na kojoj su se samo po gdjegd.je izdizala pojedina stabla i vočnjaci, preko te do-sadne, monotone ravnice, koja ini je postala sasvim nepodnosljivom, puzili su im pogledi i zaustavljali se u plavkastoj daljini, na dalekim gorama. Cijelo je obzorje bilo jednolično, bez života, mrtvo, samo 11111 je onaj gorski lanac podavao života i bio 11111 je dragocjenim uresom.
Blaž .je naslučivao u onim gorama i iza njih čarobno earstvo, onakvo carstvo. kakvo je gledala njegova djetinja mašta u bajkama i pričama. Sve lijepo i ugodno prenio je onamo. Onamo je prenio svoje najslade sanje. Tam« s,i one cvale i njc-g 1 čekale. Ceznuo je neutaživom čežnjom za onom jilavom daljinom. Dan i noč, u snu i na javi . . .
Poručnik je Blaž Goretie ležao u travi pri zapadu sunca. Zadnje zrake iza dalekih gora odsijevale su u njegovim očima. U njima je plam-sala vatra čeznje i bola. Nebom su plovili oblači, — plovili su prema gor-skome carstvu. Ptice so zrakom letjele i pjevale, — letjele su prema že-Ijenim gorama. L poručuikove su čežnje onamo hrlile, — ali se on nije smio udalj:ti sa svoga m jesta. Kao- da je lancima sapet, kao da je u tamnicn
zatvoren--nije se smio maknuti. — samo su mu još misli i čežnje
slobodne ...
K and a je bio još regratom, morao je često da stoji na straži. Zapovi-jedeno bi mu bilo, kuda mora i smije bodati, kamo smije i mora gledati. Stupao je po dasci. koja je bila duga nekoliko koračaja. D vije je duge ure morao da hoda po njo j. Nekoliko koračaja, pa »stoj« — okret — opet nekoliko koračaja nazad, pa opet »stoj« — i tako u vječnost. Ni maknuti se nije smio kamo drugamo. Bilo je u njega još volje, žive volje, plamenih želja. 1 one su mu grizle dušu i nadimale grudi i izlazile su samo u uzda-sima kao magle. koje se odmah rasplinu, kao neplodno sjemenje, kao uzaludne molitve... Mora ga je davila, mora mu je ubijala volju, lomila krila mislima, sapinjala sve, što je njegovo, u trostruke lance.
1 sada je sapet. . . Oko njega je široka nepregledna ravnica, oko njega su sela i gradovi, a tamo u daljini plavetne gore. Ali ne smije onamo, mora ostati tude. Možda če mu vječno da gori u duši ona vatra čežnje za plavetnom daijinom, za daiekim gorskim earstvom . . . Možda če jednoin ležati u travi — na tudoj grudi — bez daha i bez krvi, ali i tada če mu u oku odsijevati one modre planine i u mrtvim če grudima buktiti plamen neutažene čežnje, čežnje za daiekim gorskim earstvom . . .
Neispjevana pjesma.
Unjegovoj su duši zvonjeli skladni zvukovi. Misli su se same od sebe slijevale u ritmičke pjesme. Prirodne Ijepote, gorde planine, brjegovi, mirisave livade, nbave kučice, žubor potočiča. — ljudi i krajevi, — sve je to poprimalo u njemu oblik pjesme, poletne, za nosne pjesme. Sunčev tračak, što bi obasjao na travi inušicu, prešao bi u njegovu dušu i zacilikao tihom. nečujn.orn pjesmom. Urlanje bure u visokim omorama, urnebesna gromka jeka gromova brujala je Ipoput veličajne himne. IJ njemu, oko njega — sve je to bila pjesma, pjesma i molitva.
1 tude knjige, tude pjesme odjekivale su u njemu posebnim glasovima. dobivale su nove oblike, svjetlucale bi novim sjajem. T sam je pisao i pjevao . . .
Stojao je navrh planine. Oštar iint je vjetar duvao nad glavom, ali ispod njega nije bilo ni daška vjetrova. Božje je sunce blagosivalo svemir.
P duši mu je sve vrjelo i dizalo se, hrlilo na snažnim krilma u višine, visoko, visoko . . .
—	Gospode! Gospode! Gospode! .. .
—	Što li je osjetio Mojsije na hridini Sinajskoj u bližini Vječnosti. kacla evo u mojoj duši na ]!Ogled ovih čara. ovih milina bukti, hoče da jurne.
da provali iz zemljane lupine!--:--Ova je jdanina granitni oltar, što
ga podiže zemlja iz svojih dubina. — podiže ga Gospodu. S njega se izvi-jaju u bijelim maglama, u balzamu omorika, u mirisu eiklama naše molitve. naši vapaji-------i---------—--
Htio je da to napiše u pjesmu — — —
Oekao je i slagao u duši veličajnu himnu. Pišuči i pjevajuči mislih je uvijek na nju. Ona mu je podavala poleta i zanosa za sva djela. Nije znao ni kakav bi joj naslov dao, tako je bila nedokučiva peru, tako je bila uzvišena nad c-vim. što je dosada napisao čovjek. Tek je nabacao na papir nekoliko redaka, koji su bili blijeda slika njegove mašte. Kada bi napisao ono, što mu je u duši. kad bi mogao to napisati, riječi bi se iskrile, papir bi se žari,o, slova bi pjevala i mirisala zadahom Vječnosti...
U zanosu, radu i borbi prolazio je životom.
Jednom — listaj uči po svojim bilježnicama — naide i na kratki načrt zasnovane himne. Gotovo se zapanji: Ta taj je načrt uzvišena pjesma! Sam se zadivi svojoj tadanjoj mašti. To nijesu riječi. — to su lake pahu-ljice, to su prozirne zrake . . . Nema na njima ni trunka zendje, nego sam eter. čista poezija ...
Tražio je štogod zgodna za svoj list. — a eto našao je.
Onda se sjeti, da je to pribilježio samo kao načrt. Kako li je poletna i sunčana bila onda njegova mašta! Vijala se je po vrtoglavim svemirskim
prostorima lagano nečujno, voljko i smiono. A sada? ...---Pokušat
če da potraži u duši kristalni izvor svojih prijašnjih pjesama, pa da nade svoju neispjevanu himnu .. . Lutao je po bezbrižnom djetinetvu, po svojoj zlatnoj dobi: zagledao se u svoje miomirisne Ijubavi; puštao se milovanju najzamamniji-h priroduih impresija; dizao se najpoletnijim zanosom za rad; grijao se na vatri najljepših uspjeha... Prosto je. sve je prošlo, — nema više one svježine njegove lakokrile mašte. da jurne brzinom i sjajem munje u ona svemirska carstva ...---
Snuždila mu se je duša. Teško je uzdahnuo i zanio se u svoju neda-leku prošlost, u svoje cvijetne vrtove... Zar je sada doista tako slab? — Zašto ? — Zar život, rad, borba —? Zar ga je to slomilo? — Ta u njemu je još snage, još čežnje za radom, — još nije bacio sve u blato . . .
Zao mu je bilo one veličajne, neispjevane himne. Zašto je nije odmah ispjevao? — — — Sada je kasno.----
Svo^u bol, tugu i razočaranje složi na papir. — tugu i bol za neispje-vanom pjesmom, koja je u njemu živjela i koja ga je ostavila ...
Kada su prvi zorini trakovi pali u njegovu sobu, osvijetlili su njegovu glavu, koja je bila klonula na nekoliko papiriča. Na. papiričima su se hlistale kaplje suza. a ispisana su se slova kupala n njima, pa su se prelijevala i sjajila. A kada je preko njih prešla prva zraka mladoga sunca, zažarila su se i zaiekrila . ..
Probudio se je. digao glavu. Na prozor je zanio jutarnji povjetarac miriš planine i samilosno pomilovac. čovjeka. koji je napisao svoju naj-bolju pjesmu ...---
Pojem domovine in naroda ie brezdvomno prastarega izvora; a to, kar si danes mislimo pod narodnostnim načelom, kar se je v obliki nacionalizma povzdignilo v našem času do tako močne gibalne zgodovinske sile. je nastalo šele začetkom 1!) tega stoletja, v dobi romantike.
Nastalo je šele v zvezi s silnim razvojem zgodovinskih znanosti, ki iih je duh romantike imel za posledico; moglo se je razviti šele ob napredovanju demokratične misli.
E. B.: O imperializmu.
Zgodovinsko znanje je namreč šele vzbudilo v nas ono zavest, da je poedinec tesno vezan in odvisen od preteklosti svojega naroda, in da je dobrobit in usoda posameznika često silno prizadeta od usode ljudstva, ki med njim živi in deluje. S tega stališča je okrepitev in iskrenost narodnega cnvstvovanja posledica napredujoče duševne izobrazbe.
Misel nacije. ki obsega narod v vsem njegovem obsegu, se je mogla razviti le v dobi demokratizma. Razviti se je mogla le v dobi, ki smatra ločitev naroda v gospodarsko gospodujoče in gospodarsko hlapčujoče, v politično privilegirane in politično brezpravne, v izobražence in analfabete, za oviro enakosti in skupnosti, ki sta pogojni načeli demokratizma.' Zato je bil boj proti politični in gospodarski neenakosti ■— to je boj za demokratizacijo javnega življenja —s tem, da je stremel za približevanjem posameznih narodovih slojev, obenem tudi delo za narodno misel. Prvi nacionalisti so bili prvi demokrati in prvi socialisti. S tega vidika je vele-poniembno, da ie dr. Krek, prvoboritelj jugoslovanskega narodnostnega načela, bil obenem nositelj demokratičnega gibanja na našem jugu. Že zgodaj se je moral Krek zavedati te važne resnice, kajti spisal je kar spočetka svojega javnega delovanja svoj »Socializem«. Vedel je, da je razvi-tek jugoslovanskega narodnega značaja, da je osredotočenje in rast našim nacionalnim silam le tedaj zagotovljena, ako padejo družabna nasprotstva, ki ločijo narod v sovražne si skupine.
Vsekakor se je izednačenje doslej pri vseh narodih izvršilo le v ideji m ga je smatrati za nacionalno zahtevo. A že ta enakost v ideologiji je poleg drugih momentov povzročila utrditev narodne misli. Nacije so se smatrale kot nekaki domovi, ki se v njih zbirajo posamezna ljudstva k skupnemu življenju; v njih spravljajo in gojijo, kar jim je dragega in skupnega: svoj jezik, svojo umetnost in znanost, svoje ekonomske dobrine-in politične posebnosti. Vsako ljudstvo ima tak dom in vsak človek ga ima. Razmerje naroda do naroda se očituje v medsebojni plemeniti tekmi. Napredek človeške kulture je vez in cilj, ki druži najrazličnejše narode v višjo celoto. To je nacionalizem v svoji čisti in prvotni obliki, kakor ga je pojmovala še začetkom 19 tega stoletja tačasna kozmopolitična filozofija. Tak kozmopolitičen nacionalist je bil v smislu svojega časa pri nas Prešeren.
Pri velikih, mogočnih narodih se je ta nacionalizem s časom (posebno po doseženem političnem ujedinjenju) razvil v drugačni, popolnoma novi -meri. Nastalo je mnenje, da mora narod v svet; da se mora pred drugimi narodi izkazati, s svojim gospodarstvom in s svojo državo nekaj veljati. Zunanja oblast, politična mogočnost in slično so cilji, ki jih mora vsak narod doseči, ako hoče, da bo njegovemu nacionalnemu častihlepju zadoščeno. Imponujoca silovitost in gospodarsko bogastvo je za narod kategoričen imperativ, ki ga je treba udejstviti in, če ne gre drugače, na račun sosedov, na račun slabših, manj razvitih narodov. Nacionalizem postane bojevit, napadalen, nevaren. Spremeni' se v takozvani imperializem. Imperializem je vrhunec, ki ga je nacionalna misel v našem času dosegla: je ekstaza nacionalizma, postavljenega na neetično, egoistično umstveno podlago. Nadvlada lastnega naroda nad drugimi narodi je priznan ali nepriznan cilj modernega imperializma. Pri velikih narodih se sublimira narodno stremljenje v vprašanju: Kdo naj bo gospodar sveta? Vsak imperialističen 11 aro d si misli seveda, da je on tisti izvoljenec, ki mu je poverila zgodovina misijo svetovnega gospodstva.
_ če se s tem nasilnim mišljenjem združi neke vrste verskega čuvstvo-vanja, tedaj doživi človeštvo prizor, da se proglasi imperialističen narod za izvoljeno ljudstvo. Smatra se za orodje božjih načrtov. Vse, kar tako ljudstvo <p odvzame, kar v miru in vojski stori, je le izvrševanje božje volje. Logičen sklep za vsakega mislečega človeka je, da se vsak narod, ki ee
proti temu ljudstvu bori, ki se mu na bojnem polju vrže v bran, proti vi pravzaprav božjim načrtom. Tako mišljenje srečujemo pogostoma v nemški državi. Tako je nedavno, menda po sklepu ruskega miru, povdaril v neki •objavi Viljem II.. da stoji nemško ljudstvo pod posebno zaščito Boga. da ima Bog ž njim, kakor kaže, »še posebne namene«.
Ker je pa nemški narod ne le veren, temuč tudi učen, posebno v naravoslovju sila izobražen, nahajamo v ideologiji nemškega imperializma tudi biologičen dokaz za upravičenost nemške ekspanzivnosti. Tudi narod da je organizem, ki sledi svojim posebnim naravnim zakonom. Kakor vsako živo bitje, sledi tudi narod vrojenemu življenskemu nagonu, ki zahteva neprestano rast in neprekinjeno razvijanje. Zato je že nujna biolo-gična zahteva, da postane narod vedno večji, mogočnejši in razsežnejsi. Narod je po svoji naravi ekspanziven in gospodovalen. Le trudni in umirajoči narodi se omejujejo na to, kar imajo in se branijo. Zdravi narodi >o napadalni.
V tej argumentaciji je izražena misel, da se družabno življenje razvija po istih neizpremenlji.vih železnih zakonih, ki vladajo v rastlinstvu in živalstvu. Ker je pa človeško sožitje odvisno tudi od proste človeške odločitve od svobodnega hotenja človekovega in ne le od neizbežnih, nujnih biologičnih zakonov, je ta dokaz pomankljiv in zato napačen.
Poleg tega je razvoj naroda mogoč na polju kulture, umetnosti in znanosti, kjer se lahko napredek vrši v nedogled, ne da bi se pri tem slabejši sosedje morali usužnjiti ali izkoriščati.
Imperialisti vidijo seveda veličino svojega naroda v drugih stvareh. Vidijo ga predvsem v gospodarski nadvladi, v gospodarskem izrabljanju. Zato so imperialističen narod s skrbljivostjo razgleduje okoli sebe, da bi našel kje deželo ali nerazvito ljudstvo za spečavanje svojih gospodarskih izdelkov. Dokler se kupčije gladko in dobičkanosno razvijajo, dokler je nerazvit narod navezan na industrijo močnejšega, je imperialističen narod miroljuben in velikodušen; postavlja se v svetu kot zaščitnik malih narodov. Močno je namreč na tem zabrinjen, da se gospodarsko odvisna dežela ne zaplete v vojsko; zakaj v vojski so razmere zmedene, trgovina ubita ali vsaj >ilno izpodvezana; kupčije se ne morejo razvijati in napredovati in tako zamore vojska industrijo imperialistčnega naroda globoko oškodovati. Dotoki denarja so v nevarnosti, da -^e zamašijo. V tem slučaju je imperialist pospeševatelj pacifizma.
Še več; z veseljem celo vdi, da civilizacija zaostalega naroda napreduje. Zakaj z naraščajočo civilizacijo naraščajo potrebe; in čim večje in mnogovrstnejše so potrebe, tem večje je povpraševanje po novih izdelkih, tem dobičkanosnejši je blagovni promet. Zato je imperialist, če kažejo praktične razmere, pospeševatel j civilizacije.
Toda s svobodno trgovino, z razširjevanjem izobrazbe in kulture se te odvisno države učvrstijo in si osnujejo lastno gospodarstvo. Ustanavljajo se domače industrije, ki se spuste v tekmo z inozemskim kapitalom. Zaščitne colnine imajo namen, da zaprejo tujim obrtnim izdelkom uvoz v notranjost drža ve. V takem po državni oblasti zavarovanem zavetju .je povzdig domače obrti lahek in hiter. Ko imperialistična država zapazi, da izgublja trumoma svoje odjemalce, prične njeno podjetništvo iskati načinov, kako bi Za prizadeto mu škodo našlo izravnave. Ker je izvoz blaga oviran po zaščitnih colninah, prične izvažati svoj kapital, da z njegovo pomočjo ustanovi v tuji deželi lastna konkurenčna podjetja, ki naj si jih takoreč o 1 znotraj, preko mejnih colnin, osvojijo tuji t.g. Nalaganje kapitala v tujini je postalo sila priljubljeno gospodarsko načelo; izvaja se tudi tam, kjer ne sili k temu colninska politika tuje države. Tako so n. pr. Angleži pre-pletli ves svet s svojimi podjetji; Nemci jim sledijo. Poslednji se mislijo .s svojim kapitalom usidrati tudi v naše, v jugoslovansko narodno življenje.
Znano je. kako so sporedno z Madžari posejali Srbijo in Herceg-Bosno s svojimi bankami, ki naj ovladujejo gospodarsko življenje teli dežel. Posebno j!ni leže na srcu premogovniki in rudokopi, ki obljubujejo velike dobičke po vojni. Znano je, kako se trudijo, da bi pokupili ob Jadran skem morju zemljišča, ki jih rabijo za raznolika gospodarska podjetja v bodočnosti. Tako uineta ta dva imperialistična naroda, brezšumno in spretno, izrabiti naš ; gospodarsko zaostalost v svoj prilog. Z milijoni, ki prihajajo iz naših dežel leto na leto v nemške in madžarske roke, si zidajo palače, krasijo svoja mesta, ustanavljajo kulturne naprave, pospešujejo svojo umetnost in tudi ti milijoni tvorijo končno gmotno podlago vsem proti nam naperjenim bojnim organizacijam, kak ir Siidmark in Schulverein. V trenotku, ko bi se osnovala jugoslovanska država, bi se razmere silno spremenile. Z državno pomočjo bi se zainogli mnogo laže in hitreje osamosvojiti lia gospodarskem polju in s tem bi zadali nemškemu in ogrskemu imperialističnemu stremljenju občuten udarec. Zato je zagrizeni in ljuti odpor teh dveh narodov proti našemu ujedinjenju z gospodarskega stališča zelo umljiv.
Imperializem utira pot svojemu kapitalu tudi v prekmorskih deželah; s silo zaseda pokrajine neciviliziranih narodov in jih podreja svojemu političnemu gospodstvu. Tako nastajajo kolonije, ki služijo gospodujoči državi v dvojni smeri: z ene strani ji nudijo nove in sicer zagotovljene odjemalce. z druge jo zalagajo s cenenimi surovinami, ki jih ta za svojo obrt neobhodno rabi.
Kolonijalue politike so se lotile v zadnjih desetletjih vse imperialistične države. Necivilizirana plemena Afrike, Indijskega in Tihega Oceana si postala blago, ki ž njim »krščanski« narodi neomajno razpolagajo. Delijo in zamenjujejo si ga poljubno, večkrat se zanj trgajo in pretepajo.
S silo za vo jeva ne kolonije je treba s silo držati. Močno vojno bro-dovje, izvežbana armada čuva nad nemotenim potekom blagovnega prometa ter brani industrijalca in trgovca pri njunih kupčijah. Vsled medsebojne tekme imperialističnih držav se je v zadnjih desetletjih svet obo-roževal v vedno \išji meri. Da bi mogli veleobrtniki in kapitalisti teb držav nenadlegovani kopičiti svoje dobičke, so morala ljudstva skoro vsejra sveta nositi neznosno pezo militarizma.
Tako se razgali imperializem kot sistem izrabljanja, izžemavanja in izkoriščanja -labejšili po brezobzirnih, egoist ionih skupinah mogotcev; razgali se kot neprestana nevarnost in silno ogroženje malih narodov, kot krivično poseganje v človeške pravice in svoboščine.
Ne le socialna demokracija, temne v prvi vrsti katolicizem je po svoji nalogi poklican, da ta sistem napada in ga skuša izločiti iz mednarodnih odnošajev. Politične .naloge katolikov se v tej točki popolnoma skladajo z onimi mednarodne socialne demokracije.
Zato bo morala stati v prihajajoči demokratični dobi na programu vsake katoliške stranke deviza: Hoj imperializmu in njegovi opori: militarizmu.1
1 Izvrsten članek o imperializmu je napisal prof. dr. Jos. Srebrnič v »Oasu« zv. 3—4., 1918 XII. 1.. str. 97—119. ki nam pojem imperializma prav jasno razbistri. Istotako je vredno, da ovažujemo razpravi »O ozemlju južnih Slovanov« in »Raziskava o samoodločbi narodov«, ki sta natisnjene na nadaljnib •straneh istotam. — Kam in kako obsoja sv. Cerkev imperializem, o tem je napisal škof dr. Anton Mahnič v zagrebških »Novinah« članek »Ideali in imperializem«. ki ga je priobčil nato tudi »Slovenec« (27. V. 1918). -—- Op. ured.
Žitomir: Nereide.
Stakleno je more. Sunce zrnca sije Od bisera sjajnog po ravnoj mu ploči. Nerej svoje drage Nereide roči. Od b'jele im pjene sitne v'jence vije.
Dugačka se lada ko saona skliže: Safiri joj sjaju na krmi i provi; Božiča pedeset u koralj se povi, A bogo ib zove: Amo, amo bliže!
Zapjevajte pjesmu punu vonja smreke, Punu smilja gorskog i planinske jeke, Sutonske tišine, mjesečeva srebra!
Zapjevaše djeve, od čuda se sunce Utopilo negdje za ostre vrhunce — 1 suton se spusti niza gorska rebra . . .
Cedomil Cekada: Odabranima izmedu tisuča.
Motto: ,,No, šlo se skanjuješ, da joj povjcris, toj blagoslovljenoj rijeci, ladicu života ? Pjesmu vjelnosti pjevaju njezini valovi!"
Dr. Franjo Novak: Pogledi u svcčenički i bogoslovni čivot.
Več odavna konstatovala je naša katolička javnost neugodnu činjenicu sve to o&jetljivijeg manjka sveeenstva. Nažalost najnovije doba nije položaja nimalo poboljšalo; naprotiv nestašica raste od godine na go-dinu i prijeti, da če u najskorije vrijeme zauzeti strogo ozbiljne oblike. Tko imalo prati svečeničke prilike raznih hrvatskih dijeceza. susreče redovito gorke pritužbe zabrlnutih starih boraca, koji se uzmičuči s arene zaludu ogledaju za nasljednicima. što če im namrijeti baštinu svečeničkih svojih tereta. Nije potrebno, da govorim brojkama. Spominjem samo upravo ža-losno stanje u hrvatskim dijelovima Istre, u senjskoj biskupiji, te kod nas u Herceg-Bosni. Mjesto da se doskače novim potrebama savremenih prilika i povečane pastoralne djelatnosti. mi moramo i 6totine godina stare župe puštati bez svečenika, vračati se u primitivno stanje misijonskih pokrajina. Srednje škole izuzev biskupske zavode ne daju uo;pče više bogo-slovijama podmlatka; konsekventno i rektrutiranje viših sjemeništa postaje iz dana u dan problemom sve to težim i akutnijim. Ilustrovat ču zorno ža-losno stanje stvari, ako spomenem fakat, da u 28 godina, otkako opstoji vrhbosansko bogoslovno sjemenište, nije iz njega izašlo nego najviše pet ili šest svečenika, koji nijesu apsolvirali svojih gimnazijskih študija u malom travničkom sjemeništu ili bar na kojem od redovničkih zavoda. Bože daj, da je i u drugim krajevima bolje; svakako nigdje ne čuh. da su u kojoj biskupiji u neprilici, kud če s klerom. A <la to ne znači ništa dobra, jasno je. Ostaviti danas, u teško ovo i u svakoiji pogledu kritično doba. narod b§z brojnog i valjanog klera, to znači potsječi korijen religioznem
životu, tom stupu čudoreda i nepatvorenog svestranog blagostanja. lišiti javni naš katolički život srca, što pokreče cijelim organizmom, radikalizma praktičnog katoličkog uvjerenja začepiti usta, to znači jednom .-riječ ju prelomiti štap nad narodnom budučnosti, turiti domovinu u propast. Ili zar Francuska ne govori i odviše očito ?! Pogreške ove vrste, sada zanemarene dužnosti, mogle bi, da nam se jednom u budučnosti krvavo osvete. urode katastrofom, što bi mogla da postane fatalnom za tisuč-ljetne tečevine slavne naše krščanske prošlosti.
Xapose je ovaj čudni simptom karakterističan za naš katolički dački pokret. Kolikogoa on bio odgojen, spreman, .požrtvovan, ipak juš nije došao tako daleko, da bi doskočio toj •— ja se usudujem reči — najurgent nijoj od naših potreba. Što je tomu uzrok? Tko zna? Svakako bi bilo zanimivo podvrči ovaj pojav temeljitoj psihološkoj analizi! Manjak prave volje, poleta, idealizma; slabost, nedoraslost duha, kazat če tkogod. Možda do stalne mjere. Ali reči to za sve. opčenito, bilo bi presmjelo; baš za naše ljude ja se ne bih usudio takovo što ustvrditi. Sva je prilika, da tu ne djeluje samo jedan uzrok; izgleda mnogo vjerojatnijim, da se radi o rezultatu čitavog sistema faktora, više ili manje uplivuih. Ovaj če se člančič ograničiti samo na jedan, po mora mnijenju najglavniji: ne poznavanje uzvišenosti, važnosti, sreče, prave cijene sveeeniekoga zvanja.
Manjka nam duha krščanskega, vjerskih pogleda; još uvijek. — mi • toga valjda i ne opažamo —. hvataju nam se nogu poput more eksotični importi jamzenizma, racionalizma, jozefinizma, nesvijesnog komoditeta, što poput nametnica jedu živo meso našeg katoličkog osvjedočenja. Još uvijek tresemo se mi pred sablasnom aveti askezom vonjajučih icrnih mantija; još uvijek naši roditelji misle. da je svcčenički stalež samo za djecu seljaka i siročad, hran jenu po orfanotrofijima. Kako li smo daleko od onog krščan-»kog ideala, što ga je bio izradic srednji vijek! Večeg ponosa ne bijaše na zemlji nego biti svečenik ili roditelj svečeniku. Kraljevi odlagali krune. a grofovi i vojvode viteško oružje, da postanu vojnicima, vojvodama Kristo-vim. Crkvena povijest stotinama pripovijeda o inuževima iz najvišili obi-telji — svečenicima, da ni danas, gdje još živi katolicizam punom dušom, ne iščezoše posve takve pojave. Barun Ketteler i grof Szeptycki i markiz de la Ohiesa i lord Henzon i knez Sapieha i princ Hohenlohe samo su pri-mjer za stotimi jednakih.
Preporodismo se u duhu! Primijenimo svestrano i u praksi principe, koje u teoriji ispovijedamo! Srušimo predrasude! Svijetlo čistih pojmova. Božja istina i ovdje če nas spasti. Budimo katolici na djelu. potpurio, cijelim srcem! Tada če nas ogrijati žar čistoga, punoga, lierazvodenoga krščanstva, a na ruševinama ništetnih tudih obzira sagradit če mnogi pozvani sreču 'života, sa kojom u dubini srca uzdiše čitava njegova duša, cijeko
njegovo biče. »Veritas liberabit vos!« (J. Y1!T. 32.)
*
-* *
U stvarima ekonomije milosti polaziti sa naravnog gledišta isto je 5to i pogriješiti. Medu vrhunaravnim i naravnim redom, medu milošču i na-ravlju prestaje svaki omjer; te su dvije stvari — kako s° u teologiji obično kaže —- »toto ordine diversae«. I svečeničko je zvanje po biti svojoj stvar »per eminentiam«, isključivo svrhunaravna — Kristov sakramenat. Hočemo li dakle, da njegovu veličinu oravo ocijenimo, gledat nam ga je u svijetlu vječnosti, mjeriti mjerilom vrhunaravnim.
A kakva izgleda pojava njegova u sjeni tih viših. nadzemskih pogleda'. Visoka do neba.
Svečenik jo odabranik Gospodnji, pomazanik njegov, izlučen od obi-čnoga puka, subjekat najviše časti, koja inože da u dio pane smrtniku, one časti, ko ju »si nitko sam ne uzimlje, več ko je od Boga pozvan kao A roti«. (Hebr. V. 4.), ča ti, da bude cdabrani dio Gcspodinov. a Gospodin njegova baština: »Dominus pars hereditatis meae!« (Pr. XV. 5.)
Svečenik je novozavjetno levitsko kol j eno, izabrano pleme, što je pre-uzelo_ baštinu čistog i s ve tog vječnog svočenstva po redu Melhisedehovu, sretnik. što je milost i vont odlukom Providi uzet iz naroda Rožjeg, pa ne-izbrisivim karakterom za uvijek i neopozivo pridijeljen knezovima njegovim, u hierarhiju. učečoj Crkvi: »suscitans a terra inopem ... ut collocet eum cum principibus«. (Ps. CX1I. 8.)
Svečenik je posrednik, »mediator« medu Bogom i Ijudima, medu Božanstvom. što se gnjevi i čovječanstvom, što griješi i kaje se: »jer svaki svečenik se uzimlje cd ljudi, a za ljude u onom, što smijera na B<i«-a« (Hebr. V. 1.) ; on je od onih, što su pobrani »iz sredine sinova Izraelovih. »Ut sacerdotio fungantur rnihi«. (Ex. XXVIII. 1.)
Svečenik je sluga, pouzdanik i prijatelj Božji, što uvijek ko Samuel bdije na vratima hramskim i boravi u svetinji nad svetinjama, pa prinosi tamjan čistih molitava na žrtvenom oltaru i u pouzdanu razgovoru na grudima svoga Spasitelja ko Ivan sluša kucaje njegova euharističnog Srca. grije se na žaru njegove Ijubavi, otkriva mu svoje potrebe i rane i nade i čeznuča, svoje i svoga puka: »Jedno prosih u Gospodina i prosit ču, da ostanem u domu Gospodnjem kroz sve dane života svoga. (Ps. XXVI. 4.)
Svečenik je ž r t a c, što prinosi za narod svoj žrtve, zahvalne i pro-zbene i pomirne, čiste nekrvne oltarske žrtve i krvne — sebe sama sa svitu svojim Jzemskim nagnučima i osjetnini radostima, sa svim onim, što je drugima milo i drago: žrtae, što ostavl.ja sve, samo da Spasitelja svoga sli edi teškim križnim putevima odricanja i samozataje: »ut mortuus sae-culo soli I)eo vivat«, slijedi ne samo uz pijev FTosane i na gori preobražen ja, Več i na sramotnoj Kalvariji, kad mu pljuju u lice i viču »Cruci-fige«, kad ga prikazuju kao sina Belzehubova i zavodnika puka: »Za tobom ču. kudgod podeš!« (Luc. IX. 57.)
Svečenik je čudotvorac, močniji od andela Božjih, čovjek, na čiju riječ slazi s neba na oltar sam Božji Sin i boravi medu sinovima ljudskim: »Peliciae meae cum filiis hominum!« (Prov. VIII. 31.)
Svečenik je odvj?tnik Ivristov na zemlji, branitelj Božje istiue, širi-telj Mesij i na kraljevstva, »posuda odabrana, što nosi ime svoga Učitelja pred plemena i kraljeve i sinove Izraelove« (Act. IX. 15.), apoštol. što bez straha propovijeda pred nadutim bezvjerjem uvijek istinitu i svetu krščan-sku nauku. »Krista propetoga, židovima sablazan i poganima ludost, a pozvanima šilu i mudrost Božju«. (1. Cor. 1. 23, 4.) »Kao Sto mene Otac posla, i ja šaljem vas!« (,To. XX. 21.)
Svečenik je propovijednik pokore, prorok Boga živoga: »prophetam in gentibus dedi te« (.Ter. T. 5.), glasnik Božje srdžbe i osvete, vjesnik budučega života, gdje če se svakomu odmjeriti tnjerom jednakom, vječni Memento grijehu i odmetnuču i nevjeri i zaboravi i preziru. »Tko vas sluša, mene sluša!« (Luc. X. 16.)
Svečenik je vojvoda Kristove vojske na zemlji, što okuplja oko sebe Kristove čete. da brane svetu njegovu stvar, da svijet opet osvoje Bogu. ».Ta te učinih da nas gradom utvrdenim i stupom od željeza«. (.Ter. T. 17.)
Svečenik je »svijetlo svijeta« i »grad postavljen na gori« (Mat. V. 14.), što če uvijek i sred mraka i tmine, i usved pometnje i vrijenja, visoko u v is dizati nikad ne zamračenu, sjajnu zastavil Kristova križa, uvijek, ;t javnom i privatnom životu, sto,jati sveder na braniku neokaljanih i čistih krščanskih načela, uvijek, riječju i primjerom svojim, biti iskrenim du-
Sama putokaz i svjetionik. Ou je »so zemlje« (Mat. V. 13.), što brani Kristove redove od nutarnje truleži, traži uvijek čitave ljude, trajno od gaja potpune karaktere, karaktere, koji če svagdje i primi jenki načela, što ih ispovijedaju, vijernu na sebi izraditi sliku ideala, na koji prisižu: »donee formetur Christue in vobis«. (Gal. IV. 19.)
Svečenik je napokon nastavljač Krietova djela na zemlji, dionik i posrednik u djelu otkupljenja, pomočnik onog Isusa, koji sade na zemlju, da bude »cornu salutis nobis« (Luc. 1. (39.) i »da spasi, št.o bješe izgubljeno«. (Mat. XVIII. 11.) Duše s,pasavati. za njih revnovati »opportune, inipor-tune« (2. Pim. IV. 2.), to je glavna odlika apoštolskoga svečenika, to je t iio, što ga podiže daleko nad ljude, sve do Krista, čiji postane slnžbenik i sredstvo milosti: »pro Cbristo ergo legatione fungimur« (2. Gor. V. 20.); to on, što neku božansku notu daje sveceničkom djelovartju: »Divinorum omnium divinissimum est coeperari Deo in salutem animarum!« (Sv. I h"<>-nizij.) »Da mihi animas, cetera tolle!« (Sv. Bernard.)
On dijeli tajne Božje, preporada u Duhu i vodi griješni Adamov rud, ko andeo mira dovodi palo čovječanstvo do prijestolja Božjega milosrda u životvornoj kupki ispovijednog sakramenta, ko milosrdni saniaritanac vida duševne rane i nevolje i dvojbe blagom i milom evandeoskom naukom, me-kom rukom podiže srca, da ne klonu, upravlja njihov pogled put nebeskog Jeruzalema, ko dobar pastir brani stado svmje od zasjedača, glasom Iju-iiezncg ]>rikora zove zalutale ovce natrag u Kristov ovčinjak, duše gladne j islabe hrani »kruhom jakih« i uzgija do punoljetnosti. krščanske: »in vi rum pertectuin« (Ept. IV. 13.); otvara im Božji raj.
Propovijednik. ispovijednik, misnik; »minister Ohristi et dispensator niyisteriorum Dei«. (I. Cior. IV. 1.)
Samo nekoliko misli, ali kako mnogo je u njima sadržano sveta, velika. idealna, uzvišena, božanstvena! Kakvo onda čudo. da je baš vrhuna-ravno poimanje svečeništva ona čudna sila, što je privlačila največe muževe isvijeta, da ga ogrle slijepom, strastvenoni ljubavlju, da neprestano pipi na njegovim izvorima opajajuči velike svoje duše nikad nepresahlom veličinom njegove poezije. .Ter odista samo ograničen ili predrasudama posve zaslije-pljen čovjek moči če da zatvori oči pred činjenicom, da nijedna ideja, što ju poznaje svijet, nije brojila medu svoje bezuslovne obožavatelje Voliko silnih, dubokih, ženijalnih duhova kao ideja svečeništva. Pavao, Augustin, Hrisostom, Grgur VII., Inocent, Bernard, Ignacij, Franjo Šaleški... Sv i ovi počev tamo od Grgura Nazijanskog i Hrisostoma, ]>a dalje preko Bernarda i Tome Kempema do kardinala Manninga i našeg Novaka nijesi našli ničega, što bi večina zavrijedilo njihovo ]iero, več da ko trubadur: njegove ljepote veličajnim ditirambima svojih besmrtnih djela postave vje-čan spomenik tom najvišem idealu nesebičnih svojih duša.
»Nema možda uzvišenije ideje od ideje čistoga, Bogom prožetoga.
Bogu sličnoga svečeništva!« (Novak: Pogledi.)
*
Nego, ovi su razlozi dalji, duhovni ; treba pun > oštroumlja, treba i od-gajanja, da na dušu uzdjelujn neodoljivo, močno. Kod mladiča, koji si tek odabire ^talež, ostaju obično nezajiaženi, sakriveni u pozadini, bez utjecaja. I ako posve krivo, ipak ie tako. Na mladost djeluje ono. što je blizu. 5t> se očima vidi i rukama pipa; ona je nestrljiva i brza n odluci; nju privlači zamjetljivi-, javni rad. Rckao bili, da je ovaj 111 nienat kod naših katoličkih daka osobito odlučan. Seoski žujmik! Propovijeda, čita misu i ispovijeda ; eto ti svega njegovog rada! A ja bih litio raditi. ja bih se htio žrtvovati: ja bih htio preporadati! Ne varajmo se! Krnpni sofizmi sakriveni su tu pod plaštem čistili nam;era, župnik, svečenik da ne radi?! Valjda arški
/upnik nije radio za dobro Francuske?! Njegovati vj.erski i duhovni život, odgajati ljude za krščane po Srcu Božjem, to je najljepši. rtajvažniji. naj-uzvišeniji posao. Sve katoličke akcije, sav javni rad, sve literarno, si cijalno i parlamentarno djelovanje, sva društva i organizacije samo jedan imaju zadnji cilj — vječno spasenje duša. Obratno misliti, to je prevrnuti ideologiji! krščanstva. A evo, svečenik tom zajedničkom, jedinom zapravo i posljednjeni cilju sviju nas pridonosi neposredno, upravo, svi ostali samo posredno i neupravno. Prava veličina čovjeka je nutarnjost njegova, veličina je krepost: »Sva slava kčeri kraljeve iznutra je!« (Ps. XLTV. 14.)
Uzmimo istu stvar s drUgoga gledišta! Te li moguč rad za katoličke ideale bez katolika, lioče li napredovati naša stvar bez značajeva. la li se pomisliti prava sreča i svestrano blagostanje jednoga naroda bez temelja zdrava, čista, pobožna, vjerom oplemenjena puka? Jamačno ne da. A katolike, značajeve, zdrav i čestit narod stvaraju nam, odgajaju i čuvaju ispo-vijedaonica i propovijedaonica — svečenici. IT rukama ovih su temelji, o kojima cijela zgrada stoji i pada. To je jasno.
No još je ovdje jedna stvar, koja odlučnom jakošču ])ada na temelju. Prema krščanskom nazoru o svijetu Bog je onaj, koji sve daje i ravna; bez njegova blagoslova sav je naš rad badava. jer »niti je onaj. k iji« sadi, sto. niti onaj, koji zaljeva, več koji daje da raste — Bog« (1. Gor. T IT. 7.) ; »sva sposobnost naša od Boga je!« (2. Cor. III. 5.) Ne vrijedi li ovaj princip i u pitanju katoličkili akcija?! Bez dvojbe! Nego, što je baš ono. sto na naš rad donosi Božji blagoslov ? Molitva i žrtva. Za Mojsija govori sv. Pismo, da u doba. kad se je Izrael borio s Amalečanima. nije ništa drugo r-dio, nego neprestano boravio na gori i dizao ruke k nebu. A evo b is molitvama njegovim pripisuje Bog pobjedu Izraelovu, jer »dok bi Mojsija dizao ruke. pobjedivašc Izrael, a čim bi ih malo spustio, okrenula bi sreča Amalečanima«. (Fx. XVII. 11.) Za sv. se Tereziju opet pripovijeda, da je svojim molitvama, svojom trapnjom i svojim svetim životom obratila više ljudi, nego mnogi drugi veliki sveči svim svojim silnim apostolskim trud-bama. Smijemo li ovo smetnuti s uma. kad govorimo o djelovanju i uspje-sima svečenstva ?! Oni su naš Mojsije, postavljeni od sv. Crkve. da se mole z<i Božji gut i njegove borce, da odricanjem i samozatajom pružaju zado-voljštinu za grijehe svoga stada i opet razvedre lice Gcspodinovo. kad se. spremi, da nas zapusti i kazni: »Oprostili im po riječi tvojoj!« (Nuni. XIV. 20.)
Konačno. je li doista istina. da je svečenstvo elemenat pasivan u ja-vnom životu?! Svaka čast vrijednim i požrtvovnim laicima: no, budimo objektivni, dolbru polovici! i vise — da se najčednije izrazim! — javnih, katoličkili kulturnih radnika sačinjava kler. Mimoilazim ovdje katoličku znanost, jer glede ove nema dvojbe. Kroz stolječa i stolječa bio je kler jedini zastupnik znanosti i prosvjete uopče. a i danas najviše solidnih učenjaka, bar u katoličkom taboru, jest baš iz svečeničkog staleža. Svečenstvo je ostalo i ostat če uvijek vjerno zapovijedi Gospodinovoj: »Sabia enim sacerdotie custodient scientiam et legem requierent ex ore eius« (Mat. II. 7.). Reči ču samo, što mislim glede javnoga rada u užem smislu. Jest. pri-z na jem, medu dacima ima valjda više radnika svjetovnjaka. s jednostavnoga razloga, što su klirieima, dok su u sjemništu. zatvorena vrata u arenu: nn U praksi, tu se odmali mijenjaju uloge. Na laike padaju obiteljske brige. društveni obziri- službena vezanost; i mnogi je več u tjeskobi odložio pero i napustio aktivan rad. Kler naprotiv tek nastupom u život počinje pravo djelovati: slobodan od svili obzira, prema jedinoj normi opčega dobra, čiji je isključivi i potpuni službenik. listo je rad klera več po njegovoin duhovnom položaju obično nesebični j i. ustrajniji, dosjetljiviji, te osobito —
t
radikalniji. Sveeenici pod egidom episkopata čuvaju katoličke redove od zastranjenja.
Xije potrebno, da dalje govorim. Tko lista crkvenu, a tako jednako i svjetsku po vi jest. morat če priznati, da je uvijek i svagdje svaka akcija, koja je sraijerala na dobro Crkve i naroda, imala za jedinog ili bar glavnog pomagača — kler. Novak jamačno ne izriče samo ovoga mnijenja, kad veli o zastavi svetoga svečenstva: »Najeistiji su ideali ljudstva na njoj napisani«. (Pogledi.)
*
U dubini ljudskoga srca usadena je neodoljiva čežnja za srečom. Samo ono, u čem nalazi sreču, može čovjek da ljubi. Nije drukčije ni kod zvanja svečeničkoga. Hočemo li, da se oduševimo za nj svom diišom. moramo ga iznajprije pojmiti kao vršno, da nas upokoji i osreči.
