Egzistencij alistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
ORSOLYA KÄLECZ-SlMON
Sveučilište Eötvös Loränd u Budimpešti, Filozofski fakultet, Katedra za slavističku filologiju, Budapest, Müzeum krt. 4/D, kaleczo@gmail.com
- scn iv/2 [2011], 70-81 -
V petdesetih in šestdesetih letih 20. stoletja se je v srednjeevropskem pesništvu pojavila zelo močna literarna smer, ki je črpala iz različnih literarnih in filozofskih pogledov Camusa, Sartra in drugih. Medtem ko so zahodni eksistencialisti poudarjali pomen družbene angažiranosti, so se njihovi vzhodni kolegi osredotočali predvsem na ontološka vprašanja in stremeli po literarnem okolju brez vplivov ideologij. Razprava predstavlja liriko treh pesnikov - Edvarda Kocbeka (Slovenija), Slavka Mihalica (Hrvaška) in Janosa Pilinszkyja (Madžarska) - ter izpostavlja njihove stične točke: ontološko-individualistične teme, izoliranost lir-skega subjekta, predmetnost in težnja po depersonalizaciji, svobodni verz ter pesniški jezik, podoben živemu jeziku.
In the 1950s and 1960s, a very influential type of poetry was born in Central Europe that owes a lot to Camus, Sartre et al. While Western existentialists emphasized the need for social engagement, their Eastern colleagues concentrated on ontological questions and tried to create a literary environment isolated from ideological influences. This paper discusses the poetry of Edvard Kocbek (Slovenia), Slavko Mihalic (Croatia) and Janos Pilinszky (Hungary), whose most important common points are their ontological-individualistic topics, isolation of the lyric subject, the objectivist and depersonalizing tendencies, free verse and a poetic manner of speaking that is very close to live speech.
Ključne besede: eksistencializem, pesništvo, srednja Evropa, Edvard Kocbek, Slavko Mihalic, Janos Pilinszky
Key words: existentialism, poetry, Central Europe, Edvard Kocbek, Slavko Mihalic, Janos Pilinszky
U ovom članku želimo predstaviti egzistencijalističku liriku kao poseban tip egzistencijalističko nadahnute književnosti koja, osim unikatnih pjesničkih pristupa, nudi i sasvim originalnu interpretaciju egzistencijalizma.
— 70 —
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
Egzistencijalizam je zadnja stanica moderne koja narušava vecinu filozofskih pojmova koji dolaze iz moderniteta, tvrdeci da zapravo i oni nose iluzije religije: jedino subjekt, i naravno, vjera u jezik ostaju netaknuti.
Smisao egzistencijalističke revolucije je spoznaja da je svijet kontingentan. Ovo s jedne strane ima epistemološku konzekvenciju - naime, da se svijet ne može upoznati jer se ne može u potpunosti opisati sredstvima modernističke filozofije i znanosti (Kalecz 2008: 5-29), a s druge strane ima i ontološku konzekvenciju - tj. da svijet i dogadaji u njemu nemaju nikakav transcendentni uzrok ili objašnjenje (Sartre 2006: 566). Život u ovom svijetu pun je tuge, muke i boli, ali naše patnje lišene su vec i nade u katarzu jer nemaju nikakvog razloga niti smisla - čovjek stoji sam samcat usred besmislenog i neprijateljskog svijeta (Kalecz 2008: 49-50).
U vezi života u apsurdnom svijetu može se postaviti niz pitanja: treba li se suočiti s tom činjenicom, može li se uopce živjeti u takvom svijetu, te može li postojati ikakav moral pod tim uvjetima. Egzistencijalisti kao Sartre, a pogotovo Camus, smatraju da je naša moralna obaveza suočiti se s činjenicom apsurdnosti svijeta i života, i, koliko je moguce, boriti se protiv njega (Kalecz 2008: 35-41).
Sartre, medutim, tvrdi da je čovjek takoder kontingentan, i najveca mu je motivacija da daje smisao svome postojanju. Zbog toga traži kontakt s Drugim, zbog toga želi ostvariti svoju slobodu, tražeci autentični način življenja i mogucnost proširenja slobode drugih (Sartre 2006: 726).
U eseju Egzistencijalizam je humanizam Sartre dokazuje: za ostvarenje naše slobode nužan je preduvjet ostvarenje sloboda drugih ljudi. Sartre (1946: 726) time sugerira da radi potpunog samoostvarenja čovjek mora igrati i političku ulogu, i to u ljevičarskom ruhu. Štoviše, to se odnosi i na književno djelovanje: Sartre je u djelu Što je književnost najavio i potrebu za angažiranom književ-nošcu. Tvrdi da je pisanje proze zapravo vrsta djelovanja, znači da je njegov cilj promijeniti neku odredenu situaciju (Sartre 1969: 40-42). Sartre smatra da neangažirana književnost zapravo i ne postoji te da pisac uvijek treba uzimati u obzir kakav ce utjecaj njegovo djelo imati na svijet i na ostale ljude (Sartre 1969: 44).
Možemo dakle vidjeti da u Zapadnoj Europi egzistencijalizam nije stao kod konstatacije apsurdnosti svijeta i definiranja čovjekove egzistencije, nego je prešao dalje od toga, prema ekstenzivnom djelovanju. U skladu s time, egzi-stencijalisti su bili izuzetno aktivni, primjerice oni su organizirali ljevičarski pokret RDR (Aronson 2004: 103-105), sam Sartre je takoder bio suputnik Ko-munističke partije izmedu 1952-56 (Pollmann 1974: 64), a i razvoj književnosti slijedio je taj put.
