Muzikološki zbornik Musicological Annual XXV, Ljubljana 1989 UDK 78(497.13) Prišlin l. Lovro Županović ORIS SKLADATELJSTVA HRVATSKOGA Zagreb GLAZBENIKA IVE PRIŠLINA (1902-1941 ) 0.0. Obično se smatra da zaboravljanje značajnih muževa u nekom (malom ili velikom) narodu pogađa samo one iz ranijih epoha. Međutim, ono zna pogoditi i pripadnike našega 20. stoljeća. Među nemalim brojem takvih pripadnika hrvatskog naroda1 drastičan, gotovo „krunski" dokaz predstavlja slučaj višestruko nadarenoga a prerano umrloga glazbenika Ive Prišlina. Podatke o njemu, uz jednu iznimku2 i dvije poluiznimke,3 nije moguće naći u nijednoj (našoj) poratnoj glazbeno-povijesnoj odnosno leksikografskoj publikaciji: kao da Prišlin, nakon tragične pogibije u ratnom vihoru prije 48 godina, nije nikada postojao. A radilo se o giasoviraču „fascinirajuće tehnike"4 i upravo „kolosalnog 'Fingergeleufig-keita'",5 o dirigentu punom „mladog i stvaralačkog poleta"6 te „izvanredne pedagoške metode",7 o skladatelju čija sačuvana djela svjedoče o snažnom i osebujnom talentu. Zbog toga tekst što slijedi u ovom je trenutku — koliko je poznato — ne samo prvi pisani pokušaj orisa (zasad) Prišlinova skladateljstva,8 nego je i prvi zakašnjeli nekrolog njemu kao čovjeku i umjetniku.9 1.0. Iz biografije Ive Prišlina mogu se (danas) navesti samo ovi (osnovni) podaci: Rođen je u Zagrebu 5. listopada 1902. godine, u kojem je završio osnovnu školu i (1921) Prvu klasičnu gimnaziju. Istodobno je učio svirati na glasoviru u (privatnom) 1 Primjera radi navodimo samo dva slučaja: Slavomir Graričarić (1878—1941) i Andrija Zagorac (1886-1914). 2 Usp. L. Županović, Prilog učenika zagrebačke Klasične gimnazije našoj muzičkoj kulturi, u Zbornik Klasične gimnazije 1607- 1957, Zagreb .1957, 300. 3 Usp. Hrvatski biografski leksikon 1, Zagreb 1983, 515 i 520 (u jedinicama o E. Bašić i R. Bašić); L. Županović, Stoljeća hrvatske glazbe, Zagreb 1980, 283, 288, 290, 293 i 294. 4 Usp. P. Begović, Stoti simfonijski koncerat Dubrovačke filharmonije uz sudjelovanje g. Iva Prišlina, Dubrovnik, 25/1938, br. 50, 4. 5 Usp. Građanin, Klavirski koncert g. Ma. prof. Prišlina, Narodna tribuna (Šibenik), 3/1935, br. 208,3. 6 Isto mj. 7 Usp. N.N., Javna učenička produkcija, Dubrovnik, 25/1938, br. 13, 4. 8 Prvi javni (orisni) prikaz Prišlinova skladateljstva uz osnovne bio-bibliografske podatke o autoru (sve od potpisanoga) uslijedio je u trećoj (i posljednjoj) po redu televizijskoj emisiji mikro-ciklusa Zanemareno naslijeđe, prikazanog zalaganjem dr. Eve Sedak na Televiziji Zagreb u travnju 1987. godine. 9 Autor ovog teksta radi na prikazu cjelokupnog Prišlinova glazbeništva, zbog čega se ovaj prilog ima smatrati ulomkom veće studije koje je nastanak u toku (work in progress). 