Received: 2015-7-11	DOI 10.19233/AH.2016.19
Original scientific article
LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG
Saša MILIC
Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, Studijski porgram za pedagogiju, Danila Bojoviča bb, 81400 Nikšič, Crna Gora e-mail: sasamilic@ac.me
SAŽETAK
Cilj ovog naučnog rada bio je da se istraži presudan doprinos Petra I Petroviča Njegoša (kasnije kanoniziran pod imenom Sveti Petar Cetinjski) na državni, civilizacijski i gradanski razvoj crnogorskog društva, kao i da se sagledaju veze i uticaji drugih država na istorijski trenutak u kome je Petar I vladao. U ovom radu smo koristili istorijsko-pe-dagoški metod istraživanja. Činjenice potrebne za interpretaciju značaja, misli, ideja, ličnosti i društveno-istorijskih i kulturnih prilika u Crnoj Gori u doba Svetog Petra Cetinjskog utvrdene su istorijskom metodom.
Ključne riječi: Sveti Petar Cetinjski, Crna Gora, prosvjeta, štamparija, poslanice, pje-sme, zakonik
LA PERSONALITA E L'OPERA PEDAGODICA DI SAN PIETRO DI CETINJE
SINTESI
Con ilpresente saggio si intende esaminare il contributo decisivo che Petar I Petrovič Njegoš (in seguito venne santificato con il nome di San Pietro di Cetinje) ebbe sullo sviluppo statale, civile e civico della societä montenegrina, nonche analizzare i legami e gli ascendenti di altri stati sul momento storico in cui governd Petar I. Nel contributo abbiamo utilizzato un approccio di ricerca storico-pedagogico. Ifatti necessari all'inte-pretazione dell'importanza delpensiero, delle idee, della personalitä e delle occasioni storiche, sociali e culturali in Montenegro all'epoca di San Pietro di Cetinje sono stati presi in considerazione con un approccio storico.
Parole chiave: San Pietro di Cetinje, Montenegro, istruzione, tipografia, scritti, poesie, codice
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
UVOD
Sveti Petar Cetinjski višestruko je važna i interesantna ličnost za istoriju Crne Gore: kao duhovni narodni voda, diplomata, patriota, vojskovoda, kulturno-prosvjetni radnik i pjesnik. Govorio je nekoliko stranih jezika (ruski, italijanski, njemački, a mogao se još služiti engleskim i francuskim jezikom). Pokazao je veoma izražen interes za bogoslovlje i prirodne nauke, kao i za istoriju i geografiju. Dovoljno je baciti letimičan pogled na sa-držaj literature u njegovoj probranoj biblioteci. Klasične pisce imao je u prevodu: Ezopa na ruskom, Vergilija na njemačkom, Polibija na francuskom. U svojoj biblioteci pored ostalih knjiga, imao je: Šekspira, Vilanda, Bifona i Voltera. Pored crkvenih knjiga imao je priličan broj istorijskih i geografskih djela i putopisa, nešto naučnih djela, nešto filozofskih i čisto književnih. Posjedovao je priličan broj rječnika i gramatika stranih jezika i drugih pomocnih knjiga. Svaki slobodan trenutak, mada ih je teško stvarao, koristio je za svoje lično usavršavanje, uzdizanje na duhovnom planu. Vrijeme provedeno uz knjigu nikad nije smatrao izgubljenim ni uzaludno potrošenim (Mihailovic, 1975, 33).
Osnovna svojstva njegova kao političara i državnika - pravovremeno upoznavanje glavnih momenata date situacije u kojoj je sve njih trebalo ocjenjivati po medusobnoj vezi, realizam u utvrdivanju mogucnosti za nove korake, strpljivost, istrajnost i taktičnost u radu na ostvarivanju zamišljenih ciljeva - dolazila su, postupno do potpunijeg izražaja. I na samrtnoj postelji on je mislio na Crnu Goru i Brda i svoj narod. Žalio je što nije mogao više učiniti, što nije više postigao.1 Umro je 18. oktobra 1830. godine na Cetinju. Zadnje trenutke svoga života proveo je u Cetinjskom manastiru, dajuci glavarima potrebna uputstva i razgovarajuci sa njima (Pavicevic, 2004, 167).
Svojim radom i svojim djelom Sveti Petar Cetinjski bio je veoma zapažen i na juž-noslovenskim i na evropskim prostorima. Stranci koji su posjecivali Crnu Goru i imali prilike da ga upoznaju o njemu su rekli slijedece: „On je najveci čovjek kojega je rodila Crna Gora" (Delari) „Čovjek od duha" (Gote). „Upravlja Crnom Gorom s osobitom pa-mecu i brani je s neustrašivom hrabrošcu" (Marmije). „Čovjek jakog duha i vrlo čvrstoga karaktera" (Napoleonov maršal Marmon). „Petar I Petrovič je bio za ovu malu brdsku zemlju što je Petar I bio za Rusku imperiju" (Marmije). Jedan anonimni putopisac osta-vio je zapisano: „Jezik ilirski govori savršeno, i mnogo se trudi da ga u čistoti njegovoj njeguje. Govori ga takvom elegancijom i tako čisto kao da je Rimljanin ili Toskanac [...]". I drugi, takode nepotpisani, pisci kazali su i zabilježili o Svetom Petru Cetinjskom: „I stasom i oblikom on je najljepši čovjek u cijeloj zemlji. Vladika živi veoma skromno [...] niti je razmetljiv, niti izdašan". Viala de Somijer, pukovnik francuske vojske u Boki Kotorskoj bio je njegov protivnik, ali i pregovarač, zabilježio je sledece: „On mnogo voli kulturu za koju je učinio najvece napore, ali on se tuži i žali da se njegov narod pokazuje
Njegove riječi su bile: „[...] Da mi bi da vidim svoj narod smiren i složen, pa da zadovoljno sklopim oči i da mi duša iz grudi pjevajuci izleti i da mi se vid ugasi opijen njihanjem velikih kola narodnih po poljanama. I ne dočekah da vidim školu sazidanu i djecu sa knjigama kako se oko učitelja skupljaju. Veliki je rad valjalo započeti, ali zla ovoga svijeta jača su od mojih sila i ne stigoh ni do sredite puta. Preda mnom je obronka u koji mi propada tijelo, a put je onaj još naprijed, ne vidim ga ali znam da je tamo [...]." (Vukovic, 1963, 517)
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
suviše privezan starim običajima [...]. On je uvijek volio umjetnosti, u svojoj mladosti posvetio se mehanici, čije je zakone studirao [...]". Viala de Somijer je još zabilježio: „[...] da se rodio da bude vojnik, bio bi možda drugi Skenderbeg" (Lekic, 1985). I ljudi naših prostora divili su se Svetom Petru Cetinjskom. Kada je Viala de Somijer upitao guvernadura Vukolaja Radonjica: „otkuda toliko uticaj i vlast vladičina u Crnoj Gori, Radonjic je odgovorio. Vladika Petar svojim ponašanjem, radom i zaslugama osvojio je za sebe i zadobio duše svih Crnogoraca". Kada se zna da je guvernadur Radonjic bio jedan od najvecih protivnika vladičinih, njegove naprijed navedene riječi u toliko su karakterističnije i značajnije (Popovic, 1928). Značajno je istaci i to da su ga mnoge značajne južnoslovenske ličnosti, kao što su Vuk Stefanovic Karadžic, Sima Milutinovic i dr., veoma cijenili i poštovali (Popovic, 1977).
Ovaj rad predstavlja istorijsko-pedagoško istraživanje. Činjenice potrebne za inter-pretaciju značaja, misli, ideja, ličnosti i društveno-istorijskih i kulturnih prilika u Crnoj Gori u doba Svetog Petra Cetinjskog utvrdene su istorijskom metodom. Sagledali samo dostignuca i drugih relevantnih naučnih disciplina (filologije, etnologije, sociologije i dr.). Kao osnovni izvori u ovom istraživanju korišteni su: pisma, poslanice, pjesme, Zakonik i ostala originalna dokumenta. U samom radu nastojalo se što više osloniti i povezati sa arhivskom gradom, te je u tu svrhu proučeno i analizirano više od petsto pisama i poslanica Svetog Petra Cetinjskog, Zakonik Svetog Petra Cetinjskog i devetnaest njegovih pjesama. U toku prikupljanja podataka za ovu studiju korišceni su knjižni fondovi sljedecih ustanova: Centralna narodna biblioteka „Durad Crnojevic", Cetinje, Arhiv Crne Gore. Cetinje, Arhiv Cetinjskog manastira, Cetinje, Narodna biblioteka „Božidar Ljumo-vic", Podgorica, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica i Arhiv manastira Ostrog, Ostrog. Pored izvorne grade, koristili smo i relevantnu istorijsku, pedagošku i pravnu literaturu.
