Kristina Riman
Naznake identiteta u hrvatskom i slovenskom putopisu Ivana Macuna
U 19. stoljecu oblikuju se moderne nacije i izgraduju se jezični korpusi pojedinih naroda. U takvom okruženju pitanje jezika, ali i nacionalnog identiteta, javlja se i medu južnoslavenskim narodima. Ivan Macun slovenski je preporoditelj koji je pristajao uz ilirsku ideju Ljudevita Gaja o integraciji slovenskog i hrvatskog jezika. U radu se promatraju dva putopisa Ivana Macuna koja su osobito poticajna za razmatranje pitanja autorovog odnosa prema vlastitom identitetu. Autor se otkriva kroz usporedbe s identitetima i kulturama drugih koje promatra i opisuje, iskazujuci kroz svoje videnje ljudi i prostora i svoju sliku. Drugi pristup razotkrivanju autorovog identiteta proizlazi iz primjene teorije recepcije pri razmatranju radova pisanih za slovensku i hrvatsku publiku. Analizom dvaju njegovih putopisa namece se zaključak da je Macun svjestan svojega slovenskog identiteta, ne poistovjecuje se s ostalim južnoslavenskim narodima, ali naglašava važnost njihovog medusobnog povezivanja.
Ključne riječi: Ivan Macun, jezik, putopis, identitet
The Indications of Identity in the Croatian and Slovene Travelogues of Ivan Macun
In the century the modern nations were shaped and the language corpora of individual nations were built. In such an environment, the question of language and national identity appeared among the South Slav peoples, too. Macun was a Slovene reformer who espoused the Illyrian idea of Ljudevit Gaj about the integration of the Slovene and Croatian languages. In this paper we look at two travelogues by Macun that are particularly inspiringfor the consideration of questions of the author's relationship to his own identity. The author reveals himself through comparisons with other identities and cultures that he observes and describes, expressing his image through views on people and space. Another approach to uncover the author's identity is derived from the application of the theory of reception when considering a work written for the Slovene and Croatian audience. The analysis of his two travelogues leads to the conclusion that Macun was aware of his Slovene identity and he did not equate himself with other South Slav peoples, while he emphasized the importance of their interconnection.
Keywords: Ivan Macun, language, travelogue, identity
Correspondence address: Kristina Riman, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za odgojne i obra-zovne znanosti, Ivana Matetica Ronjgova 1, 52100 Pula, Hrvatska, e-mail: kristina.riman@gmail.com
ISSN 0354-0286 Print/ ISSN 1854-5181 Online © Inštitut za narodnostna vprašanja (Ljubljana), http://www.inv.si
Navajanja identitete v hrvaškem in slovenskem potopisu Ivana Macuna
V 19. stoletju so se oblikovale moderne nacije in jezikovni korpus posameznih narodov. V takšnem vzdušju se je jezikovno vprašanje, kot tudi narodna identiteta, prebudila tudi med južnoslovanskimi narodi. Ivan Macun je bil slovenski narodni buditelj, ki je podpiral ilirsko idejo Ljudevita Gaja o integraciji slovenskega in hrvaškega jezika. V delu se analizirata dva Macunova potopisa, ki sta predvsem spodbuda za razmišljanje o vprašanju avtorjevega odnosa do lastne identitete. Avtor se odkriva skozi primerjavo z identiteto in kulturo drugih, ki jih gleda in opisuje ter na ta način izkazuje svoj vidik ljudi, prostor in svojo podobo. Drugi pristop odkrivanja avtorjeve identitete pa izhaja iz primerjave teorije recepcije pri analizi pisanih del za hrvaško in slovensko občinstvo. Z analizo dveh potopisov lahko sklepamo da se Macun zaveda svoje slovenske identitete, ne enači se z ostalimi južnoslovanskimi narodi, vendar poudarja pomembnost njihovega medsebojnega povezovanja.
Ključne besede: Ivan Macun, jezik, potopis, identiteta
l.Uvod
U 19. stoljecu, u razdoblju romantizma u Europi, oblikuju se moderne nacije, formiraju se narodni jezici i ustanovljuju političke granice. Bilo je to vrijeme gradanskih pokreta nacionalnoga budenja i prijelaza iz feudalnog u kapitalističko društvo. U takvom su ozračju europske zemlje izgradivale i usustavljivale svoje jezične korpuse. Slavistika je u to vrijeme bila mlada znanost koja je tek trebala upoznati predmet svojeg istraživanja, sakupiti gradu i razvrstati je.
Slavenski jezici govorili su se na širokom zemljopisnom području, obuhvacali su velik broj govornika i objedinjavali velik broj kulturno različitih značajki. To je područje zapadnoeuropskim narodima bilo nepoznato, egzotično i dojmljivo. Ne čudi, stoga, što je njemački filozofJohann Gottfried Herder pisao o Slavenima kao nepoznatom i egzotičnom narodu. Herder je, medutim, za cijelu Europu, pa tako i za slaviste, značajan po svojoj ideji o jeziku kao socijalnom fenomenu koji je povezao s narodom kao posebnom individuom. lako su pojedinci koji čine narod povezani običajima, tradicijom, mitologijom, religijom i usmenom književnošcu, Herder je insistirao da je upravo jezik onaj faktor koji pojedince kojima je to materinski jezik najbolje povezuje u zajednicu koja se zove narod.1
Herderovu teoriju o jeziku kao kriteriju u raspoznavanju naroda preuzeo je Nijemac August Ludwig Schlözer. On je promotrio slavenske govore pa je, s obzirom na jezične značajke slavenskih govornika, ustanovio koji sve slavenski narodi postoje. Schlözer je izvršio utjecaj na Josefa Dobrovskog, češkog j ezikoslovca koj eg su smatrali » ocem slavenske filologije«. Preuzeo j e i nadopunio Schlözerovu podjelu slavenskih jezika, pri čemu je, naravno, smatrao da govoreči o jezicima govori o narodima (Katičič 2001; Zajc 2006, 22). Na Dobrovskijeve
se teorije oslonio slovački jezikoslovac Pavel Josif Šafarik, koji je pokušao dati cjeloviti povijesni pregled slavenskih jezika i književnosti.2 Novu dimenziju u promatranju slavenskih jezika dao je Jan Kollar koji je pisao o imenima, podrijetlu i povijesti slavenskog naroda i njegovih plemena, te iznosi ideju o političkom udruživanju slavenskih naroda, odnosno o jednom književnom jeziku za sve Slavene (Zajc 2006, 33-34).
Anita Peti-Stanic propituje odnos jezične zajednice i ističe neprimjerenost njezinog izjednačavanja s narodom. Kriteriji za odredivanje neke zajednice kao jezične zajednice potrebni su za tumačenje povijesti južnoslavenskih jezično-standardizacijskih procesa. Načelno, južnoslavenski se narodi mogu smatrati književnojezičnom zajednicom ako je glavni kriterij njezinoga odredenja spora-zumijevanje. Zaključuje da su se ti jezici mijenjali jer su uglavnom povezivali zajednice kojima je to povezivanje bilo potrebno, najčešce radi golog opstanka (Peti-Stanic 2008). U kontekstu madarizacije i germanizacije, procesa koji su se intenzivno provodili u hrvatskim i slovenskim zemljama u 19. stoljecu, upravo se inzistiranje na zajedničkome jeziku činilo dobrom strategijom kojom slavenske zajednice mogu zadržati svoju samostojnost unutar vladajucih naroda.
Miroslav Hroch govori o procesu nastajanja nacije, pri čemu posebnu pozornost poklanja »malim nacijama«, neravnopravnim, najčešce potlačenim etničkim grupama, kao što je to bio slučaj sa slavenskim zemljama u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Naciju, pri tome, definira kao veliku društvenu rupu koju karakterizira kombinacija nekoliko vrsta odnosa, a njezino nastajanje (kod »malih naroda«) započinje nacionalnim budenjem kod grupe intelektualaca koji se bave kulturom, poviješcu i jezikom potlačenog naroda (Hroch 2006).
