ACTA HISTRIAE • 8 • 2000 • 1 (IX.) primljeno: 1999-12-05 UDK 17(497.16)" 18" POIMANJE ČASTI U CRNOJ GORI I BOKI KOTORSKOJ U 19. VIJEKU Mladen VUKČEVJČ YU-Cma Gora, 85220 Kotor, Stari grad 405 IZVLEČEK Avtor m kratko pojasnjuje pojmovanje časti v Črni gori in Boki Kotorski v 19. stoletju. Kot vezni člen časti poudarja patriarhalno moralo. Vprašanju časti pristopa predvsem iz moralno-etičnega stališča, torej s sociološkega, etičnega in filoz.ofskega gledišča. Vlogi časti in morale so ljudje dajali prednost pred bogastvom, družbenim položajem ali zunanjim prestižem. "Čast in ponos" sta bili družbeni in moralni kategoriji, za katere se je živelo in umiralo. Takšna morala je pravzaprav izhajala it srednjeveškega pojmovanja časti, viteštva in poštenosti. Ključne besede: čast, etika, Črna gora, 19. stoletje Uvod Pisati ili govoriti o poimanju časti u prošlosti vrlo je nezahvalan, složen i osjetljiv poduhvat. To posebno važi za Crnu Goru i Boku Kotorsku, koje su pitanju časti u prošlim vjekovima, a naročilo pitanjima čojstva, etike i morala, posvečivale daieku veču pažnju nego u drugim balkanskim, južnoslovenskim, pa i mediteranskim ptostorima. Črna Gora i Boka Kotrska izgradile su u prošlosti svoj specifičan moral i etiku. U njih su ukomponirani uticaji mediteranske etike i morale, ali i kontinentalnog, posebno slovenskog i južnoslovenskog morala iz perioda srednjevekovne Raške i Zete i kasnijeg perioda Cmojevtča i crnogosrkih vladika na Cetinju u periodu od 16. do 18. vijeka. Cma Gora je egzistirala u specifičnim i izrazito teškim životnim uslovima. Nakon propasti svoje srednjevekovne države (1497.) pod zadnjim Cmojevičima, ulazi u sastav Turskog Carstva, tj. Skadarskog sandžakata. Tada započinje težak period vjekovne borbe za opstanak protiv osmanlijskih zavojevača. U takvim okolnostima, kada se je radi opstanka "pobjeglo u ove visove", u planine i karstni predio, iz-gradjivao se je poseban oblik morala. Cijenilo se siromaštvo i poštenje, nepod- 225 ACTA HISTR1AE • 8 • 2000 • 1 (IX.) Miidun VUKČEV1Č. KJiMANJE CaSTI UCRNOl GORI I BOKI KOTOR5KOJ U I M. VUKKU, 225-24? mičenost i nepokomost, ustrajnost i borba za krst časni i obraz junački". Takvi težki «slovi trajali su od kraja 15. vijeka pa sve do kraja 19. vijeka. Boka Kotorska i Črnogorsko pnmorje egzistirali su opet u svojim posebnim uslovima, koji su bili mnogo lakši u odnosu na črnogorske. Bili su podijcljem izmcdju Mletačke Republike (Kotor. Pcrast. Budva, Bar i Ulcinj od 1420. godine pa do 1797., s timcdasuBari Ulcinj pali pod Turke 1571. i pod njima ostali sve do 1878.) i Turskog Carstva (Grbalj neko vrijeme. te Risan i Hercegnovi do Morejskog rata 1687.). Gradovi su uživali specifičnu autonomiju i živjeli su u relativnom blagostanju i civilizaciji, baveči se pomorstvom i trgovinom, zanatstvom i ribarstvoni. U periodu od 15. pa do 19. vijeka pokušavali su izgraditi svoj specifičan moral temeljen na srednjevekovnom poimanju časti, viteštva, dobročinstva i pomoči prema brači Crnogorcima i Primorcima. Od Venecije i morala "Prevedre Republike" uzimali su ono bolje i moralnije, odbacujuči dvoličnost i prevrtljivost, kao i veliki egoizam i oholost prema nižim staležima lli strancima, uvijek gledajuči da pom ognil svojima. Pohnanje časti u Crnoj Gori u doba vladike Petra 1 i vladike Petra II i njihov uticaj na moral (period od 1781-1X51.) U doba Ščepana Malog (tzv. lažnog ruskog čara), a osobito nakon njegove smrti 1774. godine. Črna Gora se naluzila u teškim uslovima, dovedena skoro do uništenja. Bila je pritisnuta turškim napadima i inletackom neprijatcljskom politikom. Tek 1781. na Cetinju je Narodna skupšlma ne prijc-dlog glavara izabrala za vladiku dota-dašnjeg kaludjera Petra 1 Pelroviča-Njegoša. U periodu do oktobra 1830,, dakle skoro 50 godina, ovaj mudri vladar jc u najtcžim uslovima radio na očuvanju slo-bode, borbi protiv turških okupatora, okupljanju cmogosrkih i brdskih plemena u je-dinstven savez. stvarajuči začetke države. Razdiiana krvnom osvetom, borbom proti močnih Osmanlija, nemaStmom, gladju i neslogom plemena, Cnia Gora je doživ-ljavala "golgotu". No. zahvaljujuči Petru I i njegovom neumornom radu na svim poljtma sačuvala je samostalnost, borbom protiv Ttiraka i Napoleonovih Francuza, nakon sloma Mletačke Republike, te okupiranja Boke od strane Austnje od 1813. Ovaj pobožni i dalekovidni čovjek, kojega su još za života zvali Sveti Petar, tokom punih pedeset godina izgradjivao je crnogosrki moral i etiku. Borio se protiv zločina, nasilja i krvoproliča u svom narodu, radio na tzv. umiru krvi, na razvijanju blagosti, dobrote i praštanja u čovjeku. IVi tome, nije zaboravljao na neprestani! borbu za slobodom. Potencirao jc istinoljublje, blagost i pohožnost, odnos prema ženi sa po 5 to vanj em i pažnjom, te iznad svega osječaj za pravdu. poštenje, te bratsko praštanje. Kada nije uspijevao svojim autoritetom kod plemena i njihovih glavara, prihvačao se kletve. Kleo je zločince i nasilnike, a blagosiljao dobre i plemenite. Narod mu je vjerovao i pribojavao ga se. Za dobra djela davao je nagrade i javne pohvale, uz svoj blagoslov 226 ACTA HISTHIAE • S » 2000 • 1 (IX.) M laden VUKČEVlC; TOIMANJË ČASTI U CHNUJ CORI I UGK1 KDTORSKOJ U 19 VIJHKU, 225-2« ACTA HISTRIAE * 8 • 2000 • 1 (IX.) Mlade« VUKtHVIČ POiMANJF. ČASTI U CRNOl 00HI 1 BOKI KOTORSKM IJ I? VIJEKU. 