167 studiju Carla (Dragutina) Kaisera.10 Nakon (danas neobjašnjivog) odsustvovanja iz Zagreba između 1921 — 1924. (Slavonija?, nadglednik u šumariji grofa Gutmanna?;11 studijski boravak u inozemstvu?),12 1925. je primljen na temelju položenog prijemnog ispita13 u treću godinu kompozitorske klase B. Berse u Visokoj glazbenoj školi u Zagrebu, u kojoj je diplomirao 1929. godine. U istom gradu sa suprugom Elly Lerch sudjeluje u osnivanju te radu (privatne) glazbene škole „Beethoven".14 Poslije druge (danas također neobjašnjive) praznine između 1932—1933. godine s obzirom na zbivanja u njegovu životu, Prišlin od kraja kolovoza 1934. do kraja istog mjeseca 1937. djeluje u Šibeniku kao nastavnik pjevanja u Realnoj gimnaziji, kao dirigent ženskog zbora i simfonijskog orkestra Masarykova filharmonijskog društva „Kolo" i srpskog pevačkog hora „Srbadija" te (1935) — s violinistom Hugom Straussom — kao suosnivač privatnog „Muzičkog studija" u kojem vodi klavirsku klasu.15 Ujedno priređuje dva solistička recitala i prati pojedine umjetnike na glasoviru, držeći usto i javna predavanja o glazbi te (povremeno) pišući glazbene članke u gradskom tjedniku Narodna tribuna. U gotovo istom svojstvu djeluje (od kolovoza 1937) u Dubrovniku,16 u kome nakon oveće vremenske stanke sklada (sačuvanu) 2. simfoniju. Nakon sloma Jugoslavije (1941 ) premješten je u Knin, u kome je — prema pisanju druge mu supruge Anite Prišlin17 — „pao /iste godine7 kao žrtva fašističkog terora".18 10 Carl (Dragutin) Kaiser (Beč 1873 — Edlitz Grimmenstein, Donja Austrija 1915) bio je najprije korepetitor u Linzu i Bavreuthu a potom je oko 1900. do pred kraj života djelovao u Zagrebu kao korepetitor u operi i voditelj privatne glazbene škole. (Nju su, osim Prišlina, pohađali K. Baranović i D. Pejačević.) Djelovao je i kao glazbeni kritičar uAgramer Tagblattu, a ogledao se i kao skladatelj. 11 Prema usmenom kazivanju E. Bašić (Lerch) dr. Evi Sedak. 12 Prema pretpostavci autora ovog teksta, nastaloj na osnovi navoda u šibenskoj Narodnoj tribuni (3/1935, br. 294, 3), kako je „poznato da je prof. Prišlin svršio muzičku visoku školu u Berlinu [\] i konzervatorij /17 u Zagrebu" te činjenice da primjenjeni glazbeni izričaj u danas dostupnim mu skladbama (posebice onima nastalim do 1932) nije mogao „naučiti" u ondašnjoj zagrebačkoj glazbenoj stvarnosti. Po tom svom glazbenom izričaju Prišlin stoji kao gotovo jedinstvena skladateljska osobnost u hrvatskoj glazbenoj kulturi onoga vremena (v. kasnije ulomke iz nekih njegovih djela). 13 U Glavnom katalogu za učenike i učenice Visoke glazbene škole (u Zagrebu) za šk. god. 1925/26 (str. 180) — uz ime i prezime Prišlina te osnovne podatke o njemu — u rubrici o upisu u treću godinu studija stoje dva navoda: (1 ) „Upisan na osnovi svjedodžbe II. razreda visoke škole Kraljevske muzičke akademije u Zagrebu" i (2) „Upisan na osnovi prijamnog ispita položenog dne 5. X. 1925". Budući da se Prišlinovo ime i prezime ne spominje u ranijim Glavnim katalozima... (za 1922/23, 1923/24 i 1924/25), potpisani smatra točnim drugi navod. 14 Usp. Hrvatski biografski leksikon 1, Zagreb 1983, 515. 15 Iz te Prišlinove klase su, na primjer, izašli istaknuti srpski klavirski pedagog i profesor Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu Arsen Triva te regens chori šibenske stolnice Mons. Josip Jadronja. 