Valja spomenuti da je u egzistencijalističkim djelima vec ispočetka bio prisu-tan jedan društvenokritički ton: na primjer, u Sartreovoj knjizi Mučnina, osim ontoloških primjedbi, kritizira se gradansko društvo zbog negiranja apsurdnosti svijeta i, s time, potopljenja u inautentični život.
Nakon drugog svjetskog rata ova kritika postaje izrazitija i konkretnija: pisci egzistencijalisti oštro i jasno kritiziraju negativne pojave novog društva kao što su industrijalizacija, otudenje, komformizam, te suvremene političke
— 71 —
Orsolya Kálecz-Simon
pojave kao što je hladni rat, a pored toga prikazuju se i dileme individué koja se osječa nemočna u velikoj i složenoj mreži društva (Keefe 1974: 213-234).
U slovenskoj književnosti egzistencijalistička misao se pojavila izmedu dva svjetskog rata, zahvaljujuči križarima. Križarski pokret se pojavio paralelno s drugim sličnim pokretima u Europi, kao reakcija na socijalnu, kulturalnu i duhovnu bijedu nakon prvog svjetskog rata (Kralj 2005: 5-7). U početku su tražili odgovore na spiritualnom području, u obnovi krščanske vjere, ali su uskoro prepoznali i potrebu preobrazbe društva, i suradivali su s različitim socijalističkim organizacijama (Kralj 2005: 8).
Jedan od vodečih ličnosti ovog pokreta je bio upravo Edvard Kocbek koji pored svog uredničkog i organizatorskog rada imao je značajan utjecaj i na idej-nu usmjerenost cijelog pokreta. Početkom 1930-ih godina Kocbek je upoznao i francuski personalizam u kojemu je pronašao potvrdivanje vlastitog idejnog stajališta, i odgovore na svoje aktualne dileme (Kralj 2005: 16). Pored toga je proučavao i krščanski egzistencijalizam, pogotovo Kierkegaardovu djelatnost, koje je u svojim esejima i predstavio književno osvještenoj publici svoje domovine (Pogačnik i Zadravec 1973: 500-503). Ali Kocbek je postao pionir i sa svojom zbirkom pjesama Zemlja (1934) koja je postala uzor za tematiziranje ontoloških pitanja lirskim sredstvima.
Ovi počeci omogučili su i širu književnu recepciju egzistencijalističkih ideja do čega je došlo tek nakon drugog svjetskog rata i poslije totalitarnog razdoblja jugoslavenskog socijalizma. U toj je recepciji Kocbek takoder imao izuzetno važnu ulogu objavivši zbirku novela Strah in pogum (1951), te zbirke pjesama u 1960-im godinama. Kocbekova je djelatnost vjerojatno imala velik udio u „egzistencijalističkom obratu" slovenske književnosti u 1950-im i u 1960-im godinama, te je snažno inspirirala poslijeratnu generaciju književnika (Izvor datuma: Pogačnik i Zadravec 1973: 500-503 i Pogačnik i Zadravec 1973: 499-559).
Hrvatski časopis Krugovi pojavio se 1952., nakon popuštanja totalitarističke diktature, s namjerom da se uspostavi kontinuitet s tradicijom i sa suvremenim medunarodnim književnim životom (Milanja 2003: 56). Taj časopis se sastojao od više „krugova" različitih koncepcija; najvažnije su im zajedničke crte bile odbijanje estetske diktature i stilskih normi socrealističke koncepcije, i namjera traženja novih poetika (Detoni Dujmič 1995: 89).
Kod Madara egzistencijalna misao u književnosti najprije se pojavila u časopisu Újhold (1946-1948) čiji su autori htjeli prekinuti s književnom kon-cepcijom ranijih generacija koja je naglašavala društvenu misiju i kolektivnu orijentaciju. Ključne riječi njihove koncepcije su bile: filozofska, misaona tematika, medunarodni obzor, visoki estetski kriteriji na tragovima madarske klasične moderne (Lengyel 1946).
Premda ga je totalitarna vlast zabranila tek nakon sedmog broja, Újhold je uspio očuvati kontinuitet madarske književnosti i tijekom godina totalitarne diktature, te formirati jedan vrlo važan tip poratne madarske lirike koji je
72	-^Slavt-a Centra
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
utjecajan i danas. Zapravo, ovaj časopis omogučuje da se u potpunosti razvije druga moderna u madarskoj lirici (Kulcsar Szabo 1993: 15).
Časopisi Krugovi i Ujhold očito su imali slične ambicije: htjeli su stvoriti autonomnu sferu neovisnog književnog diskursa u kojoj su vladali estetski, a ne politički kriteriji. Pored toga, htjeli su izgraditi nov odnos prema tradiciji, tj. s autorima prve moderne.
Osim svjesne kritičke djelatnosti (o tome vidi članke Ottoa Majora, primjeri-ce: (Major 1946); (Major 1948), te (Detoni Dujmič 1995: 90-93)), ti su časopisi bili izuzetno značajni u književnoj povijesti svojih naroda jer su pokušali nadoknaditi zaostalost narodne književnosti kritičkim predstavljanjem zapadnih književnih djela i objavljivanjem prijevoda. Vrlo je važan utjecaj nove stvarnosti (Eliot i Pound), ali oni su „importirali" i egzistencijalizam koji je u hrvatskoj književnosti postao izuzetno važan, a spominjao se več i u madarskom Ujholdu (na primjer: (Somlyo 1947, Szabolcsi 1946), osobito u kritici zbirke pjesnikinje Agnes Nemes Nagy).
