OPERA ACADEMIAE SCIENTIARUM ET ARTIUM SLAVORUM MERIDIONALIUM « DJELA JUGOSLAVENSKE AKADEM1JE ZNANOSTI I UMJETNOST1 KNJIGA 41. UREDNIK Akademik ANTUN BARAC \ JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Z . Dr. MATIJA MŮRKO TRAGOM SRPSKO-HRVATSKE NÁRODNĚ EPIKE Putovanja u godinama 1930-1932 + r i" i o ' 3 '1 . • У е . I ■ 9 1 ш I. UVOĎ 8a srpskim národním pjesmama Vuka Karadžica upoznao nas je najprije u П. razredu njqmačke realne gimnazije u Ptuju (južna Štajerska, danas Jugoslavija) profesor Jos. Žitek. On je na početku pedesetih godina prošloga stoljeca došao s filologom L. Zimom pješke iz Slovenije u Prag, da studira matematiku i fiziku; dugo je bio profesor na srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i u Ptuju, gdje je po potřebí predavao takoder slovenski ježík. Na bečkom sveučilištu potakli su me Fr. Miklosích, germanisti Richard Heinzel i Erich Schmidt, kasnije i V. Jagič, da naučno ispitujem narodno pjesništvo. Za vrijeme mog boravka u Rusi ji (1887—1889) podsticali su moje zanimanje za narodnu poeziju osobito Ale-ksandar N. Veselovskij u Petrogradu i F. J. Buslajev u MoskvI ličnim dodirom i naučnim radovima, kao i A. N. Pypín i osobno i književnom djelatnošču. Osim tóga sam pratio rasprave o ruskim »bylinama« i o ukrajinskim »dumama«, kao í njihova izdanja, i zanimao se takoder epikom drugih naroda. Kao docent »slavenske filologije s naročitiin obzirom na književnu povij est« u Beču (od g. 1897.) posvecivao sam veé mnogo pažnje narodnom pjesništvu, a još vise kao profesor slavenske filologije u Grazu (od g. 1902.), gdje sani prví f)ut predavao »o narodnoj poeziji južnih Slavena« u zimskom semestru 1905/1906. Uzeo sam u obzir sve južne Slavené, buduči da su to zahtijevale, i praktične potrebe slušalaca, i moje naučno uvjerenje, da su srpsko-hrvatska i bugarska epika velikim dijelom istovetne: Kraljevič Marko je páče junák švih južnih Slavena, pa í Slovenaca. Prilikom analíze zbirki srpsko-hrvatskih narodnih pjesama s povij esnog gledišta, iznenadile su me zbirke rtiuslimanskih (srpsko-hrvatski domači izraz mjesto »muhamedanskih«) epskih narodnih pjesama Koste Hórmanna1 iz Bosně i Hercegovině, i naročíto III. i IV. knjiga zbirke Matice Hrvatske s odličnim uvodom njihova redaktora Luke Marjanovica,2 kóji je poslije Vuka Ka-radžiča pružio najbolje i najpotpunije podatke o pjevačima i nji-hovim pjesmama. O ve pjesme »Turaka« iz Bosně i Hercegovině 1 Národně pjesme Muliamedovaca u Bosni i Hercegovin! I, II. 2 Junačke pjesme (muhamedovske) III, Zagreb 1898, IV, Zagreb 1899 bíle su same po sebi zanimljiva pojava, buduči da cesto opijevaju iste junake i dogadaje kao i pjesme pravoslavníh i katoličkih krščana, i to jedním istim krásním jezikom. što bismo dali za arapske pjesme, koje bi na sličan náčin dopunjavale epske fr-an-cuske i španjolske pjesme, koje přikazuju borbe protiv nezna-božaca! Poglede, koje sam stekao do g. 1906. proučavanjem književnih izvora.sažeo sam u ocjeni radova Dr. Milana čurčina »Das serbische Volkslied in der deutschen Literatur« í Camille Luceme »Die sud-slavische Ballade von Asan Agas Gattin und ihre Nachbildung durch Goethe«.3 Več samim naslovom »Die serbokroatische Volks-poesie« naglasio sam, da narodna pjesma sjedinjuje Srbe i Hrvate u jednu cjelinu, jednako kao i jezik, što je več dobro znao B. Ko-pitar, kóji je od g. 1809. dal je tražio sabirača tog narodnog blaga Srba i Hrvata. On je takoder poučio Jakoba Grimma, kóji je več g. 1824. ubrajao Hasanaginicu i tri Kačičeve pjesme u »serbokroatische Lieder«,4 što se potpuno zaboravilo u životu i u nauci, tako da sam morao u tom pogledu cštro pobij ati názore i nedo-statke Milana čurčina.5 * Pomoču Miklosicha, i na temelju teksta Hasanaginice, kóji je on izdao, tražio sam domovinu ove glasovite baladě več ondá na hrvatskom području južne Dalmacije, što sam, na osnovi novih izvora i svojih vlastitih iskustava, opširno obra-zložio g. 1932.® i 1937.7 * Več tada sam se zanimao ínačicama Hasanaginice. Po ugledu na V. Jagiča i St. Novakoviéa vezivao sam starost i razvoj národně epike s povijesnim dogadajima, kojí nas přenose iz Staré Srbije u južnu Madžarsku i Srijem, u Hrvatsku, sjevero-zapadnu Bosnu i Dalmaciju (ovdje sam, spominjnéi male gra-nične borbe, istaknuo bogatstvo i značaj uskočke i hajdučke epike, što su potvrdila i dopunila moja kasnija putovanja), zatím u Hercegovinu í Crnu Goru, čak do Srpskog ustanka i kasnijih borbi na turskím granicama. Same epske pjesme, rasprava A. Soe-rensena i djelo A. Jensena o Gunduliču uputili su me na to, da sam pripisivao veliki značaj za razvoj národně epike zapadnim kra-jevima, na koje je utjecala visoka kultura Dubrovnika i dalma-tinskih gradova. S druge pak straně upozorio sam, da je narodna poezíja mnogo djelovala i na dubrovačko-dalmaťinsku književnost od samog njezina početka. Na mene su takoder utjecali radovi o medunarodnim motivima u národním pjesmama, osobito djelo 3 Die serbokroatische Volkspoesie in der deutschen Literatur. Archiv sl. Phil. XXVIII, 351—385. 4 Wuk’s Stephanowitch’ Kleine Serbische Grammatik verdeutscht und mit einer Vorrede von Jacob Grimm. Leipzig und Berlin 1834. Str. XX. 5 Archiv sl. Phil. XXVIII, 355—361, 366—369, 374—380, 384—385. 0 Domovina Asanaginice. Goethův sborník. V Praze 1932, str. 252—266. 7 Das Originál von Goethes »Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga« (Asanaginica) in der Literatur und im Volksmunde durch 150 Jahre. Briinn-Prag-Leipzig-Wien, Rudolf M. Rohrer 1937, str. 24 sl. M. Halanskog o Kraljeviču Marku« i opširni referát T. Maretiča u »Radu« Jugoslavenske akademije9 10 o njemu. / Iste takve poglede na epsko doba južnih Slavena ukratko sam iznio i u svojoj povijesti južnoslavenskih literatura g. 1908.19 U »Kultur der Gegenwart« završio sam svoj přikaž riječima: »Fur das Studium des Wesens und der Lebensbedingungen der Volks-epik bietet das schónste Beispíel das konservative Epos der bosni-schen Mohamedaner«.11 Zbog tóga je shvatljivo, što sam otklonio da držím predavanje o nj emačko-slavenskim odnosima u kulturnoj sekci ji Medunarodnog kongresa historičara u Berlinu g. 1908., več sam izabrao ternu »Die Volksepik der bosnischen Mohamedanei«,1-koje je pobudilo veliku pažnju, osobíto prisutnih germanista i romanista. Engleski klasični filolog G. Murray tražio je písmeno obavijest, gdje bi mogao još nešto pročítat! o ovom predmetu. Muslimanska narodna epika ostala je zbog svoje zanimijivosti u središtu moje pažnje. Kada sam g. 1909. krenuo na svoje prvo naučno putovanje u Bosnu i Hercegovinu, da bih, kao jedan od osnivača časopisa »Wórter und Šachem, proučavao primitivnu kulturu na licu mjesta, potražio sam kod Bihaca i Becira Isla-movica, jednog od. glavnih pjevača Matice Hrvatske; rádio sam s njim cijelu sedmicu i tražio, da mi pjeva neke pjesme, koje je kazivao u pero prije 20 godina u Zagrebu.13 Tako sam prvi put utvrdio, da pjevač mnogo mijenja svoje pjesme, i da na to utječu okolnosti, u kojima pjeva. Ovo uporedivanje tekstova odložio sam nažalost zbog večeg rada o narodnoj epici u Bosni i Hercegovini, kóji nisam dospio napisati zbog svjetskog rata. Zahvaljujuči slučaju, kóji često odlučuje i u nauci, krenuo sam na putovanja u svrhu sistematskog izučavanja národně epike na terenu u Bosni i Hercegovini, koj a su doni jela toliko novih podataka. Za vrijeme mog boravka u Petrogradu preporučio mi je naime A. N. Veselovskij rad o Kronici sedám mudraca (Historia šeptem sapientium). Bio sam več treci student, koga je on želio predobití za ovu ternu. Zato se veoma obradovao, što sam ga poslušao i marljivo prepisivao mnogobrojne rukopise, te izrazio želju, da izdam tekst ove »pověsti o sedmi mudrecach« u petro-gradskoj Akademiji. Napisao sam doduše »Die Geschichte von den sieben Weisen bei den Slaven«,14 ali sam izdanje pomenutog ruskog 1895 * сказан1Д Кралевичм Маркн I.—III. Варшава 1893— " Knj. 132, 1—47. 10 Geschichte dqr alteren siidslawischen Literaturen, Leipzig C. F. Avnelangs Verlag, str. 200—206. 11 Die Kultur der Gegenwart I, 9: Die osteuropaischen Literaturen und die slawischen Sprachen. Berlin und Leipzig 1908, str. 209—210. 12 Zeitschrift des Vereins fur Volkskunde 1909, str. 13—30. 13 Vidi moj spis La poésie pop. épique str. 34—37. “ Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien. Phil.-hist. Klasse; Band CXXII, Wien, 1890. teksta morao odložiti zbog drugih hitnih radova (uglavnom zbog Deutsche Einfliisse auf die Anfánge der bohmischen Romantik, Graz 1897) i drugih dužnosti (profesuře u Grazu). Tek g. 1911. spremao sam se na put u Rusiju, da pregledam neke nedávno otkrivene rukopise »Pověsti o sedmi mudrecach« i namjeravao tražiti stipendiju Ministarstva vjera i prosvjete, ali ministar Hussarek je uskliknuo, kada sam mu rekao, da želím objaviti ruski tekst u ruskoj Akademiji: »Warum nicht bei der ósterreichi-schen?« Nisám vjerovao, da ce biti zanimanja za takvu ediciju u Beču, nego sam ostao dalje pri tome, da je bolje, da je ipak izda ruská Akademija. Zbog tóga sam odustao od svoje nakane i na-stojao, da Bglkankommission bečke Akademije dodijeli slavističku putnu stipendiju takočter jedamput nekome, kóji ni je lingvista. Na Jagiéev prijedlog dobio sam je za godine 1912. í 1913. I ovom prilikom pomišljao sam najprije na epiku bosanskih muslimana, što se i sačuvalo u naživu prvog izvještaja,15 16 ali sam se uskoro uvjerio, da je muslimanska epika potpuno istovetna s kršóanskom, pravoslavném í katoličkom, i da se razlikuje, ali ne uvijek, samo tendencijom sadržaja, a da ipak kršcani slušaju muslimanske pjesme, i ohrnuto. Zato nisam dalje pravio nikakve razlike izmedu pjevača, odnosno njihovih pjesama. G. 1913. nisam mogao zbog kolere pohodí ti nakon srednje Bosně istočnu, i tako sam stigao, prije nego što sam namjeravao, u Hercegovinu, tu klasičnu zemlju epskog pjevanja, što mi je veoma kořistilo pri proučavanju onda-šnjeg stanja epike, uglavnom s biološkog gledišta.10 Naročito prikladno konstruirani fonograf bečke Akademije znanosti omogucio mi je nova opažanja. Bio je veoma glomazan, morao sam sa sobom voziti í tri sanduka u ukupnoj težini od 73 kg, tako da su se činovnici čudili, što me ne prati neki asistent, da fonografira i fotografira. Ali, zahvaljujuéi fonografiranju i propisu Akademije, da se svakí tekst mora zapisati prije fonogra-firanja, dobio sam 2—3, u někom slučaju čak 4 početka pjesama, kóji su pokazali, kako pjevač veé poslije několiko minuta mijenja tekst. Neki pjevač pjevao je veé prvi stih drukčije pri zapisivanju, drukčije kod vježbe, a drukčije kod fonografiranja.17 Tko bi se inače sjetio, da mu pjevač otpjeva několiko puta sam početak pjesme? Tako sam se uvjerio, da su naše štampane epske pjesme bile samo jedamput onako pjevane ili diktirane, í nikad više. Zbog 15 Bericht uber eine Bereisung von Nordwestbosnien und der angrenzenden Gebiete von Kroatien und Da'matien behufs Erforschung der Volksepik der bosnischen Mohammedaner. Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, phil.-hist. Klasse, Band 173, Abhandlung 3, str. 1—52. Citira se dalje kao Bericht I. 16 Bericht uber eine Reise zum Studium der Volksepik in Bosnien und Herze-gowina im J. 1913. Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, phii.-hist. Klasse, Band 176, Abhandlung 2, str. 1—50. Citira se dalje kao Bericht II. 17 Bericht I, str. 23. tóga mogao sam vec g. 1912. dokazati, da Vuk Karadžič nije zapišao pjesmu »Jakšiči kušaju lju.be«18 iz ústa nekog mladiča, nego ju je preuzeo iz »Satira« hrvatskog pjesnika M. A. Relj-kovica19 i izmijenio prema svojim načelima.20 Istraživačima národně epike morám zbog tóga preporučití, da se upoznaju takoder s mojim izvještajima o fonografiranju narodnih pjesama.21 G. 1914. htio sam završiti svoja putovanja po jugoistočnoj Bosni i pohoditi takoder susjedne krajeve Srbije i Crne Gore, kao što sam g. 1912. prešao u Hrvatsku i Dalmacíju. Dobio sam opět stipendiju bečke Akademije kao i preporuke bosansko-hercego-vačke, srpske i cmogorske vlade, ali sam na vrijeme bio upozoren, da odgodim put zbog zategnutih medunarodnih odnosa; prema mom putnom rasporedu bio bi me zatekao rat u zapadnoj Srbi ji. Tako sam se morao opět ograničiti na knjíge kao izvore, te sam u Leipzigu obradio svoje privremene izvještaje i dopunio ih nekim poredenjima s epikom drugih naroda u raspravi »Neues uber siidslavische Volksepik«.22 Bečka Akademija žel jela je posli je sloma Austro-U garske, da što prije nápisem zamišljeno djelo o narodnoj epici u Bosni i Hercegovini. Toj želji nisam mogao udo vol jiti prije nego što završím naučna putovanja, koj a sam morao odgodíti zbog novih prilika. Pored tóga sam se uvjerio, da přikaž stanja národně epike samo u Bosni i Hercegovini ne bi bio přikládán, nego da ga morám proširiti na cijelo epsko područ je Jugoslavije. Ali putovanje úpravo ovlm područ jem bilo je zbog nesredenih prilika za dul je vremena nemoguée. G. 1924. čak ni Josef Holeček nije dobio dozvolu za putovanje u svoju ljubíjenu Cmu Goru, koju je želio pohoditi na poživ prijatelja, poslije svoje sedamdesetgodišnjic6. I sam sam pomišljao najprije na Novopazarski Sandžak, kóji je bio do g. 1878. u sastavu Bosně. Očekivao sam, da su se tamo naj bol je sačuvale prilike, kakve su postojale prije austro-ugarske okupacije u Bosni i Hercegovini. G. 1924. dobio šam dozvolu, a civilně i vojně vlasti kraljevine SHS bile su mi pri ruci, te sam pohodio samo zapadni dio Sandžaka; morám medutim iskreno priznati, da se ne bih bio usudio na taj put, da sam znao, što me čeká. 18 Srp. nar. pjesme kn. II, 624—627. 16 Bericht iiber phonographische Aufnahmen epischer, meist mohammedanischer Volkslieder im nordwestlichen Bosnien im Sommer 1912. Nr. XXX. der Mitteilungen der Phonogramm-Archivs-Kommission der kais. Akademie der Wissenschaften, An-zeiger 1913, Nr. VIII, str. 58—75 i posebno. Citira se dalje kao Phonogrammbericht Iz 20 Vidi moju raspravu: Pramen národní písně »Jakšiči zkoušejí ženy« ve sbírce Vuka Karadžiča. Máchalův sborník, str. 329—335. 21 Kao Phonogrammbericht II citiram dalje Bericht iiber phonographische Aufnahmen epischer Vo'kslicder im mittleren Bosnien und in der Herzegowina im Sommer 1913. XXXVII. Mitteilung der Phonogramm-Archiws-Kommission, Sitzungs-berichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, phil.-hist. Klasse, Band 179, Abhandlung 1, 1—23. 22 Ncue Jafirbiicher fiir das klassische Altertum, Geschichte und deutsche Literatur und fiir Padagogik XXII, Band XLIII unii XLIV, Heft 6, 273—296. Kada sam u Plevljima želio obici pastire u planinama, povelí su me kotarski náčelník i neki bívší hajduk,23 * 25 obojíca oboružani, na konjima, nabijenih pušaka, do Glibača. Uveče priredío je náčelník, porijeklom Crnogorac, roden u Srbiji, pjevačko natjecanje, u kome je i sam učestvovao, u kuči pastira-4; o ponoči raportirao je žandarmerijski narednik, da nas čuva deset ljudi. Na daljnjem putovanju pratilí su me kotarski náčelník, kapetan žandarmerije i druge službene osobě, sví na konjima i oboružani.Na někom mjestu pokazali su náčelníku 7 grobova Srba, koje su Turci ubili g. 1922., uz ove riječi: »Eto ti naše slobodě!« Kada srno u zadmzi čosoviéa, čijem je starješini, popu, bilo 88 godina, večerali oko okruglog štola, kojí je bio visok približno svega 30 cm, i služili se prstima mjesto viljušaka, viknuo je před kuéom 14-godišnji »najamnik« t. j. najmíjeni pastír; »Puška je pukla!« U třen oka je 12 ljudi s načelnikom na čelu skočilo preko štola, uzelo puške i istrčalo napolje. Domačinov sin umirivao me je riječima: »Osta-níte mirni, vas se to ne tiče«. Uzalud su borci tražili neprijatelja, zviždali i davali znakové, dok se ni je ustanovilo, da je uzbuna nastala zbog tóga, što je neki Turčin nemilosrdno tukao ženu i djecu. Konac je bio smiješan, ali cio dogadaj je pokazao, zašto ljudi u ovakvim krajevima odlaze na poljske radové oboružani, kao što se išlo u 16. i 17. vijeku na granicama Hrvatske. Kada sam se htio odvesti »fijakerom« iz Pie val j a u Bijelo Polje, javio sam, na traženje vlasti, da želim krenuti u 4 šata ujutro; u 2 šata bile su postaví jene žandarmerijske straže s ob je straně ceste. Na jednoj stráni, u šumi, stajao je oboružani Turčin u šarením dronjcima, koga bih se bio prepao, da nisam znao, da me i on čuva. Vlada je vrlo pametno učinila, što je ostavila oružje i Turcima, jer bi se inače osječali zapostavljeni. U kolima je bila uza mene uvijek službena osoba, obično žandar; jednom me je pratio kaplar, praví ruski kněz. Kad god sam išao pješke íli jahao na konju — koga je vodio njegov vlasnik, što je na krajů isto, kao da ideš za kolima, — morala su me pratiti tri žandara, ali ih na stanici nikad ni je bilo toliko na raspoloženju. Prošao sam kroz opčinu, predsjedniku koje je u srpnju bila spaljena kuča pod haj dučko-romantičnim okolnostima. Prije godinu dana pojavili su se kod predsjednika* kóji ni je bio kod kuce, »komité« ili »od-metnici«, zatražili pristojnu večem i zabaví jali se dobro sa svojim poglavicom, kóji je došao kasnije. Zaprijetili su predsjedniku, kóji se vratio kuči kašno u noci, da ce mu zapaliti kuču, ako bude nešto poduzeo protiv njih, a kao dokaž, da su to bili oni, ležat če před kuéom kapa, koju uzimaju njegovom 14-godišnjem dječaku. Predsjedník je ipak odmah pr i javio slučaj žandarima, ali hajduci 23 La poesie pop. cpique str. 61, sl. 53. 21 Ibd. str. 59, sl. 49. 25 Ibd. sl. 52. su na vrijeme pobjegli preko Lima. Točno poslije godine dana oni su izvršili svoje prijetnje. Tu sam svojim očima vidio, kako žandari vodě preko mosta hajduka, bivšeg činovnika, kóji je zbog prone-vjere utekao u šumu. U strašnoj uspomeni ostalo mi je putovanje iz Bijelog Polja u Berane kozjom stazom nad kanjonom Lima. Kada srno jahali visoko nad rijekom, upitao sam svoje pratioce, ni je li se ovdje veé děsila kakva nesreča. Dakako, odgovorili su, u rijeku pao je konj natovaren šečerom, kóji se je rastopio u Limu, a u Bijelom Polju možemo vidjeti konj a, kome je vápno u vodi izgrizlo leda. Pri povratku pratili su me žandari ugodnim pu-teljkom kroz šumu, i ja sam zahvaljivao Bogu, što je stvorio bosanske konjiče, kóji su maločas tako spretno obilazili najopasnija mjesta, Ukratko, temeljito sam se upoznao s epskim životom. Vrhunac svega bio bi, da me je zarobio Jusuf Mehonjié, kóji je još uvijek uznemirivao cijelo Polimlje. Takva pustolovína bila bi veoma neugodna za vlasti, koje bi morale oslobadati čehoslovačkog državljanina, ali bi za mene i nauku bila zanimljiva, jer je Jusuf Mehonjié pripadao harambašama, kóji sami pjesmom slavě svoja djela. Pisao je dnevnik čirilicom u desetercima, u kojima je pri-kazao svoje borbe protiv Srbi je, Crne Gore, protiv Austrije za vrijeme okupacije Crne Gore i, na krajů, protiv Jugoslavije. Kad su ga jednom žandari gonili preko Lima, pala mu je torba u vodu, kasnije su je .izvukli, i tako je dnevnik dopao Minístarstvu unu-trašnjih poslova u Beogradu. Poslije takvih doživljaja odgodio sam za neko vrijeme daljnja putovánj a. Tada nisam mogao znati, da ée pohodě kralja Ale-ksandra Crnoj Gori g. 1925. i bogata odšteta jugoslavenske vlade bivšoj crnogorskoj kraljevskoj porodici popravíti odmah prilike u Crnoj Gori i da ce takoder na drugim mjestima mlada ujedinjena država zavěsti brzo red i sigumost na novim cestama. Medutim sam g. 1927. iskoristio boravak u Makarskoj u Dalmaciji za izlet preko Vrgorca do Ljubuškoga u Hercegovini i do Imotskoga na dalmatinsko-hercegovačkoj granicí, okolicu koj eg sam smatrao domovinom Hasanaginice; našao sam još veoma dobré pjevače u Studencima i Lovreču. Makarsko primorje je zavičaj franjevca Andrije Kačiča Miošiča, znamenítog našijedovača epskih naroidnih pjesama, čiji je »Razgovor ugodni naroda slo-vinskoga«, izdan prvi put g. 1756., postao najraširenijom hrvat-skom knjigom; bio je poznat takoder i kod Srba u -originálu, kao í u izdanjima čirilicom.28 Pohodlo sam samostan Zaostrog, gdje je Kačič umro, i njegovo rodno mjesto Brist, kamo su me odvezli čamcem bogoslovi, kóji su se školovali u samostanu. Ostale su samo ruševine od velike rodné kuce (v. sl.), udal jene 3A šata od mora; přeci su seudaljivali od mora, da ih ne bi napadali gusari (tal. corsare) i vrátili bi se na obalu, pošto su se prilike popravile. * •” A. Kačič ima spomchlk u Makarskcfj i u Zagrebu. Blizu Makarske nalazi se Podgora, gdje su mi u župnom uredu pokazali sobu, u kojoj je Mihovil Pavlinovič, preporoditelj hrvat-skoga naroda u Dalmaciji, zapisivao národně pjesme iz ústa domacih pjevača, kakvih danas vise nemá, a koje su mu dovodili iz drugih mjesta. O tim manjim putovanjima nisam ništa objavio, alí sam u svojim kasnijim radovima iskoristio iskustva, koja sam tada stekao. G. 1928. održao sam tri predavanja o sadašnjem stanju jugo-slavenske národně epike na Sorbonni u Parizu. Tekst predavanja je bio najprije štampan u časopisu Le Monde Slavě,27 28 poslije je bio objavljen kao knjiga s dodatkom slika pjevača i drugih epskih osobitosti i zanimljivostí iz Hrvatske, Dalmacije, Bosně i Hercegovině i razmjerno najviše iz Novopazarskog Sandžaka.29 30 Na prijelazu iz 1927. u 1928. godinu pružala nam se u Pragu prilika slušati u seminarima njemačkog i češkog sveučilišta, te u druátvima, veoma dobrog cmogorskog pjevača. Dr. Gerhard Ge-semann, profesor njemačkog sveučilišta u Pragu, kóji se kao lektor njemačkog jezika u Beogradu saživio sa srpskim kulturním životom i posveéivao naročítu pažnju narodnoj poeziji,2« tražio je za Lautbibliothek berlínské državne knjižnice, da joj se pošalje istaknuti pjevač iz kraj a, u kojem se epika očuvala još u s vo j oj prvobitnoj čistoci. Učitelj Andrija Luburié. porijeklom Iz Nikšiéa u Crnoj Gori, kóji je sabrao za Srpsku akademiju nauka u Beogradu národně pjesme u opsegu zbirke Vuka Karadžiéa, preporučio je i doveo u Berlin i Prag, kao najboljeg pjevača, Tanasija Vuéiéa iz cmogorskog plemena Drobnjaka pod Durmítorom. Odavde potječu takoder otac i djed Vuka Karadžica, kóji je objavio njihove pjesme u prvom izdanju Srpskih narodnih pjesama g. 1814. Kod izbora odlučila je takoder i okolnost," što je T. Vučid dobio na pje-vačkom natjecanju u Sarajevu g. 1924. prvu nagradu, a u Beogradu g. 1927. drugu, navodno nepravedno. Ovim natjecanjima i koncertním turnejama, u kojima je T. Vučic takoder učestvovao, moglo se mnogo tóga prígovoriti (vidi vise o tome u XIII. poglavlju), i doista su ona kvarila pjevače. Najbolji poznavalac národně pjesme Slavena Ludvík Kuba primijetio je odmah: »Gewiss ist aber, dass die dem Auditorium angepasste Produktion einem Malermodell glich, das, ehe es sich ins Atelier begibt, den Friseur aufsucht«.3№ 27 L’état actuel de la poésiě populaire épique yougoslave. * Le Monde Slavě ViÍM année (tome II), juin 1928, 321—351. Originální tekst ovih predavanja na češkom jeziku objavio je Národopisný věstník československý XXII, 1—19. 