Problemom jezika, njegovog usustavljivanja i odredenja u 19. stoljecu bavili su se i slovenski i hrvatski teoretičari. Jezično je odredenje za njih bilo središte nacionalnog interesa jer je predstavljalo potvrdu njihovog nacionalnog identiteta. Najvecu zaslugu u stvaranju standardnog književnog jezika, ali i očuvanju i širenju ideja o ujedinjenju svih Hrvata na temelju ideje o hrvatskom nacionalnom jedinstvu imao je Ljudevit Gaj. Prihvativši bezrezervno ideju o ujedinjenju svih Slavena, Gaj je očekivao da ce se ovom sveslavenskom pokretu pridružiti i ostali Južni Slaveni. U Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskogpravopisanja Gaj je konstatirao postojanje zasebne slovenske individualnosti te je računao na sudjelovanje Slovenaca u ostvarenju sveslavenske ideje (Gaj 1830, 43). Medutim, 1830. godine se u preporodnim gibanjima u slovenskim pokrajinama javljaju različite orijentacije koje su izazvale prepirke oko oblikovanja jedinstvene latiničke grafije i oblikovanja slovenskoga standardnoga jezika. Preporoditelji iz Koroške i Štajerske bili su skloni povezivanju s hrvatskim susjedima i težili su integraciji, naročito radi brojčane nadmoci Nijemaca i sve jače germanizacije (Stančic 1989). U tom nastojanju posebno su se istakli: Stanko Vraz,3 Davorin Trstenjak,4 Oroslav Caf, Krunoslav/Štefan Kočevar, Franc Miklošič, Josip Muršec, Josip Dobronič, Urban Jarnik, Matija Majar, Jurij Kobe, Jakob Krašnja, Matej Ravnikar i kasnije, Ivan Macun.
Buduci da su navedeni autori prepoznali ideju o mogucnosti jezične integracije sa susjednim, hrvatskim narodom i zalagali se za nju, zanimljivim se činilo promotriti koliko je ta ideja ostavila traga u njihovom literarnom stvaralaštvu. Naime, ako se kao polazište uzme temeljna Herderova ideja da je jezik kritični faktor na temelju kojeg se prepoznaje i definira pojedini narod, tada bi se iz konkretnih radova pojedinih autora trebalo moci iščitati njihov identitet s obzirom na pripadnost odredenom narodu.
Osobni identitet se temelji na ideji o jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od drugih ljudi. On se temelji na tome kako svaki pojedinac vidi sebe, a za to je potrebna i usporedba s drugima. Prema teoriji socijalnog identiteta, članstvo u grupi kod pojedinca se javlja osjecaj pripadnosti. Nacionalni identitet je važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjecaja pripadnosti odredenoj nacionalnoj skupini (Phinney 1990). Postoji nekoliko teorija koje pokušavaju objasniti izvore i doživljaj nacionalnog identiteta. Zajednički nazivnik modernista je njihovo uvjerenje u modernost nacija i nacionalizma; kod etno-simbolista to je naglasak kojeg stavljaju na svoja objašnjenja etničkih prošlosti i kultura; na kraju primordialistima zajednički nazivnik je njihovo uvjerenje u dugotrajnost i prirodne osnove nacija (Özkirimli 2000).
U ovom smo radu odabrali dva putopisa Ivana Macuna, Slovenca koji je zagovarao jezičnu integraciju s Hrvatima i koji je dobar dio života proveo izvan svoje domovine Slovenije, kao primjere tekstova na kojima cemo provjeriti svijest o identitetu i pripadnosti autora slovenskoj zajednici ili široj, panslavističkoj ideji. Odabrali smo tekstove autora koji je u povijesti prepoznat kao preporoditelj i u tom smislu valja podsjetiti na razmišljanje Miroslava Hrocha o formiranju nacije kao o djelovanju pojedinaca čije domoljublje polazi od svijesti o pripadnosti jednoj vecoj zajednici; patriotima koji su najviše razvili nacionalnu svijest i bili spremni aktivno nacionalno djelovati. Procjenjujuci koji su to objektivni odnosi koji su utjecali na intenzitet širenja nacionalne svijesti, Hroch navodi da ih se može identificirati samo neizravno, kroz ponašanje i djelovanje odredenih osoba (Hroch 2006). Nadalje, Joep Leerssen smatra književne tekstove značajnim medijem pri oblikovanju i širenju nacionalnih stereotipa. Devetnaesto stoljece ističe kao doba procvata nacionalnog mišljenja i u skladu s time upozorava da su filolozi književnost držali istinski govorom duha naroda. Pri tome, Leerssen naglašava da treba uzeti u obzir kontekst književnoga teksta, ali i ciljanu publiku (Leerssen 2009a; Leerssen 2009b).
Ivan Macun roden je 23. siječnja 1821. u Trnovcima. Gimnaziju je završio u Mariboru, nakon čega je u Grazu studirao filologiju i pravo. Kao profesor je podučavao u srednjim školama u Celju, Trstu, Zagrebu, Ljubljani i Grazu. Pod utjecajem Stanka Vraza, za kojega je sakupljao narodne pjesme, došao je u dodir s ilirizmom. Propagirao je slovenski jezik. Pisao je školske udžbenike, stvarao slovensku jezičnu terminologiju, pisao je jezikoslovne i kulturno-političke članke koje je objavljivao u slovenskom, hrvatskom i njemačkom tisku. Umro je u Grazu 1883. godine.
Godine 1850. izdao je prvi dio antologije južnoslavenske književnosti Cvetje slovenskigapesničtva. U uvodu je objavio kratak pregled poezije, a osim toga djelo sadrži stručne rasprave, narodne pjesme, pjesme Prešerna, Vodnika i drugih slovenskih, hrvatskih i srpskih autora. Djelo je dobilo negativne kritike, u prvom redu Metelka i Bleiweisa, zato nikada nij e bilo priznato kao školsko gradivo. Nakon ovog izdanja Macun je objavio i nastavak na hrvatskome jeziku Kratko krasoslovje o pesništvu 1852. godine u Zagrebu. Naime, Macun je niz godina djelovao kao profesor klasičnih jezika u Hrvatskoj.5
Njegovo najtrajnije i za Štajerce najznačajnije djelo je Književna zgodovina Slovenskega Štajerja, koje je izdao u Grazu 1883. godine. U njemu navodi pisce koji su živjeli i stvarali u Štajerskoj.
Macun je u djelu Cvetje slovenskiga pesničtva po uzoru na njemačku romanti-čarsku poetiku u slovenski jezik uveo nov, širi pojam lirike. Po njegovom je mišljenju za lirske pjesme značajno to da pjesnik ispovijeda svoje unutrašnje osjecaje i da su u prvom redu namijenjene pjevanju, odnosno da ih se može pjevati. U Beču je izdao dj ela Kratka slovnica jezika gerčkoga i Kraik^a slovnica jezika nemačkog (Šlebinger 2009).
Znatan utjecaj na Macuna imao je Stanko Vraz, pa je u duhu ilirske ideje Macun napisao i niz radova na hrvatskom jeziku. Tako je u hrvatskom časopisu Naše gore list objavio prikaz svojega putovanja u Sloveniju pod naslovom Prizor slovenskega žitja u Bliedu, a u ljetopisu Slovenske matice objavio je putopisni tekst na slovenskom jeziku, Pogled v Pohorje.^
2. Prizor slovenskoga žitja u Bliedu
Putopisni tekst Prizor slovenskoga žitja u Bliedu Macun je objavio u zagrebačkom zabavno-poučnom časopisu Naše gore list. S obzirom na naslov teksta, a i završnu rečenicu To ti je prizor slovenskoga žitja u Bliedu (Macun 1861b, 234), očekivalo bi se da ce autor pisati o ljudima koji žive na Bledu. Medutim, s obzirom na vrijeme u kojem je tekst nastao, ne iznenaduje što se, iako ima i putopisnih dionica, ovdje u prvom redu radi o domoljubnom tekstu, izvještaju s putovanja čiji je cilj domoljubna misija susreta sa sunarodnjacima i istomišljenicima. Buduci da je cilj putovanja istaknuti slovenstvo i (jugo)slavenstvo, autor je iskoristio svaku priliku za isticanje ljepote slovenskih zemalja, njihove prošlosti i uglednih sunarodnjaka domoljuba.
Na samome početku teksta stoji vremenska odrednica »U sried kolovoza 1861«., koja je kasnije još točnije navedena, pa proizlazi da je autor na putovanje krenuo 14. kolovoza. Kao neposredan povod za putovanj e, a time i pisanj e izvj eštaja s tog putovanja, autor pomalo nejasno navodi najavu dogadanja na Bledu, koji ce biti u neposrednoj vezi s idejama panslavizma. Pri tome Macun navodi i svoju političku i domoljubnu motivaciju. Autora je zametalo što su se javili »svi oni mazači, ogovarajuci nas Jugoslavene, a napose Slovence« (Macun 1861a, 224)^ pa je odlučio putovati na Bled.
Bilo je teško ustanoviti o čemu se zapravo radilo jer je to, iz današnje vizure povijesti, ne osobito poznat dogadaj. Riječ je, naime, o »Vseslovenskom shodu«, susretu kojega je, po svemu sudeci, organizirao dr. Lovro Toman, državni poslanik i odvjetnik iz Radovljice. Na susretu se slušalo domoljubne pisce i pjesnike, a najboljima bi se dao lovorov vijenac. Toman je želio od Bleda napraviti »slovensku Olimpiju«, a susreti bi se odvijali svake godine. Dogadanju su bili nazočni narodnjaci iz okolice Ljubljane, Kranja, Trsta i ostalih krajeva u kojima je postojalo preporodno gibanje (Dežman 2004, 365).