16 U Dubrovniku najprije radi u Realnoj gimnaziji a od 1940. u Učiteljskoj školi. Istodobno sudjeluje kao solist na dva koncerta Dubrovačke filharmonije (Beethoven, Saint-Saëns), piše kritike u tjedniku Dubrovnik, dirigent je školskih zborova te Srpskog pevačkog hora „Sloga", a 1938. s Radojkom Berdović osniva (privatni) „Klavirski studio". 17 Pismo je u posjedu autora ovog teksta. 18 Izvori za oris Prišlinove biografije: Glavni katalog... i tiskani izvještaji iz godina njegova glazbenog studija (u Zagrebu), uvid u periodiku Šibenika i Dubrovnika, kazivanja Prišlinova sudruga sa studija Zv. Bradica potpisanome (izravno) i Prišlinove prve supruge E. Bašić (posredno), pismene natuknice filmskog redatelja Mate Relje (onodobnog pjevača u „Kolu") potpisanome te knjige Ive Livakovića „Kolo"ponos Šibenika (Šibenik 1976) i Ši-benska gimnazija 1806, 1864, 1909, 1979 (Šibenik 1979). 168 1.1. Tri su glavna područja Prišlinova glazbeničkog djelovanja koje se odvijalo u vremenskom rasponu od svega 14 godina (1927: izvedba opusa 119 — 1945: pogibija u Kninu): skladateljsko, koncertantno (glasovir) i dirigentsko. Usprkos škrtim podacima koji omogućavaju tek „skokoviti" uvid (sa stankama) u to djelovanje, može se smatrati da je ono — osim skladateljskog — teklo više-manje kontinuirano. Sporadično je bilo Prišlinovo bavljenje pisanom riječju, i to ne samo na području glazbene kritike te općih napisa o glazbi nego i planinarstva (!),20 a „nužno zlo" rad u općeobrazovnoj školi.21 Nemoguće je danas izričito odgovoriti na pitanje koje je područje od ona tri glavna sâm Prišlin smatrao primarnim, lako bi prema protagonistovu studijskom opredjeljenju to trebalo biti skladateljstvo, čini se da se — usprkos stankama u skladanju22 — radilo o prožimanju svih područja, pa i onih sporadičnog (spisateljstvo) te nužnog (predavanje pjevanje u školama), u jednu zaokruženu cjelinu. 2.0. Skladbe Ive Prišlina pripadaju gotovo svim područjima glazbenog stvaralaštva osim glazbenoj sceni. To u prvi mah začuđuje, budući da Prišlinova notno sačuvana odnosno naslovima nominalno poznata djela očituju nedvojbeno iznicanje iz izvan-glazbenog područja (pripadaju tzv. programnoj glazbi), čak i onda kad se radi o skladbama iz sfere tzv. apsolutne glazbe — posebice onima za glasovir. Razlog je možda u protagonistovu djelovanju izvan većih glazbenih središta. Na osnovu potpisanome dostupnih izvora,23 Prišlin je od opusa 1 (1927) do 2. simfonije (završene 21. 4. 1941) napisao 2 solo-popijevke, 5 izvornih skladbi i 4 obradbe narodnih napjeva za zbor, 8 minijatura i 2 sonate za glasovir, 1 gudački kvartet, 3 djela izrazito komorne pripadnosti, 1 koncertantni opus (Koncert za glasovir i orkestar)24 i 2 simfonije, dok je naslov opusa 5 iz Prišlinova popisa ostao nečitljiv. Ukup- 19 To je Pastoralna suita za 9 (10) drvenih duhača, praizvedena 23. 6. 1927. pod ravnanjem Mladena Pozajića (v. prilog). 20 U šibenskom tjedniku Narodna tribuna objavio je 3 potpisana teksta (od toga 2 općeglazbe-ne a 1 kritičarske naravi), a u dubrovačkom tjedniku Dubrovnik 12 potpisanih tekstova i 1 nepotpisani tekst (od toga 10 kritičarskog karaktera i 3 planinarskog sadržaja). Posthumno mu je (1942) objavljen esej sa znakovitim naslovm Međimurje u pjesmi, najvjerojatnije (još iz Dubrovnika) poslan uredništvu Hrvatske žene (Zagreb) koje ga je objavilo po svemu sudeći i ne znajući za tragičan završetak njegova autora. 