28 La poésie populaire épique en Yougoslavie au debut du XX* siěcle. Travaux publiés par 1’Institut ďétudes s'aves X. Paris 1929, 77 str. 28 Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama. Sr. Karlovci, Srp. kralj. akademija 1925 (Zbomik za istoriju, jezik i književnost, prvo odeljenje kn. XII). (čir.) — Studien zur siidslavischen Volksepik. Reichenberg 1926 (Vidi moju recenziju u časopisu Euphorion, 29. Band, 297—303). — Die serookroatische Literatur. Handbuch der Literaturwissenschaft, Wildpark-Potsdam (1930). 30 Prager Presse 29. XII. 1927, str. 8. Prikazao sam njegovu ličnost i njegove pjesme,11 ali sam več ondá vidio u njemu samo pjevača, »der typisch fur yiele ist, aber in der Tat zu den besten unter ihnen gehórt«. Berlínská Vossische Zeitung objavlla je, da je T. Vucič danas bez sumnje najistaknutiji národní pjevač na čitavom slavenskom jugu, a njemački profesoři G. Gesemann, G. Beckíng (muzikolog) i Franz Saran (stručnjak za metriku), te Rus Roman Jakobson temeljili su převise jedno-strano svoje názore o srpsko-hrvatskoj epici isključivo na T. Vučiču. Kasnija moja putovanja potvrdila su moj prvobitni zaključak, da je T. Vučic samo jedan od najboljih pjevača i da su ga uopée precjenjivali. Na krajů svojih izvještaja u bečkoj Akademiji^ izrazio sam želju, da bí stručnjaci — pomišljao sam osobito na mladé — na isti náčin proučavali život národně epike џ ostalim jugoslavenskim zemljama, naročito u staroj i novoj Cmoj Gori i u Srbiji, ali mi to nije uspjelo. Moje rasprave su doduše bile primljene s velikom pažnjom u svijetu, ali ne u domovin!, što je i pojmljivo zbog bal-kanskih ratova, ali još i dugo poslije njih. Osim tóga, moji su pogledi u nekim krugovima izazivali nezadovoljstvo, jer su mnogo kmjili omiljene romantične i tobože rodoljubne názore. Tako sam, na krajů krajeva, odlučío produžiti svoja naučna putovanja. To mi je^ omoguóilo poveéano nastojanje Karlova sveučilišta i čeho-slovačkog Ministarstva školstva i národně prosvjete oko unapre-denja slavističkih studija, a osobito osnutak Slavenskog instituta (Slovanský ústav 1928.), kóji je u prvim godinama mogao dodje-ljivatl veče stipendije za put i kóji je snosio takoder stvarne troškové fotografiranja i fonografiranja. Zabrinjavalo me i zdravlje, buduči da sam bio vec u godinama, ali sam ipak pisao 31. Ш. 1930. prof. A. Běličů, ondašnjem generalnom tajniku Srpske akademije nauka, koja me je kao svog dopisnog člana preporučila jugosla-venskoj vladi: »Nadam se u Boga i srecu junačku«, A stvamo je sreča junaka narodnih pjesama služila takoder meni, te sam u godinama 1930—1932., u dobi od 69—71 godine života proputovao širé područje i ostao dulje nego ikad do tada. I da rezultati ovih putovanja, koja sam poduzeo poslije bol jih priprema i u povol j ni jim okolnostima, nlsu bili manji, neka posvjedoči ova knjiga. Glavni je zadatak mog djela u tome, da pruži u granicama mogucnosti vjemu sliku stanja národně epike na području, koje sam pohodio u godinama 1930—1932. Moji predašnji radovi bili su ponajviše privremení izvještaji, ali ovdje prvi put predajem potpun materijal, na kojem se osnivaju moji pogledi i zaključci. Možda bi bilo poželjno, da objavim takoder i materijal s preda-snjih putovanja i da dam cjelokupan přikaž srpsko-hrvatske 31 32 31 Ein montenegrinischer Guslar, Prager Presse 1. I. 1928. str. 5—6. Prijevod skracenog članka objavilo je beogradsko Vřeme 5. i. 1928. 32 Bericht I, 52 i II, 50. národně epike u-prvoj trecini dvadesetog stoljeóa. Ali takav příkaz ne bi bio jedinstven, jer se mnogo tóga za tíh dvadeset godina promijenilo u Bosni i Hercegovin!, tako i u susjednoj Hrvatskoj te u sjevemoj Dalmaciji.33 Osim tóga bi opseg djela bio převise glomazan, i njegov završetak bio bi odložen na vrijeme, s kojím ne mogu računati. I uporedenja s epikom drugih naroda i opcenite primjedbe izostavljam uz neznatne izuzetke. Domačom literaturom služio sam se samo toliko, koliko je usko povezana s predmetom. To su uglavnom beogračLski časopisi »Južnoslovenski filolog«, »Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor« í najviše »Glasnlk etno-grafskog muzeja u Beogradu«, kao i posebni organ za studij národně poezije, »Prilozi za proučavanje národně poezije« (od g. 1934.). Zadnja dva časopisa donose vec mnogo studij a s terena, i prema tome vec kontroliraju i dopunjuju moja zapažanja. »Zbornik za narodni život i običaje« Jugoslavenske akademije zna-nosti i umjetnosti u Zagrebu donosí materijal o národním pje-smama i studije o njima. Národně .pjesme nisu bile obuhvačene ni u programu »Srpskog etnografskog zbornika« Srpske akademije nauka u Beogradu, ni u antropogeografskim raspravama Cvijiceve škole u odjeljenju »Naselja« niti u odjeljenju »Običaji naroda srpskog«, samo se tamo ponekad nalaze kratki spomeni o epskom pjesništvu.34 Pri rasporedu mater i jala pridržavam se zemljopisne metode i povij esnih cjelina, u kojima se narodna epika raz vij ala tokom stoljeca. Imena, naročito mjesta, navodím po mogučnosti u nominativu, da se očuva njihov praví oblík. 3:1 I to sam htio provjeriti barem na několiko mjesta, ali mi nije uspjelo da otputujem u zapadnu Bosnu i Hercegovinu ni g. 1931. ni 1932, iako sam namjeravao 34 Erdeljanovič, na pr., u svojoj monografiji »Pleme Kučk (Srp. etn. zb. VIII, 239) samo saopčuje, da se na planinama održavaju »sjednice« uveče u kolibama: tu se priča, peva i gude uz gusle do pozno u noč. (čiř.) ■ II. zPUTOVANJA U GODINAM A 1930—1932. Posljednja moja putovanja tra jala su mnogo dul je nego sam očekivao. G. 1930. namjeravao sam putovat! 6 sedmica, pa i 2 mjeseca, ali sam se zadržao tri í po mjeseca. Obišao sam dio sjeverozapadne Srbije, istočnu Bosnu, odakle sam krenuo preko Sarajeva i Dalmacije u Cmu Goru, koju sam cijelu prokrstario, zatím u Metohiju, Stáru Srbiju i istočni dio Novopazarskog Sandžaka. Protiv svoje želje mimoišao sam jugozapadnu Srbiju, južne kotáre bivše Bosně i Crnogorsko primorje. G. 1931. mislio sam, da če mi biti dovoljna dva ili tri tjedna za jugozapadnu Srbiju, ali mi je trebalo šest. Pokazalo se, da je Vuk Karadžič ograničio narodnu epiku na brdske krajeve, dok je Rus P. Rovinskij1 pogrešno tvrdio godina 1868—1869, da su gusle u Srbíji málo poznáte. Nije se obistinila izjava Milana Grola na meduparlamentamoj konferenciji beogradske skupštine i čeho-slovačkog parlamenta g. 1927. u Pragu/da gusle, s kojima je htio neki bosanski poslanik upoznati Prag, pripadaju več u muzej. Proputovao sam věci dio Srbije uzduž i poprijeko, da bih sam, na mjestu, utvrdio, u kojoj se mjeri narodna epika još uvijek očuvala. Kao glavni pravac izabrao sam željezničku prugu Kruševac— Užice i pravio ekskurzije nadesno i nalijevo, čak na planinu Zlati-bor na bosanskoj granici i na sedlo Javor na granici bivšeg Novopazarskog Sandžaka. Iz Níša sam otišao u dolinu Toplice, na istok u Resavu, na sjever u krajeve duž ceste Arandelovac—Mladenovac. Iste godine prošao sam i preostali dio jugoistočne Bosně: Višegrad i njegov kotár, Goražde, Foču, Kalinovik i Trnovo kod Sarajeva. Svuda sam proučavao uz pravoslavnu narodnu epiku i konzervativníju muslimansku. Napravio sam . najprije ogroman skok iz Srbije u Dalmaciju, i to do Metkoviča (zahvaljujuči slo-bodnoj karti na željeznici), da vidím katoličko proštenje o Iljin-danu, koje me je isto toliko razočaralo kao i pravoslavné crkvene slavě, ali uvjerío sam se, da sjeverno od Metkoviča, na médi Dalmacije i Hercegovině, narodna epika snažno živi kod katoličkih Hrvata. Na svom drugom boravku u Dalmaciji proučavao sam cvatuéu guslarsku epiku u gorovitim krajevima (»Zagora«), a tu 1 Cernogorija II, 1, str. 23. sam prvi put sreo pjevače i pjevačice epskih pjesama bez instrumenta. No posljednji znamenití dalmatinski epski pjevač bio je kipar Ivan Meštrovič u Zagrebu. Drugo putovanje trajalo je ukupno dva i po mjeseca, tako da sam išao tragom národně epike svega punih šest mjeseci. Preostao mi je još zavíčaj I. Meštroviéa i drugi dalmatinski krajevi, Dubrovnik s okolinom, Boka Kotorská i Crnogorsko primorje. Poslije iskustava g. 1931. dodao sam još dalmatinske otoke, gdje najviše privlače pažnju pjevačice epskih pjesama. Sva ova mjesta pohodio sam g. 1932. na svom posljednjem putovanju, počevši od 26! kolovoza do početka listopada. Gledam li danas na sva ta putovanja, morám istaknuti, da sam proputovao í prošao golemo područ je i pohodio mnoga mjesta u razmjerno kratkom razdoblju, kao što pokazuje Itinera.rium (maršruta) puta, kojí sam dodao na kraj ti ovog poglavlja. To bi bilo nepnoguče, da sam putovao kolima kao g. 1912—1913. po Bosni i Hercegovini. Nisám se mnogo koristio slobodnom željezničkom kartom, jer je po epskim krajevima Jugoslavije bila vrlo rijetka željezníčka mreža, tako da mnogo sedmica nisam uopce vidao željeznicu. Putuje se ugiavnom automobilima i autobusima, kóji su se svuda začudo razmnožilí i omogucuju mnogo brži i lakši přistup u ove patrijarhalne krajeve. Samo ponekad upotrebljavao sam neudobna kola (konjsku zapregu); jednom sam jahao na konju izmedu šavnika i žabljaka pod Durmitorom u Crnoj Gori, gdje sam prví dan poslije osmosatnog jahanja jedva hodao. Jedam-, put sam jahao na mazgi na otoku Korčuli od Smokvice natrag do mora; iznajmíjeni motomi čamac odvezao me je iz grada Korčule i natrag za 400 dinara. Najviša cijena za jednodnevnu vožnju automobilem, od jútra do 23 šata, bila je 550 dinara u Srbiji. Iz tóga slijedi, da je putovanje bilo u stvarí veoma skupo. Šoféři su se nerado pridržavali utvrdenih cijena, niti su htjeli da uzimaju kaparu, kako se ne bi vezali i kako bi mogli izabrati putníke u posljednjem trenutku i dizati cijene. Tako smo 'željeli jedne nedjelje, popodne, iz Novog Pazara pohoditi manastir Sopo-čarui, ali pravoslavní pop, jedan profesor i ja, ostali smo »kod kuce« zbog pretjeranog zahtjeva šoféra; samo profesor Wollman i moj sin Stanislav otišli su pješke. Šofér se za njima vozio pet kilo-metara, jer nije mogao zamislíti ovakve Evropljane, nadajuci se, da če ipak sjesti u njegov auto. Naravno, i naši su pješaci platili svoju odlučnost i istrajnost poderanim cipelama, a prof. Wollman se čak razbolio. Nesnosne su bile velike vručíne, tako da smo u jednom od hotela u Srbiji — ponose se imenima kao Pariz, London í sl. — polijevali drveni pod vodom, da bi nam bilo lakše. Ali morám i priznati, da su me vručine u Srbiji g. 1931.* oslobodile reuma-tizma, kóji sam htio liječiti u manjim banjama. na epskom po~ • ■ dručju. Izbjegavao sam balkansku kuhinju, koj a mi ne prija, kao i vječnu bravetinu, te sam se ograničio na piliče i teleče meso; rastavio sam se doduše sa zelenom šala tom več u Beogradu, a dobio sam je opět tek posli je dva t jedna na Javoru, na granici Novopazarskog Sandžaka, na žandar meri j sko j stanici, koj a je, po ugledu na austrijsku upravu u Bosni, imala veliki povrtnjak. Uopče uzev, bio sam dobra zdravlja, i sva opasna mjesta na starim i novim cestama svladavali su šoféři, naročito u Crnoj Gori, vješto, i poletno. Samo sam se na Korčuli, iako pripada za-padnom kuíturnom krugu, jašuci na mazgi od Smokvice do mora, tako čvrsto držao balkanskog drvenog sedla, bojeci se, da ne pádném na kamenje ili u trnje, da sam od tóga dobio Dupuy-treuevu kontraktům na lijevoj ruci, koju sam morao operirati po-slije póla godine. U najgorem pamcenju ostali su mi zahodí, takodér u Srbiji, te sam vise puta pomišljao na ravnatelja velikog beogradskog osiguravajuceg dmštva, kóji je, prije prvog svjetskog rata, želio biti samo jedan dan ministar unutrašnjih poslova — kako se govorilo »policije« —, »da uredi klosetno pitanje«. Takoder i u novim hotelima na Kosovu bili su evropski zahodí i turski užasno nečisti, na druglm mjestima su domači ljudi upotrebljavali evropski zahod kao da je turski i přijali ga. Medutim rado navodím, da nisam morao požaliti, što sam zaboravio ponijeti sa sobom prašak protiv gamadi, i dalmatinski buhač. Često sam se divio velikom kuíturnom napretku, kóji je Jugo-slavija postigla u kratkom vremenu.2 Pažnju zaslužuje sígurnost u krajevima, kóji su se nalazili do g. 1912. pod turskom vlašču. U najgorem leglu albansko-turske anarhije, u Dakovici, čuo sam takoder, da je »država«, a ne Srbija ni Jugoslavija, zavela red svojim političkim, kulturním i gospodarskim mjerama. Noví strogi red iskusio sam na sebi na crnogorsko-albanskoj granici. U někom selu, na povratku iz Gusinja, upozorili su me seoski pandur albanske národnosti, kojí je nosio sredovječno odijelo i modemu pušku, a drugdje žandari, da se ne smijem voziti automobilem (osvijetljenim) posli je osám sáti uveče ispod albanskih planina; to je bilo ondá iz pojmljivih razloga zabranjeno. A nije mí smetalo ni to, što srno se morali na Kosovu često legitimirati. Dva kilometra prije Peci, a ne u samoj Peci, izvršen je pregled ' ----------- 2 Vidi moje članke: Die Neuordnung Jugoslaviens (Prager Presse; 17. i 24. X. 1930), Im slavischen Siiden (Beilage zur Prager Presse Nr. 42, 19. X. 1930), Ver-gangenheit, Gegenwart und Zukunft des patriarchalistischen Jugoslaviens (Beilage zur Prager Presse Nr. 45, 9. XI. 1930.) — Naravno, da sam bio veoma nezadovoljan daljim razvojem unutrašnjih prilika u Jugoslaviji. G. 1932. primijetio sam beemi-sleno i štetno premještanje i otpuštanje ravnatelja i profesora srednjih škola, jer su to tražili interesi režima, kóji nije dugo trajao. Kad sam u rujnu stigao u Dubrovnik. našao sam na početku školské godine tri srednje* škole bez ravnatelja. Medu pogo-denima bilo je i zaslužniti ljudi, kojima je nedostajao jedan ili dva mjesecá za penziju 'li unapredenje. prtljage — čini mi se zbog krijumčara duhana — kod koj eg su financijski stražari slušali i takve riječi (i »lupeži«), za koje bi psovači u sjeverozapadnoj Jugoslaviji bili pošteno kažnjeni rádi uvrede javne vlasti. Najgrlatiji oponent protiv takvog uredovanja na putu bio je advokatski pripravnik. Viši činpvnik nekog mini-starstva iz Beograda, kóji je bio nedávno prije tóga veoma zado-voljan svojim boravkom u Pragu, blago je tumačio stražarima, kako njihov postupak ostavlja ružan utisak na goste iz Praga. Ne uvodi se lako novi poredak! Prema svom običaju putovao sam uglavnom uz pomoc vlasti. Ministarstva unutrašnjili poslova i národně prosvjete u Beogradu preporučila su me okružnicama područnim organima, a imao sam i njihove písmene preporuke. Svudá sam se obračao kotar-skim načelnicima I školskim nadzornicima u gradovima, osobito muslimanskim; u seoskim opcinama, predsjednicima. U gradovima sa srednjom školom tražio sam najviše profesore slaviste, drugdje učitelje, svecenike i druge ljude. Za mnoge pjevače sa-znao sam u gostionama, kavanama, na sajmu i kod brijača. Za-hvalno se sjeéam mnogih vlasti i osoba, koje su mi s razumije-vanjem, dobrom voljom, kao i iz ljubavi za stvar, izlazile ususret. Kotarski náčelnici i drugi službenici pratili su me po mjestu, kojiput čak po cijelome kotáru, požívali su, a budimo ískreni, i na silu okupljali pjevače, tako da su me pjevači sami često čekali i na žandarmerijskim stanicama, kojima sam prolazio. Bez ove pomoci ne bih bio mogao u tako kratkom vremenu pohoditi mnoga mjesta i raditi s tolikim pjevačima. Osobito revno poma-gali su mi Crnogorci u svojoj zemlji, a i drugdje su pokazivali veliko zanimanje za narodnu pjesmu i njezínu slávu. Izuzeci su bili rijetki. Tako mi se u Novopazarskom Sandžaku izvinjavao neki kotarski náčelník iz istočne, neepske Srbije, »da vodi računa o sumnjivim lícima, a ne o pjevačima«, a u Posavini pitao me je začudeno neki čak školováni predsjednik, musliman, čemu to služi; kad sam mu poblíže objasnio, o čemu se rádi, i on mi je išao na ruku. Za osudu bili su na nekim mjestima pokušaji, da zataje pjevače druge vjere, naročito muslímanske. Poneki su čak nastojali uvjeriti me, da »Turci« málo pjevaju, te nisu rado gledali na moje veze s predsjednicima ili drugim službenicima, muslima-nirna. Ipak se mora računati sa mnogostoljetnim antagonizmom ízmedu »Srba« i »Turaka«, kóji ne može biti uklonjen za několiko decenija, a takoder i s time, što je baš narodna epika izraz tog antagonizma. Mnogi ljudi ne mogu danas promatrati narodnu epiku nepristrano, s čisto umjetničkog ili naučnog gledišta. Veoma mi je kořistilo, što sam poznavao epsko pjevanje s pre-dašnjíh putovanja, čemu su se često divili intelektuále!, pa i sami-pjevači, kada sam ih ispitivao o njihovoj umjetnosti. Uopče su mi takoder pomagale prijazne riječi pri upoznavanju i radu s pjeva- čima, da steknem njihovo povjerenje i da ih raspoložim za raz-govor. Često sam se s njima najpríje málo zabavíjao i tek ondá prelazio na rad. Opcenito su pjevači sami rado dolazili, dičeéi se svojom umjetnošcu i natječuci se za umjetničku slávu. Vijest, da če biti fotografIrani i fonografirani, pravila je čuda, kao i to, da ce dobiti svoju sliku i čuti svoj glas. Imalo je to doduše i svojih nezgodnih strana. Kopiranje, često i povecavanje i razašiljanje slika s posvetom pjevačíma i raznim osobama, koje su mi bile pri ruci, zahtijevalo je mnogo posla, vremena i novaca, ali su oni ovu nagradu postěno zaslužili. Gore je bilo s fonográfiranjem. Teško sam rtspijevao objasniti pjevačíma — a i drugim ljudima —, da skupljam njihove pjesme samo u naučné svrhe, za Slavenski institut u Pragu, da njihov glas ne če doči na gramofonske ploče i da ih ne mogu dobiti. Još u Pragu sam primao pisma, u kojima su me pitali, kada éu poslati ploče, a nekolicina pjevača zahtije-vala je hiljade (jedan čak i 5.000) dinara za svoje pjevanje, koje če se tobože putem ploča širiti po svijetu. Glavni izvor za moja istraživanja i informacije bili su sami Pjevači, ponajviše veoma bistri ljudi, kakvi uostalom í jesu dobři pjevači, tako da sam úpravo uživao razgovarajuči s njima. Bol je je bilo, kad su se njih několiko najedamput našli předa mnom, buduéi da su se uzajamno kontrolirali i dopunjavali. U tom po-gledu kořistila je i prisutna publika, koj a se sastojala iz naroda i inteligencije, te je tako stvarala okolinu, na koju su pjevači bili naučeni. Putovanje ljeti je nezgodno, jer su pjevači zauzeti hitnim poljskim i drugim poslovima. često su mi govoríli: »Dodi k nama na zimu, pa černo ti pjevati po čitave dané i noči«.3 Iz pristojnosti nudio sam i naknadu za izgubljeno vrijeme, ali je bilo í sluča--jeva, da su je otklanjali. Veče ili man je gošéenje bilo je prirodno i odgovaralo je mjesnim navikama, prema kojima ljudi časté pjevača cigaretama, kavom, čajem i piéem. Mění su se činila prikladnija jela, pa mi je u Srbi ji osám pjevača napravilo račun na 223 dinara; čašéenje bilo je potrebno naročito noču, jer srno na nekim mjestima radili dugo, čak do dva šata ujutru. Za fotografiranje služio sam se aparatom seminara za sla-vensku fílologiju Karlova sveučilišta u Pragu, kupljenim g. 1924. posredovanjem sveučilišne katedře za fotokemiju i fotografiju. Ali i najbolji fotografski aparat ništa ne vrijedi, ako želiš ili moraš na brzinu uhvatiti neku grupu, osobu ili dogadaj, na pr. skupinu muslimanskih žena, koje su pobjegle veé kad srno izvlačili stativ fotografskog aparata. Zato sam veé o Božiéu 1930. kupio svom sinu, kóji me je pratio, mali aparat »Leica« (3,6X3,8), kóji nam je g. 1931. i 1932. odlično poslužio. 3 Vec g. 1845. rekao je nekl pjevač bosanskom franjevcu Jukiču: »Dodi ob Zlmu Pa černo ti dodi jati s pjevanjetn.« Milakovič, Bibliografija 211. Pitanje fonografa ili gramofona prouzrokovalo mi je mnogo briga. Želio sam biti na visini suvremene tehnike. Raspitivao sam se za sve moguče správě na raznim mjestima, naročito u Phono-gramm-Archivu bečke Akademíje nauka, u fonetskom laboratoriju prof. J. Chlumskoga u Pragu, na Praškom velesajmu, ali sve informacije bíle su bez rezultata. Konačno sam saznao od Phono-gramm-Archiva berlinskog psihološkog instituta, kóji posjeduje -veliku zbirku fonografskih snimaka mnogih istraživača, da jedna firma u Berlínu još uvijek izraduje staře Edisonove fonografe, koje je jedino biio moguče nositi sa sobom na put. Zato sam po-četkom trávnja 1930. otputovao u Berlin, proučio ondašnji Phono-gramm-Archiv i Telefunkenstation na tehničkom fakultetu u Potsdamu, kupio dva Edisonova aparata i naručio valj ke za snimanje. Gramofon, kóji bi mogao mnogo bolje poslužiti, osobito zbog jasnoce snimanog teksta pjesama, ni je dolazio uopče u obzir, jer ga mnoge tvornice smatraju svojim privrednim monopolom. Osim tóga, nisam mogao računati, da ču svuda imati električnu struju. Zbog tóga bi se morali pjevači okupljatí na jednom ili vise mjesta, što bi bilo převise skupo, a moguče samo do neke mjere, te bi išlo na štětu neposr ednom proučavan j u na licu mjesta i u svakodnevnoj okolini p j e v ač a. Kao dokaž navodím jedan primjer: u někom mjestu na Kosovu htio je sku-pljati, nešto prije mene, melodije lirskih pjesama odličan stručnjak iz Beograda, ali je morao otiči ništa ne obavivši, jer je stara žena, koju je doveo žandar, odbila da pjeva; a on je bio čak tako ne-spretan, pa joj je govorio: »Ti moraš!