Ovim se tekstom Macun otkriva kao rodoljubni putopisac koji najavljeno putovanje poduzima kako bi branio stavove Slovenaca. Time autor zapravo najavljuje patriotski dopis u kojem se može očekivati isticanje važnosti služenja domovini. To se može tumačiti potrebom da se u samoj najavi putovanja stvori u obzoru čitateljskog očekivanja pojam Hrvatske, ali i pojam južnog slavenstva. Time se vidokrug čitateljeva iskustva, ukoliko ima užu percepciju i identifikaciju sebe kao Hrvata, širi na shvacanje i promatranje autora, koji se deklarira kao Slovenac, a i sebe, kao pripadnika južnoslavenske zajednice.
Želeci s njim uspostaviti što bliskiji odnos i zainteresirati ga za svoju temu, Macun se obraca čitatelju. To, medutim, nije klasično komuniciranje, vec su to motivacijska pitanja koja autor postavlja samome sebi u ime pretpostavljene publike. lako jasno kaže da putuje na Bled, iz čega bi logično proizašlo da se radi o mjestu, Macun ima potrebu postaviti pitanje na neobičan način, kao da putopis namjenjuje čitatelju koji za njegovo odredište nikada nije ni čuo: »A šta je Blied? Pak gdje je taj Blied? pitat ce čitatelj, koj bude opazio taj opis« (Macun 1861a, 224). S obzirom na prethodni odjeljak u kojem ističe da ga smeta to što netko ogovara Slovence, jasno je da se Macun osjeca u prvom redu pripadnikom slovenskoga naroda, iako je svjestan onih ideja koje govore da bi se svi južni Slaveni trebali ujediniti pa koristi termin Jugoslaveni. Iz njega izbija nacionalni ponos prema ljepotama svoje zemlje vec u nastavku teksta u kojem se nude osnovne informacije o njegovom odredištu: »Blied ti je selo ležece tik jezera... rajski prediel, prvi i najkrasniji perivoj Kranjske zemlje, ležeci kojih pet urah na istoku od Triglava, kneza slavenskih gorah« (Macun 1861a, 224). Autor nudi geografske odrednice za snalaženje onim čitateljima koji nisu za Bled nikada čuli, ali pretpostavlja da im je poznato gdje se nalazi Kranjska zemlja i Triglav, planina koju smatra poznatom medu svim Slavenima pa ju naziva »knezom slavenskih gorah«. U ovoj metafori može se naslutiti Macunova sklonost uvažavanju elemenata slovenskog, odnosno slavenskog folklora i mitologije utoliko što je Triglav ime troglavog božanstva iz slavenske mitologije.
U nastavku, tekst obiluje informacijama o političkoj situaciji u Sloveniji u vrijeme Bachovog apsolutizma. Navodi opasnost od germanizacije, koja je stalno prisutna u slovenskim krajevima, pa navodi kako postoji mogucnost da ce »jato njemačkih gavranah priljetiti sa zastavom njemačkom te pozobati slovenske pilice« (Macun 1861a, 224). Iako je ilirski pokret nastao u prvom redu kao hrvatski
otpor madarizaciji, ne čudi autorova potreba da svakom prilikom napadne tudinskog vladara koji provodi germanizaciju na slovenskim prostorima. Macun se legitimira kao Slovenac, a iako je upoznat s ilirizmom, prilikama u Hrvatskoj i opasnosti od madarizacije, logično je da ideje o jedinstvu i slobodi formulira na onaj način koji mu se čini prihvatljivim za krajeve kojima prolazi, a koje muči germanizacija. Osim toga, takvi se postupci mogu tumačiti i kao želja autora da djeluje na horizont očekivanja svoje publike utoliko da uzmu u obzir da se i ostali južnoslavenski narodi muče s istim problemima koje imaju i oni.
Ovdje, ujedno, autor nudi malo cjelovitije objašnjenje razloga svojega puto-vanja, koje je upucenom čitatelju njegova vremena po svemu sudeci bilo jasno, ali je današnjem recipijentu, neupucenom u politička zbivanja druge polovice 19. stoljeca, potpuno nejasna. Iz toga proizlazi da je Macun o svojem putovanju pisao u prvom redu kao novinski izvjestitelj. U svojem se izviješcu Macun predstavlja kao slovenski rodoljub, koji želi sudjelovati u političkim zbivanjima svojega vremena, ali želi i publiku uputiti u njih, pogotovo ako se odvijaju u njegovoj domovini.
Autor nije jasno naznačio odakle započinje putovanje, ali na kraju putopisa piše »istim se putem vratismo u bielu Ljubljanu« što znači da je slovenska prijestolnica vjerojatno bila i mjesto početka njegovog putovanja. Tek navodi da su sjeli »na kola pak u Kranj, što ga Njemci zovu Krainburg, a mjestance ležece baš kano na klisurastoj rti medju Savom i utičucom u nju Kokrom, iliti Kukrom, koje njekad imadjaše u sebi gospodare zemlje kranjske« (Macun 1861a, 224). Pri tome nije osobitu pozornost posvetio opisu krajolika, vec je naglasio strašnu vrucinu radi koje su se kupali u »Kukrinom koritu«. Govoreči o nastavku putovanja prema Kranju, Macun navodi još jedno mjesto koje su posjetili. Radi se o spomeniku slovenskom pjesniku Prešernu za kojeg autor piše: »po cieni prvom možda pjesniku liričnom, pisavšem kojim nariečjem jugoslavenskim. Napis izrazuje kako si je želio što mu udes i podieli ,da v domači mu zemlji truplo leži'« (Macun 1861a, 224) Od putopisa je logično očekivati da ce prikaz putovanja biti takav da čitaoci mogu pratiti njegov tijek. Medutim, nejasno je gdje se nalazi spomenik Prešernu koji Macun spominje, jer je spomenik ovom slovenskom velikanu, koji još i danas stoji u Ljubljani pred franjevačkom crkvom, podignut nekoliko godina nakon objave ovoga teksta. Najvjerojatnije se radi o posjetu Prešernovom grobu u Kranju jer, iako to nije naglašeno, impresivni nadgrobni spomenik postavljen je vec 1852. godine. Ovakva nedorečenost u opisu putovanja u raskoraku je i s početnim autorovim obracanjem publici. Iz početnog pitanja »A šta je Blied?« autor po svemu sudeci ne očekuje da je pojam u vidokrugu očekivanja njegove publike, te da ga ondje tek treba uvesti, a s druge strane propušta točnije opisati i ispripovijedati trenutke putovanja koji bi pretpostavljenim čitateljima, barem iz današnje perspektive, mogli biti još manje poznati. Možda bi trebalo uzeti u obzir da Macun piše o pjesniku kojeg smatra jednim od najboljih slovenskih lirskih pjesnika, ali i južnoslavenskih pjesnika uopce, pa postoji mogucnost da
su rodoljubi, koji o ovom putovanju čitaju, dobro upoznati sa svim zbivanjima vezanim uz Prešerna. Načinom na koji piše o njemu Macun sebe, ali i Prešerna, s hrvatskom publikom povezuje pojmom jugoslavenstva, pa stoga pjesnikove riječi ne citira na ilirskom (hrvatskom) jeziku, vec na njegovom materinskom, slovenskom, što je sve u skladu s ondašnjim jezičnim i narodnosnim prilikama.
Nakon, čini se, cjelodnevnog putovanja, pri čemu se o samom putu zapravo i ne doznaje mnogo, slijedi opis noči u gostionici. Putnike je pri odlasku na spavanje omeo dolazak bečkih, gradačkih i praških studenata koji su iz Ljubljane takoder putovali na Bled. Isticanje upravo ovih gradova ponovno je u službi podsječanja na razdoblje u kojem žive, a koje je obilježeno preporodnim gibanjima, kao i na misiju koju si je autor zadao. Spomenuti su gradovi bili žarišta romantičarskih misli i ideja koje su slavenski (hrvatski i slovenski) studenti koji su se ondje školovali upijali i izvještavali inteligenciju u domovini o njima.