KRATAK ŽIVOTOPIS SVETOG PETRA CETINJSKOG
Sveti Petar Cetinjski (Njeguši 8. 11. 1748 - Cetinje 18. 10. 1830) - crnogorski mitro-polit i gospodar od 1784. do 1830. godine. Roden je na Njegušima septembra mjeseca 1748. godine.2 Poticao je iz porodice Marka i Marije Petrovič. Zasluga za odabir Svetog Petra Cetinjskog, za potencijalnog vladara i mitropolita crnogorskog, pripada mitropolitu Crnogorskom Savi. Sa vladikom Danilom (1696) tron Crnogorske i Skenderijske mitro-polije postaje nasljedan u kuci Petrovica, prelazeci uglavnom sa strica na sinovca. Danila je naslijedio Sava zatim Vasilije, a njih Petar I i Petar II, koji su teokratski upravljali Cr-nom Gorom (Popovic, 1977, 342). Crnom Gorom s kraja 18. i početka 19. vijeka i dalje je vladala plemenska organizacija. Kompleksan sistem bratstava i klanova, nakon nekoliko vjekova konstantnih unutrašnjih sukoba, oformio je jasnu teriorijalnu podjelu na 4 nahije
2 Čini se neophodnim da u ovom uvodnom djelu razjasnimo jednu terminološku nedoslijednost ovoga rada, naime, radi se o tome da se u radu upotrebljavaju tri imena i to: Petar I Petrovic Njegoš, vladika Petar
i Sveti Petar Cetinjski. Ta terminološka nedoslijednost nastala je zbog toga što sam kontekst zahtijeva nekada upotrebu jednog, nekada drugog, a nekada treceg imena. Od posvecenja Petra I 1834. godine u svim crkvenim dokumentima prisutno je ime Sveti Petar Cetinjski, te se i mi u ovom radu najčešce opredjeljujemo za to ime.
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
i 7 Brda. U tom vremenskom periodu vladala je plemenska organizacija (Lukovic, 2014). Osnovno školovanje Petar je dobio u manastaru Pod Lastva u Boki Kotorskoj. Kada je 1765. godine mitropolit Vasilije Petrovič, dominantni pomočnik mitropolita Save, otputo-vao po treči put u Rusiju, odveo je sa sobom i jerodakona Petra na školovanje. Ali, poslije smrti mitropolita Vasilija (1766. godine) jerodakon Petar prekinuo je školovanje u Rusiji i vratio se u Crnu Goru gdje ga je mitropolit Sava rukopoložio u čin jeromonaha. Nešto kasnije Petar I je imenovan za arhimandrita. Poslije smrti mitropolita Arsenija Plamenca, koji je od smrti mitropolita Save do svoje smrti 1784. godine, bio jedini vladika u Crnoj Gori, narodni glavari su donijeli odluku da se arhimandrit Petar zavladiči. U oktobru 1784. godine zavladičio se i odmah poslije zavladičenja preuzeo je na sebe inicijativu u političkim pitanjima (Tomovič-Šundič, 2008). Nakon zavladičenja Petar I odlazi u Rusiju, no vrlo brzo biva protjeran iz nje uz sumnju u njegovu odanost carskoj Rusiji. Dok je vladika boravio u Rusiji, Crnu Goru je napao skadarski vezir Mahmuz-paša Bu-šatlija. Tom prilikom osmanska vojska je prodrla do Cetinja, zapalila Cetinjski manastir, uništila mnoge kuče i nametnula Crnogorcima plačanje poreza. Nakon povratka, Petar I se posvetio sredivanju unutrašnjih prilika u svojoj zemlji i pripremama za novi rat sa Osmanlijama. Rat Habsburške monarhije i Ruske Carevine protiv Osmanlija izbio je 1787., odnosno 1788. godine i Petar I se odazvao pozivu oba dvora da Crnogorci udu u rat. Ovaj rat nije imao povoljnog ishoda kako po Crnogorce tako ni po hriščansku koalcijiu koji su sklopili nepovoljan mir sa Osmanlijama u Jašiju 1791. godine. Tokom ratnih operacija dolazilo je do napetosti izmedu Petra I i austrijskih predstavnika, uslijed njihove otvorene podrške guvernaduru Jovanu Radonjiču.
Ipak največu opasnost po Crnu Goru i dalje je predstavljao Mahmut-paša Bušatlija. Crna Gora je bila smetnja ambicioznom skadarskom paši koji je težio pacifikaciji svojih posjeda prije sprovodenja u djelo svojih namjera kreiranja značajnije pozicije u Osmanskom carstvu. Do presudnih bitki sa skadarskim pašom došlo je 1796. godine na Martiničima i Krusima. Osmanlije su u obje bitke poraženi, a u bici na Krusima, poginuo je i Mahmut-paša. Ove pobjede dovele su do proširenje Crne Gore na brdska plemena Bjelopavliči i Piperi. Takode Petar I iskoristio je pobjednički zanos da uspostavi državne institucije. Vladika Petar I je nekoliko puta pokušao da Boku pripoji Crnoj Gori. Prvi put 1797. godine, nakon što je Napoleon ukinuo Mletačku republiku, vladika Petar I je sa Crnogorcima zauzeo Budvu (tada dio provincije Boka), ali je ubrzo morao da se povuče jer je mirom u Kampoformiju iste godine, Boka pripala Austriji. Na poziv Rusije, Crnogorci su po drugi put ušli u Boku, a zajedno sa Bokeljima i Rusima učestvovali su u ratnim operacijama protiv Francuza, kako u Boki tako i u okolini Dubrovnika. Nakon Napoleonovog poraza u Rusiji 1812. i poraza od Evropske koalicije 1813., Petar I je septembra 1813. godine po treči put poveo Crnogorce u Boku. U ovim operacijama Francuzi su istisnuti iz svih mjesta u Boki osim Kotora, koji se držao do decembra kada su se francuske snage predale. Rezultat ovih operacija bilo je proglašenje ujedinjenja Crne Gore i Boke u Dobroti 29. 10. 1813. godine. Ipak na Bečkom kongresu velike sile su odlučile da Boka pripadne Austriji. Rusija nije podržala crnogorski zahtjev da Boka ostane u njenom sastavu, pa je ruski car Aleksandar I zatražio vladike da Crnogorci ne prave probleme austrijskim trupama. Petar I i Crnogorci su po treči put bili prinudeni da se povuku iz Boke (Pavičevič, 2004).
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
Period vladavine Petra I nakon 1815. godine obilježile su gladne godine i nezavidna situacija posebno nakon prekida isplacivanja ruske godišnje pomoči. Jedini veci uspjeh do kraja njegove vladavine postignut je 1820. godine kada je u Morači poražena vojska bosanskog Džalaludin paše koju je predvodio njegov delibaša. Nakon ove pobjede plemena Morača i Rovca ulaze u sastav Crne Gore.
U spoljnjoj politici Petar I se uglavnom oslanjao na Rusiju, mada je i sa njom imao gorkih iskustava. Iz Rusije je protjeran 1785. godine, a najbolji odnosi izmedu Ruske Carevine i Crne Gore bili su za vrijeme cara Pavla I (1796-1801) koji je Crnoj Gori redovno isplačivao godišnju pomoč, a nakon pobjede na Martiničima i Krusima, car Pavle je odlikovao Petra I Ordenom Aleksandra Nevskog I stepena. Vladika Petar I pokušao je da se približi Francuzima 1803. godine, što je izazvalo zabrinutost u Petrovgradu. Zastupljeno je bilo mišljenje da je Petar I smetnja ruskom uticaju i nakon 1803. godine krenuli su napadi. Prvo je ruski Sinod optužio crnogorskog vladiku da je zanemario crkvene poslove, a potom je iz Rusije poslat grof Marko Ivelič da uhapsi vladiku i da ga sprovede u Rusiju, gdje ga je čekala internacija u Sibir. Spor je riješen otvaranjem ruskog konzulata u Kotoru 1804. godine koji je, izmedu ostalog, imao za cilj i da ispita optužbe o Petru I. Tek dolaskom na prijesto cara Nikolaja I 1825. godine, Rusija je ponovo počela da isplačuje finansijsku pomoč Crnoj Gori. Posljednje godine života vladika je proveo isključivo na Cetinju. Tu je uz pomoč sekretara Sima Milutinoviča Sarajlije pojačao prepisku s ruskim vladarem i carskom vladom. Takode vršio je sve neophodne pripreme za osiguranje vlasti svom nasljedniku. Krajem oktobra 1830. godine Petar I se razbolio. Pred prisutnm glavarima, izdiktirao je Simu Milutinoviču testament u kojem je za svog nasljednika odredio Rada Tomova Petroviča. Sljedečeg dana, Vladika Petar I je umro (Pavičevič, 2004). Četiri godine nakon njegove smrti, 18. oktobra 1834. godine otvoren je njegov grob. Našavši njegovo tijelo cjelokupno, Vladika Petar II Petrovič Njegoš istoga je dana jednim štampanim proglasom objavio taj dogadaj. Ovaj akt Vladike Petra II, poglavara tada autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, smatra se i zvaničnim aktom kojim je mitropolit Petar I kanoniziran. Crnogoska pravoslavna crkva izgubila je auto-kefalnost 1920.g dekretom Aleksandra Karadordeviča i pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, te je shodno tome i Sveti Petar Cetinjski uvršten u red svetitelja Srpske pravoslavne crkve. Uostalom, on je još za života od naroda smatran i poštovan za svetitelja, pa je stoga odnosni proglas u narodu primljen i bez najmanje sumnje, upravo sa največim oduševljenjem i radošču (Pejovič, 1981).
TEOKRATSKO UREDENJE CRNOGORSKE DRŽAVE
U teokratkom obliku vladavine kakav je postojao u Crnoj Gori tokom XVII i XVIII vijeka i do sredine XIX vijeka, Sveti Petar Cetinjski je objedinio i svjetovnu i duhovnu funkciju - dvovlast. Za crnogorske prilike ovaj oblik vlasti je bio objektivno moguč, a za druge zajednice toga vremena dosta rijedak. To je oblik vladavine koji obezbjeduje položaj mitropolita kao crkvenog poglavara i vrhovnog zemaljskog predstavnika (Vuksan, 1951). Crkva je ona idejna i materijalna snaga koja nije potisnuta i odvojena od države niti je došla u sukob sa javnom vlašču. Mladoj državi i Zakoniku, na kojem je javna vlast
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
počivala, crkva je dala snažan pečat, koji je vidljiv unutar i spolja, a u povratnom smjeru začeti društveni tokovi osiguravali su crkvi i mir i ugled. Jednom riječju, crkva je bila vrlo prisutna u stvarnosti Crne Gore i nastojala je da očuva političku, vjersku i ekonomsku moc. To je i uspijevala zahvaljujuci svojim prvosveštenicima, izmedu ostalih i Svetom Petru Cetinjskom (Folic, 2009).