Ludo bi bilo kukavički prekrivati .oči pred zbiljom. Gledali mi s ove ili one strane, svečenički stalež ostaje »in fine finali« ipak žrtva, i to trajna, neprestana žrtva. Ne ču, da to dokazujem. Malo reflektiranja osvjedočit če
0	tom svakoga. Nego, što odatle slijedi? V-aljda, da je svečenički stalež i trajna nesreča? Nipošto! Tstina, u leksikonu svijeta spadaju pojam žrtve i pojam nesreče medu sinonime; no ne zaboravitno, da je Krist svladao svijet! Po evandeoskoj nauči nastupio je posve novi odnos medu žrtvam i srečom. Krist je p > žrtvi ušao u slavu svoju. Kod svečenika, koji Krista slijedi, obnavlja se isti proces. Žrtva tu postaje uvjetom i izvorom veselja i svečo. Slatka žrtva: to je otajstvo, misterij svečeništva. Žrtvovati sve, da dobijo*-sve. Žrtvovati naravno i tjelesno, da dobiješ svrbunaravno i duhovno. Žrtvovati tijelo i svijet, da dobiješ Krista i Boga. »Sve smatrati blatom, da Krista zaslužiš« (Phil. ITI. 8.)! Velike se u tom kriju tajne i svijet ih ne razumi je: »tjelesni čovjek ne shvača onoga. Sto je od Duha Božjega« (1. Cor. li. 17.) : nu ne smetnimo s uma, da smo pripadnici one religije, koja u otajstvu križa ima svoje i religije, koja je »Židovima sablazan, a poganima ludost« 1. Cor. T. 23.)! Baš žrtva. kojom se je svečenik popeo visoko nad svijet, izvor mu je najčiščih radosti, radosti duhovnih, onih radosti, ko jih ako tko okusi, nikad više ne če poželjeti svjetovnih želja, radosti: čiste savjesti, bližine svoga Isusa, nutarnjili utjeha. nesebične ljubavi prema dušama bližnjih, nade u blaženi raj i bolju sretnu budučnost: ».Ta sam plača tvoja prevelika!« (Gen. XV. 1.)
Tko nije vidio sijedu, srebrom okičenu, u svečeničkoj vijernosti osje djelu glavu? Xe titra li posmjeh svetoga blaženetva uvijek na takovu licu!
1	titrao je na licima tisuča i desetaka tisuča! Blažene sjene svetih svečenika pripovijedaju tajna o omoj sreči, što je sakrivena taino negdje daleko iza gora u čarobnom kraju, koji se zove — žrtva. Tko je sreo dobrog svečenika. a da mu «e taj jadao nesrečom svoga zvanja?! Za sve žrtvovane radosti ne bi vam takav dao jedne plemenite misli, jednog nadahnuča, što
ga je primio za plaču ispunjenih dužnosti i nesebičnog žrtvovanja za druge!
*
Što je koja duša dublja i idealniia, to teže osječa vlastitu nevrijednost prema višini svojih zadača. Sličan osječaj može da obuzme i kod svečeničkoga zvanja nježne. čuvstvene duše. Veličina zadače, težina žrtve, pogi-beljnost puteva, slabost osobe! Pa onda oni uvijek novi i uvijek česti pri-mjeri pada i mlakosti!
Xa ovu poteškoču davno je več adekvatno odgovorio apoštol, kad je napisao rijeci »Omnia possum in eo, qui me confortat« (Phil. IV. 13.); »non ego autem, sed gratia DePmecum!« 1. Gor. XV. 10.) Koga je Go-spodin pozvao. onoga če On i voditi milošču svojom; s naše strane jedno je
samo potrebno: sudjelovati. sudjelovati s pouzdanjeni i poniznošču: »Qui ooepit in vobis opus bonnm, perficiet usque in diem Christi .lesu!« (Phil.
Sv. Pavlu, kad se tužio Gospodinu, da mu ie previse kušnja, bi rečeno: »Posta ti je moja milost!« (2. Cor. XI]. 0.) Na ovaj univerzalni remedij vrača se napokon sve. Milost j- učinila od Savla Pavla! Za posebne z;:dače svečeničkoga zvanja dobivamo i posebne sakramentalne milosti sv. reda! Djelovanja ovili 11 i pošt o ne smijemo potcijeniti! T odveč jasno izkusili su toliki i toliki moč njihovu! Nek nam uzvišeni primjer svetili svečenika, koji su se jednako kao i mi sastojali od krvi i mesa, uliju srčanosti. uzdanja i snage! »Potuerunt hi et liac; eur non tu Augustine?!«
Napokon imamo mol it v u — taj izvor spasa; imamo i svoga Isusa u svetohraništu — zalog .jakosti; imamo i Mariju svoju — kraljic-u apostola: »Aisjiice stellam, voca Mariam!«
Na stranu malodušnost! Koga je Bog pozvao, neka ne časi časa. da srčana koraka, bez straha krene naprijed na Sion! Pavnat če nas Pnovid. a voditi zviiezda milosti. Uprimo 11 nju pogled svoj: »U ruci tvojoj je budučnost moja!« (G. XXX. 16.)
Cime da zaključim '.
Ko glas na pozor zvuče lijepe riječi 11 2. lanjskom hroju »Luči — Dačkog Vijesnika« (»Na polasku u visoke škule«) : »Ima jedan stalež. za koji je vrijedno požrtvovnu : nesebični; mladiču žrtvovati svoj život i budučnost. To je zvanje svečeničtva. Biti Kristov svečenik, vaditi za Crkvu i narod — jest najuzvišeniji ideal, što ga može imati hrvatski katolički omla-dinac . . . Drugovi abituri°nti, neka vas neprilike svijeta,. životne brige i težak položaj Grk ve i svečenstva ne straše, da ne uzmete na se svečenički Kristov križ i ne povedete svoj narod njegovim putem!« Krasna misao, koju je ovaj članak imao tek da nadopuni i akcentira!
Manjak poslenika opaža se 11 Gosiiodnjem vinogradu. Glasan ori -e Božji glas po Hrvatskoj: »Koga da pošaljem?« (Is. VI. 8.) Katolički po-kret pozvan je, da tu pomogne; ako ikad, to danas. pruža 11111 zgod i, da si izdade svjedodžbu muževne zrelosti: »Tempus urget!« Oči sviju u ni su uprte; iz njega mora da nam izadu ljudi, koji če požrtvovno odgovoriti s Izaijom: »Evo ja, pošalji mene!« (lbidem.) Pokle to ne učini. nije nigda potpuno postigac svojih ciljeva! U toni smislu apelira ovaj članak na idoa-lizam "i katoličku svijest našili ljudi diljem Hrvatske. »Na ždrijelo, junak tko je!«
Nijesu ipak za sve napisani ovi reci: »non omiies capiunt verbuni istud« (Mat. XIX. 11.). Oni su namijenjeni onima, na čija je vrata več poklicala milost Božja prstom mekim i nježnim: »Otvori mi, setro moja. prijateljice moja, golubice moja!« (Cant. V. 2.), onima, kojima je n tihom zatišju srca več šajmuo milim glasom božanski pastir: »Ti mene šli jedi!« (,To. XX. 22.), onima preod reden ima od vijeka, »electis ex milibns« (Cant. V. 10.) — oda h r a 11 i 111 a izmedu t i s u č a .. .
I. 6.)
*
*
t
Pavao Matijevič: Isus i apstinencija.
1.	Sveti Marko1 pripovijeda u svom evandelju, kako Je Božanski naš Spnsi-telj pozvao Levija Alfejeva, da mu hude učenikom, a ovaj iz velike zahvalnosti sazove svoje prijatelje i priredi gozbu na čast Učiteljii. Svijet se kupio oko kuče Levijeve, slušao Isusa i divio se, što se On toliko ponižuje,, da dolazi u kuču carinika i sjedi medu »carinicima i grješnicima«. Dodoše i farizeji i književnici. Zavidni su bil i. što je tim činom Isus još više pre-dobio puk, pa ljuti podruguju se učer.icima Tsusovim: »Zašto s carinicima; i grješnicima jede i pije učitelj vaš?« A pobijeni odgovorom Isusovim: »Ja nijesam došao, da zovem pravednike nego grješnike«, htjedoše po-buniti puk, pa Ga javno napadoše poradi zanemarivanja zakona: »Zašto učenici Ivanovi i farizeji poste, a tvoji učenici ne poste?«
I danas se ponavlja ta slika. Dolaze nekatolički apstinenti i rugaju se: »Taj vaš Bog mogao je bar to znati, da su opojna piča otrov, a on javno dolazi na svadbu, pretvara vodu u vino i pije po gozbama!« Mnogi iz re-dova katoličkih odvračaju im: »Baš'pilo Isusovo najbolje dokazuje, da su alkoholna piea vrlo potrebna, a apstinencija nepotrebna i ištetna!« Oba prigovora još i danas nerijetko čujemo, pa čemo ispitati kakav je odnos Isiusov prema opojnom picu, da ne bismo i kao apstinenti i kao katolički daci usvojili koje cd tih pogrješnih mišljenja, a ujedno čemo se poradi cjelovitosti obazrijeti ukratko i na sud sv. Pisma o alkoholu i apstinenciji.
2.	Odnošaj Isusov prema apstinenciji razjašnjava nam ponajprije p i-s a n .j e sv. P i s m a etaroga zavjeta, jer Isus sam reče: »Nemojte misliti, da sam došao ukinuti zakon i proroke; nijesam ih došao ukinuti nego ispu-niti«. Sv. Pismo staroga zavjeta ni jednom riječju ne zabacuje potpunir apstinenciju, nego je hvali, a na premnogo mjesta osuduje pijanstvo. Tako več prvi puta, gdje se spominje opojno piče2 donijelo je ono loš plod: Xoja je prokleo svojega sina i njegovo potomstvo; a odmah slijedeče mjesto3 pripovijeda, kako je poradi piča Lot sagriješio sa kčerima svojima. A jeste li čitali, sto mudri Šalamun tvrdi o opojnom piču u svojim pričama? »Ne gledaj u vino, kad «e rumeni, kad u časi pokazuje lice svoje i upravo iskače. Xa posljetku če te ujesti i kao apsida upeči. (XXIII. 21. i 32.) »Tko vino ljubi ne če obogatiti« (XXI. 17.). pa opet »Pijanica osiromašit če« (XXIII. 21.). A kao da završuje sa riječima: »Podajte silovita piča onima, koji hoče da propadnu«. (XXXI. 6.) Ostro govori i prorok Amos: »Teško vama, koji pijete vino velikim čašama . .. Zato če sada otiči u ropstvo i prestat če radost onih, koji se goste« (VI. 6.) ; a Izaija, veliki rodoljub Izraelskega, naroda, još jače kori svoje suplemenjake: »Teško onima, koji rane, te idu na silovito piče i ostaju do mraka, dok ih vino ne raspali. I na gozbama su im gusle i bubnii i evirale i vino. Zato se narod moj odvede u roij-stvo«. (V. 11.)
Kao sto i m a d c o s i m o v i h j ,o š premnogo m j e s t a s v. P i s m a s t. za v ,j.. k o j a o s u d u j u prekomjerno i ne p o-t r e b n o pilo, tako se isto cesto puta hvali i u z v i s u j e-trijeznost a i p o t p u n a u z d r ž 1 j i v o s t. Najjači dokaz ovome jest, što j - Bog izrično naredio4 iireko Mojsija: »Kaži sinovima Izraelovim i reci im: »Covjek ili žena, kad učine zavjet, da se posvete i hoče da se prikažu Gospodu, neka se u z d r ž a v a j u od vina i o d s v e g a, š t <
1 Marko II. 18.
- Postanak IX. 20.
s Postanak XIX. 30.
4 Brojevi VI. 2.
»Luč« 1918 10
145
može o p o j iti!« Takvi ljudi zvali su se n a z i r e j i, a bilo ili je mnogo i vrlo uglednih. Svima su sigurno poznata lica: Josip Misirski, Daniel i njegova tri druga. Samuel, pa jaki Samson — a svi ovi p o t p u n o se lizdržavahu .opojnih piča.
Istina sv. Pismo se gdjegdje i pohvalno izražava o piču kao: »Vin . razveseljava srce čovjeka«, »Dajte piča žalcsnima i vina onima, koji tu-guju«, ali poradi takvih mjesta mi ne možemo dopustiti nikome, da omalo-važava katoličku apstinenciju.
Ona ne pobijaju potpunu apstinenciju, jer ne tvrde ništa protivna. Takve izreke dakle kažu samo to, da vino razveseljava srce čovječje, a ne govore o tom, da li je savršenije i bolje piti ili ne piti, pa se ne p r o-ti ve onim mjestima sv. Pisma, ko j a preporučuju odri-c a 11 j a od opojnih p i c a. Nigda napokon ne smijemo zaboraviti. da tu pohvalu izriče sv. Pismo samo u m j e r e n o m uživanju opojnih piča, a to odobrava i kat. a p s t. p o k r e t. kako dobro pri-niječuje pisac- u »Vrhbosni« :e »Meclutim ni današnji (kat. hrv.) protival-koholni pokret nije protiv toga, da ise u m j e r e n o uživaju alkoholna piča. dapače to mu je svrha!«
Neke zgode iz Isusova života, a napose Kana Galilejska, govore nam, da je I s u s p i o k a t k a d a opojnih piča, pa. gdj:'koji iz toga žele dokazati, da je piče bezuvjetno nužno, Isus da je bio p r o t i v n i k apsti-nencije i da se potpuno uzdržavanje od opojnih piča ne slaže sa naukom i djeloni Isusovim. Kako te tvrdnje ne vrijede mnogo, najočitije nam to dokazuje, što je C r k v a K r i s t o v a o d 11 v i j e k hvalila i p r e p 0-r u č a v a 1 a uzdržavanje od opojnih p i č a, i što je vazda bilo i najodličnijih krščana, koji su potpunom uzdržljivošču evijetlili za primjer ostalim vjernicima. No mi čemo ipak ispitati, kako treba tumačiti ova djela Isusova.
U Isusovo doba nije bio a 1 k o h o 1 i z a ni ni iz daleka tako velik kao danas. Od alkoholnih piča bilo je poznato samo vino, a i to se pil ' dosta umjereno (Zidovi su uopče vrlo umjereni) i to samo u privatnim kučama. Danas medutim veliki kapital, da izrabi puk, sagradio je tvornice. koje proizvadaju mnogovrsna alkoholna piča, a preko b i r t i j a, t o č i o 11 a, privatnih a g e n a t a, pa i samih d r ž. z a k o 11 a prodro je alkoho-lizam u najzabitnija sela i medu najsi romaš ni ji puk, gdje silno obara krščansku čudoredncst. Več poradi toga moramo suditi -sasma drugačije djela Isusova onoga vremena i naroda, nego kad bi 011 to danas činio. Ipak la djela ni 11 sadanje doba ne bi mogli osuditi a niti ih navesti kao dokaz protiv katoličkoga uzdržavanja od opojnih pila.
Spasitelj naime došao je na ovaj svijet, da propovijeda i osniva kraljestvo Božje na zemlji, pa zato alkohol — i mnoge druge stvari same u sebi — njega se ništa ne tiču, jer »kraljevstvo Božje«, kaže sv. Pava> , •»ne sastoji u jelu i pilu«. On je svojom božanskem naukom samo zidan temelje i postavio osnovna pravila, kako treba rjesavati pitanja, koja se izravno ne odnose na samu nauku krščansku, ali u pojedinim narodinia i vremenima mogu biti za krščansko čudorede važna. Na temelju tih osnovnih načela Crkva izriče sud. Tako n. pr. Isus nije držao vatrene govore za .zaštitu radnika niti je osnivao radnička udruženja, ali je u svojoj nauči dao svim Ijudima pravo na opstanak; Tsus nije zapovijedao, da gospodari ■oslobode robove, ali njegova »nauka ljubavi« očito govori za to: On nije dapače ni korio divlje brakove i civilne ženidbe (jer ih nije bilo), ali je ustanovio sakramenat ženidbe i nerazriješivost braka. Iz tih nač?la odlučno je Crkva. koliko su prilike dopustile, tražila zaštitu radnika i zahti.jevala
Vrlibosna: »Alkohol i sv. Pismo« g. 1915. str. 334.
od kračam, da poraognu radničkom st.ilišu; Crkva je najviše doprinijela oslobadanju robova: ona svira sredstvima nastoji zapriječiti divije brakove i civilne ženidbe. Isto tako traži Spasitelj od svili krščana samo umjerenost. Zato i Crkva danas traži umjerenost, dok odobrava i preporuča p .o t p u n o o d r i c a n j e »za ljubav Ivristu«. Pr e p o r u č a dakle kato-ličku apstinenciju, koju je i Spasitelj savjetovao, jer i ovdje vrijedi ona: »Non omnes capiunt verbum istud, sed ouibus datum est«6 t. j.: nijesu svi dužni potpuno se odricati od opojnih piča, ali tko može i hoče, neka se pot-puno odreče iz ljubavi prema Ivristu«.
O v a k o v o m razlaganju nauke krščanske o apstinenciji ne pro-tivi se ni jedan čin Isusov. Spasitelj je ustanovio presv. žrtvu pod prilikama kruha i vina i u tom nigda ne če biti z 1 o p o r a b e s vinom. On je pri-sustvovao svatovima u Kani Galilejskoj, a i u tom ne može biti nikakve predsude za apstinenciju. Ondje je pretvorio vodu u vino, ali ne zato, da izopija svatove, nego da mladoženju izbavi iz nsprilike. Tim Spasitelj nije nista učinio protiv apstinencije. Ta i 1111 katolički apstinentj z a s t u p a m o to mišljenje, da svaki č o v j e k s m i j e u rn j 6-r e n o p i t i. ako hoče, aii mi tražinio »ljude dobre volje«, koji su pripravni žrtvom i primjerom spašavati krščansko čudorednost u narodu ne od alkohola i piča, nego od a 1 k o h o l i z ni a i p i j a n s t v a. Želimo da se po-vrate trijezna vremena Isusove dobe, kad je i On — bez bojazni, da če se Zidovi opiti, potuči i poklati — htio pretvoriti vodu u vino.
Imade cčitih dokaza, koji če još jasnije potvrditi, da je Isus bas i apstinenciju odobrio. Pozovimo si upainet jedno lice. Proroci navijestiše unaprijed Spasitelja1 koji če otvoriti ljudinia nebo, al nesamo njega, nego i Preteču Njegova, koji če pripravljati ljude za dolazak Spasiteljev. Taj čovjek veliki po svojim djelima, uzvišeni po molitvi i postu, močan po. milosti Duha Švetoga — Ivan Krstitelj — takoder potpuno se uzdržavao od opojnih piča. N"jegovu ocu Zahariji andeo unaprijed to proriče.7 »Jer bit če velik pred Gospodom; i ne če piti vina i piča silovita i napunit če se Duha Svetoga !« Veličinu njegovu i svih djela njegovih — dakle i apstinencije— Isus priznaje i hvali pred vel i kom množinom naroda: »Zaista vam kažem, nije ustao izniedu rod en i h od žena veči od Ivana Krstitel ja !«s
Ali nesamo 'Preteča Gospodinov, nego i najmiliji učenik Isusov sv. Ivan apostol bio jo vjerojatno rpstinent kaošta> i njegov brat apostol — sv. Jakob mladi, koji je bio za cijeloga svoga života nazirej. P vrijeme Isusovo još uvijek bijaše medu Židovima dosta n a z i r e j a, a još raširenija bijaše sekta e s e n a, koji se takoder uz ostalo odricahu i opojnih piča. I gle, Isus toliko prekorava mane židovskoga naroda javno, osuduje licu-mjerce, ostro i bez sustenzanja na stotine mjesta iznaša i kori pogriješke farizeja i sadueeja, a o nazirejima i esenima ne reče ni jedne pogrdne. A sigurno bi Upozorio narod na njihovu pret jeranost, cla ih je takovinia sma-trao, kao što upozorava narod na štetnost pijanstva: »Čuvajte se, da kako srca vaša ne ct?žaju žderanjem i pijanstvom i brigama ovoga svijeta!«9
Još se moramo dotači sv. Pavi a. On, oduševljeni Zidov, postaje vjesnikom poganskih naroda, putuje Azijom, Afrikom, Grčkom i Italijom, rpoznao je sve te narode, dobro ie dakle znao zaprijeke i koristi, koje su pomagale ili odmagale krščanstvo. I kolikogod je poslanica Pavlovih, svaka spominje vino, kori pijanstvo, al ni jedna ne osuduje apstinenciju, nego
" Matej XIX. 11.
7 Luka I. 13. .
- 8 Matej XI. 11
fl Luka XXI. 34.
jedino preporuča učeniku Timoteju, da uzme m a 1 o vina (»utere modico vino«) — radi bolesti u želucu.
4. Sasina -u daklv krive tvrdnje L'ilo nekatoličkih apstinenata bilo nekih katolika, kad tvrde, da je Isus bio protivnik apstinencije.
Sveto Pismo nije sastavljeno od dvoličnih odgovora Pitijskog proro-čišta, nego jasno sadržaje i tu istinu: u in j e r e n o pilo opojnih p i č a d o p u š t e n o je, ali o d r i e a 11 j e »Bogu za ljuba v« — d j e 1 o je s a v r š e n i j e. Drugačije tvrditi može samo zloba ili nepoznavanje sv. knjiga, a proti\no razlaganje može se dokazivati, ali se ne če dokazati. Zato mi kao katolički apstinenti niožemo mirno braniti ovo stanovište. jer. odobrava sv. Stolica i katolička bogoslovna nauka, a potvrduje ga svojim primjerom neprekidni niz krščana iz redova svetaca papa, biskupa, učenjaka, redovnika i ostalih vjernika. Ta istina čuvat če nas od svakog za-stranjivanja, a ne tobožnja protuslovlja sv. Pisma i na neozbiljne prigovore protiv kat. apstinencije niožemo odgovarati riječju našega velikoga zem-Ijaka — sv. Jeronima: »Dicat quisque quod vult; ego loquor eonseientiam meam: scio mihi abstinenciam et nocuiss? inttrmissam et profuisse repe-titam« — »Nek kaže tko sto hoče, a ja ostajeni kod svojega uvjerenja: spoznao sani naime, da mi je apstinencija koristila, kadgod sani je prihvatio i naskodila, kadgod je zabacih«.1"
Vrlinov:
Ljetno jutro.
• Vije se pod br'jegom u dalj red topola — Jutro puno čara i uzduha čista Nad vršeima suma i brdima ^niva, A topola granje šumori i blista.
1" dolima šume i nad njima brrla Šute sve u sjaju sunca jutarnjega. Ko od čežnje (ajn° lišče samo dršče. šušti na topoli vito j ispod brjega.
l ak;: u osami dršče srce moje. Koje zemlje ove pritište težina . . . A nad bregovima blista more sv'jetla 1 sunčana tamo snrješi se daljina.
Mečava.
Cuj! poljem sn'ježnim kako šumi — I vijor buči i zavija, A magla l)'.jela i prozirna Sav predjel sirom obavija.
10 Osim napomenut.e »Vrlibosne« služio sam se djelima O. Kocha: »l)ie Alkoholfrage«; biskupa Waitza: »Sanctificate jejunium« i »Zlatom Dobom«.
Sa sn'jegom vjetar burni, ledni Po klaneima se. mota pustim; Ivo kroz dim b'je!i u vitlanju S pahuljama se igra gustini.
Ko huk valovlja neznanoga. Što lomi se o drvlje go}o .Ta slušara . .. slušam jauk zd vojni Kroz grm] je gliste. naokolo.
I od bijesne divlje huke Drveče golo sve sc trza -— To šume . . . huče preko [»olja Ko munja vihra krila brza.
Narte Velikonja: „Deveta dežela".
Razmišljanje in premotrivanjo je rodilo »Deveto deželo«,1 razmišljanje o vsem tem, kar je in kar bi moralo biti. Človek je neznaten drobec v svetu, sam odmev in odsev življenja, ki ga ne obdaja samo, temuč prešinja; sredi vsega vrvenja in žit j a je on srce, v njem se vežejo niti vsega zavednega in nezavednega stremljenja, njegova misel je žarišče ve-šoljstva, poudarjam: misel, kajti za Lovrenčiča je to ravno značilno. Zato so Lovreneičeve pesmi čisto svoje vrste pojav,, zahtevajo od nas duševnega napora in razglabljanja. Kar vidimo in črtamo, vse zrcali samo odnos, tesni, neposredni stik s čudnim pojavom, ki mu pravimo življenje, in sani pojav čudne prikazni, ki mu je ime človek. Kar Lovrenčiča muči in vznemirja, je .združenje slepe narave z zavedajočo se človeško mislijo, kar bi rad doumel in dognal, ie s poj en je umerjenosti neumrljive človeške duše s slepo neomejenostjo in silo minljive narave.
»Večkrat me zdolgočasi naš čas in grem in odpiram piramide in mumije budim in ž njimi govorim o Sfingi, ki je blizu in ji je ime Človek.
Oči ima — daljo merijo iz biti v Biti: dolga pot.
Oči ima — daljo merijo na znotraj: dolga, dolga pot.
In vprašam: Ivedaj okameni zver štirih nog: meso, kedaj bo v eno samo pot zamišljeno oko? Skozi Saharo življenja divja vihar: nikdar, nikdar!«2
1	Joža Lovrenčič: »Deveta dežela«. Trst 1917. Izdala knjigarna ,T. Štoka. — Tiskala tiskarna »Edinost«. Broš. 3 K, vez. 4 K.
2	'Sfinga, str. 15.
Človek, ki greš po cesti, kaj misliš ?"
Iz tega izvira vsa razdvojenost in hrepenenje po deželi:
»ki bo vredna sanj in hrepenenja in vredna smrti in življenja!--«3
In ko človek stoji v tem odnosu do vesoljstva in njegovih pojavov v življenju ter vidi tudi svoje lastno razmerje do samega sebe, ne doživlja vseh teh pojavov, temuč beleži samo one, ki se bistveno tičejo teh odnosov in problemov. Lovrenčič, pravijo, je ekspresionist; jaz se bi rad izognil vsaki taki opredelbi, ker napotu.je reproduciranje v dognano in zapaženo miselno obzorje, in bi rajši dejal: Lovrenčič nam samo odkriva, kar se mu zdi najnujnejše in najvažnejše, da nam predoči življenje, ki ga sam gleda, ki ga sam misli in čuti. Oitanje njegovih pesmi nas prepričuje o nevsakdanjosti njegovih doživetij z ozirom na sočloveka, sveta in večnosti. In že v tem je neki poseben mik. Silni stud pred vsakdanjostjo vede pesnika nujno do tega, da zamolči vse dognano, da začrta samo postaje, ki jih mora naša misel prehoditi, da reproducira in doživlja njegove predstave. In ta pot nam kaže ki-iževi pot človeškega življenja ter nam osvetljuje s še neodkrite strani človekovo bistvo. Pesnik nam vedno zamolči prehode med raznimi slikami, in vrzeli med njegovimi predstavami si moramo izpopolniti s pomočjo le narahlo označenih črt in sami iskati vezi in sorodnosti, kakor nam jih odkriva življenje.
Že način, kako nam razporeja misli, razodeva globokost njegovega pesniškega razglabljanja, a pri vsem tem so njegovi refleksi kratki: tu samo vzdih, tam samo vprašanje brez odgovora ali nova nepričakovana slika.
Koliko gorja in bolesti in strahu je v kratkih verzih:
»Vračal sem se domov.
Drevo, ki so ptiči v njem gnezdili.
so oklestili.
Obstal sem. in kakor da je od doma prišla, na drevo se je slutnja naslonila.«4
Koliko spoznanja v pesmi: »Sence«.5
»Zlato solnce črno riše zelena drevesa, bele hiše in nas —
Zakril sem si obraz.«
Koliko upanja in radosti v »Pomladni«.6
»V vrtu cvete breskev.
V	breskvi ptička gnezdi, poje.
Kaj ?
V	vrtu je maj!«
3	Deveta dežela, str. 77.
4	Slutnja, str. 11.
5	str. 22.
" str. 39.
In ob vsem tem vprašanje v uvodni pesmi :
»Človek, ki greš po cesti, kaj misliš?«7 Pesnik motri velikomestno jutro:
»Praznota zehajočih ulic čakala je dan.
Po trotoarju votlo pesem pel je moj korak,
ko zastrmele so oči v jutranjo stran:
v vijoličastem mraku nad goro
visel je črn oblak.
In — ni še vzbrstel misli pelin:
Dva snopa žarkov sta oblak prodrla in zrastla plameneča čez nebo in njima je sledilo čelo, ki božje je bližine vse žarelo: •povrnilo se je raz Sinaj solnce — Mozes, pogledalo na svet in razočarano je vrglo iz rok
čez morje hiš ponosnih luči dekalog —
Srce mi je vzdrhtelo: Bog, moj Bog!«8
Ali »Deveta dežela«9 s svojimi drznimi stiliziranimi prispodobami:
»Pravljica v mislih je cvetela, oči so govorile hrepenenje: življenje!
In šel sem v svet,
prišel v deveto deželo lepih let.
V rdeče modrem drevesu krvi ptička ljubezen si gnezdo je spletla in dan za dnevom žgoli...
Pravljica zori.«	*
Nekaj posebnega tiči v teh pesmih, ker je vsa pesnikova misel, vsa ideja izražena v slikah samih, ne da bi jih pesnik še hotel obrazložiti. Značilen je zanj jedrnati kratki sklep, ki nas preseneti in se nam vedno odkrije kot končni stavek zamolčanega daljšega odgovora na odkrito ali prikrito vprašanje. Lovrenčič je pesnik-mislec, sovraži samo igranje z besedami, še več, večkrat mu niti ni za rimo in blagoglasje verza, včasi rima besede sredi verzov, večkrat so bolj asonance ko rime, predvsem mu je za harmonijo predstav in idej. Iz verzov sije disciplinirano zapoznavanje, ki ni vsakdanje, pesnik stilizira. sorodnosti in sličnosti iz navidez tujih elementov in doživlja, kar se zdi drugim neverjetno.
»Del sem roko na svoje srce in ga nisem bil vesel, videl sem svoje misli in sem jih proklel:
7 str. 5.
,R str. 10.
9 str. 45.
Bodi človek! —
In ko sem človek postal,
t-veta sem se in sebe sramoval.«1"
Njegove pesmi so izpoved neomajne vere v Krepost in Lepoto, priznanje in zavedanje človeške ničnosti in onemoglosti očigled večnosti.
»Nad mano milijon zvezd blesti, pod mano milijon luči gori.
Milijoni zvezd
pojo melodijo končanih cest. milijoni luči žarijo i	nekončanih poti melodijo.
Milijoni zvezd, vašo pesem poslušam: molčim in jo sanjam; milijoni luči. vašo pesem okušam: trpim in se ji klanjam.
Med milijoni luči in milijoni zvezda je tema —
daleč, daleč je do neba.«11)
Klic so po resnici in konfesija iskajočega, nemirnega duha. ki hoče Tse razumeti in objeti:
»Šel sem eno premišljevanje daleč, začetka ni imelo in iskal sem konca.
Oči so gledale v temo, ki se je v'donia gostila in so motili jo samo koraki. Ob, kamen seru zadel in se je zakotalil ob drugega in se ropotujoce ž njim pošalil. Drevje ob cesti je pritajeno šepetalo — poslušal sem ga — nauk mi je dalo:
Pojdi devetkrat devet premišljevanj daleč z enim začetkom — pred stoterimi konci obstaneš in vsak ti bo klical: Slep si in tvoje uho je gluho! —
Vrnil sem se z enega premišljevanja, vzdihnil in zaželel po Gospodu: pljunil bi v prah in mojim
in nas vseh očem bi dal videti in ušesom slišati.«12
in z besedami, ki priznavajo božjo veličino in vsepričujočnost, se pogovarja njegov duh z Večnim:
»Priznam, v nemočni uri sem predal se že temam: na trhli vrbi dvoma strune misli so visele in Tebi so sovražno pesem pele.
10 V dveh, str. 16.
" Pogled na mesto, str. 31.
Meditacija, str. 33.
A Ti — približal si se mi in temo si razsvetil,
sam večnoživ živ ogenj v večnost si zanetil.
Razvnel se je v plamen: Verujem Vate
in vem in čutim: v vsem si ti in vsepovsod.
Jutranji zarji naj bi vzel peruti zlate
in se ponesel, blisk, pod noč rdeči svod:
pri meni si. Gospod,
nad mano bi blestela Tvoja dlan:
Iz vekov v veke v mojo misel si vkovan!«'8
In prežet žive vere. ki poje psalnie, je izraz hrepenenja po neskončnosti :
»Večnost, pesem pesmi.
Drhteli bomo, misel, in jo bomo peli
in živeli v eni besedi:
Gospod.
Velika, velika je naša pot.«14
Ob tem pa neznatnost človekova, ki so peha in trudi za ničnostjo:
»Knjiga s sedmimi pečati, zaprta si bila — rad hi te bil odprl, zdaj — pečat za pečatom se je stri — rad bi te zaprl — a moram brati.
Prvi dan — trpljenje, drugi dan — trpljenje, tretji dan — trpljenje: k dneva v dan se plete, od ure do ure cvete.
Zadnji dan — vzdih, hrepenenje:
Ostani, življenje! —
Bog je dober in ga -klene.«1''
In če na koncu IV. dela. v »Deveti deželi«, vzklikne:
»Kedor je videl in doznal je vse. mu ni več do življenja in umre! —«1K
ni to izraz obupa in resignacije. temuč vzklik zadoščenja in umirjenega, dopolnjenega hrepenja; samo zanikanje, da življenje samo na sebi brez višjih ciljev ni vredno, da se živi. Po mojem mnenju je IV. del samo dopolnitev in sinteza vseli misli, ki vejejo iz prejšnjih delov, samo potrditev svetovnega in življenjskega nazora pesnikovega, ki ga razodevajo le prikrito druge pesmi. Kdor hoče popolnosti, mora umreti, mora odmreti vsemu, kar nudi življenje Vsakdanjosti, preživeti, pretrpeti in preiti vseh osem dežel, da se ofiščen v kreposti, odpovedi, potrpljenju in milosti posveti samo Lepoti. In Lovrenčič nam to razvija, ne da bi usiljeval in pridigoval. Kako razumljiva nam je bolest matere, ki ne ume sinovega hrepenenja ne spoznanja :
13 Confessio, str. 34.
11 Pe>rai. IV. str. 28.
,a Življenje, str. 14.
18 str. 91.
»Kedor se s tem zadovolji, kar drug je' videl in spoznal, najboljše, kar imel je v sebi.
za. prazno vedro je prodal.«17
ki ne ume, da za zadnji cilj, za deveto deželo Lepote, očiščenja, večnega in brezimenega doznanja:
»besed ni več — zdaj konec je sveta !«,s
Toda sin ni doživel razočaranja, niti ni klonil na poti, samo oči so se mu odprle, da je gledal, in ušesa, da je slišal Večnost. Samo s slikami nam pesnik razgrne problem ničnostnega pehanja vsakdanjega človeka in onega, ki si v odpovedi in kreposti pribori zadnje spoznanje brezkončnosti.
Moram povedati svoj lastni doživljaj: Prvi hip. ko sem prebral dramatično sliko »Deveta dežela«, sem jo nejevoljen položil na mizo in menil, da kvari zbirko. Šele po pazljivem listanju, po pravcatem doživetju in preživetju se mi je odkril njen pravi pomen, njena obsodba vsakdanjosti, površnosti, obsodba tehtanja vsega samo z ozirom na svet in življenje. Zdaj vem, da je to klic po prenovljenju, po plemenitem čuvstvovanju, ki ni sajno čuvstvo, temuč odsev hrepenenja po višjih ciljih, ki daje človeškemu bistvu vsebino in vrednost. Zdi se, da človek gleda v misli srednjeveškega mistika, ki .so žarele v spoznavanju večnih resnic in niso čutile ne sveta, ne njegovih vab. Vse prenoviti, prenoviti v duhu krščanskega svetovnega nazora je Lovrenčičev klic, zato ga bo bral iz začetka samo ozek krog ljudi, ki čuti in misli ž njim.
In če nam razodeva njegova pesnitev ta razvoj misli s ozirom na pre-novljenje nazorov, nam odkriva druga stran njegov nazor o življenju in krščanski etiki. Mene -o silno prevzele njegove ljubavne pesmi, njegovo razumevanje visoke in čiste ljubezni in razmerja med spoloma. Vsepovsod samo himna na plemenite, čiste vezi, ki družijo dvoje zvestih vdanih -rc, ki ju je Bog ustvaril drugo za drugo:
»...Tvoje misli beseda:
Hrepenenje rože po solncu. kedo ga pove.
nje sreča, kedo jo ume,
ko žarek jutranji ji v kelih pogleda?
Tako jaz. Na svojih dni gledam nebo,
reni zate in čakam, da solnce bo vzšlo---
Moje misli beseda: Z bliski računal bom čas in z viharji in hrepenenje tvoje ne bo merilo poti. ko rada bi ljubeče mi zaupala, kaj vse sem ti. prelepi južni roži v mladi zarji!--«19
ali: »P e s 111 i iz p i s e m« :
»Ves svet, vse življenje se mi zdi pesem
le za naju peta — za naju.
Srečna sem. presrečna, ko jo poslušam.«20
17	str. 80.
18	str. 83.
19	Pisma, str. 37.
50 str. 42.
ali: v »li e z i j a n u«:
»O žemljica, žemljica, ko bom na svojem, zavriskam, zapojem
in ljubljeno mojco, ki čakala name je leta in leta in niso ljubaeni ji vkradla, čeprav ko zakleta počasi so tekla, z veseljem k oltarju popeljem!--—«21
ali »N enapisano pismo«:
»Pred menoj je bel list, čist list tebi namenjen. Bel list, čist list zate. — Bukve košate me senčijo e svojim zelenjem in mi šumijo sinfonijo
korenin, debel, vej. listja, gnezd v vejah, solnca, pomladi, žejne suše, dežja, jeseni, vetrov, snega, zime. smrti.
O! —
Pred menoj je bel list. čist list tebi namenjen.«22
V »Visoki pesmi« je hrepenenje doseglo svoj cilj. so se pota ljubečih src- strnila, leta čakanja in leta upanja so se dopolnila:
»Zlate roke ko dva plamena skozi noč do mene blešče: v njih žari tvoje srce. žena!
O svetlobe! —
V njej je vzrastlo drevo spoznanja in drevo življenja ;n drugo v drugo stikata mogočne veje in zreli sad izmed zelenih listov veselo se iz časa v večnost smeje.«23
Berem »O k i in Oku«, pesem o družinski sreči, pesem in molitev vsakega ljubečega očeta, ponos ir. molitev vsake dobre matere, izročilo in naročilo očetove in materine ljubezni modrim očesom in nežnim sanjam svojih otrok:
»Oki,
kakor pravljica si iz devete dežele — da mi je dano jo doživeti, v molitev sklenil bi roki: Bog. vredno je živeti!
21	str. 55. •
22	str. 46.
23	str. 49.
Oku,
vidim to. utelešeno moč, ki mlada prorokuje prihodnjost. ter jo hoče kakor zor dan, ko zasveti na vztoku in noč preganjajoč zavlada.«24
berem in vedno bolj se poglabljam v čudovito pesem »Gledanje«, apoteozo moževe ljubezni do ideal-žene in otroka. V tej pesmi je porabil pesnik znani princip eksperimentalne psihololdgije, da se nam ob gledanju v bele ploskve predočijo žive slike kakor v fati morgani. Iz slik. ki jih gleda pesnik, zori ideja o harmoniji človeškega rodu, harmonija polarnega bistva človeške narave:
»Mož povesi glavo in misli. ^Iisli na ženo in sklene: šele dva sta eno---«2"'
toda ne, pesnik razmišlja dalje in pravi po novi viziji:
»Kedor bo za menoj strmel v ta strop, ki ga pleskar le z apnom je pobelil, bo videl novih barev žar in slišal trojno življenje ene besede.«26
Tako nas vodi pesnik skozi galerijo svojih spoznan j in dognanj, po cisto posebni poti. s čisto posebnimi sredstvi svojega ustvarjanja. Ivan Dornik je napisal v »Oas« besede: »Deveta dežela« je pisana za človeka, ki pride... Knjiga je namenjena mladini, ki molči; mladini, ki leži poko pana v Galic ji, Kumuniji Italiji .. .«2'
Kes je, mladina, ki se je borila z ramo ob rami za isti izraz kulture in doživetja, kakor ga je deležen Lovrenčič, bi ga bila sprejela s prekipevajočim navdušenjem, toda ob vrnitvi — dasi so najboljši padli! — ga bo pozdravla še z globljim spoznanjem in razumevanjem, ker bo videla v knjigi živo utelešeno pričo svojih sanj; a knjiga sama je vsebolj namenjena onemu, ki v razbiti, izmučeni uri. sprt sam s seboj, z ljudmi in z Bogom, išče vzklika srčni stiski in besede razjedajočemu dvomu, ki išče kažipota nazaj v raj neposrednega razodetja, kjer se Bog pogovarja s človekom v slikah kakor z otrokom.
Posatsky: Ti.
Dugo sam te isko u vjetru, oluji. Da mi tanm skineš. ozeleniš grane. Zraku meku pustiš u te bolne dane 1 pjev več da mojim šumama zabruji.
Veče mišljah: eto prvi znamen uji! Vrhu moje kule, magle u bijeg dane. Ovatu ružc dosad nikada ne brane. Da po njiinn sjednu proljetni slavuji.
str. 18.
str. 2"). 1,8 str. 26.
-7 »Čas«, zv. 1—2., letnik 1918/XII. str. 77.
Silazit Te vidjeh po blistavoj staži. Ponosna mi nosiš izgubljenu radost, A ja pelud sabrali. da Ti pospem mladost,
Med najljepšeg c vi ječa iz svog sisali sada. Al Ti naglo stade. Zuči mržnjoni tada Okrenu se. sanju i srce mi zgazi.
Josip Andrič: Hrvatska katolička književnost.