Ovo su dakle bili uvjeti koji su omogučili da se u svima trima zemljama razvije vrlo utjecajan tip egzistencijalističke lirike, što ima bogatu literaturu u sve troje zemalja. Vodeče ličnosti tih književnih tendencija bili su Edvard Kocbek (1904-1981), Slavko Mihalič (1928-2007) i Janos Pilinszky (1921-1981).
Prema slovenskim povijesničarima književnosti Jože Pogačniku i Francu Zadravecu, Edvard Kocbek je krenuo od ekspresionističke tradicije (Pogačnik i Zadravec 1973: 502), ali je ostvario pjesnički program idealističke nove stvarnosti (Pogačnik i Zadravec 1973: 501). Medutim mnogo stručnjaka skreče pozornost i na to da je ontološka tematika več od početka imala ključnu ulogu u Kocbekovom lirskom univerzumu.1
U generaciji krugovaških pjesnika Cvjetko Milanja razlikuje dva osnovna lirska modela - jedan od njih je lirika Slavka Mihaliča koja je idejno pjesništvo pod utjecajima egzistencijalista; pretežito je semantički orijentirana, a na je-zičnoj sferi je asketskija, i dolazi do adheziranosti subjekta (Milanja 2003: 15).
Što se madarske književnosti tiče, prema klasifikaciji Ernoa Kulcsara Szaboa, u 1960-im godinama su se formirala tri osnovna tipa lirike. Jedan od njih je bio lirika depersonalizacijskog-hermetičkog tipa (Kulcsar Szabo 1993: 55), koja je bila vjerojatno najutjecajnija; model te vrste lirike je pjesništvo Janosa Pilinszkog.
I same književnopovijesne klasifikacije ukazuju na činjenicu da ti pjesnici imaju jako slično mjesto u pjesništvu svojih naroda: najvažnije su im dodirne točke uvodenje pjesničkog pristupa nove stvarnosti i egzistencijalistička tematika.
Tijekom svojih istraživanja ustanovili smo da možemo nači mnogo zajedničkih crta i medu tim pjesnicima i medu tipovima lirike koju reprezentiraju, tako
1 Primjerice Hribar (2002: 15-34), Paternu (1999: 55), Svetina (2010: 31).
— 73 —
Orsolya Kalecz-Simon
da s pravom možemo govoriti o njima kao predstavnicima srednjoeuropske egzistencijalističke lirike. No prije nego što detaljno prikažem rezultate svojih istraživanja, vratimo se malo na prethodnu temu.
Dok je u Zapadnoj Europi ova vrsta književnosti imala koncepciju s druš-tvenom misijom, te se pridružila kolektivističkim političkim tendecijama, u našim zemljama egzistencijalističke ideje postale su sredstva upravo za pasivnu oporbu protiv kolektivističkih ideja.
Ove pjesme, naime, nisu tematizirale društvena pitanja koja su proizašla iz egzistencijalističkoga pristupa, nego su bile prvotno ontološki usmjerene, te su istraživale univerzalne karakteristike bitka. Ovaj izbor teme služio je kao tiha pobuna protiv nametnutih estetskih ideja, te je - predstavljanjem tmurne i tjeskobne sredine gdje lirski subjekt mora preživljavati - omogucio čak i prikrivenu kritiku aktualnih uvjeta.
Za razliku od svojih zapadnoeuropskih istomišljenika, srednjoeuropski eg-zistencijalistički nadahnuti pjesnici ne ištu kolektivno rješenje, nego konflikte koji proizlaze iz suočavanja s bitkom pokušavaju razriješiti na individualnoj razini, ili se okrecu transcendenciji. Zanimljivo je da - unatoč tome da se radilo
0	pravom angažiranom intelektualcu koji je bio osjetljiv na društvena pitanja, te u svojim mladim godinama aktivno sudjelovao u javnom životu svoga naroda - ova perspektiva dominira i u lirici Edvarda Kocbeka.
Na književnopovijesnoj razini, upravo su egzistencijalističke ideje omogu-cile raskid s nametnutim utilitarističkim estetskim vrijednostima, te su služile kao osnova za izgradnju samostalne književnosti koja više nije utilitarističko sredstvo za prijenos ideja, nego njome upravljaju samostalna estetska načela. To možemo primjetiti u Hrvatskoj i u Madarskoj, ali i u Sloveniji gdje je upravo Kocbekova zbirka novela Strah in pogum označila kraj soc-realističkog razdo-blja i dolazak nove književne ere.
Osim drugačije književnopovijesne uloge vrijedi naglasiti i jednu, naizgled trivijalnu razliku: dok su zapadni egzistencijalistički autori pisali pretežito romane i drame, u Srednjoj Europi se egzistencijalistička misao javila prije svega u lirici.