21 To je (današnja) subjektivna prosudba autora ovog teksta, kome je Prišlin šk. god. 1936/37 predavao pjevanje u I. razredu šibenske gimnazije. 22 Prva stanka očita je između skladbi Kolijevka, nastale vrlo vjerojatno u Zagrebu, i Pastorala te četiri kraća zborska djelca (2 izvorna, 2 obradbe nar. napjeva), napisanih u Šibeniku 1936. godine; druga otada do opusa 19 (nedovršenog) i 2. simfonije. Prema riječima Zv. Bradica potpisanome, prva stanka bila je rezultat Prišlinove (nagle i neobjašnjive a na sreću neodržane) odluke da posve prekine kako sa skladanjem tako i uopće s glazbom. (Za drugu stanku potpisani nije u mogućnosti navesti nikakvu pretpostavku.) 23 To su: ( 1 ) popis samog skladatelja (do opusa 13 [= 147) naveden što tintom što olovkom na drugoj (unutrašnjoj) stranici tvrdokartonskih korica iz vremena studija (na prvoj stranici stoji napisano: KOMPOZICIJA / INSTRUMENTACIJA / Prof. B. BERSA / I. PRIŠLIN); (2) djelomično očuvana skladateljeva notna ostavština, danas izvornicima u privatnom posjedu (izvan Zagreba) a kserokskopirana u Zavodu za muzikološka istraživanja JAZU (Zagreb), u kojoj je nekoliko skladbi nastalih nakon opusa 13/"= 147 ali nema nekih iz Prišlinova popisa; (3) dva sačuvana koncertna programa te periodika u Šibeniku i Dubrovniku. (Programe je potpisanome dao na uvid Zv. Bradić, pa mu — kao i za neke u ovom tekstu već iznesene podatke — hvala.) Dvostruki naslovi dvjema skladbama rezultat su različitog navođenja u Prišlinovu popisu i na spomenutim programima. 24 Od njega je dovršen samo 3. stavak; 1. je ostvaren otprilike do kraja provedbe (oko 300 taktova), a 2. je tek započet (navedeno je samo prvih 18 taktova). 169 no je to 29 (30) djela, od kojih je sačuvano (i danas u autografima notno dostupno) 14 skladbi, od čega 6 dovršenih i 8 nedovršenih.25 2.1. U tim djelima Prišlin se pokazao kao autor bogate metro-ritamskeimaginacije (v. notni pr. 1, Sonata 1: II. stavak),26 sugestivne melodije što se često izvija iznad pa i ispod politone harmonijske osnovice a prožeta je nekom posebnom ugođajnošću nedvojbeno balkanske profiliranosti (v. n. p. 2 a, b, e, Rondo a capriccio), bujne harmonike — najčešće sazdane od kvartnih suzvuka — koju Prišlinovo favoriziranjie diso-nantnosti čini važnim agensom što intenzivnijeg koloriranja u biti slojevite zvukovnosti (v. n. p. 3 a, b, Sonata 1:1, st.). Ta zvukovnost, bez obzira ostvaruje li e legióne i pastoralne ili dramatikom nabijene situacije, u stvari uvijek ostvaruje sasvim određenu skladateljevu impresiju nečega što je kao čovjek doživio. A kao čovjek, Prišlin je bio zaljubljenu svoj narod i zatravljen ljepotama prirode. Njima je „posvećivao" svoja djela bez obzira imala ona izvanglazbene („programne") ili „apsolutne" nazive — i nije bez značenja da im je, kao u nekoj slutnji skorog bezpovratnog odlaska posvetio i svoje posljednje stvaralačke preokupacije: (nažalost) nedovršenu orkestralnu suitu Moj narod u simfoničkim bojama sa znakovito nazvanim (ali