225-242 Poznata je razočaranost Petra I u Črnogorce u svojoj starosti Tada je ovaj svetac proklinjao svoj narod, "jer vam je milije nezakonje i krvoproličc od cesti i poštenja u pobožnoj tišini". On je uvodio zakone (1796., 1798 i 1803.), narodne sudove i sazivao narodne skupštine. Suzbio je krvnu osvetu i uveo sudjenje i kažnjavanje za zločine i kradje. Praštanje je za njega bila jedna od največih vrlina, u/. solidarnost i bratska pomoč. Uživao je veliki ugled i u Boki i Primorju, u Srbiji i Hercegovini. Pomagao je Karadjordjeve ustanike i pravoslani narod u Hercegovini, Pnmorju i Albaniji. Pamet, svetost i poštenje krasili su Petra l. sto je imalo uticaja i na karakter cmogosrkih glavara i običnih ljudi. Uvijek se trudio pomoči malom čovjeku. Njegov nasljednik Njegoš (vladika Petar 11 Petrovih) nastavio je njegovo djelo, mada je vrlo mlad došao na viadičansku stolicu. Uvodio je organe državne vlasti, pokušavajuči da stvori Crnu Goru kao modemu evropsku državu. Ovaj vladar, filozof i pjesnik, bio je svjetski putnik, pansloven i kosmopolit. U teškim uslovima viadao je malom Crnom Gorom. pritiježnjen Turskom i Austrijom, uz povremenu pomoč carske Rusije. Izgradjivao je črnogorski moral, potencirajoči junaštvo u ralu a pamet i razboritost u miru, stalno pnsuuio u čovjeka, i to ne samo prema Crno-gorcima i drugim hriščanima, nego i prema Turcima i domačim Muslimanima (Karadžič. 1953. 70-91). U svojim djelima. naroeito u "Gorskom vijeneti" iskristaiizirao je lik Cmogoraca. 1 on sc kao i njegov prethodnik borio protiv nemaštine, nepismenosti i zaostalosti u svojoj zemlji. Neprestano putujuči i boraveei u inostranstvu vidio je "kako drugi narodi žive u blagostanju dok njegova Črna Gora mora voditi bespošlednu borbu protiv silnih Osmanlija". Naglašavao je črnogorsko poštenje, osječaj za pravdu i slobodu, korigujuči preveliku osjetijivost, častohJepnost i želju za islicanjem, kada to poprima negativne konotacije. Upučivao je svoj narod da živi u dobrim odnosima sa Bokeljima i drugim susjedima. Polovinom četrdesetih godina 19. vijeka na pitanje stranaca da nešto više kaže o Crnogorcima, Njegoš je izjavio da j «lan d;in misli da nema boljeg i plcmenitijeg čovjeka na svijetu od Črnogorca, da bi drugi dan mislio da nema goreg čovjeka od Črnogorca". Tu kontroverznost objašnjavao je surovim uslovima života, borbom za opstanak, kao i nasljedjem prostosti. No, treba dodati i dinarsku preveliku osjetijivost i ponositost, kao važan faktor socio-kultumog i etičko-narodnog na-sijedja. Njegoš je neumorno radio na realizaciji ideje panslavizma i oslobodjenju svih Južnih Slovena od tudjinske vlasti (Mihajlovič, 1972, 28-31). Sa banom Jclačičem, knezom Aleksandrom, bosansko-hecegovačkim i albanskim prvacima u periodu od 1846-1851., dakle do svoje prerane smrti, nesebično je radio na političkom, nacionalnom i vojnom zbližavanju svih Južnih Slovena. žudeči i za njihovim oslobodjenjem i nacionalno-socijalnim ujedmjenjem (Vukčevič, 1993, 9-13). U svom testamentu ostavio je visoko humanu poruku da niti kojeg južnog Slovena nije odvojavao od Cmogoraca, držeči ih sve za braču. 228 ACTA HISTRIAE • 8 • 2000 • 1 (IX.) Mlati«! VUKČEVIČ: POIMANJE ČAST! U CRNOJ GORI [ BOK! KOTORSKOJ U 19. VIJEKU. 225-242 Tvrdio je da čovjck u ratu treba biti hrabar i junak aH pravdoljubiv i bez krvoločnosti, dakle plemenit. U svakom pogledu mora biti pošten i dobročinstvu sklon. Razvijao je osječaj pravde kod Crnogoraca, skromnost i istinoljubivost, skromnost namjesto oholosti j uznosljivosti. Medjutim, kao i svi vladan, i Njegoš se bio okružio užim krugom ljudi, rodbinom i prijatelj ima, kojima je davao privilegije, dok je neistomišljenike progonio. Stoga istoričari smatraju da je značajniji kao književnik i filozof nego kao vladar, jer nije prolirio Cmu Goni, več je gubio neke teritorije od Turaka i Austrije (na Skadarskom jezeru i u Primorju). No, u svijetu je poznat kao humanist, filozof i etičar, koji je volio sve Slovene, uzdizao ne samo Črnogorce nego i sve Južne Siovene. Tvrdio je da se čovjeka nikada ne može dovoljno dobro poznavati. Uvijek