Pojava teokratije u Crnoj Gori vezana je za propast srednjevjekovne države Crnojevi-ca 1496. godine i njenim padom pod Osmansko carstvo. Pad feudalne države preživjele su dvije institucije: crnogorska Mitropolija i crnogorski Zbor. Zbor kao narodni sabor koji je u početku imao vrhovno pravo odlučivanja ubrzo je stekao potrebu za jakim političkim vodom. Kao prirodna ličnost javio se crnogorski Mitropolit, koji ne samo da je imao jak uticaj u narodu kao duhovni voda, vec i kao najjači ekonomski subjekat jer je Mitropolija bila u posjedu velike količine zemlje. Uslijed toga u narodu se proširio termin Vladika (onaj koji vlada) za crnogorkog Mitropolita. Ipak put Vladike ka svetovnoj vlasti nije bio bez prepreka. Za političko vodstvo imali su pretenzije crnogorske spahije, kao predstavnici osmanske vlasti tokom 17. vijeka i crnogorski guvernaduri, kao predstavnici mletačke, a potom i austrijske vlasti, s kraja 18. i početkom 19. vijeka. Uz to crnogorska plemena, koja su slali svoje predstavnike na Zbor, su često bila u medusobnom sukobu i nijesu uvijek željela da izvršavaju zajedničke odluke (Stanojevic, 1975). Uspostavljanjem veza sa Ruskom carevinom 1711. godine, tj. prije svega osiguranjem godišnje pomoci, crnogorski mitropoliti su ostvarili političku dominaciju nad plemenima koja je omogucila njihovo ujedinjenje protiv zajedničkog neprijatelja. Medutim tek ce Sveti Petar Cetinjski kreirati apsolutnu teokratsku vlast razračunavanjem sa ostalim političkim konkurentima. Vojnim pobjedama ostvarice prestiž nad svojim najvecim konkurentom, guvernadurom Jovanom Radonjicem, dok ce institucionalnim reformama učiniti Zbor zastarjelim. Ova-kav vid vlasti nastavice i proširiti Petar II Petrovič Njegoš. Teokratska vlast u Crnoj Gori biče ukinuta 1851. godine, kada je Knjaz Danilo odvojio duhovnu od svetovne vlasti (Pavicevic, 2004).
STANJE PROSVJETE U CRNOJ GORI PRIJE SVETOG PETRA CETINJSKOG
Političke, društvene i materijalne prilike u Crnoj Gori i Brdima krajem XVIII i početkom XIX vijeka isključivale su i manje mogucnosti za organizovan rad na pro-svecivanju naroda. Najčešci, a često i jedini vid prosvecivanja sastojao se u upucivanju nekoliko darovitih mladica iz uglednih porodica u Rusiju radi osposobljavanja za crkvene i glavarske dužnosti u plemenima. Tražena je pomoc za otvaranje škole i štamparije, iako očekivanja i nastojanja najčešce nijesu bila zadovoljena. Na naučenom od predaka i stečenom sopstvenom iskustvu duhovni život ljudi u plemenima u osnovi se morao i dalje zasnivati. Oni koji su bili više zainteresovani učili su slova u manastiru, od ne mnogo učenijih kaludera i usvajali vrline na temelju onoga čemu su ih učili priroda i naslijede starijih. Na osnovu toga, ljudi su razvijali pojmove o slobodi i dužnostima prema drugom i narodu, čijih su vrijednosti i mogucnosti postajali sve više svjesni (Pejovic, 1981, 229).
Slabo stanje osnovne pismenosti naroda u svemu je odgovaralo teškim ekonomskim i drugim uslovima života za dugo vrijeme. Neprekidna borba za goli opstanak stanovniš-
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
tva, kao i česti medusobni sporovi i sukobi sa Turcima, u stvari su isključivali mogucnost imalo osjetnijeg rada na polju prosvjecivanja. Opismenjavanje u nekoliko manastira jedva je moglo poslužiti popovima za vršenje nekih crkvenih obreda. Dobro pripremljeni zbornici raznih isprava i drugih dokumenata samo donekle bi mogli sadržavati podatke o broju pismenih u odredeno vrijeme i na odredenom području. Dugo vrijemena istaknutiji ljudi Crne Gore nijesu znali slova, vec su na kraju teksta iza pera drugih stavljali pečat sa inicijalima prstena. Nivo pismenosti vjerovatno najbolje ilustruje podatak iz 1818. godine, kad je u Crmnici bio samo jedan sposoban da umnoži jedan raspis Svetog Petra, jer „drugoga u svu žalosnu nahiju nije nikoga" (Pavicevic, 2004).
Osnovna pismenost se kao i ranije donekle mogla naučiti naprije u manastirima, na Cetinju, u Stanjevicima, u Brčelima, u Ostrogu, Celiji Piperskoj, Morači, te u kuci pi-smenijeg popa, a samo u ponekom selu u imucnijem domu, najčešce uz pomoc privatnog učitelja. U tome su se mogli pomagati rijetkim knjigama, uglavnom crkvene sadržine. Čitanje i pisanje slovenskog pisma sa malo poznavanja raznih crkvenih pravila predstavljali su sadržinu na ovaj način dobijenog znanja. Tako stečenim obrazovanjem, tj. jedva naučenim čitanjem i pisanjem, nije se mogla unapredivati aktivnost organa države onako kako su to zahtijevale opšte potrebe. Ovako opismenjavanje najviše je moglo poslužiti potrebama kaludera i sveštenika ali ne i pojedinaca koji su morali da rješavaju sporove medu plemenima i izmedu njih i s ugledom starješine se zalažu za regulisanje odnosa u graničnim područjima zemlje (Pavicevic, 2004, 160-161).
RAD NA OTVARANJU ŠKOLE I ŠTAMPARIJE U CRNOJ GORI
Odavno uočavana potreba da se osnuje škola u zemlji, nije ostvarivana. Jedino mo-guca pomoc, iz Rusije, nije cjelishodnije mogla biti iskorišcena i o otvaranju škole nije moglo biti riječi. U vrijeme kraceg orjentisanja Crne Gore prema Austriji, arhimandrit Petar Petrovič i Vladika Plamenac molili su bečku vladu 1779. godine da im obezbijedi za izdržavanje škola u zemlji 2.000 forinata godišnje i da im se pošalje učitelj. Nekoliko godina kasnije, neposredno poslije rukopoloženja u Sremskim Karlovcima, mitropolit Petar I se krajem novembra 1784. godine obratio Sinodu ruske crkve za pomoc radi osnivanja škole i štamparije No dobivši pomoc iz Rusije, ponovo je našao za potrebno da posredstvom delegata 1791. godine moli austrijsku vlast za pomoc, kojom bi se, koliko-toliko, Crna Gora mogla dovesti „iz tme vo prosveštenje", ali ni otuda nije bilo njihovog odziva (Milovic, 1987, 13-14, 45-46). Najzad mu je ostalo da se pouzda u to da ce prikupljanjem prihoda Cetinjskog manastira i pomoci koju ovaj dobija iz Rusije uspjeti da osnuje školu („malu za učenje djece"). Nekoliko godina kasnije našao je za potrebno da u Rusiju pošalje naročitog izaslanika (Nikolu Davidovica), sa zadatkom da traži neophodnu pomoc za otvaranje škola (vojnih i gradskih) i štamparije (sa gradanskim i crkvenim slovima). U maju 1798. godine tražena je pomoc ruskog cara i za osnivanje i održavanje škole, ali materijalne i druge okolnosti i dalje nisu dopuštale da se ova želja ostvari. Do osnivanja škole nije došlo i pored toga što je od januara 1799. godine car Pavle odobrio je da se na kraju svake godine Crnoj Gori šalje pomoc od 1000 dukata i podrazumijevajuci i „svakojaka polazna zavedenija". Pošto na nekoliko molbi nije bilo
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
odziva iz Rusije, moralo se očekivati inicijativu u tom smislu i pomoč sa druge strane (Pavicevic, 2007).
Na želju prosvjetitelja Dositeja Obradoviča koji je sa svojim učenikom Pavlom Sola-ričem bio spreman „degod medu moje ljude poči, gdi bi se jedno lijepo učilište vozdignuti moglo i ako i malena štamparija za potrebe škole i cijele nacije ustanovila" izražena u pismu Svetog Petra Cetinjskog iz Trsta početkom marta 1805. godine, ovaj mu je tek okotobra iste godine odgovorio.3 Interesantno je Dositejevo uvjerenje da je i Crna Gora predstavljala cjelinu u kojoj bi škola i štamparija mnogo značila za ostvarivanje zamisli koje je imao.
Uvidjevši da su njegove molbe za pomoč radi osnivanja škole i štamparije uzaludne, Sveti Petar Cetinjski je odlučio da pomoč i podršku traži na drugom mjestu. Borba za afirmaciju svoje zemlje i svoga „bijednoga naroda" navela ga je na misao da se obrati Kongresu diplomata u Veroni 1822. godine i zamoli za pokroviteljstvo i pomoč jedne od evropskih država, kako ni „u ovim gorama s urednim praviteljstvom vozsjalo evropejsko prosvješčenje" da ne bi Crna Gora i dalje ostala „u mraku nevježestva". Krajem 1826. godine obratio se novom ruskom caru, Nikoli I, preko svog opunomočnika Atanasija Stojkoviča, takode s molbom za pomoč i radi ustanovljenja škole. Škola, medutim, ni tada nije otvorena (Pejovič, 1981).