« Istraživanja su mi bila veoma olakšana time, što su moji sinoví vršili fotografiranje i fonografiranje. Dr. jur. Vladimír Můrko, sada profesor financijstih nauka na sveučilištu u Lju-bljani, pratío me je prvih šest tjedana (do 1. srpnja 1930.), pošto je prije tóga svršio, kao narednik-dak, oficirsku školu u Sarajevu, tako da su mu drugovi iz te škole išli na ruku u krajevima, kojima srno prolazili; sklon naučnom radu, pokazivao je razumijevanje za ovakav posao. Na svim ostalim putovanjima pratio me je stud. tehn. Stanko (Stanislav) Můrko, kasnije inženjer arhitekt bano-vinskog ureda u Ljubij ani, kóji je bio tehnički veoma spreman, te mi je takoder koristio svojim poznávánjem povijesti umjetnosti (pohodili srno, tako řeči, sve znamenitě spomenike srednjovje-kovne srpske umjetnosti) i glazbenim obrazovanjem. Raznovrsní mateři jal i podatke pružili su mi takoder bogati etnografski muže ji u Zagrebu, Beogradu i Splitu, krásno etno-grafsko i kultumo-historijsko odjel jen je sarajevskog muže j a i novi muzej na Cetinju. U etnografskom odjeljenju ljubljanskog mu- zeja, u kome se nalazi veliká zbirka slovenačkih narodnih pje-sama s melodijama,4 čuo sam fonografske snlmke slovenačkih epskih narodnih pjesama, koje su pjevale posljednje staré pje-vačice. Privremeni izvještaj o putu g. 1930.5 6 i o pjevačicama u Dal-maciji g. 1932» objavio sam na češkom ježíku. Cjelokupan mate-rijal s putovanja g. 1930. i 1931. obradio sam temeljito za raspravu »Nouvelles observations sur l’état actuel de la poesie épique en Yougoslavie«,7 koja ima stoga istu onakvu dokumentamu vri-jednost kao moji prvi njemački izvještaji u spisima bečke Akade-mije. Na temelju iskustava s puta písao sam takoder i svoje članke u Prager Presse. S opravdanim nepovjerenjem opisao sam moder-nističke guslare, osobito Milovaná Barjaktaroviča, kojí je sam doputovao u Prag i htio pokazivati svoju umjetnost i dalje po Evropi, što mu nije uspjelo.8 * Uveo sam i velikog kipara Ivana Meštroviča kao pjevača epskih pjesama'4 te sam podnio izvještaj 0 njegovoj Hasanaginici, koju je čuo u mladosti od svoje bake, 1 objavio ga u zagrebačkoj »Novoj Evropi« o Goetheovu jubileju. G. 1932. pohodlo sam i opisao rodno mjesto Ivana Meštroviča u sjevernoj Dalmaciji.10 Iste sam godine bio toliko sretan, da sam od 84-godišnje Pavle Kuvelié na otoku šipanu, kod Dubrovniká, čuo, zapisao i fonografirao »Hasanaginicu», koja se od g. 1846., prema izjavi Vuka Karadžíéa, više ne pjeva u národu; njezin tekst sam objavio s tumačenjem najprije u Zagrebu,11 a poslijě opširno u njemačkoj raspravi o originálu Goetheova »Klaggesanga von der edlen Frauen des Asan-Aga« uporedo s najstarijim splitskim i Meštroviéevim tekstom, da pokažem, kako se za 150 godina promijenila ova čuvena balada, po kojoj se, zahvaljujučí Goetheovu prijevodu, svíjet prvi put upoznad sa srpsko-hrvatskom 4 Vidi moj članak Veliká zbirka slovenskih narodnih pesmi z melodijami. Etnolog III, i posebno 1—54 (Ljubljana 1929). 5 Za národní epikou po Jugoslaviji. Csl.- jsi. revue I, 111—114, (s 8 sl.) i 154—160 (s 21 s!.). e Zpěvačky epických písni v Dalmácii, Csl.-jsl. revue III, 297— 301 (s 4 sl.). Ovamo spadaju takoder članci Im slavischen Siiden (Beilage zur Prager Presse 19. X. 1930 i 9. XI. 1930), redakcijski prijevod članaka iz g. 1930. bez slika Auf den Spuren der Volksepik durch Jugoslavien (Slavische Rundschau III, 173—183) i Epensangerinnen in Dalmatien (Slavische Rundschau VII, 36—43). 7 Revue des Etudes slaves XIII, 16—50. 8 Modeme jugoslavische Guslaren, Beilage zur Prager Presse 25. XII. 1931, Nr. 52. 6 Ivan Meštrovic ais Rhapsode. Der »Klaggesang von der edlen Frauen des Asan-Aga« in einer neucn Version. Beilage zur Prager Presse 17. IV. 1932, Nr. 16. 10 V domově Ivana Meštrovice, Radiožurnal XI, 20. V. 1933; Kod Meštroviča i njegovih, Nova Evropa 15. VIII. 1933, str. 345—350. 11 Asanaginica sa Sipana, Nova Evropa, knjiga XXVIII, 112—119. Prilog Pavle Kuvelié sa Sipana. epikom.12 U toj monografiji iznio sam takoder primjer naučnog obradivanja važne teme iz národně epike. O domovini Hasanaginice napišao sam raspravu prígodom Goetheova jubileja g. 1932.,13 dakle prije otkriča novih tekstova, Ivana Meštroviéa i moga, što ni je bez osobitog interesa. U článku na srpsko-hrvatskom jeziku preporučio sam osni-vanje arhiva cmogorskih narodnih pjesama na Cetinju,14 progo-vorio o nekim zadacima proučavanja narodnih pjesama u novom časopisu posveéenom njihovú studiju,15 napisao članke za zbor-nike u počasí A. Belióa'6 i P. Popoviéa17 * i predgovor zbirci cmogorskih guslarskih pjesama Míčuna M. Pavičeviča.ls Svoje poznáván je národně epike s putovanja i iz literatuře iskoristio sam takoder u predgovoru djelu K. Viskovatog o odje-cima poljske povij es ti u jugoslavenskoj epici,19 gdje sam raspra-vljao o odnosu narodnih pjesama prema političkoj i kultumoj povijesti. Nešto o tome napisao sam več i u ocjeni spisa André Vaillanta »L’Epopée yougoslave«.20 Moja posljednja putovanja zainteresirala su mjesno stano-vništvo i siru javnost. O njima donijele su vij esti velike beogradske novině (na pr. Vřeme 30. VII. 1931., Politika 14. VII. 1931., Pravda 24. VII. 1931.) i zagrebački Obzor. Kako su te vij esti djelovale na neke srednjoškolske profesore, dokazuju njihova pisma. Dragomir S. Popovič iz čačka javio je (10. II. 1932.), da je proputovao po-dručje oko Golije (planině moravičkog kotara, t. j. Ivanjica), te žalio, što nisam mogao doéi tamo. Pronašao je krasan materijal, naročito mnogo parodija na národně pjesme. Veoma korisna oba-vještenja poslali su mi Ante Šimčik, činovnik biblioteke Jugosla-venske akademije u Zagrebu, dr. Antun Grgin iz Arheološkog mu-zej a u Splitu, Adil čokič, profesor gimnazije u Tuzli i dr. Petar Bakotič, suplent državne gimnazije u Sinju u Dalmaciji. On opisuje svoje utiske 25. I. 1932. ovako: »Zahvalan sam Varna i sud- 12 Das Originál von Goethes Klaggesang v on der edlen Frauen des Asan-Aga (Asanaginica) in der Literatur und im Volksmunde durch 150 Jahre. Briinn, Rohrer 1937. 8°. 79 str. i 8 sl. Otisak iz Germanoslavica Jhg III, 354—377, IV, 194—215, 285—309. 13 Domovina Asanaginice, Goethův sborník, 252—266. 14 Arhiva narodnih pjesama crnogorskih, Lovcenski od jek I, br. 1, 5—8. 15 Několiko zadača u proučavanju národně epike. Prilozi proučavan ju národně poezije I, 2—5. 111 G'agol knadití. Priiog leksikografiji i proučavanju národně pesme. Beliéev zbornik 1937, 225—229. 17 Za narodnom epikom na Kosovu. Prilozi za knjiž&vnost XVIII, 565—57*5 <čir.). 13 Guslarske národně pjesme, Zagreb 1939, str. 8—14. 19 Konstanty Wiskowatyj, Poglosy historji polskiej w epice jugostawiaňskiej, V Praze 1933 (Práce Slovanského ústavu v Praze sv. XI), úvod str. IX—XX. 20 Byzantion VIII, fasc. 1, 338—347. bini za ona dva dana, što sam ih proveo u Vašem društvu po našim selima. To je najljepše učenje, ne iz knjiga, nego iz života i pored V as«. Mnoga písma, u kojima ljudi zahvaljuju za poslané fotografije, pokazuju, s kakvom se iskrenom radošču sjecaju mog boravka te mojih sinová. Skoro posli je deset godina piše mi učitel j Aleksa Popovič iz Starog Kolašina kod Kosovske Mitrovice (12. I. 1940.): »Svi, kóji su Vas viděli i živi su, secaju se Vas kao da ste juče bili i pozdravljaju Vas«. Svoje bilješke pisao sam jezikom pjevača na brzinu, često na koljenima. Mnoge primjedbe i sporedne rečenice stenografirao sam njemački, Gabelsbergerovim sistemom. Bilježniča (12X20,5 cm) íz g. 1930. ima sedám (svega 1066 str.), iz g. 1931. devet (892 str.), a iz g. 1932. četiri (460 str.), svega 2418 str. s dodacíma. Služio sam se takoder kvadratnim listicima, osobito za zapisivanje tekstova. Skupio sam i razné knjižice, naročito pučka izdanja narodníh pjesama (večinu za slavenski seminář Karlova sveuči-lišta i za Slavensku bibliotéku), novině, isječke iz novina, programe »pjevačkih koncerata...« i sl. O fotografskim i fonografskim snimcima dajem izvještaj u prošij ednjim proglavljima. ITINERAR1UM Kako bi se lako mogla pratíti moja putovanja, a i ocijeniti, navodím, kronološkim redom, mjesta, u kojima sam se zadržavao. Tako če postati vidljive praznine, koje mogu drugi istraživači jpopuniti. Datum iza imena mjesta označuje dané mog boravka ili dan dolaska. Trajanje boravka može se utvrditl prema slije-decem datumu. 1930: Iz Praga sam otputovao 13. V. i vratio sam se 13. IX. U Zagrebu i Beogradu obavljao sam pripremne radové. Dal je sam pohodio ova mjesta: Srbija: šabac 27. V. — Koviljača, Loznica 28. V. Istočna Bosna: Zvornik 29. V. — Bijeljina 29. V. — Brezovo Polje, Brčko 31. V. — Tuzla 31. V. — Kladanj 1. VI. — Tuzla 2. VI. — Zvornik 3. VJ. — Glumina kod Zvomika 4. VI. — Srebrenica 5. VI. — Bratunja 6. VI. Srbija: Ljubovija 6. VI. Istočna Bosna: Drinjača, Vlasenica 7. VI. — Han Pijesak VI. — Sokolac 10. VI. — Sarajevo 12. VI. — Alipašin Most kod Sarajeva 13. VI. Boka Kotorská: Savina 15. VI. Crna Gora: Cetinje 17. VI. — Rijeka Crnojevica 18. VI. — Podgorica 18. VI. — Spuž, Danilovgrad 19. VI. — Nikšié 19. VI. uveče. — Gvozd 24. VI. — Previš, Bukovica., Žabí jak 25. VI. —■ Pašina Voda, Mljetičak (gdje je poginuo Smail-aga čengié) 27. VI. — šavnik 27. VI. uveče. — Nikšié 29. VI. Dalmacija: preko Trebinja, Dubrovnik 29. VI. — Kor-čula 1. VII. — SpUt 15. VII. Preko Zagreba krenuo sam u Sloveniju na kratak odmor, 24. VII. bio sam več opět u Dubrovniku. CrnaGora: Cetinje 25. VII. — Podgorica 29. VII. (u hladu 34° C, na suncu 46° C, rádi oboljenja otišao najprije u Kolašin, gdje je alpsko podheblje) — Kolašin 31. VII. (ovdje se meni pri-družio prof. Wollman 1. VIII. Na Sinjavinu planinu odvezao se samo moj sin Stanislav) — Drndari, Andrijevica 5. VIII. — Mu-rino, Plav, Gusinje 7. VIII. Metohija i Stara Srbija: Peč 8. VIII. — Dečaní 10. VIII. — Bakovica 11. VIII. uveče — Prizren 12. VIII. — Orahovac 14. VIII. — Uroševac 15. VIII. — Priština 16. VIII. — Lapí je Selo, Lipljan, Dobrotin, Donja Gušterica, Grača#íca 17. VIII. — Kosovska Mitrovica 18. VIII. — Stari Kolašin 20. VIII. — Slatina, Zvečan 21. Vin. — Vučítrn 22. VIII. — Leposavici 23. VIII. Srbija: Raška 23. VIII. Novopazarski Sandžak: Novi Pazar 23. VIII. uveče — Osaonica (opčina štitari) 27. VIII. — Sjenica 28. VIII. — Karaula (selo), Milošev do (han), Prijepolje 29. VIII. — Nova Varoš, Banja 31. VIII. — Priboj 1. IX. — Buč je (40 km južno od Priboja prema Plevljima), Sastavci, žandarmerijska stanica Sočíce, opčina Zabrde 2. IX. — Sarajevo 3. IX. 1931: Srbija: Beograd 27. VI. — Kruševac 3. VII. — Trstenik 6. VII. — Kraljevo (prije Karanovac) 7. VII. — Ušče, Studenica 8. VII. — Kraljevo 9. VII. — čačak, Požega 10. VII. — Trstenik 11. VII. (drugi put na saj mu) — iz Kragujevca u Topolu (Oplenac) 12. VII. — Lužnice (jedno od najnaprednijih sela u Šumadiji, ima 2 Va hiljade sta no vniká, dalo mnogo inteligencije) 13. VII. — Gruža 14. VII. — čačak (drugi put) T5. VII. — Ivanjica 16. VII. — opčina Javor, sedlo Javor (1506 m) sa žandarmerijskom sta-nicom 18. VII. Dalmacija: Metkovič 19. VII. — Kula Norinska, Nova Sela, Mali Prolog; Humac i čapl jiná (u Hercegovin!) 21. VII. Sarajevo: 23. VII. S r b i j a: Užice 24. VII. — čajetina, Zlatibor 26. VII. — Gornji Milanovac 27. VII. — Rudnik 28. VII. — Arandelovac 29. VII. — Markovac, Stoj nik 29. VII. — Mladěno vac, Jagodina 30. VII. — Niš 31. VII. — Prokuplje 1. VIII. — Balinovac (crkvena slava) 2. VIII. — Donja Rečica kod Prokuplja 3. VIII. — Kuršumlija 4. VIII. — Svilajnac 5. VIII. — Despotovac, Sedlaří 6. VIII. — Ba jiná Bašta, Rača 8. i 9. VIII. Bosna: Višegrad, Dobrun, Vardište, Rudo (u Sandžaku), Štrpci 11. VIII. — Rogatica 13. VIII. — Goražde 15. VIII. — Foča 16. VIII. — Ustikolina, Odžak, Rataji 17. VIII. — Kalinovik, Tmovo 18. VIII. — Sarajevo 19. VIII. Dalmacija: preko Metkoviča Korčula 21. VIII. — Smo-kvica, Blaca 25. VIII. — Split 27. VIII. — Sinj, Otišič 28. VIII. — opcína Muč—Zlopolje 29. VIII. — Gornja Poljica, Don ji Dolac 30. VIII. — split 31. VIII. Z a g r e b 2. IX. — Bled 10. IX. 1932: Ljubljana 25. VIII. Dalmacija: Drniš, Knin 27. VIII. — Drniš (sajam), posli je podne O tavíce (rodní dom I. Meštroviča) 28. VIII. — Visovac 29. VIII. — Split, Solin 30. VIII. — Hvar 1. IX. — Staň Grád (na Hvaru)' 6. IX. — Bol (na Braču) 8. IX. — Korčula 10. IX. — Dubrovnik 14. IX. — Trsteno 15. IX. — čilipi 16. IX. — na raza-raču »Dubrovnik«, gdje sam upoznao momara, kóji je sastavio pjesmu o tom, kako su išlí preuzeti razarač u Englesku i kako su se na njemu vrátili u Dalmaciju — Luka šipanska 17. IX. — Slano 19. IX. — Cavtat 21. IX. — automobilem po Konavlima: Mihaníči, Ljuta, Mrcine, Gruda 22. IX. Boka Kotorská: Kotor 23. IX. —,Muo (gen. Mula), za-padno od Kotora 24. IX. — Grbalj, Orahovac, Rísan 25. IX. — Kotor 26. IX. — Prčanj (bez datuma u bilježnici). CrnaGora: Bar 27. IX. Boka Kotorská: Budva 28.—29. IX. — Kotor. Z a g r e b 2. X. III. PODRUČJE SRBIJ A U šapcu i okoliní, gdje se za vrijeme Srpskog ustanka vodila na Mišaru največa bitka, koju je opjevao Filip Višnjič, danas nemá vise ni traga narodnoj epici. »Planinu« Cer prošao sam u pratnji starijeg studenta Cvijičeve geografske škole, a da se nisam nigdje zadržao. Tek kasníje sam saznao, da ima još dobrih pjevača u »Pocerini«. U gradu Ložnici, gdje neki učitelj isprva nije htio ništa da zna o guslarima, ipak sam u okolini uspio pronači dva pjevača. U predgradu Cmagora umro je nedávno posljednji pjevač Vaso Grujičíc-Pješivac (iz okoline Nikšica u Crnoj Gori), ali njegov sin, inspektor Národně banke u Beogradu, još voli da sjedi u kavani i da gusla. Zanimljivo je, da neki kafedžija (vlasnik kavane, koj a služi obično takoder i kao gostiona) nije htio više da drží gusle za goste, nego ih je prodao někom trgovcu, kóji ne zna guslati; ovaj dakle čuva gusle kao simbol, što uopce čine ljudi u svim krajevima. U obližnjem selu Tršicu, odakle je porijeklom Vuk Karadžič i odakle potječu prve národně pjesme, koje je on objavio (g. 1814.), dobro pjeva neki Stanko, kóji ima preko 60 godina, ali se on doselio iz Badevice (užički kotár). U Podrinju bí se mogao još pronači poneki pjevač; na pr. u Badovincima (kotár rpačvanski), za vrijeme austro-ugarske okupacije, aludirao je uz gusle na oku-patore neki pjevač, kóji je i mnogo písao. Brdoviti krajevi, Azbu-kovica (na Drini) i Radevina več imaju čuvene pjevače; u mjestu Ljuboviji opazio sam prve gusle u kavani te saznao, da u obližnjem selu Uzovnici živi 5—6 pjevača, dok ono brojí dvije stotine puno-ljetnih »ljudi« (samo se oni broje, žene i djeca se ne broje). U predratnoj Srbiji se smatralo, da su najbolji pjevači u užičkom kotáru glasoviti, veselí i duhovití pripovjedači »Еге« (Ero, hipokoristikon za Hercegovce). Ali sam grád Užice i okolina razo-čarali su me donekle: u gradu našli srno gusle samo u četiri kavane i gostione; iz pete kavane odnio je gusle vlasnikov rodák na planinu Zlatibor, gdje ih još cijene. Spomenuli su mi samo tri privátné kuée, u koj ima su se gusle još očuvale. Mještani su mi tumačili, da u gradu ima dosta zabava, koncerata i da im ne třeba guslar, kóji je samo za man je društvo. U okolíci živi u svakom selu još poneki guslar, kojih je nekad imala. svaka kuča. Ali još se mnogo pjeva u »planinskim« krajevima bliže bosanskoj granici, čak skoro u svakoj kuči, a najviše u Zaovinama, usred planině Mitrovac. II čajetini (pod planinom Zlatibor1) pohvalio se kotarski náčelník na svoj kotár zbog tóga, što u njemu ljudi još uvijek rado slušaju gusle. Seljaci iz Ráče kod Bajine Baště naznačili su mi točno granicu epskog pjevanja sjeverno od Užica: od Debelog Brda do granice račanskog (sjedište Ba jiná Bašta) i valjevskog kotara; preko naselja Debelo Brdo, Počuta, Jablanica, Jovanja; od Valjeva dal je nalaze se gusle u nekim seoskim kavanama, koje posjeéuju Užičaní, odlazeči na posao ili pri povratku s rada. I šumadija, kolijevka obnoví jene srpske državě, na glasu je po epskom pjevanju. Uprkos tome saznao sam u Kragujevcu, prvoj srpskoj prijestolnici, da u kragujevačkom i gružanskom kotáru živi samo několiko pjevača, no o njima izvjestitelji nisu imalí povoljno mišljenje; na pr. u opčini Kniču, prema tvrdnji n ježina predsjednika, drže gusle 2—3 čovjeka, »što gude starinske pjesme, a nisu ništa«. U naprednom selu Lužnice, 17 km od Kra-gujevca, pjeva još uvijek imucan naobražen sel jak Maksimovič, je u tom pogledu častan izuzetak. U Topolí, gdje je Karadorde digao ustanak protiv Turaka, ima samo »seoska opština« (po sa-opéenju opcinskog tajnika) pet pjevača, a možda i 7—8; nabrojio je šestoricu, sve mladé ljude, poimenice. Ovaj primjer pokazuje, da moramo oprezno primáti i informaci je domacih kompetentnih ljudi. U gradu Arandelovcu vise gusle u 6—7 kavana; zasluge za ovaj veliki broj ima neki kafedžija, kóji je došao íz obližnjeg sela Stoj nika (na cesti prema Mladenovcu), gdje narodna epika uistinu još cvate (nabrojili su mi tamo 19 pjevača). * On je stavio gusle na raspoloženje svojim gostima te na taj náčin primorao i druge, da tako účine. U grádu Mladenovcu nalaze se gusle samo u jednoj kavani, vlasnik koje sam »gudi«; a dešava se, da uveče naide netko iz sela i uzme gusle u ruku. U selu Janjilu živi 5—6 pjevača, no ima ih i u ostalim selima, alí u Jelencu su pjevači mahom Cmo-gorci. Zanimljivo je, da ima pjevača još u Kosmaju, udal jenom na 50 km od Beograda; ali ovaj bregoviti kraj je daleko od ceste i željeznica. Iduči Valjevu živé pjevači još u Lajkovcu i Bogovadi, iduči Beogradu u Sremčici. Prema jugu prostiru se goroviti kra-jevi oko Rudnika,2 poznati iz doba borbi za srpsko oslobodenje, 1 Cf. Bor. M. Drobnjakovič, O guslama i guslarima u Zlatiborskim Rudinama (Glasnik eln. mu z. Beograd XIII, 138—140) i J-jubiša R. Deriič, Guslari na Zlatiboru (ibd. 140—141) (čiř.). 2 Cf. knjigu Petar Z. Petrovié, O národním pesmama u Rudničkom Pomo-[fvl.iu (Beograd, Elnografski muzcj 1935) (cir.) i příkaz o njoj u Ppnp II, 272—273. iJvije trecine stanovništva su dinarskog porijekla (str. 8). Narodna epika je posli je svjetskog rata málo oživjela, ali pisac potvrduje moju konstataciju, da veliki dio , Pjesama pot ječe iz knjiga. ali su gusle rijetke u gostionama i kavanama kao i u seoskim ku-cama. U samom Rudniku nemá gusala u kavanama, no guslari dolaze na poživ u kuče. Od 216 kuča gusle imaju njih samo 5—6, u predgradu Zagrade od 150 kuča 4—5. U Gomjem Milanovou se gubi epsko pjevanje. Na željezniěkoj pruží Kruševac—Užice, kojom sam se vozio několiko puta, namjerio sam se odmah u Kruševcu na učiteljsku konferenci]'u, na kojoj je predsjednik pozvao prisutne učitel je, da Izvijeste o epskom pjevanju u svojim krajevima. Bili su málo u neprilici, te sam vidio, da neke ne zaníma epska pjesma. Iznijeli su, da ima u Bijeloj Vodi pet pjevača, u Stragarima. tri stara i dva mlada, u Bovnu (kotár Jaglovo), udal jenom 21/, šata, pjevaju »stariji ljudi«; u opčini Makrešanima, udaljenoj 5 km, živé tri pjevača, u Zalogovcu, kotár temnički, udal jenom 17 km, dva. U stvari, to nije mnogo za vise kotara. Uvjerio sam se odmah u opčini Dedini, udaljenoj 21/« km od Kruševca, da su prilike ipak bol je, jer sam u nedjelju poslije podne našao četiri pjevača, medu njima opéinskog predsjednika. Ovo je iznenadilo í jako razljutilo kotarskog načelnika, buduéi da o tome nije ništa znao za vrijeme od dvije i po godine, iako je bio s njim u stalnom dodiru. Odlično sam prošao u Trsteniku, gdje je kotarskí náčelník pozvao guslare okružnicom, da dodu u svoje opéine na sajmeni dan. U čačku, a isto tako i u okolním selima, nemá pjevača, ali dolaze iz kotara Guča i Ivanjica, čak iz Sandžaka. Mještani ne-obično vole gusle i guslare. U Král jevu gusle su se nalazile prije u svakoj seoskoj kavani, a bílo ih je i u gradu. Danas više nije tako, ili je to rijetko&t; na pr. u gradu nalaze se gusle samo u jednoj kavani. Učitelj, zamjenik predsjednika »Sokola«, kóji po-dupire epsko pjevanje, tvrdio je, da još ima pjevača, dli da »slabo gude«. čudnovato je, da manastir Žiča,' prvobitno sjedište srpskog patrijarha, nemá pjevača. Dal je, prema jugu, kod manastira Studeníce, nalazimo još gdjegdje gusle, ali mladí kaluder (jeromonah) nije znao ništa o pjevačima. U seoskim kučama opazio sam zača-dene gusle, no nisam znao, pjeva li još tko uz njih, a još manje sam ih slušao. Arhimandrit Viktor ima sam gusle, ali on potječe iz moravičkog kotara (Ivanjica). Važno je, da u okolini Kraljeva, čačka, Kragujevca i Gomjeg Mílanovca ne pjevaju epske pjesme na svadbama i »slavama« (praznik domaéeg patrona), prilikom kojih se inače najviše pjeva. Pravi epski kraj je Požega kod Užica, stanovništvo koj eg potječe iz Péči i Kosova ili iz Crne Gore, tako da razlikuju dva na-čina pjevanja, kosovski í cmogorski (»sa podvikivanjem«). Najviše pjevaju u moravičkom kotáru (nazvanom po rijeci Moravici) s glavnim gradom Ivanjicom,3 naročito na staroj granici Novo-pazarskog Sandžaka, odakle dolaze u Ivanjicu takoder musli-manski pjevači, koje rado sluša i srpsko pravoslavno stanovništvo. Vec víše puta je pomenuto, da su pjevači Crnogorci i Herce-govci pripadnici dinarske rase ili bar njihovi potomci. Geograf Jovan Cvijic i njegova škola posvětili su u svojim radovima4 mnogo pažnje odnosu izmedu domačih stanovníka (»starinci«, cesto sam čuo u Srbi ji »meštani«) i dosel jenika iz drugih krajeva. 