te može razočarati svojim negativnim postupcima, odnosno obradovati pozitivnim postupcima. Poznat je njegov filozofski, aristotclovski aforizam: "Sa svake strane pogledaj čovjeka. Kako hočeš sudi o čovjeku. Čovjck čojku tajna je naj veča". Smatrao ju da se od živega čovjeka sve može očekivati. Čovjek mora živjeti u skladu sa prirodom, što mu omogučava da posjeduje više humanih i moralnih osobina, postajuči i sam dijelom te prirode. U dodiru s bogatstvom i civilizacijom čovjck se kvari, postaje gramziv i sebičan. Njegova izreka "lakomnost čojku čojstvo popije" najbolje o tome govori. Nasuprot tome je pomaganje požrtvovalnost. Njegoš je visoko cijcnio crnogorsku ženu - mučenicu i hrabru patnicu, koje se nesebično žrtvuje. Hvalio je njen moral i skromnost, učeči Črnogorce da poštuju svoje žene, snahe i kčerke. Dobro jc znao koliko patrijarhalni moral guši slobodu ženskoga pola, te da sa razvojem društva žena i u Cmoj Gori treba izboriu svoje mjesto u modemom društvu. U ratovima i u miru žene su u Crnoj Gori nosile največe breme. Društvo je bilo prilično surovo prema njima, buduči da patrijarhalni moral nije sentimentalnost več tacno utvrdjena hijerarhija dužnosti i odnosa u porodici i društvu. Surovo se postopalo sa ženskom ako bi napravila ndcu gre.sk u. ne samo ako je riječ o supruzi, nego i o kčerki ili sesiri. No, žene su najviše štitile patrijarhalni moral, mada su same od njega imale najmanje koristi. MuŠkarac je štilio čast žene po onoj Njegoševoj izreči, odnosno izrcci naroda: "Muž je branič žene i djeteta, narod branič Crkve i plemena". Naročita se pazilo na čast djevojke. Nju se nije smjelo "obeščastiti" a nc oženiti, Tada se surovo postupalo sa tim muškarcem, pa i sa ženom koja je zgriješila. Vanbračno dijete smatrano je za veliku sramotu, pa su djevojke koje rode nezakonito dijete protjerivane iz kuče i plemena u druge krajevc. Žena je u 18. i 19. vijeku često optuživana za neplodnost, kao da muž nije mogao biti i sam neplodan. U slučaju da u braku nemaju djece, muž je sa najbližom rodbinom dobivao odobrenje od Crkve i vlasti da može u izuzetnoj situaciji dovesti drugu, mladu ženu "zbog poroda" (Vukčevič, 1971, 7). Od majke se očekivalo da junački odgaja sinove, da razvija njihov osječaj za isti- 229 ACTA BISTRIAE * 8 • 2000 • I «X.) Milden VUKČEVIČ. POIMANJE ČASti U CRNOI GOR) I »OKI KOTORSKOJ U 19 VlJf-KU, 225-212 canje i dokazivanje. Uostalom, majke su svugde po svijetu onaj roditeljski segment koji razvija uspješnost kod djecc. dok se otac bavi sikanjem sredstva za život i egzistcnciju, politikom i si. Željele su da im sinovi budu hrabn i slavni, pa i da poginu za slobodu. Za kčerke su željele da se dobro udaju i imaju zdravu djecu i dom. Crnogorke su odlazile na ratišta, cesto i same ratovale. Donosilc su hranu na ratište, oružje i municiju, te bile požrtvovane bolničarke- Sokolile su svoje sinove i muževe da jurišaju i ginu za čast i slobodu. Hrabrost črnogorske žene ovjekovcčili su pisci i pjesnici iz različnih zemalja: Vraz i Loti. Puškin i Karadžič, Nenadovič i Matavulj, brača Mažuranič i brača Grim, kao i mnogi drugi. Istoričac Marico Vujačič daje izrazit primjer herojstva i moralne višine Crnogorke uakon smrti njenog sina. Naime, kada je u slavnoj biči na Grahovcu 1S58. pogim;o i harambaša Luka Jovovič, majka njegova nije dozvolila da se prekida narodno slavlje zbog pobjede nad turskom vojskom, mada su to starješine naredile kada su saznali za smrt njenog sina -poznatog črnogorsko® junaka. Ova odvažna žena govorila je da ga je zato i rodila da slavno pogine za slobodu svoga naroda (Vujačič, 1953, 246). Majke su za opstu nacionalnu stvar znale podnosili goleme fizičke, a naročilo duhovne i emotivue patnje. Istoričar Vujačič u istojii djelu navodi primjer majke Stcvana Peroviča Cuce, koja je njegovala ranjenog cmogorskog junaka Joka Kusovca, mada je znala da joj je ovaj ubio sina u Carigradu, po nalogu vladara knjaza Danila I Dok je njegovala ranjenika neprestano je plakala, mada nije rekla razlog svojoj tugi. Po ozdravljenju ranjen i k Kusovac molio je nesrečnu majku da mu oprosti kao ubici njezinog sina, odlazeči sav očajan iz njenog doma (Vujačič, 1953, 252). To je doista rijedak primjer anbčke veličine majke, koju bol za ubijemm sinom ne spriječava u obavljanju dužnosti žene Crnc Gore. Plemenitost je zahtijevana u Staroj Cnioj Gori, i to ne samo prema Crnogorcima, nego i prema Turcima, Mlcčanima i ostalim "okupatorima". Visoko se cijenila data riječ, kao i čovjek koji je istu održao, makar i na svoju Štetu Plemenitost vojvode Miloša Krivokapiča prema predatim Turcima zaslužuje polnalu i divljenje, isto kao i njegova zaštita nejači u tzv. "pohari Kuča 1856" (Vujačič, 1953, 