U kulturnom i prosvjetnom životu Crne Gore i Brda svakako se osječala i aktivnost učenijih ljudi sa strane, koji se kreče ili duže vrijeme provodi u službi države. Ovdje se u vidu ima aktivnost ličnosti kakve su bile Francisko Dolči, dakon Aleksije, ruski komesar kod Svetog Petra Cetinjskog, Simeun Orlovič, Sima Milutinovič i drugi koji su krače vrijeme proveli u Crnoj Gori i ostali manje zapaženi. Ne treba izgubiti iz vida ni značaj koji su za razumijevanje ljudi mogle imati posjete pojedinih emisara, svakako najviše ruskih, koji su obilazili izvjesne krajeve zemlje, interesujuči se jednovremeno za njen položaj i bogatstva, za vojnu snagu stanovništva, njegove uslove života, medusobne odnose i raspoloženja. Radeči na postavljenju temelja države, Sveti Petar se najviše morao služiti usmenom i pisanom riječju. Sadržajna i jednostavno izgovorena, riječ je za čitavo vrijeme njegove vladavine bila izvanredno pouzdano i državotvorno sredstvo djelovanja na pojedince, bratstva i plemena. Nije čudno što je pisao da „u mene izvan pera jezika nemade sile nikakve za privesti nepokorne na poslušenje" (Markovič, 1982). Njegova ruka je morala suditi i pisati u isto vrijeme. Uopšte uslovi života u Crnoj Gori i Brdima zahtijevali su od državnika i svojstva prosvjetitelja.
U odgovoru stoji:„Blagorodni gospodin Dositej Obradovič, Primio sam s punim udovoljstvijem Vaše pošteno pismo, takoder i novo napečetane u našem jeziku knjige od ljubavi Vaše k meni poslane, na koje čuvstvitelno blagodareči Vam serdečno želim što bi u našem dragom rodu sveder više takvih ljudij bilo, koji bi svoji dugovanija i trudi po primjeru Vašemu i s takvijem userdijem, kako i Vi, ljubeznješrmuje Obradovič, na prosvjasveščenije svojoj naciji posvješčavali. Drago mi je što Vi imadete jednog mladiča dostojnog sebi nasljednika, a ja se trudim, da i ovdje bude zavedena malena škola. Molim ne prihvatajte se na drugu stranu do polučeniji drugoga mojega pisma." O tome vidi više u: Pejovič, 1981, 233.
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
POSLANICE I NJIHOV PROSVJETITELJSKI ZNAČAJ
Jedan od naistaknutijih vidova prosvjetiteljskog rada Svetog Petra Cetinjskog su njegove poslanice. One predstavljaju poseban način staranja i opštenja o glavnim pitanjima u zemlji koja treba da se raspravljaju sa glavarima, plemenima, nahijama i narodom. One su istorijsko svjedočanstvo koje višeslojno odslikava doba u kome su nastale i ostavile traga (Vuksan, 1935). Odnose se na najvažnije radnje, dogadaje i pitanja u državi: krvna osveta, oslobodilačka borba, protivturski uticaj, odnosi sa drugim zemljama, trgovina, crkva, primjena Zakonika i državotvorne radnje, nevolje svih vrsta itd. On pati za svojim narodom kojeg jad jadu dodaje, savjetuje ga da se okani svada, moli da se zakrvljeni izmire ili „uhvate vjeru do Durdevadne", preporučuje dobrosusjedski mir na granicama, hvali dobre radnje i primjere, prekorijeva neposlušne i tako redom. Rijetka su njegova radovanja i mir, koja po pravilu kratko traju. Kad mu stižu crni glasi, onda opominje i prijeti da se čuvaju ambisa osvete, primanja turskog mita, krada i slično. Najviše što je mogao da uradi jeste da zakune i prokune, što je činio dosta rijetko (Popovic, 1977, 352, 374).
Religiozna pozivanja u poslanicama su prepoznatljiva i shvatljiva, pogotovu kada dolaze od prvosveštenika, karakteriše ih njegovo nepokolebljivo uvjerenje u zadatke, ciljeve, pravdu, istinu, nadu i ljubav. Dijelovi nekih poslanica mogli bi po ljepoti jezika i dubini ideja da udu u antologiju proze južnoslovenskih naroda. U njima se sudaraju svije-tovi i shvatanja, u njima su fini treptaji duše i visok uzlet misli. Dramatika i naboj stalno prate ljude i dogadaje. Poslanice su službena akta, besjede, obična pisma, javne isprave i opet sve to zajedno i ujedno. U njima život i dogadaji prelaze u istoriju i obratno-istorija se prepoznaje u svakodnevnim tokovima i zbivanjima. Putem poslanica ustajao je protiv vjerovanja u vještice, proklete bajalice, samozvane svečeve i druge izmišljotine u koje mogu samo duhovno slijepi ljudi vjerovati. Pišuci poslanice o mnogim zbivanjima u životu, do izražaja su dolazile njegove etičke i književne misli sa elementima najbitnijeg. Izrazitu vrijednost u etičkom smislu nalazimo u Poslanici Petra I Bokeljima gdje kaže -„No kao što blagorodne duše čovjek, sve što na viši stepen u gospodstvo i u vlasti izlazi i koliko se u višemu bogatstvu i sreci nahodi, tolikoder on sve vece ište prilične njegovome blagorodstvu načine za potvrditi svoje dostojanstvo blagodejanijem, milostiju i krotkim življenjem, a najpače blagodarnim srdcem k svojemu blagodetelju, tako i neblagorodni čojek, kad se vidi iz niskoga bica uzdignut de se nije nadao, zaboravi i Boga i dušu, kamo li nece zaboravit svoga blagodetelja, pa na krilima visokoumlja ili, ljepše reci, prebezumne gordosti, bezobrazno leteci paklenim i otrovnim duhom iz njegove utrobe diše" (ABO NMCG, FP1, 796). Najzad, one kao autentičan dokumenat vremena o najvažnijem što se dogadalo u životu plemena i zemlje u cjelini ukazuju na osnove i kontinuitet izražavane misli, koja je kasnije dobijala i svoje poetsko uobličenje.
Pažljivom analizom poslanica, u pitanju njihovog sadržaja prema zbivanjima susri-jecemo istorijski sloj, religiozni, moralni, prosvjetiteljski, sociološki, pravni, etnički, lingvistički, psihološki, geografski i kulturni sloj. Posmatrane višedimenzionalno otkri-vaju svoje duboko značenje i trajnu naučnu i istorijsku vrijednost. Religiozna pozivanja u poslanicama su prepoznatljiva i shvatljiva, pogotovu kada dolaze od prvosveštenika, karakteriše ih njegovo nepokolebljivo uvjerenje u zadatke, ciljeve, pravdu, istinu, nadu
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
i ljubav. Ne izostaje opominjanje sa božijom kaznom koja treba da stigne počinioce prestupa. Pratimo medusobno povezane sociološke procese suprotnih interesa i potreba: da, sam narod poštuje zakone i sudove, neposlušne da kažnjavaju, žive u slobodi i miru, da im tudin ne gospodari i ne zapovijeda. Nezadovoljan poštovanjem zakona od strane Crnogorcima, Petar I je uputio brojne poslanice slične sadržine, a možda naj.jasniji apel uputio je u Poslanici Katunjanima 1818. g. kada kaže da „Nijesu zakoni za dobre, nego za zle ljude postavljeni; buduci oni ne poznaju od Boga uliveni u srdca njihova naravski zakon, zato je potrebno bilo zakone postavit da svakoga reda zlodeji budu kastigani, jer inako valjalo bi da svi narodi u svijetu budu nesrečni, kako i jesu oni gde takvijeh zakonah nema i gde se dobri ljudi ne počituju, a zli ne kastigaju" (ABO NMCG, FP1, 2738.1). Moralni stav prema dogadajima u zemlji Sveti Petar Cetinjski iskazuje u odnosu prema Crnogorcima, zbog kojih je zaboravio na samog sebe, samo da izgrade i održe mir i zakoniti red u tek stvorenoj državi. Tako on u poslanici Arhimandritu Arseniju Gagoviču 1804. g. naglašava da mu „ne daje ništa i ne ištem da mi dade ikakve stvari, nako samo da prekrati medusobno krvoproliče i ostala bazekona djela i da u miru i u ljubavi hristijanksi žive" (ABO NMCG, FP1, 930.1). U mnogim poslanicama moralni stav vladarev i pouka
0	posljedicama su takvi da ih nijesu mogli zaobiči oni kojima su upučivane. Moč morala
1	moč riječi prvosveštenika su, često puta, bili jači od svakog oružja i stoga u Poslanici Njegušima 1827. g. naglašava da „Domača rat i velika carstva razura i u nesreču obrača, kamo li neče jedno pleme, oli jednu nahiju u naša uboga i siromašna mjesta razuriti; takoder sloga i poslušanije čine da jedan mali narod postane velikim i silnim narodom. Spomenite se, dakle, svojega dobra i svoje slave i poštenja, da se vaši zlotvori ne vesele" (ABO NMCG, FP1, 3754.2). Psihološki proces prosijava na mnogim mjestima u poslanicama. Sveti Petar Cetinjski trpi muku zbog naroda, žali neslobodnu braču, žalostan je i nesretan zbog svada, i krvoproliča, ulaže silnu volju i energiju da zaustavi smetnje i sukobe. S tom namjerom on u Poslanici Katunjanima 1805. g. „svakoga Crnogorca [...] moli i zaklinje neka svaki stoji s mirom i neka trpi kako i on trpi, zašto zna da če naše trpjenije bolje za nas biti, nego li ikakva naša osveta" (ABO NMCG, FP1, 1021.1). Sličnu poruku Petar I šalje u i Poslanici Crnogorcima i Brdanima 1812. g. i sa žaljeniem konstatuje „Vidim da vi svaki dan više u svoje samovoljstvo i bezakonije napredujete, i da vi je milije zlo i sramota, nego li dobro i poštenje, i neka vi bude po želaniju vašemu. Ja se od svega zla i dobra ličim i po danas niti me u vaše posle prizivajte, niti ču se u njih miješati, nego ostajem jošt zaludu vaš dobroželatelj, nesrečni [...] Vladika Petar" (ABO NMCG, FP1, 1926.1-2). Dijelovi nekih poslanica mogli bi po ljepoti jezika i dubini ideja da udu u antologiju proze južno-slovenskih naroda. U njima se sudaraju svijetovi i shvatanja, u njima su fini treptaji duše i visok uzlet misli. Dramatika i naboj stalno prate ljude i dogadaje. Poslanice su službena akta, besjede, obična pisma, javne isprave i opet sve to zajedno i ujedno. U njima život i dogadaji prelaze u istoriju i obratno-istorija se prepoznaje u svakodnevnim tokovima i zbivanjima.