Ističuči jezike koji su se čuli u njihovom medusobnom čavrljanju, autor spominje i neke svoje suvremenike, označujuči ih inicijalom: »Tu biaše glas mladoga slovenskoga pjesnika K., pa opet feuletoniste Z., štono je kratkimi nu oštrimi riečmi opisao u Novicah mučitelje Slavenah na državnom saboru u zavjetju Hainovim« (Macun 1861a, 224). Sve njih suvremeni čitatelji, koji se kreču u istim krugovima kao i autor, mogu prepoznati. Tek dvojicu spominje imenom: prof. Mandelca7 i Erjavca,8 »jedina zastupnika prem Slovenca svih onih što su obečali bili, da če doči iz Hrvatske« (Macun 1861a, 224). Iz toga proizlazi da su se Slovenci u Hrvatskoj poznavali i medusobno komunicirali upravo po nacionalnoj osnovi. Po svemu sudeči, dijelili su slične ideje i razmišljali o zajedničkim aktivnostima. Iz ovoga se može zaključiti i da su, unatoč deklarativnom zajedništvu, Slovenci nedovoljno složni kada negdje trebaju javno istupati i braniti svoje stavove. Takoder, možemo zaključiti da nitko od autorovih suputnika nije Slovenac koji živi u Hrvatskoj jer bi on to, bez sumnje, istaknuo.
Sljedeča postaja bila je u Radoljici (Radovljici). Pišuči o tom mjestu, autor ponovno ističe njegov njemački naziv. Opisujuči ovo starodavno mjestašce, Macun govori o prirodi koja ga okružuje i konačno opis koristi u funkciji prikaza putovanja. Način na koji piše o pejzažu ukazuje na to da je putopis romantičarski jer, nakon što geografski točno opiše položaj mjesta, navodi i motive slavne prošlosti i sadašnjosti:
To su ti sjedišta starih slovenskih bogovah, probudivši nam Vodnika, Prešerna, Kopitara, Tomana i ine; tu je narav u svemu veličanstvu, to su čuvari slovenskoga duha, slovenske narodnosti; medju njimi bo najkrepčiji bila dio golemoga njekada, nu sada na sjeveru malo ne do gorah stegnutog slovenstva (Macun 1861a, 225).
Ovdje Macun jasnije upozorava na elemente slovenske mitologije na koje je diskretno ukazao spominjuči Triglav kao kneza slavenskih gora, a na koje če još upozoravati kada bude pisao o Bledskom jezeru.
Macun s društvom nastavlja put uz Savu Dolinku i stiže do mjesta s kojeg vide cilj svojega putovanja: »evo ti pred nami u svoj milini bliedsko jezero, cilj naših željah, alem dragi kamen slovenske, možda i sveslavenske zemlje« (Macun 1861a, 225). Dalje slijedi kratak opis jezera i staroga Bledskoga grada koji se nalazi na stijeni iznad jezera. Tom opisu dodaje još jedan: »A kao najveca krasota toga jezera na zapadno-južnoj strani kano labud u busenu stoji klisura siva i na temenu joj biela crkvica, kipeca u zrak poput dima dižucega se od žrtve k nebu« (Macun 1861a, 225). Promatrajuci ljepotu pejzaža koji ga okružuje, Macun se prisjeca najpoznatijeg slovenskog pjesnika, Franca Prešerna koji »u liepoj slovenskoj pripoviesti Krst pri Savici na kratko opisuje tu pokrajinu, dodavši prije, šta je Črtomira, paganskoga branitelja Slovenstva vodilo, da ide na taj otok, gdje vec onda bijaše hram, posvečen Živi, boginji ljubezni« (Macun 1861a, 225).
Nakon što je čitatelja upoznao s prirodnim ljepotama, autor se usmjerava prema gradicu koji se smjestio na obali jezera. Macun ističe da se radi o turističkom mjestu: »Svake godine dolaze amo gosti, da ozdrave ili se okriepe više od prekrasne naravi nego li od toplicah sa mlačnom vodom oko 18 gradih« (Macun 1861a, 226). Slijedi izvještavanje o putu kojim se krece tako što nabraja kuce kraj kojih prolazi (»Prešernova kuca, Riklov zavod hydropaticni, drvena palačica na svajcarsku, Mallnerova kuca, Niemeyerova vila«). Iz komentara o pojedinim zgradama, koji se odnose na stanare ili njihove goste, može se pretpostaviti da je Macun dobro upoznat sa zbivanjima u tom mjestu ili se usput informirao kod lokalnog stanovništva.
Autorovo društvo srelo je skupinu seljaka iz Bohinja. To je Macunu poslužilo za isticanje još nekih prirodnih ljepota poput slapa Savice, ali i izgleda i osobitosti ljudi: »/_/ gledajuci krasni uzrast gorostasnih tih junačkih gorenacah bohinskih, morao bih priznati, da u takova naroda imade duševne i tielesne snage« (Macun 1861a, 226). Iako u tekstu ne obraca posebnu pozornost prikazu ljudi, Macun na još jednom mjestu ističe karakteristike slovenskoga naroda koje se odnose na pobožnost, a iskazane su u primjedbi »prispiedsmo u selo Bliedsko sa župnom crkvom, dubkom vec napunjenom pobožnoga svieta« (Macun 1861a, 226).
Skupina djevojaka i momaka došla je pozdraviti Lovru Tomana, slovenskog pjesnika kojeg je Macun s društvom vec želio pozdraviti, ali ga nije bilo kod kuce. Ovdje se autor ponovno obraca pretpostavljenoj publici, iz čega se nedvojbeno može iščitati da se obraca hrvatskoj publici: »Pozdrav biaše dvojak; jedno pjesma i to čuj sviete hrvatski - pj esme štokavske kano: Ja sam Slavj an, slavski sin; prodrieše dakle ove pjesmice spojene sa krasnimi hrvatskimi napjevi čak do zabitih tih, najzapadnijih stranah jugoslavenstva!« (Macun 1861a, 226)
Drugi dio putopisa autor je posvetio Lovri Tomanu s kojim su se našli na Bledu. Autor ističe zdravicu Tomanu:
Pisac ovih redakah zahvalnicu napije g. Tomanu u ime svih sabranih u veselom tom družtvu, primamljenih jedno krasotom rajskoga toga slovenskoga predjela a drugo
slavenskim čuvstvom, da se razveselimo jednom slavenski; te misli da če svi prisutni jednoglasno pristati uz njegovu zdravicu, koju u ime članovah g. Tomanu jedno kano njekakom domačinu a drugo kao narodnom našem zastupniku napija; kano domačinu, 52	koji napivši se iz rajske gorenske zemlje pjesničkoga duha, liepo nas napije u svojoj
domovini; a kano zastupniku narodnom, buduči da je on jedini napio se slavenskoga mlieka izmedju svih poslanikah, da zastupanju u Beču poslaviše ih; a tim da ga veča hvala ide, što je on jedini stoječi kano tvrda skala, kojano če i u buduče biti kano što dosada, štit, dika i nada kranjske; pa recimo slovenske zemlje (Macun 1861b, 233).
Zanimljiv se čini način na koji autor govori o sebi i svojoj zdravici. Ovakvim prepričavanjem u 3. licu gubi se neposrednost pričanja i mogučnost da se čitalac poistovj eti s pripovj edačem, kao što j e to bilo moguče u onom dij elu teksta u koj em se autor obratio čitatelju ističuči svoj dojam, što je omogučilo poistovječivanje obzora očekivanja pripovjedača i čitatelja. Ovdje autor radi odmak što može biti u cilju poistovječivanja autora, lika i pripovjedača, ali i mijenja kut promatranja u čitatelja koji se više ne može poistovjetiti s autorom teksta na onaj način na koji je, u nekim prethodnim trenucima, mogao. Takoder, vrijedilo bi promisliti o jeziku na kojem je Macun doista održao zdravicu, za razliku od jezika na kojem piše. Buduči da piše za hrvatsku publiku, djelo koje če biti objavljeno u hrvatskom časopisu, logično je da če ga pisati na hrvatskom jeziku. Mogučim se čini da je Macun svoj zapisani govor preveo sa slovenskoga jezika, što bi bilo logično. Naime, ako je u slovenskoj zemlji, na slovenskom govornom području, jasno je da če, kao Slovenac, koristiti svoj materinski jezik kako bi izrazio poštovanje svojem zastupniku u neprijateljski nastrojenoj njemačkoj skupini u austrijskom Saboru. U ovoj se zdravici Macun očituje i s obzirom na svoj nacionalni identitet. Tijekom cijelog djela, uz manja odstupanja, Macun ističe svoje slovenstvo, ali u kontekstu slavenstva. Ovdje Macun ističe kranjsku zemlju i slovenskog poslanika u Beču. Bez obzira što Macun u govoru ne zaboravlja slavenstvo, on u prvom redu piše o Sloveniji, a moguče je i da je originalni, slovenski govor ne samo preveo, nego i preradio za širu, slavensku publiku, utoliko što hrvatskoj publici neče biti naročito zanimljivo izviješče s putovanja koje je poduzeo Slovenac radi veličanja slovenstva i slovenskih interesa. Medutim, ako se te čitatelje u svakom trenutku podsjeti da su Slovenci i Hrvati slavenska brača, ovakvo izviješče može biti zanimljivo i može potaknuti publiku da zaželi osjetiti isto zadovoljstvo potaknuto borbom za zajednički, slavenski cilj, te na neki teško uhvatljiv način doprinosi osječaju bliskosti tih naroda, što, jasno, nije zajedništvo, ali je svakako više od samog geografskog položaja koji ih definira kao susjede.