324-327). Takva humanost i plemenitost formirali su svjetlijc stranice etnologie i tradicije, dok su negativni primjeri željeh da se zaborave (primjer harambaše Baja Pivljanma koji je ubio svoju djevojku i njenog oca, kada je saznao da hoče otiči za Turčina) (Vujačič, 1953, 68). Kroz dugu tradiciju u Crnoj Gori i Brdima, narod je veličao humanost. Etika i moral vojvode Miljanova (druga polnvina 19. v.) Marko Miljanov je znameniti kučki i črnogorski vojvoda, ratnik i književnik, etnolog i moralista. Ovaj etičar narodne provenijence rodjen je 1833. u Medunu, a umro 1901. u Herceg-Novom. U svom burnom životu, prošao je kroz faze hajduka i harambaše, perjanika i vojvode (Miljanov, 1989, 9), u periodu knjaza Danila I i 230 ACTA HIST.RIAE • 8 • 2090 • 1 (IX.) Mlwte» VUKCEVIČ 1'OIMANJE ČASTI U CRNOJ GORI I BOK! KOTORSKOJ U 19. V|JEKU, 225-242 knjaza Nikolc I, da hi pod starost postao književnik i tumač narodnog etosa. Napisao je tri obimne knjige, i to: "Primjeri čojstva i junaštva", "Život i običaji Arbanasa" i "Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi". Tako je ovaj još za života proslavljeni junak postao poznat i kao pisac, narodni filozof i moraiista, istinski narodnjak. Stoga su njegova djela ostala trajna vrijednost istorije i etnologije, filozofije i narodnog morala slovenskog i balkanskog prostora Njemački, francuski, italijanski i ruski naučniei cesto su na kraju 19. i na početku 20. vijeka citirali filozofski! misao Marka Miljanova: ' Junaštvo je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe". U prenesenem smislu to znači da moramo bili fini i dobri za druge i prema drugima, puni razumijevanja i tolerancije, humanosti. Pa i na uvredu, isliče vojvoda, ne treba uzvračati, neka se on sani stidi. Miljanov je poput kineskog filozofa Konfucija pun visoke etike. "Moramo se zastidjeti nad nepravdom", isticao je Konfucije, pa j Marko Miljanov koji kao nepismen čovjek iz naroda nije čuo za kineskog velikana iz daleke prošlosti. Suprotstaviti se treba nepravdi i dati život za pravdu, za slobodu i svoj narod", stime da se poštuje "čojstvo" kod svakoga. Imanuel Kant učio je "maksima dobročinstva jeste dužnost svili ljudi jednih prema drugima bilo da se oni smatraju dostojni ljubavi ili ne." Vojvoda Marko sudi o svrsi dobročinstava na zapanjujuče sličan način: "Dobročinstvo (i u pomoč priskoči, um ti prosvijetli i popravi, pa dobro želiš a zlo prezireš" (Miljanov, 1967 , 41). Dobročinstvo je tako pozitivno, naglašava vojvoda, da postaneš pun radosti i "nadaš se da češ nagnat na dobročinstvo i zločinca". Dok je po Kantu biti dobrotvor drugim ljudima obaveza svakog pojedinca, za Marka je dobročinstvo dio pozitivne svijesti plemena i naroda, empirijska kategorija socijalne svijesti. Ta svijest o dužnosti upravo nam nalaže da priskočimo u pomoč svakom čovjeku, pa čak i našim neprijateljima. To je princip kolektivne solidarnosti, vise svijesti, koja uzdiže moralni cilj iznad ličnog emocialno-psihološkog tumačenja. Vršimo dužnost, ističe Marko, nezavistno od toga koliko če tune biti pogodjen neki naš emocialni stav ili razlog. Dobročinstvo ima svrhu da oplemenjuje ijude, da je djelamo, u protivnom nema svrhe. Ono je izv. "umska dužnost", podvig samoodricanja ili pak izraz herojske svijesti. Učinjeno je iz želje da ono kao voljni akt pojedinca posluži kao uzor koji unapredjujc ljudsku zajednicu. Taj pojam "čojstvo" pnpadao je odredjenom društ-venom tipu - plemenskoj organizaciji Stare Črne Gore. Ona ga je njegovala i zahtjevala, jer je dobro djelo u funkciji uzora koji podstiče nova dobra djela, dakle podiže nivo opšte moralnosti naroda. Moralna filozofija Marka Miljanova složenija je od Kantove u odredjenom smislu. Kod Kania čin dobročinstva je nckakva unutrašnja prinuda putom dužnosti, koju um treba da pretvori u opči ljudski zakon. Kod Marka je dobročinstvo izraz odredjenog narodnog shvatanja, koje je opredmeteno u herojskoj svijesti. Ono je vrlma koja podazumijeva čitavti ličnost (Tomovic, 1979, 9). Stoga Marko za 231 ACTA HISTRIAE • 8 • 2000 • 1 (IX.) Mlade« VUKČEVIČ: P01M ANJE ČASTI U CRNO.I GORI I BOK! KOTORSKOJ U 19. VIJEKIJ. 