nenapisanim) zadnjim stavkom Ustanak] 2. simfoniju, uzbuđujući zvučni spomenik prirodi. Tim ključnim ishodištima Prišlinova skladateljstva pridodajmo još neka isključivo glazbene naravi. Jedno je ishodište, da je on svoje glazbene misli iskazivao u svojevrsnim „blokovima", nižući ih nerijetko tehnikom mozaične „skrozkomponiranosti". To, međutim, ne znači da nije ostvarivao i uobičajeno oblikovane stavke na primjer tipa A-B-A,27 ali ponekad i sa skraćenim ponavljanjem prvoga (A) dijela.28 Također se s određenim slobodama odnosio i prema uvriježenom oblikovanju ronda s dvije29 odnosno tri teme30 kao i prvog stavka u sonatama za glasovir, ostvarujući ga u Sonati2. stri teme.31 25 Usp. iscrpan Popis skladbi u prilogu. 26 Usp., na pr., i ovu metričku shemu, navedenu na početku 3. stavka 2. simfonije [Pastoral): 6/8, 5/8, 4/8, 3/8 kojoj valja dodati i neoznačene mjere 3/4 i 4/4 (od t.62 dalje). Nizanje zvučne građe u sasvim proizvoljnoj primjeni tih mjera tijekom stavka stvara dojam slobodnog i taktnim crtama nesputanog protoka glazbe u njemu. 27 Na primjer 2. stavak Sonate 1 za glasovir. 28 Na primjer posljednje javljanje 1. teme u skladbi Rondo a capriccio. 29 Evo formalne analize trećeg (posljednjeg) stavka Sonate 1 (rondo s 2 teme): T 1 Ct. 1 — 16, dorski način na f) — rad s T 1 (t. 17—56) — T 2 (t. 57—68, shema: 6 + 6, dorski način na eis) - codetta (t. 69—83) - T 2 (t. 84—88, samo 5 taktova, eis) — rad s T 2 (t. 89—117) - T 1 (t. 118-134) - codetta (t. 135-140, svršetak in eis). 30 Formalna analiza skladbe Rondo a capriccio (rondo s 3 teme; usp. n. p. 2a-c) je ovakva: T 1 (t. 1 —24, miksolidijski način na F, mala trodijelna pj. tipa A — A var. — A 1 ) — codetta iz A (t. 25-36) - T 2 (t. 37-76, prir. f-mol, velika trodijelna pj. tipa A - B - skraćeni A 1) — codetta iz A (t. 77-87) - uvod u T 3 (t. 88-89) - T 3 (t. 90-98), jednotaktni motiv i rad s njim - T 1 (t. 99— 116, samo A, miksolid. na F) — građa TI (t. 117—143) — T2(t. 144-175, samo Ai B, prir, cis-mol) - građaT2(t. 176-182) - T 1 (t. 183—205, skraćeni A 1, miksolid. na F) — Coda iz tt (t. 205-216). 31 Zanimljiva je formalna dispozicija 1. stavka (u sonatnpm obliku) u tim sonatama: Sonata 1 Ekspozicija (t. 1—68) 1 .tema (t. 1 —8, mala perioda, prir. f-mol, lirski karakteri; usp. n. p. 3a) 1. tema, razradba (t. 9—27) 2. tema (t. 28—33), skraćena vel. glazb. rečenica, prir. h-mol, dramatski karakter!; usp. n. p. 3b) 2. tema , razradba (t. 33-59) Coda (t. 60-68) 170 Nedvojbeno fasciniran zvukovljem orkestra, Prišlin je orkestralno mislio, na primjer, i u skladbama za glasovir. Odatle njegovo netipično korištenje toga glazbala što se tiče njegova sloga — što je s druge strane dovelo do tehničkih zahtjevnosti koje traže visoki stupanj ovladavanja tim instrumentom.32 I tuje, kao i u djelima s komornog odnosno orkestralnog područja, izražena Prišlinova sklonost ka reskom zvuku visokog registra, iz čega u njegovoj 2. simfoniji {kao i u ranijem Koncertu za glasovir i orkestar) rezultiraju česta stapanja zvuka visokih drvenih i limenih duhača te opsesija visokim zadržanim (pedalnim) tonovima gudača. 