Sveti Petar Cetinjski je svojom razložnom riječju neprekidno orijentisao svijest i volju ljudi ka osječanju zajedničkih ciljeva i njihovom ostvarivanju. I kao prosvjetnu djelatnost treba razumjeti nastojanja Svetog Petra Cetinjskog da se u svemu poštuju sanitarne mjere koje su propisali organi susjednih vlasti, kako one koje se odnose na zaštitu zdravlja
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
ljudi tako i one kojima je trebalo spriječiti prenošenje stočne zaraze. Objašnjavanjem potrebe da se uzimaju u obzir takvi i razni drugi zahtjevi organa razvijenih evropskih država, što je bilo u najtješnjoj vezi s interesima opstanka Crnogoraca, moralo se poste-peno nešto mijenjati i u njihovoj svijesti i shvatanjima. Krajnje uvjerljivo je 1809. g., na primjer, pisao svima da ce za zlo danas učinjeno francuskom državljaninu sjutra platiti stotine Crnogoraca, ne zaboravljajuci nikada da istakne potrebu odbrane njihovog prava i dostojanstva (Pejovic, 1981). Iako je tokom cijele svoje vladavine slao brojne apele za suzbijanje krvne osvete, iz Poslanice upucene Njegušima takode 1827. g se vidi da je osveta kao sredstvo ostvarenja pravde kod Crnogoraca još duboko ukorijenjena. Stoga Petar I moli Črnogorce da razumiju slijedece „Razumijem da Stanko Savov Kustudija istinito misli osvetit svojega pokojnoga brata koji je u tamnici u Kotor umreo i da zato ima dogovor s nekijema Njegušima koji su pod proces i drugijema prijateljima. Ja znam, a i vi znate, ako tu osvetu učine da ce to biti u trista zlijeh srecah za sve vaše pleme i da više zla ne bi mogli učiniti sebe i svijema vama i svemu našemu narodu." (ABO NMCG, FP1, 4751)
Svaka riječ njegova, izgovorena ili napisana u uslovima života zemlje čiji se najveci dio stanovništva neprekidno morao boriti da preživi sjutrašnji dan, predstavljala je i najvažnije sredstvo borbe za njegovu emancipaciju. Od riječi koje je izgovarao i pisao crnogorsko-brdski vladar morao je mnogo očekivati. Pomocu njih, razumjevajuci ih kao funkciju prosvjecivanja u najpunijem smislu ovog pojma, trebalo je svakodnevno djelo-vati na svijest ljudi, ubjedivanjem da se zalažu za ono što zahtjevaju interesi opstanka svih. Drugim putem se i nije moglo početi, a ni riječ se nije mogla kao sredstvo za dugo kombinovati sa još nečim, svakako više uvjerljivijim. Snaga pisane riječi Svetog Petra Cetinjskog, mnogih njegovih poslanica, djelovala je i politički prosvjecivala i onda kada je trebalo odstranjivati sve neposredne opasnosti koje su mnogo puta prijetile jedinstvu crnogorskih i brdskih plemena. Poruke nastale iz potreba opstanka i interesa razvitka pod teškim uslovima stvarane zajednice Crne Gore i Brda djelovale su na svijest ljudi koliko je to ovakav vid djelatnosti uopšte mogao. Rješavanjem pitanja države i zadataka naroda, on je i usmeno i pismenom riječju prosvjecivao ne samo politički vec i privredno (uvodenjem novih poljoprivrednih kultura) i zdravstveno (i sam je znao pelcovati djecu i obezbjediti zaštitu od zaraza). Njegova inicijativa na svim ovim poljima rada prihvatana je sa punom pažnjom i interesovanjem. Putem poslanica ustajao je protiv vjerovanja u vještice, proklete bajalice, samozvane svečeve i druge izmišljotine u koje mogu samo duhovno slijepi ljudi vjerovati. Više puta slušane i čitane njegove poslanice, pisane plemenima, prema potrebama i povodima na koje je morao reagovati, u negativnom ili pozitivnom smislu, predstavljale su dobro štivo i za nepismene jer su govorile o uvijek i za sve aktuelnom pitanju. Pišuci poslanice o mnogim zbivanjima u životu, do izražaja su dolazile njegove etičke i književne misli sa elementima najbitnijeg. To se čuvalo u pam-cenju i svijesti naroda i svakako nije ostajalo bez odjeka u shvatanjima i opredjeljivanju ljudi. Ovakvom vidu prosvjecivanja doprinosili su i njegovi iskusniji emisari (iguman Mojsije Zečevic i dr.), kojima je davao svoje poslanice pisane plemenima, povodom nekog važnijeg dogadaja, sa zadatkom da ih čitaju na skupovima naroda i do pojedinosti tumače. Najzad, poslanice kao autentičan dokumenat vremena o najvažnijem što se doga-
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
dalo u životu plemena i zemlje u cjelini ukazuju na osnove i kontinuitet izražavane misli, koja je kasnije dobijala i svoje poetsko uobličenje. Svoju posvecenost civilizacijskom napretku crnogorskog naroda Petar I jasno iskazuje u Poslanici Katunjanima 1818. g. i kaže „Izvjesno je vam i svemu crnogorskomu i brdskomu narodu da u sve vrijeme mojega vladičestvovanja nijesam ja prestavao radeci za obšto narodno dobro i poštenje, za koje niti sam štedio mojega truda i mojega imenija, nego i život moj i dušu postavljao na polzu i slobodu mojega otečestva. Ovo znadu i ostali, najpače nam susjedstveni narodi; i ako bi ste vi ovo zaboravili ostaju oni, koji ce ovu istinu pred cijelijem svijetom svje-dočiti; ostaje mene za utješenije moja čista sovjest, koja ce me svagda veseliti, što sam ja neprestano ispunjao moje dužnosti, kako istiniti i pravi sin i sluga otečestva; ostajete i vi po neposlušaniju i samovoljstvu sami sebe pred Bogom i pred svijetom krivci za sve nesreče, koje su se medu vama dogodile i koje ce se unaprijed dogoditi." (ABO NMCG, FP1, 2738.2)
Koliko je Petar I bio veliki duhom govori i jedna od njegovih poslanica: „ A ja ne bih rad ni Turčinu, koji je dobar i pošten čovjek, nikakva zla koliko ni dobrome i poštenome Hrišcaninu, zašto znam što mi Bog zapovijeda [...]." (Milovic, 1987, 296-297) Ne gledati u svakom Turčinu neprijatelja, vec vidjeti medu njima i dobre i poštene ljude, je zaista vrlina čovjeka koja je aktuelna i danas. Svojim poslanicama Petar I je uvijek nastojao kazati svom narodu da je njegova sudbina u rukama crnogorskog naroda i da uvijek sami odlučuju o svojem sjutra. Tako piše: „Nego dobro rasudite i spomenite se, ljubezna braco, da sada stoji sreca ili nesreca u vaše ruke. Ako vi budete medu sobom složni i poslušni, sve ce dobro i lijepo bit i to ce vam pohvalu i poštenje donijeti, ako li ovako ne učinite, sva ce krivica na vas ostati i vi cete se sami sebe postidjeti [...]." (Popovic, 1977, 381) Njegovati dobrosusjedske odnose je danas veoma važno - možda još važnije je to bilo u doba Petra I, kada se Crna Gora kao država tek stvarala. Zato on piše: „Pitali su jednoga mudroga i prosvijecenoga čovjeka: koji je prijatelj najbolji i koja zemlja jest najbolja? Ovi je odgovorio da je dobar susjed najbolji prijatelj i zemlja da jest najbolja, koja se najbliže kuce nahodi. Ja mislim da je pogodio [...]. Vaši susjedi bice vam dobri i najbolji prijatelji, vi cete uživati njihovu ljubav i prijateljstvo, ako od svoje strane budete ravnim načinom sootvjestvovali i učinili se dostojni susjedske ljubavi i prijateljstva." (Popovic, 1977, 383) Davno je rečeno da mir kucu gradi, a svada razgraduje. Poštovati ovo u Crnoj Gori toga doba, bilo je preče nego bilo šta drugo. Sveti Petar Cetinjski je toga bio svjestan i kaže: „Domaci rat i velika carstva razura i u nesrecu obraca, kamo li nece jedno pleme, ali jednu nahiju u naša uboga i siromašna mjesta razuriti; takoder sloga i poslošanije čine da jedan mali narod postane veliki i silnim narodom. Spomenite se, dakle, svojega dobra i svoje slave i poštenja, da se vaši zlotvori ne vesele." (Popovic, 1977, 387) Stvoriti od Crne Gore slobodnu i demokratsku zemlju a od crnogorskog naroda demokratksi narod koji ce poštovati prava i slobode čovjeka bio je cilj Petra I. S tim ciljem nastale su i sljedece riječi: "[...] No sad prokleti bio svaki brat Crnogorac, koji bi dobroga čeoka i na samu vjeru nevjernoj tragi iz ove slobodne zemlje predavao: u slobodnu zemlju stupivši, ma kog roda ili plemena bio sin, mora biti slobodan i jest, a ne u robstvo verige da pada, iz koje je izmakao da slobodu nade. Naša vrata slobode nek su svakom slobodu istucem otvorena" (Milovic, 1987, 33). Sloboda Crnoj Gori nije mogla biti darivana izvana. Za nju