U našem je pokretu lanjske godine jedan njegov mali jubilej prosao neopazen. Prvih dana kolovoza 1917. prošlo je deset godina, kako je na zagrebačkom hrvatsko-slovenskom kat. dačkom sastanku g. 19(17. jedan od prvih pokretača i voda našeg gibanja dr Ljubomir Marakovič, tadanji slušatelj filozofije i urednik »Luči«, istupio pred našu katoličku javnost s pozivom, da se okupe hrvatski književnici, koji katolički misle i osječaju, te pokrenu protiv nastojanja i rada liberalnih modernista na polju hrvatske književnosti jaku struju katoličkim duhom zadojenih literarnih težnja osnutkom vlastitog književnog časopisa prema tada još mla-dom »Savremeniku« i okupljanjem mladih sposobnih sila iz katoličkih redova, koji bi tako našli jako uporište za razvoj svoje literarne sposobnosti i široko,, otvoreno polje umjetničkoga rada u duhu načela, što ih modernisti pogaziše. Bez obzira na to,'što je ta j Marakovičev poziv ostao bez odziva, i što se njegova zamisao, iz koje je potekao ona j njegov apel, nije ostvarila, jer je nehaj u redovima tadanje generacije starijih katoličkih književnika bio prevelik, a da bi mu impuls k aktivnosti te vrste bio mogao dati dak. filozof i čedni urednik dačke »Luči«, — nije to bio dogadaj bez značenja, s kojim historija katoličkoga gibanja u Hrvatskoj ne bi morala da računa kao s jednim iz niza onih faktora, koji su utjecali na razvoj našega pokreta, da se on razvio tako, kako to danas možemo iza podrug decenija njegova razvoja da konstatujemo. Od tog momenta naime zapravo počinje unutar mladog katoličkog' pokreta i u okviru njegove sve večina proširivane jake organizacije posebno mlado literarno g i-b a n j e, kojemu je katolički pokret prve svoje (»literarne«) perijode dao svoje ponajljepše sile, i koje je možda večma nego isto drugo pomoglo. da je mladi naš pokret ubrzo stekao toliko simpatija u dačkim redovima i da se tako naglo raširio. I mi, koji danas stojimo usred vira ili možda več na kulminaciji druge (»nacijonalne«) perijode katoličkog pokreta. iako se čini, da je cijelo ono prije jednog decenija tako krasno započeto mlado naše literarno gibanje momentano potisnuto u pozadinu, s ponosom gledamo na dosadanje rezultate njegove, koji če se konsolidacijom novih prilika., sto i našem pokretu dolaze oslobodenjem i ujedinjenjem svega naroda jugoslavenskoga, samo umnožati i potencirati, kada teškom sa-dašnjošču sputane sile naše udahnu svježi zrak narodne slobode.
Rezultatima je prvog decenija mladog katoličkog literarnog gibanja posvečen i ovaj prikaz kao prvi pokušaj pregleda, štogod je na tom polju učinjeno. T to nesamo ono, što je tu učinjeno direktno u literarno-pro-
Prilog k historiji mladog hrvatskog katoličkog pokreta.
Posvečeno Krekova učeniku
PERI ROGULJI.
duktivnom pogledu specijalno naših mladih sila, iako se tome obrača naj-veča pozornost, nego i ono, što je nada sve silna centripetalna organiza cijona snaga mladog katoličkog pokreta mobilizovala iz prošlosti ili njenih zaostataka, pa skonstruirala organizacijonu i historijsku pozadinu vlastitoj literarnoj energiji, što se izvija iz mladih katoliških redova. S obzirom na sve to dobivamo cjelokupnu sliku one pojave najmlade hrvatske kulture. kojoj dajemo ime hrvatske katoličke književnosti, i to otprilike ta kovu. kako je ovdje iznesena.
Organizacijona pozadina.
Kpd je ono Marakovičev istup g. 1907. ostae bez direktnog uspjeha medu starijim katoličkim književnicima, promijenio je i on sam ponešto svoje predašnje nazore o načinu, kako da dodemo do jake katoličke struje u hrvatskoj knjiži: vidio je, da etariji, več gotovi pisci katoličkog uvje-renja ne svračaju tome o6obite pozornosti, da se dakle u njihovu pomoč ne može osobito uzdati, pa je zato odlučio da pode k cilju postepenim razvojem nove generacije, koju za taj cilj treba okupiti, oduševiti i odgo-jiti. I odonda počinje on da oko »Luči« sve više okuplja mlade pjesnike i literate, istražuje i odgaja jače literarne talente, stvara od njih cijelu mladu književničku generaciju, kojoj nastoji brojnim člancima o literaturi usaditi svoju misao o izgradnji katoličke literature, koja bi u razvoju hrvatske književnosti značila posebnu epohu. Bila je to misao, u kojoj se Marakovič odavao za odlučnoga pristašu smjera njemačkih novoromantika oko »Urala«, pa je u svojim književnim razmatranjima, što ih je iznosio u »Luči« prvih njenih godišta, uvijek zastupao ideje toga književnoga smjera. 1'spjeh je tih Marakovičevih nastojanja uza sve čedne prilike po čeo bivati sve očevidniji, broj je mladih literarnih pregalaca oko »Luči« iz dana u dan rastao, a tim je uspjesima pridonosila mnogo i sama organizacija katoličkog pokreta, što je svaka dačka lokalna jedinica te organizacije pokrenula svoj posebni mali literarni list, u kom su se. ogleda val i prvi pokušaji onih, koji bi u sebi osjetili mladenaeki poziv na literarni rad. Bilo je jedno vrijeme. kad je preko dvadesetak takovih dačkib literarnih lističa izlazilo sirom mlade katoličke organizacije, a na čelu njihovu sjala »Luč« pokazujuči izabranima put u novu literarnu Hrvatsku.
Hedutim katolički pokret nije specijalno literarni pokret, nego p< -kret opče narodne organizacije, kojemu nije jedino i glavno polje rada literatura, nego ima da snažno segne u sve grane narodnog života vjer-skog. kulturnOg, gospodarskog i političkog, pa da svuda unese novi duh katoličkog i narodnog demokratizma te privede narod k preporodu. Zato
ni organizacija mladog katoličkog pokreta. ni glavno glasilo njegov i »Luč« nije moglo da ostane samo na literarnom polju, nego je trebalo poči i dalje. A to je bilo i učinjeno, kad je »Domagoj« pooeo da vodi glavnu riječ u katoličkom pokretu i da bude centrom njegovim. Za razliku naime od bečke »Hrvatske«, prvog hrvatskog katoličkog akademskog društvi (osnovano u svibnju g. 1903.), iz kojeg je potekao prvi impuls za akciju mladog katoličkog pokreta, i koje je pokrenulo i »Luč« (g. 1905.), »Doma goj« (osnovan 9. XI. 1906.) karakterizira to, što se od prvih početaka postavlja na bazu šire narodne organizacije, i dok »Hrvatska« otvara mlade katoličke dačke redove vjerskom i literarnom organizovanju, »Domagoj« ide za korak dal je te otvara poglede i putove tome organizovanju i na polju socijalno-gospodarskom te narodno-političkom. A kako je katolički pokret narodni) pokret, to mu ni eentar nije mogao biti izvan na-rodnoga područja. Vodstvo je dakle posve prirodno moralo preči s »Hr-vatsks« na »Domagoj«. I tim, što je vodstvo prešlo na »Domagoj«, pooeo je i cijeli pokret dobivati pomalo drugi karakter, koji je za razliku od
predašnjeg apstraktnog idealizovanja počeo dobivati realnija životna obi-lježja. Razumljivo je jednako, da ni glavno glasilo pokreta »Luč« nije moglo ostati izvan centra pokreta. da je morala preči iz »Hrvatske« u > Domagoj«. To se dogodilo, kad je Marakovič svršivši univerzu mo-rao ostaviti »Luč«, koja je imala da ostane dačkim listom. Prve je godine doduše iza toga još drži »Hrvatska«, ali druge godine več je dijeli s »Do-magojem«, da treče godine iza Marakoviča prede posve u domagojske ruke. S novom formom i novom sadržinom stupa tu pred na« sedmo go-dište »Luči«, prvo čisto domagojsko godište. Doista domagojsko. No prelaz je bio prenagao, s tradicijom se nije dalo samo tako prekinuti. I to je onaj dublji razlog, što se slijedeče, osmo godište »Luči« vrača k staroj formi pa dobiva opet i jaču literarnu sadržinu, i to takovu, da »Luč« na-jedamput postaje literarnom revij om dosta znatne umjetničke višine. Rilo je to godište 1912./13. za uredništva Petra Grgeca, literarnog kritika vanredne potencije i jednoga od najdarovitijili i najizrazitijih pristaša cijelog mladog katoličkog pokreta. Njegov je utjecaj postao najedamput tako snažan, da je njegova »Luč« postala uzorom za sva daljna dosadanja godišta. samo što je definitivno ustaljena bila tako, da je uz nju kao dačku literarno-znanstvenu reviju uvedeno kao njen prilog i ctačko organizaci-jano glasilo »Dački Vjesnik«. No utjecaj je Grgecov bio i mnogo dublji, dalekosežniji, jer je svojom jakom individualnošču dao nastajanju o izgradim hrvatske katoličke literature nove svježe ideje, novu sadržinu: on više ne če, da ta literatura bude imitacija Gralove skale, nego kaže, da hrvatska katolička literatura mora prije svega biti n a c i j o n a 1 n a, mora rasti direktno iz psihe hrvatskog naroda. S obzirom na to možemo dakle uzajamni odnošaj Marakoviča i Grgeca kao voda mladog katoličkog literarnog gibanja ovako formulovati: Marakovič od redu je Osnov mlade katoličke literature s obzirom na n j e n u k a t o 1 i č k u s t r a n u. a G r g e c s obzirom na n a c i -j o 11 a 111 u. I tako se oni, iako su medu njima i druge nekoje razlike u shvačanju katoličke literature, krasno nadopunjuju, pa nam se tu, proma-tramo li razvoj našeg literarnog gibanja u savezu s razvojem čitavog našeg pokreta, Marakovič prikazuje kao literarni pretstavnik prve speci-j a 1 n o katoličke i literarne perijode mladog katoličkog pokreta. a Grgec kao literarni predstavnik druge s p e e i j a 1 n o - n a c i, -j o n a 1 n e perijode.
Godinom Grgecove »Luči« počinje mlado katoličko literarno gibanje iza prvog pripravnog lustra dozrijevati več pravim umjetničkim plodovima. 1 »onosi nam ih na jednoj strani Grgecova »Luč«, a na drugoj Mara-kovičev književni almanak »Naše kolo«, koji je te godine pokrenula »Hrvatska«, i u kom su prvi put imali da reprezentativno istupe mladi kato-lički književnici. Nije bez posebnoga značenja,, što se baš dr Marakovič mima uredništva toga almanaka. On ide posve prema svom programu naprijed. Što je prije pet godina predlagao drugima, izvest če on sada sam s izrazitijim i nekojim več gotovim literatima mladog katoličkog pokreta: osnovat če katolički književni časopis. Počet če iznajprije s almanakom, koji če se- tijekom vremena razviti i pretvoriti u časopis. To je otprilike bio plan Marakovičev, kad se dao na posao, da pokrene almanak »Naše kolo«. No stvar se odmah iza prvog sveska almanaka razvila posve drukčije.
Valovi mladog katoličkog gibanja počeli su da prelijevaju i poljane šjre hrvatske katoličke javnosti, koja u mnogo navrata nije više mogla da ostane pasivna videči često vrlo očite uspjehe ove jake mlade katoličke generacije. Dolazi do momenata, gdje sva naša katolička javnost, drukčije tako nemobilna i troma, istupa na poprište izazvana mladim katoličkim pregaocima i prežeta snagom njihova neodoljivoga idealizma, koji ne da, da nad katoličkim glavama pauci paučine predu. .Tednim je takovim mo-
mentom i osnutak »Kola hrvatskih književnika« u svibnju g. 1913. Mara-kovičev plan od g. 1907. došao je, iako šest gotlina kasni je, ipak do ostva-renja, jer su se tu eto okupili stariji hrvatski katolički pisci, <la zajedno s mladima stvore svoju organizacij vi književnika i da ))okrenu poseban katolički literarni list »Hrvatsku Prosvjetu«, koja je početkom g. 1914. tioista počela da izlazi. Vrlo je značajno. što njeno uredništvo 1 dazi odmah u ruke urednika »Luči« Petra Grgeca, jer je to jasno odavalo, da njezin smjer ima da hude sto više pri lagoden idejama mladog katoličkog literar-nog nastajanja, ko je su eto tako brzo došle do prve pobjede. Xo s cijelom se tom akcijom oko »Hrvatske Prosvjete« nije slagao dosta velik dio mladih katoliških rodova. Tvrdilo se naime, da je taj korak bio preuranjen, te da se tim skokom samo prekinilo naravni organički razvoj mlade kato-ličke literarne generacije, i zato da mi ne snujemo odustati od puta, koji m smo ]io?li za .Marakovičevim »Našim kolom«. I doista se s izdavanjem »Našega kola« nije odmah prestalo-: prolječe je g. 1914. donijelo drugi svezak almanaka, koji prema prvom svakako znači napredak. I tako dola-zimo do momenta, gdje se na dvije razne -trane otvaraju vidici u razvoju hrvatske katoličke književnosti.: jedan puteni kompromisa izmedu .-tarijih i mladih katoličkih književnika, a drugi puteni radikalizina samostalne mlade literarne generacije. Uz prvu je grupu stao Grgec. drugo.j stoji na čelu dr M ara kovic, pa kako .je ispočetka mnogima bilo u tim prilikama teško da se snadu, iinalo se tek daljnim razvojem stvari pokazati, uz ko ju hi stranu pristala večina mlade katoličke literarne generacije. Tz fakta, da se sve do danas razmjerno vrlo malen njezin dio javlja u »Hrvatskoj Pro-svjeti«, možemo slutiti, da bi večina bila ostala uz Marakovičevo »Naše kolo«. Svjetski je rat medutim prouzročio velike promjene i u tim našim unutrašnjim prilikama: »Hrvatska« je u Beču prestala da funkcijonira, prestalo je dakle i izlažen.je »Našega kola«, a u »Hrvatskoj Prosvjeti«, ako i nije prestala izlaziti. nastala je vrlo znatna pronijena tim, Sto je njen urednik Grgec morao u vojsku, pa je redakcija njena prešla u starije ruke, dok domagojci opet izdaju »Luč« kao godišnji organizacijoni i literarni almanak, te je ovo več njezin peti ratni svazak. Iako se i »Luč« i »Hrvatska Prosvjeta« sve ljepše razvija ju, osječamo, da su sve to jo-uvijek pro vi zorne prilike i da ne če tako ostati. O tom ima nedaleka bu-dučnost svoju da kaže.
Historijskci pozadina.
Od dviju generacija, Sto ili razlikujemo u hrvatskoj katoličkoj književnosti, mladoj je direktnim ishodištem mladi katolički pokret, a i-ho-dište drugo.j, starijoj moramo tražiti u opčim prilikama, u kojima se naia-
zila hrvatska literatura devedesetih godina. Dodoše iz Praga hrvatski menici Masaryka i Machara te donesoše slobodoumni naprednjački pokret, od kojega dakako ni literatura ni je ostala poštedena. Rušili'su na svakom koraku stare vrednote a mjesto njih postavljali svuda nove, moderne. Padanja je literatura, kojoj je oceni bio največi hrvatski pisac romana August Šenoa (romantika), bila več dobrano prodrmana navalom ruskoga realizma (Šandor Gjalski) i franeuskog naturalizma (Evgenij Kumičič), pa kad su se još ]x>javili i modernisti, koji hoče da literatura oslobode svih spona, osobito spona vjerskih i nacijonalnih, uspjelo je. da je t. zv. Starima bio otet literarni primat, koji odsad imaju t. zv. Mladi. Tako su tako Stari bili od Mladih potisnuti, boj nije prestao još dugo i u prvom deceniju ovoga stolječa, dok nije predosječaj novoga doba, doba novih ideja otstranio prvobitne manje-više formalne razlike pod pritiskom jačih razlika dejnih. T baš u doba, kad se rada mladi katolički pokret, taj nosilac novih snažnih ideja, bitno (nipošto formalno) dijametralno oprečnih razmahanom na-
prednjaštvu, jenjava i prestaje borba izmedu Starih i Mladih, organ prvih »Vijenac« prestaje iza 35 godina izlaziti, a na njegovo mjesto dolazi organ Mladih »Savremenik« g. 1906., kad je dakle več bila tu mlada katolička »Luč«, ta prva zraka novog doba u katoličkoj Hrvatskoj. Veči .se dio Starih pomalo stopio e Mladima ili ga je bar nestalo, dok je man ji dio, koji je katolički mislio i osječao ,sad najednom ostao po .strani osamljen. To je ta e t a r i j a hrvatska katolička literarna generacija, koja je dakle kao dio bivši Starih, t. j. reprezentanata konzervativne literarne etruje, i sama u jezgri svojoj konzervativna. Dok je trajao boj izmedu Starih i Mladih, nijesu ti katolički književnici imali nikakove posebne svoje organizacije, nego su svi Stari imali oslon u »Matici Hrvatskoj«, dok su Mladi sebi g. 1900. osnovali svoje »Društvo hrvatskih književnika«, a kad je boj prestao, pala je malo pomalo i »Matica« u ruke Mladima, tako da su katolički pisci ostali i bez ikakova oslona, a kamo li da bi imali svoju posebnu organizaciju. Isto tako nijesu imali ni pravog svog organa, jer obiteljski list »Prosvjeta« (osnovan g. 1893.), iako su se ponajvečma oko njega kupili, nije imao značenja organa jedne literarne grupe ili struje. Mladi je katolički pokret morao da dode, da ispuni ove ne-dostatke u redovima starijih hrvatskih katoličkih književnika.
Nestorom je te starije literarne generacije D u r o A r n o 1 d, silno plodan pjesnik, koji po biti svoje uinjetnosti spada u vrstu onih pjesnika hrvatskih, koji su vladali osamdesetih godina, te tu zauzima, dosta znatno nijesto. Ističe se lakočom i prirodenošču svoje osječajne lirike i mnogim baladama. Izdao je dvije knjige pjesama pod naslovom »Pjesme« (1899.) i »Čeznuča i maštanja« (1908.), od kojih je prva po opčem sudu bila uspje-lija od druge. Premda je njegova poezija več preživjela, stvaralačka mu ambicija ne jenjava te je jedan od najrevnijih saradnika »Hrvatske Pro-svjete«. Otprilike k istoj vrsti pjesnika spada i J o v a n H r a n i 1 o v ič, pjesnik iskrenih, nekompliciranih osječaja, ko jima skladno pristaje njegova laka i stroga verzifikacija. Istakao se največma tim, što je bio prvi pjesnik, koji je u hrva.tsku poeziju unio socijalni ton (još prije Kranjče-viča), a najljepšim su mu tu pjesničkim produktom »Žumberačke elegije«, koje se ubrajaju medu najljepša pjesnička djela te vrste u čitavoj hrvatskoj literaturi. Osamdesetih ih je godina izdao u svojoj zbirci izabranih pjesama, izdanih u »Matici Hrvatskoj«. Saradivao je u »Vijencu«, Matičinu »Ivolu« i dr., a u boju je proti Modernoj istupao i kritičkim radovima, u kojima je posve otvoreno zastupao konzervativne nazore o pjesničkim principima.
U opreci prema ta dva pjesnika, koji su opčenito priznati, ostaje M arin Sabič u pozadini, još »neobjavljen«, premda se iz njegove poezije osječa več dah mladega pokoljenja. Izišao je iz Kranjčevičeve škole te je od njega baštinio značajni socijalni ton (pjesma »Sveljudski barjak«). No pjesnik se odatle malo pomalo razvio u mistika, a od mistika u religijoznog pjesnika, kad se oko g. 1907. u njegovu životnom naziranju dogodio prevrat uemjeru vjerskom, katoličkom: kod masabjelske mu se pečine otvorio put, kojim je izišao iz predašnje tame i lutanja. Taj se momenat odražuje osobitom pjesničkom Ijepotom u njegovu ciklusu crtica pod naslovom »Lourdes«, koje su mu možda najkrasnijim umjetničkim djelom. 17z spo-menute je vrste pjesništva prilično gojio još obiteljsku i ugodajnu idiličku poeziju. Njegove zbirke pjesama »Trenutci«, »Pod domačim krovom«, ».Moderne balade«, »San i java« i dr. nijesu još do danas valjano ocije-njene, pa je tako čitava njegova poezija ostala gotovo posve nepoznata. I baš u tom je imao više sreče biskup-pjesnik dr Ivan Šari č, koji je u neku ruku reprezentant religijozne poezije u ovoj etarijoj generaciji hrvatskih katoličkih pjesnika. Religijozni su osječaji jezgrom njegove poezije i izvorom, iz koga teče obilje njegovih pjesama. Nailazimo tu i na utjecaj narodne pjesme, psalama, a ponešto i klaeičke poezije, ali stvara-
»Luč« 1918. 11
1G1
lačka snaga pjesnikova nije tolika, da iz tih raznih elemenata stvori izra-zitu jaču umjetničku individualnost i poezija posebne umjetničke snage. Uza sve to su njegove pjesme postale dosta poznate, a pomogla je tome mnogo i njihova glatka dikcija te laki, upravo naivni ton, koji je za njegove pjesme dosta značajan. Izdao je dvije knjige pjesama: »Pjesme« (1911.) i »Sunce i oblači« (1914.).
Umjetnički se mnogo jače od biskupa Šariča istakao dr V e 1 i m i r Deželic stariji, pa je od njegovih zbirki pjesama »Pjesme« (1899.), ciklus »Kopnom i morem«, »Zvuci iz katakomba« (190i5.) i dr. osobito ova zadnja puna svježih pjesničkih krasota. lako se još uvijek češče znade kojom pjesmom javiti, mnogo su mu poznatiji postali romani, po kojima je on glavni reprezentant romana u starijoj generaciji hrvatske katoličke literature. Tu nam se on pokazuje kao nasljednik Šenoe i Szienkiewicza: prvoga zato, jer iza njega nastavlja pisati historijske romane romantičkoga •smjera. a drugoga zato, jer i on tu analogno Szienkiewiczu uzveličava hrvatsku prošlost i krščanstvo, a i inače je očito, da je svojim romanima htio Hrvatima dati po prilici ono, što je Szienkiewcz dao Poljacima. I premda toga, što se umjetničke strane tiče, nije dosegao, a i prema Šenoi mu djela umjetnički zaostaju, ipak je stvorio djela, koja su u srednjim slojevima veoma obljubljena i čitana, čemu sigurno pridonosi mnogo i njihova bujna i živa romantička radnja. Izdao je svega pet romana: »Dioklecijan«, »U buri i oluji«, »Prvi kralj«, ».U službi kalifa« i »Hadžibova kob«, i 1o sve u »Prosvjeti«, kojoj je on vise godina bio i urednikom, a i u posebnim knjigama. Neki su mu od tih romana prevedeni na slovenski i češki. Danas je dr Deželič predsjednikom »Kola hrvatskih književnika«, a drugim je glavnini funkcijonarom toga društva, urednikom »Hrvatske Proevjete«, Ferdo Rožič, koji več prema tome zauzima znatno mjesto medu katoličkim piscima. Njegova je glavna zasluga, što »Hrvatska Pro-svjeta« za čitavo vrijeme rata nesamo da nije prestala izlaziti, nego se što dalje sve to Ijepše razvija. Literarni mu je rad dosta opsežan: piše pjesme težega refleksivnega karaktera, odi kojih su se nekoje, osobito starije, veoma svidale, napisao je tragediju »Dioklecijan«, socijalnu dranm »Sin«, knjigu novela »Ratni drlitaji« i dr. Simpatizira. s novom poezijom, koje se utjecaji opažaju u njegovu izražajnom aparatu i koncepciji njegovih pjesama, gdje umije dosta snažno da istakne i naniže pojedine momente, ali ostavlja nepotpun dojam cjeline. Uspješan mu je rad i na polju literarne. umjetničke te kazališne kritike (»Novine«).
Uz Deželiča se kao drugi reprezentant romana u starijoj generaciji hrvatske katoličke literature istakao dr Milan Kovačevi č, pisac realističkih romana »Polomljena krila« (1912.), »Val« (»Riječke novine« 1912.) i »Zlotvor« (»Hrvatska Prosvjeta« 1914.) koje možemo, apstra-liiramo li neke nedostatke u kompoziciji, koji su rezultat brzoga stvaranja, zbog njihova zdravog i krepkog realizma ubrojiti medu najbolja djela, koja su na. tom polju uopče u zadnje vrijeme stvorena u cijeloj hrvatskoj literaturi. Uz te je romane napisao i neke manje pripovijesti te je dokazao, da bi na tom polju s vremenom sigurno dosegao znatnu umjetničku visinu. I u to je ime bio osobito od naše mlade katoličke generacije srdačno pozdravljen. Nego u zadnje je vrijeme napustio polje literarnog rada te zašao u politički vir, gdje mu ne cvatu baš ruže, te se nesamo nama otudio, nego mu je i umjetnički renome tim veoma pao. Stiže ga tradicijonalna sudbina onih pisaca, koji ostave muzu odabranicu te.podu za glasom političkih sirena.
Mimoilazeči druge katoličke starije pisce, kojih se umjetnička individualnost nije toliko istakla (pjesnik »Krvavih behara« Marušič, pjesni-kinja Evgenija Šah, pisac crtica Jakov Tomasovič i mn. dr.), mogli bi medu kritike ove literarne generacije ubrojiti Čedomila Jakšu (za-darski kanonik Čuka), koji je u doba bojeva proti Modernoj cijenjen bio
kao najbolji kritik, a u boju se tom istakao kao jedan od glavnih naših propagatorai Brunetierovih ideja o preporodu idealizma. Pisao je vrlo dobre študije iz 110vije hrvatske, talijanske i francuske književnosti, osobito o Gjalskomu, Kumičiču, Fogazzaru, T)'Annunziju, Taineu, o slikarima Medoviču, Bukovcu i 11111. dr. Pristaše su Moderne veoma cijenili njegov kritički sud. U posljednje je vrijeme nažalost pisao samo talijanski. Kao vrijedan literarni kritik treba da bude svakako spomenut i An te Petra v i č. koji je po književničkoj sudbini donekle sličan pjesniku Sabiču, jer je literarnoj javnosti sve dosad ostao dosta nepoznat, iako je izdao tri lijepe kritičke knjige, vrijedne, da se ubroje medu bol ja djela naše kritičke literature, koja je ionako vrlo malena. To su knjige »Študije i portreti« (1905.), »Nove študije i portreti«' (1913.) i »Treče študije i portreti« (1917.), gdje medu ostalim iznosi dobre kritičke prikaze i nekih naših katoličkih pjesnika i pisac-a (Deželiča, Sabiča, Šariča, Paveliča i dr.) te je prvi kritik, koji ih dostojno ocjenjuje.
F cijelosti dakle nije bio baš neznatan broj pisaca starije katoličke literarne generacije, pa je samo nedostatak organizacije smetao, da se nije razvila kao kompaktna cjelina. Tu je organizaciji! donijela tek mlada kato-lička generacija.
Mlada poezija.
F 1111 a d o j k a t o 1 i č k o j literarnoj generaciji sretamo pjesnike »Luči« i »Našega kola« na prvi pogled u tolikom broju, da nam se od proze gotovo sva pozornost odvrača na pjesmu ovih mladih naših pjesnika. No u prikazivanju tih pjesnika nastaje dosta znatna poteškoča 11 tom, što tu osi m kod nekolicine, koji su več posve umjetnički izgradili svoju pjesničku individualnost, opčenito ne nalazimo gotove pjesnike s jas-110111 umjetničkom fizijognomijom, nego kako su večinom u stadiju prve faze svoga pjesničkog razvoja, ne dade se svaki tako točno i jasno ni karakterizirati. pa se cesto moramo zadovoljiti s pukim konturama pjesni-kove budučnosti. kako je možemo da naslučujemo iz onoga, što je dosad stvorio. Prirodno je, da se kod mladih pjesnika — osobito kod pjesnika iste dobe, istih prilika, istih misli, osječaja, a i temperamenta — pojav-ljuju mnoge i znatnije uinjetničke oznake kao zajedničke, pa je otud oteš-čano razaznavanje njihove pojedine osobne karakteristike. A tijekom se razvoja lako može dogoditi, da če se osobne karakteristike kod pojedinog pjesnika utopiti u mnoštvu zajedničkih oznaka (utjecaja), da če ih nestati, pa je razumljivo, da se takav pjesnik nikad ne če osobito istači. Istaknut če se samo onaj. kojemu njegova prirodena umjetnička snaga pomogne, da sačuva svoju vlastitu pjesničku osobitost, svoj posebni pjeenički karakter, da ee uzmogne razviti u odredemi i samostalnu pjesničku individualnost. Nekoji su od mladih katoličkih pjesnika tu svoju individualnost več izgradili do nemaloga pjesničkoga značenja, a kod drugih, osobito kod najmladih, ima tek vrijeme da riješi taj njihov umjetnički problem. A što tih baš ima mnogo više nego li onih, razumljivo je odatle, što je sva ta poezija pjesnika »Luči« i »Našega kola« još posve mlada. Drugom je ozna-kom mladosti cijele te literarne generacije, što u njoj velikom večinom preteže lirika, dok su ostale literarne vrste bilo tek u počecima (roman), ili ih uopče još nema (drama). Iako prema tome ova mlada generacija zaostaje za starjom, što se tiče opsega, kojim je jedna. i druga obuhvatila svoje literarno područje, nije tome tako, što se tiče unutarnjega bogatstva. Tu se razlika mlade od starije generacije može uglavnom ovako označiti: profinjenje osječajnoga sadržaja, bujnije pjesničke životne impresije, raši-renje idejnih vrela1,, bogatiji izražajni aparat, veča formalna gipkost i sloboda — sve postaje toplije te na jednoj strani zbijenije, tvrde, snažnije, slikovitije, a na drugoj niekše, intimnije, melodičnije i muzičkije.

I baš prema ovoj posljedujoj karakterizaciji mogu se po opčim pote-zima uglavnotn razlikovati d v i j e skupine medu mladim katoličkim p j e s n i c ima: za jednu je skupinu nada sve značajna snaga i slikovitost, a za drugu intimnost i mekoča. I dok pjesnici prve skupine van-rednom e k s p r e s i v n o m snagom stvaraju slike Jakih poteza otkriva-njem skrivenih tajna vanjskog ili unutrašnjeg svijeta, u koje samo oko 6ilne pjesničke mašte može da prozre, te obasipanjem pjesničkog blago-slovenog blaga do krajnje simpolizacije svega sadržajnog i izražajnog mate-rijala, dotle se pjesnici druge skupine predaju impresivnim ugodajima svoje pjesničke duše te ih prenose u melodičke tonove svih mogučih skala i harmonija, što izranjaju plivajuči strujom najraznijih osječaja u momentu jakog pjesničkog unutrašnjeg uzbudenja. Xazovimo dakle poeziju prve skupine ekspresivnom, a poeziju druge impresivnom, pa prodimo kroz oba ta reda naših mladih pjesniekih gajeva, da promotrimo divno cviječe. kojim im nebo tlo i stabla osu!
Prva skupina, p j e s n i c i ekspresivne poezije na prvom su domaku, da hrvatskoj javnosti otkriju sjaj mlade katoličke poezije, za koju ona večinom i ne zna ili ne če da zna, te da i toj poeziji otvore vrata u sve-tište opčega hrama hrvatske književnosti. A pred svima ide Milan P a-v e li č, koji je opčenito eijenjen kao prvak medu mladim katoličkim pjesni-cima. U svojim je pjesmama najsnažniji ondje, gdje veliča kakvugod snagu, energiju, pa su zato za nj tipičke pjesme »More«, »Oluja«, »Junaci«, od kojih ističem osobito ovu posljednju zato, što ju je posvetio hrvatskoj mladosti, te nas se dojima kao veličanstvena oda mladom katoličkom pokretu. U takovim je pjesmama pjesnikova riječ kao iz kamena snažna, plastička, izrazita i živa. Sve mu tu diše čistim, pročučenim, puninom novog života prodahniitim umjetničkim nacijonalizmom, uz koji se visoko diže elemenat religijozni. A što se više predaje tom elementu, to više zalaži u religijozni misticizam pjesama »Kraj prozora«, »Mir«, »Vječno prolječe« i dr., pa je kao pjesnik religijozne mistike najjači pretstavnik te vrste poezije u cijeloj hrvatskoj književnosti. Izdao je dosad dvije knjige pjesama: »Iz zakutka« (1902.) i »Pjesme« (1913.), te je iza ove druge proglašen nesamo prvakom mladih katoličikh pjesnika, nego i jednim od najboljih hrvatskih savre-menih pjesnika uopče. A uz Paveliča dolazi odmah I s i do r P o 1 j a k, jer njegova poezija uz Paveličevu može doista biti največim ponosom mlade katoličke literature. Poezija je Paveličeva dijete Veiebita i hrvatskoga mora, a Pol.jakova dijete Hercegovine i njenih kršnih, tvrdih kamenih gora. Takova poezija mora dakako biti isto tako tvrda i ko od kamena da je, a Poljakova je i uistinu takova. »Oremo tvrdu, prokletu zemlju . . . Sijemo ejeme, Ijubavi sjeme ... Iz njeg če niknuti ognjene palme . . . Planot če gore i modre vode svih okeana« (»Orači«.) I njegova pjesma »U osvit« zvuči ko neka oda mladom katoličkom naraštaju, koji če pod zasta-vom Križa i kralja Tomislava podiči Majku domovinu, iz groba, jer su svi ko orlovi i lavovi smjeli, koji su »s n a g u jeli sa Božjega stola«. Takova je u jezgri svojoj Poljakova poezija, no tim nije rečeno, da ona ne zna da bude i nježna, meka. Baš naprotiv: kao što se dogacla, da se u tvrdim prsima kremenitih hercegovaca krije srce najnježnijih osječaja, tako i Poljakova poezija zna da se pretvori u najnježnije lirskc pjesme (»Tiho idu« i dr.). I baš za razliku od Paveliča, koji često naginje epsko-lirskoj poeziji, Poljak je čisti lirik, pa kakogod Pavelič zna da zade u formalnom pogledu u epsku širinu, Poljaku je draža manja forma pjesme; a osim toga on nije religijozni mistik ko Pavelič, ali zato ipak jiak simbolik. Bo-gatstvo mu je ]\jesama medutim vrlo teško pregledati, jer je dosad izdao samo jednu zbirku pjesama »Pjesme« (1907.), a poslije su mu pjesme izlazile ponajviše u »Luči«, »Našem kolu« i »Hrvatskoj Prosvjeti«. Xo u posljednje se vrijeme pročulo, da če izdati novu knjigu pjesama. Ta bi
bila sa svih naših strana s oduševljenjem pozdravljena, jer bi sigurno bila novim uresom mlade katoličke literature. Do Poljaka treba odmah spo-menuti i mladoga pjesnika Stanka Tomašiča, koji je poetao poznat poti pseudonimom Don Ker ton (i Vičentije Mikša), jer i njegova poezija nekako najprije ovamo spada k Paljakovoj i Paveličevoj. Najtipičnijom mu je pjesmom »Daj pritisni čelik-ralo«, koju postavljam uz Poljakova »Orača«: Zauvijek su več usnuli stari slavonski bogovi, a na njihovim je grobovima izrasla krošna lipa u deblu joj križ, iz njeg pjesma nova, koja nov život daje . . ., a gorom se glase vile, što su slavskog sina pobratile proljetnom pjesmom snage, koja je ures domu njegova, i kojom su mu nabrekle mišice i vrele grudi, da čelik-ralom, leinešom tvrdim para zemlju, te sve »puca kamen, škripnu jedra i katarke; sa oltara blagoslov če pasti zemljom na vinograd, na planine i na barke, bit če sretan svoj u svomu«. P takovim je pjesmama, gdje opijeva slavski rod i sagu, što mu buji (»Oj Dodolo«), ili »junaka, koji če slomiti lanaca trista« (»Robijašev pjev«), neobično jak, pa mu je i pjesnički izražaj pun i snažan. Objelodanio je vrlo malo pjesama, ali one, kojima je utisnuo duh, kakav je ovdje istaknut, odaju več jaku pjesničku individualnu energija, pa se možemo nadati, da če se razviti u istaknuta katoličkog pjesnika. Istakao se i kao feuilletonist svojim duhovitim »Karlovačkim portretima« te najnovijim feuilletonima u »Novinama«. Na Ker tona več svojim egzotičnim pseudonimom potsječa Roman Tieck (Kuzma Petkovič, f 1915.), a sličnost je donekle i u tom, što od oba ju pjesnika imademo vrlo malo pjesama. Od ovoga možda samo desetak (dakako ako mimoidemo početničku mladost), ali zato mu je svaka pjesma pravi biser, do duše tu i tamo još neistesan, neizgladen, ali i tako nedotjeran svejedno svijetao i sjajan. Ne ču da pretjerujem, ali i kraj gdjekoje formalne i izražajne neizravnanoeti ne može nitko njegovoj poeziji poreči silan pptez idejne strukture. Što se tog tiče, pjesme mu- »Ko porod oblaka« i »Peripetiju« treba pribrojiti k ponajboljim pjesmama Pa-veličevim, Poljakovim i Kertonovim, te su pravim uresom mladog katoličkog pjesništva. A prva ujedno spada u isti red. kao i Paveličevi »Ju-naci« i Poljakovi »Orači« (donekle i Kertonova »Daj pritisni čelik-ralo«), t. j. i to je jedna pjesma, kojom pjesnik apostrofira pregaoce ndadog katoličkog pokreta kao »porod buntovnih oblaka, sred zemlje začet i nebesa plavih, noseč šum groma-prokletstva u glavi i lik munjevnog mača grebe-štaka .. .«, svaki če za svojim odredenjein poči, dok »zatočje ne mine«. Misaona grandijoznost ovog soneta svjedoči, da je Tieck imao postati velikim pjesnikom. O tom još bolje svjedoči spomenuta »Peripetija«, koja je zapravo samo dio (monolog) iz nedovršenog idiličkog eposa. A kakav je to imao da hude epos, možemo tek da slutimo, iz ovog odlomka. Sadržajem mu je trebalo da imde obračenje pjesnika naturaliste na krščanstvo i prikaz cijelog duševnog procesa, koji ga je do tog doveo. Pozadina samoj radnji imala je biti priroda, koju več u ovom odlomku divno isporeduje s veličanstvenim hramom. Vječna šteta, što je ovo djelo ostalo nedovršeno, jer bi. da je dovršeno, sigurno bilo od velikoga značenja za mladu kato-ličku literaturu, a još je veča šteta, što je pjesnik, koji je polazioi tako sjajnoj umjetničkoj budučnosti ususret, tako rano kao svršeni bogoslov, no ne dočekavši ni primicije, uniro. Sklonost njegovu k romantici pokazuje več sam pseudonim, što ga je sebi odabrao, a pjesme mu svjedoče, da je bio simbolist posebne pjesničke snage i to jedini svoje vrste izmedu svih mladih katoličkih pjesnika.
Tieck je bio dalmatinac, a Dalmacija, zemlja toploga juga i mora, rada pjesnike vanredno bujne mašte, a često i još bujnije dikcije. 1 baš ee sjajem pjesničke dikcije istakao A. V i j o 1 i č-L j u b i č i č, koji je neko vrijeme, u doba svoga »Triumfalnog pjeva« (ciklus) i »Moga triptiha« (ciklus) bio ponajboljim aktivnim pjesnikom »Luči«, kad su se drugi več
više počeli kupiti oko »Našeg kola«. Pošao je. da nam iz prošlosti doča-rava krasne pjesničke slike krščanske mistike i da ih obaspe srebrnim blje-štavilom svojih stihova. Gledali smo za njim puni nade, kako se obavija mističkim velom svoje poezije, poezije romanskih utjecaja, da nam odanle pjesničkini dragul j ima obaspe poljane mlade katoličke poezije. Uto zastade. Dekadenca njegovih pjesama u prošlim nam godinama odvrati pozornost od njega, pa nam ni njegovi pokušaji u pjesničkoj prozi ili noveli (»Srebrni Ijiljan«) nijesu mogli da obnove predašnje nade. A hoče li na toj mrtvoj točki ostati, pokazat če vrijeme. I baš nekako u doba, kad je Vijolič-Lju-bičič pao u dekadencu, pojavljuje se drugi dalmatinac, koji na prvi pogled na onog donekle potsječa: L j u d e v i t M a t k o v i č, samo što je ovomu izražaj tvrdi, i to tako, da nam se često čini, kao da se pjesnik veoma bori .s izražajnim zaprekama. Ali zato mu je dubljina pjesničkih misli veča (Iz knjige »Najljepšoj medu ženama«), pa uspije li mu, da svlada izra-žajne poteškoče. mogao bi postati jednim od boljih naših pjesnika, ka-kovim ga uostaiom več danas držimo. A pogotovu je takovim pjesnikom c-ijenjen A n t e D e 1 a 11 e, koji se u opreci prema Matkoviču, ističe ba'-formalnom i izraža j nom dotjeranošču. Kod njega se jasno vidi, da mu se zajedno s pjesničkom predodžbom nameče i njena forma. Nema tu onog traženja kao kod Matkoviča i Ljubičiča. nego je forma ko isklesana. On je očiti formalist, i to kao nijedan drugi od mladih katoličkih pjesnika, pa je možda i od svili najviše pod romanskim r.tjeeajem (»Dioklecijan«, »Sveti Diptihon« i dr.). Šteta što se više ne javlja.
Time smo otprilike prošli prvu skupinu mladih katoličkih pjesnika, ko ju smo s jedne strane označili pjesničkim pojavama Pavel ič-Poljak-Kerton, na drugoj pojavama Ljubičič-Matkovič-Delalle, a izmedu obiju tih grupa kako stoji umjetnička pojava Romana Tiecka osamljena. A sve nam te pojave pjesnika progovaraju poezijom pomno biranib boja, tu jačih i skladnijih, tu opet bljedih i rastresenijih. IJ opreci prema njima dolaze pjesničke pojave druge skupine svojom poezijom ugodajne intimnosti muzike i osječaja.