Ova vrlo jednostavna primjedba dobija poseban značaj ako uzmemo u obzir da je Sartre, otac egzistencijalizma, smatrao da poezija nije prikladna za misiju egzistencijalista. U svojoj knjizi Sto je književnost? piše kako pjesnička djela nemaju referenciju u stvarnosti jer pjesnici ne upotrebljavaju riječi kao znakove nego kao predmete - skupove značenja. Pjesnik, tvrdi Sartre, ne prikazuje stvarnost, nego stvara novu, paralelnu stvarnost čiji elementi imaju smisla jedino u odnosu jedan prema drugom (Sartre 1969: 28-30). Za razliku od pjesništva, proza se vec smatra referencijalnom, te zapravo čini jedan tip djelovanja (Sartre 1969: 40-42). Ovo Sartreovo razlikovanje referencijalnih
1	nereferencijalnih tekstova liči na ideje predstavnika novog kriticizma (Ivor Armstrong Richards, a kasnije i drugi). Oni takoder razlikuju tekstove po re-ferencijalnosti, ali prema njima nijedan književni tekst nije referencijalan - za razliku od neknjiževnih tekstova. I iz Sartreove teorije književnosti i iz činje-
- 74 --Slavia Centtalis 2/2011
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
nice da se ni sam nije bavio lirikom, možemo zaključiti da liriku nije smatrao sposobnom ni za prikazivanje ontološke strukture svijeta, ni za analiziranje moralnih konzekvencija egzistencijalizma.
S pravom možemo dakle postaviti pitanje: je li egzistencijalistička lirika uopce moguca? Činjenice nam zorno prikazuju da jest. Točna je primjedba da su te pjesme dio paralelne stvarnosti, ali ti „riječ-predmeti" prikazuju i ujedno pozivaju pozornost na ontološka svojstva originalne stvarnosti. (A, dodajmo, djelomice i ta razlika objašnjava posebne pristupe i motiviranost srednjoeurop-ske egzistencijalističke lirike.)
Pogledajmo sada kako se ostvaruje ontološka motivacija tih pjesama. To znači se lirski subjekt okrece prema svom bitku, uspostavlja stanovit odnos s njim i pokušava analizirati taj bitak, tražeci njegove granice. Ista crta bila je prisutna u ranijim Sartreovim romanima gdje je subjekt - autorefleksijom - takoder nastojao pronaci vlastite granice (npr. Mučnina, Djetinjstvo jednog vode).
Najvažnije sredstvo koje omogucuje da se u okvirima subjektivnog lirskog žanra govori o ontološkoj problematici je depersonalizacija.2 Depersonalizacija
-	unatoč mišljenjima drugih stručnjaka3 - nije znak dezintegracije subjekta, nego nužan postupak prikazivanja tih apstraktnih tema. I, kao što smo vidjeli na početku članka, u egzistencijalističkoj filozofiji još nije došlo do dezintegracije subjekta - u biti, to je bio jedini od modernističkih koncepata koji je ostao netaknut. Ovo znači da, umjesto intimnih ispovijedi i mnoštva detalja, o lirskom subjektu saznajemo jako malo individualnih podataka. On često djeluje kao emocionalno udaljeni govornik, koji naizgled hladno i objektivno promatra svoj bitak i svoj položaj u svijetu. Lirski subjekt i njegova perspektiva pretvara se u metodološki okvir koji omogucuje tematiziranje opceljudskih ontoloških pitanja ili dispozicija u lirskim pjesmama. Ove pjesme su možda najtipičniji primjeri ovih postupaka: Edvard Kocbek: Tema [Tama] (te zbirke Zemlja, Groza i Poročilo [Izvješče]); Slavko Mihalic: Pjesma osudenika na smrt (te zbirke Komorna muzika, Put u nepostojanje, Početak zaborava i Darežljivo progon-stvo); Janos Pilinszky: Tilos csillagon [Na zabranjenoj zvijezdi] (sve zbirke).
U ovom tipu lirike je prisutnost lirskog subjekta izuzetno naglašena. Svaki
-	semantički ili sintaktički - element koji se nalazi u pjesmi podreden je njemu, te jedino zato ima smisla jer nešto otkriva o unutrašnjem svijetu subjekta. Najbolji primjeri tih postupaka jesu „egzistencijalistički pejzaži" tih autora koji su ujedno i eklatantni primjeri upotrebljavanja lirskih sredstava nove stvarnosti: Kocbekova pjesma Deček na drvesu [Dečko na drvetu], Mihaliceva
2	Osnovnu misao da je Pilinszkyjevo pjesništvo depersonalizirano preuzela sam od San-dora Radnotija (Radnoti 1981: 113-114), ali, unatoč Radnotijevom mišljenju koji tvrdi da su Pilinszkyjeve tendencije depersonaliziranja rezultat susreta sa filozofijom Simonea Weila, ja sam dokazala da je depersonalizacija od početka bila prisutna u Pilinszkyjevom pjesništvu, i da je nužan preduvjet tematiziranja ontoloških pitanja. O tome vidi (Kalecz 2009: 19). U citiranom radu sam takoder dokazala da su tendencije depersonaliziranja prisutne i kod Slavka Mihalica.
3	Primjerice Kulcsar Szabo (1993: 36).
— 75 —
Orsolya Kalecz-Simon
pjesma Proljece bez namjere i Pilinszkyjev Oszi vazlat Jesenji pejzaž]. Ali te karakteristike tipične su i za sve gore navedene zbirke pjesama tih autora.
Ukoliko pjesma ima i referencijalne aspekte, ta referencijalnost je uvi-jek podredena predstavljanju odredenih ontoloških uvjeta, kao primjerice u Kocbekovim pjesmama Igra, Dijalektika i Mikrofon v zidu [Mikrofon u zidu], ili Pilinszkyjevom ciklusu o koncentracijskim logorima u zbirci Harmadnapon [Trecega dana].