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
se trebalo boriti, dati mnoge živote. Petar I je govorom juna 1796. godine u Martinicima, pred polazak u boj, pobudivao patriotska osjecanja: „Vi ste, dragi sinovi, Slobodan narod, vi nemate nagrade druge za vašu svetu borbu do odbrana svoje valjanosti, ali znate da je nagrada slobodnog junaka: odbrana slobode i milog otečestva, jer ko se za drugu nagradu bori, ono nije plemeniti junak, vec najmjeni rob, kad vitežtvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema." (Milovic, 1987, 83)
PJESME I NJIHOV PROSVJETITELJSKI ZNAČAJ
Pjesničko djelo Svetog Petra Cetinjskog po obimu nije veliko. Sastoji se od svega devetnaest pjesama. Ono nije ni umjetnički na visini sa ostalim klasičnim i nadahnutim narodnim stvaralaštvom na prostorima Balkana. Njegova je vrijednost najviše kao pojava kojom je uzdignut značaj naše narodne pjesme, što slika jednog doba črnogorske proš-losti i što prikazuje samog pjesnika, kao i svrhu i cilj njegova pjevanja. Pjesme Petra I su ispjevane, „na narodnu" i u svemu liče i odgovaraju narodnim pjesmama na prostorima Balkana (u sadržaju, obradi, stihu i jeziku). Izražavaju, kao i narodne ista opšta raspolože-nja, patriotizam, oslobodilačke težnje i visoka moralna i viteška shvatanja života, jer su i postale, bez obzira na vremensku udaljenost, pod srodnim i skoro istovjetnim prilikama u kojima je živio i kroz koje je prošao naš narod u svojoj vjekovnoj borbi sa neprijateljem. Ipak, njegova poezija ima i posebnih črta i obilježja. Idejno, ona je u osnovi tendencio-zna, patriotska i moralistička. Njegove ideje i pogledi kao narodnog vode, prosvjetitelja i političara morale su se odraziti i u njegovim pjesmama bez obzira što su neke od njih ispjevane u narodnom desetercu i u tehnici epske pjesme (Vukmanovic, 1983).
U njegovih 19 pjesama ima široko izraženih i iskrenih osjecanja, crnogorskih, srp-skih, jugoslovenskih i „slavljanskih", koje je izražavao i u životu i ponesen bio njima kao vladar. To je slika jednog teškog vremena, stalnih osmanskih turskih zavojevanja i crnogorske odbrane, osvete i odmazde. U pjesmama često se čuje njegov glas, pozivanje Boga kada nastanu kritični momenti i iskušenja ili kao zahvalnica za postignuti uspjeh i pobjedu, a ponekad izbiju i teška proklinjanja neprijatelja. Od 19 njegovih pjesama ovdje cemo se osvrnuti na tri i to: „Poučenje u stihovima", „Boj s vezirom Mahmut-pašom" i „Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse" u kojima se ogleda kao narodni voda i učitelj, nacionalni borac i ratnik, a ne samo pjesnik. „Poučenje u stihovima" je kao što i sam naziv kaže, prigodna poučna pjesma, sa slikom, neka vrsta uvoda koji se kao pripjev pjeva uz gusle. Ona predstavlja zbir moralno-patriotskih poruka didaktičkog karaktera. U suštini to su misli i pouke koje je on upucivao crnogorskim plemenima i vladarima u svojim poznatim i po svemu značajnim i jedinstvenim poslanicama, samo što ih je ovdje „sveo u stihove", te naglašava:
Ovo velim samo za lakomca, Za lakomca, ljuckoga trgovca, Koji ljubi blago preko mjere, A prodaje vjeru u nevjerje, Vjeru dragu otačastva svoga, Najposlije i sebe samoga!
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
Pak ostaje tako izdajica Kako tužna, lakoma lisica, Kad na mamu bude prevarena I u lomna gvožda uhvacena; Da se trže, sama sebe glode, Dokle lovac iznenada dode, Pa je drvljem i kamenjem tuče, Najposlije i kožu joj svuče. Svakome se tako dogodilo, Kome opšto dobro nije milo,
I koji ce biti izdajica Da ga Božja sakruši desnica! (Popovic, 1977, 390).
Da bi svoj narod, koji je živio u tami neprosvjecenosti i kojeg su razdirale domace nevolje, svade i osvete, kulturno i politički uzdigao i utvrdio mu „pravdu i slobodu", kako je sam govorio, on mu je preko narodnog guslara upucivao svoja naravoučenija. To je bio jedan vid njegove široke prosvjetno-kulturne, naučne i političke djelatnosti. Pjesme „Boj s vezirom Mahmut-pašom" i „Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse" po svemu od-govaraju crnogorskom narodnom guslarskom pjesništvu. Za njih je Vuk Karadžic u jednoj napomeni, napisao da se obije, „pošto su načinjene [...] ušle u narod, iduci od usta do usta koliko se moglo, dogonjene prema narodnim pjesmama" (Vukmanovic, 1983, 214).
STEGA I ZAKONIK
Na zboru glavara (poslije pobjede u bici na Martinicima) održanom 6. 8. 1796. g. donesena je i potpisana Stega (ABO NMCG, FP1, 178.1-4), zakonodavni akt od svega 6 članova kojim se odbrana zemlje stavlja u prvi plan i podiže na nivo Zakona, koji moraju svi poštovati pod najtežom prijetnjom koja se stavlja u izgled izdajnicima (Jovicevic, 1988).
Započeta državopravna djelatnost nastavlja se uvodenjem prvog organa javne vlasti u junu 1797., a 19. 5. 1798. g. na Narodnoj skupštini vec su osnaženi politički i pravni uslo-vi za donošenje Zakonika koji je proglašen 18. 10. 1798. g. na glavarskoj Skupštini Crne Gore i Brda u manastiru Stanjevici. Kao jedan od najznačajnijih utemeljitelja crnogorske državnosti, Sveti Petar Cetinjski je autor ovog pravnog akta i svojeručno napisao prvih 16 članova Zakonika. Drugi dio Zakonika od člana 17. do 33. donesen je na crnogorskoj Skupštini 17. 8. 1803. g. na Cetinju, kojom prilikomje potvrdena i unešena Stega iz 1796. sa 6 članova (Jovicevic, 1988, 85-86).
Zakonik predstavlja mladu državu, a pleme i nahije i dalje su našle svoj izraz kroz običajno pravo. Crnogorsko zakonodavstvo stavlja prepreku samovolji pojedinaca i kolektiva i naročito prijeti strogim kaznama počiniocima krvne osvete, izdajnicima, narušiteljima reda i sigurnosti kod crkve i na pazarima, megdanima pojedinaca i bratstva, zelenašenju itd. Doprinoseci raspadu primitivnih plemenskih oblika življenja i začinjuci i utvrdujuci državnu organizaciju - on je istorijski zamajac crnogorskog društva. U njemu
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
je pravni običaj podignut na stepen zakonske norme i time Zakonik revolucioniše posto-ječe odnose i stanje.
Zakonik se oslanja na običajno pravo, a nove odredbe ureduju nove odnose, koje treba zaštititi snagom države. Petar I stvarajuči Zakonik morao je imati u vidu dvije okolnosti: prvo, svi uticaji koji su stizali sa strane nijesu bili tudinski, več su bili primjereni duhu i potrebama naroda i drugo, uzakonjeno običajno pravo i nove norme trebalo je kazati jasnim narodnim jezikom. U Zakoniku je običajno pravo podignuto na viši pisani stepen - uzakonjeno je i Petar I kao kodifikator morao je da računa sa problemom običaja, koji se žilavo opire pisanom pravu čiju primjenu treba da obezbjeduje država, a ne pleme. Taj odnos nije trenutni več predstavlja proces koji vodi stvaranju više društvene organizacije nego što je to plemenska organizacija.