2.2. Nadahnjujući se kao skladatelj umjetnošću CI. Debussvja, Al. Skrjabina pa i S. Prokofjeva a ostajući gotovo uvijek u granicama vrlo proširene tonalitetnosti, amal- Provedba (t. 69-126) uvodni odsjek: glava 1. teme (t. 69—71) glava 2. teme (t. 72 —74) središnji odsjek: 2. tema (t. 75—87) 1. tema (t. 88-96) dominacija 1. teme (t. 97 — 105) nova građa (t. 106—123, 3. tema? kratka, 3 1/4 takta): najava (t. 106—108) pojava (t. 109-112) razradba (t. 112-123) završni odsjek: na ped. tonu f2 (!, t. 124—126) Repriza (t. 127-199) 1. tema (t. 127-134, prir. f-mol) 1. tema, razradba Ct. 135—155) 2. tema, {t. 156-159, in G!) 2. tema, razradba (t. 159! —199, stretičnost) Coda Ct. 200—206, s reminiscencijom na 1. temu: t. 202—205) Sonata 2 Uvod (t. I-XXIV; usp. n. p. 4a) Ekspozicija (t. 1 — 119) 1. tema (t. 1—15, velika perioda /7 + 8(7, dorski način na f; usp. n. p. 4b) 1. tema, razradba (t. 16—29) 2. tema (t. 30—39, modificirano ponovljena mala glazb. rečenica ,5 + 5, dorski način na f!; usp. n. p. 4c) 2. tema, razradba (t. 40-68) 3. tema (t. 69—78, mala perioda /5 + 51/, eolski način na fl, u basu kroz prva 4 takta ton B!, usp. n. p. 4d) 3 tema, razradba (t. 79-95) Coda (t. 96-119) Provedba (t. 120-191) uvodni odsjek: modificirana glava uvodnog motiva i rad s njom (t. 120—130) središnji odsjek: rad s 1. temom (t. 131 — 183) završni odsjek: na ped. tonu F (!, t. 184—191) Repriza [t. 192-316) 2. tema (!, t. 192—199, 5 + 3, dorski na f) 2. tema, razradba (t. 200-235) 3. tema (t. 236—245, eolski na f!, u basu kroz prva 4 takta ton B!) 3. tema, razradba (t. 246—266) 1. tema (t. 267—316; razrađivanje njezine građe!) Uvod (t. 317-326; usp. n.p. 4e + zaključni taktovi 327-331) Za prvi stavak ove sonate može se dodati da se slušatelj ne može oteti dojmu kako se u njemu stapaju provedba i repriza u jednu cjelinu. Prva tema iznikla je iz početnih taktova uvoda (usp. n. p. 4 a, b). Cjelokupni ugođaj te javljanje uvodne građe na kraju stavka podsjećaju na 1. stavak Sonate za glasovir op. 13 L.v. Beethovena. {Nije li ova sonata Prišlinova „Patetična"?) 32 Usp. citirane notne primjere u ovom radu. 171 garnirane markantnom modalnošću glazbenih misli,33 Prišlin je pripadnik onoga kruga istorodnih hrvatskih glazbenika u kojem je dugo u našoj dosadašnjoj (historiografskoj) spoznaji osamljeno stajao Božidar Kune (1903—1964). Suvremena muzikološka istraživanja pribrojila su mu najprije Stanislava Prepreka (1900—1982), i to sa skladbama nastalim do 1925. godine, a nedavno i Dragana Flamenca (1895—1983; do iste godine),34 ali s jezično ne baš spretnom naznakom „impresionistički ekspresioni-sti" odnosno „ekspresionistički impresionisti". Sada im valja dodati i Ivu Prišlina, koji za razliku od „anacionalnih" Prepreka i Plamenca, stoji kao stilski adekvatan ali izričaj-no suprotan sudrug skladatelja Kunca. Ukratko: kao njegova antiteza. Zajedničko im je, naime, to da su u svom skladateljstvu polazili od (individualno shvaćenog) odražavanja onoga što je B. Bartok svojedobno bio nazvao „imaginarni folklor". Kune je tu sintagmu ostvarivao filigranski izraženom suzdržanošću, a Prišlin eksklamativno-šću (euforičnošću) svog izrazito romantičnog temperamenta što se stvaralački najau-tentičnije, najcjelovitije i najmarkantnije potvrdilo u njegovoj 2. simfoniji. To djelo je apogeja Prišlinova skladateljstva, koje bi — da je njegov autor preživio rat — daljnjim razvojem protagonista njega dovelo u redove naših skladatelja vrlo radikalnoga glazbenog izraza. 