Drugi je važan postupak tih pjesnika prikazivanje graničnih situacija - tj. prikazivanje onih ontoloških situacija u kojima je subjekt prisiljen suočiti se s granicama svoga biča. Ishodište analize bitka je u svakom slučaju jedna pomno prezentirana granična situacija.
Prvo, sva trojica pjesnika rado tematiziraju smrt i suočavanje sa smrtnošcu. U njihovim pjesmama smrt ima dvojnu narav. S jedne strane, smrt izaziva tjeskobu i strah, koja su esencijalna svojstva ljudskog postojanja (Slavko Mi-halič: Ne nadaj se; Janos Pilinszky: Vesztohely telen [Stratište zimi]; Edvard Kocbek: Odprta so vsa vrata [Sva su vrata otvorena]). Ali smrt u Mihaličevim i Pilinszkyjevim pjesmama je ujednom i mogučnost da se lirski subjekt riješi ograničenja bitka koja ga sputavaju (Slavko Mihalič: Bih da se; Janos Pilinszky: Ejfeli furdes [Ponocno kupanje]).4 Ovaj način prikazivanja, kao što je i dvojna narav smrti, prisutan je i u Kocbekovoj lirici (Edvard Kocbek: Bojazen [Strah]). (O tome vidi Novak Popov 2003: 164-171.)
Druga važna granična situacija koja se takoder često javlja u tim djelima je susret s Drugim. U svijetu Mihaličeve rane lirike, lirski subjekt je potpuno sam u svome univerzumu; potpuno je otuden od svih drugih, i zajednički platform koji bi omogučio uspostavljanje bilo kakva kontakta s drugima uopče ne postoji (Pristajanja; Pjesma osudenika na smrt). U Pilinszkyjevoj lirici prava intimnost i jedinstvo s Drugim nije moguča; pokušaji približavanja gotovo su uvijek neuspješni i uglavnom donose bol (Trapez es korlat [Trapeza i ograda]; Ne felj [Nemoj se bojati]) (Kalecz 2009: 30). Ovaj tip ljubavne lirike prona-lazimo i kod Edvarda Kocbeka (Ti si skritost za moje oči [Ti si tajna mojih očiju], Oba), ali u njegovoj kasnoj lirici, zbog revalorizacije mjesta ljubavi u krščanskoj vjeri, ljubav če dobiti drugačiju funkciju: ljubav če biti, naime, ono ekstatično stanje koje jedino omogučuje doživljavanje potpunosti (Ljubljenje; Ljubezen [Ljubav]) (Kroflič 2005: 195-196).
Treča važna granična situacija je susret s transcendencijom, tj. pitanje postojanja Boga. Ova granična situacija dobija največi značaj kod Kocbeka i Pilinszkoga koji su usko povezani sa krščanskom vjerom i svjetonazorom koji proizlazi iz njega.
Osim traumatičnog iskustva drugog svjetskog rata koji se često pojavljuje i u lirskim tekstovima tih autora, Kocbek i Pilinszky su imali sličnih idejnih in-
4 Funkciju motiva smrti i ulogu metaforike vezane sa smrču sam detaljno predstavila u Kalecz 2009: 62-68.
76	iSlav-ia Centra
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
spiracija: obojica su temeljito poznavali djelatnost krščanskih egzistencijalista, pogotovo Kierkegaarda5 i francuskih personalista. Najvažniji njihov zajednički izvor inspiracije je svakako Simone Weil čije misli su izazvale veliku promjenu paradigme kod obojice autora.6
U pjesmama tih pjesnika vibrira snažna napetost izmedu krščanskog svje-tonazora i svakodnevnog iskustva apsurda - stručna literatura, naime, obojicu autora karakterizira kao „pjesnika sakrivenog Boga" (Deus absconditus)7 - što oni u svojim djelima pokušavaju razriješiti. Ali vjera u Boga za njih je ujedno i izvor nade: sjedinjenje s transcendencijom je, naime, jedini izlaz iz apsurda (Edvard Kocbek: Jutro; Spreminjanje [Promjena]; Janos Pilinszky: Te gyözz le [Ti me pobjedi]; Ejfeli fürdes [Ponocno kupanje]).
Za razliku od zapadnih egzistencijalističkih pisaca koji na razini poetičkih po-stupaka nisu donijeli previše novosti, dolazak srednjoeuropskih egzistencijalista je pored nove tematike značio novi period i na području pjesničkih postupaka i pjesničkog jezika.
Prvo, javlja se jaka predmetnost, tj. apstraktne, ontološke pojmove, otkriča i vlastite unutrašnje dispozicije nastoje izraziti pomoču originalnih i iznenaduju-čih slika uzetih iz konkretne stvarnosti. Ovaj pristup ima srodnosti sa novom stvarnošču poundovsko-eliotovskog ili rilkeovskog tipa - na što su književni povijesničari8 ukazali u slučaju krugovaša, ujholdaša, ali i u slučaju Kocbeka i Pilinszkoga - ali osim toga imaju i druge motive zbog čega se ne mogu izrav-no uvrstiti u tu tendenciju. Najtipičniji primjeri tih postupaka jesu Kocbekova pjesma Deček na drvesu [Dječak na drvetu], Mihaličeva pjesma Proljece bez najmere i Pilinszkyjev Oszi vazlat [Jesenjipejzaž]. Ove pjesme čini posebnim to što se radi o pjesničkim pejzažima u kojima su prirodne pojave, razni elementi vidika zapravo refleksija unutrašnjih stanja lirskog subjekta.