4 pogledu stanovništva šumadije, koj a je obnovila srpsku državu, utvrdio je M. Drobnjakovič5 na temelju svojih istraživanja, da je 35.7% stanovníka dinarskog porijekla. Cvijiceva karta »Poreklo stanovníka severne Srbije«,6 přikazuje zorno u bojama ovaj raz-шјег kao i ostale etnografske prilike. Na njoj vidimo, kako je ne-obično mješovito stanovništvo južne Srbije u topličkom krajů (po istoimenoj rijeci), kojí je pripadao kolijevci staré srpske državě i odakle su rodom poznati kosovski junáci Ivan Kosančic i Milan i oplica. Do g. 1878. živjeli su ovdje mnogi Arnauti, kojí su se odselili, a na njíhova mjesta doselili su se u g. 1881.—1890 Srbi iz Kosova i Metohije, mnogobrojni Crnogorci i drugi dinarci. Ozbiljni i školováni ljudi u Prokuplju (sjedište dobričkog i pro-kupskog kotara) í u Kuršumliji (turski naživ za Bijelu Crkvu s ma-nastirom sv. Nikole, kóji je sazidao Stevan Nemanja za spas svoje duše, dakle srpski »zadužbina«) řekli su mi za starosjedioce (»meštane«) ,7 * da ne poznaju gusle, da nemaju lirskih pjesama, da su bez dinarske »mašte«, jednom riječju, ďa su »naj zaostali ji ostaci starih Dardanaca«, što je svakako pretjerano; saznao sam, da postoje čak epski pjevači medu domaéím stanovništvom. Ne-dirnuta tudim življem ostala je Kuršumlija »u planini«. Pjevaju svuda, osobito na. granici bivše Turske (do g. 1912.), gdje su se sť^42 i|urs^ Pjevači sastajali na »karaulama« (stražarnica, vidi Gdje se nalazi granica epskog pjevanja u istoč-doj Srb i ji? Na sjeveru ima Palanka navodno »puno« pje-vaca. U Jagodini i okolini nemá domačih pjevača (kako me je 3 Cf. Mitar S. Vlahovic, O guslarima oko Moravice i Skrapeža (opažanja s putovanja g. 1936), Glasnik etn. muz. Beograd XIII, 101—116. Gusle se nalaze u sv'rrl selima, ali dobři pjevači su rijetki (str. 115). ’ Jovan Cvijic, Metanastazička kretanja, Srp. etn. zb: knj. XXIV (izd. Srpska kraljevska akademija), prvo odelenje Naselja i poreklo stanovništva knj. XII (Beo-RJad 1922); francuski Mouvements métanastasiques dans la Péninsule Balcanique, Le monde slavě 1917. — Druge radové donosí odjel jen je »Nasel ja« spomenutog casoplsa. r> Comptes rendus du IIIe Congrěs des géographes et etnographes slaves en • ougoslavie 1930, 199—203. 11 U djelu citiranom u bilješci 4). 7 U mom článku Nouvelles observations sur 1’état actuel de la poesie épique cn Yougoslavie (Revue des études slaves XII, str. 18) je riječ »meštani« loše převedena izrazom »les bourgeois des villes«. uvjeravao ravnatelj učiteljske škole Dr. Dragoljub Petrovic), ovdje su čak crnogorski doseljenici napustili epsko pjevanje. Posljednji pjevač u Mijatovcu, kóji je pjevao staré í nove pjesme te sastavio pjesmu o pogibiji opcinskog tajnika (delovoda) za vrijeme svjet-skog rata, smrznuo se kao alkoholičar na cesti. U okolini Para-čiňa se »retko« pjeva. Prema tome bi se moglo zaključiti, da tu granícu praví ravnica (Velike) Moravě i željeznička pruga od Velike Plane ka Nisu (dalje za Solun i Sofiju). Ali pjevači se drže još u Resavi (s kotarskim mjestima Svilajncem i Despotovcem) Л 0 tome sam čuo na svojim putovanjima, ali domácí intelektualcí nisu htjeli ništa znati o pjevačima. Uspio sam ipak, da pronadem u Svilajncu oca i siná, kojí su pjevali, pa nekog pjevača u Sedla-rima, udaljenim 8 km.; u Gložaníma živi još jedan »dobar pevač«. Crkvenac, 4—5 km od Svilajnca, imao je starih pjevača, kojí su umrlí, posljednji, Milosav umro je prije 30 godina. Ljudi još čuvaju gusle, ali nitko ne gusla. Oko Despotovca navodno nemá pjevača ni u »brdskim selima«, ali su mi řekli da u Medvedi živi 23-godišnji Milan Milic, kóji zna najbolje »starinske« pjesme, takoder »ratne« (t. j. nove); on pjeva uveče u kavani. Njegov brat zna takoder pjevati; njihov otac i djed bili su pjevači. U slavnom resavskom manastíru Maňasi ji nisam zatekao kod kuče ni jednog od dvojice kaludera, ali bi od njih teško nešto saznao, jer u okolici živé »Vlaši«, t. j. Rumuni. Nisam otišao na istok od Nisa, iako me je mnogo zanimalo pitanje, da li je prekinut lanac národně epike ízmedu Srba i Bu-gara. U Nišu nisam bar ništa čuo, da se u okolini pjeva. Ravnatelj gimnazije u Prokuplju Dragutin Cvetkovič, rodom iz Vranja, dakle iz ove prijelazne oblasti, tvrdio je, da su »šopi« ístočne Srbije i zapadne Bugarske (šopluk) najzaostaliji i najsiromašnije mašte, 1 da su istočni Bugari na višem stepenu. Stvamost je ipak druk-čija. Moj sin Stanislav, kóji me je pratio, saznao je tek kasnije od svojih drugova za vrijeme vojnog roka, da se oko Leskovca još uvijek pjeva. G. 1933., dakle poslije mojih putovanja, skupljao je Mitar Vlahovič iz Etnografskog muzeja u Beogradu etnografski materijal po istočnoj Srbiji duž Timoka i u okolini Pirota; podnio je izvještaj9 o veoma starim pjevačima (93, 90 i 80 godina) kao i o mladím (32 god.); čuo je, da u Crvenoj Jabuci, tri šata od Rakite, svaka (?) kuča još dandanas drži gusle, ali je ipak utvrdio, da narodna epika ovdje izumire. Ovu vijest poriče Dragomir R. Mirovic,10 kóji poznaje sva četiri kotara pirotske oblasti, čudeci se, gdje je M. Vlahovič pronašao guslare; ipak sam priznaje, da " Cf. Rad. Medenica, Epska pesma u Resavi, Ppnp III, 267—286. R. Medenica našao je mnogo više pjevača na drugim mjestima, ali dolazi ipak do zaključka, da je »epska pesma u Resavi izbledela i bez života, uveo i sparušen cvet« (str. 284). " Ppnp I, 96—106. 10 Ppnp II, 119—120. guslari dolaze iz drugih krajeva i da pjevaju epske pjesme, no bez gusala. Mitar Vlahovic odgovorio11 je na temelju svojih istraži-vanja na licu mjesta g. 1933. i 1935., da su u 19. i 20. stoljecu přenosili epske pjesme iz zapadnih krajeva dinarsko-kosovski doseljenici kao i crkva, škola i knjige (pronašao se čak Kačič u manastiru sv. Bogorodice kod Trna); u zasebnom článku o gu-slama i guslarima pirotskog kraj a1-’ Vlahovic dokazuje i slikama, da su tamo živjelí guslari do g. 1912., uglavncm stari ljudi, ili nabraja vec umrle. Iz bugarskih izvora známo, da se narodna epika sačuvala úpravo kod zapadnih, a ne istočnih Bugara. U okolini same Sofije proučavala ju je G. Sýkora,13 a nekog tamo-šnjeg pjevača představili su nam profesoři G. Gesemann i G. Becking čak u Pragu.14 15 16 Tako isto ni iz Srbije, ní s Kosova nisam putovao na jug od Nisa, moravsko-vardarskom dolinom do Skoplja i u Makedoniju, zapadnu i istočnu, jer sam se htio u prvom redu ograničiti na dinarski tip národně epike; bio sam svíjestan teškoéa oko teme-ljitijeg izučavanja makedonske epike, koje bi zahtijevalo naro-čito putovanje. Iz tekstova, koje su objavili Bugari i Srbi, znao sam, da je makedonska epika povezana po sadržaju s dinarskom, osobito kosovskom, ali da se razlikuje po dijalektu i po náčinu pjevanja. Osim tóga bilo mi je poznato, da profesoři G. Gesemann i G. Becking s njemačkog sveučilišta u Pragu pripremaju cijelu eks-pediciju u svrhu proučavanja národně epike u Vardarskoj bano-vini. Uz učešée naučnih krugova iz Skoplja i Etnografskog mužeja u Beogradu oni su proputovali od 21.—29. svibnja, polazeéi' iz Skoplja, Skopsku Crnu Goru, Galíčnik, Veles, Přilep, Bitolj, Ohrid, Strugu, Debar, Gostivar, Tetovo i vrátili se u Skoplje. Prof. G. Gesemann objavio je kratak izvještaj o ovom puto van ju u Glasniku Skopskog naučnog društva (XI, 191—198). Naj vážni je je bilo to, da su utvrdili, da je makedonski náčin pjevanja nešto zajedničko, kolektivno (Gruppengesang), na razliku od dinarskog, guslarskog pjevanja, koje je individualistično13; obično dva pjevača pjevaju jedan stih, a druga dvojica ga ponavljaju. Izvještaj prof. Gojka Ružičiča o narodnoj epici u Velesu,1« koju je ižučavao na poticaj prof. G. Gesemanna (ovaj se mogao zadržati u Velesu samo 2—3 šata), pokazao je odmah, da nije moguée u roku od ošam dana proučiti do u tančine sva zamršena pitanja makedonske epike na 11 G.asnik etn. muz. Beograd X, 100—107. 12 G asnik etn. muz. Beograd XI, 142—160. 1:1 Eoika u Sopluku (Volksepik in Sofioter Dórfern), Ppnp I, 25.1, Prager Presse 11. XII. 1932. 11 Prager Presse 10. III. 1933, str. 7, G. Gesemann, Ein bulgarischer Epen-sanger im Tonfilm, Slav. Rundschau V, 134—155. 15 Glasnik skop. nauč. društva XI, 197. 16 Ppnp I, 230—237. tako velikom području. Ružičíč je našao u samom Velesu tri pje-vača malogradanskog porijekla, kóji su individualisti i improvizátoři, u mnogome slični dinarskim. On se je napose zanimao za njihov repertoár, kóji je bio kod svakog drukčiji, zapisao je dija-lektičkí vjerno 25 pjesama, od kojih je jednu objavio.17 Pjevači iz Velesa pjevali su dakako bez ikakva instrumenta drukčijom me-lodijom i drukčijim ritmom. Upozoravam takoder na to, da kod kolektivnog pjevanja nisu moguée tako duge pjesme, kakve imamo u drugim štampanim tekstovima. Osim tóga naišao sam na kolektivno pjevanje i u zapadnoj dinarskoj oblasti. Prof. G. Gesemann nije objavio obečane »Epische Forschun-gen« o ovom putovánju. Zato je umjesno zabilježíti i druge příkaze o izučavanju makedonske epike na terenu. Mil. S. Filipovič iz Skoplja opisao je stanje národně epike u okolini Striunice u istočnoj Makedoniji.18 Varijantu veoma raširene pjesme »Bolen Dojčín« slijepca Vandela čiparisa, porijeklom Arumuna iz Ohrida, štampao je H. Polenakovič10 s podacíma o pjevaču. Voj. S. Rado-vanovič objavio je mnogo tekstova u svom radu »Marijovci u pesmi, priči i šali« (Skoplje 1932).20 Nije mi bio dostupán članak Dorda Kiselinoviéa »Národně umotvorine« u južnoj Srbiji, t. j. u Novopazarskom Sandžaku, Staroj Srbiji i Makedoniji, kóji donos! samo kratak pregled národně epike; važniji je pregled národně lirike, koja je u Makedoniji veoma razvijena.21 17 Ppnp I, 233—237. 18 Ppnp I, 222—229. 16 Ppnp V, 280—286. 20 Pos. otisak iz Zbornika za etnografiju i folklor južne Srbije i susednih oblasti, knj. I, Skoplje 1931 (čiř.). 21 Spomenica dvadesetgodišnjice oslobodenja Južne Srbije, Skoplje 1937, str. 857, 865 (epika), 865—884 (lirika) (cir.). NOVOPAZARSKI SANDZAK Bivši Novopazarski Sandžak (Pazar, turski naživ umjesto starog Trgovište íli Ras),1 nekada kolijevka srpske državě Nemanjiča, kóji je ostao do g. 1912. pod turskom vlašču, tvoři epsku cjelinu. Do g. 1878. bio je Sandžak, administrativno i kul-turno, sastavni dio Bosně, preko koga je vodio stari put íz Dubrov-nika. Poslije austrijske okupacije Bosně veza izmedu Sandžaka i Bosně veoma je oslabila, ali se zato bolje sačuvao konzervativizam ovog klina izmedu Srbije i Crne Gore. Paša imao je svoje sjedište u posljednje vrijeme u Sjenici, a bili su mu podložní Plevlje, Bijelo Polje, Berane (ta mjesta na zapadu posjetio sam g. 1924.), Rožaj, Noví Pazar, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš. Cio kraj je posve go-rovit i bogat stokom. Turci su málo mařili za »brda« i ostavljall 1 Nar. enc. III, 810. ¥ ih »čobanima«, kóji su nosili puške veé rádi tóga, da obrané stada od vukova. Veliká visoravan Stari Vlah bila1 je žarište srpskog života sjeverno od Sjenice, oko Moravice do susjedne Srbi je sve do Užica. Staro se stanovništvo doduše iselilo krajem 17. i na po-četku 18. vijeka, a na njegovo mjesto došli su epski dinarci, kóji su sačuvali izvjesnu nezavisnost, pojačanu takoder time, što je veliki ďío sjevernog Sandžaka predstavljao miraz majki. sultana, kojima su stanovnici izravno nosili »danak« te im se takoder utje-cali. Novopazarski paša počeo je krnjiti te povlastice poslije g. 1832. kao i vládu »oborknezova«.2 Pravoslavní pjevači sami su isti-cali, da u ovim krajevima gusle nisu bile »zabranjene«, nego »tolerirane«. Znatan broj muslimana dugo je zadržao feudální náčin života, a natjecanja njihovih brojnih pjevača s krščanskima održala su narodnu epiku. Domačim muslimanskim pjevačíma pridošli su poslije 1878. g. »muhadžiri« (izbjeglice) iz Bosně, ali nakon g. 1912. odselili su se i pjevači u Tursku. Važno je, da su »Bošnjaci« iz Sandžaka i Bosně, pračeni svojim pjevačíma., s turskom vojskom doprli čak do »Arabistana« i Bagdada i da su se njima veoma ponosili. U Sandžaku nailazimo prvi put pored srpskih, pravoslavnih i muslímanskih pjevača još i na »arnautske« na visoravni Pešteri, zapadno od Novog Pazara i Sjenice. Poslije seobe Srba na prije-lazu izmedu 17. i 18. stolječa skadarske paše3 naselili su ovdje albánsko pleme Klimente. Albanski pjevači gude i pjevaju isto kao srpski, ali ih oví ne razumiju. Našao sam i dvojezične pjevače srpsko-albanske (Salih Ugljanin, Rešo Alihadžič, vidi pogl. V.). O pjevačíma kod turskih feudalaca dobio sam još nešto po-dataka (vidi osobito o Čor Huseinu u pogl. V.). U gradu Novom Pazaru nalaze se gusle još u tri kršéanske í u jednoj turskoj ka-vani, ali je zanimljivo, da je neki »kafedžija«, rodom iz Ivanjice (Stari Vlah), poklonio gusle, koje je naslijedio od oca, dobrom Pjevaču još u očinskoj kuéi. U Novom Pazaru živé 2—3 pjevača, kojí još »znaju« (t. j. dobro guditi i pjevati). Opcenito se tvrdi, da im^i više pjevača u brdskim krajevima, osobito u nekim selima, a ponajviše na sjeverozapadu prema Bosni i Crnoj Gori te na gra-nicama Srbije, u blizini sedla Javora. Za ovaj kraj, kao i za druge, vrijedi, da su muslimani kao konzervativní ji živalj sačuvali epiku bolje nego kršéani. Bez sumnje je pretjerano kazati, da svaka kuóa u Starom Vlahu íma gusle. Medu domačim i bosanskim pjevačíma ne postoji naravno razlika, ali Crnogorci imaju »drugu ariju, otegnutu, i duži glas«. Kroz-česki kníže; pod turskom vlašéu bila je Srbija podijeljena na »knc-zine«, kojima su stajali na čelu »oborknezi«, za razliku o( Karadžič, Rječnik 289. n Nar. enc. III, 420. STARA SRBU A1 Ime Stara Srbija2 ozriačavalo je do oslobodenja g. 1912., i ka-snije, jezgru sredovječne državě Nemanjiča. Tamo se prostire Kosovo polje ili krátko, Kosovo, veliká kotlina izmedu šar-planine i Rogozne, gdje se odigrala g. 1389. sudbonosna bitka po Srbe, toliko opjevana u epskim národním pjesmama. Najvažnija mjesta su Prizren, Priština i Kosovska Mitrovica i Gračaníca sa saču-vanom krasnom manastirskom crkvom. Zapadno od Kosova, odi-jeljena niskim brdima, nalazi se Metohija s gradom Peci, sjedi-štem srpske patrijaršíje (1346—1777) i s manastirskom crkvom Dečanima, najljepšim spomenikom srednjovjekovne Srbi je. Vecina starog stanovništva iselila se posli je nesretnog ustanka pristajuči uz Austriju, počevši od g. 1690. pod patřijarhom Arsenijem III. u južnu Madžarsku te u Srijem (Hrvatska). Njíhovo mjesto zauzeli su dinarci s cmogorskih Brda, Staré Raške, iz Starog Kolašina i drugih krajeva, ali ponajviše Amauti, koje je Turska favorizi-rala. Oni su poarnautili čak Srbe i prisilili ih, da prime islamsku vjeru, što se děsilo i katoličkim Albancima na krajů 18. vijeka. Zbog tóga je ovdje sada srpski živalj veoma prorijeden, te staro-sjedioci sačinjavaju samo jednu pětinu stanovništva.3 Doseljenici su medutim poprimili njihove tradicije, tako da možemo na Kosovu čuti od domačih pjevača još i danas pjesme o starosrpskim kraljevima, carevima i dogadajima. U Staroj Srbiji nisam dakako mogao očekivati, da ču naiči na mnogo epskih pjevača. Ruski generální konzul J. S. Jastrebov, kóji je onudá putovao početkom osamdesetih godina prošloga vijeka, navodí, da se pjevaju pjesme uz pratnju gusala (»pod gusli«) samo u selima »Gilanskago okruga«.4 Giljane je turski oblik imena Gnjilane, gradiča na Gnjilanskoj Reci, lijevom pri-. toku Južne Moravě.5 Jastrebov ne spominje, kako su se pjevale »obydennyja pěsni« epske sadržine u selima Kosova polja,6 niti obraéa pažnju na pjesme o Kraljeviču Marku i drugim jímacíma iz sredačke župě.7 1 Cř. moj članak Za narodnom epikom na Kosovu, Prilozi za književnost XVIII, 565—576. - Stara Srbi ja je sporní po jam, jer može označavati i sjevernu Makedoniju oko Skoplja (vidi Jovan Cvijič, Govori i članci I, 126—133) (éir.). No i Joyan Cvijič (Balkánsko poluostrvo i južnoslovenske zemi je II, Beograd 1931, 145—148 (čir.) ograničuje »kosovsko-metohijski varijetet« centrainog balkanskog tipa. 3 Nar. enc. II, 437. 4 И. C. НстребовЂ, Обичаи и пмђснн ТурецкихЂ СербовЂ. Петербургв 1886, str. 282—294. 5 Jovan Cvijič, Karta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nar. enc. I, 719, 744. " Jastrebov, 232—251. 7 Jastrebov, 252—282. Izmedu srpskih pisaca iznosi Milojko V. Veselinovič8 n prilogu svoga djela několiko svadbenih pjesama, koje mu je pjevala i »ka-zivala« Jelena Popovič íz Gračanice. Ivan Ivanič0 navodí kod opisa historijskih mjesta citáte iz narodnih pjesama, ali ne spo-minje srpsku narodnu epiku na Kosovu, nego samo pjesme »poar-banašenih» Srba, koje se odnose na dogadaje iz srpske prošlosti, a pjevaju se uz gusle ili »lautu«; ova íma oblik gusala, no mnogo je manja i sploštenija.10 Samo u »dodatku« objavljuje několiko narodnih pjesama, medu njima dvije epske: »Ropstvo Sibinjanina Janka« i »ženidbu Jankovič Stojana« s primjedbom, da su »u drugom oblíku« nego kod Vuka Karadžiča. Braníslav D. Nušič11 spominje, da se »pesme junačke« rado pjevaju uz gusle, koje se nalaze »u pogdekojoj kuči«. Takoder žene, osobito starije, znaju pjevati junačke pjesme. No po gradovima se ove pjesme gube, a pjevaju se samo »sevdalijske« (lirske, orijentalne). Nušič je objavio samo lirske pjesme. Nije bilo lako pronaci pjevače na Kosovu. Kada sam stigao na Kosovo, najprije u Prizren, iznenadio me je zaista Petar Kostic, kóji se je tamo rodio, rádio čitave decenije na bogosloviji te bio na krajů (od g. 1901.) tajnlk raško-prizrenske metropolije.12 Govo-rili su mi, da ču od tog »nacionalnog radnika« najviše saznati 0 pjevačima. Sám sam se tome radovao, te sam ga odmah po-tražio, u pratnji' kotarskog načelnika Durdeviča, razumije se, u kavani. Kada sam mu saopčio svoje želje, pogledao me je začudeno 1 odgovorio: »Žalim, došli ste uzalud. Nemá ničeg, sve je nestalo«. To su potvrdili i prisutni gosti. Nisám im povjerovao — imao sam več neke informacije o pjevačima na Kosovu — več sam otišao odmah i zamolio kotarskog načelnika, da upita žandare, redare, služitelje iz tog kraja, što znaju o pjevačima, a posebno predsjed-nike opcina, kóji su imali doči sutra k njemu, jer je »uredovnl« dan. Poslije dva dana imao sam před sobom pet pravoslavnih i jednog muslimanskog pjevača Iz sela ispod šar-planine, gdje se srpstvo najbolje očuvalo.'3 Petar Kostic bez sumnje nije htio ništa tajiti — to sam doživio i drugdje —, no bio je samo primjer, kako málo grád poznaje selo, a inteligencija národ. Postálo mi je takoder jasno, zašto Jastrebov ima nepotpuna obavještenja. Kao ruskl konzul putovao je u pratnji turskih vojnika_ i žandara po * * 10 11 12 13 " Pogled kroz Kosovo. U Beogradu 1895 (čiř.). " Na Kosovu. Sa Sara po Kosovu na Zvečan. Beograd 1903. (čiř.). 10 Ivanič Ivan, Na Kosovu 102—104 (čir.). 11 Kosovo, I. sveska. U Novom Sadu, izd. Matice srpske 1902, str. 157 (čir.). 12 Nar. enc. II, 448. 13 Cf. Mitar Vlahovič, Sredačka župa, Zbornik naučnog društva u Skoplju, I. naročito str. 46 (čir.). islamiziranim gradovima, dolazio málo u dodir s narodom te do-bivao pjesme i obavijesti preko nekih povjerenika. Našao sam pje-vače još i na drugim mjestima, osobito u okollni Prištine, glavnog kosovskog središta, i oko Kosovske Mitrovice. Najviše se navodno pjeva u podrimskom kotáru, gdje sam posjetlo samo Orahovac, gli nisam dospio u sela Kijevo i Drsník, koja su naročito na glasu zbog svojih pjevača. Vecinom bili su pjevači stariji ljudi i pričali su mnogo o svojím umrlim drugovima. Zaista narodna epika u* Staroj Srbiji neobično brzo izumire, jer se baš na Kosovu moderna kultura brzo šlri; spretna srpska propaganda postarala se več prije g. 1912. za srpske škole, tako da su me mnogi pjevači izne-nadili svojom pismenošéu. Zapadno od Kosovske Mitrovice, na desnom brijegu rijeke Ibra, nalazí se gorski lanac Stari Kolašin,14 kóji je doduše pripadao do g. 1905. kotáru Prištini (!), ali je živio »skoro autonomno«, jer su Turci mogli dolaziti samo u pratnji (samo s podvodom)15 16 do-mačeg čovjeka. Ja sam pohodio Radič-polje, 17 km od Kosóvske Mitrovice. Stanovništvo doselllo se dávno, a osobíto na početku 19. vijeka, iz cmogorskih Brda, najviše iz Kolašina na rijeci Tari, kóji se naziva pravilnije takoder Staří ili Crni Kolašin.10 Sve ove okolhosti objašnjavaju, zašto je narodna epika ovdje cvjetala i još cvjeta. Odatle bio je porijeklom »starac Milija«, odlični pjevač Vuka Karadžiča.17 Nisam se mogao baviti zanímljivim pitanjem, pjeva li se još i kako se pjeva u katoličkoj oazi Janjevu, jedinom rudarskom mjestu, koje se očuvalo iz. srednjeg vijeka, jer je čitavo stanovništvo otišlo na proštenje u katolički samostan Letnicu u Skopskoj Crnoj Gori. Kolonistima (doseljenicima) iz Cme Gore posvetio sam málo pažnje, jer sam ih dosta čuo i vidio u njihovu zavičaju. Nepismeni ostali su samo Arnauti iz Staré Srbije, kod kojih se zbog tóga dobro očuvala usmena tradicija, tako da kod njíh još uvijek »sve pjeva«, te stalno niču nove pjesme. Jedan narednik s Timoka, u Srbiji, pričao mi je, da čim netko učini nekakvu glupost, odmah od njega naprave junaka i ispjevaju pjesmu o tom dogadaju. Obracao sam pažnju i albanskoj epici u granicama mo-guénosti. Turci, kóji su, živjeli i još živé po gradovima, ne pjevaju. 14 Tako govori národ. J. Cvijič, Osnově za geografiju i geologiju Makedonlje i Staré Srbije III, 1215 (čir.) naziva ga Ibarski Kolašin. 