Nakon zdravice Tomanu, uslijedila je zdravica Janezu Bleiweisu koju je, po svemu sudeči, izrekao netko drugi, a ne putopisac, inače se pretpostavlja da bi i ona bila detaljnije prepričana u tekstu. Zdravice i govori koje je Macun u ovome tekstu još opisao obiluju isticanjem slovenstva i slavenskih ideja, pa cjelokupni tekst dobiva predznak političkog programa koji je upakiran u putopisni tekst. Naročito to do izražaj a dolazi u Tomanovom govoru u kojem izlaže o temi koja se tiče hrvatskog naroda. On govori o »literaturi Jugoslavenah«, spominje
dakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, utemeljitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i nastavlja: »I nas Slovenacah plemeniti Mecenat nije zaboravio, pozvao je i nas u maternji njezin naručaj« (Macun 1861b, 233).
Macun piše o pejzažu u romantičarskom duhu, opisuje nocni ugodaj na jezeru ističuci, pri tome, domoljubne motive: »Sunca nestane, zviezde krugom kruže pred očima, pjesme ore se, družtvo diše svetim nadahnutjem slavenskim, a jezero mirno sluša sva ta čudesa /^/«(Macun 1861b, 234) Pišuci o vožnji jezerom, Macun se ne zadržava samo na mitološkoj prošlosti Slovenaca, vec podsjeca i na relativno nedavnu prošlost: »Ovaj ti je križ na onom mjestu stavljen, gdje je ženska svjetina bliedska koncem ljeta 1812. prepriečila Francuzom i kukavnim izdajicam domacim, hotecim na otok, da na korist francuzke vlade opliene bogatu riznicu« (Macun 1861b, 234). Ovim prisjecanjem na dogadaje iz neposredne prošlosti podsjeca se na domoljublje koje je postojalo u slovenskom narodu i prije preporodnih gibanja, kad su se Slovenke suprotstavile Francuzima. Takoder, ovo je i prilika da se, neizravno, nešto kaže o ženama koje žive na području Slovenije, a koje su, po svemu sudeci, odlučne i hrabre u obrani svojeg zavičaja, ali i pobožne jer su se ustale u obranu crkvenoga blaga.
Ovaj putopis Ivana Macuna predstavlja patriotski dopis kojim se ovaj rodoljub, po nacionalnosti Slovenac, javio u hrvatskom časopisu. Prikazujuci svoje putovanje, Macun osobito ne usmjeruje svoju pozornost na itinerarij, niti na krajolik kojim putuje, vec je u usredotočen na svoju misiju, sveslavenski susret na kojem ce susresti druge slavenske, u prvom redu slovenske rodoljube. U skladu s tim zadatkom, Macun primjecuje samo ono što se može tumačiti kao dokaz ili svjedočanstvo patriotizma, bilo da se radi o mitološkoj ili stvarnoj prošlosti, ili o sadašnjosti. Ovaj tekst ima vidokrug očekivanja u skladu s političkom i društvenom klimom onoga vremena, utoliko što je više-manje sva hrvatska književnost 19. stoljeca društveno i politički angažirana. Pisali su svi koji to mogu kako bi svoje sunarodnjake osvijestili o tome u kakvim vremenima žive, odakle prijeti opasnost i što im je činiti. Macun s ovim dopisom nije iznimka. Zbog toga je ovaj tekst donekle stran današnjem implicitnom čitatelju jer je velik broj informacija koje Macun nudi nepotpun i današnji ga čitatelj, na temelju svojeg iskustva i očekivanja, ne može nadopuniti bez veceg angažmana. Zbog toga se Macunovo djelo može promatrati samo kao osobno svjedočanstvo jednog društveno i politički angažiranog pojedinca koji u prikazu svojega putovanja nedvosmisleno ističe svoj nacionalni identitet. Iako ističe slavenstvo kao svoju osnovnu odrednicu, ali i pojam nadreden svim pojedinačnim etničkim skupinama, iz njegovih se postupaka i opisa vidi da slovenske zemlje doživljava kao svoju domovinu. Sklon je promatrati Hrvate kao slavensku bracu, prihvacati njihove ideje i odati im priznanje za zasluge, pri čemu želi upoznati hrvatsku javnost s preporodnim aktivnostima koje se odvijaju u njegovoj domovini. Dati uvid u preporodna zbivanja čini mu se važnijim od prikaza ljepota zemlje u kojoj je boravio, a koja obiluje lijepim krajolikom podesnim za romantičarsko
povezivanje s legendama i mitskom prošlošcu. Iz njegove autorske strategije vidi se da je vecu pozornost posvetio izravnom prikazu stvarnih dogadaja i onih iz povijesti nego slikovitosti izraza pa on, očito, više namjerava djelovati podacima nego estetskom razinom teksta.
3. Pogled v Pohorje
Macunov putopisni tekst Pogled v Pohorje objavljen je u Letopisu Matice slovenske. Buduci da je pisan slovenskim jezikom, ovaj je putopisni tekst upucen drugoj publici nego što je to bio slučaj s prethodnim izvješcem s putovanja. Buduci da je autor objavio i putopisni tekst na hrvatskom jeziku u hrvatskom časopisu, a pisao je o dogadanjima u Sloveniji, željeli smo usporediti i provjeriti kako ce autor prikazati slovenske zemlje i ljude slovenskoj, a kako hrvatskoj čitalačkoj publici.
Svojoj čitalačkoj publici, oformljenoj na romantičarskoj književnosti, Macun želi ugoditi vec u prvoj rečenici svoga putopisa najavom da Pohorje nije samo zemljopisni pojam »nego sega globoko v misli, v narono vero in v poslovice daleč okrog 7^7« (Macun 1869, 86). Macun ovim svojim putopisom ne može ponuditi sliku dalekih krajeva i tako privuci čitatelja. On nudi nešto drugo: Pohorje koje uistinu ne može zamijeniti egzotiku nepoznati predjela, medutim, privlačnost koja dolazi od daljine može zamijeniti dojmom koji ostavlja na posjetioca. Macun je »svetega straha poln stopal skozi temne in vedre, nizke in visoke njegove planine« (Macun 1869, 87). Za njega je to »sveta slovenska zemlja«.
Odmah nakon ovakvog uvoda, autor navodi i poslovice i izreke koj e su vezane uz Pohorje, ističuci kako su proširene i u krajevima koji su prilično udaljeni od te planine: »Poslal sem ga v Pohorje po smolo; šla je v Pohorje za njega; daleč je kakor v Pohorje« (Macun 1869, 86). Ovo je mjesto u tekstu u kojem se pretpostavlja da je u čitalačkom iskustvu jasan frazem kojeg pisac koristi. Ovaj frazem ne može biti u jezičnom inventaru čitatelju koji ovu planinu poznaje samo kao geografski pojam, a to, dalje, uzrokuje nerazumijevanje autorove potrebe da ode, čak dva puta, u šetnju tim krajem. Naravno, pisac upozorava da je frazem poznat uglavnom Štajercima, čime bitno sužuje svoju publiku. Medutim, time što je frazem poznat Štajercima, Macun ne isključuje hrvatske čitaoce koji žive u krajevima uz granicu sa Štajerskom kao moguce korisnike teksta, utoliko što se može pretpostaviti da je pogranično stanovništvo koristilo slovenski jezik i poznavalo štajersku frazeologiju, barem onu koja se odnosila na toponimiju. Tu mogucnost dozvoljava i Macun: »7^7 te in druge izreke čuješ po jutarnji strani slovenskih goric, in tudi po krajih, odkoder ti nikdar nije videti tega pogorja 7^7« (Macun 1869, 86).
Da bi se mogao razumjeti interes za Pohorje, treba se prisjetiti činjenica koje su oblikovale obzor očekivanja čitalačke publike za koju je Macun ovo djelo pisao. Još tijekom 19. stoljeca Pohorje je opisano kao mračna šumska divljina, u kojoj vlada velika i strašna tišina. Ovo j oš neistraženo područj e mamilo j e romantičarske
pisce koji u Pohorju i njegovim stanovnicima vide arhetip pokrajine koju nije dodirnula civilizacija. U to su vrijeme na Pohorju znali zalutati i oni koje je pratio glas dobrih poznavatelja te planine (Vresnik 2005).