Crnogorski zakonodavac nije mogao zaobiči snagu narodnog prava koje skoro pola milenijuma reguliše odnose i formira plemensku svijest. Sljedeči istorijski razvoj svoga naroda i njegov običaj koji je slojevit presjek mišljenja i radnji Petar I nije tu stvarnost zaodjenuo u drečavo zakonsko ruho. Ovaj pravni akt nosi pravno-tehnička obilježja (forma i sadržina) Krivičnog zakona, što je sasvim razumljivo, jer su potrebe u Crnoj Gori bile takve da je trebalo na nov način i po prvi put pisanim pravom ozbiljno zaprijetiti i staviti u izgled nastrožije kazne onima koji počine izdaju, krvnu osvetu, megdane, kavge na pazarima i pred crkvama, pokore, napad na sud i druge oblike ugrožavanja imovine i života. Takvo je vrijeme tada bilo u Crnoj Gori kojoj je nedostajala unutrašnja organi-zovana sila, a njen poglavar nije imao ni zatvora ni snage prinude i sve što je mogao da kazni sastojalo se u savjetu, molbi, poruci i kletvi. Sve nedače i muke nijesu zaustavile istorijski hod crnogorske zajednice predvodene Petrom I (ZOCB).
U Crnoj Gori kao teokratskoj državi, javna vlast je produženje božanske volje na zemlji i stoga je razumljivo što je večina društvenih odnosa regulisanih u Zakoniku obojena religioznošču: „Pozivajuči velikoga Boga u pomoč [...] (član 1)".
Govoriti o Zakoniku Svetog Petra Cetinjskog samo kao o pravnom aktu i sagledati njegov značaj samo sa te strane bilo bi veoma jednostrano. Razlog tome je što dubljim proučavanjem uvidamo da je on veoma bogat moralnim porukama i savjetima te ga stoga možemo nazvati još i „Moralni bukvar crnogoraca".
Da bismo potkrijepili ovu tezu (misao) naveščemo neke dijelove iz samog Zakonika.
Članom 2. „Buduči jedinstvo, mir, tišina i svaki dobri poredak nije moguče uzdržati, ako svrhu zloga i samovoljnoga čovjeka ne bi kastiga bilo [...]."
Članom 6. „Ako koji puškom ili nožem rani koga u svadi kada se inatom i pričom oko česa zavade, tada se imaju pred sudom dovesti i da sud od početka razabere sve po redu, koji je započeo inat i svadu, za koju li stvar i nuždu, i koji je začeo prvi boj činiti i oružje prihvatiti protiv svojega brata Crnogorca [...]."
Članom 11. „Koji čovjek uzme tudu ženu iza živa muža ili ugrabi djevojku, koju mu ne budu djevojčini roditelji ili svojta dali [...], takav se ima čerati kao bezzakonik i grabitelj tude djece, i da mu stanja u našu zemlju nije [...]."
Član 13. „Ako lupež pogine ili se rani iduči u kradu, da za njega pogovora nije [...]."
Član 18. „Za sadržati sa Primorcima mir i tišinu susjedsku, koji prinosi na obje strane vzaimnu korist i sreču, zabranjuje se svako samovoljstvo i osveta [...]."
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
Član 21. „[...] ako se posad nade kakvi megdandžija u našu zemlju, biče kastigan ot suda zemaljskog i ot svijeg nas čeran kao zločinac i vozmutitelj naroda."
Član 17. „Znajuči da najviše zla i krvoproliča u našoj zemlji s lupežima biva, i da su tome najviše roditelji krivi, koji od početka ne htjedoše svoju djecu s dobrim djelom vaspitati, i ni u strahu Božjem zadržati [...] to če krivicu snositi sva čeljad toga doma."
Duboko svjestan činjenice da ni država, ni njeno pravo pa ni ovaj Zakonik neče moči opstati bez pravnog, časnog i poštenog suda koji če Zakonik sprovoditi Sveti Petar Ce-tinjski je u sami Zakonik unio nekoliko članova koji se odnose na rad sudova i poštenje i čast sudija.
Ti članovi su:
Član 20: „Ni jedan narod ne može biti čestit ni srečan u kojemu zakonitoga suda i dobrog praviteljstva nema [...]."
Član 23.: „Ako koji sudac začne koga u sudu sudeči braniti nemoči dokazati razloge i pravice zašta brani i nerazbira misli svoje družine, nego samo da se njegova riječ broji [...] takvi otvara sebe i kaže da je mitnik i vozmutitelj suda, a ne istiniti sudac i pravitelj naroda [...]."
Član 24: „Ako se nade da koji sudac zaište ili uzme od ikoga mito nevlastito za opravdati krivca, a okriviti pravoga, takav da se ima iz suda bezčestno prognat." (ZOCB)
Zakonik obšti crnogorski i brdski je nesumnjivo veoma značajno pravno, političko, moralno i filozofsko djelo. Medutim, koliko je on sam značajan, toliko je značajna i njegova primjena. Po pitanju primjene Zakonika danas postoje brojne naučne studije koje zastupaju različita stanovišta. Dok jedne stoje na stanovištu da je Zakonik ostao „mrtvo slovo na papiru", dotle drugi zastupaju shvatanje da je Zakonik itekako zaživio (Jovičevič, 1988).
Ipak, čini se da je istina na strani drugih jer da Zakonik nije primjenjivan od crnogor-ske države ne bi ostalo ništa, niti bi bili sačuvani oni temelji na kojima če kasnije Njegoš i Knjaz Danilo podizati državnu gradevinu.
OSTALI VIDOVI PROSVJETITELJSKOG RADA SVETOG PETRA CETINJSKOG
Razvoj kulturnih veza Crne Gore i Brda sa drugim zemljma ima svoj specifičan put. Stvaranjem organa države posljednjih godina XVIII vijeka i prvih XIX vijeka Crna Gora je postala privlačnija za zainteresovane pojedince iz nekoliko država Evrope. Stizali su oni u Crnu Goru iz raznih razloga sa odredenim političkim ciljevima u svrhu upoznavanja zemlje i njenih ljudi.
Kulturni odnosi Crne Gore sa Srbijom izražavali su se, prije svega, u vezama koje je Sveti Petar imao sa Vukom Stefanovičem Karadžičem i Simom Milutinovičem. Glavna tema njihovih odnosa ticala se najvažnijih utemeljenja i razvitka srpske kulture, u koju je od tog vremena uključivano i crnogorsko narodno stvaralaštvo. Više pisana riječ ljudi istog jezika, zajedničkih tradicija i raznih društvenih institucija naroda u Srbiji, Vojvodini i drugim jugoslovenskim krajevima uticala je manje ili više, na svijest Crnogoraca i Brdana koji su svojom do tada stvorenom i stvaranom usmenom tradicijom več počinjali da otvaraju dosta bogate riznice svoga u ovom obliku čuvanog dragocjenog iskustva.
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
1818. godine Vuk je od Svetog Petra Cetinjskog tražio da mu pošalje nekoliko narodnih pjesama. Ovaj mu je tada uputio novac za Slovar od „prenumeranata črnogorskih", a potom i nekoliko junačkih pjesama, koje je Vuk kasnije uzeo u obzir za svoje zbirke. U Crnoj Gori su čitane Vukove knjige narodnih pjesama, zabavnik Danica i Srpske novine, što znači da se u Crnoj Gori za Vukov rad dosta rano znalo. Upotreba narodnog jezika i bogatog leksičkog rada, čiji su karakterističniji izrazi sadržani u Vukovom Riječniku još više su nejgovo djelo činili privlačnijim i razumljivijim (Pejovic, 1981). Vladika je napisao Kratku istoriju Crne Gore, čije se izlaganje o istorijskim zbivanjima završava sa posljednjim decenijama XVIII vijeka (Pavicevic, 2004, 161-162).
Značajan doprinos razvoju kulture i prosvjete u Crnoj Gori dao je i fond knjiga stvaran na Cetinju inicijativom Svetog Petra Cetinjskog. Mada, broj onih koji su se njime manje ili više koristili bio je vrlo mali. Knjige njegove biblioteke, različite po tematici, najbolje to dokazuju. Održavanjem veza crnogorsko-brdskog vladara sa istaknutijim pojedincima, prosvjetnim i kulturnim radnicima u jugoslovenskim i drugim zemljama, i boravkom u njima bogatio se i fond knjiga kojima se služio. Pored dijela svjetske književnosti, nauke i filozofije, na nekoliko jezika, nabavljana su i djela svih poznatijih jugoslovenskih književnika. Knjige i listovi najčešce su dobijani iz Beograda, Zagreba, Trsta, Beča i Pešte. U vecim količinama povremeno su dobijane i iz Rusije (Pejovic, 1981).
Kao prvosvešteno lice Crne Gore i Brda, Sveti Petar Cetinjski je veoma veliku pažnju posvecivao očuvanju manastira i crkava. Svjestan činjenice da su manastiri i crkve narodna i kulturna dobra, on je veoma često apelovao da narod čuva manastire, da ih obnavlja i restaurira. Znao je da su manastiri, iako ne veliki, rasadnici znanja i vjere i da se u njima narod prosvjecuje.4
Popularisanje knjige kao sredstva za širenje vidika ljudima u svim oblastima života, i u uslovima kakvi su bili u Crnoj Gori i Brdima, postojalo je sve nasušnija potreba. Nesu-mljiv značaj za razvoj kulture i prosvjete u Crnoj Gori imalo je i bogacenje i zapisivanje narodnog stvaralaštva. Od davnina stvarana i sve više usavršavana riječ o tragovima svoga postojanja i naporima da se na osnovama novih iskustava i znanja uočavaju vece i bolje mogucnosti razvitka i upoznaje kontinuitet sopstvene istorijske ličnosti, kao i obaveze prema sjutrašnjem danu - po sebi je morala predstavljati baštinu kulture i uslov zasnivanja novih vrijednosti, novih komponenata u izgradivanju pogleda na svijet i život ljudi, koji su nužno postajali svjesni svojih puteva i kretanja i svoje kulturne i druge individualnosti.