16 Aleksa Popovič, učitelj iz Lučke Reke (Kosovska Mitrovica) pisao mi je 12. I. 1940: »Turci su mogli u Kolašin doči, ako iz samog Kolašina nadu nekog čoveka kao vodu, kóji ih uvodi. »Podvoda« (nemá ni u jednom rječniku) je liee, meštanin, kóji uvodi rdave ljude da účine neko zlo njegovom krajů.« 16 Nar. enc. IV, 458. 17 Kaiadžič, Srp. nar. pjesme IV, str. XIII—XVI (čir.). ISTOCNA I JUGOISTOCNA BOSNA1 Na lije voj obalí Drine došao sam do grada Srebrenice, na desnoj obali Savé do Brčkog; otud mogla bi se povuči črta preko D. Tuzle řKladnja na Glasinac i Romaniju planinu před Sarajevem. Epsko pjevanje, kao posvuda u Bosni i Hercegovin!, sačuvali su pomiješani pravoslavní, muslimanskí i katolički stanovnici. U boga-toj žitorodnoj Posavini ima doduše málo pjevača, ali pjevači dolaze ovdje u grád muslimanima, osobito begovima, kojih je najjače gnijezdo bila Bijeljiná, najviše iz Bosanske Krajině s »ičitelijom« ili s »tamburem« s dvjema žicama, pa takoder i iz Hercegovině s guslama. Zbog propadanja begova i njihova bogatstva přestalo je takoder seljakanje pjevača svake godine o ramazanu (mjesec posta) i u zimsko doba. U Bijeljini pričali su mi još sami begovi o prošlim zlatnim vremenima. Do Březová Polja před Brčkom dolaze pjevači još u kavane. Grád Brčko nemá više pjevača, no po selima pjevaju još pripadnici švih triju vjeroispovijesti. Stan pjevači živjeli su još u Tuzli i pjevali uz tamburicu ili uz gusle. Medu Tuzlom i Zvomikom pjevaju uz gusle po selima pravoslavní i mu-slimani (njih ne posječuju pjevači iz drugih krajeva ni o ramazanu) , ali pravoslavní vlasnik kavane-gostione na velikoj putničkoj stanici Kalesiji imao je več šargiju, uz koju pjevaju 1 irské pjesme njegovi gosti, a i on. U Zvomiku, odakle su pjevači nekad odlazili u druge krajeve, čak do Sarajeva, umro je posljednji g. 1928., no u okolini ima íh još kod muslimana. U Srebrenici nalaze se gusle još u trima kavanama. Muslimanskí opčinski službenik-tvrdio je, da muslimanska sela više ne poznaju gusle, ali pravoslavní re dar je odmah uskliknuo: »No vec ih imaju Luka, Suceska, Osmače, Glagovíéi«, t. j. najbliža okolina. Tako se uopče mišljenja često ra zilaze. Sigurno je, da se još pjeva svuda oko gradova, koj ima možemo dodati Vlasenicu, gdje sam čuo pjevača u pravoslavnoj kavani, i Kladanj, ali najviše u brdskim krajevima, naročito na Glasincu (Sokolac) i na Romaniji planiní. Na Glasincu živé još 2—3 jstare porodice, ostalo stanovništvo tvore Crnogorci i Herce-govci. Neki starac se još sjeca, kad je tamo bilo samo trideset kuca, danas ih ima oko hiljadu. Medu starosjediocíma bilo je i muslimana. Oni su se medutim iselili, tako da su cd 24 sela ostala samo četiri muslimanska. Po selima živjeli su i begovi, ali su se sklonili u gradove, kóji su u Bosni i Hercegovin! uglavnom musli-manski. Pjevači sami su me izričito upozoravali na to, da su kršcani služili takoder kod muslimana, da su im pjevali te primali od njih i muslimanske pjesme. Od muslimanskih mladica iz Bra-tunje, u okolini Srebrenice, čuo sam izjavu, karakterističnu za propadanje epskog pjevanja: »U muslimanskim brdskim selima ima još starih glupana«. Takav negativan stav prema pjevanju, 1 O ostaloj Bosni vidi Bericht I. i II. koje je inače ponos i boj no oružje muslimana i kršcana, iznenaduje na lije voj obalí gornje Dříne, gdje sam čuo, da tamo, »srpsko-turski rat ní je još završen, nego da dal je traje«. Pod turskom vlasců, t. j. do g. 1878., pjevalo se mnogo u »karaulama« pored Drine, gdje su se sastajali muslimanski pjevači iz raznih krajeva Turske, osobito iz Bosně i Hercegovině; u jednom bataljonu bilo je približno 10—15 pjevača-guslara na hiljadu »momaka«. Na bosanskom jugu, u gradu Višegradu í u Dobrunu, čuo sam několiko muslimanskih pjevača. Stari srpski liječnik iz Hercegovině uvjeravao me je, da su veé rijetke pravoslavné kuce, gdje su gusle još »ukras«, ali nitko na njima ne gudi; na jednoj slavi (praznik domačeg patrona) bílo je dvadeset ljudi (muškaraca!), ali ni jedan ni je znao gudjeti. Kotarski náčelník mislio je, da je to zbog tóga, jer je tu »národ miran«. Ovo propadán je je neobično na bivšoj tromedi Bosně, Srbije i Novopazarskog Sandžaka te na rubu Staroga Vlaha. Medutim u Rogaticí nemá više razlike izmedu brdskih sela i najbliže okoline grada. U Goraždu su gusle stavljene na raspoloženje pjevačima u nekim kavanama i »birtijama«, u drugima ih nemá. Za vrijeme cijelog ramazana pjeva u musli-manskim kavanama í porodicama domači pjevač ili došijak iz Sarajeva, Plevalja, Foče i Hercegovině. Inače navracaju i pravoslavní i katolički pjevači te pjevaju pjesme po svom izboru; jednako ih slušaju i muslimani: »Samo da je dobar junák, tu se sluša bez razlike«.2 O pjevanju kod muslimanskih feudalaca saznao sam mnogo u Goraždu, a naročito u Foči i u okolini (Ustíkolina, Odžak, Rataji), u zavičaju veoma razgranate porodice begova čengiča, od kojih se jedan — pjevač — več potpuno poseljačio.3 Nalazimo svuda i dobré pravoslavné pjevače. Očuvali su se vecim dijelom po selima, takoder u Kalinoviku, gdje je bio za Austro-Ugarske ljetnji voj ni logor. U Tmovu (na putu za Sarajevo), gdje živi još 45%' muslimana, ima mnogo pravoslavnih i muslimanskih pjevača; svaka kavana i »birtija«, takoder muslimanska, drži gusle, a ima ih navodno skoro svaka kuca izmedu Treskavice i Jahorine. Naravno da su u Tmovu, gdje prije ni je bilo »Srba«, sada vecinom pravoslavní Cmogorci i Hercegovci. U Sarajevu, koje sam posjetio več g. 1912, i 1913., zabilježio sam ondá, da neki pravoslavní seljaci iz okoline još uvijek drže gusle, ali »slabo pjevaju, za sebe«. U blizini kolodvora, u drvenoj kavani, pjevala su uz gusle g. 1931. svaku srijedu 2—3 pjevača. Više ih ima u malim kavanama, gdje se pije turska kava. Obično slušaju muslimani i radnici. ■ Cajniče, koje spada još u Bosnu, posjetio sam veé g. 1924. Vidi La poesie pop. épique 72—75. 3 Takvog bega Čengiča sreo sam več g. 1924. u Plevljima, u Novopazar-skom Sandžaku. La poésie pop. épique 54—57. HERCEGOVINA Vise puta bilo je govora o tome, da su mnogi krajevi nase-ljeni dinarskim Cmogorcima i Hercegovcima. Pod Hercegovinom ne smije se misliti samo na »Mostarski okrug« Iz vremena austro-ugarske úpravě, nego i na »stáru Hercegovinu«, kako to govori národ, na nekadašnju državu Stjepana Kosače, kóji je g. 1448. uzeo titulu »herceg« (madž. oblik za njem. Herzog) od sv. Savé, odakle je nastalo ime Hercegovina. Na sjeverozapadu připadali su joj još Duvno i Prozor, díjelovi današnje Crne gore (Banjani, Piva, Drobnjak, krajevi oko Nikšiča), u Bosni Foča i Goražde te Novopazarski Sandžak zapadno od Lima.1 2 Hercegovinu u užem smislu pohodlo sam g. 1913. kao klasičnu zemlju epskog pjevanja i ponio odande najzanimljivije podatke o pravoslavnim, kato-ličkim i muslimanskim pjevačima.3 G. 1931. obišao sam, počevši od Metkovica u Dalmaciji, nepoznat! mi dio Hercegovině od Humca i Ljubuškog do Čapljine, i ponovo se uvjerio, kako snažno još uvijek živi narodna epika i kod katoličkih Hercegovaca (Hrvata). Ljudi su mi tvrdili, da najbolji pjevači živé u Posušju, da ih ima svuda po selima, u brdima i najviše medu pastirima na visokim planinama (na pr. čvrsníca 2220 m). U Studencima před čapljinom (ali i u Studencima u Dalmaciji, zapadno od Imotskog, mnogo se pjeva3) nlsu gusle »dole« na cesti, nego »gore«; u Zvirovcima nalaze se u svakoj seoskoj kuči. Selo Tre-bižat, na desnom pritoku Neretve, ima takoder mnogo pjevača. U gradu Ljubuškom nemá muslimanskih pjevača, o ramazanu dolaze »sa straně«, alí po okolním selima živé katolički i musli-manski pjevači. Saznao sam, da su u katoličkom samostanu na Širokom Brijegu (s gimnazijom) franjevci držali još uvijek troje gusle, ali u katoličkoj bogosloviji u Mostaru, gdje su gusle prije visjele nad krevetom svakog pitomca, nestale su poslije sloma g. 1918. Patrijarhalníh franjevaca-guslara takoder nestaje, mládi polaiu doktoráte na evřopskim sveučilištima, a na jednom fratru na širokom Brijegu vidio sam mjesto običnih marcijalnih brková vec veoma moderno podšišaní trokut. 1 Jevto Detlijer. Hercegovina (Srp. etn. zb. XII, sir. 6) (čir.). 2 Prof. A. Leskien iz Leipziga pisao mi je 17. V. 1915 o mom izvještaju (Bericht JI.) slijedece: »Es ist das Be'ehrendste uber die Verhaltnisse der Volks-epik, was ich je gelesen hábe.« 3 Vidi moj spis Das Originál von Goethcs Klaggesang, sl. 3 poslije str. 24. CRN A GORA Cma Gora najviši je, najbrdovitiji i na j man je pristupačan dio Jugoslavije. Zato je shvatljivo, da se tu najpotpunije sačuvao patrijarhalni život i s njim takoder i narodna epika. Turisti po-znaju obično samo zapadnu, t. zv. stáru Crnu Goru, s golim hrl- dinama, gdje se život čini nemoguč, ali istočni dio, Brda, obiluje vodom, prašumama i visokim pašnjacima, s alpskom vegetacijom, gdje se naročito razvilo stočarstvo. Pastiri-nomadi, kóji su se doselili sa svojim stadima izdaleka, vec su izumrli, njihove »kolíbe« pretvaraju se u kuée, »katům« u sela, što se može jasno vid jeti u Jezerima pod Durmltorom.1 Preko ljeta izgone se stada u »planině« još na mnogím mjestima, te pastiri tu imaju prilike i vre-mena da gude uz gusle i da pjevaju. Třeba spomenuti, da u po-gledu uščuvanosti národně epike nemá razlike izmedu istočne i zapadne Cme Gore, izmedu pastira í seljaka, na koje nailazimo u ravnicama rijeke Zete, na Nikšičkom, Grahovskom i Cetinjskom polju. Naravno da sam i tu, u Gvozdu, na putu izmedu Nikšiča i šavnika, čuo, da u najbližoj okolini nemá pjevača, a da oni živé samo u selima. I sama povijest Crne Gore objašnjava, da se danas u njoj može najbolje izučavatí narodna epika. »Gnijezdo sokolova« nije doduše užívalo uvijek slobodu, kao što tvrdi tradicija i osobito narodna pjesma, nego je bilo od g. 1499.—1684. pod turskom vlašču, ma da s izvjesnom lokalnom i plemenskom autonomijom. Posli je tóga su se Cmogorci stalno bořili, u vecim ili man jim grupama, protiv Turaka i poturica, cesto u službi mletačke repu-blike, a postigli su priznanje potpune samostalnosti tek na Ber-linskom kongresu g. 1878. Ipak je karakteristično, da su se í ondá domače i albanske poturice uspješno odupirale předají Plava i Gusinja (južno od Andrijevice). Ta mjesta bila su na Berlinskom kongresu dosudena Crnoj Gori,2 3 4 ali ih ona nije dobila, nego mjesto njih gradove Bar i Ulcinj na moru. Cma Gora medutim dugo nije bila jedinstvena i moderna država, nego je sačuvala do polovině 19. vijeka »plemensko« uredenje (pleme, rim. gens, grč. qwXi], škot. clan, u latinskim poveljama Hrvatske tribus, genus, gene-ratio, progenies, parentela:1), tradicije koj eg traju još do današnjeg dana, a vladike su stvarale državu uz velike poteškoče* tek od kraj a 18. stolječa. Posljednji metropolit i kněz bio je najveci srpski pjesnik Petar Petrovič Njegoš '(vladao od 1830—1851). Crnogorska i hercegovačka plemena, od kojih se neka spominju 1 Marijana Heneberg-Gušič, Etnografski přikaž Pivě i Drobnjaka 3—9. - Rovinskij, Cernogfcrija II, 2 (str. 384—406) izvjaštava, kako je mjesni musliman Osman Abdullah prikazao ovaj dogadaj prilično objektivno u epskoj pjesmi na srpsko-hrvatskom jeziku. 3 Constantin Jireček, Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien (Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil.-hist. K’asse, Bd LVI), I, 27. 4 Petar I. je na pr. naredio, da osudenika ustrijele ljudi iz njegovog plemena, da ne bi došlo do krvne osvětě. Cf. G. Gesemann, Der montenegrinische Menscti, kap. V, Vcrnichtung des Stammes durch den Staat 53—65. več u 14. vijeku,5 živjela su potpuno autonomním životom, udru-živala se u borbama protiv Turaka, kóji put i s Turcima protiv drugih plemena, uopče su se bořila cesto medu sobom. Na pr. pleme Vasojevici (na jugoistoku predratne Cme Gore) ratovalo je tokom stoljeéa, nezavisno od Crne Gore kao cjeline, protiv Bratonožiča, Kuča, Rovčana, Moračana, Kolašinaca., Plavogusi-njaca, protiv Novopazarskog Sandžaka, »bez obzira na v jeru i národnost«, najčešče s Kučima i Bratonožicima.0 Zato u Crnoj Gori nalazimo pored epskih pjesama iz staré srpske povij.esti i o Srpskom ustanku, pored veoma rasprostranj enih uskočkih i haj-dučkih pjesama iz Hrvatske, Bosanske Krajině i Dalmacije, í lokálně i plemenske pjesme, tako da se s pravom káže, da svako pleme ima svoju epsku tradiciju u stihu i prozi. Podatke o tome izriio je voj voda Marko Miljanov za svoje pleme Kuči,6 7 koje je zanimljivo zbog tóga, što jednu pětinu njegovíh pripadnika tvore katolički Arnauti.8 Ovo pleme je neobična geografska i historijska cjelina. S jednako organiziraninj. katoličkim plemenima (fis) u sjevemoj Albanijí održavali su Crnogorci ži.ve veze, tako da su Albánci mogli preuzeti od njih mnogo pjesama. U Gusinju, na samoj granici, čuo sam pjevača, kóji je bio porijeklom iz Albanije. čak je i brat kipara I. Meštrovica pronašao u Albaniji Kačičev »Razgovor ugodní« za vrijeme prvog svjetskog rata. Narodnosne prilike u Crnoj Gori nisu bile tako jednostavne kao što su danas. Turci, obično srpske poturice, bili su s vreme-nom istrijebljeni, na pr. na Cetinju početkom 18. vijeka (dogadaj opisan u Gorskom vijencu P. P. Njegoša), ili su se íselili, kao iz Kolašina (1863, 1878—1879), iz tvrdave Spuža, koj a je brojila do g. 1878., po pričanju domačih ljudi, 12.000 stanovnika, iz Nikšiča i drugih mjesta, dok su samo u Podgorici i na Crnogorskom prí-morju ostali prorijedeni muslimani. Na taj su náčin národně pjesme imale, u borbama izmedu Turaka i Cmogoraca na ne-stalnim granicama Turske, aktualni značaj sve do g. 1878. i do g. 1912.—1913., te su se pjevale jedním ístim jezikom s ob je straně. Crna Gora je jediná zemlja, u koj oj su se feudální korijeni epskog pjevanja sačuvali i kod kršcana. Knez-kralj Nikola po-zivao je pjevače na svoj dvoř, cenzurirao epske pjesme i koristio se njima u politické svrhe. Isto tako služile sii epske pjesme kod plemena slavljenju vodecih ličnosti, ali su se širile i u národu i postajale opce národně. 6 Constantin Jireček, Slaat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien I, 32—35. 0 M. S. Lalevič, Za pesmom po Vasojeviéima (Ppnp II, Í43) (čiř.). 7 Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjcSmi, Beograd 1904 (čiř.). 8 J. Erdeljanovič, Kuči pleme u Crnoj Gori (Srp. etn. zb. VIII, 172), (čiř.), 81% Srba, 19% Albanaca. Predratnoj Crnoj Gori bili su priključeni g. 1878. takoder malobrojni katolíci (18.000).9 U srpskom srednjem vijeku i pod mletačkom vladavinom (1441—1517) bio je Bar (lat. Antibarum, tal. Antivari) grád visoke kultuře. Barskí nadbiskupi imali su titulu »primasa Srbije«. Takve oáze veoma su konzervativně. Zato osobito žalim, što sam u Baru převise kašno saznao (od svog gostioničara!), da tamo postoje katolički pjevači, navodno bol ji od pravoslavnih (ovi su se doselilí bar velikim dijelom tek poslije oslcbodenja od Turaka), i što ni je bio kod kuée nadbiskup, kóji bi mi na j bol je pomogao, da ih pronadem. Upozoravam druge istraživače na zahvalni zadatak. Koliko je epsko pjevanje rašireno u Crnoj Gori, narocitb u nekim sredíštima, najbolji je dokaž, što sam u Nikšicu vidio i čuo više od 30 pjevača. I ovdje se dakako može primijetiti opadanje národně epike. Na Cetinju od 29 kavana, koje srno po noci pre-gledavali, imaju gusle samo 7, više pučke kavane, od kojih su dvije u posljednje vrijeme stavile gusle rádi konkurencije. U Ri-jecí Cmojeviča, gradiču na cesti, koj a vodi iz Cetinja u Podgoricu, řekli su mi, da ima svega 5—6 pjevača, »5 pjevača ili najviše 2% svega stánovništva«; »vrtjeti« gusle zna još pogdjekoji, ali ne zna pjevati. " Nar. enc. I, 606. DALMAC1JA I BOKA KOTORSKÁ1 Dalmacija je zemija visokih planina duž Jadranskog mora. Nizine uz obalu veoma su uske, a polja leže visoko u gorama kod Imotskog, Sinja, Benkovca, Knina i Petrova Polja kod Dmiša. Planinski dio Dalmacije živio je pod Turskom od 15. vijeka (Knin i Skradin pali su vec g. 1422.) sve do kraj a 17. vijeka. Tvrdavu Imotski osvojili su Mlečici tek g. 1717. Samo obal a s utvrdenim gradovlma i otocima. bila je od početka 15. stolječa pod vlašču mletačke republike, koj a je, kao saveznik Poljske i Austrije poslije pobjede kod Beča (1683.), stekla uz pomoč domacih Hrvata i Srba takoder turski dio Dalmacije. G. 1797. i 1813. pripala je Dalmacija s bivšom dubrovačkom republikom i mletačkom Bokom Kotorskom Austriji, koj a je vladala Dalmacijom u tome opsegu potpuno u duhu mletačko-talíjanskih tradicija sve do posljednje trecine 19. vijeka. Mlečici su iz principa nastojali, da slavenski podanici ostanu »ignoranti«, te nisu dozvoljavali ni biskupima da osnivaju škole. I Austrija je zanemarivala narodno prosvječi-vanje; čak su *stari hrvatski i srpski političari ostali vjerni soci-jalnim pogledima tálijanskih i poitalijančenih »signora«, te nisu 1 Boka Kotorská pripada danas Crnoj Gori. otvarali pučke škole, iako je u tom pogledu Dalmacija bila auto-nomna,- kao i svaka druga austrijska zemlja, tako da je tek Jugo-slavija počela sistematski uklanjati ove griješke i nedostatke. Sve ove činjenice objašnjavaju, zašto je Dalmacija, a naro-čito n ježin planinski dio Zagora (ne Zagorje, kao što se cesto piše) tako patrijarhalna, izrazito balkanska zemlja, kao što su susjedna Bosna i Crna Gora. Kao i u njima, sačuvalo se i u Dal-matinskoj Zagori epsko pjevanje uz pratnju gusala, ali i bez njih. Muškarci, naročito u primorskim krajevima, žene pak opcenito na obalí i na otocima, pjevaju bez instrumenata. Naravno, domaca inteligencíja i nauční krugovi nisu bili do vol j no obaviješteni o pravom stanju národně epike. Kada sam g. 1931. stigao u Met-kovič, rekao mi je ravnatelj gradanske škole Jos. Gluščevič, koga sam kao daljnjeg rodaka unaprijed zamolio, da mi pripremi teren, da ne cu ništa naci, buduci da je gramofon prodro posvuda, čak i u sela. Morám primijetití, da je taj ravnatelj imao smisla za etnografiju; kao kotarski školski nadzomik pozvao je okružnicom svoje učitel je, da skupljaju poslovice, priče, riječi, pjesme, na.rodno vjerovanje, ali nitko nije ništa skupio. Zamolio je učiteljice, da náčine modele narodnih nošnja, no samo jedna je poslala »bebe«. Uprkos tome imao sam u Metkoviču i njegovoj dalmatinskoj i hercegovačkoj okolini ízvanredan uspjeh,2 3 te sam na završetku jednodnevne vožnje kroz dalmatinska sela našao u Malom Prologu doslovno na putu četiri pjevača, kóji su tucalí kamen je za gradnju nove ceste Metkovié—Ljubuški. Medu ovim pjevačima-guslarima bio je dvadesetgodišnji pjesnik - Milan Božinovič (vidi pogl. V.), kome su »vile kazivale«, kao što su prímijetili, póla ozbiljno, póla u šali, njegovi drugovi. Moj sin Stanislav, kóji je kao student tehnike promatrao sve kritično, uskliknuo je na tom putu: »Nigdje dosada nisu toliko pjevali, čak ni u Crnoj Gori!« A pravoslavní pjevač Mitar Puhalo iz kotara Stolac u Hercego-vini, kóji je pjevao na katoličkom proštenju u Metkoviču, u go-stioni Laze Popovica, rekao mi je: »Zaljubljeni su Dalmatinci u gusle bol je nego drugi krajevi«. Boljem poznavanju národně epike smetao je i pretjerani kult »gusala« i »guslara«, kóji je bio pogrešan vec rádi tóga, jer je glavno umjetničko djelo i njegovo izvodenje, ali nikako instrument, kóji ga prati. I ja sam se previše zanimao samo za »pje-vače uz gusle, guslare« i propitivao se o njima, iako sam mogao znati, da nije moguce svírati uz gusle ili druge instrumente pri jahanju na konju, mazgi i pri razním pošlovima. Morám priznati, da su na mene g. 1931. u Smokvici na Korčuli djelovali kao neko 2 To sam vec spomenuo u Revue des Etudes slaves XIII, str. 19, zahvalju-juci informacijama šéfa prosvjete Primorske banovine u Splitu Stipčeviča. 3 Vidi moju bilježnicu iz g. 1931, III, str. 28—97. otkriče prvi pjevači bez instrumenta, a osobito pjevačice i reci-tatorke, iako su bile vec poznáte iz zbomika »Hrvatske národně pjesme« Matice Hrvatske. Odlični izvještaji Nikole Andriča, za-služnog izdavača posljednjih pet knjíga (V.—IX.) Matice Hrvatske iz g. 1908. i 1909. ostali su nezapaženi ili su se čak odbijali. Tako je Andric osobito upozorio na recitatorke (kazivačice) epskih narodnih pjesama »sa šipana, otoka Mljeta, íz Osoj nika u dubro-vačkom primorju, iz Korčule, iz Luke na šipanu, s Hvara, iz Smokvice na, Korčuli, iz Orašca«.4 Ovdje su mnogo skrivili ne-sretni odnosi izmedu Hrvata i Srba, kóji su bili medusobno ljubo-morni na svoje navodno isključivo narodno blago. Zbog tóga pitali su me još g. 1931. u Beogradu na najvišim mjestima,5 * da li i katolíci (Hrvati) pjevaju, a g. 1932. tvrdili su mi u praškom Autoklubu beogradski učesnici ekskurzije jugoslavenskih automobilista u čehoslovačku, da »Hrvati ne pevaju«. Za sjevemu Dalmaciju do Zadra i dal je do Kistanja usta-novio sam g. 1912.,4 da je tu očuvano epsko pjevanje »naročito jako«. Sadašnji izvještaji potječu iz kraj a sjeverno od Knina, iz Dmiša, katoličkog samostana VIsovca na rijeci Krki te iz Šibenika. Opce je mišljenje, da »pjeva cijela Zagora«. Naročito su mi spomenuli mjesta: Cetina (pravoslavno), Vrlika, Koljane (veéim díjelom pravoslavno stanovništvo), Kosori (katoličko), a na lijevoj obalí Cetine, gdje se više pjeva, Otok, Vekič, Grab, Tija-vica. Kao centar izabrao sam grád Sinj, odakle sam pohodio pravoslavní Otišic na sjeveru, a na zapadu veliku opcinu Muč, koj a brojí 13.000 stanovnika, medu kojirna ima oko 300 pravoslavnih. Predsjednik i taj nik opcine tumačili su mi, da su se prije svjet-skog rata gusle nalazile skoro u svakoj desetoj kuči i u svim go-stionama, ali da su posli je rata nestale. Istoční dio opéine ima tri škole i pet učitelja, zapadni dio, u kojem se više pjeva, nemá škole. Veliká opčina Lečevica nad Trogirom na glasu je po tome, što u njoj živi mnogo pjevača, dok ih naprotiv nemá u Segetu i drugim oblížnjim zagorskim opcinama oko Trogira. Znamenitá je veliká politička opčina Po 1 j i c a s planinom Mosor (1330 m) izmedu Splita i Omíša, koj a broj i u 22 sela 12.000 stanovnika, Hrvata rimokatolika, kóji su sačuvali crkvenoslo-vensku službu božju i glagolicu. Poljica bila su autonomna opčina od 13. vijeka do g. 1807., kada je Napoleon ukinuo nježinu samo- ' stalnost, kao i samostalnost dubrovačke republike. Opčina po-znata po svom Poljičkom statutu, bila je dakle tokom stoljeéa jedna cjelina, što je i sada, ali se njena sela mnogo razlikuju 4 Glas Matice Hrv. 1908, str. 157 (citiram slobodno). 