225-242 dobročinstvo i tvrdi "tobom je blaga mimoča ovladala, koja te dobročinstvu vuče", jer ono oplemenjuje i donosi mir i spokoj čovjeku. Pojedinac učelvuje u integralnom moralnom umu plemena ili naroda. Život poje-dinnca segment je opštega života. Da bi jedinka bila u funkciji dobročinstva, potrebno je da posjedujc spoljašnje uzore koji je uzdižu. Zlo se mora spriječavati, a ne umno-žavati. Snaga javnog mnenja odobrava suzdržavanjc od zla, posebno u situacijama kojc su opterečene strastima. Stoga Marko visoko eijeni primjer popa Djura Kusovca koji se uzdržao ) oprostio fizičku i moralnu povredu jednom slabom plemeniku (Miljanov, 1967, 84). U cmogorskoj tradiciji uzon su bili glavne podsticajne smjemice djelovanja. Pojedinac se upravljao pozitivnim primjerima i siijedio ih u svim životnim okol-nostima. Od svih društvenih dobara najviše je cijenjen valjan primjer dobročinstva. čija jc svrha akt uzvišene plemenitosti. Takav primjer je snažno odgojno djelovanje. Za negativne primjere Marko ističe "da je od svega najgore kad ti padne na um čije zločinstvo". jer ono pokazuje kako ne treba djcJovati. Za učinioce zločina smatrao je da su duboko nesrečni i osramočeni za vječnost. Možda vise od pozitivnih primjera ovi su upo/.oravali na "grdno zlo". Apstraktni moralni čovjek pretežno se uzima kao u/or čovjeku od krvi i mesa. U moralnoj filozofiji javila se praktična potreba da se poštuje teorijski ideal etički izgradjenog čovjeka. To je tvorevina našeg duha, koja ima moč da upravlja mislima i snažno ulice na cjelokupno nase ponašanje. Apstraktni uzor je čovjek pun vrline. On svijest o dobrom djelu preiposlavija svim ostalim oblicima djelovanja. U Staroj Cmoj Gori dobro djelo smatrano je največom Jjudskom vrijednošču. Tako je u moralnoj tradiciji Marko zapisao daje "dobročinstvo naš besplatni učitelj, koji nas u svaki tren oka pomaže i na dobro /.ovc" (Miljanov, 1967, 39). Vojvoda Marko nije bio etičar u strogo naučnom smislu. On je bio neuk čovjek, ali prije svega etična ličnost koja sopstvene postupke zna da prosudjuje prema moralnom glasu u sebi. Istaknuti Črnogorci nijesu se učili moralnom ponašanju iz knjige, več iz života. Prihvačali su sva mjerila o vrlini i poroku unutar svoje plemenske i narodne zajednice. Tu jc praksa išla ispred teorije, a život pun časti i morala predhodio je teoretskom umovanju o časti i etici. Praksa starih Crnogoraca poklapala se sa moralnom filozofijom od Sokrata pa do modernih etičara. Ovdje je misao o dobročinstvu bila vezana za čovjekovu razboritost i snagu njegove ličnosti da prema ovoj procjeni djeluje i izvrši neki čin. U svojoj študiji o Marku Miljanovu češki sociolog Holeček je napisao: On ljude razlikuje samo po tomc da ?i su dobri ih slabi. On ne misli da je najgori Crnogorac ravan najboljem Turčinu, zbog čega je kod Turaka omiljen nista manje nego kini svojih." Marko zamišlja da svaki dobar čovjek mora živjeti u skladu sa ustanovljenem predstavom vrline. Dobar čovjek, za njega, nikada ne pravi razliku izmedju svojih iskaza i postupka, obaveza i želja. On je cjeiovita ličnost, polpuno homogena u svemu. 232 ACTA H1STRIAE • 8 • 2000 • I (IX.) Mladcn VUKČLVK' POIMANJH CAST1 U CRNOJ GORI I BOKI KOFORSKOl U ¡9. VUEKU, 225-242 Upoznajuči neke od njegovih osobina možemo pogoditi i ostale, jer se ne kose iz-medju sebe, što govori o tome da kod istinski dobrog čovjeka nema kontroverznosti. Iz djela Marka Miljanova etički cjelovit čovjek ne dijeli iskaze od uvjerenja a uvjerenja od postupka. On jednostavno misli i djeluje uskiadjeno i harmonično. Kod sebe je izgradio osječanje ponosa, koje opet nikada ne prelazi u oholost i nadmenost. Posluje drage ljude iz one unutrašnje vrline s kojom posluje i sebe, mada ne želi da se drugi bave njegovom važnošču, jer je to u suprotnosti sa čovjekom vrijednim poštovanja. Sposoban je da izvrši svaku obavezu, mada nikada neče preuzeti onu obavezu koja premašuje njegove inoci. Skroman je i pošten u svemu. Smrti se ne plaši ali je ne želi i ne miri se sa njom. Ugled slavlja ispred života, mada nista svjes-no ne preduzima što bi ga vodilo samouništenju. No, ako je to prilika za podizanje ugleda, on svjesno ulazi u rizik, kako bi sc istakae i podvigom uzdigao sebe. Markov ideal "dobrog čovjeka" nije posilišnik, več polpuno slobodni subjekt. On vodi računa o shvačanjima sredine u kojoj živi, mada zna da djeluje i suprotno ukoliko procijeni da je shvačanjc sredine u oprečnosli s njegovim shvačanjem vriinc i časti. Vojvoda Marko sa divljenjem govori o ljudima koji su izgradili jasnu svijest o ispravnosti ličnih stavova. Čovjekova dužnost je, po njemu, da sebe sama cijcni u srazmjeri koju ljudi mogu bez podsmjcha i omaiovažavanja pnhvatiti. Puzavost, dodvoravanje i moralna ponižnost pripadaju duhovno invalidnim ljudima. Pokornost je znak da je ponos smrtno pogodjen, a bez toga pravi čovjek neče pristati da živi. Ponos ne dozvoljava čovjeku ponižnost i sluganjski odnos, pa makar zbog toga imao štete i velikih posljedica po sebe. Teolog i filozof Tomovič ističe da svrha čovjekovog biča nije u tome da .se divi svome fizičkome ali intelektualnome savršenstvu, več da uživa u prednostima one volje koja nudi "optimalne razloge da se bude istrajan u svome dostojanstvu" (Tomovič, 1979, 17). Za Marka Miljanova največi oblik Ijepote