Druga spupina, p j e s n i c i i m p r e s i v n e po ez i j e prestižu prvu brojem pjesnika, a još više brojem pjesama. Kao dobar se pjesnik dobrih pjesama ovdje u prvom redu istakao Ljuba I v i c (Ferdo Ga-lovič). koji je — usput rečeno — bio iza Marakoviča urednik posljednjeg bečkog (V.) godišta »Luči«. Kako su žice Ivičeve pjesničke lire meko ugodene, odaje sva njegova poezija, iz koje diše svježi dali slavonskoga kraja, slavonskih polja i sela. TJ toni zraku cvate njegova poezija puna proljetnoga mirisa, u toni je sunčanom kraju, punom svega obilja i veselja, usisao pjesnik u sebe one osobite melodičke elemente, iz kojih njegova pjesma raste. Ivič je cio, gotov pjesnik s jasnom pjesničkom fizijogno-mijom. Pretežno je pjesnikom idiliSkim, umije krasno zahvatiti momenat osobitog životnog i pjesničkog ugodaja te ga opjevati n najljepšem ruhu oisječajnorn i formalnom. Voli jesen (»Jesen stiže«. »Priča«. »Oj jeseni« i dr.), prolječe (»Proljetne elegije«, »P maju«), večernji seoski mir, mje-secevo svjetlo, a osobito maj, toga kralja mjeseci i boga cviječa (»Antikna slika«). Zato mu poeziju obavija neka melankolija i čežnja za nečim ne-odredenim (»Ja ne znam«. »Na polasku«), Sve to karakterizira Iviča svega kao pjesnika njegova kraja, i samo o-naj, koji se uživio u život tog kraja, znat če posve da pročuti i Ijepotu njegove poezije. Šteta, što još nemarno nikakove zbirke Ivičevih pjesama, i što nam se on više i ne javlja. Posve nam je pak prestao da se javlja drugi pjesnik idila G a v r o K os tel ni k, koji je ostavio hram hrvatske poezije, tek što je u njem pri »i i o posvečen je, da kao svečenik ljubavi pode poljanama ukrajinskog naroda, sijuči to nebeško sjeme, kudgod dode. Bio je jednim od pr\n'h
pjesnika »Luči«. Izdao je u posebnim knjižicama »Romance i balade« (1907.) i »Žumberak-gorske simfonije« (1909.), a zadnji mu je ciklus pjesama »Trenuci« (1910,—1911.) izišao cio u prošlom' godištu »Hrvatske Prosvjete«. Poput Iviča i on je u biti idilički pjesnik te se od onoga razlikuje glavno tim, što je u njega manje melankolije, a više vedre radosti. To su znakovi posve različitih pjesničkih temperamenata. No ima još i druga osnovna razlika izmedu oba ta pjesnika: u oba znade doduše dosta snažno da izbije duh narodne poezije, samo što Ivič nastoji da na sadržaj, uzet iz naroda, aplicira svu modemu pjesničku tehniku, polazi dakle nekako s visoka, tako da mu na pr. pjesma »Jesen stiže« postaje modemom pjesničkom improvizacijom, fantazijom na narodnu, ili zapravo ponarod-njelu temu pučke pjesme istoga imena, — a Kostelniku je ishodištem p učka pjesma s čitavom svojem pjesničkom fakturom, tako da se gdjekoja njegova pjesma čini pukora imitacijom pučke pjesme (»Pastirica Jela«, »Mrtva dika« i dr.). No on se ipak ne zadovoljava s takovim pukim imi-tiranjem pučkoga pjesništva. nego polazeči od tog vrela nastoji se riješiti pučke naivnosti i pučke priproste fakture te u duhu narodnom stvoriti umjetnost višega stupnja sa sirom, umjetničkijom pjesničkom fakturom. To mu je donekle i uspjelo u zbirci »Žumberak«, koju svakako moramo ubrajati medu bolje pjesničke knjige dosadanje mlade katoličke literature. Mnogo su mu manje uspjele »Romance i balade«, što je uostalom posve razumljivo, jer je baladička umjetnost mnogo teža i kompliciranija od 1 irske, dojmiovne i ugodajne. te je dakle logički treba!a druga zbirka doči tek iza prve. a ne pri je. A što se tiče »Trenutaka«, koji su izljev života mlade ljubavi i ljubavnih sanja, dakle čista erotika u opreci prema preda šn jim zbirkama, teku doduše lijepo te su puni tople iskrenosti, kao što iskreno potekli, ali gradeni su starijom pjesničkom tehnikom te nas se tu i tamo slabo doimlju. IT cijelosti je pjesnička pojava Kostelnikova zna-cila jednu od jačih individualnosti na osvitu mlade katoličke poezije, te valja iskreno žaliti, što je s obzorja te poezije nestala, no tješimo se. da če drugdje izvršiti drugu, možda i mnogo važniju misiju. Jednako je 6 obzorja te poezije otišao i Dragan Dujmušič (f 1916.), prvi pjesnik »Luči«, koji je, iako s formalne strane nije tako izrazit, kako to Kostelnik ma da bude, ipak umio i konvencijonalnim oblicima dati neku puninu, te osobitu mekoču, koja je za nj veoma značaj na. Bila je to pjesnička-duša posve glazbeno-lirska, pa joj je tu i narodni ton bio jednim od pjesničkih vrela, iz kojih su tekle njegove pjesme, a koja je on tako brzo ostavio. Izdao je naime knjigu pjesama »Iskre srca moga« (1910.), zatim je još neko vrijeme pjevao, ali je liru kasnije odložio, da se posve preda svom redovničbom zvanju, gdje je umro u trideset i trečoj godini života.
Kad u čisto lirske žice udari, potsjetit če te na Dnjmušičeve stihove i B r a n k o S t r a h i m i r Š k a r i c a, koji lakim stilom i nemalom svje-žinom umije da opjeva bosanski sujet bilo čisto lirski ili epsko-lirski. IT pjesmama mu preteže tradicijonalni utjecaj, osobito u epsko-iirskim (»Sjenama bosanskili plemiča« i dr.), a iz čisto se lirsikili več osječa i duh mlade generacije (»IT čardaku drvenome«, »Ledena vila« i dr.). Izdao je dosad jednu knjigu pjesama, za koju je nekoč Grgec rekao, da je najbolja iza Poljakove i Paveličeve u cijeloj mladoj katoliekoj literaturi. Uza nj je pojava drugog našeg bosanskog pjesnika A. Cičiča več bljedega pjesniokog lika. Lakoča stihova Škarice prelazi tu u široku monotoniju, kojoj posve odgovaraju i široki stihovi njegovih pjesama. I on voli pejsaž poput^ Iviča, premda mu u tom nije ravan (»Večernja slika«, »Tz knjige soneta: Kreševo i okolica«). U njega se več pomalja tmurni,, sjetni ton. koji je za bosanske pjesnike tako značajan. Još više se tome tonu odaje u svojim pjesmama Pav a o S e n j i č - T v r t k o v i č, pjesnik umorne misli, blijedih sjena, krvavih stihova, razorene sreče, sumraka, čeznje i
•davnih uspomena slatkih i gorkih (»Miso če doči« i dr.). Pjesnička mu je duša o-jetljiva osobito za tanmiju stranu života, premda znade da i mlade-načkoj radosti dade oduška (»Kreševčice«). Drukčije je on od onih pjesnika,. koji su se razvili do odredene višine, a onda ostali na mrtvoj točki, da padnu u zaborav, ako im jedamput ne uspije da krenu i dalje. A ne če to više uspjeti onima, kojirna kruta životna proza previse otupi ili poraskida žice na pjesničkoj liri. Da li se što takova i Senjiču-Tvrtkoviču dogodilo, ne znamo, kad ga nema više da se javlja, tek tu i tamo možda u kojem literarnom zakutku, kuda oko kritika obično ne seže. Xajtipickijim je ipak pjesnikom tmure i nostalgije te reprezentantom te poezije u mla-doj katoličkoj literaturi Nonca (Zvonko Šprajcer). jedan od najpozna-tijib i n a j obl j ubij eni j ih mladih katoličkih pjesnika. Pjesnikom je črnih molov a, krvavih bolova, vječne tuge, bolnih akorda, umrlih nada, slavujeva plača — ukratko sve mu se, i to najdivnije prolječe, prikazuje u taiiinim hojama, sve pročučuje bolnim osječajima, svuda vidi samo s jene. Ali sve to u njega nije nikakav idiejni pesimizam, nego samo dojmovni, jer u magli, što mu obavija poeziju, i rak svjetlucaju iskre nade u budučnost. 1 onda ga obuzima čežnja, silna čežnja, da sva ta črna sadašnjost što prije prode, te stigne onu ljepšu, sretmju budučnost: cezne za dragom i domom, tužan je, što daleko od njih mora da živi, ali se nada, da če se vratiti i biti sretan. Fopče svojem poezijom više nego ikoji od mladih katoličkih pjes-nika potsječa na Domjaniča, koji mu je bar u prvo doba bio največom pjesničkoin simpatijom, tako da su se utjecaji tog pjesnika kod Nonee dosta jasno opažali i u sujetima. i u formi i u dikciji. A taj odnošaj Noncin prema Domjaniču vrlo dobro karakterizira pjesma »F prolječe«, što je izišla u Grgecovoj »Luči«, a onda ponovno u drugoin svesku »Kašeg Ko-la«. jer je ta krasna pjesma shematskom imitacijom Domjaničevih »Glogovih cvijetaka«, jedne od najljepših pjesama tog pjesnika. A uza sve to i ta pjesma kaže, da je Nonca ipak ostao svoj, pa se i doista_ što dalje, to samo-stalnije razvijao te je vanrednim obiljem svoga -pjesničkog stvaranja iz-gradio izrazitu pjesničku individualnost u mlado j katoličkoj poeziji. [ elemenat bosanski umi o je krasno da prekali u svoju poeziju, koja tolikim životom buja ko u malokojeg drugog našeg pjesnika. Pa iako je najplod-niji od svih mladih katoličkih pjesnika, nemarno do dan as nažalost još ni jedne posebne knjige njegovih pjesama, a ipak sam uvjeren, da hi takova s mnogih strana bila srdačno pozdravljena. A taj momenat ne bi možda ni za samog pjesnika ostao bez značenja i utjeeaja. Tako nam se samo često čini, da pjesnik u razvoju zastaje te ne može naprijed. Xo nikako ne možemo vjerovati, da bi nam bio sve rekao, što je imao da kaže.
Kako se prema to j Noncinoj poeziji tužne nostalgije blago dojima u svojim pjesmama Z 1 a t k o M i 1 o v a n i(Lovro Kneževič), koji je ^ uz Dujmušiča i Kostelnika takoder bio medu prvim pjesnicima »Luči«. Poezija mu je posve melodičkog porijekla. zvuči kao slatka glazba zlatnih snova, s\e u njoj kliče, cvate, miriše, treperi ko ivanjska noč u naručju maja. Nježan je to sanjarski pjesnik, kojega je osobitošču svijetao ugo-dajni čar, u koji gotovo ni sjenka da bi se ušuljala. Jednostavnost njegova u šndržaju, ugodaju i izražaju svuda se pokazuje, ali nitko ne če odoljeti čarobnom koloritu i iskrenom os ječa ju njegovih pjesama. 1' tom je donekle sličan Iviču, sanno što mjesto Ivičeve plastičnosti kod ovog pjesnika dolazi pojačana nježnost osječaja te neki osobiti i za nj vrlo značajni svijetli čar. Šteta samo, što se tako malo javlja. U pjesmi se doduše »Iskri se polje i bliješti« potužio. da mu »ljudi gaze srebrnu liru«, ali ne vjeru jem, da in ga nedostatak"priznanja mogao odvratiti od pjesme. F prošlom se godištu »Hrvatske Prosvjete« javio opet s nekoliko pjesama. Ovom je pjesniku po karakteru poezije nekako najbliži S t j e p a n Š i m u n o v i č (t 1915.). pjesnik isto tako nježnog sanjarsikog tipa. od čijih je pjesama valjda na:-
Ijepša »Svibanjska večer«,, gdje jasno osječamo, da je pjesnik tu u svom elementu. I /bilja je to pastel osobitog ugodajnog čara u meko ugodenoj formi soneta. U drugim mu pjesmama, ko jih i nema baš velik broj, več nema te finoče. Šimunovič je poginuo na talijanskom ratištu, pa je tom ranom njegovom smrti mlada katolička literatura izgubila osobito nježnog pjesnika. Bio je odlučnim pristašom gralovskog smera, što ga je Marakovič propagirao, te se znao za nj svom to plinom zauzeti. Nekako i zmed u Zlatka Milovana i Šimunoviča s jedne strane, a Noncine poezije s druge strane javlja se .T o s o B e n a e, koji na Noncu potsječa osobito vanrednom plodnošču, samo što nije došao do tolike pjesničke izrazitosti kao onaj. Što se karaktera naime njegove poezije tiče, valjda baš to, što nije ni izrazito vedra, ni izrazito sjetna, najviše čini, da podliježe nekom b!jedilu, pa ga ne izbrisa ni šarolikost u formi i dikciji, ni raznolikost pjesničkih s ujeta. A ipak jest nešto, što nam pjesnika čini simpatičnim i što bi nam sigurno i pjesme njegove približilo, da mu uspije stresti onaj teret, što mu ne da da se vine u višine, koja bi njegovu pjesničkome poletu odgo-varala. Mora da on to i sam čuti, pa otud ono, da luta, ko da traži izkska, za kojim svom pjesničkom željoni čezne. I biva, gdje ga nalazim u bližini Vijoliča-Ljubičiča ili kojeg drugog pjesničkog druga mladog katoličkog koia. a onda se opet vrati. Ali konačno mora ipak ili pobijediti ili podleči. Benac je jedan od najredovitijih saradnika »Luči« i »Hrvatske Prosvjete«.
1" nijednu od tri ju grupa ove skupine intimne mlade katoličke poezije, označenih s jedne strane pojavama 1 vič-Kostelnik-T)ujmušič, s druge strane pojavama jMilovan-Šimunovič-Benact a izniedu injih bosanskom grupom Škarica-Čičič-Senjič-Nonca, nije mi usnielo uvrstiti religijoznog pjesnika o. Bonu Z e c a, pjesnika male zbirke pjesama »Euharistijsko »Sunce« (101 C. drugo izdan je. a 1917. i treče izdanje pod naslovom »Mir vam!«), koja doduše nije prve vrijednosti, ali je dostojan prilog našoj religijoznoj poeziji, koja ionako nije osobito gojena. A onda, da bude slika što potpunija, trebalo bi spomenuti i druge neke pjesničke pojave, od ko jih se iedni gube ili tek slabo napreduju (P a v a o p 1. G v o z d a n o -v i č, Viktor M1 i 11 a r i č). drugi se prerijetko javlja ju (Milka O r -lic- Rožič, pjesnikinja tipa Zlatka Milovana), a treči još nijesu zauzeli izrazitije mjesto medu našim mladim pjesnicima (Josip Zdunič). Zatim dolaze najmlade mladice naših pjesničkih gajeva, koje put tek uvodi ili če ih tek uvesti ovamo, gdje se u svetištu mlade katoličke poezije kupe po izbor-miljenici muza, da uz divnu muziku orgulja tamjanom i kadoni prinose svoje darove i žrtve . . .
Mlada novela.
Iako brojem mladi katolički novelisti pjesnike ne do--tižu. te premda je dosad mlada katolička pjesma dalje doprla od novele, u novi je se vrijeme sve veča pažnja posvečuje našoj literarnoj prozi, koja doista počinje da se s,ve Ijepše razvija, te se kraj pojava najizrazitijih naših pjesnika Paveliča, Poljaka, Iviča i Nonce počinju sve jače isticati i najižraziti.je )>ojave mlade katoličke novele.
Pred svima tu dolazi i) uro V i 1 o v i č, prvak medu mladim katoličkim novelistima. Več prve su njegove novelističke radnje oda vale umjetnika večeg umjetničkog gesta, što se samo čim dalje, tim više potvr-divalo (»Za očevom stazom«, »Priča dalmatinskog zala«, »Priča uvelih durdica« i dr.). Vilovič je realistički pisac. ali taj svoj realizain umije da prodahne t a kovini ugodajnim čarom, da če sigurno baš po toj osobitosti postati jednim od prvih hrvatskih romanciera, kad dode njegovo doba. Još nije došlo, ali daleko jamačno više nije. Od njegova je prvog romana »Uz more« izišao samo odlomak, koji se medutim odlikuje več tako živom
plastikom i tako izrazitim stilom, da je prava šteta, ako je taj roman moždi uopče ostao nedovršen. U zadnje je vrijeme. kako se čuje, Vilovič napisao dva romana i eijelu knjigu novela, pa se od srca radujemo, da če ta djela u najskorije vrijeme ugledati svjetlo. Za prvi roman, koji nosi originalni naziv »Priča sedam brda«, i koji bi imao biti u nekn ruku osnovnim kamenem Vilovičeva umjetniekog rada na polju romana, zna de se samo, da je to roman hrvatskog svečenika, čiji je tip uzet iz posebnih dalmatinskih prilika, ali da ima tako realističku ili gotovo naturalističku pointu. te je to glavni uzrok, što roman još nije izišao. Nadamo se medutim. da če ta zapreka, bila ona u autoru samom ili izvan njega, biti ubrzo uklonjena, te da če djelo ipak što skorije biti izdano. A bit če sa svili strana srdačno pozdravljeno, jer baš u Viloviča polažemo toliko nade kao u izabranoga romanciera mlade katoličke literature. O drugom njegovu romanu, za koji se takoder veli, da je gotov, kola verzija, da mu je grada uzeta iz naših mladih katoličkih redova, te bi to prema tome bio specijalno naš roman, novelietička analogija Paveličevim »Junacima«, Poljakovu »Oraču« i Tieckovu »Porodu oblaka« iz naše poezije. A takav bi roman mogao biti od sil noga značenja za cijeli naš pokret. 0 treeem novom djelu Vilovičevu, o knjiži novela njegovih nije dosad nista potanje poznato. Uz novelistički rad goji Vilovič i feuilleton (»Novine«), pa je i tu stekao lijepih uspjeha zbog izrazita stila i prirodene duhovitosti. Uz Viloviča je novelističkim radom svojim postao poznat i L o v r e K a t i e, koji se od onoga razlikuje glavno tim, što u njegovim pripovijestima nema toliko pjesničkog i ugo-dajnog čara kao u Viloviča. Njegov je realizam realističkiji od Vilovičeva idealističkog realizma. Prema toj se osnovnoj razlici u karakteru Kati-čevih i Vilovičevih radova razlikuje i stil Ivatičev od Vilovičeva, što nije tako izrazit, individualan, nego se bliži više običnom stilu realističkih pi-saca. Od novela su mu najbolje »Staže života«, »Ana« i »Ljubo«, po ko--jima možemo u opreci prema ranijhna (»Prognanik«, »U blagajni« i dr.) slijediti njegov razvoj k ocitoni napretku. Do Viloviča se i Katica ubraja obično i M. Vel aga (Martin Gudelj);, koji u svojim radovima ima neke oznake zajedničke s Vilovičem, neke opet u Katičem. Imao bi dakle da svojim pripovijestima reprezentira neki prelaz izmedu ona dva mlada ka-tolička pisca, ostaje medutim nekako sve više u pozadini. jer se ne javlja, a prema, ono malo njegovih objelodanjenih radova ne da se ni posve točno karakterizirati njegova razvojna linija. Za nj je možda još najznačaj-nija crtica refleksivnog karaktera (»Majka«, »Kod gaze«, »Kraj mlina«, »U prolječe« i dr.), pa umije lijepo reproducirati situacijoni i psihološki momenat te ocrtati glavnu osobu. kojom se redovito skoro isključivo bavi.
Dok ta trojica mladih katoličkih novelista potječu direktno iz redova pisaca »Luči« i »Našeg kola« te su glavni zastupnici pripovjedača u tim redovima, javlja se Narcis Jenko (fra Eugen Matic), koliko znam, prvi put izraziti.je u »Hrvatskoj Prosvjeti«, i to odmah kao gotov pisac: Njegova je novela »Pod jesen« postala odmah jednom od najboljih nove-listiekih radnja mlade katoličke literature. Koncepcija joj je izuzevši nekoje sporednije nedostatke uistinu majstorska. To je posve zrelo djelo, koje svjedoči jasno, da je autor sam sebe našao. Cim se ta novela razlikuje od svili ostalih novelističkih radova mlade katoličke literature, jeste glavno to. da ona sav interes čitaoca svrača i usredotočuje na razvoj radnje, a u radovima ostalih mladih katoličkih novelista bore se s .osnovnim elemen-tirna radnje drugi pjesnički elementi (lirski, simbolički, filozofski i dr.), da možda kasnije tijekom razvoja splinu u novelistički tip posve novoga karaktera. Zasad su ti razni elementi večinom još neizravnani, neizgradeni do savršene umjetničke arhitektonike, pa odatle ono, da u tim radovima osječamo, gdje preteže sad ovaj, sad onaj elemenat. tako te često dobivamo dojam, kao da je djelo previše rastepeno, mozaičko. Kod svih tih mladih
pisaca oeekujemo u ni j ho v u razvoju momenat one umjetničke snage uie-dinjivanja, koja de im dati, da jednako zavladaju svim komponentama svoje umjetnosti te da se stvarajuci savršena djela dignu potpuno na njenu visinu. Ni sam Vilovič,, koga cijenimo kao reprezentanta specifieki mlade katoličke novelistike, nije te višine još dosegao, bar koliko možemo da sudimo po objelodanjenim mu dosad djelima, pa samo tako možemo protu-mačiti fakat, da avi oni brojni umjetnički dragulji, kojih eu puni njegovi radovi, nza sve to još ne daju njegovim novelama karakter savršenog i u cijelosti posve skladnog umjetničkog djela. No čutimo svejedno, da od loga Vilovic nije više daleko, možda samo da prvog ili drugog romana. 1 baš što se te umjetničke ucijeljenosti i dotjeranosti tiče, treba priznati prednost Narcisu Jenku. I on je realistički pisac, i to realist turgenjev-skoga soja. Novela mu je »Pod jesen« posve turgenjevska, pa se odatle odmah vidi, da se donekle priklonio k starijoj generaciji realista u hrvat-skoj književnosti, kojima je svima bio literarnim ocem Turgenjev. To ni-pošto ne ističem, da ga možda potcijenim, nego vidim u toni samo umjetni-kovo ishodište, koje mi se ni za posve modernega pisca ne čini. da bi bilo neispravno. I eto njegova romana »Spiritus procellarum«, što izlazi u novom godištu »Hrv. Prosvjete«, da nam to potvrdi. Čitamo mu početak i čutimo silnu umjetničku enagu, koja iz tog djela progovara i koja nas osvaja. Vjerujemo u odlučan uspjeh toga romana, koji poče da izlazi još prije Vilovičevih te če, ne pretekne li ga još prije svršetka koji Vilovičev, tako značiti prvi roman mlade katoličke literature. To je vrlo znatan momenat za cijelu tu literaturu, a osobito za njenu novelistiku, koja če odatle tek da se poči nje javljati u jasnom svom sjaju. Iz same radnje tog romana razabiremo, da se radi o nekom socijalisti bezvjercu, čiji materijalizam ima da doživi bankrot u sadanjem svjetskom ratu. Dakle i po eujetu posve savremen roman, koji če bez sumnje na se svratiti i pozornost šire javnosti, osobito ako hude otštampan i u posebnoj knjiži (i s pristupačnijim hrvatskim naslovom!), što se sigurno ne če prepustiti učiniti. Iza novele »Pod jesen« te iza drugih manjih novelističkih stvari (»Kočijaš«, »Naš čovjek« i dr.) sretamo tu Narcisa Jenka na velikom usponu njegova umjetničkog stvaranja, u djelu, iz kojega čutimo, da u njemu vrije snaga, koja če znati da u svim bojevima pobjedonosno svlada zapreke do vlastite individualne umjetnosti.
Sasvim posebno mjesto zauzima medu mladim katoličkim piscima Vid B 1 a ž i n č i č, koji u opreci prema spomenutoj četvorici realističkih novelista stupa stazom čistoga artizma. I baš zbog'tog je njegov »Divan vitez« ]x>budio toliku pažnju, kad se pojavio, a mnosi i danas drže. da mu je to najuspjelija dosadanja stvar. Simbolizam je za 11 j nada sve značajan, u njemu je jezgra njegove umjetnosti. i što se tiče grade i što se tiče stila. Njemu on sve podreduje, tako te se često čini. da mu je najviše do toga, da mu sve pliva u bojama i svjetlu, da se sve samo što ljepše eakli — pa doista i umije da postigne ta j efekt obavijajuči glavnu gradu posebnim artističkim sredstvima izražajnim i stilističkim .A taj njegov simbolizam biva u svakoj daljnjoj novelistiekoj radnj sve više potenciran (»Priča o bijelim gavranima«, »Kad večernie sunce zalazi«, »Dvori kneza \Tladi-slava« i dr.), tako da več postaje pretežak i nerazumljiv. Vidi se očito, da upravo nastoji, kako bi najtežim simbolizmom i mistikom stvorio poseban novelietički tip u mladoj katoličkoj literaturi te da tim postigne odlučan uspjeh. Hoče li mu to poči za rukom, pokazat če još budučnost, u koju mu i mi gledamo s mnogo nade. D kritici je mnogo manje uspio, nego li u pripovijesti, n kojoj je kao reprezentant posebne vrste ostao dosad osamljen.
Isto je tako osamljena pojava u našoj novelistici i Antun M a t a-sovič, iako ne nastupa u tako silnom kontrastu sa svojom umjetničkom okolinom. kao što to čini Blažinčič. I baš je zato i pristupačniji od ovoga,
te se njegov »Chant du printemps« bez sumnje može ubrojiti medu one stvari mlade katoličke literature, koje se najrade čitaju. Več sam naslov te novele odaje neku pišoevu sklonost k egzotici, koja se u njegovim djelima silno ističe, te mu je nekako glavnim isbodištem i u gradi i u stilu. I često kao da se boji, da je uzeo prekonvencijonalnu radnju svojoj pripovijesti, te nastoji, da joj da posebno obilježje, boju, vanjštinu tim, što traži najrazličnija egzotička sredstva u izražaju pomoču imena, najne-poznatijib stvari i dr., čim bi u čitatelja pobudio dojam neke neobičnost:. K tomu dolazi, da se nekad i previse zaustavlja kod raznih razmatranja sporednoga značenja (»Korna«) te tim samo škodi umjetničkom jedinstvu svojih stvari. Uza sve to iz njegovih djela progovara jaka pripovjedalačka individualnost, zasad doduše bljeda od Vilovičeve i one Narcisa Jenka, ali zato i mnogo mlada, te se s pravom možemo nadati krasnom pozitivnom uspjehu njegova umjetničkog zri j en ja, i to usprkos tomu, što mu zadnje stvari pokazuju neki nazadak (»Gemma«, »Dvije duše«, »De profundis«, »Kraljičin paž« i dr.). Te če manje uspjele stvari biti tnožda samo inter-mezzo pred novim usponom na njegovu umjetničkom putu, gdje če nam se pojaviti s djelima umjetnički konsolidiranijim od predašnjih. Neke je dosadanje s drugim novijim stvarima skupio u zbirku »Susretaji«, koju kani izdati u posebnoj knjiži. Uz to je napisao još i drugu knjigu novela pod naslovom »Osvrt« (trilogija), u kojoj prikazuje najnovije političke i kulturne hrvatske prilike. Amo je valjda uvrstio i novelu »Naši«, kojoj je gradu uzeo iz života mladih katoličkih redova. Valjda je jedna od ovih knjiga ona, za koju »Kolo hrvatskih knj:ževnika« objavljuje. da če je izdati kao drugi svezak svoje nove biblioteke. Ta če knjiga biti sigurno s interesom pri ml jena te'čemo po njoj moči prosuditi, koliko je Matasovič od o nog vremena, kako je ponešto umuknuo, u svome razvoju napredov.o. Svojim je pokušajima na polju kritike doživio neuspjeh, pa je to polje rada sigurno napustio, da se što večma posveti novelističkom stvaranju, gdje ide ususret znatnim uspjesima.
Kraj novelista, koji su dosad spomenuti, pojavljuje se u mladoj katoličkoj literaturi samo sporadieki još po koje pripovjedalačko ime. Tako je Marijan Pegi s (Milko Kelovič), koji je na tom polju pobudivao , toliko nade i koji se istakao osobito. ciklusom izrazitih feuilletona »D<>j-inovi i uspomene« (u »Riječkim Novinama«) te je vrijedio u neku ruku kao reprezentant našega feuilletona, dana* več potpuno iščeznuo s polja predašnjeg svog uspješnog rada. Od njegova duhovitog pisanja u feuille-tonu sta rog »Hrvatstva«, zbog kojega ki se te novine osobito rado čitale, i u feuilletonu »Kiječkih novina«, od njegovih lijepih crtica i pjesama ostala je samo prazna uspomena neostvarene jedne naše nade i dokaz, kako se kn»sna lada idealizma razbija o tvrde hridi krute zbil je. Maprotiv je mladi S 1 a v o 1 j u b Kiirschne r još tu, iako se voma rijetko javlja te^ iako se prijeti, rla če pero baciti u zapečak. Bilo bi šteta, da to učini. kao što je šteta, da se ne javlja bar donekle više. Lijep stil i poetička grada njegovih malih pripovjedalačkih stvari (»Kujana«, »Priča mladog ribara«, »Priča o bijelim ružama« i dr.) odaju svakako jaču pripovjedalačku individualnost, kakovih mlada katolička literatura nema baš napretek, da takav gu-bitak ne bi osjet:la. Uostalorn umjetnička sposobnost nije samo preduvjet stvaranja. nego je i izvorom jake stvaralačke potrebe, kojoj se ne da tako Iako oprijeti. Ta ima i tu da odluči. Odlučila je več val jda kod P a u 1 e M a r o š e v i č - B e 1 i č, koja iza njene »H:des«, »Božičniee« i dr. biva sve više zaboravljana kao negdanja literarna pojava. A tako se to i kod drugih dogodilo i dogada, kao što se opet s druge strane j avl j a ju nove literarne pojave, da nastale praznine u našim novelističkim redovima ispune te našoj mladoj katoličkoj noveli pomognu do potpuna uspjeha. Takovom je pojavom i N e d j e 1 j k o S a b i t i n i - S u b o t i č. koji se u lanjskoj
»Hrvatskoj Prosvjeti« javio noveloni »Lila«, u ljetošnjoj »Zorkom« te iako njegovu pripovjedalačku osobnost sretamo tu u nekom stadiju konven-cijonalnog patetičkog vrijenja, ipak ne če neopaženo proči poljem mlade katoličke literature, ako se razvije, kako to obečaje. Ne če neopaženo ovuda proči ni V. (5 r m o v i č (V. Strauch), koji se osobito u zadnjim godištima »Luči«, kojoj je on u prvom domagojskom godistu i urednikom bio, redo-vito javlja manjim crticama, u kojima pogada prilično ugodan ton pripo-vi jedan ja. A onda dolaze najmladi. . .
t
Mlada kritika.
Štogod i poezija i novela daje mladoj katoličkoj literaturi, to tek njena kritika upotpunjuje do krasne cjeline. Pa kakogod medu pjesnicima imademo Paveliča i Poljaka, medu novelistima Narcisa Jenka i Viloviča, tako i na polju mlade katoličke kritike idu pred svima Marakovič i Grgec, i to nesamo da budu prednjaci drugim kriticima, nego i vodama c-ijele mlade katoličke literature i u pjesmi i u prozi. P tom je ono njihovo posebno značenje za tu literatura, istaknuto uoetalom več u prvom dijelu ovog prikaza. Potanji osvrt na njihov kritički rad ima samo da nam jasnije predoči individualnost i jednog i drugog od njih te nam pomogne osvijetliti cijelo, iako još neveliko područje mlade katoličke kritike.
Radom potpuno zreloga kritika i pisca neobičnih literarno-kritičkih kvaliteta ističe se d r L j u b o m i r Marakovič sve večma. Bio je i pjesnikom sa značajnom karakteristikom dekadentne intimne lirike, ali čini se, da je to polje ostavio izabranijima te se posvetio posve'kritici, u kojoj je opet on jedan od najizabranijili. p »Luči« je prvih godišta izno-sio mnogo literarnih razmatranja 11 duhu gralovaca njemačke nove romantike. Principe je te literarne škole nastojao aplikovati na naše prilike, na našu narodnu psihu, pa je analizirao, razglabao i tražio dodirne točke, da toj aplikaciji tako nade dublje razloge. Cijeli je študij toga problema zgr-nuo kasnije g. 1910. u knjižicu »Novi život«, koja još i danas vrijedi kao najbolja priručna knjižica najmladim katoličkim pjesnicima i piscima, koji tek dolaze. S novoga je tu svoga stanovšta Marakovič ukratko prika-zao najznatnije pojave hrvatske literarne prošlosti te je opiruči se o njih proglasio novim životom literarne budučnosti hrvatske novu romantiku katoličku. Kaenijim je dakako kritičkim radovima nastupio šire polje te se osobito kritičkom ocjenoni Nazorove poezije (»Hrvatskih kraljeva« i »Novih pjesama«), literarnom studijom »Gospodar svijeta« i velikim ese-jom o savremenom hrvatskom romanu »Ljudi naših dana« istakao dublji-110111 kritičkih sudova i neobičnim bogatstvom zrele literarne inteligeiicije širokog opeega. A to, što neki drže, da je Marakovič svoje negdanje književne nazore prilično promijenio, dalo bi se stalnije odrediti samo prema njegovu novijem sudu o mladoj katoličkoj literaturi. Izakako je naime izišao drugi svezak »Našega Koja«, o toj temi skoro i nije više pisao, premda bismo voljeli da jeste. Članak o pjesniku Draganu Dujmušiču, što ga je iza smrti ovog pjesnika napisao u »Vrhbosni« g. 1916. kao dio kritičkog djela o svim pjesnicima »Našega kola«, obečanog uostalom več za drugi svezak »Našeg Kola«, samo nas je utvrdio u uvjerenju, da bi tre-balo da dr Marakovič tu opširnije progovori. Ono naimek Sto je dao u dodatku drugog almanaka »Našeg Kola«, danas više ne dostaje za orijen-taciju. Lanjske je medutim godine u »Hrvatskoj Prosvjeti« bilo najavljeno, da če se spremiti i izdati posebna knjiga mlade hrvatske katoličke lirike, da se tako javnosti na vidik iznesu najljepši plodovi te mlade krasne umjet-nosti, koja je dosegla več priličnu visinu. Misao je ta prekrasna, uvjeren sam samo, da tu knjigu ne može i ne bi smio nitko drugi urediti, nego bas dr. Marakovič, jer samo u njega vidim sve uvjete, da ta knjiga doista hude
što vjernija i što uspjelija. Marakovič je duševnim ocem tih pjesnika, on po znaj e sva koga gotovo u srce, sva koga slijedi u njegovu razvoju od prvih početaka. pa može j edin i sustavno izabirati iz tog pjesničkog blaga, da do ista bude izabrano ono. što je najvažnije i najvrijednije. Takovu knjigu černo onda e največom radošču dočekati. Iza te če publikacije sigurno opet sve oživjeti u mladim katoličkim pjesničkim redovima, a posljedicom če toga biti možda i rehabilitacija »Našeg Kola« te čitavog njegova umjet-ničkog gibanja. Bilo nam sve to od srca pozdravljeno!
Petar G r g e c, drugi glavni reprezentant mlade katoliške kritike, dao je dosad premalo pisanih dokumenata, a da bismo prema njima mogli točno karakterizovati njegovu literarno-kritičku fizijognomiju. Treba prije svega znati njegov odnošaj prema mladim katoličkim pjesnicima, kakav je bio njegov utjecaj na njih, i kako cijene njegov kritički autoritet. Grgec je od g. 1912. duhovni voda »Luči« i cijele generacije mladih katoličkih pisaca, što se odonda oko »Luči« kupi, raste, razvija, zrije. Mara-kovičevo je »Naše kolo« došlo samo na čas, i opet ga je nestalo ,a »Luč« je neprestano tu, živi, iziazi i djeluje na razvoj te literarne generacije. Iz nje pak diše svježi duh Grgecove tradicije, tradicije njegovih nazora. No i drugi je tu razlog, što je Grgec mladoj našoj literarnoj generaciji zadnjih godina bio ponekud bliži nego Marakovič, a taj je razlog prije svega u jezgri Grgecovih nazora o brvatskoj katoličkoj literaturi. Karakterizovao sam te nazore istakavši prije svega njihov nacijonalni elemenat. A svatko d a nas zna, što današnjo j mladoj katoličkoj generaciji znači čisti nacijo-nalizam: on karakterizira cijeli njezin život, čitavo njezino djelovanje i nastojanje. Prema tomu je i Grgecov odnošaj prema mladoj našoj literarnoj generaciji zadnjih godina posve razumljiv. Svoje je literarne nazore Grgec iznesao sustavnije samo u razmjerno kratkom članku »Našim knj:-ževnicima«, koji je izišao u prvoj domagojskoj »Luči« i koji je slično kao i Marakovičev »Novi život« posvečen baš mladim katoličkim literatima, koji tek dolaze. V njem je ukratko izražen Grgecov literarni čredo: naši ljudi i naši krajevi! O to j temi nije više potanje pisao, nego je samo aplicira o svoje principe u praktičnom literarnom radu kao urednik, voda i sa-vjetnik mladih talenata u njihovu zrijenju. Od drugih njegovih članaka treba svakako istači »Novije pjesništvo Vladimira Nazora«, gdje je, što se tiče vejrskog problema Nazorove poezije, o kom je bilo mnogo rasprav-Ijano, svojom strogom kritičnom analizom jasno otkrio pjesnikov panteizam, a onda študiju »Stjepan Varga«, što ju je napisao o torn mladom kato-ličkom talentu, koji je prvi iza Grgeca došao u redakciju »Luči« te pošao sinjerom, što joj ga je Grgec dao.1 Stjepan Varga (+ 1915.) je prvi učenik Grgecov te se kao i Grgec odlikovao vanrednom kritičnošču. upravo filozofski produbljenom. Tipički je za nj članak »ITmjetnik vječnog pera«. u kom se obrača ina najmlade od mladih katoličkih pisaca, što tek dolaze, iznoseči im literarnu direktivu za njihov umjetnički put i djelovanje. -Toš je opširnije istakao svoje literarne nazore u študiji »Mlada hrvatska ka-tolička knjiga«, u kojoj je dao sintezu nazora obaju prvaka mladih 'katoličkih književnika, i to tako,, da je od Marakoviča primio samo ono, čim je Grgecove nazore rnogao nadopuniti, a ove je prihvatio u cijelosti. T svojim je manjim i prigodnim kritikama odavao osobit stil. duhovitostmi stvarni sud. Bio je i pjesnik, ali pjesnikovanja se brzo ostavio. Tnaro je nažalost brzo iza svog uredničkog djelovanja, a da nam se nijesu ispunile nade, što srno ih polagali u njegovu budučnost, Spomen če njegov sadanjem
1 Danas je Grgec u talijanskom zarobljeništvu te svi željno čekamo čas, da nam se vrati te nastavi svoje djelovanje nesamo k uspjehu našeg literarnog na-stojanja, nego i svega nastojanja našeg pokreta.
inladom katoličkom literarnom pokoljenju, kojemu je i on znao biti vršnim savjetnikom i vodeni, ostati nezaboravljen i drag.
Sasvim posebno mjesto zauzima u mladoj katoličkoj kritici Vinko J u r k o v i č, kritik matošev,škili manira i glavni propagator artizma 11 mladoj katoliekoj literaturi. Osim toga, što se s manjim uspjehom okušao i u pjesmi stihovima i prozom, bavio se samo kritikom momentano aktuel-nih stvari te je znao pokazati mnogo duhovitosti i literarnog ukusa. Sla-bija mu je strana, što se u svom živom temperamentu znao upuštati i u polemiku o škakljivim stvarima, gdje njegov sud nije dostajao, a i to, što nekad hoče biti autoritetom, povišenim nad polagani razvoj mlade katoličke literature, pa se tim dosta neugodno dojima. Mogao bi baš toj literaturi u mnogočem koristiti, da više piše i radi te njoj posvečuje više pažnje. t opreei prema Jurkoviču T. Dravski (fra Jeronim Tomac) otvoreno vojuje proti svakom artizmu. On je kritik stroge realnosti, pa poriče vrijednost umjetničkim djelima, koja ne stoje s tim realističkim principom u potpunom suglasju. Silnom livalom obasipa na pr. Šari cev u liriku, a bori se proti Noneinoj. Tim je svojim stanovištem izazvao otpor u večine mladih katoličkih pisaea, a u polemici, što se zbog- tog razvila, podlegao je svojim literarnim protivnicima. Drukčije valja istači, da se iskreno zauzima za razvoj mlade katoličke literature. Iza Marakoviča je on bio prvi. koji je javno za nju istupio, te je još prije Marakovičeva »No-vog života« izdao knjižicu »Za preporod beletristike« (1909.), zbirku čla-naka (štampanih najprije u »Hrvatstvu«) o beletristici s osobitim obzirom na novu pojavu hrvatske katoličke literature. Tu opetuje ono, što je več Marakovič tražio: da se počne izdavati katolički književni list, samo što je več konkretno stavio predlog, da urednikom .tog lista hude Rožič, a uza nj Marakovič. Danas Rožič i doista ureduje našu »Hrvatsku Prosvjetu«. Dravski se nije spezijalizovao u literarnom radu, pa djelujuči i na drugim poljima rada samo višak vremena posvečuje literaturi. Tako eto u zadnje vrijeme piše u »Hrvatskoj Prosvjeti« karakteristični! študiju o Merežkov-skovim romanima. Od najmladih literarnih kritika svrača na se osobitu pažnju D v o Jota (Ilija Jakovljevič) svojim ostrim i zdravim sudom, pa ima nade, da u njem mlada katolička literatura s t. ječe novog budnog stra-žara na svom umjetničkom horizontu.
Yz literarni! kritiku javila se pogdješto več i kritika iz drugih umjet-ničkih područja. Tako je o slikarskoj umjetnosti lijepe študije iznio dr D r a g u t i n K n i e \v a 1 d, a isto tako i Ivan Dellale, brat spome-nutog več pjesnika. Na polju glazbene kritike znatnih je uspjeha postigao V i n k o Ž g a n e c, koji je uostalom izdao i zbirku »Medumurske po-pjevke« (1916.) te je njom j)ostao poznat kao najbolji mladi sabirač i iz-davač hrvatskih narodnih popjevaka uopče. ITsput neka bude spomenuto, da je takovu zbirku narodnih popjevaka istarskib izdao Stojan Bajša, a po-dravskih Zlatko Špoljar. nijedna medutim Žgančeve ne dostiže. Zganec če na tom polju sigurno još mnogo učiniti, a da če sve to s još Ijepšim uspjehom biti ovjenčano, jamči osobita solidnost njegova rada, kakove na tom polju kod nas još nije bilo.
*
* *
S ovo pedesetak je književničkih pojava hrvatske katoličke književnosti ovaji prikaz, iako ne posve, a ono ipak približno iscrpljen, da svakom bude otvoren i jasan pogled lijepim i širokim tim poljem, kuda pro-laze izabrani sijači divnoga sjemena, te iz njeg klija, niče, raste i cvjeta zlatno klasje katoličke misli, ustalasano svježim dahom narodnog osje-čanja, kojim sve poljane jednoga roda dišu. Doči če dani žetve njegove, i mi čemo biti dionici obilja njezina. Prvim čemo izabranicima njezinima
oviti čelo vjencem prvih ubranih klasova, i radost če biti opčenita. ^ro nam ili nebo posla te im dade moč, <la govore govorom duša naših, osje-ean ja našega i želja naših.
A danas smo još u čekanju. 1 u tom nam čekanju izmiču pogledu oni, koji več odlaze. jer je nestrpljivost naša prevelika, a da bismo dnže mogli odvratiti pogled od onih, koji dolaze zaogrnuti mladošču istoga pokoljenja. s kojim i mi dodosmo. Gorimo od želje za onim;, što nam ni donose i Sto če tek da nam donesu. (1 tom sam ovdje progovorio onima, koji jednako misle i osječaju. A drugi če doči, da is-puni praznine ovog pokušaja, da bude pravedniji prema prošlosti i stroži prema sadašnjosti. ako to drži potrebnim. .ledno če i 011 morati konstatovati: da se prije katoličkog pokreta i izvan njega moglo govoriti samo o katoličkim književnicima, a jedin-stvena je pojava katoličke književnosti mogla da dode samo kao organički produkt opčega katoličkog gibanja, kao što je to mladi katolički pokret. s kojim ie ona u tako nskom organičkom spoju, da i sama crpe snagu svoju iz snage njegove te če biti jasnim odrazom eijele energije. Sto u njemu buja. 1 kakogod je katolički pokret sastavni dio opče naše narodne kulture i nje/in a razvoja, tako i katoličkoj književnosti našoj pripada mjesto u opčoj našoj narodnoj književnosti, bilo to mjesto označeno kao pojava posebne literarne škole ili kako 11111 drago drukčije. Danas se s tim još ne računa, pa se tome ne moramo ni čuditi. Razvoj mladog katoličkog pokreta nije još dotle došao. da prema vani uzmogne pokazati tako eminentnih uspjeha, koje bi uza sve predrasude stekle opče priznanje. Ali i do toga več dolazimo i moramo doči. T baš dani sadašnjosti, gdje i unutar kato-ličkih redova sv i osječamo dizanje nove, dahom narodnih ideala osvježene energije, počinju da progovaraju i o mladim pregaoeima katoličke misli na putu <lo narodne slobode. Na prag njezina stvaranja stupit čemo i mi medu prvima. 1 onda če tek sv i da upoznaju sve, što je naše, i što mi bijemo za to veliko ostvarenje.