5 Maršal Dvora i sam kralj Aleksandar nije znao, da jednako kao jezik i národ na pjesma sjedinjuje Hrvate i Srbe. ” Bericht, I, 42. t kako po kulturi tako i po klimi. Donja Poljica kod mora ne znaju za zimu, snijeg se naglo topi, u Srednjim Poljicima drži se po kóji dan, a u Gomjim Poljicima po cijeli mjesec.7 8 U Gomjim Poljicima narodna epika živi neobično snažno, tako da sam jedne nedjelje u kolovozu, poslije" mise, mogao fotografirati najedamput u Donjem Docu 11 pjevača i jednu čuvenu pjevačicu, što mi se nikad nije děsilo na mojim putovanjima. Od starih ljudi umije tamo pjevati vise nego jedna trečina, pa i polovina. U Srednjim Poljicima se epika rnanje drži, kraj mora je nepoznata; tamo s one straně Mosora »imaju druge ideále«. Tako je u dalmatinskom primorju, sve do Neretve, narodna epika vec potpuno izumrla ili izumire, a osobito pjevanje uz gusle. U Splitu sam posjetio doduše tri krčme, jednu blizu katedrále, nekadašnjeg Jupiterova hrama, gdje se pjevalo uz pratnju gu-sala, ali su pjevači bili mahom Zagorci. U Kaštelima nad Splitom, gdje je Vuk Karadžič sluáao guslare kod liječnika Simetina, svog druga iz Beča, pričali su mi još mnogo o domácím i tudim pjeva-čima; najviše su se održali u Kastel Novom. Naravno, dosad se málo pažnje obračalo pjevačima bez gusala te pjevačicama, kojí nestaju. Tako pjevaju žene u makarskoj krajini, u Kačičevu zavi-čaju, kao što sam saznao tek g. 1931. (a ne 1927.!), i Kačičev Raz-govor ugodni nalazi se navodno u svakoj kuéi. Na. dugom poluotoku Pelješcu, u Kučištu, Vignju, Orebicu, Trsteniku i Dubi, odakle po-tječu glasoviti kape táni i momari, nemá epskog pjevanja. Tek před Stonom nailazimo na pjevače, osobito za Stonom, na pr. u selu Crna Gora,H ali iznenaduje, da su vec iščezli pjevači u Janjini, iako se do njezina pristaništa Drača donosi vino na mazgama i magar-cima u mješinama kao u Homerovo doba (vidi sl. 102—6). Málo je neobično, da su susjedni otoci sačuvali epsko pjevanje bolje nego kopno. Tako se poluotoka Pelješca skoro dotiče Korčula, gdje su živjeli ili gdje još živé pjevači uz gusle u čari, Smokvici, Blátu, Pupnatu i Korčuli, a ne u Veloj Luci; čak su u »odlomku« samoga grada Korčule »pod sv. Antunom« bila još dva guslara, a jedan je držao gusle, ali nije znao vise »kantati«. Zanlmljiviji bili su pjevači bez instrumenta, a osobito pjevačice u Smokvici. I na Korčuli takoder čitaju Kačiča uveče »u svakoj seoskoj kuci«. Otoci Korčula, Míjet i Lastovo (donedávná pod Italijom), gdje žene mnogo pjevaju, ostali su patrijarhalni, jer nisu imali mnogo dodira sa svijetom. Ali sretamo pjevače i pje-vačlce takoder i na velikim otocima Braču i Hvaru, kóji imaju živu vezu sa Splitom i makarskim primorjem i leže na velikim parobrodarskim linijama Jadranskog mora, Na Braču ima navodno najbolje pjevače Sumartin. U Bolu bilo je prije mnogo 7 Nar. enc. III,- 557.. 8 Vojin Vukovič (Glasnik etn. muzeja Beograd XIII, 93) potvrdio je medutim, da se je mnogo pjevalo na Pelješcu prije 60—70 godina. gusala; sada su ih nabrojili 2—3, drugi 7—8, što navodím kao poučan primjer o vjerodostojnosti takvih informacija. Na Hvaru pjevaju staré žene vise nego muškarci. Istočni dio otoka (Gdinj, Bogomolje, Suéuraj) sačuvao je pjevanje uz gusle, jer ima jaču vezu s makarskim primorjem, kamo se žene í udaju. Zapadno od Hvara i Brača leží otok Vis (tal. Lissa), o kojem je podnijela sla-vístkinja praškog njemačkog univerzitě ta Grete Sýkora zanimljiv izvještaj; pisala je o tome, kako se, za svog dugog boravka, raspi-tivala i postepeno doznavala za domace pjevače i pjevačice.** Imamo dakle jasan dokaž o tome, kako narodna epika dopire i dandanas čak do naj zapadnij eg otoka Jadranskog mora. U okoliní Dubrovnika prije se mnogo pjevalo, ali sada je ovdje epsko pjevanje u velikom opadanju, izuzev gorovite krajeve (brda). U Slanom, ízmedu Neretve i Dubrovnika, bilo je vise pje-vača, osobito žena, no stari su danas izumrli, a mladih nemá. Pjeva se još u selima, na pr. u selu Tmovu ima u 28 kuča 2—3 pjevača-guslara, i u drugim selima žíve još 1—2 pjevača, mahom stariji, dok mladí ne pokazuju interesa za tu umjetnost. U Trstenu »sada nitko ne pjeva«, samo su mi nabrojili nekolicinu bivših pjevača i pjevačica, ali sam zato našao u kuči conta Víta Gozze-Gučetiéa, jednog od posljednjih dubrovačkih aristokrata, odličnu 78-godišnju pjevačicu, koj a je naravno dugo krila svoje umijeée. Uspjeli srno, da je fotografiramo, zahvaljujuéi nagovaranju lju-baznog domačina, kóji ju je pozvao, da sjedne do njega. Gusle postoje još u brdskim krajevlma, dok se u Trstenu još pjeva, no bez instrumenta (sve na glas). U dubrovačkom pristaništu Gružu možemo sresti u gostionama pjevače iz Hercegovině, medu koj ima ima i muslimana. U samom Dubrovniku imao sam prigodu slu-šatí 85-godišnju pjevačicu, koj a je imala gospodskí namjfeštene sobe. Južno od Dubrovnika, u župi, možemo čuti gusle vise »u brdu« nego u polju. O velikom polju Konavlima pričali su mi, da se tamo pjeva najviše u cijeloj Dalmaciji i da u Čilípima svaka druga kuča drži gusle; ali čílipski učitelj, porijeklom iz istog kraj a, Niko Skuric, sam odličan pjevač, uvjeravao me, da u ovom selu, koje ima 800 stanovníka, živi jedva 10 guslara. U Cavtatu kraj mora, rodnom mjestu historičara prava V. Bogišiča, izdavača bugarštica i starih pjesama u desetercu, ima dosta starijih guslara, dok mladih nemá. I ovdje su čuveni, kao pjevači »montani« (gorštaci) s hercegovačke granice. U Mihaníéima pjevalo se prije u svakoj kuči, danas se pjeva samo još u 3% kuca; doduše svaka ima gusle, ali bez struna i bez pjevača. O planinskom selu Mrci-nama tvrdio je župnik don Vice Vodopič, da u 150 kuča živi 15—20 pjevača-guslara, ali da osim tóga pjevaju. muškarci i žene * * » Prager Presse 2. X. 1931, str. 7. Napisala je o tome disertaci ju, koju dosad nije izdala. 50 * bez instrumenta. U Grudi (kraj mora) objasnio mi je inteligentní predsjednik opcine, da od 140 kuca otpada na starosjedioce 110—115 kuéa; u prethodnoj generaci ji imala je navodno svaka kuéa 2—3 gusala, ali danas je to »izašlo iz obíčaja«. Nemá viáe gusala u svakoj kuci, ponegdje bi se mogle pronači, ali su »bez upotrebe«, stariji »guslači« su izumrli, a mladih nemá. Od otoka, kóji se nalaze u blizini Dubrovnika, posjetio sam šípán, jer sam znao iz zbirke Matice Hrvatske te iz podataka nje-zina redaktora N. Andriča, da tamo ima mnogo pjevačica, što vrijedi i danas. Ovdje, u Luci šipanskoj, uspio sam zapisati i fono-grafirati »Hasanaginicu«, koju mi je pjevala i recítirala 84-godišnja Pavle Kuvelíč; tekst ove pjesme objavio je Fortis g. 1774. u knjizi Viaggio in Dalmazia. Vuk Karadžič ní je uspio pronači Hasanaginicu u národu do g. 1846., ali se po nj ego voj izjavi u Ш. knjizi bečkog izdanja »Srpskih narodnih pjesama« od te godine ustálilo mišljenje, da vise ne živi u usmenoj narodnoj tradici ji toliko proslaví jena pjesma, koj a je Goetheovim prijevódóm ušla u svjetsku poeziju.10 Na Šípánu sačuvalo se málo gusala; uglav-nom su Ш upotřebíjavali pjevači, kóji su dolazili na rad iz pri-morskih mjesta i iz Hercegovině. Boka Kotorská sa svojim dívnim fjordovima i visokim plani-nama graniči s Hercegovinom i s Crnom Gorom, odakle se s vre-menom preselilo mnogo stáno vniká u brdske kraje ve nad Bokom i na njeno primorje s blagom sredozemnom klimom; to objašnjava zajedničke črte u spoljašnosti, u náčinu života i u karakteru stanovnika xmatoč kulturním i vjerskim razlfkama (pravoslavní čine približno dvije trečine, katolíci jednu treéinu stanovništva). Zajednička črta im je naravno jak individualizam, kojí su u Boki Kotorskoj formirali osobitá priroda i historijski razvoj. Kotor uživao je veé i u sredovječnoj srpskoj državi veliku autonomiju; pod turskom vlašéu bio je samo sjevemi dio Boke (Hercegnovi) od g. 1483., ali i ovaj je došao g. 1687. pod suverenost mletačke republike, koj a je vladala večim dijelom Boke več od g. 1420. Mlecí ostaví jali su opéinama i drugim organizaci j ama veliku autonomiju, i spretni Bokelji služili su ím odlično kao pomorci i vojnici, naročíto u borbama protiv Turaka. O ratobomom duhu Bokelja najbolje svjedoči ustanak, kóji su g. 1869. podigli u Krivošijama (114 km2!) stanovnici protiv uvodenja sveopée vojně dužnosti u Austro-Ugarskoj; ustanak je okončao nagodbom tek slijedeče godine generál Rodič, po rodenju Srbin. Ni u Boki Kotorskoj nisam lako dobio točné obavijesti o epskom pjevanju. U pravoslavnom manastiru Savini izjavio je 10 Vidi moj spis Das Originál von Goethes »Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga« (Asanaginica) in der Literatur und im Volksmunde durch 150 Jahre. Briinn, Rohrer 1937. Separat iz Germanoslavica III, 354—377, IV, 194—215, 285—309. *• arhimandrit, da kraj mora sigurno nemá guslara, o drugim kra-jevima znao je málo ili ništa. Tek trgovci iz Hercegnovog, kóji su došli u goste, i neki starac iz Savine, poučili su me, da se u selima pjeva različito: »dole« málo, ali prvo selo, Podí, gdje se vec mnogo pjeva, leží samo pol šata nad Hercegnovim. U slavnom Risnu (nom. Risan), gdje je Vuk Karadžič sa-jtupio dragocjeni etnografski materijal, doveli su mi u nedjelju, zbog slabé organizacije, samo jednog guslara, te dvanaestgodi- \ šnjeg dječaka. Tome je prisustvovala mnogobrojna publika, što je dokaž, da. pjevači uživaju velik ugled, ali da ih je málo. Bolje se održava narodna pjesma u brdima, naročito u Krivošijama, gdje Ledenice imaju tri pjevača, Dragalj jednog (mladih ima 10, što je zanimljivo), Malojev oko tri, Zvečava šest, Unjevine dva do tri, Ubli tri do četiri, Knezlaz Selo tri, Morinj kraj mora dva. Ljudi su imali právo, kad su mi govorili, da bih mogao ove pjevače posje-čivatí tri nedjelje jednu za drugom. Podalje uz obalu, u Orahovcu, gdje su se očuvale j-uševine »kule« hajduka Baja Pivljanina, mnogo opjevanog junaka, gusle se nalaze navodno u svakoj kuéi. U kato-ličkom Perastu, o slaví koj eg svjedoče dijelom napuštěné palače bogatih pomorskih »kapetana«, pjevaju muškarci junačke pjesme bez gusala. HIstoričar grada Perasta, biskup Pavao Butorac, držao je, da u Perastu uopce nemá gusala. Ostaje zanimljivo pitanje, kako su se pjevale bugarštice i pjesme u desetercu, koje su zabl-lježene u dosad nepoznatom zborniku u Perastu, s kraja 17. sto-Ijeca. I u Dobroti, koja se od Kotora proteže uz more u duljini od 7 km i koju nastanjuju vecinom katolički starosjedioci, nemá gusala, pa zato pjevaju muškarci i žene bez instrumenta na svadbama, uglavnom 4irske pjesme u osmercu, ali takoder i »herojske« u desetercu. Gusle imaju naravno Crnogorci, kóji se u posljednje vrijeme sele u ove katoličke 1 pravoslavné krajeve. I u Kotoru pjevao je lijepo neki nosáč iz Crne Gore g. 1932. Slijepe pjevače-prosjake protjerala je iz Kotora vec austrijska. policija. U svakoj kuči u Dobroti drže Gunduliéeva »Osmana«, a još živé stařice, koje su znale polovicu tog velikog epa napamet, ali ništa ne znaju o njegovu autoru. U Kotoru tvrdlo je prepošt Ant. Miloševié, stari gospodin, kóji poznaje dobro cijelu okolinu, da su u katoličkim selima vec izumrli ljudi, kóji su znali pjevati. Ipak sam našao odmah u Mulu (nom. Muo), na zapadnoj obalí, odličnog 78-godišnjeg guslara, ribara Anta Dončiéa, kóji me je uvjeravao, da je prije bila- málo koja kuéa bez gusala. U gradíču Prčnju, kojí ima crkvu, po veličini trecu u cijeloj Dalmaciji, pričao mi je župnik Niko Lukovié, da su muškarci i žene pjevali bez gusala, ali da ih u primorskim krajevima vise nemá. Medutim ih još ima u brdskim selima kao Lastva Gornja, Krtoli, Luštica. Ovdje srno mogli očekivati, da černo naiči na guslare, ali školski nadzornik u Kotoru Nikola Raško, rodom iz Luštíce, izjavio je, da nisu uspjelí pronaci za ondašnju sokolsku svečanost o Vidovdanu nijednog guslara.11 Južno od Kotora, u Gomjem Grblju, razvrstali su mještani, večinom .»Sokoli«, pjevače na neobičan náčin: u opčini Grbalj s 4200 stanovnika vrijede »kao pjevači« 3—4, drugih guslara ima 20, »pravih« ima još 50, a takvih, »kojí se bavě pjevanjem« 200—250. To znáči, da je zanimanje za narodnu epiku još uvijek veliko, ali da ima sve manje dobřili pjevača i guslara. Pored tóga moramo u ovoj opčini na obalí, koja je na visem kulturnom stepenu, uzeti u obzir utjecaj knjiga. To se može zaključiti prema izjavi dvaju starijih intelektualaca iz Kotora, rodom iz Grblja. Dr. Lazarevic pričao mi je, da je njegov otac znao skoro svaku junačku pjesmu iz Vuka, umio je čitati te pjevao djeci, dok su bila mlada. Dr. Vukotic je pjevao, kada mu je bilo 10 godina: »Svi srno znali nešto pjesama, a i učili su nas«. Sávo četkovič, jedan od dvojice prisutnih pjevača iz Grblja, govorio je dosta kritički o propadán ju epskog pjevanja, ali je ipak priznao, da su i žene znale pjevati bez instrumenta i da postoji i epsko pjevanje u zboru. U starom gradu Budvi možemo još čuti epske pjesme, naročito kod okolnih pravoslavnih stanovnika. Zanimljivi bili su podací o umrlim katoličkim pjevačicama u Budvi. INOZEMSTVO Gusle i epske pjesme donose iseljenlci s epskog područja u sjevemu Ameriku, očigledno, i u južnu, ali manje. U Buenos Airesu pjevao je Důro Mantalica (Konavli) pjesmu o svjetskom ratu. Vidio sam i čuo několiko pjevača, kóji su se poslije duljeg boravka u Americi vrátili i pjevali dal je u svom krajů. Naišao sam i na guslara, kóji je naučio guslati i pjevati u Americi. Za vrijeme svjetskog rata bili su poslati pjevači u sjevernu Ameriku, da verbu ju dobrovoljce za jugoslavensku vojsku, te su imali velik uspjeh. Jugoslavenska divizija u srpskoj vojsci odlično se istakla na Solunskoj fronti. I muslimanski iseljenici (muhadžiri) iz Bosně, Hercegovině i Novopazarskog Sandžaka prenijeli su u Tursku epsko pjevanje uz pratnju gusala ili tambure. TJ Carigradu postoje čak kavane, gdje se drže gusle i gdje se najviše pjeva o Berdelez Aliji i o Mu-stajbegu iz Like. U kavanama vise i slike ovih junaka. Poznato je, da su »Bošnjaci« iz Bosně i Sandžaka vodili u turskoj vojsci svoje pjevače čak do Bagdada. Nimalo nas ne čudi, što su u mlado-turskoj vojsci, koja je bila kratkog vijeka, pjevali i pravoslavní pjevači iz staré Srbije. II Jime se ispravljaju literárně bilješke Bor. M. Drobnjakoviéa u Glasniku etn. muzeja Beograd XIII, 142—144. IV. O POJMU NÁRODNĚ EPIKE Vuk Karadžič nije bio optereéen školskom naobrazbom te je u duhu romantičarske originálnosti stvorio neke netočne pojmové i poglede o narodnoj poeziji, kóji se održavaju još i danas, iako se mogu pobij ati njegovim vlastitim materijalom. U prvom izdanju Srpskih narodnih pjesama (1814.) štampao je pored »ljubovnih i nježnih pjesama«, koje se pjevaju ženskim glasom, neke, koje se »mužestvenim, poznatim Serbskim glasom, uz gusle pěvaju,«.1 U drugoj knjizi (1815.) več dijeli pjesme na »junačke« i »ženske«.2 Njegova definicija u leipziškom izdanju (1823.) glasi: Pjesme junačke, koje pjevaju ljudi uz gusle, ženske, koje pjevaju ne samo žene i djevojke, nego i muškarci, naročito momčad.3 Ovo riazivanje lirskih pjesama ženskima hrami je več kod samog Vuka Karadžica, jer je to jasna contradictio in adiecto, koj a se ipak stalno upotřebí javala i još upotřebí java. U junačke pjesme ubraja Vuk Karadžič epske pjesme švih vrsta, kao što to pokazuju П.—IV. knjige njegovih Srpskih narodnih pjesama jna pr. u II. knjizi nalaze se »pjesme junačke najstarije«)^ Na-ravno da je dioba pjesama na ženske i junačke pravila poteškoče več i samom Vuku Karadžičů. Nije znao, kuda da uvrsti neke pjesme, pa je u III. izdanju prenio několiko iz prve knjige (ženske pjesme) u drugu i treéu.4 Riječ je zapravo o baladama5 6 i o romancama, na koje je ukazao u Vukovoj zbirci najprije A. Míckiewicz« u svojim pariskim predavanjima. Pjesma »Hajka 1 Karadžič, Srp. nar. pjesme I, str. X. (cir.). 2 Tamo XV. 3 Tamo XXXV, 4 Tamo XXXVII. 3 Takva je bila prvá srpsko-hrvatska pjesma,,»Asanaginica«, koja je, zahva-Ijujudi Goetheovu prijevodu, poslala poznala u , svijetu. Goelhe uvrstio je svoj »KlaggesSng von der edlen Frauen dqs Asan-aga« kao posljednju u svoje »Balladen«. 6 Adam Mickiewiež, Les Slaves I., Paris 1866. str. 333: La ballade sur la Noble femme de Hassan-Aga (Literatura Slowiaúska I, 211). Mickiewicz raširio je previše pojam »romansa«. Kod njega sačinjavaju »eyele de la poesie épique« (Les S!aves I, 218) samo kosovske pjesme, sve ostale »junačke« tvore »eyele roma-nesque« (cykl poezyi bohatierskiej-cykl romansowy, Literatura Slowiaňska I, 135), romans poétiques serbiens, contes serbiens. Kao naročiti primjer »des petits romans«, Atlagiča i Jovan Bečar«,7 koju Talvj ní je ni htjela pre věsti za Goethea, izrazita je novela u stihovima, koj a bi se mogla uvrstiti medu talijanske srednjovjekovne novele: divná musli-manka (vidi opis njezine odjece) 1 krščanski momak klade se o derdan i konja, tko če prvi početí »vragovati«, ako zajedno provedu noc. Jovan zaspi kao »jagnje glupo«, ali djevojka ne može spavati, probudí Jova, ujutru ga sakrije. Uveče pobjegne s njim, te na majčino pismo odgovori podrugljivo, da bi í ona ostavila oca i pošla za kaura (preziran izraz za kršéana), kad bi znala, kako ljubi »vlase« (»vlah« je kod muslimana uobičajen izraz za pravoslavnog i katoličkog krščana). A to třeba da bude junačka pjesma! Naravno, da može i novela biti junačka, kao što je vec jedan od najstarijíh sakupljača narodnih pjesama u Dalmaciji, Stjepan Ivicevié, nazvao jednu pjesmu iz cikla kotarskih »novella eroica«. Druge pjesme su stihovane pripovijesti, kao što ih je nazvao Nikola Andric, jedan od najboljih poznavalaca národně poezije.8 Medu mitološkim pjesmama svratila je pažnju , samog Jakoba Grímma »Zmija mladoženja«,9 koju moramo zvati b a j kom. Zanimljivo je, da dalmatínske pjevačice epskih pjesama umiju takoder pričati gačice.10 Izvjestan broj pjesama na početku druge knjige Vuka Karadžiča spada medu legend e.11 Sam Vuk Karadžič opšimo priča,12 kako nastaju parodije epskih pjesama, humoristična oponašanja i satírične pjesme o neuspjelim svadbama, o bij egu žena i sličním zgodama. Vec ove napomene dokazuju, da moramo i kod Srba i Hrvata govoriti samo o narodnoj epici, o epskim národním pjesmama. Tako je morao promíjeni ti i svoje gledište veé Jan Máchal, kóji je g. 1894. izdao djelo »O bohatýrském epose slovanském«, dok , g. 1922. raspravlja u knjizi »Slovanské literatury«,13 o »narodnoj epici« slavenskoj, ruskoj i jugoslavenskoj. Rus P. Rovinskij, upo-trebio je g. 1905. u svom djelu »čemogorija« »epičeskija pěsni« i kako su krščani otimali turske djevojke i žene te obratno, navodí »Zenidbu Stojana Jankoviča« (Karadžič, Srp. nar. pjesme III, br. 21) i upozorava, da ima oko 20 sličnih »romansa« u zbirci V. Karadžiča (Les Slaves I, 292—297, Literatura Slo-wiatíska I, 185—189) Cf. Krešimir Georgijevič, Srpskohrvatska narodna pesma u poljskoj književnosti, Beograd 1936, 112—170 (čiř.). 7 Karadžič, Srp. nar. pjesme III, br. 19. a G'as Mat. Hrv. 1908, str. 166. / 9 Karadžič, Srp-, nar. pjesme II, br. 11 i 12. 10 Riječ gačica nemá ni kod V. Karadžiča (Rječnik) ni u Rječniku jugosla-"Venske akademije. Miklosich (Etym. Wb. 69) vezu je korijene g a d a - i g a t a -, dok ih Berneker (S'aw. etym. Wb. 288, 296) cdvaja. Zato je pitanje, da li Češka pohádka ima vezu sa srpskohrvatskim gačica. 11 Kod Bugara razlikovao je več Arnaudov (Sbor. nar. um. XIII, 104) junačke (junaški) pjesme, baladě, novele, legqnde. 12 Srp. nar. pjesme I, str. XXXVII—XLVI. 13 I, str. 67 i sl. stavlja »junačke« u zagrade.14 Najvažniji noví ji istražiyač srpsko-hrvatske národně epike T. Maretic, prevodilac Homerove Odiseje i Ilijade, napisao je monografiju »Naša narodna epika«, ali u tekstu ipak često upotrebljava naživé »ženske«, »junačke«, čak i »žensko-junačke pjesme«,15 medu kojima se teško snalazi. Najviše začuduje ova úporná zavisnost o Vuku Karadžičů kod Nikole Andriéa, za-služnog redaktora zbirke Matice Hrvatske »Hrvatske národně pjesme« (od V. knjige g. 1909.). Nikola Andric, kóji je stekao odličnu romanističku naobrazbu u Beču i Parizu i kojí je temeljito poznavao evropské literatuře (izdao je několiko stotina príjevoda u »Zabavnoj bíblioteci«), objavio je u V. knjizi »ženske pjesme« s podnaslovom -»Romance i baladě«, te u predgovoru1« direktno priznaje, da se pjesme, koje je on izabrao, »pokrivaju imenom romanca i balada evropské poezije«. Da bi ostao vjeran Vuku Karadžičů, karakterizira N. Andric ove naročito krásné pjesme kao »polumuške«, te s pravom ističe, da se pjevaju najvišer kod Hrvata u Dalmaciji i na jadranskim otocima. U šestoj knjizi izdao je Andrié kao »ženske pjesme« »Pričalice i lakrdije«. Pričalice su pjesme, koje pričaju i opisuju »ženski dogadaj bez tragičnog i ěalosnog svršetka«. To su dakle pjesme, koje ne možemo uvrstiti medu baladě i romance i koje zbog svoje prirode ne pripadaju u »junačke«. Bolje nego definicija govore primjeri: Kada udata sestra prepoznaje u kupcu svog rodenog brata, kada se preudata žena vraca svom prvom mužu ili kada Arapkinja oslobodi Zri-novica baňa iz ropstva. N. Andrič se ispričava, što je uvrstio pjesmu o djevojci, koja ide mjesto oca u carsku vojsku.17 To su ipak epske pjesme, i uzaludan je svaki spor o tome, da li su to muške ili ženske pjesme. Andric sam govori, da ne odlučuje činjenica, je li pjesma zapisana iz ústa muškaraca ili žena, jer bilješke dokazuj u, da su ih muškarci preuzeli od žena ili žene od muškaraca.18 O tome sam se lično uvjerio razgovarajuéi s dalma-tinskim pjevačicama, a Vuk Karadžič je sam zapisao »junačke« pjesme od dviju slijepih pjevačica.18 Medutim je ístina, da velikom večinom epske pjesme možemo nazvati junačkima zbog tóga, što pjevaju o junacima i njihovim djelima (o junacima, od junaka, o junaštvu). Junáci dakako nisu junáci u smislu modernih romana, kóji se vladaju veoma neju-nački; junačka slava može se stéci samo u borbama u prvom redu protiv Turaka ili ohrnuto. To je več dobro rekao A. Kačic u 14 Sborník otd. russkago jazyka i slovesnosti ruské Akademije znanosti, Tom 80, str. 90 i sl. (rus. azb.). 