Drugo, trojica pjesnika imaju mnogo dodirnih točaka i na području versi-fikacije. Rado upotrebljavaju slobodni stih, a njihov se pjesnički jezik znatno približava svakodnevnom govoru. Njihove su pjesme organizirane putem prije -loma redaka i rasporedivanjem teksta na semantičkoj osnovi. Ovi formotvorni elementi omogučuju da se čitatelj usredotoči na semantičke slojeve teksta (Kalecz 2009: 24-26). U slučaju Edvarda Kocbeka i Slavka Mihaliča ove tvrd-nje vrijede za njihovo cjelokupno životno djelo, dok Pilinszky u početku piše u vezanom stihu, a tek če se kasnije, u zbirci Nagyvarosi ikonok [Velegradske ikone] okrenuti slobodnom stihu.
5	O tome vidi Hankovszky (2006: 7).
6	O tome vidi Kroflič (2005), odnosno Radnoti (1981) ili Tuskes (1996).
7	O Kocbeku vidi npr. Hribar (2002: 503) i Svetina (2010: 28); o Pilinszkome vidi npr. Lorincz (2007: 507) i Szavai (2005: 87).
8	O ujholdašima i o Janosu Pilinszkom vidi: http://mek.niif.hu/02200/02227/html/02/13. html (skinuto 24. 01. 2011.) i u Kulcsar Szabo (1993: 15); o krugovašima vidi: Detoni Dujmic (1995: 89); o Edvardu Kocbeku vidi: Pogačnik, Zadravec (1973: 501).
— 77 —
Orsolya Kalecz-Simon
U korpusu sve trojice pjesnika nalazimo vrlo kratke pjesme i/ili pjesme s relativno malim vokabularom. Stihovi pjesama semantički su znatno opterecenji, stoga „semantički ritam" - koji je se sastoji od zajedničkog utjecaja semantičkih slojeva i njihovih „suglasja" - dobija poseban značaj (Kalecz 2009: 27-28) (Edvard Kocbek: Oba, Slavko Mihalic: Akord; Janos Pilinszky: Egy sirkore [Na moj nadgrobni spomenik]).
Opis svijeta u koji je lirski subjekt bačen zrači pravi egzistencijalistički am-bijent: u tom svijetu, naime, prevladava samoca, nesposobnost za komunikaciju i intimnost, te strah, tjeskoba i nemoc subjekta. Smrt je takoder dominantan element tekstova, i kao tema i kao simbol ili metafora. Radi postizanja ovih efekta sva trojica pjesnika predstavljaju sablasne vizije, halucinatorne slike koje - pogotovo u slučaju Mihalica i Kocbeka - zbog spajanja neobičnih slika i pojmova imaju i mnogo nadrealističkih crta (Edvard Kocbek: Mesečina [Mjesečina]; Sosed na oblaku [Susjed na oblaku]; Slavko Mihalic: Posljednji grad; Janos Pilinszky: Utoszo [Pogovor]).
Naposlijetku, od brojnih tematskih sličnosti želimo detaljno predstaviti način tematiziranja apsurda u pjesništvu triju pjesnika.
U Kocbekovoj zbirci Zemlja još dominira ravnoteža izmedu čovjeka i zemlje, empiričnog i mitičnog, te vlada sklad izmedu egzistencije i esencije, premda se i tu pojavljuje strah, tjeskoba i slutnja raspadanja stvarnosti (Paternu 1999: 54). U kasnijim zbirkama sve snažnije prodire iskustvo apsurda: vecina pjesama govori o izokrenutosti aktualnog društva, a i cijelog kozmosa - s izvjesnim brojem povijesnih aluzija.
Subjekt u početku očekuje spas od Boga - i u obliku individualne pomoci, i u obliku velikog konačnog spasenja svijeta apokaliptičke naravi (Jutro; V požgani vasi [U izgorjelom selu]; Spreminjanje [Promjena]). Dok neke pjesme, kao što i spomenute primjere, dominira čvrsta vjera i oduševljenje, tu vjeru gotovo uvijek prati skepsa i kolebanja, te doživljaj neuslišenosti. U drugim pjesmama je svijet sve češce predstavljen kao igralište hirovitih, zlih sila (Igra; Tema [Tama]; Blodnjak [Labirint]), bez ikakvog znaka postojanja višeg reda. Neke pjesme, medutim, idu sve do konstatiranja smrti Boga (Telo je tuja vlast [Tijelo je tude vlasništvo]). U ovom lirskom univerzumu, kako primjecuje i Ivo Svetina, Bog nipošto nije institucija vječnosti i beskonačnosti, nego postoji samo u čovjekovoj vjeri (Svetina 2010: 31).
Pilinszkyjevu liriku strukturira ista opozicija koju smo vidjeli u Kocbekovom pjesništvu. U prvoj fazi madarski pjesnik očajno pokušava razriješiti svoje teo-dicejske sumnje koje dolaze iz doživljaja patnji, nepravdi i neuslišenosti. (Teli eg alatt [Ispodnocnog neba]; Gyasz [Žalost]; Stigma; Panasz [Jadikovka]) Njegove su pjesme pokušaji artikuliranja vjerske pozicije koja može ostati autentična i u svjetlu apsurda. Ova se pozicija postepeno razvija u intertekstualnoj polemici s Camusom (vidi: Pilinszky 1982).