je moralna Ijepota. Sloga on ističe da moralna Ijepota čovjeka treba da bude predmet literature, jednako kao i Ijepota prirode koju su opjevali pjesnici, prikazali slikani, muzičari i drugi stvaraoci. Moralna Ijepota je u vezi sa hrabrošču i junačkim podvizima u eovjeka-pojedinca ili pak u narodu kao zajednici. Junak koji se žrtvuje za dobro otadžbine za vojvodu Marka je veči svetac nego oni ljudi koje je Crkva zvanično proglasila svecima. Po njemu je borba za pravednu stvar svoga naroda nešto najuzvišenije i najviši oblik službe bogu Zanimljivo daje Marko Miljanov, jednako kao i Buda. milosrdje ne ubraja u akte dobročinstva, pa stoga i nema visoko mišljenje o milosrdju. Ljubav prema ljudima, dakle čitavom čovječanstvu. za Marka Miljanova je karakteristična. On kao istinski humanist i filozof iz naroda njeguje ovu specifičnu disciplinu duha - ljubav prema čovječanstvu kao opštoj moralnoj zajednici. Ova etika Vojvode Marka nije senti-mentalistička, več naproti v humana, mada izgleda na prvi pogled surova i neumitna. Marko se slaže za jednakost društvenih i individualnih ciljeva, iako medju njima 233 ACTA HISTR1AE ■ 8 • 2000 • 1 (IX.) Mladcu VUKČIHViČ: POIMANJHCASTI O CRNOJ GORI I BOKI SOTORSKOI U 19. VIJEKU. 225-242 postoji raziičitosi. Odnos izmedju ličnog i društvenog treba da poveže ove dvije potpuno različite gnipe osječanja i dužnosti. "Čojstvo" kao posebna moralna kategorija stoji u direktnoj vezi sa ljudskom ravnopravnošču. U Crnoj Gori se ravnopravnost prihvačala zdarvorazumski, kao nešto što se podrazumijeva i ne trpi prigovor. Nije dobar čovjek onaj ko smatra i zagovara nejednakost inedju ljudima, tj. njihovu neravnopravnost. Niée je isticao da su dobri ljudi oni koji pak nemaju smjelost da budu zli. Ovaj njemački filozof isticao je da je "dobro djelo slabost", le da pravi čov jek ne smije i mati slabosti. No, u Markovim "Primjerima čojstva i junaštva" njegovi likovi su dobročinitelji iz obilja snage, dobrotr i samouvažavanja, a ne iz slabosti. Tako majka nekog Veka oprašta smrt svoga sina njegovom ubici iz velikodušnosti. Njezina je snaga toliko velika i moralna, da je u stanju da nadjača majčinsku bol. Markovi junaci posjcduju dosto-janstvenu velikodušnost, koja jc. znak herojskog i bumanog shvačanja života, a ne izraz bolečivosti, sažaljenja i si. Tu opšta vrijednost ide ispred ličnih osječanja, bez obzira na to koliko su ona intenzivna i duboka. Dobro djelo nije milosrdje, več irijuinf moralne veličine i lične odgovornosti. Zlo je, naime, lakše činiti, buduči da ono ne konsultuje umitrašnju čovjekovn ctiku. več samo nagone i psihološki! stranu ličnosti. Zato je dobročinstvo u mnogo čemu isto što i herojstvo, a ponekad i više od njega. Velika je zasluga vojvode Marka upravo u tome što je razumio da je najteže dobiti moralnu bitku, odnosno bitku sa samim sobom. Naj teži put do pobjede svakako je borba protiv sopstvcne sebičnosti, protiv strasti i želja, a sve to u interesu javnog, dakle društvenog dobra. To čovjeka iz naroda Marka Miljanova svrstava u največe evropske etičare, jer je znao cijeniti ono najplemenitije u čovjeku. Treba istači da je za mnoge naučnikc, pisce i istraživače Cma Gora bila samo nekakav vojnički poligon, gdje su ljudi spartanski vaspitavali i obučavali ratnim vještinama, kako bi se dokazivali. Markove tri obimne knjige govore o borbi za slobodu i veličaju junaštvo, mada mnogo više afirmišu moral, dakle one vnjednosti koje imaju izvorište u čovjekovom srcu. U temeljne moralne vrijednosti vojvoda Marko navodi prijateljstvo. Za prijatelja se žrtvuje svc, pa uključujuči i život. Ono se temelji na medjusobnom poslovanju ali i reciprocitetu tzv. moralne simpatije. No, prijatelsjlvo je moguče sklopiu ¡edino izmedju podjednako vrijednih, ravnopravnih i slobodnih ljudi. U početku zasnivanja prijateljstva ne smije se pomišljati na nikakav cilj ili pak korist, odnosno uzajamno pomaganje. Medjutim, u slučaju nevoije pomoč medju prijateljima je uobičajena, mada ne i obavezna pojava. Stoga jc prijateljska pomoč visoko cijenjena, buduči da jc rezultat slobodne odlukc i velike moralne snage učinioca prijateljskog akta. Marko izuzetno uvažava spreinnost da se prijatelju učini največa lična žrva. Prijalelstvo koje bi se temeljilo na interesu ne bi imalo više moralnu vrijednost. On drži da prijateljstvo nije sentimentalna veza. Za njega je prijateljstvo slobodna obaveza na djelovanje, kada su prijateljeva čast, imovina i život na neki način ugroženi. 