A sad smo 11 radu za nj i u čekanju onoga dana.2
. . . Začuh nekakov šum i upravih korake k njemu . . . Nadoh se kod šumskog izvora, iz kojega je tekao mali gorski potok. On se spuštao sad kroz cviječe i travu, sad oko stabla i kameneiča. Nad izvorom je bilo gusto stablo. Kroz njegovu je krošnju prodiralo sunce u tankim, zlatnim zrakama, a jedna ptičica pjevala je na grani. . . Obrisah znoj sa lica. p >-klikoh i slatko se napih ... T proljetna voda osnaži i osvježi me ...
Ogledam se naokolo. Gorska tišina . .. Bacili se pod stablo u travu da se u miru odmorim. No baš kad počeh nešto misliti, prene me lagani nekakav šum, zatim jedva čujni koraci. Žensko čeljade. Curica. Jcvt, mlada, lijepa, rumena djevojka došla je k izvoru. Gledajuči je nijesam se maknuo: raspuštenih kosa, rastvorenih njedara, zagrnutih rukava i bosa sličila je
šumskoj vili. Priroda u prirodi —--U rukama je nosila posudu 2.1
vodu... Uto je na stablu zapjevala ptica i ona je litjede vidjeti. Oko joj zapne o mene. Prostodušno mi nazva • »Hvaljen Isus«.
2 Ovaj je članak na poticaj s češke strane pisan za češki kat. literarni časopis »T y n« te ga ponešto promijenjena donosimo i u ovoj »Luči« za njene slovenske i hrvatske čitatelje
Kaštelanski vitez: Kod šumskog izvora.
Bez drhtaja i uzbune .. .
»Neka bude hvaljen«, cdvratim.
Nato je prišla k izvoru, poklekla i stala puniti posudu vodom. Digoh se i dodoh do nje.
»Odakle si ti, mala, a?« Ljubezno je upitam. Malom sam je nazvao, ne zato, što uistinu nije bila velika, več zato, što mi se na prvi pogled učinila tako nježnom, dobrom i lijepom, da je nijesam mogao drukčije nazvati: črna joj se kosa razvalila sve do koljena, a nekoliko pramova ovilo se okolo čela. ispod kojega su virila dva oka. Rila su kao da je netko otkinuo' dva koma-diča proljetnog neba, i umetnuo ih u jamice. A vlažne su bile te oči, kao da je u svako pala kapljica rose. Pa onaj niski, mali nos, usta sa zubima bijelim isto kao kamenčiči na dnu izvora. Sva ta njezina dražest i ljepota učiniše, da je nazovem »Mala«.
Ona nije podigla očiju na mene, nego je ulijevajuči vodu u sud kratko odgovorila: »Tu od E . . .«
Gledao sam te ruke, koje se vidjele čiste i bijele sve do iznad lakataT tu lijepu, bijelu i zdravu djevojačku put! Svidje mi se zdravlje i mladost, pa mi se prohtije, da je još časak gledam, da s njom govorim.
»A molim te, slušaj! Da li je daleko odavle selo R. ?« upitam je opet. nakon oduže stanke.
»E, dragi, dobar sat hoda!«
»Sat hoda!?« ja ču začudeno. »Pa je li ti teško nositi tako dugo?« ...
»Sta češ, dugo i teško, nauči se, mora se.. .«
Posuda je bila puna. Ona se je digla i otrla maramom lice.
»A imaš li koga kod kuče, da ti pomaže?« nastavim pitati, da je zadržim.	,
»Nikoga, sama samcata . . .« odvrati i uzdahne.
U kratkom, ali dubokom uzdahu nešto se krilo. A i njezinim licem pre-letila je lagana, črna sjena; kao kad sunce zade za mali, črni oblak, te na
zemlji ostane za čas mračno, tužno--- — Postadoh znaličan i htjedoh
odgonetnuti njezino srce, njezin bol---Zato je odmah nastavim pitati: »Kako to nikoga? Ni oca, ni majke? Pa zar ni brače?«
»Nikoga, nikoga, milo moje. Prošlo je moje najljepše doba, a da ga nijesam ni očutila. Otac, starac, umro. Hvala Bogu! Ostala ja najmlada uz majku i uz tri brata. Tri brata, rano moja! Zivjeli smo složno, u miru. Njih trojica zaradivali, hranili nas. Pak eto, Bože, eto rata ... Grom ga živa ubio, koji ga je začeo; kosti mu se u grobu okretale ... I oni svi, sine
moj, svi podoše--— Oh!---« TJmuknula je. Suze ju zališe. TJ
njima čitah svršetak. Gledajuči u vodu opet je nastavila: »Prve godine poginula dva. Cim su ušli naši u Srbiju. E, Srbijo, Srbijo!... Uništila si nas ... A mati jadnica! . . . Žalosti moja! Deset dana iza toga umrla. Dobra moja starice, mila moja mati! .. .«
Djevojka se gušila u suzama. Došao sam bliže do nje, pogladio je po kosi. Nijesam mogao ništa govoriti. Razumio sam njezinu tugu. Bez suza. plakah ----
Iz daljine doprlo ovčje zvonce do nas. Prenuo sam ge ja i ona.
»A što je s trečim bratom?« zapitam je, premda se odmah pokajah. Ta zašto joj spominjah prošle boli? Ta to su bili za nju neiskazani udarci! . . . Ali izustih; ne mogoh povratiti.. .
»Jest, zaboravila sam, tugo moja, zadnju žalost ti reči! Njega, jedinu nadu, pokopala je talijanska ruka u talijanskoj zemlji . .. Ranjena ga za-robili i ranjeni rob umro . . . Eto sve moje što imah, pošlo je u zemlju« . ..
Prestala je plakati i otrla suze.
Luč« 1918.
12
177
»Ne boj se, ne plači, bit če bolje, dat če Bog i dobri ljudi«----
P,očeh da je tješim.
»Otkuda če mi biti bolje? Tko me pozna? Zar če me oni pomoči, radi
kojih poginule moja brača? .. . Ma zašto, Bože, zašto? ... Ah!«--—
TJzevši posudu lagano otide. Gledao sam za njom, dok je zamaknuia. Ali onaj zadnji »Ah«, dobro eam razumio. Još i danas ga držim kod srca---
Dušan K. Petrovič: Vjeri.
Imam zv'jezdu, al ni pramen Sunca s njom se takmit' ne če, Silniji je njezin plamen, Njezino je sv'jetlo veče!
Kad zamrači nebo tama. Ona gori, bukti, s'jeva ; I kad zamre narav sama. Ona živn pjesmu pjeva.
Kad mi gorka sjeta pane 1 na čelo i na grudi I na oči zaplakane. Ona me na život budi.
U srcu joj plamen čutim, Pa ee smijem ljutoj zimi. Uv'jek čamo ljeto slutim U zrakama njezinimi.
Stog' se dižem licu njenu. Da me jače sv'jetlom pali, Jer u njenu tek plamenu Zivjet' če mi ideali!
Nando: Cuj, kad kroz noč--
Cuj, kad kroz noč sv'jetlu, meku Dok po granju biser pliva, Dok mistične magle teku, A u vrtu ruža sniva —
Kad najednoč lako, tiho Prode trzaj nočen bijelu Kao da je San zanjiho U svom krilu narav cijelu:
Sjena drhtne, list se makne. Odnekale miriš pirne, Val se vala nježno takne, A zvijezda se zvijezde dirne.
Ko da mjesec zatitrao Tajnu strunu boli tada Cežnjiv jecaj zadrhtao Ko kad suho lisce pada.
Ja znam, čedo, to je Genij Svoja rosna krila streso, Na kojih je uzdah meni T7. daljine Tvoj doneso.
0»
Marko Vunič: Za učiteljsku organizaciju.
Maio histcršjata.
Uposljednje vrijeme mnogo se pisalo i raspravljalo o organizaciji učiteljskih pripravnika i učitelja, a da se u tom smislu nije nista kon-kretnoga ustanovilo ili stvorilo. Ima tomu više uzroka, a najglavnije je teško i nesnosno stanje, u kom se lialazim® cijelo ovo vrijeme rata. Pred početak rata bio se učiteljski pokret. kao i pokret pripravnika, počeo veoina lijepo razvijati u zajednici sa bračom Slovencima. Taj je pokret, osobito pripravnički, dosegao bio svoju kulminaciju prigodoni ljubljanskog sastanka 1913. god., kad su hrvatski i slovenski kat. abiturijenti (-iice) i pripra-vnici(-ice), imali svoje posebno zborovanje s nizom predavanja.
Več prije ljubljanskoga kongresa, bila je osnovana »Sveža hrv. i slov. kat. učit. pripravnika i pripravnica«, koja je s uspjehom bila provela organizaciji! učiteljskega podmlatka u južnim zemljama. Pat nam je i u tom pogledu pomrsip račune, osujetio proizvedbu tih osnova i razrijedio naše redove, jer je večina mladih drugova morala da nastupi vojničku službu. Staleški, organizatorne-odgojni rad. zamijenili smo sa uboji tom puškom. Slovenski pripravnici i pripravnice izdavali su svoje glasilo »Pripra-v n i k«. Ono je oko sebe okupilo cvijet slovenskog učiteljskog podmlatka, kojemu je bila glavna deviza: »Preporod slovenskog naroda u Kristovim načelima. S Ilogoin za narod!«
Analogno slovenskomu pojavio se i u Hrvatskoj te i u ostalim južnim našim pokrajinama pokret hrvatskih kat. učiteljskih pripravnika i pripravnika. Hrvatski kat. učiteljski pripravnici izdavali su svoje veoma lijepo uredivano glasilo »V r e 1 o«, koje su velikim samoprijegiorom i idealizmom uredivali drugovi: Z 1 i č a r, S u d e t a i C v r t i 1 a. Po lijepoj vanjskoj opremi i bogatom sadržaju, »Vrelo« se isticalo medu svim našim srednjo-školskim listovima. U to doba izlaze u narod i prvi učitelji, koje je odgojio naš pokret i kojima je bila zadača, da u narod unesu naše ideje i da djeluju na načelima hrvatstva, katolicizma i demokratizma. Alladi, idealni drugovi započeli su da u zajednici s kapelanima osnivaju omladinska društva, koja su se počela s uspjehom razvijati.
Pripravnice su več prije izda vale svoj listič »P r o 1 j e t n o c v i j e č e«. Osim pripravnicama list je bio namijenjen i ostaloj školskoj kat. ženskoj omladini. Napominjem, da je bilo premalo koncentracije u redovima uči-
teljskih pripravnika i pripravnica, jer nije bilo bližeg organizatornog do-dira medu obim grupama, kao kod Slovenaea. Tu pogrješku treba čim prije ispraviti. Nama je potrebita koncentracija, kontakt i zajednički rad po istoj osnovi, pa je upravo stoga potrebito zajedničko glasilo hrv. kat. pripravnika i pripravnica. Tu bi zadaču imalo da preuzme »Vrelo«. No o tom kasnije.
Dužnosti učiteljskih pripravnika i pripravnica.
Uzvišen je i plemenit poziv narodnih odgajatelja. Oni stvaraju nove generacije, koje če zamijeniti stanje; generacije koje daju nove pravce narodnoj prosvjeti i vode narod k njegovu usavršavanju. Oni, kojima je dužnost da vode narod k usavršavanju, moraju se svestranim odgojem, po-jedinačnim samoodgojem i usavršavanjem potpuno pripraviti za taj poziv. Cilj, koji nas mora da vodi k umnom i čudorednost usavršavanju, jest Isus K r i e t, koji je čovječanstvu dao najbolji i najsavršeniji pravac i svrhu odgoja. »Budite sveti isavršeni, kao što je svet i s a-vršen vaš otac nebeški« veli On apostolima, koje šalje, da propovi-jedaju Njegovu nauku i naučavaju narode. Te riječi neka se svim našim mladim drugovima duboko usade u srce i dušu več na školskim klupama. Tako če imajuči taj cilj pred očima, odgajajuči same sebe tražiti sva sredstva. načine i puteve, koji če ih privesti k tom cilju ili svrsi.
Sam školski odgoj nije dostatan, da se učiteljski pripravnik potpuno pripravi za svoj poziv. On treba da zato upotpuni školski odgoj s posebnim študijem, poglavito študijem iz socijologije, psihologije, dotično filozofije, narodnog gospodarstva i t. d. Slobodno vrijeme u školi ili preko praznika, koje če u tu svrhu upotrijebiti, bit če mu od nedogledne koristi. Mi moramo imati dobro obrazovanih jedinica, jedinica koje če se specijalno baviti po-jedinim predmetima: socijologijom, pedagogijom, glazbom, organizatornim radom, proučavanjem narodnog života, narodnih običaja i t. d. Baza samo-odgoja i posebnog študija, moraju nam biti vjerska i narodna načela i težnje. Hristova načela jesu iigaoni kamen, na kojem treba da zidamo zgradu narodne prosvjete. »J a sam s v i j e 11 o s v i j e t a« veli On. Zrake svoje svjetlosti, poslat če nam On, koji je ujedno i Duh Sveti, i oba-sjani tim zrakama možemo da postanemo »so zemlje«.
'Pražeči nauku, tražimo ujedno i istimi. Bog je največa istina. Stoga se vjera i nauka potpuno slažu, pa je prava vjera i prava nauka u potpunom suglasju. Zato kaže S t r o s s m a y e r: »Istina je dakle, da je vjera sa zna-nošču u najužem savezu; istina je stoput u životu narodnem posvjedočena, da gdjegod propelo moč svoju gubi, da iskvarenost srca i potištenost uma slijedom slijedi«. Rousseau je u svojim djelima tvrdio, da je kultura škodila čudoredu. To je nepobitna istina. Ali mi treba da nasuprot ovoj istini, postavimo drugu istinu, koju je izrekao filantrop P e s t a 1 o z z i, kad je kazao, da uzrok nesreče i pokvarenosti svijeta ne nalazi u kulturi ili prosvjeti, nego u tom, što je kriva prosvjeta uništila vjem u Boga i tako učinila prazninu u srcu čovjeka. »Ohola i kriva prosvjeta«, piše Pestalozzi, »pogrduje hramove i svetinje, otimlje narodu štap. kojim je mirno i pobožno piitovao k vječnosti, otimlje mu načela, na kojima se dosad temeljila dobrota njegova srca, domača njegova sreča, svaka radost života i nada na samrtnoj postelji. Mjeeto toga mu nije dalaništa nego lakoumnost, nemir i oporu čud. Samo religija može čovječanstvu sačuvati pravu slobodu«.
Stoga treba da se sav naš odgoj temelji na nepromjenijivim istinama Onoga, koji reče: »J a s a m p u t, istina i život!« Jer samo^ovakova kultura i usavršavanje, koje se osniva na ovim principima, može da od nas stvori prave karaktere. Po ovoj kulturi možemo narod preporadati i dovesti ga u luku narodne sreče i vječnoga Spasa.
Dužnosti kat. učitelja i učiteljica.
»U z g a j a j t e i li u li a u c i i strahu G o e p o d n j e m« (Ef. 0. 4.). Iz ove rečenice jasno proizlazi, da su nauka i religija osnov odgoje, pa je i dužnost odgajatelja da djeluje u duhu ove izreke sv. Pisma.
Osim rada u školi, učite j treba da radi i izvan škole za prosvjetno i gospodarsko pridignuče naroda. Agilni če učitelji u tu svrhu osnivati pro-svjetna i omladinska društva, te če obdržavati analfabetske tečajeve i teea-jeve za gospodarski! pouku. Ovakovim radom steči če učitelj povjerenje i zahvalnost naroda. Analfabetski su tečajevi od osobite važnosti, a naša je dužnost, da veliki postotak analfabetizma umanjimo. Pripravljajo se veliki dogadaji, koji če odlučiti gudbinom naroda kroz stolječa, a ti na,s do-gadaji ne smiju zateči nepripravne. Opča pismenost glavni je preduvjet narodnom osviještenju. Narodu treba prikazati narodne težnje, raširivati u njemu ideju narodnog jedinstva i narodnog samoodredenja te ideje tolerantnosti i medusobne Ijubavi.
Narodnu prosvjetu širit če učitelji dobrom štampom, odgojnim pučkim spisima i knjigama, u prvom redu izdanjima »Društva sv. .Teronima«. Marljivo neka svaki sakuplja pretplatnike, doživotne članove, a do potrebe neka osnuje i povjereništvo.
Proučavanjem narodnog živ.ota i običaja, upoznat čemo sve narodne mane, ali i narodne odlike i individualnosti. Mane čemo trijebiti. a odlike usavršavati i širiti. Naša je narodna umjetnost bogata, pa je naša patriotska dužnost, da je promičemo i gajimo. Tudinskom, nenarodnom umjetnošču, koju uvlačimo u naše domove, trujemo i kvarimo domaču umjetnost. Iz naših narodnih domova treba da istisnemo sve ono, što ne odgovara narodnoj psihi i narodnim osječajima.
D tom pogledu mogu mnogo da djeluju učiteljice šireči pučku umjetnost, poglavito vezivo. Sada kad imamo biblioteki! narodnih umiječa (Naklada »K rije s-a«), koju je pokrenula prof. B o ž e n a Kralj, učiteljice su dužne i prve pozvane, da je rašire i potpomognu suradnjom.
Vjerski odgoj seoskih djevojaka zahtijeva osnutak ženskih nabožno-karitativnih organizacija. 1 tu mogu učiteljice da učine mnogo koristi svojim uputama i predavanjima.
Učitelji i učiteljice koji izidoše iz naših redova, neka osobitu pažnju posvete mladim drugovima i drugaricama po učiteljskim školama. Iskustvo je najbolji učitelj. Na temelju stečenoga iskustva neka im savjetuju, čim da se najviše bave. ko.jim pravcem da podu, kako če najbolje djelovati u narodu i kojim če načinom najbolje steči povjerenje i ljubav naroda.
Načrt naše organizacije.
Načrt naše organizacije zahtijeva i zajedničku organizatornu centralu. kojoj je s vrha, da okupi naše učiteljske sile u radno kolo. Nije mi bila s vrha, da ovdje iznesem potanji načrt i pravila naše organizacije, več ču se ograničiti na najnužnije, da time zainteresiram drugove za ovo važno pitanje. Nama su potrebite dvije centrale: »S a v e z brv. kat. učit. pripravnika i p r'i pravnic a« i »II r v. k a t. uč i t e 1 j s k i s a v e z«. Pitanje zajedničke pripravničke organizacije Slovenaca i Hrvata, koja je i prije bila, ne smije time zamrijeti. Na jednom opčem nastanku, to bi se Iako dalo riješiti. Zajednička pripravnieka organizacija lakše je provediva nego učiteljska. Nastojat ču da drugom prigodom iznesem potanji uredaj jedne i druge organizacije.
Sijelo jednoga i drugoga Saveza imalo bi biti u Zagrebu, gdje je ujedno sijelo Senijorata i »firv. kat. nar. saveza«, kao opčeg saveza svih hrv. kat. organizacija. To je potrebito radi jače koncentracije.
Organizacije na učiteljskim školama, odnosno kongregacije sa raznim sekcijama treba nanovo oživiti, osobito one, koje su tijekom rata zamrle. Katehetama stavljamo na srce ovo pitanje, da budu kongregacijama pri ruci obzirom na njihovo djelovanje i razvoj.
Predsjedništvo pripravničkog isaveza može da bude sastavljeno od predsjednika, potpredsjednice, tajnika-blagajnika* i nekoliko odbornika i odbornica. Svaka organizacija treba da u Savezu bude zastupana po jednom odborniku, koji ujedno može da bude dopisnik i izvjestitelj organizacije. Na glavnoj godišnjoj skupstini, koja bi se obično držala preko velikih praznika, prikazuje se rad Saveza, kao i novi načrti, te se održavaju i eventualna predavanja. Preko praznika mogu da lakše dodu drugovi iz drugih mjesta, gdje je učiteljska škola.
Ova organizacija izdavala bi i svoj list »Vrelo«, koje treba da postane opče glasilo svih kat. učiteljskih pripravnika i pripravnica. Ako bi ženske htjele i nadalje zadržati svoje listove »P r o 1 j e t n o c v i j e č e« i »L j u b i c e«, to mogu da i učine. Ali »V r e 1 o« bi svakako moralo biti zajedničko glasilo obzirom na pretplatu i suradnju. Slovenci su, kako prije epomenuh, ovaj načrt bili več proveli prije rata. Žalim, što mi nije potanje poznato, kako je sada kod njih u tom pogledu.
Pitanje posebne kat. učiteljske organizacije, još je uvijek pitanje. Pristupom naših drugova u Senijorat nije pitanje ipak potpuno riješeno. Jasno je, da učitelji i maju stupati u Senijorat, ali kod toga neka se ne napušta zamisao oko osnutka »Hrv. kat. učit. saveza«. Taj bi Savez bio opet jedna sekcija »H. K. N. Saveza«. a ta bi sekcija zajedno sa Senijo-ratom sačinjavala njegovu glavnu radnu srčiku. — Broj učitelja, koje je odgojio naš pokret nije velik, rasijani su, a da bi se ubrzo rnogao ostvariti Savez. Trebalo bi, da je bar nekoliko naših mladih učitelja u Zagrebu kao centru Hrvatske. Oni bi zasada u krilu Senijorata uredili posebni učiteljski odsjek, koji bi vodio organizovani rad i dopisivanje medu svim našim drugovima. A svim je našim drugovima dužnost, da marljivo suradnju u »Senijorskom V j e s n i k u« i ostalim kat. listovima. »S e-n i j o r s k i V j e s 11 i k« mora da je palestra naših ideja i rada. Pojedinci neka izvješčuju u njemu o svom radu i prilikama u okolini.
Ovo bi u glavnim potezima bio načrt za našu organizaciji!. Potanje pak (pravila, učit. list i t. d.) imalo bi se odrediti na što skorijem sastanku hrv. kat. učit. pripravnika (-ica) i učitelja (-ica). Zato bih želio. da se o tom izraze nekoji drugovi 11 »V r e 1 u« ili u »S e 11 i j o r s k o m V j e s -n i k u«. Više glava više zna, pa če nama svaka dobra opaska ili savjet biti od koristi. — Donosim izvatke iz pisma druga .T. C. iz Hrvatske, što je pisano još g. 1916. Ono u sebi ima mnogo lijepih upita, na koja bi se trebali drugovi, da opširnije osvrnu. Jednu samo manu ima ovo pismo, a ta je, da je preveč pesimistično. Evo nekojih stavaka:
....»Mi o našem programu govorimo odviše neodredeno. Mi bismo htjeli preporod naroda u Kristu, mi smo katolici Hrvati, demokrate. To je sve, što mi znamo o našem programu i što smo toliko puta culi i toliko puta sami rekli. Kad se pitamo, kako da se izvede taj preporod, koliko se naše hrvatstvo razlikuje od drugih, zašto i kako da postanemo demokrate — onda odgovaramo opet s nekoliko, ali vrlo opčenitih — fraza. Da. pa se bojim, da ne ostanemo frazeri. Opažaš li Ti neku sterilnost našega po-kreta? Ja vidim vrlo malo napretka, pa idemo li tako naprijed, postat če naš pokret anakronizmom, nečim, što če nas sječati na prošlost, jer mu u sa-dašnjici ne vidimo aktivnosti. . . .'. ili sami bi morali nešto raditi. A što ? Tu smo i organizirat čemo se. Što hočemo? To, to i to. A o tom ne valja tek daleko natucati, nego s njim u program. T" čem se razlikuje učit. organizacija od drugih? Treba točno naznačiti putove, kojima čemo do svrhe. Budimo u našim shvačanjima više realni,ji. Mi bismo trebali više
praktične i izvedive programe, nego pjesničke. Što čemo sa Slovencima ? Očito je, da su oni u našem pokretu vrlo važan faktor, ali naš odnošaj prema njima još je uvijek neodreden, neizjašnjen. Ono što je bilo, ne može nas nikako zadovoljiti. Onda naš odnošaj s dalmatincima, istranima, bosan-eima. Jedno smo, ali raditi prema tome? . ..«
Na sve se ove stavke danas pismeno ne da odgovoriti s više razloga. Prestankom rata izmijenit če se prilike u opče, i tad čemo moči, da jasno i točno odredimo potpuni uredaj naše organizacije. Panas je nemoguča sveukupna organizacija, kako bi mi željeli.
Glavno je, da se sada odgojem i radom pripravljamo za skoru bu-dučnost.
Sumorni, kratki, bolesni jesenski dani. Onamo gore miču se teški, tmurni oblači. Nebo postaje sivo, tamno, neprozirno, mutno kao ispla-kano oko.
Sečem domačim vrtom — unutar visokih, pustih zidina. Sam sam. Nekako volim tako. Zamislim se, zanesem onamo dolje, sanjarim; opajam se prošlošču. Nekako mi lakše tako.
Kao nekom čežnjom sjetim se čarobnog južnjačkog praskozorja, blagih onih toplih večeri i tihih, besnenih noči, onih mirisavih noči, kad sam slušao slatku pjesmicu sitnog slavuja — vruče njegove želje, što ih otkrivao uspavanoj okolini.
A sve onamo dolje.
Zamišljen tako ni ne zamijetih, kako oko mene šuštilo lišče, što ga laki stresao povjetarac; ne vidjeh, kako je drhtala trava, a sirotno kako se pognulo cviječe.
Bio je prvi mraz.
Sečem tiho, polagano. Citav zabavljen sobom sjetim se ruže, što sam je sebi ovdje prisvojio, da mi bude umjesto one u vrtu kod kuče. Svakog bi je jutra nadgledao. Danas još je ne vidjeh. Nehotice malko požurim. Uz put je. Pogledam desno. Prignuh se do nje. Lijepa, svježeg još rume-nila. N~eka jesenska vrsta, jače otpornosti.
Prvom je odoljela mrazu.
Kako je s onom kod kuče?
Njegovao sam je, tetošio. Bila je moja, Uvijek sam je pazio, za sušnih ilana rano bih je zalijevao. A ona mi uvijek donosila novoga cviječa. Kadšto-mi se majka smijala. Eekoli joj: Mamo, to je moja ruža. .Ta ju volim.
Na odlasku je njoj preporučih.
Kako je sada?
I opet se zamislih.
Srce mi nemirno, tužno za ostavljenom domajom. Bodenje, prva me mladost spaja s njome. — Smrt če završit.
Ondje sve je drugačije. Tamo je beskrajno svijetlo, vječiti dan . ..
Tiha, otajstvena glazba lišča, što pada, kao da me probudi.
Večernji se spušta mir nad visoke dvore. Suro nebo šušti kao rosa da rominja; osuho granje plače, dršče trava i posljednje umiru ruže.
Obuze me tuga----
Odoli do drugova svojih.
M. Tugomir Tepešič: U tudini.
Prvi dani.
Ždralovi.
I opet sam sam.
Noč je. Večernje se nebo osulo sitnim zlačanim zvjezdicama, sto nemirno trepte. Onamo nad starosnim, granitnim Budimom protegao •se u Dunav Veliki medjed, te odsijeva u mutnim valovima trome rijeke.
Doba meditacije.
Do prozora sam. Gledam — u tihu noč. Tamo o zapadu skrivao se mlad. Zvijezde kao da su nemirnije. Inače svud tišina, mir. Tek nočni, blagi povjetarac zadirkao bi jos u nespalo, suho lišče grmušatog bukviča, što se jadno trese do puta. A onamo dalje lelijao se sitno, jedva opažljivo tužni strmogled. Kao da če cjelivati loše imitacije neke gradine, štono se nijemo koči za ures u krajnjemu kutu. Njegovo me sjetno lelijanje za-nijelo, uspavalo. Kao iza sna probudi me krik iz višina. Protrnem.
Darak, darak! — začu se glas.
Da, to sele ždralovi... ! Lete visoko, visoko... Kuda čete, kamo? Što vas na put mami?
Ah, onamo, gle, na jug topli idu . ..
Zabolje me srce.
Zar onamo na jug, gdje mi dom je dragi, vječna gdje mi proljet bila!
L meni sva se duša strese.
Zavidam vam, bezazleni putnici, što čete vidjeti zemlju onu. Kud čete krenut? Kojom li njezinom stranom? Možda baš nad rodnim mi predragim domom? Je li, onamo, gdje se na pitomim brežuljcima kupaju u iilijedn mjesečevu svijetlu nijeme, sjetne zidine zagorskih uresa . . .
Ne, ne trebate onuda. podite ravno, dolje prema jugu. Onamo preko Drave, u zemlju nesretnika. Javite joj pozdrav moj, čežnju moju. Cežnju. kojom čeznem za njom kao žedan što čezne za kapljom vode, kao uvenuo cvijetak za eičušnom kapljicom rose, kao bolesno čedo za zdravljeni, kao golub za golubioom svojom, kao dragi za miljenicom svojom. Kao što se žuta sunčanica kreče za suncem nebeškim i smjelo u nj gleda, tako i ja vječno gledam onamo dolje, put juga, prema sinjem Jadranu.
Pogledajte tu zemlju. Ima li još života u njoj, snage? Nije li i pri-roda zamrla!
Poletite dalje, onamo preko Save, u zemlju žrtava, gdje ljudima suza hljeb je, trpljenje utjeha. Podite onamo, u zemlju djedova mojih. Visoko poletite, da ne zapnete o vrhove vrletnih gora. Možda če vas Ijepota za-mamiti.
Ne sustajte! Podite dalje, u zemlju ljepšu, divotniju — u kolijevku djedova mojih — podite do divskog diva, plavog, sinjeg Jadrana, onamo, gdje beskrajno širi se nebo.
Do mora domaja je moja.
Ne ostavite mi zemlje domaje bez pozdrava moga. Na obali toploj spustite se. Otpočinite na Velebitu kršnom. Brzokrilna pošaljite druga u krajeve gornje, onamo, gdje valovi Sutle o slovenske udaraju bregove, vodeni gdje Sutlini boži sa slovenskim ašikuju vilama. Onamo i dalje domaja je moja---
O, letite, zlačani ždralovi! U Ijepši podite kraj i bolji gdjeno su ljudi. Ne slušajte ostavljene djece tužna plača ... I nestalo ih onamo da-leko, daleko.
Sveta noč.
Sve pusto, osamljeno.
Sjedim uza svoj pisači stol. Prebirem po njemu, čitam ono nekoliko prispjelih čestitaka po drugi i treči puta. Mile su mi. Sječaju me na mnogo.
Htio bih štogod da čitam, ali ne mogu. Onamo iz druge sobe glasno dopire pjevanje. Svakake pjesme. Kako mi je težak, dosadan čitav ta j dan.
Več <xl jutra. A kako mu se nekoč radovah. Dok sam bio sičušno dijete, gimnazijalčič —--
Onamo ispreko zaori mila mi pjesma; u alegretnom germanskom napjevu:
»Die Voglein im Walde, die sangen so vvunder — wunderschon.
In d e r H e i m a t, in d e r H e i m a t, d o r t g i b t's e i n W i e d e r s e h n.
Nehotiee ustanem. Odem do prozora---
A vani na tihom, otajstvenom ponočnom nebu treperi bezbroj sitnih zvjezdica. Ivlonu mi glava — oči u dalj zure. Tihi, nježni lahorič mrsio mi odugu kosu,-a misli, teške misli nosio mi onamo dol je---
Uspravim se.
Usta mi nesvijesno šanu, a ruka se mače na gestu:
»Adieu, charmant pays de France, Que je dois tant cherir! Berceau de mon heureuse enfance, Adieu! te quitter, c' est mourir.«
France — Croatie!
Zvona na našoj sveučilišnoj crkvi zazvone. Skoro ponoč. I druga sirom velikog grada zajeknu. Odanle sa visokog Budima. Poput jeke,
Sveta, mistična noč.
Ponočka započe. Moja prva ponočka u tudini. Služba započe, pjesme se izviju — jednoličnost dosadne neskladne božične pjesme. Sjetih se onih naših, velebnih---
Bio sam nezadovoljan, turoban.
U starim, vješto izradenim pavlinskim klupama, u andeoskoj bjelini, prebiro sam koštana zrnca. A onamo iz puka gledalo me maljušno plavo-koso čedo, što dode uz nelijepu pjestinju svoju.
Možda me ono razumi---
Jože Plot: Malenkost.
\J zatohlem, tesnem lokalu kolodvorske restavracije je dremala množica vojakov. Premraženi in lačni, z jezi j i vo besedo za. stisnjenimi zobmi, so omahnili po klopeh, se sesedli na prtljago, ali se zleknili na škri-pajoče mize. »Kdo bi mi zaupal skorjico kruha, ogorek cigarete?« so mislili. srepeč si v tuje obraze, vzmahovali z rokami in zapirali oči. Prečudno strašna podobnost, je nemela s teh obrazov. Od čutja nabuhla lica so bila ploskato napeta, glupa in kakor mrtva s svojo jetično, rumenkasto barvo. Le na podočnicah so se neprestano zgibale bradavičaste gube. V vodenih, temno žalostnih očeh se je nabirala vedno nova vlaga. Kadar se ie utrnila solza izpod vek, je spolzela v globoke, krivenčaste brazde kakor s nožem vrezane do koščenih, štrlečih čeljusti, kjer so viseli nad striženo brado resasti, divji brki. Če se je potočila solza do ust, se je streslo celo telo, glava se je zvrnila vznak in izpljunila ogabno tekočino.
Samoposebi se razume, da je gospod narednik, ki ima gladko okrogel, obrit obraz, orlovsko oblikovan nos, v junaško zvite repke se končujoče
brke, pogumno in veselo se smejoče oči, nekaj čisto drugega, ko ti zatepeni, omejeni infanteristi, ki vseh njih pogledi čudoma strmijo vanj .. . Predvsem: na prsih gospoda narednika se blišči zlata hrabrostna svetinja! Zato je stvar čisto v redu, če je danes malce pijan, zato je tudi povsem pravično, da ima dekleta ob sebi, cigarete, vino .. . Hudirja, to je logika, zgolj logika! Sicer je zanj takova zabavica takorekoč humbug — a ti bedasti infanteristi, kako jim že zdaj izstopajo oči! O, kako sovraži on to leno. potuhnjeno maso, te mršave, plesnive starce! Hoj, tepci, poglejte, kaj se bo zdajle zgodilo!
Gospod narednik je dvignil oči pod strop, vzvrnil z belo inanšeto opremljeno desnico, prijel kozarec in ga nesel do ust. Srebnil je par kapljic in izpljunil: »Fej te bodi, kislica!« Potem se je malomarno naslonil natakarici na rame, jo poščegetal s prstom pod nosom in ponovil: »Kislica!« Gospodična se je glasno zasmejal a, dej'ala: »Falot!« in ročno namerila zaušnico. A isti hip je gospod narednik s sloko kretnjo odskočil in izbruhnil v vriskajoč krohot: »Ha, ha. gospodična Kislica!« »Nak. tega ti pa nikoli ne odpustim«, je zažugala gospodična, nato pa zategnila: »Rlazven . . .« Gospod narednik je takoj z gibčnim priklonom ponudil gos-godični iz odprte tobaČniee. Ona je pa nalašč obrnila hrbet. »Ha, ha. pa ne, moja kisla Porca!« je menil ter je vendar svojeročno vteknil cigareto med zobe.
Ko stia.doigrala, sta se ozrla po občinstvu. Uf, ta zoprna, grda masa! Gospod narednik je ostentativno zazdehal. Tam doli iz najtemnejšega kota čakalnice se je čul polglasni razgovor.
»Zakaj te ne pustijo na dopust?«
»Bogve!«
»To je krivica. Pa kaj pravi stotnik ?«
»Nič. Saj niti ne vem, če me razume. Samo to pravi, da nisem za nobeno rabo in da me bo kmalu salutirati naučil.«
»A doma ti je umrla žena .. . Človek, kaj misliš?«
»Ni prav, bi rekel človek, a zdaj nič ne rečem.«
»Krivica!« je zastokal prvi.
Gospod narednik je pa puhnil dim iz cigarete, kakor da ni nič slišal. Če bi se mu zdelo vredno, bi stopil tja v tisti kot in bi povedal, kakor se spodobi! A ni vredno . . .
»To so vojaki, klaj. Dorca? Če ne gre na dopust, se pa cmeri. Kam bi prišla domovina, če bi ne imel cesar boljšega materijala!« Kot predstavnik takovega boljšega materijala je gospod naTednik tlesknil z rokami in zažvižgal: »če oče s svojim sinom krokat gre, oj krokat gre . ..« Potem mu je sedla Porca na kolena in začel ji je praviti zanimivo, pikantno zgodbico.
Ni še končal s pripovedovanjem, ko ga je zmotil tisti predrznež tam doli v najtemnejšem kotu.
„Ali pride ura, ko bo svet izpregledal in se bo zvršila vesoljna, javna sodba . . . Zakaj Bog je rekel: Ne ubijaj! J<oga smo ubili mi?" bodo vprašali, „ali vas ni ubila vojska: Mar nismo delali tako in natanko po pravici, kakor je zapisana v paragrafih, črno na belem ?" Ti in jaz veva, da se nama je zgodila krivica. In tisoči in milijoni, ki so prezgodaj mrtvi, bodo molče povzdignili svoj glas: „Kako da se ne bere v vaši postuvi, ki je postavljena za nas, nič o naši pravici? Kako da ni zapisano in je kakor pozabljeno, kdo je ubil milijone ljudi, ki bi radi živeli? Za vsako zrno, ki še ni bilo v kašči, ste vedeli, vsako bilko, ki je rastla v polju, ste zapisali..."
Tisti nesrečnež, ki je to govoril glasno in očito v javnem lokalu, je moral sanjati . . . Kateri infanterist se tako neprevidno izpozablja in govori o prepovedanih rečeh? Mrtva, zapuščena gneča se je zganila, dvignile
so se okrnele glave in v mrkih. motnih očeh so se utrinjale iskre življenja. Nekateri so položili prst na usta in vsi so plašno zrli, kako je vstajal izza točilne mize gospod narednik . . .
»Ha!« je siknilo v nemo pričakovanje. Tudi v kotu je zastala beseda. Kakor na povelje se je razpolovila gneča po sredi med mizami. Narednik je stopil do zadnje mize in zapičil oči v povešene poglede.
»Zdaj čvekaj!«
Molk.
»Kdo ščuva proti vojski, a?!« je nato zarjul gospod narednik, v danem položaju najvel javnejši predstavitelj postave.
Izpod mize, kjer je molelo dvoje nog, se je vzmahnilo in zravnalo krepko telo orjaškega fanta. Kdo je ta strašni človek? Edini mladenič, edini še lepi, zdravi fant — ne! Krog usten mu je zatrepetal prečitden izraz in. ko je umaknil roko z obraza, je zazevalo izpod očnie dvoje praznih jam.
Gospodu naredniku je obtičala jeza v grlu in se je za korak umaknil pred čudno prikaznijo. A slepec ni imel ne zvezde, ne hrabrostne svetinje . ..
»Si ti ščuval?«
»Kdo si, ki vprašuješ?« je v nemirni zadregi velel slepec.
»Ha. ha, ali misliš, da se bo radi tebe svet podrl? Mar naj teb: na ljubo končamo vojsko?«
»Tudi meni na ljubo . ..«
»Neumen si. saj pravim, da si neumen«, se je. velikodušno odstranil gospod narednik. »Ha, ha, si slišala, Dorca?«
Slepi fant je pa stal vzravnan nad gnečo, strmeč s svojimi praznimi očmi; lice mu je utripalo v žalostnem usmevu«. Kaj pravite, prijatelji?« je vprašal, polagajoč roko na sklon jenega soseda. »Kaj menite, prijatelji ?«
A nihče mu ni odgovoril.
Josip Andrič: Glazba roda moga.
Prolječe naroda ustaje zaogrnuto velom novoga, poinladenoga života. Posljednja oluja ide pred Njegovim korakom, huji kroz krošnje sitnih pupova i rumenih cvijetova, kida zaostale suhe grane i juri u da-leku, nepovratni! daljinu pračena divljom glazbom razjarenih duhova, koje je ona štitila. A tu več šušte u svježem zelenilu širokih poljana koraci ovoga sa svih strana iščekivanog Prolječa, kojemu Mladost poje himnu Polaeka, zlatovlasa ih iSloboda prati srebrozvučnim akordima stenskih Harfa, tihim, slatkim i milozvučnim ko tajne prve ljubavi koja još nikad nije prešla iz dubine duša da postane, zbiljskim životom, a Melodija te himne obliječe oko bijeloga čela Njegova i vije mu vijenac biser-tonova, što nikoše u krvi naroda, koji najviše i najželjnije čekaju kraljevski taj Dolazak . . .
Poči če doskora da i jugoslavenskom zemljom prode na sve četiri strane, da mil jem svojim ospe kraje toli opjevane, da sa njihova površja izbriše krvave Ijage Smrti i Prošlosti te da krv Života usplamti 11 Piv-Snagu narodne P11 d ličnosti, kojoj puče uskrslo carstvo jednoga jezika i jedne pjesme.
Narod se jednoga jezika diže, da svojoj kroz stolječa pokopan.)j Slobodi sagradi veličanstven hram, u kojem če da je dočeka o Uskrku Njezinu,
koji više nije daleko. Jedna pjesma, što se budi u milijunima srdaca iste krvi. bit če kruna, kojom če je ovjenčati, da joj sja kroz vijekove. Kupe se odabrani, da u zlatarniei roda svoga saliju krasnu tu krunu Njezinu. a medu njima kao da je več i onaj veliki Pošljak. koji če joj dati oblik, da bude najčiščim odrazom jednoga osječanja, što ga sav narod jedno krvi hoče u nju da prelije u velikim ovim časovima narodnoga Uskrsa.
Ne vidimo ga, ne poznajemo ga, ali slutnja nam kaže, da je tu ili da če doskora doči i pokazati se pogledu našemu: uzbibat če silne probudene valove naših duša i razliti po njima bujicu slatkih osječaja, što u nama skri-vene čekaju, da im On nade izlaska. Prepoznat čemo ga po čaru zvukova, u kojima če nam dati sav sebe, i koje čemo pročutjeti ko dio naše krvi, našega srca, dio naše duše, koji na,s milijune veže u jedinstvo jedne velike biti. Doči če, da u velikom earstvu zvukova, što se razliježu po krajevima jedinstvenoga naroda, stvori vidljivo jedinstvo jedne pjesme, kao što smo jedinstvo jednoga roda, jedne krvi, jedne misli, jedne težnje . . .
I bit če proslavljen On — naš jugoslavenski Smetana!