Uvijek je o manastirima govorio kao o opštenarodnim i vlastitim dobrima. Kada je 1798. godine general Bradi, austrijski upravitelj Boke Kotorske naumio da manastire Stanjevici i Maine pretvori u kasarne, Sveti Petar Cetinjski piše: „[...] Buduci vi za pravedno i razložno sudite, ugrabiti naša opštenarodna i vlastita dobra, koja smo ot starine imali i uživali i de smo naše trudi i ne samo sobstvene troške postavili, u toliko sile godištah nego i ot rosijskoga imperatorskoga dvora na sozidanije toga manastira otredena bila ne malaja suma novacah. Mi znamo da u cijelome svijetu nahodi se različitijeh dobrah koja ljudi u drugijem deržavam izvan svojega otečestva slobodno uživaju ie čujemo da bi ona njihova dobra igdje bila takvome sudu podložena, kako što vi naša podložiti namjeravate [...]." (Milovc, 1987, 116)
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Ovaj rad, struktuiran tako da obuhvati ličnost, vrijeme i prosvjetiteljski rad Svetog Petra Cetinjskog, svakako nije mogao imati pretenzije, niti mogucnosti da se obuhvati sva njegova veličina i značaj za Crnu Goru. Bio je on duboko svjestan činjenice da je narodu neophodno prosvjecivanje, da crnogorski narod ne može naprijed bez škole i obrazo-vanja. Sanjao je on o jednom raširenom sistemu školstva, želio najprije osnovati školu na Cetinju, a zatim i u nekoliko drugih mjesta. Uvijek je isticao da bi sva djeca trebala pohadati škole. Kada se uzmu u obzir sve prilike u Crnoj Gori tog doba, jasno je da je osnovati školu bilo praktično nemoguce. Škola, kao neophodna društvena institucija, ipak ima svoje donekle odredeno vrijeme javljanja u razvoju jednog društva. Za nju su potrebni odredeni uslovi, odredena društvena klima. Medutim, društvena klima kakva je bila u to vrijeme u Crnoj Gori nije bila ni približna onoj u kojoj bi se slobodno mogla osnovati škola i razvijati školstvo, i to iz dva razloga. Na društvenu klimu u Crnoj Gori nadirek-tnije i najneposrednije su uticali stanja i odnosi u okruženju. U takvim uslovima, gdje je svaki novi dan značio dan borbe za očuvanje slobode i granica zemlje, teško je bilo baviti se nekim drugim pitanjima. Crnogorci su veliki dio svog vremena, snaga i materijalnih dobara ulagali u stalna ratovanja i borbu za slobodu. S druge strane, i unutrašnje prilike u Crnoj Gori su bile izuzetno loše. Trebalo je iskorijeniti krvnu osvetu, uvesti red medu plemenima, poštovanje institucija države, podici svijest naroda po pitanjima obrazovanja i škole, ukazati na značaj vladanja čitanjem i pisanjem, te poboljšati materijalne prilike u Crnoj Gori. Mnogo puta se Sveti Petar Cetinjski obracao ruskom i bečkom dvoru radi davanja materijalne pomoci za osnivanje škole i štamparije. Medutim, tu pomoc nije dobio. Imajuci sve to na umu, on se okrenuo riječi, kao jedinom sredstvu kojim je mogao prosvjecivati crnogorski narod i uticati na njega. Njegova pisma, poslanice, pjesme, Stega, te Zakonik su najbolji dokaz za to.
Iza svega onoga što je Petar I govorio i radio, iznosio svoje misli i ideje o prosvjeci-vanju naroda, stajao je on sam. Mnogobrojne poslanice, pisma, pjesme, poruke, savjeti ne bi imali onu težinu i značaj, kao što je imaju kada znamo da je sve to on dosljedno sprovodio i dokazivao ličnim primjerom. Svojim životom, djelovanjem onje još za života kod naroda zaslužio osobinu sveca, te njegovo posvecenje 1834. godine u narodu nije izazvalo nikakvo iznenadenje, vec naprotiv, radost i oduševljenje. Sve što je od svog naroda zahtjevao ticalo se dobrobiti tog istog naroda, njegovog napretka. Čovjeka koji je udario temelje jedne države, dao joj prvi pisani zakon, formirao prve državne institucije, stalnim borbama sa neprijateljem borio se i izborio slobodu naroda, ujedinio razjedinjena plemena, doprinio suzbijanju krvne osvete i bratoubilaštva, putem usmene i pismene riječi prosvjecivao narod, doprinio da se glas o tom narodu pronese kroz čitavu Evropu, ne nazvati ocem tog naroda, bilo bi zaista nepravedno.
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491-510
PERONALITY AND ILLUMINATORY WORK OF ST. PETAR OF CETINJE
Saša MILIC
University of Montenegro, Faculty of Philosophy, Department of Pedagogy, Danila Bojoviča bb, 81400 Nikšič, Montenegro e-mail: sasamilic@ac.me
SUMMARY
The purpose of this paper is to examine the crucial contribution of Petar I Petrovič Njegoš (later canonized as St. Petar of Cetinje) to the state, civilizational and civil development of the Montenegrin society as well as to look into the links and influences of other states on the historical period of the rule of Petar I. In this paper we use the historical-pedagogical method of research. The historical method was used to establish the facts necessary for the interpretation of significance, thoughts, ideas, personalities and social, historical and cultural circumstances in Montenegro at the time of St. Petar of Cetinje. St. Petar of Cetinje (1748-1830) was a great Montenegrin statesman, politician and diplomat, a high church figure, but also a prominent illuminator, a man of culture and a poet. A lot of attention has been paid to him in research papers. In our opinion, there is a need to analyze and show his personality again, with a special focus on his educational work. Within his enlightment work, we included: his thoughts and ideas that refer exclusively to education; his aspirations to establish schools and printing presses in Montenegro; and his patriotic, ethical, humanistic, internationalistic and other ideas and thougths expressed in his letters, epistles, code, poems and other documents. Owing to his work and achievements, he was a very prominentfigure in the Balkan and European area.
Keywords: St. Petar of Cetinje, education, epistles, printing presses, poems, law
Saša MILIC: LIČNOST I PROSVJETITELJSKI RAD SVETOG PETRA CETINJSKOG, 491 -510
IZVORI I LITERATURA
ABO NMCG, FP1 - Arhivsko-bibliotečko odjeljenje Narodnog Muzeja Crne Gore (ABO NMCG), Fond Petra I Petrovica Njegoša (1796-1830) (FP1).
Milovic, J. (1987): Petar I Petrovic Njegoš (pisma i druga dokumenta). Titograd, NIO Univerzitetska riječ.
Vuksan, D. (1935): Poslanice Petra I. Cetinje, Narodna knjiga.
ZOCB - Zakonik obšti crnogorski i brdski. Cetinje, Fototipsko izdanje CNB „DURD CRNOJEVIC", 1982.
Folic, Z. (2009): Vladika Petar Prvi i brdska plemena. U: Vujoševic I. et al. (ur.): Noviji istoriografski prilozi o Petru I Petrovicu Njegošu. Cetinje, Fondacija "Sveti Petar Cetinjski", 57-68.
Jovicevic, V. D. (1988): Državotvorac bez tamnica. Nikšic, NIO Univerzitetska riječ.
Lekic, D. (1985): Francuzi o Cnoj Gori u XIX vijeku. Bar, Kulturno-prosvjetna zajednica.
Lukovic, M. (2014): Stočarska privreda kao činilac oblikovanja narodne kulture Srba. U: Radenkovic, L. (ur.): Srpska narodna kultura izmedu Istoka i Zapada. Beograd, Balkanološki institut SANU, 43-68.
Markovic T. (1982): Istorija prosvjete i školstva u Crnoj Gori. Beograd, Zavod za izda-vanje udžbenika.
Mihailovic, B. (1975): Mitropolit Petar I - Sveti. Cetinje, Cetinjski manastir.
Pavicevic, B. (2004): Istorija Crne Gore. Knj. 4, Sazdanje crnogorske nacionalne države: 1796-1878. Podgorica, Pobjeda, Istorijski institut Crne Gore.
Pavicevic, B. (2007): Petar I Petrovic Njegoš, Podgorica, CID.
Pejovic, D. (1981): Crna Gora u doba Petra I i Petra II. Beograd, Narodna knjiga.
Popovic, J. (1977): Blagoslov Svetoga arhandela Mihaila-Žitija Svetih. Zemun Štampa-rija „Sava Mihic".
Popovic, P. (1928): Ličnost vladike Petra I po francuskim izvorima. Zapisi, 2, Cetinje.
Pavicevic, B. (2004): Istorija Crne Gore. Knj. 4. Sazdanje crnogorske nacionalne države: 1796-1878. Podgorica, Pobjeda, Istorijski institut Crne Gore.
Tomovic-Šundic, S. (2008): Petar I, vladar crnogorski. Podgorica, CID.
Stanojevic, G. (1975): Istorija Crne Gore. Knj. 3, Od početka XVI do kraja XVIII vijeka. Titograd, Redakcija za Istoriju Crne Gore.
Vuksan, D. (1951): Petar I Petrovic Njegoš i njegovo doba. Cetinje, Narodna knjiga.
Vukmanovic, S. (1983): Karakteri značaj pjesničkog stvaralaštva Petra I Petrovica. Bibliografski vjesnik, 2. Cetinje, Centralna narodna biblioteka „Durde Crnojevic", Društvo bibliotekara Crne Gore.
Vukovic, Č. (1963): Poruke. Beograd, Izdavačko preduzece „Kosmos".