Prvi autorov susret s Pohorjem dogodio se u vrijeme njegova školovanja u Mariboru. Pripovijedajuci o svojem školovanju, Macun koristi priliku da ponudi neke podatke o sebi i svojem podrijetlu. Tako doznajemo da je živio »med srednjimi Pesničarji, med katerimi se je rodil pisavec teh vrstic« (Macun 1869, 86). Osim za pokrajinu u kojoj se autor rodio, doznajemo i o njegovom školovanju i o njegovim učiteljima. Očekivano, autor je svoje učitelje podijelio s obzirom na jezik kojim su se koristili, pa tako navodi da »taj čas nisem nikdar slišal iz nobenih ust bivših mi učiteljev ni le ene slovenske besedice, plavalo se je le po nemškem širokom morju« (Macun 1869, 87). Učitelje koji su predavali na njemačkom jeziku autor ne navodi punim imenom, vec im navodi samo inicijale. S druge strane, navodi puna imena profesora koji su podučavali na slovenskom jeziku (poput »Zupančiča i Davorina Trstenjaka«), navodeci pri tome da su »tudi Slovence omenjevali kot ljudi, katerih je na svetu /_/« (Macun 1869, 87).
Nakon evociranja školskih uspomena, što čini svojevrstan okvir ovoga putopisa, autor priča o svoja dva izleta na Pohorje. Na putovanje ga je potaknuo vec spomenuti frazem koji je često slušao i u svom rodnom kraju, a koji mu se činio prilično nejasan: »zakaj Slovenci v Pohorje hodijo po smolo« (Macun 1869, 87). Na ovom se mjestu mogu poklopiti obzori očekivanja autora i publike kojoj frazem nije poznat, utoliko što pisac odlazi na putovanje kako bi otkrio značenje frazema, odnosno, sebi, a time i čitaocima koji se poistovjecuju s putopiscem, stvorio iskustvo koje su, po svemu sudeci, prethodne generacije sažele u frazem.
Macun opisuje svoje prvo putovanje na koje je išao u vrijeme kada je radio kao pravnik u Grazu. Putovanje je započeo navečer, a nakon loše prospavane noci, krenuo je na put.
Ubrzo je našao i suputnika, »nekega kmeta iz Mozirja kateri je todi na poti bil proti domu« (Macun 1869, 88). Medutim, suputnik mu nije bio po volji jer
ta človek bil je živa podoba spakedrane takratnje slovenske lege; naučil se je bog naj si ga ve al v velikem Mozirju, al pri vojski al kje nekaj nemški lomiti, pak se mi je neumnež sitni s temi ukradenimi cunjami zmiraj tek zmiraj nudil; čudno me je s početka gledal, da nikakor nisem rad poslušal tega lamanja, te teritvi jezične (Macun 1869, 88).
Nacionalno osviještenom Slovencu suputnik je postao puno draži kada mu je na slovenskom jeziku ispričao narodnu pripovijetku za koju autor kaže da ju je u Velenju zapisao u dnevnik, a u cij elosti je donosi u svom putopisnom zapisu. lako j e, po svemu sudeci, Macun zapisanu pripovijetku smatrao slovenskom narodnom, inačicu ove bajke napisala su braca Grimm. Ne čini se osobito čudnim činjenica da se jedna bajka smatra svojinom njemačke i slovenske usmene književnosti jer su slovenske zemlje stoljecima vezane uz austrijsku kulturu pa je logično da su se
usmenom predajom bajke u svojim osnovnim motivima prenosile u razne krajeve u kojim se govorilo istim jezikom i u kojima su stanovnici dijelili slične kulturne i društvene obrasce.
Seljak je priču dovršio kada su stigli u dolinu, do Slovenj Gradeca, o kojem autor pripovijeda povijest od njegovih početaka, 1316. godine. Najprije podsjeca na raspravu Nijemaca Schreinera i Muchara koji su se sporili o imenu grada koje je tada glasilo Gratz ili Graetz. Takoder, navodi kako su se vladari nazivali Slovenjgraški ili Windischgratz. Prolazeci po naselju u kojem »ni sem mogel kaj zaslediti domačega, slovenskega«, Macun se prisjeca Trstenjakove rasprave da »ime 'Slovenji' Gradec ni v zvezi z besedo Slovenci nego da se ima izpeljevati od sanskrtske korenike 'sru', 'slu' tečem, tedaj 'Vodeni Gradec'« (Macun 1869, 90). Ovdje se autor ponovno legitimira kao domoljub koji ironično ističe germanizirano stanovništvo i germanski duh inače slovenskog mjesta. Ništa privlačno ne vidi Macun niti u župnoj crkvi čiju unutrašnjost, takoder, opisuje ironično:
ostrmel sem grdih lik in kipov po cirkvi; dobro je, da siromaki ne gledajo toliko v obličje koliko na roke darežljive gospe na velikem oltarju, drugači bi pač gotovo bili pobegli od tega grdo nametanega obraza; tudi beraču nobenemu menda takrat ni mogla priti nikakšna slaba misel, ko je pri sosedi gledal une dve goli tirolski valjuški (Macun 1869, 90).
Drugi put, Macun je putovao na Pohorje dvije godine kasnije, nakon što je neko vrijeme boravio u Celju i naveo da je »malo časa skušal lepo nadarjene mladenče buditi na čudoreden in znanstven, pak tudi na naroden razvitek /_/« (Macun 1869, 90). Ponovno je putovanje započeo u Velenju gdje je nocio na istom mjestu na kojem i prije dvije godine. Romantičarska književnost na koju je navikla njegova čitalačka publika donosi brojne začudne, u najmanju ruku, neobične likove. Macun na Pohorju nije mogao sresti baš takvu kolekciju žitelja ili prolaznika, on je nastojeci ici tim tragom ipak našao dovoljno neuobičajen lik da je mogao očekivati zanimanje svojih čitalaca. Riječ je o čovjeku što ga je susreo u gostionici koji, iako je bio odjeven kao seljak, nije se činio takvim, pa ga je Macun upoznao.9 U razgovoru s njim uspio je doznati da se zove Jurij Vodovnik i da piše pjesme. Macun ovdje govori o tome da je 1862. čitao njegov životopis, ali ne donosi podatke o tome, vec ističe domoljubne dijelove njegova teksta poput: »na daleč proti izhodu, jugu in zahodu veliko lepih polja, visokih planin štajerskih, hrvaških, kranjskih, kakor tudi nekoljko koroških vidi« (Macun 1869, 92).
Na Pohorju je Macun susreo i čovjeka koji je putovao u Ribnicu. Razgovarajuci s njime o pohorskim jezerima, Macun nam prenosi narodna vjerovanja koja kažu da su jezera toliko duboka da nitko nikada nije našao dno, odnosno, da u njima stanuje »povodnji mož, kateri je v teh jezerih doma hudo razsaja in grozno nevihto dela, ča ga kdo vznemiruje« (Macun 1869, 94). Motiv »povodnega
moža« (vodenjaka) potječe iz slovenske narodne bajke iz Prekmurja. Motiv je u umjetničkoj književnosti koristio najpoznatiji slovenski pjesnik France Prešeren. Napisao j e istoimeno dj elo koj e se smatra prvom slovenskom baladom. U baladi j e koristio narodni motiv »povodnog moža«, a sadržajnu osnovu za djelo Prešeren je preuzeo iz djela J. V. Valvasora Slava vojvodine Kranjske.
Korištenjem bajki i motiva iz slovenskoga folklora Macun se približava čitatelju čije se književno obrazovanje svodi na usmenu književnost ili je odrastao u okruženju u kojem se uglavnom primalo takvu vrstu književnosti. Buduci da je stanovništvo slovenskih zemalja, koje je, po svemu sudeci, vecinska publika na koju Macun u ovom tekstu računa, treba imati na umu da se uglavnom radi o seoskom stanovništvu koje nije imalo priliku obrazovati se. Logično je očekivati da ce takva publika djelo lakše prihvatiti ako se, barem dio njega, uklapa u obzor njihova očekivanja, koji se formirao na djelima usmene književnosti, u velikoj mjeri temeljenoj na legendi, bajci i pjesmi. S druge strane, sve to može biti i poziv čitalačkoj publici da se prisjeti svoje prošlosti koja je pisana i u legendama koju su starije generacije poznavale, a oni je zaboravljaju.
Macun uspostavlja poseban odnos izmedu pojedinih pojava u prirodi i čovjekovog raspoloženja koje priroda može mijenjati ili podupirati. Opise prirode Macun koristi kako bi istaknuo poneki domoljubni motiv iz slovenske prošlosti. Nakon što je u osnovnim crtama opisao što se sve može vidjeti s vrha Pohorja, Macun se obraca čitatelju: »Al bi Vam šte našteval, katera mesta da se vidijo? Pojdite sami tam, pak bote videli /_/« (Macun 1869, 95).