3.0. Ivo Prišlin pogiba u 39. godini života i u 14. godini glazbeničkog djelovanja. Premalo je to vremena za puni razvoj njega kao čovjeka i kao umjetnika. Usto je za područje svoga rada, i to kroz sedam ključnih godina, odabrao tzv. provinciju, koja ga je nedvojbeno kočila u radu. Jer, pođe li se od periodike u Šibeniku i u Dubrovniku, Prišlin je u te gradove bio došao pun elana: početak djelovanja u oba grada bio je identično zahuktan i odvijao se u rastućem luku. Potom je slijedilo sve rjeđe spominjanje Prišlinova imena u tisku, da bi potkraj boravka prestalo. Ne označava li to posustajanje Prišlinova početnog višestruko očitovanog zamaha? I nije li u osnovi elegična tmurnost još uvijek cjelovito neizve-dene 2. simfonije35 s poslednjim stavkom Ledenjaci, što usprkos završnoj zvukovnoj apoteotičnosti nekako ostaje u zraku, svojevrsna Prišlinova rezignirana spoznaja o „ledenjacima" oko njega, o „izgubljenoj igri" sa Sudbinom koja mu neće dozvoliti da se dokraja iskaže kao umjetnik? Pitanja, dakako, ostaju bez odgovora, a s njima i osjećaj gorčine u nama. Bar post-humno ublažavanje te gorčine trebalo bi se očitovati što češćim inkorporiranjem sačuvanog Prišlinova skladateljstva u našu glazbenu praksu. Čak i usprkos tehničkoj zaht-jevnosti koju ono stavlja pred izvođače.36 Jer ono — kad mu se stjecajem okolnosti ne može dodati i protagonistovu (za današnjicu tonski neregistriranu) interpretativnu dimenziju37 — to svakako zaslužuje. 33 Prema autoru ovog teksta harmonijski izričaj Ive Prišlina (ponekad čak i na rubu atonalitet-nosti) ne samo što je u prevazi nad izrazitom modalnošću tema nego je i u koliziji s njom. To onda dovodi do zaključka da se radi o heterogenosti tih komponenata i do spoznaje kako je za Prišlina — skladatelja bilo najvažnije ostvariti što osebujniju (suptilnu ili ekstatičnu) zvu-kovnost. 34 Usp. L. Županović, Oris skladateljstva Dragana Plamenca, Ani mus/ces sv. 17, br. 2, Zagreb 1986, 211-229. 35 U već spomenutoj TV emisiji (1987) praizvedeni su samo 1. i 3. stavak. 36 To se odnosi koliko na skladateljeva djela za glasovir (usp. ulomke u odgovarajućim notnim primjerima u ovom radu), pisana zaista tehnički (ali i uopće interpretativno) vrlo zahtjevno, toliko i na 2 simfoniju posebice što se tiče dirigentova ulaženja u bît Prišlinova orkestralnog načina izražavanja. 37 Ovo se odnosi na njegovo djelovanje kao glasovirača. 172 &&*»L./i*tt^iM<-'•*- >>,i>3o (isfiiJ tó& , ili v_Lj t-* ti r*--r:-- -. U [>l&jsi* ISU****., h . ~ t S . ... wL^* i ^.. n JI 173 2 a) OXdjX. q/lwiifi/iaa^* iwi JrL »m «Vs. tfh Uđi -"""^ mm -i.______ J* <*¦ 175 2 c) fo SU /5 ^ îW-rPSâ ^ Sz=$r; ^^ : 176 3 a) ShtMsu«* 3 b) l>3 /'* "fJ 177 4 a) 178 4 b) JU, y!» / tu* ;^U f >t >o 0 '- K) <7u*r€A &g«fi 179 4 c) &Wi »iO^s /.