Davno je, kako je ovuda prošao prvi preteča njegov. Devedeset i devet ljeta več je na izmaku, kako ga je rodila hrvatska majka domovina, da joj bude tumačem osječaja, što pozdraviše i popratiše Zoru jedne misli na prvome Pranku trojednoga naroda. Šezdeset j peta več teče, kako svojim tužnim cviječem grob mu okiti, a drugom ostade, da dovrši započeto djelo, što jadno zape u zamecima i počecima njegova stvaranja. T kao što prošlih dana jeknu stogodišnja slava velikanu naše Pjesme, koja u dane ove postaje činom, tako če druga godina da pronese istu slavu prvom velikom preteči >onog našeg velikna, koji če da stvori carstvo našega Milopoja. Glazbenu Jugoslaviju!
Preradovičeva proslava ove godine bila je manifestacija naše Jugoslavija, koja je u postajanju, ali je več preko po stolječa ostvarena pjesmom njegovom, a Lisinskova če proslava do godine biti manifestacija našega glazbenog narodnog ujedinjenja, kojemu je on na umjetničkom polju postavio prve pečetke. Odonda se rasu djelo njegovo, kao što se rasti i prva Jugoslavija — Ilirija. Ali misao njena ujedinjenja i ostvarenja ostala je i dalje, živjela je tu u naporni, tu ko zapretana žeravica, da plane ispod raspršenoga pepela, što ga je oluja Sadašnjosti podigla i odnijela. Iz tog se užarenog silnog plama izvija ko feniks-ptica pomladena Lisinskova Misao, da dolaskom velikog narodnog Došljaka stvori jugoslavensku mu-zičku slobodu, samostalnost i ujedinjenje.
Svoje s lobode nijesmo ni tli dosad imali. Bilo ih je koji su i iza Li-sinskoga znali da kidaju verige, u koje nas sape zapad i Germanija, ali raskinut ih ne mogoše. da krenu slobodno glasom naših lugova i gajeva. A onda se oredavahu vlasti tudih veličina, kojima zbog sjaja njihova i blje-štavila žrtvovahu svoju narodnu glazbenu samostalnost. I dolažahu manji za večima, a da Velikoga ne dočekasmo. Pa i danas se oko nas razvija kolo tih manjih i večih, ali onaj Očekivani diči če se samo na krilima ujedi-njene narodne energije u višine, iz kojih če sav narod svojim umjetničkim pogledom da obuhvati. Kad ne bi došlo do te ujedinjene narodne energije, ne bi se ni Njemu mogli da nadamo, ali baš zato, što vjerujemo u to jedinstvo, znademo, da i On mora doči i da taj dolazak ne može više biti daleko.
Milopoj svih naših krajeva bit če jedna jedinstvena Njegova velika vlast. Istrijebit če iz čistog biser-zrnja naših zvukova trunje romansko, germansko i orijentalno, pa da ono najčišče i najsjajnije sabere, stvori njime tip svoje umjetosti i umjetosti svega naroda Bit če to umjetnost jedna, kao što je i narod jedan s jednom budučnosti. Zasjat če na obzorju te budučnosti jugoslavenska Opera, jugoslavenska Simfonija, jugoslavenski pjev i orkestar u sjaju nevidenih i nečuvenih osebina i ljepota. A bit če ponosom
narodne veličine i narodne kulture, kao što če i Onaj, koji nam to stvori, biti ponos i dika narodna ko jedan od največih junaka njegovih.
Sada šn j os t nam kaže, kako da mu pripravimo dolazak o opčem Uskrsu narodnom. Česi nas naučiše, kako čemo najeigurnije izvojevati narodne ideale, Največi Čeh neka nam bude uzorom u radu za naš' muzički narodni ideal, dok nam ga ne donese Onaj, koji če nama da bude jugosla-venskim Smetanom u potpunom opsegu djela, što ga izvede i stvori svome narodu Največi Čeh. Smetana! On je najsigurniji kažiput na putu, kojim če doči i veliki naš Došljak. Tim pravcem mu pripravimo put u Jugoelaviju, koju če On glazbom doči da oštvari i da ju ostvarenu okrum največim blagom naših duša! Ovuda če doči. I zaorit če aleluja narodnog Uskrsa u punom jeku Milopoja, kojim dršče srce svega naroda velike Jugoslavije.
0	da je meni poči u kuču kraj mora u jesen ovu kasnu. decembarske noči
1	gledati jugovinu, što joj na prag skače, do pendžera se propne, pa se nizdol toči!
0	da je meni slušat fijuk vala njena,
što drma posteljinom morske brače moje! Očutio bih silu, kliktala bi duša,
1	cijeli ovaj život — cviječe bašte tvoje.
0	moja majko stara! Da je meni nazrijet tu pjesmu jugovine na borovoj grani! Prožela bi me vatra zanosa i vjere,
1	pune bi mi noči, jedri bili dani.
O da je meni doči! Ne vjerujem, majko, e ne bi mene more uslišalo sinje — da reče kostima mrtvim praotaca mojih: žal opet vaš je; vaše — gore, vaše in je!
Uvijek, kadgod sam dosada mislio o našem pokretu, nametnulo mi se je pitanje: hoče li on uistinu preporoditi naš narod i hoče li se to doskora zbiti, ili če još mnogo proči, dok se realizuju poleti i ideali, što drmaju grudima tisuča hrvatskih daka? U duši nišam nigda bio pesimista, pa sam uvijek našao sretan odgovor na pitanje, koje odlučuje o sudbini generacija čitavoga jednog naroda. Sazidani na čvrstom kamenu, razvijali su hrv. katolički daci svoj rad postepeno, nisu nigda tražili efe-merni uspjeh, več su odgajali ljude za život, koji če znati opče dobro pret-postaviti vlastitom, i danas je hrv. kat. daštvo sa svojim seniiorima kul-
Boisky: Iz ,Južine".
Mab: Jedan pjesnik „Luči".
turna falanga, koja imponuje. Od jučer su, a svagdje ih ima. Traže ono, što može da usreči; njihova deviza ne strepi pred olujom, prošli su ih dosta i s njima se mora računati.
t' ovo trinaest godina što izlazi »Luč« davala je ona dacima direktivu. kojom im je udariti, i uvijek im pokazivala tocku, o koju treba da upiru svoje žarke i srn jerne poglede. To je uvijek bila v j e r a i n a r o d. Vjera, jer su naši ctaci odmah uvidjeli, kamo se ide bez nje; narod i njegovo po-dignuče. jer im je to ona diktovala, ona, kojoj je početak i neposredni objekat Bog. Ako se dakle specifikacija djela uzima od svrhe, onda je naš pokret eo ipso veliko dobro, koje čeka i mora imati svoju nagradu, što je vidim u ostvarenju njegovih ideala. No kad če se to zbiti? Na to su več mnogi odgovorili: kad budemo imali silu »velikih ljudi«.
Po starim godištima »Luči« nači češ članaka filozofskih, teološko-apologetskih, socijalnih i uopče znanstvenih, ali tu ima najviše beletri-stike. Naravno, da je svaki urednik dao »Luči« ono, u što se je sam najviše udubio. Tako je onda na pr. ža urednikovanja pok. Ekerta bila više socijalna: Marakovič je volio beletristiku; sam je napisao mnogo i najviše se trudio, da odgoji valjane radnike. No beletristika je u njoj, kako lijepo opaža Pišta. dosegla vrhunac za Grkca. Tu su najljepše pjesme Ga-lovičeve. tu imamo Ivostelnika, Čičiča, Noncu, Zlatka, Don Kertona, a da o Poljaku i Pavelieu i ne govorim, Gudelja, Viloviča, Matasoviča i mnogo drugih, koji več svi uživaju prilični renome.
Otada su naši ljudi pošli nekako drugim pravcem. Počeli su da kon-kretnije rade, poslaše starije u pijonire, da se trse i pripravljaju put za ozbiljniju rabotu, nego li je pjesma. Izvršno! Ali — oportet unum facere et aliud non omittere -—. Ne tražimo mi sada pjesnike, pa niti idejno, ka-kovi su bili oni za ilirskog pokreta. jer bi njihove pjesme danas zvučile tiradama. Još manje tražimo Kornere, Petofije ili Mamelije, ali trebamo utjecati na javni život; odgojivsi religijozno-moralnu stranu naroda, treba ga obrazovati, a za to apsolutno potrebujemo snažnih literata. jer je današnji svijet odveč površan, rastresen, nervozan, a da bi čitao ili slnšao filozofska i uopče dublja predavanja. On hoče Ijepotu, ona mu je uvijek na jeziku, estetski užitak, to je fraza, vapaj modernih ljudi. Ta imamo ih silu, čo'če Božji! Neka! Ni.su to čeljad na mnogo višem nivou od onih prvih; njihove su želje malene; oni nisu nigda nastojali da shvate veličinu svoje misije, te su dosad večinom davali ono, po čemu mi nismo mogli vi-djeti, da su oni nešto drugo, nego mi ostali. I recite, o kojemu vi mladome čovjek u mislite, da če dostiči ne baš največe luminare: Nazora. T resica, Vojnoviča, Ogrizoviča i t. d., a kamo li one veličajne kat. književnike drugih naroda, ili obračenike Verlainea, Jorgensena, Hujrsmansa, Bensona i druge? Ne govorim, i bilo bi ludo zabtijevati, da to svaki naš književnik, napose pjesnik, bude, ali on treba da želi, nastoji da bude aut Oaesar, aut nihil. I mislim, da bi se kritičari morali najviše ovdje kod mladih ljudi zaustaviti, jer oni ne smiju njili apsolutno cijeniti, kao, recimo, jednoga, koji se formirao, jta stvara u naponu duševne snage. Ako je mladič spje-vao dobru pjesmu, on može još bolju napisati, ako mu nešto ne uspije, to ga se ne smije več a priori zabaciti. Treba da mu onaj, koji je za to pozvan, pokaže sve vrednote,, ali tako, da on ne misli, e mu više ne treba, a mane če on popraviti, ako bude irnao strogu autodidaktiku po uzorima kraljeva poezije, jer to traži njegov umjetnički instinkt, koji ga imperativnim poklikom drma: duc in altum!
Imamo li mi ljudi? Petkovič je umro, Ivic zamukao ili promuko, šta li? Ivostelnik ostao pri »Trenucima«, Nonca je bolestan, Poljak se rijetko javlja, a Pavelič još i rjede. Hajde da vidimo one, što su došli iza njih.
*
* *
Jedan od najsnažnijih pjesnika, koje je odgojila »Luč« jest bez sumnje o. A r li a n d e o Vijolic. Počeo je svoj književni rad za Grkca. Odmak u prvim radovima opazila se njegova težnja za samostalnošču, što je svakako dobar znak. I nije se on poveo za Tresičem, kako je to dosad skoro svaki njegov kritičar natuknuo. Takva je narav njegovih pjesama. da bi čovjek rekao, e on nije nigda mogao da dočita Tresičeve zbirke. Ne slijedi iz toga, ako je on misaon, da se je morao ugledati u pjesnika filozofa, več bih radije rekao, da je bolje od onih, koji mu to predbacuju, shvatio ozbiljnost stvari i da je imao dosta lijepih pretenzija za svoj umjet-nički rad.
Nazad nekoliko godina upoznah ga lično. Tada je on udarao buga-riju u jednom tamburaškom zboru, što se valjda nije ni slagalo s njegovim pjesničkim temperamentom. Premda nišam nigda s njime razgovarao, vidio sam odmah. da je taj čovjek »namjerkao na visu luč sažgati«. Tu misao čitao sam kasnije u njegovome »Tdolu života«, što je, mimogred hudi rečeno, jedna od najljepših njegovih pjesama. Duboko pročučenu iznio ju je onako, kako mu je u duši spavala. Tu vidimo njegove osnove za buduči rad do smrti: »O vilo tajna sveta, što se ko uzdah božanstva uz moju svijaš dušu, puneč je nadzemnom snagom, na zlatnom ti me krilu vini u zvjezdane kruge, da pojuč himne krenem snježanih heruba tragom«.
—	On želi poči: »kud dva su prošla muza —- pjesnici Vergil i Dante«. U ovoj je pjesmi i osobito nježan, što se najbolje može vidjeti iz zadnje kitice, gdje iako sa malo samodopadnosti veli:
A kad bi noga koja skvrnula groblja tišinu. Gdje cvilit samo može mrtvačkih psalama ton, Sa ploče uzvij glavu kroz suze klikni: »Oj stranče, ovuda tiho stupa j — sanja pod mramorjem »On«!
Težnju za visinom zadržao je Vipolič do danas, ali ne u onoj mjeri kako prije. Več u prvoj ratnoj knjiži »Luči« nije on onaj, kakvoga smo običavali prije rata čitati. Premda je pjesma »Dodi kraljevstvo Tvoje!« lijepa i jedra, ipak osječamo nekakvu nategnutost, da bismo skoro rekli, da je ona više plod volje, nego li izraz žarkog čuvstva i jake pjesničke emocije. Ovome je ovdje kriv valjda muški srok, koji je on htio do skru-poloznosti točno provesti, što je naravno na uštrb misli i ljepote izražaja. I prije sam kod njega mjestimice opazio, da nešto napiše, ne, jer bi napisao, nego radi sroka. U drugoj knjiži je slabiji nego li u trečoj, a u če-tvrtoj najslabiji. Svakako vidimo napredak, pa dekadencu i ovome bi trebalo tražiti uzrok, jer sam uvjeren, da to ne proizlazi iz gubitka ili pomanjkanja duševne energije, nego iz časovite indispozicije ili indiskretnih kritika, pa još vjerujem u njegovu budučnost. Pogledajte, molim, samo ono, što je Stipa Ančič, per accidens, o njemu napisao: »A što da k a-žem o Arhandelu Vijoliču i t. d. (Luč god. 191G./17. str. 155). Čovjek bi rekao, da je to prvi naš književnik. (Ne govorim, da to on ne bi mogao postati)«. Koje dakle čudo, ako je on mislio, da je dopro do kulmena? Eto
—	valjda se za čas zaboravio. Čovjek, veli, inače ekscentrični Kern, u Kosorovoj »Tužnoj obitelji«, gdje smatra, da je porastao i stao, propao je .. . Veliki duh ne poznaje uspjehu snstalosti, ni nagrade . .. On se vazda obrača svojim postignutim uspjesima. rodenoj djeci svojim misli i veli im: Nista ste, trice prema novima, koje stvaram. Tu je nekako isto kao u duhovnome životu. Ovo sam htio spomenuti, jer smatram, da mu se krivo čini, što ga se u zadnje doba nekako odveč zapostavlja. Uostalom zadnji prikazi mogli bi mu više koristiti, nego li prijašnja uzdizanja.
Predmet Vijoličeve poezije, kao uopče svakoga pjesnika, koji se ne bavi erotikom, jest vjera, život krščanskih svetaca, domovina i vlastita
individualnost. 1 sada valjda Vijolic s ponosom otvori »Luč«, da pročita »Triumfalni pjev«, prvi proizvod svog duha večeg zamašaja. Tu se u mi-mjaturi razabiru nekoje vrsnoče njegova pera, koje su se kasnije mogle razviti do zamjerne višine. TJ svim trima dijelovima tog p jeva našao je, možemo reči, adekvatnu formu za onako lijepe ideje. Tu imademo i dosta plastike, što češ rijetko nači kod mladih ljudi, a uvijek je od velike vrije-dnosti, osobito u baladičkim pjesmama:
Eumenio se istok. Golgota sjala u rosi Pod praznim križem Smrt je ležala mrtva na kosi. Vrh cviječa rosnog, Vjere sanjao mladahni lik. U sjaju Krist je došo. Trgne je. »TJstani« — šane; A ona skoči hitro; okrilje snježano gane: Visoko s brijega letne — Zorin je cjelune cik.
P drugome dijelu osobito je lijepa »Apoteoza«, gdje na upravo pjesnički način izrazuje pobjedu krščanstva nad poganstvom, bez pustog opisivanja lica i beskorisnog naklapanja:
Več stižu metu — S praga novog stana
Obaziru se: dolje u dubini
Pup ruže puca: Eoraa christiana.
Valjda se ne prevarili, ako rečem, da je uprav »Triumfalni pjev« Vijoliču pribavio velike simpatije mladih ljudi. A nije ni čudo, jer je on s tom pjesmom istupio kao glavni pjesnik IX. godišta »Luči«, pa sam opazio, da ga je gdjekojj poletarac htio, harem u formi, i. imitovati.
Za »Triumfalnim pjevom« nimalo ne zaostaje »Sv. Cecilija«. Treba priznati, da se Vijolic znade lijepo uživiti u vizijama pobjeda katoličke Crkve, pa nekud žalimo, što je u zadnje vrijeme napustio obradivanje tema iz tog perivoja. Sv. Cecilija, kako večina njegovih pjesama, počinje maeste-tičnom intohacijom, koja nas raspoloži tako lijepo, da čutimo pobožno s t, što nam se kroz daljnje strofe uvečava, dok nas pointa može da osvježi i ulije ljuba v za život tako svet i nježan:
Pa i ja padoh kraj te rake velje, ko putnik strani kam daleko meta, k Ljepoti vječnoj da mi vine želje kroz nadah rajski Cecilija sveta i t. d.
U zadnjoj »Luči« (god. 1916./17. II.) izišla mu je »Euharistija«, pjesma, koja jedva dostiže njegove manje uspjele pjesme iz prošlih godina. Tu nema ništa osobita, ni nova, osim nekog jačeg isticanja njegovih običnih pogrješaka, koje nam inače u nekojim pjesmama nisu toliko sme-tale radi vrsnoča. što smo ih u njima našli: Ah ljubljaše nas On! Oj dodi! zvasmo. Ču nas. I dode. Ljubljaše nas tako. To Nazor znade da sličnim iz-razima podade silu i Ijepotu, koju i osječamo, kad nas uspava kao na pr. u »Jeseni«, ili kad nam jakost 11 sve žile lije, kao na mnogim mjestinia 11 »Novim pjesmama«: »Ja brat Vam nišam!«
Ovdje mi je natuknuti malo bolje, što sam več u početku opazio: Vijolic je misaon, ali filozof u pjesmama nije, osim ako sve, što netko napiše ili rekne, ne spada u filozofiju. Ali mi obično tako ne razumijevamo, pa se čudim, što i Nedletzky veli, da je on ovdje (u Euh.) filozof. Kakav filozof! Nego želio bih znati, kojoj filozofskoj disciplini pripadaju ideje ove pjesme. Ja bih rekao, da Vijoliceva forma traži još više misli, jer je on mjestimice prazan, što več jednom opažih. I mislite li, da bi nas uzne-mirivale njegove Reklamacije i gdjegdje retorika, da je puniji ?
Prosi i h godina izlazile su u »Našoj misli« Vijoličeve Legende o sv. Frani, no predaleko bih pošao kad bih se na njih osvrnuo, što i tako na mene ovdje ne spada.
Ima nekoliko pjesama, u kojima je Vijolic izrazio svoje patriotsko čuvstvo, ali one ne dostižu njegovih religijoznih produkata. Istina, nekoje su dosegle osrednju umjetničku vrijednost. Tako je na tir. upravo lijep »Zadnji Božič na Ozlju gradu«. Tek neki izrazi! »Što igda vraga sjekli« zvuči nekako trivijalno u onako patetičnome koloritu. Tako isto u »Smrti Grgura Ninskoga«: »... umiri kreku ptica črnih jata, što na naš oltar bijes i otrov bljuju!« Za domovinsku pjesmu treba danas osobitog dara i rutine, da ti se ne narugaju iskrenosti i ne ismjehuju te radi patriotskih tirada. I teško je danas napisati ciklus takvih pjesama, a da bilo s koje strane ne moraš koju pregristi. Za to se valjda Vijolic i klonio direktnih kancona na domo-vinu. Tek jedna, o kojoj ti se na prvi mah čini, da je od neosporive književne vrijednosti, ali ona to uistinu nije. Odveč je nekako blijeda. Pjesnik je možda za vrijeme stvaranja mnogo čutio. Mi to za-pravo i opažamo, ali nije znao izreči dubinu čuvstva. pa je ostao nekako nedovršen. ili on je vidio, da bi tu pjesmu trebalo bolje pointelizovati, ali da može i ovakva u svijet:
11 to možda san je, što sniju »morituri?« Što i krv da je sanja ... i jecaj smrtnog klatna ? I siročad ta naša, što gladna, bosa zuri? O suze, krvi — nado: o večernjice zlatna! .. .
Ako se sada osvrnemo na Vijoličeve čisto lirske pjesme, onda čemo se uvjeriti, da je 011 zbil ja najprikladniji za prikazivanje onoga, što je naj-veličajnije na ovoj zemlji: zgoda iz života Crkve i svetac-a, i to možda onih najdaljih, ne u koliko bi ga ti zanimali više nego li sredovječni ili još bližir nego što vidi u njima predstavnike najuzvišenijeg pokreta, koji je po-krenuo dušama silnih vijekova. To na njega djeluje. I o sv. Frani on pjeva za to. Istina, 011 je redovnik njegova Reda, ali je taj svetac veliki socijalni reformator, kojemu se geniji dive.
O njegovim čisto lirskim pjesmama možemo reči, da su uopče pri-lično dobre, nekoje upravo lijepe. Tek je u »Mome triptihu« odveč su-bjektivan, pa teško, da če ga ijedan mladi čitatelj »Luči« razumjeti. Ovo osobito vrijedi za »Lovor«, dok su »Maslina« i »Cempres« prilično shvat-Ijiviji. T u Čempresu izrazuje Vijolic težnju za visinom i rekao bih svoju energijo:
Oj ja ga volim! Prikovana roba na sitan život mrzio sam vijekom — Vrh moga, bračo, sadite ga groba!
Ovdje je obradio sličnu ideju kao u »Idolu Života«, a ipak kolika razlika! I prvo j je jači, u zadnjoj nježniji. Obje su pjesme uspjele, pa nam ovo može biti jakim dokazom, da je forma ona, koja razlučuje pjesmu od pjesme; po kojoj ova ima sve, kao od prilike filozofska forma, t. j. ona je specifična diferencija pjesme. Inače po čemu se razlikuje od proze bilo beletrističke bilo znanstvene? Ovdje bi trebalo prorešetati ideje Tomčeve. ali več je postalo odijozno o njemu pisati.
Kod Vijoliča, a i kod drugih mladih, rijetko češ u lirici naiči na ono žarko čuvstvo, za koje bih rekao, da je kipjelo u pjesniku za vrijeme stvaranja. Odakle i ono nerazumijevanje psihološkog veza kod stanovitih ljudi. A to je baš ono, na što bi malo bolje trebalo pripaziti. jer vise vrijedi jedan takav proizvod nego deset drugih (naravno, ako je od valjana pjesnika). Ne čemo daleko: Fzmite na pr. Ivičevu pjesmu »Nemoj iči«.
»Luč« 1918. 13
0	kojoj biste, od onih, što su u zadnje doba u »Luči« izlazile, rekli da je Ijepša? Takvih pjesama možete nači kod Nazora dosta, osobito u »Novim pjesmama: »Posmrtna pjesma«, »Posljednja zdravica« i t, d.
Ako još rečem, da je Vijolič od prvih svojih pjesama malo, vrlo malo napredovao, onda bih s tim mogao svršiti o njemu. Još bismo i sada na nekoje njegove stvari mogli primijetiti ono, što mu je u odgovoru uredništva rekao čovjek silnih sposobnosti i velikog kriterija, sada zarobljenik u zemlji »wo die Zitronen bliihn«: Vaši su proizvodi uza svu metaforiki!
1	lijepe slike premalo zanimljivi. Ne povlače nas sa sobom, mi se moramo naprezati, dok ih čitamo. A naprezanje ništi estetski užitak.
Svejedno: Vijolič je ipak pjesnik jakog talenta, koji bi se, ako se ne zapusti, mogao razviti u veoma dobra književnika. On ima u sebi dosta uslova za to. Od naravi nadaren, pozna dosta jezika, što je glavno klasičnu literaturi!, a i vidi se utjecaj njezin kod njega. Na pr. u »Idolu Života«:
Sa ploče uzvij glavu, kroz suze klikni »oj stranče.
ovuda tiho stupaj, sanja pod m r a m o r j e m »on«.
»At tibi, qui transis, ne sit grave, quisquis amasti
dicere: Nazanis molliter ossa cubent«.	O vid.
Učio je krščansku filozofiju, sv. Pismo, kao redovnik čitao živote svetaea, što bi sve, ako je igda nastojao da duboko pronikne veličinu i za-mašitost ideja, koje se odatle dadu crpsti, od njega moglo napraviti pjesnika, kakvih nam u današnje vrijeme treba.
Iskreno treba požaliti, što se u zadnje doba manje bavi stihovima, barem ne tiska, a dao se na beletrističku prozu, što sigurno nije njegovo polje. Ni u »Ratnim pričama«, ni u noveli »Srebreni liljan« nije uspio, kao u prvim pjesmama. U prvima je nenaravan. Na pr. cijeli razgovor iz-medu majke i Zlatka u »Prstenu«: »More, more. naše hrvatsko more, kako si ti lijepo, u tebi je grob moga oca; kako te ljubim. .. I ja ču se boriti za te, kada nam te budu htjeli oteti naši neprijatelji, pa makar poginilo . ..« Razumijem, tendencija, ali. . . Pa nisu sva djeca Š i m i č i i J o v a n o v i č i! .Pa nisu oni bili tako razvijeni od Zlatkovih godina. I u »Srebren-liljanu« iniade dosta toga, čemu bi se dalo prigovoriti; napose svršetak je nekud odveč tražen i, rekao bili, nelogičan.
ITostalom ipak se ne bi moglo odobriti, da jedan svečenik piše Iju-bavne novele, ma da im je pointa ne znam kako dobra. Ne ču da bacim anatenui na njega, jer če mi i tako valjda spočitnuti mnogi površnjaci:
»Misero lo scandalo nella santa tribiu dei paolotti« (G-uerrini), ali to za njega nije. Ima drugih, koji če to obradivati, sigurno nigda onim uspjehom, koji bi se dao postiči kod uzvišenijili sižea, koja leže na ugaru. Ta ne vidite, ljudi Božji, da isti 'Svjetovnjaci od Vas drugo traže?
Eto s Vijoličem se malo na duže pozabavih (halal mu, on to i zaslu-žuje), a sada više ne dospijevam, da, kako sam bio naumio, prikažem još barem Zduniča i Šimiča. To ču učiniti drugom zgodom. Neka mi ipak ovdje kao epilog bude dopušteno nekoliko riječi, misleči nekamo na Vijoliča, dapače najmanj e na njega, nego više na druge naše ljude, osobito bogo-slove.
* *
Imamo li rni ljudi? Imamo, samo kad bi oni htjeli bolje upotrijebiti svoj talenat. Ali su mnogi od njih otišli za strujom, ne modemom, ta to je večinom dopušteno i potrebito i inteligentan„čovjek, osobito knji-
ievnik, mora da bude na višini vremena, ali za strujom Pigmalijona, koji postigoše efemerni uspjeh; još decenij, pa ili se ne če ni spominjati. Odveč ih pritegle željice i ukus neznatnih, te u dobroj dozi eenzitivni filistri; oni nastoje da svojim radom pobude časovito lijepo raspoloženje; ne po-pravljaju, ne uzdižu, dosljedno: ne pobud,uju dubljih senzacija, a to če več pokret na drugim poljima dobrano preporučiti. Komu koriste? Valjda če s pomenu te i recimo, kojeg inteligenta frapirati, ali koje če mu ideje dati, da djeluje na srčiku naroda, ako ih ovaj sam ne shvača?
Večina se bogoslova danas stavlja na lektiru, koja ini niti za književnost ne može da posluži, a moralka, a dogmatika? Tko zna koliko če ih biti spravno na tenka pitanja odgovoriti, kad im dode čovjek pun sumnja, želeči da ih se riješi. prema ononie: »Interroga sacerdotes legem«? Agej II. 12. Ne ču da rečem, da ,se svečenici ne smiju baviti literaturom. Dapače! To im je dužnost. ali neka evojom umjetnošču odgajaju, a to če naravno, moči, kad sami budu mnogo veči od onih, koje žele svojim radom podiči. Neka besmrtne ideje šire u književnosti: »LTsne če svečeničke čuvati znanost i zakon če tražiti iz ustiju njegovih«. Malah. II. 7. Zašto su neki naši trsti artiste kova Vidričeva, Domjaničeva, Dučičeva et sociorum, a nisu se poveli za Šaričem idejno, Poljakom i Paveličem, za koga možemo reči, da je gdjegdje Nazor prije Nazora? Tko hi na ovo znao odgovoriti?. O"o-liko za sada bez zamjere.
C§®>
O. Leonardo Kalac: Dr Janez Krek kao profesor
filozofije.
Bilo je pred dvanaest godina, kad sam polazio' bogoslovlje u Ljubljani.
To je ono doba, koje ostane uvijek u ugodnoj uspomeni, doba mla-
denačkoga poleta, kad se svi doživljaji duboko usijeku u pamet, ali nesamo doživljaji, nego i osobe, s kojima bijasmo dugo vremena u do-ticaju.
Još sada mi je živo pred očima markantna ličnost, dra. Janeza Kreka, profesora filozofije. Sječam se, kako je dolazio u bogosloviju, da nam predaje filozofiju.
Več sama njegova pojava bijaše vrlo zanimiva. Stupio bi u razred bez ikakove poze samosvijesnoga profesora. Cijelo njegovo držanje bilo je priprosto; naravno. Došao bi k nama s onim karakterističnim smiješkom na licu, koji je činio privlacivdm njegovu osobu. Gdjegod sam ga vidio ili u školi ili vani, kad se razgovarao s bogoslovima, pomislio bih svaki put u sebi: To je pravi demokrata. I on to u stinu bijaše. kako nam pokazuje njegovo djelovanje na političkom i socijalnom polju.
Nije mi ovdje namjera, da prikažem Krekovo djelovanje na svim poljima javnoga života, te hoču samo istaknuti Kreka kao krščanskega filozofa.
Dr. Krek bijaše čovjek temeljite filozofske naobrazbe, o čemu se je svatko mogao uvjeriti, koji ga je slušao. On je svojim pronicavim umom prodro u sve probleme, koji se tiču najvitalnijih pitanja, o kojima si raz-bijaju glavu veliki umovi, ali ih ne mogu riješiti naprdsto zato, jer su za-bacili krščanskn filozofiju, jedini ključ k riješenju svili zagonetki toga života. Dr. Krek je znao vrlo zanimivo tumačiti krščansku filozofiju i pri tomu sugestivno djelovati na slušatelje. Riječi njegove bile su jezgrovite, lapidarne, pune sadržaja; odavale su duha ovelikoga znanja i duboke in-
tuicije. I opče njegov način govora odavao je duboko uvjerenje o istini-tosti onoga, o čemu je raepravljao. Sam oduševljen za tomističku filozofij u oduševljavao je i nas za nju i nagovarao nas, da proučavamo sv. Tomu, jer u njemu da čemo nači jasne dokaze, kako divna harmonija vlada med pravom znanošču i objavljenom vjerom. I baš tu harmoniju htio nam je jasno predočiti ostroumnim pobijanjem modernih krivih filozofskih su-stava. Najprije bi nabrojio protukrščanske filozofe, te naveo njihove nazore o kojem važnom pitanju. Onda bi uskliknuo »Ni res!« pa dubo-koumno dokazao ispravno stanovište skolastične filozofije, osobito u nekim psihološkim pitanjima, na pr. djelovanje uma i volje, onda etičnim, na pr. konačna svrha čovjeka i t. d., koja se mogu riješiti samo na temelju skolastične nauke. Svoje ogorčenje pak nad zaslijepljenošču protivnika krščanske filozofije izrazio bi riječima sv. pisma: mentita est ;niquitas sibi.
Dr. Krek kao socijolog često bi se u svojim predavanjima osvrnuo na socijalni život primijenjujuči na nj glavna etička načela, koja su neophodno potrebita za ljudsko društvo. Zaludu su osnivali neki moderni mislioci tako zvane etičke družbe, e bi čudoredno odgajali ljudstvo na temelju neke vjere bez konfesije ili što je isto, ateizma. Dr. Krek je znao lijepo dokazati. kako je čudorednost neinoguča bez objavljene vjere. Čovječju narav — Krekove su rijeci — može da opiše posvema jasno samo objava, što ju nalazimo u krščanskoj vjeri. Etika bez vjere je nemoguča, jer takva se etika ne obzire na cijelu čov ječju narav, na njezin najvažniji odnos k Bogu. Potrebna je vjera za etiku, jer čovječju narav je nemoguče potpuno spoznati bez krščanske vjere, koja čuva Božju objavu; nije moguče spoznati vrhunaravnu svrhu, za koju je stvorena čovječja narav, nije moguče spoznati, da je čovječja narav ranjena, jer se je u prvim roditeljima pobunila proti Bogu, te izgubila sposobnost, da postigne svrhu, za koju je stvorena. Evo jedan mali pri m jer, kako shvatljivo i plastično znade Krek dokazivati. Što mogu proti takovim argumentima svi sofizmi protivnika? Krek kao idealista nije poznao pesimizma; njegov velik duh sved se je sunčao u vedrini krščanskog svjetovnog naziranja. »Stoga ni je čudo, što je tako silno utjeeao na mladi kat. naraštaj slovenske, pa i hrvatske inteligencije. On je bio optimista u svim svojim poduzečima te je bio uvjeren, da istina i pravda moraju pobijeditj. Bio je čelik-značaj, dosljedan u načelima, nepomirljiv ne-prijatelj beznačelnosti. Takve nesebične čelik-značajeve može uzgojiti je-dino životna filozofija krščanstva — »philosophia perennis«.
<3i3>
N. Kocetjsky: Posljednji akord.
Isprekidana čežnja, prepuna tajna bola i sjete neke slatke, daleke, nepoznate. simfoniju je, što Ijeti u srebru lune cvate prek:nula i nježno tišinom dva su mola
zadrhtala na struni. Kroz miriš bijelih krina u njegovu vrtu pokraj baršunaste fontane oj evilili su oni, ko čudna priča lane. a odjek im je bio: ah! pjesma s violina . . . Več klonula mu glava i zamukle su priče u momačkijem grudma. Tek spomen če mu doči, Sto lakim povjotarcem na pragu njegve noči tisnut če cijelov lije])i. pa opet tiho b't če.
I drhtne bolno 1 išče i ova j kraj naš cio: u pod večer ju plavu iz ruke lučac pane, sad cvjetna uspomena u tihi mol mu sane — to sav je njegov život i zadnji akord bio! . .
0»
Ljubidrag Garčina: S podaljega.
(Iz zbirke: „Šiba i bič").
Sjedim jedne krasne Ijetne večeri po običaju pod borištem. Poda mnom pnče krasan vidik. Amo tamo po nedoglednoj ravnici pružili se vinogradi. maslinici i zelene livade. Izmedu etabalja gdjegdje vire bijele, žute ili sive mrlje. To su zidovi gospodskih ljetnikovaca i seljačkih potleušica. Proviri gdje izmedu granja i dio krova tih ljudskih stanova ističuči .se izmed o n og zelenila svojim crvenilom. Iz nekojih dimnjaka kulja dim ravno u vis kao etup. Po strani pružilo se more, a mirno je mirno ko ulje.
Tiho je, tiho, ni list da bi se ganuo.
Kad eto: protjera taman mimo mene pastirica utada ovaca. Uznemirih se. a na ovce dapače očutim neku vrst ljetosti. Same ovce pak pričine mi se strašno glupim stvorovima.
Malo, malo i pastirica dotjera to stado dolje u ravnicu i ja sani gledao, kako ovce se poigravaju zelenom tratinom, natjerujuči se, mekeču.
Moji živci več su bili smireni. Ovčje etado stvorilo je sada prekrasnu idilu. Bio sam dapače ushičen.
Zamislim se: kako to, da čovječja duša osječa pjesnički samo s podaljega .. . Isto to pitanje nametne mi se i zimus kad je kijalo; drukčije sani gledao snijeg na ulici, nego za staklom.
Pri ovom mi se opet namiče i to: kako mnogi naši, koji se isele, tek 11 stranom svijetu zavole svoju domaju.
A tih nevjernih sinova u mojoj domaji ima mnogo.
1 kijati: snijeg kija (pada).
KNJIŽEVNOST.
Vladimir Nazor: Pabirci.
Pjesnik je Nazor proslavio jubilej. Dvadeset i pet godišnjicu razgovora sa svojom dušom i našom zemljom, živom i mrtvom, to jest s nama. »mrtvim živima«, i s njima našim djedovima, to jest sa »živini pokojnieima« (Ibsen.). TJ satrapiji, gdje biti vojnim liferantom znači više no biti velikim pjesnikom. U zemlji »denunciranja i lieitiranja na niže«, gdje i danas vrijedi načelo divide et impera, podijeli pa vladaj i lovi u mutnu, Gdje biti pjesnikom, pogotovo naši m pjesnikom znači biti nepraktičan i nepouzdan čovjek, ukratko ne biti homme comme il faut. Pogotovu vjerovati u prah naših kraljeva, u zaprašene stranice naših »jura et privilegia«, 110 još više u snagu naše mišice, rad naše motike i zveket našega mača. 1 slaviti šikare osvete i zloče, kad nemarno lavovske smio-1;osti ni junaštva posljednjega Kralja.
Da. Pjesnik je Nazor proslavio jubilej. Skromno. Jednom zbirkom pjesama. Pabirci m a po parkovima svoje mladosti i baščama svoga Ijeta. Konačno i vinogradima svoje prve jeseni. I zato je tu čitav Nazor. Od ovoga mladiča do današnjeg Nazora pjesnik naše sadašnjosti te budučnosti, našeg Trubadura i Freiheitsdichtera, najsavršenijeg i najkrepčeg lirika današnje Hrvatske.
U svojoj biti Nazor je moderan pesimista još potpuno neizgradena gledanja na svijet, naginjuči mistici, čas panteističkoj, čas krščanskoj. a njegova poezija o kiklopima i divovima jesu krikovi jedne očajne duše, kojima želi nadglasati onaj tihi, neumorni te nejasni glas, što u njoj šapee. Baš zato, jer su panteistička i krščanska mistika po svojoj formi {ne stvarno) slične, te se od prve često dolazi drugoj (kao što se dogodilo St.rindbergu), konstatovaše mnogi kod Nazora obračenje na krščanstvo, koje se zapravo ne može dokazati. Dok sam pjesnik jasnije ne ispovijedi svoj čredo, moči če kritici navoditi dokaze za i proti, kao što je to slučaj i s najboljim pjesnikom njemačke romantike, mistici sklonim Novalisom. Zapravo več prve Nazorove pjesme imadu »krščanskih« elemenata — kao »Ave Maria« — a ista nota ističe se kasnije u vizijo-narnoj pjesmi »Maris stella«. Ni ona snaga medvjeda, lavova, tigrova i vukova, lukavost lisica nije naša, današnja hrvatske, nego lično Nazorova, pjesnika Nazora, što je crpe u bjelokosnoj kuli svojih sanja iz naše prošlosti, a osobito — budučnosti. Dakle vates. Pjesnik prorok. I zato govori u obliku alegorije. No mi ga razumijemo. Mi znamo, tko je medvjed Brundo i viteški Jarilo. Tli bolje: mi znamo, šta su oni.
Naša sadašnjica ne može od nikoga stvoriti optimista. Ni od Nazora. A ni prošlost nije previse ružičast.a. Na našim granieama ne straže lavovi. Zato po-krijmo našu zemlju šikarama. Nek one čuvaju našu zemlju od tudina. One, što večma rastu, čim ih više uništavaju. Do toga je zaključka došao pjesnik Ijeta Gospodnjega 1917. Tko da to danas ne potpiše?! Ta mi se več gušimo. Starim predrasudama kao osamstogodišnje obveze; i tako dalje. I tako dalje. A mi trebamo u prvom redu zraka, nebeskoga zraka, i zato u prvom redu treba da
porušimo krov naše vlastite kuče. Da otvorimo prozore. Jer čas je zadnji. Pod našim je krovom mrtvac. Več gnjio. Več osam stolječa. (I. ciklus: »Š i k are«.)
Znate li, što znači biti pjesnikom našega naroda? Živjeti s narodom. Osje-titi njegova Poniženja. Ljubiti našu zemlju. Vidjeti u njoj uspavanu energiju. Naši gradovi, porušeni, zapušteni, svjedokom su energije, što je znadosmo razviti, a jer energija ne umire, dokumentuju, da i naša snaga nije mrtva, nego uspavana. Okovana neukošču i bojaznom. Oni su dio naše historije i sadašnjosti. Dakle i dio nas. Zato, jedino zato su vrijedni, da se opjevaju. I Nazorova veličina baš se vidi u tome, što nije zapao u pusto opisivanje. — (II. »Naši gradovi«.)
Rekoh: Nazor je pesimista. Svjedoči treči ciklus ove zbirke. »Nesmireni san«. 1 tu če mnogi pomisliti, da upravo bludnje (kako ih sam pjesnik na-zivlje), dokazuju, da se Nazor mnogo približio krščanstvu. Ne čemo da ih i mi slijedimo, premdal i nama katkada zasine misao: Pa ipak, ipak možda... Nazor če nam to najbolje sam reči, kad bude sa svojom evolucijom na čistu. Kad r i j e č i postanu djelom, a momentane dispozicije trajnima. Kada to krščanstvo ne bude beskrvno, bandelaireovsko, artistično. I kad pjesnik ne bude pesimistično klicao, da mu je sva borba utaman, jer nikad ne če pobijediti. ili čekamo taj čas.
Novijeg je datuma i IV. ciklus »Ars et vita«, pjesnikova ispovijed kao čo-vjeka i umjetnika, apologija njegova pjesničkog rada, napose epskoga. Najbolji umjetnik — poznavalac našega jezika, obogativši našu književnost malim riječ-nikom novih riječi, do sada neupotrebljivanih, doista je imao najviše prava da izreče svoje mišljenje o našem jeziku, ritmu i sroku. Tražeči u poeziji velikih strasti, velikih gesta i krepčine, napada u satirično-alegoričnoj pjesmi »Ljubavi i mržnje žapca tužnopojca«, podražavajuči na nekim mjestima Domjaniču — pjesnlku amoreta, drijada, nimfa i satira, pjesničkih parkova i dvorova, plavo-krvnih barišinja i galebova — beskrvne artiste, što se utapaju u neopravdanoj melankoliji, nemajuči snage ga kliknu pean suncu i junaštvu. Da pišem študiju
0	Nazoru ili kritiku »Pabiraka«, zadržao bih se na t.oj pjesmi kao suviše t.endencijoznoj, premalo nazorovskoj. Upozorio bih na to, da se ova zbirka po kvaliteti svojih pjesama ne može ni isporediti s »Intimom«, a specijalno lju-bavne pjesme da su premalo sugestivne. Tek neke stvari novošcu forme, buj-nošču jezika i muzikalnošču verzova mogu se staviti uz najbolje Nazorove pjesme. No jer ne kanim pisati ni študije ni kritike, listam dalje. Slušam žubor »Pro-ljetnih voda«, mladenačkih stihova, bez kritičarskog analizovanja, koje često pokvari čovjeku najljepše užitke. I nastojim dočarati sebi lik pjesnika. Našega pjesnika. Koji je stvorio cijelu školu. Stekao bezbroj učenika. Osvojio i hladne filistre. Cijelu omladinu. »Sve, što voli naš jezik. Našu poeziju. Sve što vjeruje u zvijezdu Hrvatske.