10 Naša nar. epika 13. 16 Tamo str. XVI. 17 Nar. pjesme Mat. Hrv. VI, str. VI. 18 Nar. pjesme Mat. Hrv. VI, str.VIII. 10 Srp. nar. pjesme IV, str. XIX, XXIII. epilogu20 21 svog »Razgovora«, gdje je, pjevajuči o kraljevima i gcspodi, htio pokazati svijetu, »ko je junák bio, je li turske glave odsicao, i koliko je kóji odsikao«. čovječnije i poetskije izrazio se dalmatinski pjevač Božo Domnjak u jednom pretpjevu: Potirajmo písmu od junák a. Od junaka, od starih zemana, gdi je kojí junák poginuo, gdi je koje odgojeno zlato.11 »Zlato« t. j. lijepa djevojka ili žena, za koju se junák mora boriti. Takve pjesme zovu pjevači22 i slušaoci »junačke«, no manje obični naživí su »starinske (sc. pjesme), staré, starije«, na Kosovu »starovremske«, za razítku od novijih počevši od rusko-turskog rata, koje nazivaju »nove, ratne, od ratova, nove ratne, ratne nove«. Često se epske pjesme nazivaju guslarske pjesme (njem. Guslarenlieder), što medutim ne vrijedi zá sve, jer se pjevaju ne samo uz gusle, več veoma često i uz tamburicu sa dvije žice i uz druge instrumente (vidí pogl. XI.); muškarci u Dalmaciji rijetko pjevaju bez instrumenta a žene isklj učivo bez gusala. Osím tóga muškarci i žene recitiraju (kazivaju, kazuj u) takoder epske pjesme. Vuk Karadžič spominje medu svojim pjevačima na prvom mjestu Tešana Podrugoviča, kóji mu je pjesme samo recitirao (kazívao), a u bilješci usto spominje, da se ženske i junačke pjesme recitiraju (kazuju), kao da ih netko čita iz knjige, pridržavajuci se ipak stihá i cezure. Stariji Ijudi pjesme više recitiraju nego pjevaju. Mnogo muškaraca i žena možemo lakše nagovorití, da recitiraju nego da pjevaju.23 / Katkada Srbi i Hrvati pjesme nazivaju i historijske, kao što to čine Rusi i drugi narodí. Ovaj naživ nemá podloge u samome národu, jer su pjevači i slušaoci smatrali, te još uvijek smatraju, da je svaka pjesma istinita, da je »pjesma od istine«, što pjevači često podvlače u svojim pretpjevima. Drugo je pitanje, koliko ovo uvjerenje odgovara istini. Vecina ličnosti i dogadaja može se historijski utvrdí ti, ali i poznatim osobama připisuj u se svakovrsna djela, ízmišljena ili preuzeta od drugih; a za histo-rijska lica vezuju se razní domaói i medunarodni motivi. Najbliže su historijskoj istini novije pjesme, naročito crnogorske, no u njima tma manje poezíje, tako da ih je Rus Rovinskij nazvao jednostavno »relacije«., 1,1 Najpos'idnji razgovor starca Milovaná s bratom štiocem. 21 O. Stjepan Grčič, Sinjske národně pjesme i pričanja str. XIV. 22 U Otišicu kod Sinja upotrebio je neki pjevač u pretpjevu ovaj stih: Da j u n a č k u pjesmu zapjevamo 23 Karadžič, Srp. nar. pjesmq IV, str. XI. Epska pjesma naziva se danas kod Srba i Hrvata pjesma, pesma, pisma, prema narječju. Književni oblík kod Hrvata je pjesma, kod istočnih Srba pesma. Često označuje pjesma samo epsku pjesmu, kod starih dalmatinskih pjevačica isključivo epsku pjesmu, jer u svojoj mladosti nisu ni smjele znati za ljubavne. Stsl. oblík pěsnb, češki píseň, zvučí takoder u srpskohrvat-skom ježíku pjesan, pisan, pesan, te se sačuvao do danas u dem. pjesan ca, u riječima pjesnik, pjesníčki, p j e s n i t i, ali se inače promijenio u pjesma, pjesam, kao na slovenačkom pesem; od prve polovině 17. vijeka pojavljuju se i u 18. vijeku posta je obična forma p j e sm a.24 Ne zna se uzrok ove promjene. Miklosich25 konstatira: ba srna carmen und pjesma cantilena stehen asi. b as n b, p ě s n b gegemiber. Ma-retič í Leskien ne spominju to. Naživ narodna ep\ka najbolje odgovara stvamosti kod Srba i Hrvata, buduci da kod njih ne postoji prostonárodná ili pučka epika. Za češki lid, poljski 1 u d26 upotřebíjava se naime u srpsko-hrvatskom jeziku puk (Češki pluk!), a kao visi. po jam za národ udomaéuje se u na j noví je doba riječ n a c i j a, no kod Srba i Hrvata nemá još velike razlike izmeďu naroda i puká, a koliko se tiče národně epike, ne može biti o tom uopče ni govora. Epske pjevače štítili su i slušali do najnovijeg vremena musli-manski begoví i age. Hilferding, sakupljač i izdavač ruskih bylina, čudio se, kako je katolički'biskup šunjic u Bosni slušao jedan i po šata pjesmu o Ivu Senjaninu, pjevanu strašno monotono, da bi čovjek mogao zaspati.27 U Mostaru pohodlo sam g. 1913. srpskog pravoslavnog mitropolitu Letitou, kóji je odlično »guslao«; bosanski i hercegovačkí franjevci nisu samo skupljali, nego i pjevali, te i dandanas pjevaju epske pjesme. Meni su pjevali i na posljednjim putován jima advokáti, profesoři, učitel ji i Cmo-gorci-oficiri. I za pjevača epskih pjesama udomaéio se na cijelom područ ju izraz pjěváč (gen. pjeváča), pevač i piv ač; veoma često se upotřebí java oblik (hipokoristikon) p j e v o, pivo. Ob je formě te imenice, pjevač i pivo (appelativum) postale su i lične imenice.28 Osobíto u bosanskoj Posavini nalazi se Pivač skoro u svakom selu.29 Takoder u istočnoj Bosni govorili su mi samo 24 Rj A IX, 917—922. 25 Vergleichende Grammatik II, 234. 26 I nova jugoslavenska savezna republika naziva se zvanično: »Federativna narodna republika Jugoslavija«, samo kod Slovenaca je 1 j u d s k a. Češki naživ lidová je prijevod po smislu (bilješka iz g. 1947). 27 Zapiski russkago geografičeskago obščestva XIII, 379—380 (cir.). 28 Rj A IX, 928, 932. 29 Bericht II, 5. » / 0 p j e vu bez imena i prezimena.30 Ako želimo razlikovati epskog pjevača od drugog, dodajemo »uz gusle«. Pored izraza p j e vač uz gusle na cijelom su području veoma uobičajeni izrazi guslar i guslač. Od tih izraza, guslar uveden je u toku 19. vijeka u književnost i opci govor, te je veoma značajno za povij es t ove riječi, da je Vuk Karadžič i ne navodí u svom »Srpskom rječniku« g. 1852. Prvobitno značila je riječ gúslar svakog, tko' udara u neki glazbeni instrument,31 tako da neki stariji pisac káže za králja Davida, da je guslar. U národu se danas riječ guslar upotřebíjava osobito u Srbiji, iako je i ondje guslač svuda poznat; u Ivanjici řekli su mi, da je to u selu uobičajen naživ. U Hercegovin!, Dalmaclji i u Boki Kotorskoj govori se večinom ili isključivo32 guslač. Takoder u Crnoj Gori 1 u istočnoj Bosni je guslač veoma poznat oblilc. Naravno, danas je pod utjecajem književnosti riječ guslar sveopce pri-znata, tako da su mí pjevači katkad »guslača.« zatajili. Na pr. u Sinju, u Dalmaciji, neki je pjevač, financijski respícijent, upotřebí javao riječ guslač, samo kad nije govorio biranim riječima. Neki drugi (u G. Poljícíma) priznao je, nakon duga ispitivanja, da se služi izrazom guslač, za kóji je bila vecina prisutnih. U Bosni je neki šef policije, rodom iz Podgorice u Crnoj Gori, rekao riječ guslač, ali se lecnuo í ondá dodao guslar; na pitanje, što je toč nije, on je izjavio, da je oboje točno. U Crnoj Gori jedan sakupljač narodnih pjesama pozná je samo guslar a, ali u raz-govoru mu je ipak izbjeglo guslač. Za recitiranje upotřebí java Vuk Karadžič samo riječ k a z i -váti, no Rječnik Jugoslavenske Akademije ne donosí ímenicu u toj funkciji, ni njegovu, ni nekog drugog pisca.33 Točan izraz je kaz i v ač, kóji navodí Nikóla Andrié o muškim pjevačima dubrovačkog sakupljača B. Glaviéa.34 Za pjevačice u Dalmaciji čuo sam lično izraze pivačice, pjevačice i kaz i v ač ic e.35 Riječ kazivačica potvrduje i N. Andrié.311 "30 Vidi sír. 113. Več Luk a Marjanovié (Hrv. nar. pjegme III, str. XX) navodí, da su jednog qd njegovih pjevača nazivali naprosto »pivo«. 31 Rj A III, 508. 33 Na pr. u Poljicima. Znžo X, 105. 33 Rj A IV, 921—922. 31 Glas Mat. Hrv. III, 166. 35 Vidi str. 198. . * . ' 311 Glas Mat. Hrv. III, str. 158 i 166. v. PJEVAČI PREGLEDNI UVOĎ Odavna veé známo, da je netočan romantični pojam »das singende Volk«, što se kod Srba i Hrvata prevodi kao národ — pjevač. Takoder i iskustva s mojih posljednjíh putovanja dokážu ju, da su pjevali samo odabrani pojedinci, kóji su bili naročito nadareni. Nisám doduše vidio i čuo sve pjevače u mjestima, koj a sam posjetio, ali mogu ipak kazati, da sam ih bar velikim dijelom upoznao. Pored tóga dobio sam o mnogima písmene i usmene podatke, a neke sam takoder crpao iz knjlga. Najbolje govore brojevi. U Srbi ji sam vidio 90 pjevača i dobio obavještenja o još 70, tako da imam u svému vise ili man je potpune podatke o 160 pjevača. U Novopazarskom Sandžaku upoznao sam 34 pjevača, izvještaje imam o 17, to je svega 51. U Staroj Srbi ji sreo sam 28 pjevača, imam podatke o 8 živih í 8 umrlih, svega 44. U istočnoj i jugoistočnoj Bosni našao sam 62 pjevača, dobio sam obavještenja o 20 živih i 5 umrlih, svega 87. U Hercegovini upoznao sam ovaj put 9 pjevača, o 8 imam izvjeátaj, tako da spominjem u svému 17 pjevača. U Cmoj Gori sreo sam 90 pjevača, prlčali su mí o još 33, a jednog pjevača poznajem iz dopisivanja. Zanimljivo je, da sam u samom Nikšicu vidio 28 pjevača i dobio obavijesti o jednom. Svega sam u Crnoj Gori naišao na, 124 pjevača, Iz Crne Gore poslao mi je ondašnji prosvjetni inspektor Dušan Vuksan izvještaje svojih učitelja o 96 pjevača, od kojih sam izostavio tri, jer su to bili oni, koje sam osobno upoznao. Osim tóga dodao je Vuksan popis i tabelu 97 pjevača, vecínom iz zapadne Crne Gore, gdje iznenaduje broj od 38 pjevača u razmjerno malom plemenu Cucá. Imam dakle iz Crne Gore podatke u svému o 314 pjevača. U Dalmaciji upoznao sam ovaj put 79 pjevača i dobio izvještaje o 32 živih i 12 umrlih, tako da sam skupio u svému informacije o 123 pjevača. U Boki Kotorskoj vidio sam 14 pjevača. Ukupno sam na svojim posljednjim putovanjima upoznao 403 pjevača i sabrao podatke o 379 živih i 25 umrlih. Svega dakle raspolažem s podacíma o 807 pjevača. Uz slijedeče karakteristike pjevača napominjem, da sam nastojao upoznati što vise njihove prilike i osebine, ali nisam mogao dobiti sve podatke o svakom pojedincu zbog kratkoée vre-mena i raznih okolnosti, a osobito zbog tóga, jer pjevači nisu vol jeli da ih se ispituje »kao před sudom«, kako su i sami govorili. Zato se takoder ovi statističtí podací ne slažu s ukupnim brojem pjevača. što se tiče zanimanja pjevača, nemá staleža, kóji ne bi bio zastupan. Naravno, veliku veéinu predstavljaju stanovnici sela, a uglavnom seljaci. Sami su se nazivali »zemljoradnik, težak, ratar, seljak«, »posjednik« (naročito vinograda), neki veé i »ekonom«. Medu njima bili su zaista i veleposjednici, bivši muslimanski begovi, danas osiromašeni, posjednici, bogati seljaci (gazda), alf takoder i siromašni ljudi, pastiri (najvise ovčari), poljodjelski radnici, radnicí na cestama. Neki seljaci imaju još i sporedna zanimanja. To su na pr. mlinari, pčelari, rezbari, obrtnicí, šumski radnici, jedan crkvenjak, pa i radnici u tvornicama; u primor-skim krajevíma mornari i ribari. često su pjevači opčinski pred-sjednici, što je dokaž njihove inteligencije, sposobnosti, a i ugleda, kóji uživaju. Mnogi su učestvovali u ratovima kao hrabri vojnici u srpskoj i crnogorskoj vojsci, alí i u austro-ugarskoj. Zajedno s istaknutim intelektuálcima., kóji su bili zatvoreni za vrijeme prvog svjetskog rata, nalazio se u zatvoru i neki pjevač íz Sinja. U Americi bili su predsjednici i organizátoři društava iseljenika iz istog kraja. U Sandžaku, u Staroj Srbi ji medu pje-vačima bilo je i negdašnjih povjerenika srpske vlade. Požívali su ih takoder na svadbe na cmogorskí dvoř, a neki Cmogorac bio je barjaktar na svadbi králja Aleksandra. O tome, koliko pjevači drže do junačke časti, pokazao je neki Crnogorac, kóji je odbio da se fotografira s puškom, jer su ga tada žandari vodili na sud, te ni je bio na »slobodi«. Seljačkog porijekla su obično takoder i žandari, pa neki bivši crnogorski »perjanik«, član tjelesne straže crnogorskih vladara, niži financijski činovnici, šumari, cestáři, služitelji i zvaničnici u uredima, školski podvornici, oficiri, osobito cmogorske policije, ustaničke voj vodě, opčinski tajnici i pisari, činovnici švih vrsti, učiteljski kandidáti, učitelji, bogoslovi, pravoslavní i katolički sveéenici (medu njima se ističu naročito franjevci u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji), dači srednjih škola, studenti visokih škola, profesoři i ravnatelji gimnazija, advokáti, jedan inženjer i jedan muzikant. Medu obrtnícima, privredni-cima i radnicima nalaze se vlasnik broda, graditelj, gradevinski majstor, tesař, rezbar, bolničar, vrtlar, trgovac, pekar, mesar, vlasnik kavane, gostioničar, krčmar, konobar, pikolo, kroj ač, po-stolar, urar, stolar, rogožar (pletač prostirača), zidar, šofér, me-haničar, kovinarski radnik, tipograf, kočijaš, vozar, splavar, lovac, poljstí čuvar i nadničar. Pjevačí pjevaju, da razonode svoju okolinu i sebe. Obično ne primaju nikakvu na gradu, pjevaju za část, zato ih publika često nudi kavom, čajem, rakijom i drugim pičem. Profesionál ac a, kojih je nekad bilo vrlo mnogo medu muslimanima, sreo sam u istočnoj i jugoistočnoj Bosni 10, u Cmoj Gori 2, a u Dalmaciji isto tako 2. Dakako, našao sam medu pjevačima trojicu, kóji nikako nisu htjeli, da ih se smatra profesionalcima. Novo profesionalstvo razvílo se nakon prvog svjetskog rata zbog propa-giranja epskog pjevanja, osobito na pjevačkim natjecanjima, ali zanimanje za putujuce pjevače bilo je kratkog vijeka. Pjevači su ponajviše mještani i starosjedioci, ali ima medu njima i takvih, kóji su se d ose lil i ili, što je Češce, njihovi přeci, porijeklo kojih pjevači večinom dobro pamte. Veoma mnogí potječu iz Crne Gore i Hercegovině, koje sú zemlje poznáte po tom, što su napučile dinarskom rasom i druge krajeve. Tako je u Srbiji bilo 8 pjevača iz Cme Gore (u tri slučaja doselio se djed), 1 iz Hercegovině, u Sandžaku 4 iz Crne Gore, 1 iz Hercegovině, u Staroj Srbiji 5 iz Cme Gore, u istočnoj i jugoistočnoj Bosni 14 iz Crne Gore (od kojih se otae doselio u šest slučajeva, djed u četiri, pradjed u jednom, čukundjed u jednom), iz Hercegovině 5 (od tóga jedan djed), u Crnoj Gori bilo ih je 5 iz Hercegovině, u Dalmaciji isto tako 2 iz Hercegovině; u Boki Kotorskoj bili su očevi dvaju pjevača iz Cme Gore. Pored tóga sreo sam u Srbiji jednog pjevača, porijeklom iz Bosanske Krajině, 2 iz Peci i neko-licinu iz Sandžaka; u Sandžaku potječu 2 iz Bosně, a 1 iz sjeverne Albanije, u istočnoj i jugoistočnoj Bosni 1 iz Srbije i 1 iz Hrvatske. U Cmoj Gori pored 5 pjevača, rodom iz Hercegovině, otac jednog pjevača bio se doselio iz Sandžaka, a u Dalmaciji jedan se doselio iz Bosně. Što se tiče godina pjevača, vidio sam u Dalmaciji gu-slati dijete, kojem još nisu bile ni tri godine, a u Srbiji upoznao sam pjevača, stara 120 godina. Godine pjevača pokazuje tablica na 63. stranici. Iz tablice je očigledno, da se najviše pjeva u muževnom dobu od 30—40 godina. Razmjerno visok je takoder broj pjevača preko 40 godina, što dokazuje, da stariji ljudi njeguju epsko pjevanje, ali ni broj pjevača do 20 godina nije malen,.što je ópet znak, da narodna epika ponovno oživljava i medu omladinom (ali večinom iz knjiga). Prema vjeroispovijesti bili su u Srbiji svi pjevači pravoslavní (153); 7 muslimana, koje sam zabilježio, rodom su Iz Sandžaka. U Novopazarskom Sandžaku zapisao sam 27 pravo-slavnih i 18 muslimana, u Staroj Srbiji 21 pravoslavní i 7 muslimana, u istočnoj i jugoistočnoj Bosni 42 pravoslavná, 30 muslimana i 1 katolíka, u Hercegovin! 14 katolíka, 2 pravoslavná i 1 muslimana; u Cmoj Gori bili su pjevači mahom pravoslavní; medu mojim pjevačima bílo je samo 3 muslimana i 1 katolík, od Vuksanovih bio je samo 1 musliman. U Dalmaciji bilo je 119 katolíka i 4 pravoslavná, u Boki Kotorskoj 13 pravoslavnih i 1 katolík. No í ovúje spominjem, da krščani slušaju i muslimanske pjevače i obratno, da muslimanima čak u vrijeme ramazana u kavanama pjevaju katolički i pravoslavní pjevačí i da jedni uče od drugih. Izmedu pravoslavnih i katoličkih pjevača nisu postoj ale nikada pregrade, a nemá ih ni danas. Pravoslavní pjevači uče i latinicu, da bi mogli upotrebljavati pjesmarice, štampane latinicom, čak su u katolička Kaštela kod Splita trgovci donosili pjesmarice, štampane círilicom. Někom Srbinu iz Boke Kotorské dali su dru-govi za vrijeme svjetskog rata novac, da bi mogao štampati dví je svoje pjesmfe latinicom. Godine Srbija Sandžak Stara Srbija Bosna Ci o- E na Go 1 3 > 3 Vuksan ÍI. Dalmacija Boka Kotorská Svega do 10 1 — — — Г— —k — 2 1 4 do 20 4 — i 3 6 6 - 3. 4 4 31 do 30 9 5 e 12 14 18 21 6 1 92 do 40 17 2 7 11 10 24 • 35 5. — 111 do 50 13 3 3 6 12 19 21 . 7 1 85 do 60 12 3 7 6 6 11 9 8 • 1 63 do 70 3 7 ,.4 5 4 9 5 4 2 43 do 80 3 3 2 3 5 — ■ 3 5 1 25 do 90 — 2 — 3 1 1 — — — 7 do 100 — — — — 2 — — 1 — 3 preko 100 1 — 1 neodredeno , 1* — ' 1 bez podatka — — — y 5 T~ 5 * mladic S obzirom na ulogu usmenog predanja, mogli bismo pretpo-staviti, da je bar věci dio pjevača • nepismen. Medutim neki stati- < stičkí brojevi zaista iznenaduju. Spominjem, da pjevače iz krugova inteligenci je uglavnom nisam uračunao. U svojim bilješkama za Srbiju nisam našao ni* jednog nepismenog pjevača. 7 pjevača dali su neodredene podatke o svom školovanju (školováni). Pet ra-zreda osnovne škole imao je 1 pjevač, četiri razreda 15, tri razreda 2, jedan razred 2. Bilo je 5 samouka. Dva razreda gimnazije imao je 1, a tri razreda isto tako 1. U Sandžaku bilo je 10 pjevača s neodredenim školovanjem (školováni), samouka bilo je 5, ne-pismenih bilo je 10 (od tóga je samo 1 bio pravoslavac). Od 5 muslimana iz Sandžaka, koje sam sreo u Srbiji, znao je samo 1 čitati. U Staroj Srbiji bilo je razmjemo mnogo nepismenih pjevača: 11 pravoslavnih i 7 muslimana, svega 18, »školovanih« bilo je 5, jedan razred osnovne škole je imao 1, tri razreda 1, četiri razreda 9, a 1 je naučio ponešto čitati u vojsci. U istočnoj i jugo-Istdčnoj Bosni bilo je 12 nepismenih pjevača (7 muslimana i 5 pravoslavnih), »školovanih« bilo je 15, djelomično »školovanih« bilo je 3, samouka 22, od kojih su samo 3 umjeli čitati i pisati. Medu ovim i drugim samoucima ima više takvih, kóji su naučili čitati samo rádi tóga, da bi mogli učiti pjesme iz pjesmarica. U Hercegovini sam zabilježio, da su bila nepismena 2 katolíka, 2 su imala osnovnu školu, 1 musliman bio je samouk. U Cmoj Gori od mojih pjevača bili su nepismeni 1 musliman i 4 pravoslavca, od kojih jedan drži kod pjevanja knjigu, kao da čita; jedan razred osnovne škole imao je 1, dva razreda 1, tri razreda 1; četvorora-zrednu osnovnu školu završilo je 17, 1 je imao šumarsku školu, 1 žandarmerijsku školu, 2 podoficirsku školu, 2 vojnu akademiju; dva razreda gimnazije imali su 4, tri razreda gimnazije 2, četiri razreda 1, šest razreda 1 (visi oficir), maturu imali su 2. Na uči-teljskoj školí školovali su se 3 (od njih 1 nije završio), samo čitati znalo je 11 pjevača, samouka bilo je 9. Prema izvještajima, koje je dobio prosvjetni inspektor Vuksan od učitelja, bilo je od 96 pjevača 13 nepismenih, 42 je čítalo i pisalo (nemá detaljnih poda-taka), osnovnu školu završilo je 11, jedan razred 1, dva razreda 2, tri razreda 1. Medu inteligencijom zabilježeni su 3, kóji su završili gimnaziju, 3 bogosloviju, 2 učiteljsku školu, a 1 je bio inže-njer. Prema tablici D. Vilksana od 97 pjevača písmeno je 79, samouka je 12, analfabeta 3, bez podataka 3. Začuduje nas broj nepismenih (18) u Dalmaciji i istovremeno objašnjava, zašto se u Dalmaciji toliko sačuvala narodna epika. Samouka bilo je u Dalmaciji 5, izmedu kojih 1 samo čita, dva razreda osnovne škole završio je 1, tri razreda 1, četiri razreda 2, cijelu osnovnu školu 6, šest razreda 7; 13 pjevača je izjavilo, da su písmeni, a da nisu poblíže označili svoje školovanje, dok 5 zna samo čitati. 