Macun se ovim putopisom predstavlja slovenskoj publici kao slovenski pisac. U ovom je tekstu puno manje izraženo insistiranje na nacionalnom ponosu i isticanju nacionalne svijesti, te veličanje politički angažiranih suvremenika u odnosu na putopis pisan za hrvatsku publiku. U prethodnom se putopisu Macun legitimira kao Slovenac koji je čuo kritike upucene pripadnicima južnoslavenskih naroda, naročito slovenskoga pa je imao potrebu obraniti nacionalni ponos i napisati izrazito nacionalno oboj ani tekst u obliku putopisne proze. S druge strane, njegov je slovenski putopis motiviran frazemom koji je uobičajen u slovenskoj frazeologiji, a odnosi se na mjesto za koje su iskazivali interes mnogi romantičari. Buduci da se radi o prostoru koji je nepoznat, jasno je da golica maštu Macunovih suvremenika. Zbog toga je Macun odabrao upravo ovo, po svemu sudeci opasno odredište.
Atmosferu mističnosti, koja je bila poželjna u okviru romantičarske poetike, Macun održava koristeci mitološke elemente zasnovane na slavenskoj i slovenskoj mitologiji, bajke i legende. To čini tako što prenosi cjelovitu bajku koju mu suputnik pripovijeda, priča o povodnom možu koji živi u planinskom jezeru i podsjeca na jednu žrtvu planine koja je život izgubila u Dravi.
lako se ovaj putopisni tekst bavi izletom u mistične kraj eve, izlet u planine smatra se tipičnim slovenskim itinerarijem. Velik broj hrvatskih Slovenaca legitimira se upravo potrebom za odlaskom u planinske krajeve. Osim toga, Macun
ističe svoju nacionalnu svijest opisujuči svoje suputnike. Tu je seljak koji mu nije ugodno društvo dok govori njemačkim jezikom, ali kada progovori slovenskim i to pričajuči slovensku narodnu priču, puno mu je draži. Takoder spominje i pjesnika koji je poznat u pohorskom kraju, naročito po tome što piše nacionalno osviještenu poeziju. Iz njegovih stihova, koje Macun navodi, vidi se da ne insistira samo na slovenstvu, več prihvača, kao što je to slučaj u putopisu na hrvatskom jeziku i južnoslavensku ideju.
4. Zaključak
S obzirom na sagledane značajke oba putopisa, Macun se identificira kroz slovenski nacionalni identitet. Birajuči slovenski itinerarij o kojem piše na slovenskom, ali i hrvatskom jeziku, ističuči slovensku nacionalnu svijest i stavljajuči je u opoziciju s germanskom, veličanjem istaknutih suvremenika, ali i promatranjem i zapisivanjem svjedočanstava o narodnom životu i kulturi. Osječaj slovenskoga nacionalnoga identiteta Macun potvrduje u dijelovima teksta u kojima ističe različitost; on koristi svaku priliku da napadne tudinskoga vladara, on pristaje uz hrvatsku braču, ali u prvom redu zato što su na istoj strani. Iz onih dijelova teksta u kojima Macun piše o potrebi za zajedništvom u borbi za istu ideju, opet se može iščitati stav prema kojem Macun ne dvoji oko svojega slovenskoga identiteta. Dakle, Macun se identificira kao Slovenac koji uvažava ostale južnoslavenske narode i nema ništa protiv zajedništva s njima, ali bez poistovječivanja s njima, odnosno, uz zadržavanje svijesti o vlastitom, slovenskom identitetu. Bliskost naroda i njihovih pripadnika je poželjna, ali tek nakon uspostave i osvješčivanja njihovih zasebnih identiteta. Tim jasnim, izdiferenciranim stavom, Macun se odjeljuje od zamagljenih i često neprovidnih ideja o mogučem zajedništvu svih, a poglavito južnih Slavena. Macun jest za bliskost, ali ju pragmatično doživljava kao uvjet opstanka pred germanizacijom i madarizacijom. To u večoj mjeri dolazi do izražaja u putopisu Prizor slovenskoga žitja u Bliedu gdje Macun jasno ističe germansku prijetnju metaforom u kojoj Slovence (ne Slavene) naziva piličima. Macun za južne Slavene koristi termin Jugoslaveni, ali pri tome Slovence ističe kao zasebni dio zajednice koje povezuje zajedničko podrijetlo. Sličnost s ostalim južnoslavenskim narodima, ponajviše s Hrvatima koji su im bili najbliži susjedi i koji su s njima dugi niz godina dij elili sudbinu u okviru Austro-Ugarske Monarhij e, potaknula je Macuna, ali i ostale preporoditelje na zajedništvo kojem je cilj bio udaljiti se od germanskog utjecaja. Pogotovo u novijoj povijesti južnoslavenskih naroda do izražaja dolazi pragmatičnost panslavizma. Unatoč svim onim značajkama koje Macun u svojim putopisima ističe kao temelj za zajedništvo (jezik, običaji, podrijetlo i, uostalom, zajednički protivnik), došlo je do razlaza južnoslavenske zajednice upravo na temelju doživljavanja nacionalnoga identiteta kao odrednice po kojoj su se pojedine socijalne grupe počele razlikovati jedne od drugih.
Misli koje proizlaze iz Macunovih tekstova bliske su etno-simboličkoj perspektivi nacionalnog identiteta, pri čemu se uporište za takav stav kod Macunovih tekstova prepoznaj e u činjenici da naglašava ulogu vrij ednosti tradicij e, simbola i mita. Cijeli putopis Pogled v Pohorje usmjeren je upravo na isticanje ljepote ovoga dijela Slovenije. Osim što naglašava ljubav prema slovenskom jeziku i s negodovanjem piše o suputnicima koji su skloni konverzaciji na njemačkom jeziku, Macun velik dio teksta posvecuje i narodnim predajama poput onoj o Povodnom možu i ostalim frazemima u kojima se referira na Pohorje. Slično čini i u putopisu Prizor slovenskega žitja u Bliedu u kojem ističe slavensko podrijetlo slovenskoga naroda u priči o Črtomiru, o poganskoj božici ljubavi, Živi i Triglavu, simbolu svih Slovenaca. Velik značaj Macun pridaje i opisima i objašnjenjima suvremenijih simbola kojima je istaknuto slovenstvo poput priča o Slovenkama koje su zaustavile Francuze, te ističe one koje smatra važnima za stvaranje svijesti
0	slovenskoj naciji: Franca Prešerna, Luku Tomana i ostale. On veliku vrijednost pridaje vlastitome jeziku, mitovima koje opisuje i poslovicama tipičnima za slovenski etnički prostor i na temelju toga se prepoznaje kao Slovenac, blizak Slavenima s kojima dijeli mit o zajedničkom (ilirskom) podrijetlu, ali potpuno otuden od nadredenog germanskog naroda.
Pišuci na hrvatskom i slovenskom jeziku, te objavljujuci na oba jezična područja, Macun gradeci identitete prilaže poznavanju tih naroda i razvoju njihovih kultura. Može biti da j e upravo to nj egovo nastoj anj e da mu tekstovi budu od koristi za ideju za koju se zalagao, što je, izvjesno za njega bilo iznad postizanja estetskih razina, rezultiralo time da kulturna povijest dvaju naroda bilježi njegovo postojanje, ali se ne bavi njegovim djelom. Stoga, pri valorizaciji njegovoga rada, umjesto naglaska na estetskoj i umjetničkoj komponenti, treba istaknuti njegov doprinos i zalaganje za uporabu narodnoga jezika i širenje ideja o zajedništvu na širu čitalačku publiku kojoj su njegovi tekstovi bili namijenjeni.
Notes
1	Ovakvo Herderovo shvacanje usmjerilo je cjelokupno europsko promišljanje naroda i nacija (Švoger 1998, 458; Herder 1803).
2	On je preuzeo teoriju o tome da Kranjci, Korošci, donji Štajerci i kajkavski Hrvati pripadaju istom jezičnom području (Zajc 2006, 32).