Polemiku Pilinszky zaključuje konkluzijom da je vjera, a time i prihvacanje apsurdnosti svijeta zapravo još apsurdniji korak nego pobuna protiv apsurda, pa je zato i autentičniji (Pilinszky 1987: 82). Konačnom rješenju tih dilema je
- 78 --Slavia Centtalis 2/2011
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
pridonio susret s idejama Simone Weil, nakon čega je pjesnik sklopio svojevrsnu primirbu s apsurdom. (A pokol hetedik köre [Sedmi krug pakla]; Most [Sada]; Vonzasok közt ['Medu iskušenjima].) Pjesnik redefinira i ulogu patnje; prema novoj definiciji, smisao ljudskih patnji daje mogucnost ponovnog doživljavanja Isusovih muka (Pilinszky 1987: 83).
Patnja zauzima ključno mjesto i u Kocbekovom pjesništvu; prema čitanju Spomenke Hribar, slovenski pjesnik redefinira koncept svetoga. Dok je svetost prema tradicionalnom shvacanju atribut Boga, Kocbek pojam spaja sa svim onim stvarima i bicima koji postoje, jedino zbog toga jer postoje - upravo zbog konačnosti, ranjivosti i tragičnosti njihovog bitka kojeg moraju podnijeti sami, bez pomoci transcendencije (Hribar 2002: 531).
Drugi ključni element Pilinszkyjeve promjene paradigme je potreba za po-ništavanjem individualnih crta subjekta, koji ce omoguciti sjedinjenje čovjeka s transcendencijom (Kalecz 2009: 47). Istu tendenciju možemo opaziti i kod Slavka Mihalica. Dok Kocbek i rani Pilinszky nastoje naci izlaz iz apsurda, kod Mihalica prikazivanje apsurdnosti svijeta nije samo „dijagnoza", nego od početka ima i druge funkcije. On naime svjesno traži mogucnosti da se suočava s apsurdom, da time poništava svoj subjekt, od čega očekuje „odmedivanje" - oslobadanje sebe i prekoračenje svojih granica, da bi na taj način postigao autentični bitak (Put u nepostojanje; Bih da se; Nokturno). Na osnovu toga možemo zaključiti da on ima slične koncepte o odnosu prema apsurdu (Kalecz 2009: 48-54) kao što i Camus (1990: 224-225).
S pravom možemo dakle zaključiti da srednjoeuropska egzistencijalistička lirika nije puko prepisivanje zapadnih egzistencijalističkih filozofa.
Za razliku od angažiranosti zapadnih istomišljenika, oni otvaraju ontološko-individualističku perspektivu koju predstavljaju karakterističnim postupcima, kao što su primjerice uvodenje pjesničkog pristupa nove stvarnosti, depersona-lizirajuce tendencije, stvaranje zatvorenog lirskog svijeta koji služi kao sredina za ontološku analizu lirskog subjekta i svijeta, te upotrebljavanje slobodnog stiha i jezika koji je vrlo blizak svakodnevnom govoru.
Pjesnici koji su pripadali ovoj tendenciji igrali su važnu ulogu u književnoj povijesti svojih naroda. Začeli su diskurs na koji su se mogle nadovezivati mnoge kasnije književne generacije - ne samo u pogledu tema i svjetonazora, nego i na razini pjesničkog jezika i drugih postupaka - definirajuci time cijelo razdoblje kasne moderne, a djelomično i postmodernu u svojim zemljama.
LITERATURA
A magyar irodalom tortenete. 1966. Vrijeme skidanja: 24. 01. 2011., izvor: Magyar Elektronikus Konyvtar, http://mek.niif.hu/02200/02227/html/02/13.html.
Ronald ARONSON, 2004: The Story of a Friendship and the Quarrel That Ended It. London: The University of Chicago Press.
— 79 —
Orsolya Kâlecz-Simon
Albert CAMUS, 1990: Sziszüphosz mitosza. Budapest: Magvetö.
Dunja DETONI DUJMIC, 1995: Krugovi. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti.
Tamas HANKOVSZKY, 2006: Pilinszky Jànos „esztétikàjànak" idôkoncepciôjàrôl. Vri-jeme skidanja: 17. 04. 2011., izvor: http://hankovszky.tamas.btk.ppke.hu/pb/idokonc.pdf.
Spomenka HRIBAR, 2002: Svetotvornostpoezije. Ljubljana: Nova revija.
Orsolya KALECZ, 2008: Camus és Sartre egzisztencializmusa. ELTE. Diplomski rad.
—, 2009: Egzistencijalistički nemiri u Mihaliéevom i Pilinszkyjevompjesništvu. ELTE. Diplomski rad.
Terry KEEFE, 1974: French Existentialist Fiction: Changing Moral Perspectives. New York: Rowman & Littlefield Publishers, Inc.
Edvard KOCBEK, 2006: Kisfiü a fàn. Budapest: Széphalom Könyvmühely.
Albin KRALJ, 2005: Kocbek kot eden protagonistov slovenskega križarstva. Med smislom in skrivnostjo. Ur. Peter Kovačič-Peršin et al. Koper: Hyperion. 5-24.
Robert KROFLIČ, 2005: Kocbek kot pesnik in mislec ljubezni. Med smislom in skrivnostjo. Ur. Peter Kovačič-Peršin et al. Koper: Hyperion. 183-197.
Ernö KULCSAR SZABÖ, 1993: A magyar irodalom tôrténete 1945-1991. Budapest: Argumentum.
Balazs LENGYEL, 1946: Babits utan. Üjhold 1/1, 1-8.