Neka ovo nekoliko riječi bude-izrazom priznanja i zahvalnosti čovjeku, koji se, kao demokrata i Hrvat, usudio da našim jezikom zapjeva našu pjesmu.
1	neka dode što prije čas, kad če shvatiti glas svoje duše. Pjesnik voli Mariju. Nela i njemu kao Galoviču i Matošu Ona pokaže, da se jedino u krščanskoj mistici, u naručaju Kristovu može čovjek smiriti.	n , .
Fran Albreeht: Mysteiia dolorosa.
V Ljubljani 1917. Izdala in založila »Omladina«. Tiskala Zvezna Tiskarna. 78 str. Velja uvezana 3.50 K.
Kmalu potem ko je izdal Jože Lovrenčič, sotrudnik pri »Dom in Svetu«, v Trstu pesniško zbirko »Deveta dežela«, je zbral Fran Albreeht svoje pesmi v drobno knjižico »Mysteria dolorosa«, pesmi, ki jih je priobčeval v »Ljubljanskem Zvonu«. Morda pa to ni samo naklučje, da pokažete dve najzmlajši struji
vsaka v enem izmed svojih zastopnikov, svoje lice. Navidezno korakate skupaj. 9 vendar ste na znotraj precej oddaljeni. Obema je namen: vse iz globočine srca in iz trpljenja, a kako različni so poti!
Kakšna je Albrechtova umetnost, nam povejo takoj prve pesniške vrstice, rekoč:
In sem rekel svoji duši: Gori! In dejal sem svoji misli: Zori!
Molil, zval z neba sem razsvetljenja, pa je zasijalo iz trpljenja.
Irf malo niže:
Vse bogastvo svoje sem potratil, da sem siromak se obogatil ;
t
oslepel sem, da sem izpregledal, onemel, da sem se izpovedal, (str. 5—6.)
Za zbirko so te misli prav značilne.
Vsota njegovih iskanj in spoznanj — naslov prvega dela — je •negativna. Dokler bo vase veroval, ga ni strah: a kakor hitro bi moral obstati .'kakor plah bojevnik pred obzidjem zmot
in ves v nemoči lastni trepetal —
tedaj, duh moj, poginem naj s teboj! (str. 11.)
Kakor močno se tudi zaveda svoje samostalnosti in duševne sile, vendar mora kljub temu priznati, da ga vse to ne more zadovoljiti in pravi:
na stezo mojo pada črni mrak.
brez cilja vodi, v noči se gubi. (str. 13.)
V	pogumu je močen, a srce mu je vse bolno od groze. Iskal je v" življenju krasote, »ki ni jih (?) v življenju«. Razočarana vera in krvaveč ponos mu zaklepata usta v molčeč ukaz, kakor noč mu je leglo črez dušo molčanje, in obraz mu j okamenel v studu. (str. 17.) Nazadnje je izgubil vero in ljubezen, tako da zakliče:
A jaz se gubim sred neskončnih cest, v očeh se odbija tujine prelest, a v duši je črno, vse črno. (str. 20.)
V	obupu išče pravega pota; pride tudi k Bogu, a pred njim le mrzlo vzklikne:
Oh, da bi znal moliti, vsaj moliti! (str. 23.)
Tako je našel za prejšnji dom brezciljno cesto.
Pesmi iz labirinta ljubezni — naslov drugega dela — so globok •občutene, globoke, kakor je ljubezen sama. A vendar ostanejo le jecljanje vsega onega, kar bi bil pesnik rad povedal. »Komaj za vsako deveto stvar je beseda! Za najglobjo, za najbolestnejšo je ni! . ..«
Naravnost aktualen je pa tretji del knjige: I n f e r n o naših dni. Tam najdemo tudi mi svoja trpeča srca, po njem je razlita naša bol. Vse tisto, kar nas teži. kar nam duši sapo; tudi vse ono. kar se ne da povedati, kar je neizrazito.
Molčali smo svoj najstrašnejši molk. ko brat je brata krivo meril in sin se materi je izneveril, zatajil kri, izdal svoj rod. (str. 61.)
Strašna obsodba je inferno naših dni. Strašna za vse. ki trpijo, še strašnejša za one, ki se veselijo. Ali prijatelj, »v polnoč gredo ure«! (str. 66.) Pekel našili čini je tudi tolažba boljše bodočnosti, »zarje so. ki še sijale niso«, kakor nam govori v Napitnici vsem živim po pesniku Nietzsehe.
Saj nismo znali, kako smo bogati in svetli kot orli pod nebom krilati, ko smo od sužnje nemoči prezebli z verigami bili k brezmejnosti zlati, hlapci še v dušah in bolnih lic . .. (str. 77.)
Albrecht umetniške poti ni dokončal, ampak on je šele na potu, v razvoju. Njegovi koraki so smeli in samostojni, posebno v obliki noče imeti nič kaj veliko skupnega z moderno. In vendar je pesnik naše najmlajše, naj si bo njegova pesem v sonetu ali v svobodnem toku! On je pesnik mladih duš, svetel, a vsekakor ne dovolj jasen izraz novega hotenja, ki je buknilo med nas, a se vsled vojne zakasnelo, seve na zunaj samo. V naših srcih je gorelo!
Lepa je njegova umetnost, radi se pomudimo pri njej. Samo časih nam pokaže lice, ki se moramo trenotno od njega obrniti, da odide mimo nas. Zato bo pa Albrecht velik in pravi umetnik šele takrat, ko mu umetnost v nobenem slučaju ne bo več zanikanje, temuč cesta navzgor. Volje in moči mu ne dostaja,
naj hodi še tod!	. v „, , ,.
Jože Stabej.
A n t o n i o F o g a z z a r o : Daniele Cortis.1
Fogazzarov veliki talijanski roman »Daniele Cortis« jedno je od najzna-menitijh i najljepših djela, što ga je u svojoj nakladi i/.dala »Z. b.«, pa i ako l ogazzaro nije katolički književnik, te iako je jedno njegovo djelo2 u doba borbe Pija X. protiv savremenog modernizma dospjelo na indeks zabranjenih knjiga, ipak je 1'ogazzaro katolik, i zato bih bez prikora savjesti preporučio svoj našoj zrelijoj oinladini, da pročita »Daniela Cortisa«, roman lijep nesamo > umjetničke strane, več roman, koji se odlikuje i sadržajem i moralnom svojom snagotn prikazujuei karakterna lica u dva problema: jedan je političko soeijalni. odnos crkve i države, a drugi je psihološki, odnos izmedu muškarca i žene.
To je i sadržaj romana, punog radnje i zapletaja, krasnih slika i neodo-Ijivih prizora. Tratiranje ovih dvaju problema, u koje je vanrednom vještinom i ljepotom silne snage upletena Cortisova ljubav prema Eleni, ispunjava najljepše stranice romana.
Cortis je katolik, koji kao političar utire put krščanskim demokratskim idejama u Italiji. Zanimivo je njegovo političko pismo, što ga piše nekom prijatelju za vrijeme izborne kampanje, neustrašiv u borbi za svoje ideje. »Kad ndem u talijansku komoru, ja ne ču sanjati kao mnogi od Vas, o ludovjetni prijatelji, da se nalazim u House of Commons i da sjedim na klupi, koja je več šest vijekova stara. No vjerujem, da nam engleska ustavna vjera pristaje; ne vjerujem u dobročinstva vašeg parlamentarnog despotizma, pa ma koje boje bila večina. Nagla metamorfoza, koju su nametnuli zemlji, mogla bi se sasvim lijepo opravdkti Ovidom; ali bi bio kudikamo teži posao, opravdati je iskustvom
i teorijom ----. Kad bih ja smatrao, da monarhija ne zna ništa drugo nego
priredivati plesove i večere u svojoj kuei, nositi ljubavna pisma večina i ukra-
! Izdanje »Zabavne biblioteke«, sv. 69.—71. Zagreb, 1917. 5 »II Santo«. Na vijest je o indiciranju romana »II Santo« autor duhovito
i lojalno izjavio, da se spremno pokorava presudi Crkve, jer bi se i njegov
Santo — sv. Ante Padovanae jamačno tome pokorio! (V. Blažinčic u »Iiiiči« 1916.'17. 1. str. 62.) —• Op. ur.
šavati naše prozaične likove s malko viteškog sentimentalizma, ne bih se toliko-žalosti o radi nje. Ali ja je, dragi prijatelju, još smatram sposobnom, da učini i što bolje . . . Smatram je naročito podesnom, da uputi s drugom c-rkvenom mo-narkijom politiku zdrava razuma i postojanosti, koja bi nam, ne podredujuči ni u čemu državu crkvi, dala snage, da zadivimo cio svijet svojim socijalnim reformama . . . Meni bi bilo malo stalo, što bi me zato zvali klerikalcem i što bi za mnom lajala čitava rulja talijanskih radikala i doktrinaraca .... Ali ti znaš, da sam ja katolik i da se uzdam u onaj napredni razvitak krščanske prosvjete, u koji se uzdao i conte Cavour .. . Još če se mnogi pokušaji izjaloviti, ali ja sam dubolco uvjeren, da če u odredenom času niknuti parlamentarna Stanka kao politička potreba i da če se onda, pače i prije nači heroj, kako bi rekao tvoj Cailyle, da je vodi. A za tim herojem, u prvim ili zadnjim redovima, bit če i Daniel Cortis.«
Kasnije ga pratimo iza pobjedničkih izbora u komoru, proživljujemo s njime svu parlamentarnu borbu i rad s prijateljima; napeto čekamo onaj čas, kada ima da u komori izreče svoj oprosni govor, jer istupa iz komore, ne mo-guči se složiti s duhom, koji vodi u propast njegovu — treču Italiju, a koji je imao da bude program novog doba u narodnom životu talijanskog naroda na polju socijalnih i političkih reforma, a poslije koga imale su osvanuti novine — novo glasilo tih ideja. V momentu, kada treba da svojim največim političkim govorom u komori začrta brazdu novog života, izmoren radom, študijem i bri-gama, pada u nesvijest na govorničkoj tribini u komori — a tek nakon pretrpljenih kriza duševnih vrača se iz Passo di Rovese u Rim natrag svojim prijateljima, da im bude .»sasvim na raspolaganje«.
Pa kada u romanu ne bi bilo više nikakovih zanimivosti, politički rad novotara i krščanskog demokrata Danijela Cortisa pobudio bi u nama največi interes sa svojim idejama o pomirljivim odnosima izmedu crkve i države.
S političkim problemom isprepleten je problem odnosa muškarca prema ženi, a u romanu je taj problem prikazan i najidealnije riješen ljubavlju Cor-tisovom prema Eleni, »jednoj od najidealnijih žena u talijanskoj lijepoj knjiži«.
Elena je udata za muža odvratna i brutalna. Izmedu nje i Danijela razvija se medutim silna, no najčistija ljubav puna prijegora i žrtava. Njih ne može u dušama njihovim rastaviti ništa. Vjera je Danijelova tako jaka, da on i ne pomisli u toj ljubavi ni na što nedopuštena, jer »božanski zakon dužnosti mora da bude jači od prirodnog zakona ljubavi«. Ona je žena slaba i nema jake vjere niti se usuduje pravo moliti. Njezina je vjernost, što ju je zadala pred žrtvi-nikom nevrijednom mužu tako jaka i konsekventna, da ga nesamo ne ostavlja i ne izbavlja iz prijavili položaja, ona je dovodi do rastanka s familijom, da ne ubije njega, a spasi sebe i s Danijelom. Vjerovala je samo u Roga, i to je bila tako bolna i stroga vjera, da je smatrala griješnom i nedostojnom svaku želju, da bude nagradens osobnom srečom bilo na ovom ili na drugom svijetu. Ona bi mogla da uzme kao simbol svoga patrtičkog života »mjesec u oblaku s ovim geslom: cesto pomrčana, nikad potamnjena« (Chateaubriand, Memoires d' outre tombe). Ništa joj ne bi bilo teže u času smrti nego li pomisao, da se prolazeči i nehotice spotaknula o sudbinu drugoga. Dakako da je najmarkantnija njena karakteristika neograničena vjernost mužu.
Cortisa ljubav prema Eleni ne sprečava u njegovu radu. Ta je ljubav samo obostrana žrtva, i pregaranje, a vječno čista, djevičanska. I to je što nas uznosi i oplemenjuje. Upravo su dirljive, nježne i potresne stranice o prizorima i iz-mjeni misli izmedu Cortisa i Elene pred njezin rastanak, kada je zauvijek osta-vila Italiju i otišla s mužem u novi svijet, kada im više nije bilo nade, da če se ikada vidjeti. Aureola njihova odnosa su riječi, što ih joj je rekao Cortis citirane po nekom svecu: Inupti sunt conjuges non carne sed corde. Sic con-juguntur astra et planetae, non corpore sed lumine: Sic nubent palmae, non radice sed vertice. Njezino posljednje oprosno pismo sadržavalo je samo ove riječi: Hyeme et aestate, et prope et procul — usque dum vivam et ultra, Elena.
Mora da joj se i toni zgodom na grudi svalio teret mrtvih suza--. I kad ga
ona na raskršeu posljednji put pozdravi iz kočije rukom, malenom golom ru-kom, koja je visjela poput mrtve stvari, on podnosi svoju bol, jer pred njim puca širok put.: k socijalnom obnovljenju u krščanskom i demokratskem duhu. »Bog je htio, da se sav posveti tomu. Bog mu je oduzeo porodicu, ljubav, mladost. i pozivao ga vatrenim duhom k svojim djelima . . .« To su najpotresnije stranice romana, u kojima silnom brzinoni odlučivanja dolazi do svršetka tragika i ideal Ijubavi Elenine i Cortisove, koja nije obiena strast »več neki visi uzvi-šeniji osječaj. Oni se uzdižu do apoteoze samoprijegora, tako da neki franeuski kritičar nazivlje Fogazzarov roman »un miracle de purete« (riječi prevodioca u predgovoru).
Čit.anje ovakovih djela može oplemeniti osječaje i dati novih i velikih misli, ono može u pozadinu baciti svu prljavu literaturu, kojom obiluje hrvatski narod, može mlade pregaoee Oduševiti u radu za krščansku demokraciju i za to ga pre-poručam. a »Z. b.« bi večih usluga učinila našem narodu, kada bi češče izda-vala knjige takva sadržaja mjesto Van Zantenovih dana i t. d. i t. d.
Time medutim, što je »Z. b.« izdala jedan bolji roman u seriji svojih iz-
danja, nije pokrila svoje rabote, koja se odlikuje izdavanjem djela nesamo ne-
književnih nego i takvih, kojima se načelno ruši svaki moralni uzgoj naroda,
napose omladine, pa nam se nije ni čuditi, kuda nam je omladina danas zaplo-
vila, kada ovakovu biblioteku ureduje takoder odgojitelj. Ili je možda »Z. b.«
druga koja svrha?	_	. ..
Dr. Kuniaric.
Ivan Cankar: Podobe iz sanj.
Nova knjižnica 1. Založila in izdala Nova Založba v Ljubljani. Tiskala Katoliška Tiskarna. Cena K 4.—.
Občudujem ljudi, najbolj pa strmim pred pravimi umetniki. Ne dvomim veliko, da so naravnost poslanci božji. V njih je nekaj, kar drugi oddalee ču timo, a ne znamo niti jecljaje povedati. Ako jih uživam, mi duša vztrepeta, kakor da pihlja lahen osvežujoč večerni vet.rič skozi njo. Zazibljem se v sniva-nje radosti in obenem tudi v neko prekipevajočo neizrazno bolest. Zdi se mi, da sem kraljevi lokvanj na najlepši površini vode in da rajajo okoli meni bitja, ki je njih lepota človeku nedoumljiva. Vidim, a ne vem prav kaj, čutim. čiiv-stvo ni kakor so druga, temveč je potencirana harmonija notranje blaženosti, ki ji pa ne vemo izraza in orisa. More se edino in samo občutiti. Tačas mi duša peva nesanjane simfonije, v njej se preliva še nikdar oznanjena sreča. To so pač t.renotki, ko človek misli, da nosi v sebi velik misterij, ko se čutimo del višjega ko smo sami, ko menimo, da biva v nas sam predokus večnosti. Človek v navadnem pomenu pa, človek, kakor smo in kakor ga srečavamo na cesti, iz-gubi za nas vrednost.
Tako nekako se lehko piše potem, ko se prebere nova Cankarjeva knjiga. Ne da. se pa o njej skoro prav nič povedati tistemu, ki je ni čital sam; kajti le oni more pojmiti njeno neizrazno veličino in lepoto. To ni delo vsakdanjega kova, niti ono izmed boljših, temveč je slovenska visoka pesem, zapeta iz najglobljih globočin vdanega slovenskega sina, ki je povedal v njej o sebi in narodu vse najlepše. Nič več karikature in satire, kamor nas je prej tako rad vlačil; resnica kakor jo doživljamo, in naša sila.
Vsi, ki knjigo preberejo in so že prebrali vse prejšnje — več ko trikrat po deset v številu! — jo odložijo v prepričanju, da je Cankarjevo najboljše delo, prosto običajnega zanikavanja in vseh drugih eaukarskih manir. Pisatelj je na-
-šel novo življenje, ne mahoma, doživel ga je tudi v notranjosti, prav od začetka do konca ga je prehodil. Bratje moji, to je pač več, ko vse največje številke današnjega časa, kakor se gibljejo na cesti in ki smo med njimi pomešani tudi mi.
Ljudje božji! Vzemite in berite, da bodete spoznali, česar še ne poznate, da oživi v vas ono, kar so sence zamorile. Berite govorico velikega slovenskega stilista, nasrkajte se njegove pesmi. Ne bojte se temnih pošasti, ne Kal-varije naših dni. »Ali ura pride nekoč, ko bo odprl srca topel spomladanski veter, ko si bodo obrazi enaki v veselju, ne v bridkosti, ko se bodo ljudje pozdravljali s cvetjem ovenčani in z glorijo ljubezni. »Kako je tebi. brat moj, ki si mi bil brat v bolesti ?« . . . Morda jih bo še nekaj, vsaj nekaj, ki bodo dočakali tisto blagoslovljeno uro. O. da bi bila med njimi tudi ti in jaz! —«
Jože Stabej.
U. D o n a d i n i: »Sablasti« i »Vijavice«.
Ne nazovite me ludom, jer pišem o gosp. Donadiniju i njegovim ludim »romanima«. Doista. pisati o ludosti još ne znači ludo pisati. Tragika gosp. I lderika Donadinija leži baš u tome, da toga nije znao. Ja uvijek pišem s nekim ciljem. Ovaj put, da pokažem, kako težnja za originalnošču može čovjeka učiniti — smiješnim. Odvratnim. Kako neznatan talenat može steči priznanje kod literarnih gurmana, kojima umjetnost nije organ čovječanstva sa zadačom, da umne apercepeije prenosi u opdručje osječaja. kako kaže Tolstoj. Kao doku-meuat, da kod nas i danas može biti književnika, koji, svijesno ili nesvijesno, plagiraju, a kritika to prešučuje ili ne opaža. Ili uopče o njima ne govori. Kaže: -teta papira. A oni samo izdaju nove knjige te izdaju. Tako Donadini u g, 1917.: K oko t, Sablasti. Vijavice i — Kamena s ramena. Zapravo je mogao sve te stvari da strpa pod zadnji naslov. Jer sve je to samo šport. Ekskurzija jednoga ka-ranskoga kavalira na literarni Parnas.
Dakle originalan čovjek. Iskren čovjek. Več u »Ludim pričama« očitova, da ašikuje s kobilama. Valjda s literarnim- kobilama. No farna dic.it, da gosp. lideriko ašikuje i s piscima, priznatim piscima, odnosno s njihovim djelima i kiti se njihovom frazom, smije se njihovim smijehom i luduje njihovim ludilom. samo kariki ranim. Ntukusno karikiranim.
Evo »Sablasti«. »Roman iz savremenog života«. Naravno ništa nerna za-jedničkog s Ibsenovom dramom. Izuzev naslov. Jer sličnost bi se odmah opazila. Ovaj put je žrtvom Maksim Gorki. Iz njegova je romana Toma Gardjejev posudio cijelu tehniku i- lik »Crvene«. 1 šta hočete više? Radi se dakle o posve običnoj kompilaciji, punoj reminescencija na pročitana djela. O romanu bez psihološke analize. Brbljariji. Fraziranju. Briliranju izvaljivanjem ludih paradoksa. I sve to uz jednu izvrsnu literatura o ludilu. Uz knjige pripovjedaca svjetskoga glasa. Uz Garšinov »Crveni cvijet«, tako duboku i ganutljivu pripo-vijest. I z Lie-ove »Slike iz Norveške«, Dostojevskoga »Zločinstvo i kaznu«, »Crveni smijeh« Arc.vbaševa i, ako baš hočete, Dalskijeva »Raclmiloviča« i Novakova »Dva svijeta«. T"z 11 a m s u n o v e »M i s t e r i j e«. Uz onako izvršno karakterizovan tip moder nog čovjeka — Nagela — posve originalno zamišljena od pisca izvršna posmatrača. Pitam: Iloče li i Donadinijev Skok vrijediti kao tip modernog čovjeka ili bar m o d e r n o g Hrvata? Kad bismo u Skoku upoznali sebe, Sablasti bi nam sigurno postale najdražom knjigom. No, hvala Bogu. to ne možen:o reči. Još ima u nama etičke svijesti. I konačno. -ta je taj Skok? Nelcakva šablonski te felj tonski očrtana figura, ni malo simpatična.
A »Crvena« < Rekoh. lik posuden od Gorskoga. Imala bi da bude nekakav simbol strasti, kao što je Ilauptmannova Raudentelein (»Potonulo zvono«), simbol mlade, zdrave prirode. a Ibsenovo nezdravo kupalište (»Neprijatelj puka«) simbol pokvarena ljudstva. Donadini bi po tome bio i nekakav simbolista. Kako da u tom slučaju shvatimo onaj prizor s ludakom, što »jede svoju. nečist i maže
m* hjome«'. Nije H pisac litio da simbolično prikaže sama sebe i svoj literarni rad, isporedivši odvratne slike, kojima zabavlja svoju maštu, s nečišču* Vrlo ukusna poredba! 1 da »Sablasti« imaju bezbroj umjetničkih odlika, več v m o radi toga bile bi loš roman.
Svršetak revolverski. Lud. Ta radi se o ludaku, pa i svršetak mora biti lud Nemotiviran. isto ludi, neopravdaniji, neočekivaniji, to bolji. Naravno za 1 -onadinija!
A sada »\ ijavice«. Opet »roman«. Opet neuspio, iz »savremenog života«; sami dijalozi, nestašica psihološke analize i — ukusa Opet »originalan«. (»Prikazuj.' nam ljubav izmedu Nine Petrovič, kčeri jednog zagrebaekog propalog i dvjetnika i Aurela pl. Šubiča, koji u nekoj tamnoj čežnji uništava svu sreču svog života, dok napokon ne uništi i sebe samog«. Tako uvod.) Ujedno karikatura savremenog zagrebačkog društva. Čak i nekva aluzija na svjetski rat. Dvije »ljubavi«. Obadvije »nesretne«. Jedna »obična«, druga »neobična«. Cijela stvar fragmentarna. Kojekakvi problemi nabačeni, a ništa riješeno. Kavansko-čeretanje jednoga pokvarena mladiča. Na strani 89. čitamo i ove riječi: »O molim! Ja dopuštam, da je moj roman loš, ja to dopuštam, ali opčenito nijesam kazao ništa neispravna«. Halo pa bi imao i pravo. Zato, jer nije gotovo ništa kazao. Huljenje na krščanstvo. Tzrugivanje djelima krščanske ljubavi.
Stvar nedotjerana. Naravno, kada mlad čovjek (Donadini se rodio 8. IV. g. 1894.), bez temeljite naobrazbe, bez izgradena svjetovnog nazora, bez pri-mjetljiva talenta fabricira godišnje po nekoliko romana, pripovijesti. eseja i feljtona — ako smijemo tako krstiti te produkte. Od (e boles"ti trpe i »Vijaviee« i »Sablasti«. F »Vijavieama« je suvišno cijelo prvo i četvrto poglavlje. Su-višna i ljubav izmedu Nikoliča i Subičeve sestre. Suvišna je zapravo eijela knjiga. Upravo cijela.
Zar ne, vi znadete, tko je to Mat.oš ? Onaj čovjek, za kojim se Donadini poveo. Ali samo /.a njegovim abnormalnim stranama. Onaj simpatični Matoš, slikar »naših ljudi i krajeva«, pjesnik odane, najodanije ljubavi prema našoj nesretnoj zemlji, pjesnik lijepoga durdica i tišina, u kojima se čuju snovi genija domovine, njemu je posve nepoznat. On znade samo za Matoša iz »Umornih priča«. Pa ni tu ga nije razumio. Jer Donadini je karikatura abnormalnoga Matoša.
Sta je zapravo taj gosp. Ulderiko Donadini? Oovjek, koji na silu hoče da bude velikim umjetnikom, a ne pozna ni jezika valjano. 1 nema svog a stila. Nema svoga srca. Uopče nema nikakva srca. Do skrajnosti neukusan. Regije vječne umjetnost.i plave se daleko, daleko . . . Donadini im se nije ni primaknilo, nego ih iz daljine pogledao kroz lošu lupu, vidio sve iscereno, glupo i karikirano. Mi želimo, da naši mladi književnici jedamput udu u te krajeve, da se u njima osvježe i nadare nas djelima, s kojima bi mogli iziči pred veliki svijet. To če biti umjetnici vječnoga pera, sempiternisti, o kojima je sanjao pokojni Stjepan Varga. o kojima sanjamo i mi. nezadovoljni radnjama jednog Donadinija i drugova.
Jer doista mogli bismo s pravom pozdraviti i Donadinija riječima Turge-njeva (ako se ne varam):
Na nosu naše literature pojavio se veliki čir.	„ , ,
Dyo Jota.
Jeronimsko društvo hrvatskom narodu 1917.
Ovo je društvo, koje več po stolječa budi narodnu i vjersku svijest u našem narodu, odličan predstavnik naše katoličke štampe. Društvo, koje je danas sposobno, da mu se izdanja pojedinih knjiga približiše do 100.000 primjeraka, koje raspolaže stotinama tisuča kapitala, znači jakost katoličke štampe, koja mora iz dana u dan sve stvarnije odgovarati kulturnim potrebama savremenog
narodnog i pojedin ačnog život?.. A da Jeronimsko društvo i u tom pogledu upinje sve svoje moralne i materijalne vrednote, dokazom su i njegove knjige, književni dar hrvatskem narodu za g. 1917.
Keppler: U školi trpljenja.
Doba, koje proživljuje sav svijet i svaka duša, doista je doba patnja 1 trpljenja. Ako je i bilo boli i stradanja duša i tijela, to je i ta bol i to stradanje upravo za ovog svjetskog klanja postalo opčenitim. Xa jedne, ljude sitne, bez vjere, bez krščanstvom prožetog života, djelovalo je ovo doba porazno, očajno, stjeravši ih u redove pesimista, što izgubiše vjeru u sve i u sebe i ko j ima ne-stade np.de u novu civilizaciji! čovječanstva, dok drugi, duše mekane i nježne i profinjene, u kojima struji snaga krščanskog duha i života, ostadoše u svome ravnovjesju i znadoše uzdržati harmoniju svoje nutrine; one promatraju i sebe i sve dogadaje, što se oko njih zbivaju, objektivno i misaono: do te ih je harmonije dovela ona krščanska škola trpljenja, kojoj su počeci udareni na višinama Taborskim. koja je škola svijetu iznijela bol radosnu. i bol, koja kliče od veselja.
To je najvedrija strana života krščanske duše, milinu i radost njegovu na-lazimo u nevoljama svojim crpeči iz njih novu snagu.
Ivepplerova knjiga: »In der Schule des Leidens« u hrvatskom prijevodu profesora Rožiča upravo je aktuelna za svaku krščansku dušu, koja zna i koja he zna trpjeti. Hrvatski je narod previse prepatio evoga rata duševnih i tje-Icsnih boli, a ususret ide još i težkim kušnjama: svaki sin i svaka kei ovoga zlopatničkog naroda neka s ljubavlju prigrli i s pouzdanjem prihvati ovu knji-žicu i neka iz nje upotpuni školu svoga zlotrpničkog života; ona može da bude utjeha žalosti duša, što trpe s otvorenih i nezacijeljenih rana; neka im bude duhovnim štivom i neka ih vodi vječnome cilju putem Apostola naroda, koji veli: »Obueite se u Isusa Krista. Obucite se u oružje Božje, da se uzmognete održati proti zasjedama davaoskim; jer nam se nije boriti s tijelom i krvlju, nego s poglavarima i vlastima, sa svjetskim upraviteljima ove tame, s duho-vima pakosti ispod neba. Stoga uzmite oružje Božje, da se uzmognete proti vi ti u zao dan i u svem se savršeni održati. Stanite dakle opasavši bedra svoja isti-nom i obukavši se u oklop pravde i obuvši noge u pripravu za evandelje mira; prije svega uzmite štit vjere, o koji čete moči pogasiti sve ognjene strijele ne-čast.ivoga. i kacigu spasenja uzmite i mač duhovni, koji je riječ Božja.« (Efež. (>, 17.)
Zato sam uvjeren. da če ova Kepplerova knjižica u hrvatskom prijevodu biti čitana i donijeti vječnih i vremenitih plodova patničkim dušama hrvatskog naroda, jer če po njoj mnoge duše znati, moči i htjeti uprijeti poglede svoje k vječnim svrhama.
Don Vid Lekič: Naša kuča ili obitelj.
Obitelj je temeljna jedinica društvenog života, temelj moralne narodne snage. Rat je u mnogom podgrizao i te temelje, demoralizovao i razorio sreče tisuča obitelji na prerazne načine, uništio bezbroj mladosti nesamo' u materi-jalnom smislu, več i u moralnom rasijavši poput zločesta i tajnog nočnog sijača sjemt propasti moralnom napretku porodice.
' Stara je istina, da je samo prava krščanska obitelj zalog narodnom napretku, a pisae nam je svojom knjižieom i prikazao uzor takve obitelji s njenim vrlinama, ali je i zgodnim načinom, što prilazi srcu, išibao mnoge mane savre-mene obitelji.
Katolička stvar i kraljevstvo Isusovo na zemlji ojačat če bezuvjetno na temelju zdrave i prave krščanske obitelji, a bude li ova knjižica ma i ponešto poslužila ovoj ideji, što se nadati, znatnih če usluga i koristi donijeti hrvatskom narodi: napose u onim krajevima, gdje se več pomaljaju tragovi depopulacije i umiranja.
Kornelije Bosiljčevič: Iskre hrvatskog rodoljublja.
Ove iskrice prerano preminulog hrvatskog rodoljuba pisane su srcem, koje kipi od rodoljubnih tirada i čuvstava, iz čiste idealne duše, duše hrvatske.
Zato im i jest svrha, da probude narodnu svijest, ponos i vjeru u na-rodnu snagu.
A kakova je naša nacijonalna svijest? Spava, kao da i ne misli nista i kao da i ne žive u vremenima, kada se kroji narodna budučnost, i stvaraju nove forme, koje če nas opet na stolječa vezati, kao da če se bez nas probuditi Kraljevič Marko ...
Narodi bez nacijonalnog osvješčenja i ne mogu iz ove evropske katastrofe ni očekivati bolje budučnosti. Oni i ne znaju i ne shvačaju prava samoodluči-vanja i samoodredenja naroda. Oni su zadovoljni mrvicama i šačicom zobi . . .
Stoga je šteta, da i ovakovim načinom pred koji decenij nijesmo budili naš narod, jer bi u današnji dan puii samosvijesti i snage mogao zaigrati kolo i otvoriti vatru bojnu za svoje narodno ujedinjenje.
Koledar „Danica" za 1918.
Biva sve ljepša i prikladnija. Pratim je več godine.
Mijo Lamot govori o hrvatskom narodu pod vidom narodnog jedinstva. »Narod prestaje tamo, gdje prestaje narodni jezik i narodni život. . . Zato ni državne granice ne moraju biti mede narodu . . . Narod je tijelo za sebe, živo. Takovo tijelo činimo mi Hrvati sa bračom našom Slovencima i iSrbima.« Tako isto ispravno tumači troimenost našeg naroda, jer svalcome je svoje ime sveto, nama sveto ime hrvatsko, u čijem znaku valja da se sve u nas diže i gradi.
Osobite je pažnje vrijedan Žafranov članak o »Petrovom novčiču«, koji je i danas. kako kaže pisac, glasni prosvjed proti onoj otimačini, što je počiniše karbonari g. 1870. na »baštini sv. Petra«.
O jakosti zaračenih stranaka u svjetskoni ratu sa statističkim podacima i znanjem trgovačke geografije daje poučni prikaz Švigir, dok o prvoj njezi novo-rodenčeta piše dr Markovič tako instruktivno i zanimivo, da če se članak sa zanimanjem citati i u neinteresiranim krugovima.
No moj bi se prika/. znatno oduljio, kada bih htio potanje iscrpsti sadržaj »Danice« i govoriti o radnjama dra. Basarička, Božiča i drugih Daničinih saradnika.
Najbolji je dokaz vrijednosti »Danice«, da se svili njenih 90.000 primjeraka
rasproda na jagmu pa je uopče i ne treba napose tek preporučivati.
*
* *
O knjiži dra Mandekiča, tog mladog stručnjaka, mogao bih pisati tek onda, kada bih bio stručnjak ili dijete seljačke obitelji, jer bih tek onda mogao ocijeniti vrijednost knjige s jedne stiane i reči, hoče li dobri savjeti i napredno znanje biti od koristi našem čovjeku agrarcu.
Gudekovo sv. pismo novog zavjeta nije još dovršeno. Ovaj svezak sadržaje pripovijedanje apostola. Pored pučkog vrlibosaiiskog izdan ja sv. pisma i ovo če izdanje koristiti procvatu krščanske misli pa je ovaj teški posao i trud svake hvale vrijedan, a bez sumnje če ga i Bog naplatiti.
Toliko mi je evo bilo na srcu, da kažem ne upuštajuči se u detalje i ne želeči biti kritičarom o književnom daru jeronimskog društva hrvatskom narodu za g. 1917. To je naše i treba uznastojati sada više nego ikad, da se u svakoj seljačkoj kuči udome knjige Društva sv. Jeronima. da tu budu rasadištem katoličkih i narodnih ideala.	„ „ „ ,
Dr D. Kuntaric.
Kene B a z i n • Gruda umira.
Založila in izdala Leonova družba v Ljubljani. — 1917. — Stane broširana 4 K; za nove člane 3 K.
Fromentiera — kmetija in zemlja najemnika Toussaint Lumineaua — umira. Izneveril se je Franc, izneveril Driot svoji zemlji, nesrečni pohabljenec Mathurin je nesposoben za gospodarja, edini moški potomci, sinovi starca Lumineaua, edine nade, ki jih je požrlo mesto, vzela za vselej tujina in pohabila ženska ljubezen. Razprodali so njegovega gospodarja in naj izgine tudi starodavno in ukoreninjeno ime Lumineau s Fromentiere? Franca ni nazaj iz mesta, izseljenec Driot, najlepši fant, bivši afriški lovec, se potika bogve kje po Ameriki in Mathurin konča svoje življenje v borbi za gospodarstvo na poti k i/.vo-Ijenki, ki ga je nekdaj onesrečila in naj bi ga sedaj osrečila kot njegova žena in gospodinja na Fromentieri.
Zaman je prizadevanje starca Lumineaua, Roussilla, njegova najmlajša hči, zmaga. Ona ljubi zvesto Jean Nesmya, hlapca na Fromentieri, ki mora zato zapustiti svojo službo. A ljubezen ne preneha in tli dalje. Eleonora, njena starša sestra, zapusti domačo grudo in odide s Francom v mesto in Roussilla prevzame mesto gospodinje in dela brez prestanka od jutra do mraka. Veliko mora prestati in že se ji bliža rešitev z vrnitvijo zalega Driota, pa doživi zopet razočaranje. Ze ji dovoli oče, da sme vzeti Jeana in ga pripeljati na Fromentiero in zopet ovira — Mathurin se poda na pot k svoji Gavrit, da jo poprosi za roko, a one-more na Barju in oče ga pripelje mrtvega domov. —
Zacvetela je pomlad na vendejskem Barju, novo življenje se je započelo na Fromentieri. Roussilla in Jean Nemy sta zagospodarila in ime Lumineau je za vselej izumrlo. — Gruda umira.	^ ^
Y v e s le Q u e r d e c: Pisma seoskog župnika.
Pred nama leži knjiga, za koju je Zbor zadarske bogoslovne mladeži čiuio mnogo reklame i koja je darovima dobročinitelja ugledala svjetlo.
Osvjetljuje nam, ovim pismima pisac život svečenika, koji djeluje i radi u svojoj župi za kraljevstvo Isusovo na zemlji, u crkvi i sakristiji i ispovijedao-nici, dapače izvan svojih najužili i pravih granica, na poljima narodnog gospodarstva i svega javnog života. Radi ustrajno i sve upravlja u ruke Previdnosti, a najjaču okrepu i poticalo nalazi onda, kad zaduben u mislima i dužnostima svoga svečeničkoga zvanja kleči u pobožnoj molitvi pred Isusom u svetohra-ništu. Takav je župnik sv. Julijana, junak ovoga djela.
Počevši od najelementarnijeg rada religijoznog, da podigne povjerenu mu župu sv. Julijana, u kojoj su bile znatno razvijene političke strasti, od kojih je trpjela sveta vjera, pa do poljodjelskog sindikata, kroz sva župnikova podu-zeča, provejava misao pouzdanja u Boga, ali se očito zamjecuje i njegova ne-slomiva ljubav i volja za rad, jer on je ustrajan i marljiv, a svojim načinom života primjer, koji za sobom povlači svakoga. A radeči u svojoj župi, u svome selu, koje treba da spase i privede vječnom životu, sve se više čuti potaknutim, da pronikne sve namjere Crkve i da u njima otkrije one veličajne ljepot.e i orni divnu harmoniju svega, koja se jedino može nači u katoličkoj crkvi, pa da to sve svojim radom i poslovanjem preda u svojinu svoga sela, svoje župe sv. Julijana.
Nije od potrebe da potanko pričam sadržaj ovih pisarna čitaocima naše »Luči«. Ali hoču da naglasim, da je ovo djelo vrijedno. bilo reklame i da je potrebno, da ga čita svaki naš svečenik, mladi i stari, svaki naš inteligenat. Svečenik, da iz njega uči i obnovi svoje sjemenišne ideale, a svjetovni inteligenat da nauči cijeniti i ljubiti ovaj stalež, na kom se nalazi preteško breme dužnosti i borba.
A uvjeren sani, da če u savjesnog čitaoca raspaliti se stari ideali, da če se povratiti oni natrag svome kolu, koji su tek zagazili doduše u život i u njemu se izgubili ne znajuči i ne pazeči na sebe, da uzdrže harmoniju života i ideala, koje su stekli u mladosti, u sjemeništima i po katoličkim akademskim organizacijama.
Spominjem to aludirajuči na savremene pojave, da dozovem klonule i za-lutale natrag krilu našemu i redovima našim, jer mi hočemo, da opetujem riječi župnika sv. Julijana, »da napunimo duhove nebeškim naukama, da poučimo ljude, da se ne priljube odveč za jednu stvar ni osobu te poštuju i ljube samo stvari vječne, koje su os, oko koje se samo može da trajno uredi savijest poje-dinaca, obitelji i domovine. Na ovaj način mi radimo za nova vremena . . . U mojem malom sv. Julijariu u sjeni zelenkastih svodova moje crkve s pomoču Božjom moje slabe riječi ukrepljuju koju savijest, prosvjetljuju koji duh, diraju koje srce, nastoje napokon da uspostave jednu stanicu zdravil i plodnu na korist budučega društvenog uredjenja. Postojanim duhom ja kličem: Naprijed! Još ne vidim kopna, ali slutim, da je blizu i plovim bez straha, jer se pouzdavam u svoga kormilara.«
Volja je Božja posvečenje duša. Toj je svrsi i namijenjena ova knjiga, zato je i posvečena hrvatskim svečenieima. Na tom posvečenju treba da radi svaki svečenik iz petnih žila, treba da mu pomažc svaki katolički lajik, zato svojski preporučamo ovu zlatnu knjižicu svima našima ljudima, neka je prigrle i neka iz nje što više koristi crpu za vlastito posvečenje svoje i posvečenje mi-lijuna duša.
*
* *
Knjiga se naručuje od Zbora duhovne mladeži u Zadru, a cijena joj je K 2.50. Pripomenuti mi je, da je prava šteta, da se u prijevodu nalazi i jezičnih omašaka. Naše edicije treba da se naime odlikuju nesamo svojim sadržajem i idejama, več i osobitom ljepotom i čistočom jezika, čemu valja posvečivati dosta pažnje.	Dr KlmtariL
Fran M i 1 č i n s k i: Ptički brez gnezda.
Povest. — Izdala in založila Družba sv. Mohorja v Celovcu. Slovenskih Večernic 71. zvezek. 1917. 8°, 204 str.
Malomeščanska družabna povest. Prav dobro, da, naravnost izvrstno darilo Mohorjeve družbe širšim slojem slovenskega ljudstva, katekizem malomeščanskim družinam, vzgojiteljem in starišem.
Večerniška povest je bila še vedno spis posebne vrste. Ni klasična umetnina; vzgajati le hoče prevsem preprosto ljudstvo, ki zanj skrbi Družba v prvi vrsti, Ta namen je tudi povesti Milčinskega, ki se ji pa pozna, da je izšla iz rok vestnega iz priznanega pisatelja, moža, ki čuti za našo mladino in naš — narod. Zato je podredil v povesti umetnost bolj namenu, ker je bil prepričan, da tako koristi ljudstvu več, ko bi sicer, če bi bil pisal zgolj zaradi umetnosti same. Pisatelju gre predvsem za idejo, za vzgojen problem, kakor Deteli prejšnje leto v »Svetlobi in senci«. Zato pa tudi takih del naših pisateljev ne smemo hladnokrvno zavračati; potrebujemo jih, pomagajo nam vzgajati narod. To je menda že nekaj — in kar bodi tudi povdarjeno: naša umetnost pri tem ne trpi nič, marsikje se ji celo odpomore.
Milčinski nam predoči lep kos življenja: vzgoja otrok. Slaba je, stariši se ne brigajo mnogo za njo, zato imamo toliko ptičkov brez gnezda. Pomanjkljiva je, namesto ljubezni okušajo šibo. Tukaj kažejo stariši in vzgojitelji svoje dostojanstvo in pozabijo pri tem ono, kar je pozabil mojster Pire. »Glejte, oče in mati nista tista dva, ki sta kot starša vpisana v krstni knjigi; resnični starši so oni. ki se ukvarjajo z nebogljenim bitjem, da iz njega vzrede in vzgoje člo-
»Luč« 1918, 14
209"
veka!« (str. 74.) Kako .resne in globoke besede gospoda sodnika! Otrok potrebuje .predvsem ljubezni, ne pa šibe, tudi lic neumne strogosti, ker »tepež rodi trmo«, (str. 77.) Slabe vzgojo so pa krive tudi slabe družabne razmere, ki se jim pridruži alkoholizem, tako da takšna družina mora sčasom propasti.