3	Stanko Vraz (Cerovec pri Ljutomeru, 1810. - Zagreb, 1851.). Pjesnik, sakupljač narodnog blaga, glazbeni kritičar. Bavio književnošcu i filologijom. za vrijeme studija filozofije i prava u Grazu upoznao je Ljudevita Gaja koji ga je oduševio svojim idejama. Njihov razgovor potaknuo je Vraza na putovanje po Hrvatsk^j, gdje se predstavljao kao slovenski pjesnik i sakupljač narodnoga blaga. Oduševljen ljudima i krajevima kojima je prolazio, Vraz je s odobravanjem promatrao preporodni zanos koji se širio i sve je više mogucnost razvoja slovenskih zemalja vidio upravo u spajanju s Hrvatskom. S druge strane, Ljudevit Gaj i Dragutin Rakovac vidjeli su uVrazu osobu koja bi trebala pokušati pridobiti štajerske Slovence za ilirsku ideju. Godine 1839. Vraz se preselio u Hrvatsku. I nakon preseljenja, ostao je glavni propagator ilirske ideje u Sloveniji i održao je vezu s Prešernom. Pokrenuo je i uredivao najozbiljniji književni časopis preporodne epohe Kolo u razdoblju od
1842. do 1851. Od 1846. bio je tajnik Matice ilirske. lako je svoje književno stvaralaštvo započeo u Sloveniji, kao profesionalni književnik ostvario se u Hrvatskoj (Kržišnik-Bukič 2006, 75; Šidak 1988).
4 Davorin Trstenjak(Krčevina na Štajerskem, 1848. - Zagreb, 1921.), pedagog i pisac. Bio je ugledni prosvjetni djelatnik koji je radio u Dugoj Resi, Karlovcu, Kostanjevici i Gospiču. Trstenjak je bio priznati pedagog u Hrvatskoj. Redovito se javljao u hrvatskim časopisima, gdje je pisao tekstove cojima je nastojao unaprijediti učiteljsku struku, popraviti status učitelja i osvježiti podučavanje novim nastavnim metodama (Kržišnik-Bukič 2006, 66; Frankovič 1978).
5
Macun je jedan od brojnih slovenskih intelektualaca koji je djelovao i na hrvatskim prostorima. O njihovom životu i djelovanju, ali i pitanju njihovog identiteta pisala je Vera Kržišnik Bukič koja ističe prisutnost Slovenaca na prostoru cijele današnje Republike Hrvatske (Kržišnik-Bukič 1998). Takoder, autorica navodi značajan broj intelektualaca, medu njima i književnih djelatnika, koji su bili aktivni na prostoru današnje Republike Hrvatske (Kržišnik-Bukič 1994/95, 86) i naglašava potrebu za daljnjim istraživanjem upravo onih pojedinaca koji su živjeli na području grada Zagreba (Kržišnik-Bukič 1993).
Uz druge slovenske profesore, umjetnike i pisce koji su djelovali na prostoru Hrvatske, Macuna ističe i Vera Kršinik-Bukič u svojem radu O slovencih in slovenstvu na Hrvaškem od nekdaj do danes (Kržišnik-Bukič 2006, 66-67). O njemu i o njegovom djelovanju pisao je Emilijan Lilek, prikazujuči i rad drugih Slovenskih profesora koji su podučavali u srednjim školama na prostoru današnje Hrvatske (Lilek 1933).
Valentin Mandelc (Kranj, 16. veljače 1837. - Karlovac, 12. svibnja 1872.), pripovjedač i prevoditelj. U Beču je studirao klasičnu filologiju i slovenistiku. Kao profesor službovao je u Varaždinu i Karlovcu. Pisao je pjesme, pripovijetke, prevodio je dramska djela, uglavnom s francuskog jezika (Koblar 2009).
Fran Erjavec (Ljubljana, 4. rujna 1834. - Gorica, 12. siječnja 1884.) biolog i pripovjedač. U Beču je studirao prirodopis, a nakon završenog studija službovao je kao profesor u Zagrebu i Gorici. Mnogo je putovao, naročito po slovenskim krajevima. Zanimao se za prirodu, folklor i narodni izričaj (Grafenauer 2009).
VodovnikJurij, (Skomarje, 22. travnja 1791. - 17. prosinca 1858.). Čitati je naučio kuči. Buduči da je bio boležljiv pa je tkao kod kuče Svoje je pjesme davao ili prodavao i od toga je živio. Opisivao je vlastiti i narodni život na Pohorju (Cvetko 2009).
Literatura
Dežman, J. (ur.), 2004. Bled tisoč let: Blejski zbornik 2004. Didakta, Radovljica.
Cvetko, J. Jurij Vodovnik kot avtor in pevec svojih pesmi, http://www.etno-muzej. si/pdf/0354-0316_12_Cvetko_Jurij.pdf (12. travnja 2009.).
Frankovič, D., 1978. Davorin Trstenjak:borac za slobodnu školu:1848-1921. Školska knjiga, Zagreb.
Gaj, Lj., 1830. Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja. Tiskarnica Kra^ev-skog vseučilišča, Budim.
Grafenauer, l., 2009. Erjavec Fran. Slovenski biografski leksikon, http://nl.ijs.si/ fedora/get/sbl:0434/VlEW/ (17. siječnja 2014.).
Herder, J. G., 1803. Outlines of a Philosophy of the History of Man. Luke Hansard, London.
8
9
6
7
Hroch, M., 2006. Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi. Srednja Europa, Zagreb.
Katičic, R., 2001. Kroatistika na slavističkom obzorju. U Drugi hrvatski slavistički
kongres, Zbornik radova II. Zagreb, 569-582.	^^
Koblar, F., 2009. Mandelc Valentin. Slovenski biografski leksikon, http://nl.ijs.si/fe-dora/get/sbl:1557/VIEW/ (17. siječnja 2014.).
Kržišnik-Bukic, V., 1993. Slovenski gostinci in pomen slovenskih gostiln v Zagrebu v 30-tih letih 20. stoletja. Razprave in gradivo - Revija za narodnostna vprašanja / Treatises and Documents - Journal ofEthnic Studies 28, 136-142.
Kržišnik-Bukic, V., 1994/95. Okvirni pregled poteka, vzrokov in pomena izseljevanja Slovencev na Hrvaško. Razprave in gradivo - Revija za narodnostna vprašanja / Treatises and Documents - Journal ofEthnic Studies 29-30, 85-92.
Kržišnik-Bukic, V., 1998. Slovenci na Hrvaškem in slovensko narodno vprašanje. Razprave in gradivo - Revija za narodnostna vprašanja / Treatises and Documents -Journal of Ethnic Studies 33, 7-30.
Kržišnik-Bukic, V., 2006. O Slovencih in slovenstvu na Hrvaškem od nekdaj do danes. U K. Munda Hirnök & M. Ravnik (ur.) Slovenci na Hrvaškem: dediščina in sedanjost. Slovensko etnološko društvo, Ljubljana, 15-87.
Leerssen, J., 2009a. Odjeci i slike: refleksije o stranom prostoru. U Dyserinck, H., Fischer, M. S., Leerssen J. T., Moura J.-M., Pageaux, J.-H. & Syndram, K. U. Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju. Srednja Europa, Zagreb, 83-97.
Leerssen, J., 2009b. Retorika nacionalnog karaktera: programatski pregled. U Dyserinck, H., Fischer, M. S., Leerssen J. T., Moura J.-M., Pageaux, J.-H. & Syndram, K. U. Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju. Srednja Europa, Zagreb, 99-124.
Lilek, E., 1933. Slovenski v tujini službujoči šolniki. Samozaložba, Celje.
Macun, I., 1861a. Prizor slovenskoga žitja u Bliedu. Naše gore list 28, 224-226.
Macun, I., 1861b. Prizor slovenskoga žitja u Bliedu. Naše gore list 29, 233-234.
Macun, I., 1869. Pogled v Pohorje. Letopis Slovenske Matice, 86-97.
Özkirimli, U., 2000. Theories of Nationalism. A Critical Introduction. St. Martin's Press, New York.
Peti-Stanic, A., 2008. Jezik naš i/njihov. Vježbe izporedbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa. Srednja Evropa, Zagreb.
Phinney, J. S., 1990. Ethnic Identity in Adolescents and Adults: Review of Reserch. Psyhological Bulletin 108, 499-514.
Stančic, N., 1989. Gajeva ,JošHorvatska nipropala' iz 1832-33. Globus, Zagreb
Šidak, J., 1988. Hrvatski narodni preporod - ilirski pokret. Školska knjiga, Zagreb.
Šlebinger, J., 2009. Macun Ivan. Slovenski biografski leksikon. http://nl.ijs.si/ fedora/get/sbl:1505/VIEW/ (30. studenoga 2013.).
Švoger, v., 1998. Recepcija Herdera u hrvatskome narodnom preporodu na temelju Danice ilirske. Časopis za suvremenu povijest 30, 455-478.
Vresnik, O., 2005. Pohorje - časovnost nečasovnega. U B. Čas Strukture prostora in časa. Kamniški secieleški zbornik. Šolski center Rudolfa Maistra, Kamnik, 195-202.
Zajc, M., 2006. Kje se slovensko neha in hrvaško začne. Modrijan, Ljubljana.