Csongor l0RINCZ, 1982: Kép, szöveg és személytelenités a transzcendens kommu-nikâciô leépûlésének lirajaban. A magyar irodalom tôrténetei: 1920-tôl napjainkig. Ur. Mihaly Szegedi-Maszak. Budapest: Gondolat. 507-519.
Ottô MAJOR, 1946: Az esztétikus problémaja. Üjhold 1/2, 129-134.
—, 1948: Kegyetlen humanizmus. Üjhold 3/1, 1-5.
Slavko MIHALIC, 1980: Izabrane pjesme. Zagreb: Matica Hrvatska.
Cvjetko MILANJA, 1991: Doba razlika. Zagreb: Stvarnost.
- -, 2003: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Zagreb: altaGAMA.
Irena NOVAK POPOV, 2003: Figure časa in večnosti v poeziji Edvarda Kocbeka. Med smislom in skrivnostjo. Maribor: Litera. 143-171.
Boris PATERNU, 1999: Poezija Edvarda Kocbeka. Od ekspresionizma do postmoderne. Maribor: Litera. 54-60.
Janos PILINSZKY, 1982: Krisztus és Sziszüphosz. Szög és olaj. Ur. Istvan Jelenits. Budapest: Vigilia. 177-179.
—, 1987: Ars poetica helyett. Összegyüjtött müvei. Ur. Istvan Jelenits. Budapest: Szép-irodalmi Kônyvkiadô. 80-83.
—, 1987: Összegyüjtött müvei. Budapest: Szépirodalmi Kônyvkiadô.
Jože POGAČNIK, Franc ZADRAVEC, 1973: Istorija slovenačke književnosti. Beograd: Nolit.
Leo POLLMANN, 1974: Sartre and Camus: Literature of Existence. New York: Frederick Ungar Publishing Co.
— 80 —
iSla-Via Centra
Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Madarskoj
Sandor RADNOTI, 1981: A szenvedo misztikus (Misztika és lira ôsszefuggése). Budapest: Akadémiai Kiadô.
Jean-Paul SARTRE, 1946: Existentialism is a Humanism. Vrijeme skidanja: 30. 10. 2008., izvor: http://www.theintellectuaMewpoint.com/reading/existentialismisahuma-nism-sartre.pdf.
—, 1969: Mi az irodalom? Budapest: Gondolat.
—, 2006: A lét és a semmi: Egy fenomenologiai ontologia vàzlata. Budapest: L'Harmattan. Gyôrgy SOMLYO, 1947: Kôltôk és utak. Ûjhold 2/1-2, 61-65.
Ivo SVETINA, 2010: Jezik, Bog, Pesem. Med smislom in skrivnostjo. Koper: Hyperion. 17-38.
Miklôs SZABOLCSI, 1946: Az antiintellektualizmus feltâmadâsa. Ûjhold 1/1, 67-69. Dorottya SZAVAI, 2005: Bun és imàdsàg. Budapest: Akadémiai Kiadô. Tibor TUSKES, 1996: Pilinszky Jànos. Budapest: Krater.
EKSISTENCIALNO NAVDIHNJENA LIRIKA NA HRVAŠKEM, V SLOVENIJI IN NA MADŽARSKEM
Razprava predstavlja srednjeevropsko eksistencialistično liriko petdesetih in šestdesetih let dvajsetega stoletja. Srednjeevropska smer je predstavljena v luči zahodnoevropske eksistencialistične književnosti. Medtem ko so se eksistencialisti na zahodu ukvarjali z družbenokritičnimi in kolektivističnimi vprašanji, so pri srednjeevropskih eksisten-cialistih prevladovala ontološka vprašanja, njihova interpretacija absurda pa je bila predvsem individualistična. Nadaljnja posebnost te smeri je, da se je namesto proze, ki je bila značilna za eksistencialiste, osredotočala predvsem na liriko, o kateri je Sartre menil, da ni primerna za uveljavljanje eksistencialističnih tem.
Razprava ob filozofskem kontekstu predstavlja tudi literarnozgodovinsko ozadje in posebno pozornost posveča pomenu časopisa Krugovi ter Újhold pri uveljavljanju eksistencialističnih idej in lirike nove predmetnosti T. S. Eliota ter Ezra Pounda. Nadalje predstavlja način, kako je novi diskurz, ki je ustvaril to smer, omogočil prekinitev z vsiljeno utilitaristično estetiko v književnosti in s tem nastanek suverene književnosti, ki temelji na samostojnih estetskih načelih.
Na koncu razprave so predstavljene tipološke podobnosti pesništva vodilnih pesnikov eksistencialističnega lirskega diskurza, Slovenca Edvarda Kocbeka, Hrvata Slavka Mihalica in Madžara Jánosa Pilinszkyja. Vzporednice najdemo ne le v temah, ampak tudi v pesniških sredstvih, npr. uveljavitev diskurza nove predmetnosti, različne metode depersonalizacije, ustvaritev zaprtega lirskega sveta, ki je hkrati prizorišče samoanalize lirskega subjekta, pogovornemu jeziku podoben pesniški jezik in svobodni verz. Pesniki te smeri so ustvarili diskurz, h kateremu so se pridružile tudi kasnejše generacije, ne le glede zastopanih tem in svetovnega nazora, temveč tudi glede pesniškega jezika in pesniških instrumentov. Prav zaradi tega so ti pesniki močno vplivali ne le na pozno moderno, ampak tudi na postmoderno književnost.
— 81 —