1'a še nekaj nam je povedal Milčinski naglas. Tisto neurejeno »delovanje« starišev za narod« škoduje vzgoji otrok in tako posredno narodu samemu. Dobre misli jc povedal dr. Sipelj o naših »društvih«, ki imajo razne seje in shode v gostilniških prostorih, izdajajo denar po nepotrebnem, koristijo pa nič. Podal je »skrbnim rodoljubom« nekak vademecum v žep: »Pri nas tiči vse, kar leze in grede, v odborih in javnih zastopstvih. Vsi delujejo za narod. Uspeha tega svojega delovanja pa nikdar nikdo ne pretehtava in naroda je vedno manj. in kar ga je, je vedno bolj piškav . . . Poglavitno jc vendar, kaj ne? — kakšni da so ljudje, ki tvorijo narod: da so v korist človeštvu in ne nra v breme!« (str. 71.) Velja za razne naše »Strune«, ki bi se tudi naj v svojo proslavo prostovoljno razdružile.
Komu hi pa priporočal knjigo izrecno? Vsem ljudskošolskini učiteljem, da jo preberejo v šoli z mladino skupno! Nemara hi bilo to zelo koristno. Ptički brez gnezda hi bili učencem v ostrašujoči vzgled, opozori se jih lehko na pogubnosen vpliv raznih indijanaric in na druge take stvari. Ne bo brez vsakega uspeha.
Če torej povest tako presodimo, nas mora zadovoljiti. Ne bo nas motilo, da povest nima glavnega junaka, temveč da se razvija dejanje v smislu enotne ideje in da pisatelj pripoveda kronološko. Ugaja pa lopi jezik in veseli bomo, če doseže knjiga namen, ki ga ji je vtisnil pisatelj na čelo.
Jože Stabej.
F r a n Milčinski: Tolovaj Mataj in druge slovenske pra v-1 j i c e.
S 15 risbami Ivami Vavpotiča. 1917. Založila Tiskovna Zadruga v Ljubljani. Natisnila Narodna Tiskarna. — 8°, str. 148. Velja uvezana 5.20 K in 10% knjigotržne draginjske doklade.
Tako se berejo M ilčinskega pravljice, kakor da bi jedel z medom zameseno potvico. Kako tečna jed našim otrokom, najlepše darilo za Miklavža in Božič' Ko heroin, se mi zdi, da sem postal spet otrok in da poslušam s podprto glavo pripovedke starega deda, da slonim v zimskih večerih na zapečku v naročju matere in ji gledam v blažene oči, dočim ona pravi, kako so prišli ponoči angelci na zemljo in vpletli vsakemu pridnemu otroku zlato zvezdo v lase.
Milčinski ni samo humorist in pripovednik, temveč tudi izvrsten mladinski pisatelj. Njegov pogled; v otroško dušo je globok in nič manj oni v ljudsko srce. Saj ne veš, ali pripoveda pisatelj sam, ali pa je zapisal pripovedko kar tako, kakor jo je našel pri ljudstvu. Prav veliko mu k temu pripomore njegov čudovito slikoviti in prožen jezik, ki ga je znal načinu pripovedanja povsod prilagoditi. Pripoveda mirno in izbrano, kakor se le mora pripovedati, uporablja vsa pripovedalčeva sredstva v svrho lepšega uspeha. Da je vzel snov iz zaklada ljudskih pripovedk, je pač razumljivo, in da ni-ne ozirajoč se na to, koval sam, kakor se mu bi ravno zazdelo. Kako lepo n. pr. se podaja v knjigi ona o Mrtvem ženinu, ki ji je preskrbe! Vavpotič tudi spretno ilustracijo. Tolikovrstno obdelana snov o Lenori in vendar kako radi jo še beremo iznova.
Ilustracijo so še kaj dobro pogodene in knjigi gotovo v čast; le da so nekatere vsled majhnega obsega nerazločne in mladina ne bo vedela takoj, kaj naj počne ž njimi.
Jože Slabe j,
\f i 1 k o C e p o 1 i č: Spasavajmo narodno naše tkivo i vezivo.1
Presv. gospodin Milko Cepelič, apostol, protonotar i kanonik u Dakovu, obdario je hrvatsku folklorističku literaturu zanimivom i kritičnom studijom: Spasavajmo narodno naše tkivo i vezivo.
Ovu je študiju rodila ljubav, sto bukti patrijotiekim žarom u grudima sta-roga Strossmayerova svečenika, briga, kako da se spase narodu našemu jedna njegova narodna oznaka, dio njegova narodnog biča — a sve to u časovima, kada na svim stranama gine narodna nošnja i tkivo i vezivo naše — narodno, hrvatsko. Zato je i razumljivo, da nam pisae, bogat iskustvom stečenim dugo-godišnjim proučavanjern na izvorima, ponajprije črta uzroke zapuštanja i propadanja naše narodne nošnjc.
Taj dio študije mogli bismo označiti uvodom. Rasipanjem zadruga, a poplavilo iza god. 1874. od novoga zadružnoga zakona, kada se naše zadruge sta-doše uvelike kcmadati, počinje umirati i narodna nošnja — čest, narodne duše. koja je prva počela da gine i umire. U zadrugama je, kojima se prigodom svoga boravka u Dakovu kod Strossmayera g. 1883. divio profesor nacijonalne ekonomije na svcučilištu u Liežu Emile de Laveley, cvala i kroz (stolječa se čuvala naša kučna industrija. A kada i te naše narodne nošnje nestane, nestat če doskora i nas. Zašto propadaju Bunjevci, a zašto se sačuvaše Šokci, Vodeni Hrvati, Huculi i Bumunji? Čuva ih njihova nošnja!
Drugi je dio neke vrsti bibliografija naše hrvatske folklorističke literature, koja nam sadržaje puno zanimivosti i pouka. Počeo je s davnom starinom, od Holkina, Csaplovicsa, Carrare i Vecellija, zaustavio se kod prvaka Feliksa Lava i onda nam do najnovijih dana iscrpivo i kratko predočio rad dra I se Kršnjavog, profesora Vida Vuletiča Vukasoviča, župnika Lovretiča, učitelja Ivana Zovka, Lavke Kubotičke, .Telice Belovič-Bernadzikovske, Natalije Bruck Auffenbergice i konačno svoj, sve kronološkim redom razvit,ka i kritiekim sudom završivši ovaj odlomak študije osnutkom petrinjske i zagrebačke gospo-jinske udruge za očuvanje i promicanje narodnog tkiva i veziva.
Zlu medutim treba doskočiti. Kojim sredstvima i na kakav čemo način zapriječiti propadanje narodnog tkiva i veziva, razlaže nam treči odlomak Cepe-ličeve študije. Rad taj oko promicanja i čuvanja tog našeg blaga treba organizirati. Zato je željeti, da se pored sadanjih udruga u Pet.rinji i Zagrebu osnuju nalične gospojinske udruge u Osijeku, Dakovu, Vinkovcima, Brodu, 1 Valpovu, Našicama, Požegi, Bjelovaru, Križevcima, Varaždinu, Gospiču, Zavalju, Otočeu itd. sa svojim područjima. F Osijeku bi valjalo osnovati i muzej narodnih ra-dova, trebalo bi izdavati propagandistički pučki kalendar. a u sjedištima gospo-jinskih udruga osnovati bojadisaonice (farbare).
Na ovaj su narodni rad u prvom redu pozvane hrvatske učiteljice, učitelji i svcčeniei, narodno predstavništvo i vlada. Zajednički rad škole i crkve može učiniti vanredno mnogo, preporoditi narodni duh i obnoviti u njemu zamrle energije. No za ovaj rad malo mare i naše učiteljice i učitelji i svečenici. .rer imade toliko škola, gdje je zapušten svaki ručni rad i toliko crkvi, u kojima imade toliko nenarodnih i tudinskili stvari — a nitko se tako reči ne miče, da se to odstrani i zamijeni našim, uzornim radovima.
Poput velikoga Ignjata \Yurma i češko-moravskih svečenika moglo bi — pače i moralo — i naše rodoljubno svečenstvo pregnuti, da sačuva stoljetne lijepe radnje naroda svoga u narodu svome. Uz svečenstvo valja da prvo priono učiteljstvo, a zatim sva inteligencija naša, navlastito ženska, da se to nepro-cjenjivo blago u narodu našem sačuva, a zato je sada najzgodniji čas, jer je
* Preštampano kao posebna brošura iz almanaha i kalendara ».Teka od Osijeka« za god. 1918. u izdanju Kluba hrvatskih književnika u Osijeku. Drugo-virna živo preporučamo.
nestalo po dučanima tkiva i pamuka, pa bi narod sani od sebe uz lijepe poti-caje počeo sijati lan i /konoplju, za čim bi slijedilo raznoliko vezivo. Tako Oepelič.
*
Bilo je 20. kolovoza 1917. Toga sam dana s autorom opisane študije pro-živio nekoliko osobito ugodnih satova. Agilni je propagator učiteljicama Slavonije poslije obavljenih duhovnih vježba pokazao i protumačio svoj krasni muzej narodnog tkiva i veziva i obodrio naše vrijedne učiteljice na taj narodni rad. A onda smo se mi dvojica za toplog popodnevnog sunca odvezli u Striživojnu, koju je tako simpatično opisao Lovretič, gdje je presv. Cepelič održao pred brojnom ženskom publikom praktično poučno pučko predavanje. Imao sam priliki] te sam cesto konferirao s učenim ovim kulturnim radnikom našim u Slavoniji o umiranju naroda našega i propadanju naše kučne industrije i obrta, a navlastito tkiva i veziva. Ali mi se ovaj put najdublje usjekla u dušu ona ljubav i nesebičnost, onaj pučki (demokratski) način predavanja, punog pouke, ona očita sprema, što sve osvaja svakoga slušatelja. Misli mi ee navratiše na svu inteligenciju našu, koja nesamo da ne mari, što narod naš propada, nego ga još na sve strane izrabljuje i guli, premda smo mi svi inteligenti kost od kosti njegove. A danas i razumljeni i shvačam pisca študije, kojemu puno hvalim za prosi renje svoga znanja u narodnim ručnim (ženskim) vještinama.
Naša je dužnost., da nam ne propadne ovo naše narodno dobro, ovaj znak velike naše kulture i stvaralačke snage, da radimo, radimo i opet radimo. Srnje-rovi su tomu radu več uglavnom začrtani; mi svi poznamo svoje dužnosti; mi svi hočemo, da spasemo te divne spomenike narodne kulture. Kada njih nestane, nestat če i nas. A sveta, hrvatska iskra rodoljublja našega neka nas makne s mrtve tačke. Mi smo potrebna snaga, puni energije, volje i sposobnosti, počnimo raditi, jer neprijatelji naši rade i služe ee sinovima Domovine majke, <ia je unište; u tom radu neka nas hrvatske katolike vodi misao, da nam jedino može pomoči hitna organizacija.
Stoga bi valjalo, da naši ljudi u Zagrebu i Ljubljani2
0	k u p i v š i i po p r o v i n c i j i sve naše 1 j u d e, stvore j e d n u j a k u 1 i g u p r o m i c a t e 1 j a narodne umjetnosti za o b r a n u l> roti v s v i h n e p r i j a t e 1 j a, koji u m j e t n i m n a č i n i m a po cl-režnju krila našega stvaralačkog i p o 1e t n o g narodnog
d u h a-	Dr Kuntarič.
»Omladina«.
Svakom ozbiljnom socijologu i čovjeku, koji ljudskomu društvu želi dobro, mora da bude uvijek na pameti odgoj društvenog pomlatka, (odgoj omladine. Ova riječ: »odgoj« na mnogim se mjestima zaboravila, ili ako se još govori, poprimila je več odavna značenje nužne fraze bez daljega zamašaja. Naročite u našim srednjim školama ili bolje: med prosječnom večinom srednjoskolskog učiteljstva. Nije onda čudno, da se po tome u nas čini sve drugo prije. nego da se mladež u z g a j a. Uzgoj je vrlo važna stvar; jer o njemu ovisi sve: i vjera
1	obrazovanje, i sposobnost i karakternost. O uzgoju ovisi patriot.izam i humanost. svakog korisnog člana u ljudskom društvu. S njime računa budučnost i mora da računa; pače i sadašnjost, želi li, da se u budučnosti njene tekovine
2 Slovenci so že davno uvideli veliki pomen narodne umetnosti, a za njeno ohranitev se je dozdaj storilo le malo. Zadnji čas pa se nam obeča tudi na tem polju preporod. Profesor Albert S i č se je lotil tega dela in je izdal pred kratkim •I zvezke načrtov in vzorcev gorenjskih vezenin na <17. listih. Izdati misli 22 zvezkov v štirih,delih, ki naj bi obsegali vso Kranjsko. Vsekakor pa hočemo imeti tako delo o celotni slovenski narodni umetnosti. — Op. ured.
održe. Nužno je stoga da se naročita pažnja baš tome pitanju uzgoja ima posvetiti. I soeijalno pitanje misli se riješiti pomoču uzgoja. Uzgajati napokon znači svesti sve komponente duševnih sposobnosti (u ovom slučaju daka), po uvjerenju našem, najboljim ciljeviina. Kod njega možemo da provodimo ko-rekturu; ispraviti ga da bude bolji, nego što je naš bio. No stvar je žalosna, — da se svi mi zato nimalo ne zanimamo. Buržoazija misli još i danas da luzroci našega raspada dolaze izvana, ali je istina baš protivno: ovdje med nama samima; u našem postupku, u našem radu i odgajanju moramo tražiti sve one zle uzročnike, koji nam truju i onako slabi društveni život.
»Omladina« ima sve te negativne vrline. Do sada izašlo je 7 brojeva, a činjenica nije ni najmanje utješna što možemo gotovo iz svakoga broja vaditi dokumenata k našoj tvrdnji. Urednikom joj je poznati g. Joža Ivakič, izdaje ga Društvo srednjoškolskih profesora, a list je pače i od visoke vlade prepo-ručen (?). znamo samo, šta oni razumijevaju pod dobrim uzgojem, i kako ga misle provesti. Misli li to g. urednik učiniti onakovim izvještajima o reformama u srednjim školama, kao što je to činio u brojevima trečem i petom, ili pako preporučujuči »uzgojne misli Preradovičeve« iz pera g. Trstenjaka? Mi svakako želimo reformu naše srednje škole, ali pitanje to — po mišljenju našem — ne treba da se rješava med d a c i m a srednje škole. Ovako što djeluje anarhistički: »Sa današnjom našom srednjom školom več davno nije nitko za-dovoljan .. .« »Ona je suviše zastarjela i suviše se preživjela.« Nabraja prigovore »protiv načina, kako se postupa s mladeži«, pa onda »metode i čitava naučna osnova u našim gimnazijama, disciplinarni propisi, ispitivanje i klasificiranje . . .« Jedan list kao što ovaj (»Omladina« naime) ne smije djelovati razorno; mi isto ne odobravamo ovo nesnosno stanje srednje škole, ali to — ne spada ovamo . . Takav list treba da socijalna nastojanja u pogledu uzgoja potpomaže i upotpu-njuje i da učini ono, što se u srednjim školama ne može i ne čini. Takav list ne bi smio da radi u pravcu protivnom, na čijim temeljima stoji najviši princip ljudskoga društva, a to je — vjera. Da, »Omladina« baš nasuprot radi i p r o t i v vjere i protiv Boga. 1 to oni zovu »uzgojem« i »poukom«. Oni su sami takovi, da se ne bi smjeli ni protiv koga da bune. Smije li se tako šta dopustiti?! I to još dolazi pod krinkom preporuke vlade (?)• Naročito je gadno, što se m o m e n t i nastoje i s k o r i s t i t i. Tako je Preradovičev jubilej. Mi čemo se nešto iscrplji-vije osvrnuti na pojedine članke. Osobito ističemo članak g. dra Prohaske u (i. broju: »Preradovič, pjesnik slavenske budučnosti«. Evo šta če da nam razlaže: »Petar Preradovič ne bijaše toliko ugodnik c r k v e, koliko je ugodnik narodni i božji«. »Jer njegova religija stoji iznad hramova, liturgije, iznad »svečane zabave« . . . .« O, božanski pjesniče, dodi kraljevstvo tvoje, jer crkva doista danas nije božja i samo oni ljudi, koji protiv nje rade, ugodnici su božji! Njihov rad uistinu stoji iznad tih »svečanih zabava« (zabava!) i hramova, jer je samo njihova religija prava! O, doči če to carstvo, ali »kad ne bude oružja ni cr-k v e n i h na p r a v a« :
Ne topova zaglušnom tutnjavom, Jer topova više biti ne če, Ne tamjanom uz goruče sviječe Niti drugom zabljesnom pripravom Koje s' grade u t'jesnih zidinah . . .«
Pa malo niže nastavlja citiranjem Preradoviča:
»Al' dok bude godilo nam umu, (A godit' če jošte dugo, dugo) Sreču t.ražit u zemaljskom šumu, A pomiso na življenje drugo Preko groba umanjalo nju mu:
Dotle hit če svetim ljudem slava Više nmnje svečana zabava, Tekar kada po božjoj milosti Ljudski duh se tako oplemeni, . Da mu sredstvo izvanjske sjajnosti Bit če jošte samo u spomeni, Kao pomoč negdašnje slabosti; Kad ori bude uvidio jasr.o, Sto je dobro, da je samo krasno; . . .«
»Tada če kaže opet dr Prohaska — Ciril i Metodij »iz svojih hramova da pri jedli u hram božji nebom razapeti«, to jest. tada oni više ne če biti tek sveči pravoslavne ili unijatske ili katoličke crkve, nijedne e r k v e, nijednog posebnog hrama, nego opce vjere, nove vjere. hrama sveopeega. božjega ]ioil nebom.« Tlistinu to ne razuniijem, a valjda ne bi ti i sam Preradovič, jer se to može tumačiti samo na račun gosp. pisca: — da pada u apsurde — drugačije ne. »Evo, — kaže dalje — ova genijalna misao, da se briše sva histo-rijska slava Cirila i Metoda, vezana uz širenje obreda vizantijskoga, pravoslavnega, ta ideja, da evandelje nije vezano ni uz kakav h r a m i njegovu p r o-š 1 o s t, ta je misao tako silno značajna po Preradoviča.« Dakle — ideja: obred, hram i njegova prošlost. A evo i Preradoviča. To je »jasnovidae, prometejski bogoborac, opozicionalao, idealista. On se diže svedjer iznad zemlje, gleda sa nje i lia nju, odredjuje ju svemiru, ima svedjer nadzemaljsku perspektivu, 011 je onaj prvi andjeo n raju: Zemljozor.« (Toga nema — hvala Bogu, u Evandelju.) Preradovič je pače: »V j e č n i zemljozor. P r o 111 e t e j, koji s t v a r a ljude na svoju priliku i juriša s njima na nebo.« Ali, samo da nam ne stvara omladinu, omladinu svojom vojskom, kojom če da juriša na nebo! Koji to pišu, davno su več stvoreni, ali je zlo, što oni hoče da st.varaju i upliču se u posao mrtvog Preradoviča. Ne daju oni njemu da mirno spava, jer je on umro, gospodo: umro. A on je tek »jurišao na obrede, hram i njegovu prošlost, a ne na nebo. Previsoko, uistinu previsoko. Avansira, avansira. Ali da nastavimo: »Preradovičeva filozofija, to jest njegov odgovor na pitanje, čemu je ovaj svijet, šta 011 znači, jest spirit.istički, razvojni, jest mig i polet u budučnost.« Neka govori i dalje gosp. doktor: »...nauku spiritizma treba o je Preradovič kao pjesnik budučnost i.« Drugim riječima: pjesnik budučnosti nije moguče biti bez spiritizma i onih drugih stvari, koje smo dijelom naveli i koje ne spada'^ u spiritizam. Jer: ». .. . u Preradoviča jest to ispovijest. d u h ovne energetike}« O t a k v o m Preradoviču g. pisac govori učenicima trg. akad. i. profesor itn a njihovim. Kaže: »Vama naročito zato, jer ste mu po svome duhu regbi bliži od ostale omladine i ostalih odgojitelja narodnih.« Jer oni sve gledaju obzirom na sutrašnji dan, kao energetiko. »Mi te riječi — kaže dalje — Prera-dovičeve dobro razumijemo.« Govori se naime o sistemama. On »je otklonio d r ž a v u i c r k v 11. S razloga dakako (dakako) idealnih: da se duh s 1 o b o d n o razvije, neka mu ne bude put propisan, neka uzmogne t.ražiti i nači s v o j e 11 ove puteve.« Otklanja državu i crkvu, državu i crkvu; — a možda to uistinu i nijesu potrebne stvari. »To je još uvijek pjesma one pjesme, koja ima da bude slobodna; da svomu »unutarnjem glasu slijedi«. Pa završuje: »O, podimo uvijek za njim, za tim unutarnjim glasom. Mi, unuci našega djeda guslara Petra Preradoviča! Guslara slavenske velike budučnosti. Pjesnika putnika; pjesnika vječne energetike, vječno »tvorne sile umnijeh tvorova«, pjesnika, koji vazda izgaraše da svijetli velikome idealu. Izgarajmo i mi za njegove ideale jugoslavenstva, za njegove ideale slavenskog »zvanja«, za njegove ideale o opčemu bratstvu, o radu, o slobodi i sveopče ljubavi »bez topova i tamjana« i bez »sistema«. »Ti da sjaješ, gorje ti je nama.« Evo tako. Mislili smo da nam je potrebno bilo iznijeti ma jedan i s c r p 1 j i v prikaz med mnogim drugima, mnogim drugima. Pustili smo pisca, da sam govori, i »Omladinu« smo t.ime pustili da govori. T koješta
Smo culi; koješta. To je dakle »list za pouku« naše mladeži. G. T r s t e 11 j a k nadopunjuje neke stvari; i to u članku odmah ispod članka g. Prohaske: »Uz-gojne misli Petra Preradoviča«. Gotovo jednako počinje: »Pjesnici su u borbi za s 1 o b o d u, za ljudska prava i za ostale ideale i svetinje največi borci i apostoli«. Ostale ideale? Jako je širok pojam. »On je (Preradovič) pjesnik, filozof, veliki čovjek (čovjek) i rodoljub, čovjek narodne duše, pedagoškog instinkta, ukusa i takta. Svaki učitelj i uzgajatelj narodni valja da je u duši pjesnik, umjetnik, čovjek čuvstva, uzvišene ljubavi, pa da su njegove misli u skladu s njegovim životom, a to je Preradovič«. To sve treba da ima dobar uzgajatelj (ili bolje: »uzgajatelj«, jer ovamo spada valjda i »Omladina«!). O11 je »Sunce medu uzgajateljima« (Preradovič naime), »pa je zato i uzgojna moč njegovih divnih pjesama tako velika.« »Moralne su predike neukusne, one odbi jaju, kao i pjesme izrazite i proračunane tendencije. Toga nema u Preradcviče-vim pjesmama (? i koliko još!). Plemenita (naravno!) tendencija njegovih pjesama sama se ukazuje i izražava, sama be/. svakog liametanja.« ». . . širi ljubav. da ona obulivati čitavo čovječanstvo . . .« A ta če doči »ne topova zaglušnom tutnjavom, jer topova više biti ne če, ne tamjanom . . . več u hramu nebeških daljina opče sreče divnijem pojavom . . .« (Ala taj tamjan prenapadno ili zaudara ili miriše!)
»Brat s k a sloga spajat če sve 1 i u d c,. . ..«
»Ter čc s tebe oni pjevat svude:
» B 1 a g o nebo, na z e m 1 j i si več e!«
»T oje n a j v i š i u z g o j 11 i i d e a 1, a doči če »to svi duši miiiju, koji svijeta korak razum i ju«.
»Preradovič vidi. kako se u prirodi sve razvija, kako sve postaje ljepše i uglednije i kako se sve usavršava. II pjesmi Suho Irvo, kaže pjesnik, da ništa ne propada, več promjenom ima tijek k napretku daljem samo. Savršenstvo u svakom pravcu najviši je uzgojni cilj (opet taj uzgoj!), svrha sve prirode, a po Preradoviču sve stvara ljubav (ne znamo samo šta ona tu ima još posla?) i sve kreče k toj najvišoj svrsi. Nitko nije ljepše osvijetlio pjesničkim svijetlom Darvinove nauke i tolikih učenjaka, nčgo Preradovič.«
»čovječanstvo je još u svom nejakom djetinjstvu, pa su mu spoljašnje stvari, spoljašnji znakovi, ceremonije i pompa više nego unutarnjost, jezgra. duh stvari, ali Preradovič vjeruje njegov duhovni i moralni razvoj . . .«
»A ti, mladeži, kad uzimaš Preradovičeve pjesme u ruke, poljubi ili, a kad ih odlažeš, poljubi ih tri puta, a na dan njegove slave čitaj ih i na srce privijaj.«
»Preradoviču slava i hvala za njegove najviše pobude, uzgojne misli i ideale!«
Ili još nešta od gosp. P r o h a s k e. Govori se o pjesniku Mihovilu Niko-liču. On pjeva ovako: »Ah pustite — pjesnik j e d n o č živi ... a kad živi —- onda život daje . . .« »S te vjere sva je poezija — kaže gosp. Prohaska — Nikoličeva jedan novi klik životu ovdje.« Vjera u ovdašnje stvari. Ništa nova. Nimalo nas onda ne iznenaduju citirani stihovi, kako slijede: »Živi čežnja neumrla slobode (kako je to več banalno!) i svijetla, burka krv se — u čovjeku, dršče žila svaka, a ko rijeka teče ljubav, vječno mladi život, teče preko mrtvog groblja asket-a t v a i mraka.« S gestom, gospodo, s gestom! — Tako nešta slična propo-vijeda i p. A. Milčinovič u svojoj dugačkoj historiji: »Nova Nada« — koja je isto pjevala.
A ima tu i učenih stvari. G. dr. 15 a z a 1 a raspravlja o »Osnovima inoder-liog nazora o životu.« Mi čemo se samo ograničiti na neke »paske. Problem modernog nazora o životu želi riješiti kompromisno. Nekom sintezom krščanskog i antiknog naziranja života. Elementi krščanskog naziranja moraju stoga biti »ublaženi (naravno) i promijenjeni«; drugim riječinia i izmijenjetij, Tu krščan-
stvo gubi od svoje cjeline. Zuačajna je stvar, da mu svi dolaze ususrct »poprav ljajuči ga«. Ne čemo pogrijesiti, ako ustvrdimo, da takav čovjek, kao što ga stvara ta »sinteza«, ne če moči biti krščaninom, jer je izgubio krščanske cjelo-vitosti; napokon sve prilike vode ga jedino »antiknom uzoru harmonična čovjeka.« Da li je takav opravdan, ne možemo rasuditi ni iz čitave rasprave, tek znamo načela, koja ga treba po tome nazoru da vode u njegovom djelovanju. Naprotiv ne nailazimo na etična; ni na kakva etična načela, koja bi vodila onaj rad, koga g. Bazala propovijeda. Rad je, kaže, za prosvjetljenje bližnjega: to je ljubav prema bližnjemu, ali riječ »ljubav« ostaje uvijek hladnom, jer čovjek koji je postao mašina ni ne zna njeno značenje. To je u njegovim ustima samo naučena fraza. Rad dolazi i u krščanstvu, ali je on sladi i lakši od ovoga. jer se na sasma nečemu d r u g o m temelji i ima sasma neke druge svrhe. Mi nesamo da to V.namo, nego i os ječam o. Daleko se n e š t a obilazi. Filozofija dolazi mnogo puta s t i m e oko u oko, ali ga n e č e da vidi i zatvara pred njim oči . . . On odgovara: Rad, rad, rad. Pa: »Zašto da (moderan čovjek) vrši oblike, kojima ne čuti sadržaja? Oblike, kojih je životno vrelo u s a h n u 1 o, koji ne-maju životne snage, več su kao suhe grane na živome stablu.« Time je sa spomenutom stvari obračunano, jer je krščanstvo bez životne snage, kao suha graua na živome stablu. Sva borba na koncu vodi se proti zlu, koje je potrebno da bude borbe...
Pored ovakovih stvari ima i kračih. Onako u objavama, bilješkama, pjesmama, prikazima i dr. Tako i preporuci »Humorističke knjižnice« (»Sanjin« nije preporučen!), u »Vrijednosti biografije«, gdje pisac M. Sp. zastranjuje i pretjeruje. Njemu je sve biografija; i historija je puka biografija, pa: »Šta je Biblija drugo, nego niz životopisa velikih junaka, patrijarha, kraljeva i su-daca?« I g. Kostelič se previše pača u dotjerivanje »evandeoskih scena«. Itd. itd.
Daleko bi nas vodilo, kada bi ovaj naš prikaz i dalje produžili. I iz ovoga se može nešto vidjeti. »Omladina« nas ne može nikako zadovoljiti. Mi najodluč-tlijo protestujemo proti ovakovom odgajanju mladeži, ovakovom oduzimanju naj-svctijeg im amaneta — svete vjere. Ovo je drzak napadaj prvoga reda. I svakom svjesnom čovjeku, krščaninu katoliku, kome je stalo do promieanja dobre stvari, do Boga i Crkve, do istine i moralne svoje dužnosti, odgovarat če omladinu od ovakove kuge, što se uvlači u stado nevinih jaganjaca kao vuk u janječoj koži. 1'roti ovakovoj huli treba se sa svim silama borimo, jer to traži od nas i Bog i naše ime.
Stjepan Gruber.
— Jože D e b e v e c: Vzori in boji.
Knjižnica za mladino 1—2. Založila in izdala Xova Založba v Ljubljani. Natisnila Katoliška Tiskarna. 415 str. Velja uvezana K 11.—, broširana K 8.80.
Ni to nova knjiga. Nekako pred dvajsetimi leti (1896 in 1897) je izhajala ista povest v »Dom in Svetu«, in razume se, da ima še tisto barvo tudi danes. iSeve, če bi pisal kdo danes takšno povest, bi pač gotovo zahtevali, da je drugače prikrojena in bi nas ona več ne zadovoljila; kajti tudi srednješolska vzgoja se je pomaknila naprej, in mnogo starega se je moralo zavreči. Druge naloge, drugačne zahteve.
Priznati pa moramo, da je to ena najprvovrstnejših knjig, kar jih ima slovenska srednješolska mladina; je ogledalo, ki ga drži pisatelj slovenskemu dijaku. Ni sicer vse, a vendar mnogo, da celo veliko. Ono pa. kar bi še moralo biti, najdemo mestoma vsaj naznačeno. Srednješolec najde v knjigi ravnilo za na pot, ki ga vodi po srednji šoli, samo če lc hoče slediti.
Ni pa knjiga samo za dijake, napisana je tudi za — profesorje. Naj bi nikakor ne pozabili, da jo vzamejo v roke. Premišljajo naj n. pr. o onem stavku
na 199. strani: »O, t U d i v n a š i li izpričevalih je dosti laži, o e-p r a v so s cesarskimi kolki opremljena in vsemi uradnimi podpisi potrjena«. (Podčrtal sem jaz.) So, ki menijo, da je šola le za »prav dobro« in »dvojko«,, ne pa za razvoj individualnosti in njej prikrojenih zmožnosti. Tu je vrelec žlfljenja in iz tega se mora bogato zajemati. Naj že končno izgine iz srednje šole vse tisto nepotrebno pridigovanjc in moraliziranje, ki ubije marsikatero življenje, četudi povsem nehote. Šola mora hiti vez z življenjem, ne pa da se mu odtuji!
Pisatelj je posvetil knjigo »spominu dr. Frančiška Lampeta, ustanovnika in prvega urednika »Dom in Sveta«, brez čigar pobude in besede ne bi bila ta že davno pozabljena pisma nikdar zagledala belega dne«. Lepa hvaležnost! A koliko dijakov more danes isto reči? Le izbrani, ld pridejo bolj po naklučju v tako varno zavetje; drugi pa so ravno v slovstvenih in umetniških stvareh brez vodnika, tam. kjer ga najbolj potrebujejo in kjer je velike važnosti. Tu to se je moralo zapisati, da se sliši glas zvona!
Precejšnje nasprotstvo pa je med knjigo in njeno — ceno 11 Iv in 8-80 K! Ivan bi si je gotovo ne mogel kupiti; pač pa bi jo hodil neštetokrat ogledavat v izložbeno okno, pripovedal o njej tovarišem, ki bi storili isto — in mirna Bosna. Saj je naznačena vsota dijaku že malo premoženje, ki si ga nikakor ne more odtrgati. Zato bi se morala predavati knjiga dijakom vsaj po polovični ceni, če že ne ceneje, ker drugače bo ostala večini — lep ideal. Kje pa bo korist? Videant consules!
}oze Stabej.
»Jeka od Osijeka«.
M jest o »K njiževnog Priloga« društva hrvatskih književnika u Osijeku., <lo-bismo za godinu 1918. pod gornjim naslovom jedan hrvatski zabavnik i kalendar.
Osječki su književnici skupili oko sebe oveči broj literata i mladjih umjet-ničkih sila, a iz svega se njihova nastojanja opaža stalna, volja, da u Osijeku nešto večega privrijede opčoj narodnoj kulturi i preporode narodnu svijest u OsijeKu i onim krajevima naše domovine, koji su najbogatiji, najveseliji, no ko ji nažalost nalaze se u rukama jakih tudjinskih gospodara. Zato nas i veseli ovaj kalendar. iako ima u njemu i ponešto takovih stvari, koje su mogle mirne duše izost.ati bez ikako?c štete za samu ediciju.
Sadržaj je ovoga. almanaka poučan i zabavan. Od poučnih stvari valja istaknuti radove Ivaniševičeve o hrvatskom novinaru Nikoli Doganu i o narodnim pjesmama, pa Dlustušev članak o »Južnoslavenskom i hrvatskom pitanju«. o kojemu možemo reči bez obzira, slagali se njime ili ne, da je to jedan od rjedih članaka, koji je pisan mirnočom i promišljenim stilom, a isto je tako zanimivo pričanje Dlustuševo o našoj seoskoj poeziji. Pjesama imade obilje od raznih poznatih i priznatih pjesnika, neke narodnog kolorita, jedna neobjeloda-njena Kranjčevičeva. a jedna dapače i od File Sedenicha. poznatog ugarskog hrvatskog pisca. Osim toga se nalazi u ovom almanaku i kompozicija »Himne narodnom ujedinjenju«, koju je spjevao Ljuboslav aptinovčanin (Dlustuš?) i jedna kompozicija Caničeva. Prikaz bi ovaj medutim bio kraj kada ne bih spo-menuo i Milerovu veselu igru »Načelnikov govor«.
Naslovni je list izraden u narodnim bojama i narodnom ornamentikom. pa se vanjštinom svojom ugodno dojima.
'Svakako možemo radosno konstatirati, da je »,Teka od Osijeka« jedan od najbolj ih ovogodišnjih hrvatskih koledara, pa ako osječki književnici nijesu imali osobito literarno umjetničkili pretenzija s ovirn kalendarom, onda su puno uči-nili za hrvatsku stvar i bezuvjetno uspjeli. A držim, da im je ovo drugo i bio cilj.
Dr Kuritarič
A 111 o n i j a Š t u p c a: Učna snov za pouk« alkoliolu v 1 j u d s k i šoli.
Zbirka protialkoholnih spisov »Sv. Vojska« v Mariboru. Zv. G. — Cena 50 vin., po pošti 53 vin.
To jc knjižica, ki jo mora sleherni, ki ima katoličkaj ljubezni do mladine in naroda, z dušo in srcem pozdraviti. Ni sicer bogata na gradivu — 32 strani ima a tem bolj dragocen je njen velevažen namen: pokazati otrokom že v ljudski šoli škodljivost alkohola v pravi, njim primerni luči. Povoljno je. rešila svojo nalogo gospodična učiteljica, ki je znana po svojem vsestranskem in nesebičnem delu'za našo mladino, posebno za ono, ki jo je treba rešiti iz smrdljivega ni tujega mariborskega nemškutarsko in vsenemško nadutega ozračja. Podala je snov tako. kakor jo otrok najlaže ,pojmi in varovala se je vsiljivega pridigo-vanja in vseli nejasnosti. Otroško dušo je treba poznati, če hočemo, da bi imela od naših naukov korist in dobiček, in tukaj je pisateljica, povsem doma.
Druga prednost knjige je pa, da je napisana in izdana. Naše ljudskošolsko učitcljstvo nima primernih protialkoholnih učnih pripomočkov, četudi je voljno, da pobija med mladino alkoholizem. Marsikdo bi še delal, a ne ve kje in kako bi začel. Zdaj menda taki izgovori ne bodo več opravičeni, ker pričujoča knjižica jih je zadostno odpravila. Od zdaj velja le dobra volja in ljubezen do mladine in naroda.
Govoriti obširneje o knjižici, bi bilo pač prav nepotrebno. Dolžnost naj bi bila, da si jo naroči vsak učitelj in vsaka učiteljica, jo temeljito prouči, potem pa dobro pripravljen v šoli pred otroki nastopi. S tem bo na velikodušen način vršil svoj poklic in mu tudi zadostil.
I i r v a š k e m ti u č i t e 1 j s t v u p r i p o r o č a m o knjižico i s t o-tako n a j t o p l e j e. Naročila se pošiljajo na naslov: »Sveta Vojska« v Mariboru. Koroška cesta 10, Štajerska.	Jože Stabčj
Bilieška.	»	•
/. izdanjem almanaha smo se nekoliko zakasnili, ker se nismo mogli izogniti nikakor številnim nepriUkam, ki so nam bile napoti. Izpolnujemo pa našo staro skupno željo, da nastopi slov. hrv. katoliško narodno dijaštvo v enem svojih glasil edinstveno v svet. V zgodovinski dobi narodnega prebujenja našega troimenega naroda se nam je posrečilo to brez vsakih okolnosti, in po tej poti hočemo hoditi do popolnega uresničenja naših namenov.
Prijetna je pa. dolžnost uredništva, da zahvali vse one, ki so sodelovali pri sestavi almanaha na kakršenkoli način. Predvsem so drugi Josip A n d r i č, S 1 a v o 1 j u b Kiirschner in N a r t e V e 1 i k o n j a, ki so opravili prvi .posel uredništva in so nam pomagali pri delu večkrat z nasveti.
Glede prihodnega izdanja »Luči« ne moremo reči prav nič gotovega; o tem se bo razpravljalo v počitnicah na merodajnih mestih in mi hočemo končni sklep pravočasno objaviti. V duhu časa se pa pripravljajmo vsi za preosnovo in "poživljenje našega dela na celi črti!
Združujmo se in združili se bomo!
UREDNIŠTVO.

SADRŽAJ.
Clanci:
Straiia
Jože Plot: Poslanica pred svidenjem .................5
Vičcntije Mikša: Majci....................................6
Ivan Dolenec: Dr. Krek in naše svetno izobraženstvo..............'J
Ljubomir Marakovič: Pismo na bojište ............23
Karte Velikonja: Bela vrtnica................25
Dr. Duka Kuntarič: S droin J. E. Krekom u Beču.........36
Jože Štabe j: Zabrisani listi..................................H)
Vid Blažinčič: Petar Neznani................................44
Dr. Maničin: Kulturno tekmovanje..............56
Slavoljub Kurschncr: Povratak . .............................61
Fr. S. Šegula: Profesor Anton Bczcnšek in jugoslovanska stenografija . .	70
Antun Matasovič: Najslada................ .	81
Jože Stabej: Za ali proti?..................85
Nedjclko Subotič: San gorske noči...............'93
Ivan Stanovnik: Dijaška organizacija.............100
Dr. Stjepan Pelz: Uspomena na dr. Kreka...........103
Jože Plot: Gospa in gospod.................111
Narcis Jenko: U ono vrijeme..................113
Dr. Duka Kuntarič: Organizacijo socijalnog rada i opčine......122
V. Grmovič: Modre planine.................132
Ncispjev.an a pjesma . .........- . . .	133
E. U.: O imperializmu...................134
Ccdomil Cekada: Odabranima i/,medu tisuča...........138
Pavao Matijevič: Isus i apstinencija..............145
Karte Velikonja: »Deveta dežela« ..............149
Josip Andrič: Hrvatska katolička književnost..........157
Kaštelanski vitez: Kod šumskog izvora.............176
Marko Vunič: Za učiteljsku organizaciju............179
M. Tugomir Tepešič: U tudini................183
Jože Plot: Malenkost...................185
Josip Andrič: Glazba roda moga...............187
Mab: Jedan pjesnik »Luči«.................189
O. Leonardo Kalac: Dr. Janez Krek kao profesor filozofije......195
Ljubidrag Garčina: S podaljega................197
Pjesme:
Jsidor Poljak: Prornetej....................................19
Na svetim vodama..............20
Lanci ...................20
Planite b'jeli ognjevi duše!...........21
Djcvici sniježnoj...............21
Posjeta ..................22
Divovi ...................22
Štrana
Zvonimir Vijolič-Ljubičič: Sloboda — zadnja boginja........34
Dva ''intimna akorda..........34
Sablastima .............35
Ljudevit Matkovič: U čežnji.................41
-lože Plot: Sonet samote................. . 42
Ob oknu ...................43
Žrtve ....................43
Vičentije Mikša: Bilo je bolno................ 59
Nonca: Pod pendžere.............'..... . . 81)
U staroj sobi.............. .... 81
V. Bitenc-Kadoš: Kyrie eleison ....... ........84
Pavao pl. Gvozdanovič: Večer................85
Stjepan Gruber: Slap...................91
Viktor Mlinarič: .Slutnja .................102 '
Ljuba Pavič: TJ jesen ranu.................121
M. Blaškpvič: Hriste, dodi!.................131
IT polju...................132
Zitomir: Nereide.....................138
Vrlinov: Ljetno jutro...................148
Mečava.........*............148
.Posatsky: Ti.......................150
Dušan K. Petrovič: Vjeri..................178 «
Nando: Ouj, kad kroz noč..................3.78
Bolsky: Iz »Južine«.......... .... r......189
N. Koceljsky: Poslednji akord................190
Književnost:
Vladimir Nazor: Pabirci (Dyo Jota). — Fran Albrecht: Mysteria dolorosa (Jože Stabej). — Antonio Fogazzaro: Daniele Cortis (Dr. Kuntarič).
— Ivan Cankar: Podobe iz sanj (J6že Stabej). — IT. Donadini: Sa-	* blasti i Vijavice (Dyo Jota). — Jeronimsko diuštvo brvatskom narodu (Dr. Kuntarič). — Rene Bazin: Gruda umira (A. K.). — Yves le Querdec: Pisma seoskog žilpnika (Dr. Kuntarič). — Fran Mil-činski: Ptički brez gnezda (Jože Stabej). — Fran Milčinaki: Tolovaj Mataj (Jože Stabej). — Milko Cepelič: Spasavajmo narodno nase tkivo i vezivo (Dr. Kuntarič). — »Omladina« (Stjepan Gruber). — Jože Debevec: Vzori in boji (Jože Stabčj). — »Jeka od Osijekai (Dr. Kuntarič). — Antonija Štupca: Učna snov (Jože Stabej) . . 198—218
Bilješka ........................218
Prilog: Slika dra Jan. Ev. Kreka.