234 T ACTA HtSTfUAE • 8 ■ 2000 • I (IX.) MlJdcn VUKCEVIČ: POIMANJE ČAST! U CHNOJ GOSI I BOKJ KOTORSKOJ IJ 1S>. VtJF.KU. 225-242 | Marko Miljanov nije pasivni regislrator. Gotovo u svakom pnmjeni on rfodaje ¡'t svoj komentar, kako bi osvijetlio istinsku vrijednost ili šlelnost nekog dogadjaja o kome govori. Za njega dobar čovjek nije osvetoljubiv, mada ne boluje niti od nekakve "mlako boleeivosti". S tog a Marko uvijek razlikuje mlitavu popustljivost od ponosne uzdržljivosti. Dok je prva izraz pokornosti, druga je izraz procjene uma o j šteinosti nepromišijenog reagovanja. Gnjev se treba u sebi spriječiti, buduči da [ izaziva mržnju prema drugima, zle posljedice, kažnjavaitje i osvetu. U interesu mira, 1 plemenske i narodne harmonije dopušleno je zaboraviti na ličnu uvredu.pa i javno nanijetu sramotu. Opraštanje ima visi cilj. ■ Osim moralnog čovjeka ne postoji ni jedno drugo ljudsko bicc koje je sposobno da i- prihvati obavezu ili pak da postane njen subjekt. Ljubav i poslovanje idu jedno uz drugo, pa i obaveza ide uz njih, kao nekakav njihov pratilac. Zahvalnost koju od drugih primarno kao nekakvu protivvrijednost za učinjeno dobro djelo, pojačava £' osječaj moralne simpatije i ljubavi za sve ljude. Zahvalnost djeluje vrlo odgojno na % sredinu. Konfucije je zapisao: "Ko je učimo dobro djelo neka čtiii, a koje prirnio dobro-¡I činstvo neka govori o tome". U ovoj izreči starokineskog filozofa sadržana je velika moralna poruka. Nema ružnije stvari nego kada se čovjek hvali za neko učinjeno djelo ili korist prema drugo m čovjeku, naročilo prema prijatelju. U hvalisanju leži c.;. nemoralnost, a riječ je i o gubilku ukusa i mjere. Uloga zahvalnosti je da podiže opšte moralne vrijednosti i primjerno djeljuje na formiranje pravih ljudskih karak-i!; tera. Sama zahvalnost predstavlja moralni čin. Sloga u tom pogledu predstavlja i.': visoku estetsku i etičku vrijednost. Tamo gdje je uskračena zahvalnost izostala poljuljan je u cjelini sistem vrijednosti, ¡::; i to ne samo patrijarhalnih, nego vrijednosti uopšte. Stari Črnogorci sit nezahvalnost smatrali za težak moralni prestup. Ljudi se mogu upravljati prema principu jednakosli 1 u okviru uzajamnog moralnog poslovanja, koje pretpostavlja zahvalnost na ukazano V dobročinstvo. Zato i Marko Miljanov zahvalnosti daje visoko mjesto u Ijudskom moralu. Smatra da 2ahvalnost prekoračuje vremenske i prostorne granice. Zahvalnost postoji ne samo na žive ljude, nego i na mrtve, kojima treba da smo zahvalni za nekad učinjeno dobro djelo. Takodje i prema svojim precima ljudi znaju biti zahvalni, buduči da su u prošlosti bili zaslužni za podi zanje ukupnog nacionalnog ili (okalnog dobra (vrijednosti, i to ne samo materijalne, nego još više moralne, duhovne). Za vojvodu Marka visoku cijenu ima samopoštovanje. Poslovanje za svoju ličnost podrazumijeva sposobnost čovjeka da ima osjačaj mjere u svakom pogledu. Čovjek koj) cijeni sebe, u niukom slučaju nema pravo da to poštovanje drugima uskrati. No, ne smije se pretjerivati niti prema sebi, a niti prema drugima, jer poštovanje doista traži mjeru. Rugati se drugima ljudima, potejenjivati ih ili ih prezirati je vrlo nemoralno i ružno. Time itn se uskračuju moralna prava, pa i kvaliteti koji im kao pripadnicima ljudske zajednice pripadaju. To se. dakle, protivi 235 ACTA HISTRIAE • 8 • 2000 • J (IX.) Mlaikn VUKČBVIČ: POIMANJK ČASTI U CRNOl GORI 1 BOKI KOTORSKOJ U 19 VI/KKU. 225-2« ideji "čojstva" i Ijudskosli, dobrog ukusa i poštovanja dnigih. Jer, ruganje je težnja da nečije nedostatke učinimo predmetom zabave i podsmjeha, a to je slično zlobi i pakosti. Zloba je pak protivnik ponosu kod drugih ljudi. Zloba, pakost i oholost zahtijeva od nas da potcjenjujemo druge, šloviše da drugi u poredjenju sa nama potcjenjuju sebe. Samopostovanje je u potpunoj suprotnosti sa ohološču. Vrlo značajno duhovno dobro je čast. Za vojvodu Marka čast i časnost kao njezina spoljna manifestacija u neraskidljivoj su vezi sa ponosom. Častan čovjek sebi ne može oprostiti niti jedan possupak, koji bi se sukobio sa plemenilošču i vrlinom, dobročinstvom i moralom. Naime, povreda časti je isto što i naruša vanje vlastitog moralnog integrileta, njegovo srozavanje u blato. Ljudi koji nijesu u stanju da jačaju svoj karakter i dostojanstvo u osnovi su nesrečni. Marko Miljanov ivrdi da je žalosno da ima ljudi koji ne obračaj u pažnju na spoljašnje obaveze, a niti na svoje dostojanstvo. Dužnost svakog čovjeka je da djeluje u skladu sa sopstvenom pred-stavom časti. Medjutim, čast nije isključivo subjektivna vrijednost, več neslo važno što se usinjerava prema objektivnim i spoljašnjim uzorima. Bez osječaja časti čovjck kao da ne pošto ji. - U slučaju da je neko učinjeno djeio povrijedilo čovjekova prava, postaje predmet moralnih sankcija. Sankcija nije izraz nečijeg privatnog autoriteta, več oblik zajed-ničke svijesti, društvenog morala koji je pretrpio povredu. Pojam sankcije mora nositi u sebi osuda niukom slučaju mržnju. Mržn ja je svojstvena slabim Ijudima, ona izmiče kontroli, pa sloga nema regulativni karakter čak ni onda kada se radi o povredi principa pravičnosti. U nedostatku pravnih nonni u prošlosti, Črnogorci su znali uzeti osvetu u svoje ruke, koja je značila samo dužnost a nikako mržnju. Marko Miljanov daje primjer nekog Kustudijc koji je ipak izlječio ranjenog krvnika svoga brata, da bi ga nakon ozdravljenja iz osvete morao ubiti. On dakle nikafcvu mržnju nije osječao prema ubici, več isključivo inoralnu obavezu prema mrlvom bratu. Javno mnenje ovdje je bilo presudno, jer se nosila sramota za ncizvršenu osvetu za svoje. Marko tvrdi: "U narodu nije zaboravljeno ničije zlo, ni dobročinstvo, no je svako ostavio svome tragu poslijc sebe ko je što učinio, ni male mahane nijesu zabo-ravljene" (Miljanov, 1967, 120). Vojvoda Marko ne odobrava mržnju čak ni prema neprijatelju, jer duboko vjeruje da jednom ukorijenjena mržnja radja mnogobrojne poroke. Ono što se u narodu naziva ziuradošču, zavišču i pakošču, kao i nczahvalnošču i ohološču, u vezi je sa mržnjom u čovjeku. Čak i ono što pretpostavlja različite oblike zlonamjernog podstrekivanja, kao da ima korijene u čovjekovoj sposobnosti i moči da mrzi i gaji svoju mržnju. Analogno tome, mržnja mora biti strana dobrom čovjeku. Ona i ne može pripadati čovjeku koji razvija samopostovanje, koji cijeni sebe i druge ljude. To znači da čovjek treba živjeti časno, kako bi se svome potomstvu ostavilo u nasljedje čestito ime. To je bio moral ne samo Marka Miljanova, nego starih Crnogoraca, kojima je etika bila svetinja. 236 ACTA HISTR1AE ■ 8 • 2000 • 1 (IX.) Mlade» VUKČKVIČ: I'OIMANJE ČASTI U CRNOl GORI1 BOKI KOTORSKOJ U 19. VSJEKU, 235-342 Poimanje časti u Boki Kotorskoj u 18. i 19. vijeku Boka Kotorska je priobalni pojas od Sutorine na sjeveru do Kufina na jugu. To znači da obuhvača unutiašnju Boku (četiri zaliva sa mjestjma u njemu) i spolnju Boku (Grabalj, Budvu i Paštranoviče). To je, u stvari, jedna specifična cjeiina, koja je, sticajem istorijskih okolnosti, imala različit socio-kulturni i etničko-etički razvoj od Cmc Gore. Govoreči o poimanju časti u Boki Kotorskoj u 18. i 19. vijeku, nužno je razdvjiti život u gradovima od života u seliraa. Gradovi (Kotor, Herceg-Novi, Perast, Risan, Budva, Sveti Štefan, Peuovac) su bili pod mletačkom upravom (do 1797.. a nakon Francuza pod Austrjom sve do 1918) odnosno ausfrijskom upravom, dok su sela uz morsku obalu i u unutrašnjosti Boke imala manjeviše sopstvenu upravu, dakle autononuju, u koju se tudjinske vlasti nijcsu miješale. Glavna zanimanja u Boki bila su: trgovina i pomorstvo u gradovima i mjestima, a zemljoradnja, vinogradarstvo, maslinarstvo i vočarstvo, a naročito ribarstvo i razni zanati uz more. Medju Bokeljima je u 18. i 19. vijeku bilo visoko izraženo osječanje časti, kako prema sebi, tako i prema drugima.1 Poslovanje drugog čovjeka, njegove časti, djela i imovine za Primorca ili Bokelja bila je svetinja. Medjusobno pomaganje i opšta solidarnost prema ljudima u nevolji igla je usporedno sa poštovanjern i uvažavanjem čovjeka i susjeda. Prijatelji su, a naročito rodbina, sami željeli pomoči drugima u nevolji, bez da bi to neko zahtijevao od njih. Na datu riječ u to se vrijeme gledalo kao na moralnu obavezu. Nezavisno od toga je li riječ o pravoslavnem ili katoličkom stnovništvu, ovdje se živjelo bratski i složno, uz medjusobna prijateljstva, sklapanje brakova, partnerstvo u poslu (trgovini, zanatsvu, brodarstvu ..,) i ostalo. Kotor je hio više usmjeren na Veneciju i Dalmaciju, kao i na Crnu Goru i susjedni Grabalj, a Herceg-Novi i Risan na tzv, orjensko-hercegovačko zaledje, kao i obrnuto - ovi na njega. No, Budva i drugi gradiči na Primorju bili su usmjereni na Paštroviče, Pobore, Maine i Brajiče, kao i ovi na njih. Medjusobno se trgovalo ali i pomagalo u svakoj prilici. Primorci su bili vršni pomorci, a to im je dcnosilo znatne prihode. Puno su putovali, donoseči uticaje iz svijeta u svoja mjesta u Boki. Upravo je pomorstvo proslavilo Boku, bilo izvor njihovih prihoda i dr. Gradili su lijepe dvorce uz obalu, razvijali kulturu i umjetnost, neprestano živeči u duhu dobročinstva, pomaganja i u korist javnog dobra. Ne samo plemstvo, bogatiji trgovci i pomorci, nego i obični gradjani, pa i stanovništvo sa sela, izgradjivalo je osječaj za pravdu i poštenje, solidarnost i ljubav prema bližnjima. Moralnu čistoču trebalo je zadržati i u siromaštvu, jednako kao i u Vufc Karadžič. Vuk Vrčevič, Pavao Bulorac i drugi istaknufi naučnici Jfcoji su toravili i proučavali ove krajeve ističu visoku solidarnost Bokelja u pomaganju jednih prema drugima, ako i prema Crnogorcima, 237 ACTA HISTRIAE • 8 • 2000 • J (IX.) Mfc