1 je učio kod popa, 2 su imala dva razreda gimnazije i 2 cijelu gimnaziju. U Boki Kotorskoj bio je 1 analfabet, 5 pjevača imalo je cijelu osnovnu školu, četiri razreda 1, šest razreda 1, čita i piše 1, a jedan je pohadao školu u Carigradu. Sklonost za epsko pjevanje često se naši j e d u j e, te je baština cijele obitelji i večih grupa. Tako su mi pjevači direktno kazali, da cijela obitelj (u 7 slučajeva) pjev^,, »svi naši« (1 slučaj), »celo bratstvo« (fratrija — 2 slučaja). Neki pjevači su naglašavali, da je njihova »kuča guslarska«. Zadruga imala je svoje pjevače úpravo isto tako kao i umjetnice za ženske ručně radové. Obično je pjevao otac (108), kojí je bio često poznali pjevač (5), katkad je samo guslao, ali níje pjevao (6). Pjevači su često spominjali djeda kao pjevača u obitelji (61), pa čak i pradjeda (4). Oni su se sjecali majke (4, jedna od tih bila je poznata narikača) i babě (2). Veoma često imenovali su stričeve í ujake (58, ali dvojica su istakla, da nisu naučila pjevati od stričeva), bracu (35, od tóga 15 puta stariji brat), sinové, sinovca (1), bratica (1), unuka (1) i rodbinu uopce (8). Nasuprot tome ima mnogo slučajeva, da u kuci nitko nije pjevao (34), no u obitelji su ipak držali bar gusle (5). Pjevači učili su ne samo u obitelji, ali takoder i od svoje okoline. Često su govorilí o guslarima i pjevačima (142), a imenovali su kao svoje učitelje i poznáte pjevače (12), od kojih je i ovdje bio razmjerno veliki dio muslímana (12). Dal je su spominjali se-ljake (13), susjede (11), goste u kuéi (3), svečenike (3), pastire (4), staré ljude (13), razné ljude (37), prijatelje (2), pijanice (1), pjevače u kavanama (4); dva pjevača učila su na vojnom roku, neki za turskog vremena kod muslimana na karaulama, jedan pjevač učio je sam4 Kao osobitost zabilježio sam u Dalma-ciji neku učíteljicu-pjevača. Iznenadili su me pjevači, kóji su naučili pjevati s gramofonskih ploča (6); takav slučaj zabilježio sam čak u Staroj Srbiji. Boravak u inozemstvu obično ne djeluje negativno na pjevačku umjetnost.1 Ostaju joj vjerni radnici kod privremenog boravka u Njemačkoj i Italiji, u Grčkoj, Bugarskoj i Turskoj, u Francuskoj i Australiji, a naročito u Sjevemoj Americi, ali takoder i u Južnoj, kao u Argentini. Znám za nekog Crnogorca s Pri-morja, da je uprkos lutanju po svijetu umio bolje pjevati nego itko iz njegova kraja. Neki pjevač rodio se u Americi, odakle je došao kao dječak u Jugoslaviju. Razmjerno je málo pjevača, kóji su naučili pjesme od drugih Ijudi, vecina prima pjesme od pjevača 1 iz knjiga, oso-bito iz raznih p(j)esmarica, pa i iz školskih čitanki. Ne smijemo zaboraviti na slučajeve, da pjevačima čitaju pjesme i drugi Ijudi. 11 pjevača, najvise mladih, přiznalo je, da su preuzeli pjesme isključivo iz knjiga (jedan takav slučaj i u Staroj Srbiji), 9 je primilo iz knjiga samo nove pjesme. Zanimljivo je, da su neki gimnazijalac, pa čak i jedan crnogorski činovnik s maturom, učili pjesme jedino slušajuči druge pjevače. štaviše, sin znamenitog pjevača zna pjesme samo iz knjiga, u drugom slučaju nisu utje-cali na pjevača ni otac, ni stričevi, ni susjedi. Jedan je zaboravio očeve pjesme, a drugi ih pjeva drukčije nego otac. Bio je i slučaj, 1 Time ispravljam svoj izvještaj za sjevernu Dalmaciju. Bericht I, 51. kad se ni je pjevalo na lsti náčin u obitelji, na pr. brat, sel jak, pjeva drukčije nego brat, svečenik, i sinovci. Na pitanje, zbog čega pjevaju, pjevači su mi objašnja-vali, da su imali »naročitu volju« (kod muslimana tur. »merak«), da su počeli pjevati »po prirodi« i sami sebi; da ih je na pjevanje potaknuo primjer drugih pjevača, kojih se pjevanje njima sviti jelo i kojima su htjeli biti ravni; da ih je poticao ratoborni duh pjesama te njíhovo sokol jen je na hrabrost u borbi protiv Turaka, kao i to, što su htjeli upoznati stáru povijest. Přiznávali su ta-koder, da su žel jeli biti slavní i da onaj, tko pjeva, ima právo na mjesto u svijetu. Jedan učitelj htio je pjevanjem stéci ugled kod seljaka, a několiko mladiča kod djevojaka. Neki su počeli pjevati rádi propagandě sokolské misii ili kršéanskog pokreta. Shvatljivo je, da ímaju naročitu sklonost, a i vremena za pjevanje pastiri na planinama u svojoj samoči, a dva pjevača návode čak, da pjevaju rádi tóga, da ne bi zaspali prí poslu. I ovog puta sam ustanovio, da je pravom pjevaču dovoljno slušati i najdulju pjesmu samo j edampu t, da bi je na-učio (primiti, primáti, naučiti). Samo málo pjevača je přiznalo, da mora slušati pjesmu dva puta (6) ili tri puta (3). Neki jmu-sliman u jugoistočnoj Bosni mogao je pjesmu, koju je čuo u go-stioni, ponoviti poslije póla šata. Izuzetak je musliman u Staroj Srbiji, kóji mora slušati pjesmu šest do sedám puta. čitati se mora pjesma Češce, veliká večína pjevača sama ističe, da se pjesma lakše uči, kad se sluša. Ipak sam našao deset pjevača, kóji su tvrdili, da se lakše uči čitanjem, za to su medutim pcsto-jali naročiti razlozi: kod slušanja smetá često buká, naprotiv kod čitanja shvaéa se bol je svaka pojedinost, a teška mjesta mogu se ponoviti. Gimnazijalcí izbiraju sebi pjesme, te ih poslije uče napamet, tako da se veé približavaju deklamaciji. čuje li pjevač pjesmu samo jedamput, ne može je zapamtiti od riječi do riječi. Pjevači sami priznaju, da hvataju samo glavni sadržaj pjesme, da je prepjevaju, míjenjaju, dodavaju od svoga i izostavljaju, što im ne odgovara. I to potvrduje moju stáru kon-stataciju, da su dobři pjevači improvizátoři u vecoj ili manjoj mjeri i da prema tome mogu pjesmu poljepšati ili takoder pokvaríti. često se ističe, da pojedini pjevači bol j e g u s 1 a j u nego što pjevaju. Poneki su čak umjetnici u guslanju, ali loši pjevači. Ima i obrnutih slučajeva. Nailazimo na pravé guslare, kóji umiju samo guslati, ali takoder ima i pjevača, kóji nisu naučili guslati. Dogada se, da se guslar i pjevač udružuju prilikom izvo-denja, tako pjeva na pr. kipar Ivan Meštrovič. Postoje guslari i pjevači, kóji guslaju lijevom rukom. U Bosni sam sreo čak pjevača, kóji je izgubio desnu ruku u biči na Piavi i kóji gudi pro-tezom. Osobitá pojava su pjevači, kóji pjevaju bez gusala jednako kao i uz gusle ili uopce bez gusala, što sretamo cesto na dalma-tinskoj obalí i na otocima. U tím krajevima pjevaju i žene epske pjesme bez ikakva instrumenta. Tako sam upoznao ženu, koj a je pjevala bol je nego njezin muž i koj a ga je čak ispravljala. Pjevači ne mogu da točno navedu broj pjesama koje umiju, što je shvatljivo samo po sebi, bez obzírá na to, da se broj može mijenjati, i da pjevači sami ističu, da zaboravljaju pjesme ili da su ih potpuno zabořavili; na pr. jedan 99-godišnji starac umije sada samo 15—20 pjesama, iako ih je prije znao oko 50.-Ima pjevača, kóji znaju samo několiko pjesama, drugi ih znaju do 20 (5), do 30 (3), do 40 (2), do 50 (4), do 60 (2), do 100 (6), do 200 (2). Prirodnije zvuči, kada pjevači kazu, da imaju pjesama za cio mjesec, pa i za cijelu godinu. Rijetki su pjevači, kóji tvrdé da znaju 1.200 i 2.000 pjesama. Obično su pjevači počeli učiti u svojoj mladosti: kao mladic (2), u djetinjstvu (3), dok je bio još malen (5), prije nego što je počeo pohadati školu (1). Guslati učili su naročíto od oca još u najranijem djetinjstvu. Kao dijete učio je pjevati takoder jedan franjevac. Toční je su odredili početak učen j a do pete go-dine 3 pjevača, do desete godine 26, do petnaeste 60, do dvade-sete 30, preko dvadesete 16 pjevača. Vecina počela je j a v n o pjevati u dobi izmedu 10.—20. godine; jedan je počeo javno pjevati kao 24-godišnji mladic, kada je postao član Sokola. Pjevači pjevaju uglavnom pjesme, koje poznajemo iz štam-panih stár i jih i novijih zbirki, koje predstavljaju vec cijelu knjižnicu i gdje se opijevaju dogadaji od naj staň jih vremena do najnovijeg doba. Iz ovog ogromnog blaga znaju na-ravno pojedíni pjevači razmjemo samo mali dio, kako srno vec utvrdili kod broj a pjesama, koje pjevaju. Približno samo 10 pjevača je govorilo, da znaju pjesme iz švih ciklusa ili raznovrsne pjesme. Veliká vecina pjevača naj rádi je pjeva staré pjesme: 235 mojih pjevača i 86 pjevača Vuksanove statistike. N o v i m pjesmama — u koje ubrajamo, kao i veéí dio pjevača, pjesme počevši od hercegovačko-cmogorskih borba protiv Turaka u go-dinama 1875—1878 i od rusko-turskog rata — daju přednost 93 pjevača, što je razmjerno ipak mnogo. Třeba istakňuti, da nove pjesme uopce ne pjeva 28, uglavnom staň jih pjevača; no mnogi pjevači pjevaju staré i nove pjesme prema svom ukusu, ali takoder iz obzira prema publici, na pr. staří jim ljudima staré, mladím nove. Od najstarijih pjesama najviše se pjevaju proslaví jene kosovske pjesme, koje su pjevala 44 moja pjevača i koje je imeno-valo i 36 Vuksanovih iz Crne Gore. Morám ipak upozoriti na to, da kosovske pjesme pjevaju naročito Crnogorci, vecinom iz knjíga, i da sam se neobično obradovao, kad sam u Staroj Srbi ji naišao na pjevače, kóji su primili »Smrt majke Jugovica« od drugih pje- / т/ača. Najviše živé u národu pjesme uskočko-hajdučke, dakle 0 uskocima, kóji su poslíje pada Bosně i Hercegovině pobjegli (uskočili) iz Turske, da bi se na njenim granicama bořili u mle-tačkim i austrijskim službama protiv Turaka, i o hajducima, kóji su se opírali u svom krajů turskoj vlasti, a kojima su se i susjedne državě služile protiv Turaka; oni su poslije čuvali ustaničke tradici) e i u krščanskim državama. Pjevači sami naravno ne pravé ovu razliku. Jednom pjevaču u Srbiji uskoci su i hajduci jedno !sto. Poprište uskočko-hajdučkih pjesama su najviše Senj i Lika u Hrvatskoj, Bosanska Krajina i Dalmacija, gdje se osobito ističu borci »ravnih Kotara« u okolini Zadra3 i kotarske pjesme o njima. Počevši od 18. vijeka Crna Gora nastavlja da vodi takve okršaje s Turcima. Zato je razumljivo, da su tamo hajdučko-uskočke pjesme, a pogotovu kotarske pjesme, toliko omiljene. 58 pjevača ízjavilo mi je, da pjevaju uskočko-hajdučke pjesme, 18 hajdučke, 18 kotarske, svega 94 pjevača; tome třeba dodati još 57 Vuksanovih pjevača íz Crne Gore, sveukupno 151 pjevač. Dje-lomice možemo ubrojiti ovamo i pjevače, kóji pjevaju »crno-gorske« pjesme švih vremena: 72 mojih i 57 Vuksanovih, dakle zajedno 129 pjevača. Mnogi pjevači smatraju, da su uskočko-hajdučke, a naročito kotarske pjesme, najbolje; najomiljenija je > pjesma pjevača iz krugova inteligencije, uključivši kralja Nikolu 1 pjevače iz naroda, »Ropstvo Stojana Jankovica« (s motivom muž na svadbi svoje žene: Penelopa!), koju sam zbog tóga često fonografirao. Kod fonografiranja izabrala je uopce večina pjevača uskočko-hajdučke i crnogorske pjesme. Hercegovačko-crnogorske pjesme prevladuju i medu novijim pjesmama, u kojima se opije-vaju dogadaji počevši od nevesínjskog ustanka u Hercegovini (1875) do prvog svjetskog rata. Naravno, mnoge od ovih pjesama lokalnog su značaja, jer svako crnogorsko pleme ima pjesme o svojim junacima, a mnogi pjevači ih takoder najviše i pjevaju. Izuzetak bio je modernistički pjevač, učiteljski kandidát, Milován Barjaktarovíč, kóji je na svojim turnejama prestao pjevati »plemenske« pjesme, jer je stekao rdava iskustva čak u svom rodnom mjestu prilikom sla-vljenja junaka iz plemena Vasojeviča. Ova veliká prevagauskočk o-h ajdučkih i her-cegovačko-crnogorskih pjesama ne iznenaduje nas mnogo, uzmemo li u obzir sve dosadašnje štampane zbirke kao 1 poiedinačno štampane pjesme u novije doba. Vec u Srpskim na-rodnim pjesmama Vuka Karadžica objavljuje treca knjiga ugla-vnom uskočko-hajdučke pjesme, a četvrta knjiga donosí, osim pjesama o oslobodenju Srbi je, jedino pjesme o borbama Crnogo-raca. Još više potvrduju ovu prevagu epske pjesme iz ostavštine 2 2 I g!asoviti literami historičari zamjenjivali su Kotáre, Kotár s Kotorom! Vuka Karadžiéa, gdje vec polovinu šeste knjíge i čitavu sedmu knjigu zauzimaju uskočko-haj dučke pjesme; osma knjiga sadr-žava pjesme o borbama za oslobodenje i o borbama Crnogoraca, a deveta knjiga jedino pjesme o novim borbama Crnogoraca i Hercegovaca. Ovoj velikoj grupi pripadaju takoder muslimanske pjesme, posvecene uglavnom okršajima na tursko-mletačkoj i hrvatskoj granici, te u Madžarskoj. Buduči da je glavno po-prište borbi hrvatska Lika i Bosanska Krajina, nazivaju se obično »ličke«, a još Češce »krajiške« ili »krajině«. Za pjesme o borbama u Slavoniji i Madžarskoj ustalio se u samoj Bosanskoj Krajiiii naživ »undurske«,3 kóji je slabo poznat pjevačima na jugoistoku, iako i oni najviše pjevaju pjesme o Mustajbegu Llčkom, o Muju i Halilu 11. d. sve do pjesme o »baňu iz Janoka«, t. j. iz posljednjeg kršcanskog grada před Bečom i" Slováčkem (mad. Gyór, njem. Raab). U pregledu pjevača bit ce često riječ o pjesmaricama, odakle pjevači crpu svoje pjesme. Mnogim je bila več u školskim ■knjižnicama dostupná veliká zbirka Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžiéa, osobito druga knjiga, koja sadrži pjesme starijih vremena. Uglavnom, iz Vuka Karadžiéa, a i drugih zbirki, birane su o pojedinim dogadajima i osobama pjesme, koje su ondá bile preštampavane u brojnim i jeftinim narodnim izdanjima. Cmo-gorskim pjevačima služi veéinom kao izvon »Ogledalo srpsko« (1845), zbirka narodnih i vlastitih pjesama velikog pjesnika Petra Petroviéa Njegoša i njegovo remek-djelo »Gorski vijenac«, dalje »Junački spomenik« (1864) velikog vojvode Mirka Petroviéa 0 suvremenim borbama Crnogoraca protiv Turaka od g. 1852. Veoma raširena je »Kosovska osvěta« (prvo izdanje 1879) o borbama Crnogoraca i Hercegovaca protiv Turaka u godinama 1875—1878 i »Slavenska sloga« (prvo izdanje 1880) o rusko-turskom ratu, djelo ernogorskog narodnog pjesnika Maksima Šo-bajiéa. O balkanskom, srpsko-bugarskom i prvom svjetskom ratu izlazile su manje zbirke, kojiput samo pojedine pjesme od raznih ■narodnih pjesnika. Kod Hrvata je najviše omiljena knjiga, poznata 1 Srbima, »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« od dalmatinskog franjevca Andrije Kačiéa-Miošiéa (prvo izdanje 1756), pa »Národně pjesme bosanske i hercegovačke« (Osijek 1858) Ivana Franja Jukiéa i Ljubomira Hercegovca (fra Gr. Martíé), »Narodna pjesmarlea« Matice Dalmatinske (prvo izdanje 1865), u kojoj se pored pjesama iz Vuka Karadžiéa nalaze i pjesme iz drugih zbirki. Muslimanske pjesme najviše su poznáte iz zbirke Koste Hórmanna »Národně pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini« (Sarajevo I, 1888, II, 1889) te iz treée i četvrte knjige Matice Hrvatske 3 Vidi Bericht I, 13. »Hrvatske národně pjesme« (Zagreb 1898, 13,99). Od pjevača tvrdlo mi je jedan, da je čitao sve pjesmarice, drugi ni je znao, postoji li u srpskoj književnosti pjesmarica, koju ni je pročitao, treci je pročitao 25 pjesmarica, koje je dobio na dar. O pjesma-ricama vidi uostalom vise u X. poglavlju. Nemá sumnje, da su posljednji ratovi, balkanski i prvi svjetski, oživjeli staré národně pjesme i stvořili mnogo no-v í h u duhu staré tradicije. Medutim je zanimljivo, da takve nove pjesme odbijaju ne samo neki stariji pjevači, kóji ih ne žele ili ne mogu vise učiti, več i mladí pjevači. Neke pjevače nove pjesme uopče ne zanimaju, drugi ih ne mogu upamtití. Jedan ne pjeva pjesme o balkanskom i svjetskom ratu, jer ni je učestvovao u njima, no večina smatra, da ni je potrebno pjevati o dogadajima, koje poznajemo; nekome opět smetá, da se pjesme ne slažu s isti-nom. Tako otklanja jedan pjevač pjesmu o smrti nadvojvode Franja Ferdinanda (Pogibija Ferdinanda), koju doduše pjeva mnogo pjevača, jer postoje tri redakcije, koje nisu istovetne, pa im zato ne vjeruje. Ljudi ne vole slušati pjesme o ratu, jer su ga upoznali. Pjevači se žale, da ne postoje pjesmarice o svjetskom i balkanskom ratu; jedan ne može knjigu kupiti, drugi je ne može čitati zbog lošeg vida, a treci je bio zatvoren za vrijeme rata. Iz osobité oprezností ne želi pjevati pjesme o svjetskom ratu neki katolík iz Dalmacije, jer ih još država ni je potvrdila. U susjednoj Hercegovin! pjevali su seljaci dugo tajné pjesme o vodi Stjepanu Řadičů, te su ih čak krili od franjevaca. U Staroj Srbiji taje mu-slimanskí Arnauti pjesme o suvremenim dogadajima, osobito o svojim pobunjenicima i odmetnicima. Muslimani srpsko-hrvatskog jezika takoder su u s v oj oj epici veoma konzervativní, te pjsvaju uglavnom več spomenute staré pjesme. Njihove pjesme o novijim dogadajima su tako řeči nepoznáte i málo se pjevaju, ali sam ipak saznao, da postoje pjesme o borbama protiv Srbije, a naročito protiv Crnogoraca, takoder o pobuni protiv Austro-Ugarske g. 1882., pa i o prvom svjetskom ratu. Shvatljivo je, da ovakve pjesme nisu lako dostupné, a meni je smetalo i to, što su me često pratile službene osobě. Málo poznáte su osim tóga kršéanske pjesme o d o m a é i m ustanicima i hajducima novoga vremena. Mene samog je na. pr. potpuno iznenadílo, da ima pjesama o Bogdanu Lasiéu i Luki Mirkoviču, kóji su se pobunili g. 1848. protiv svojih dubrovačkih gospodara. Pjevači nisu samo improvizátoři, kóji vise ili man je dotjeruju pjesme, nego su i p j e s n i c i, kóji sastavljaju nove pjesme, obično o někom dogadaju ili vezuju nove motive uz poznáte epske junake. Zabilježio sam 50 takvih pjevača. Mnogi su íspjevali pjesme o balkanskom i svjetskom ratu prema svojim doživljajima na raznim frontama, ali takoder i prema podacíma drugih uče-snika, osobito oficira, pa i najvišlh. Jedan pjevač je sastavio pjesme o balkanskom ratu, koje bi ispunile cijelu knjigu. Mnogi pjevači, naročito u Cmoj Gori, štampali su svoje pjesme, drugi ih čuvaju u rukopisíma, za koje još nisu našli izdavača, a neki ih samo pamte. Interes pjevača privlače osim ratova takoder razní drugi važniji d o g a d a j i, na pr. svadba kralja Aleksandra, a naročito njegov dolazak u Cmu Goru g. 1925. Danas se medutim sasta-vljaju samo pjesme o mjesnim manjim dogadajima, pjesme pri-godne, humoristične (najčešče parodije na národně pjesme) i satirične. Najviše privlače ljubavne pustolovine, neuspjele svadbe i otmice djevojaka i žena. Takve pjesme nisu stranom istraži-vaču lako dostupné, te shvacamo, da se njihovi pjesnici skrivaju pod velom anonímnosti, da bi izbjegli nepřijatnosti. Tako sam, zahvaljujuci posebnim ličnim vezama, saznao u istočnoj Bosni, da su dva pjevača ispjevala vecu pjesmu o neuspjeloj otmici neke djevojke, koj a se brzo nakon tóga udala. Na moje pitanje zakli-njali su se autoři, da ne znaju ništa o toj pjesmi, a imali su na-ročit razlog za to, jer je bio prísutan žandarmerijski narednik, o kojem je pjesma pričala, da je dobio na dar ovna, kad je pomagao spriječiti otmicu. SR bij A B e o g r a d Kad sam htio da ispitam fonografe, koje sam ponio sobom na put, zamolio sam učitelja Jovana Telebanoviča, da mi pjeva; njega su mi preporučili s primjedbom, da je pjevao i na radiju. Došao je s rukopisom lirske pjesme »Vrdanka devojka«, — o djevojci, koj a je oduzela zaljubl jenom turskom mladiču konja s tovarom; pjevao je na modernistički náčin. Takoder mi je iz rukopisa pjevao jedan od humorističkih pretpjeva epskim pjesmama. Sasvím drukčiji i praví pjevač bio je Mirko Banjevič, student treée godine filozofije, porijeklom iz plemena Pješivaca kod Nikšica u Crnoj Gori (vidi dalje); želio je pjevati »Ropstvo Stojana Jankovica« te me odvratio, da ne tražim knjige »Srpske národně pjesme« Vuka Karadžica, jer se i onako ne če držati teksta. Neke pjesme je naučio iz zbirke Vuka Karadžica, a neke od seljaka. Počeo je pjevati od svoje 15. godine, zna oko 50 pje-sama. Kod ovako naobraženog pjevača naročito je važno pri-znanje, da pjesmu »prepjeva«, da »zna samo sadržinu«, »da nešto izostavlja, nešto dodaje«. Tako sam imao odmah na početku po-sljednjih putovanja nov dokaž o tome, da je praví pjevač do neke mjere improvizátor i da pjevajuci pjesmu ponovno stvara. L o z n i c a, sjedište jadarskog kotara' Ljubisav Grujič iz sela Planina, opéina Donja Trešnjica, radevski kotár, sel jak (rekao sam za sebe, da je »zemljodelac« te dodao »i lovac« na vukove, lisice), 60-godišnjak. Naučio je od oca »ariju« (guslanje i pjevanje), a pjesme iz pjesmarica. Pjeva staré pjesme, ali ne če da pjeva o Kraljeviču Marku, jer je sa-znao iz svjetske povijesti, da je Marko bio »turski udvorica« te pijanica i da ni je došao u pomoc caru Lazaru na Kosovo. Grujič je izgubio u ratu dva siná i brata, ali ne žali za njima, jer su »osvětili« Kosovo. Najmilije su mu pjesme o oslobodenju Srbije. Miloš Rístanovič iz sela Vot(č)njak, jadarski kotár (Lo-znica). Njegovi su se přeci doselili iz Bosanske Krajině (po njemu je i Senj u Krajini), seljak, ima 44 godine, písmen, rezervní oficir. Pjeva »staré, starinske« pjesme iz pjesmarica, takoder i iz Vukovih djela, navodno se točno pridržava knjige. Nije umio ispričati pjesme, morao ih je pjevati. Dobrosav Komarčevié iz Voénjaka. Njegov djed se do-selio iz Cme Gore. Njemu je 18 godina; otac je držao gusle i od njega je naučio pjevati neke staré pjesme, dok je novu »Boj na Kajmakčalanu« (solunska fronta) naučio iz knjiga. Usto su mi pričali, da je dobar pjevač Nikola Durdevič iz sela Runjani, gmčarska opéina, jadarski kotár, rodom iz Lju-bovije. Njegovi přeci došli su iz Cme Gore. On sastavlja pjesme (ispeva). Ljubovija, gravitira k Užicu, sjedište azbukovačkog kotara Milorad T o m i é iz Uzovnice, 5 km južno od Ljubovije pored Drine. Seljak, 42 godine, svršio 4 razreda osnovne škole, latinicu naučio za vrijeme rata. Počeo pjevati od svoje 7. godine, pjesme je učio u mladosti od razníh ljudi, jer je lakše, kad se pjesmu sluša; kasnije je učio iz pjesmarica. Pjeva staré pjesme i nove o svjetskom ratu, sam sastavlja. Za vrijeme svjetskog rata povlačio se preko Albanije i borio se na šolunskoj fronti; u ratu pjevao oficiríma. Božidar Mitrovič iz sela Lonjin, seljak (o sebi rekao, da je tež ak), samouk, čita knjige, pjeva hajdučke pjesme te pjesme o Srpskom ustanku, o balkanskom i svjetskom ratu. U njegovom selu pjeva još živko S 1 a v i é, dobar domačin (gazda), kod koj eg su najčešče sijela; on je mečena pjevača. 1 Kotari (srezovi) dobivaju svoja imena u Srbi ji po rijekama, brdima i kra-jcvima, kóji su vážni s historičkog i geografskog gledišta. Bajina Bašta, na Drini, sjedište račanskog kotara (Rača) Velisav Tadič, »kafedžija«, pjeva sebi i drugima, lcoji se kod njega sastaju. Predsjednik opčine pričao mi je, da »lepo« pjevaju Rajo P e -tronijevič i ratni invalid Nikola S t a m a n i é. Rača, selo i manastir U »Zadruzi«, koja se nalazi preko puta škole, sastali su se pjevači i mnogi seljací. Milinko Blagojevié iz Ráče. Seljak, roden g. 1900., svršio četiri razreda osnovne škole; pjevali su njegov otac i stričevi, od kojih je naučio pjesme, a takoder 1 iz pjesmarica. Počeo pjevatí s 12 godina, pjeva starinske, uskočke i nove pjesme. Pjesmu »Náhod Momir«2 čuo je od oca. Trif (v) un B 1 a g o j e v i č, otac predašnjeg pjevača, krezub, učestvovao u ratu protiv Turaka g. 1876. i protiv Bugara g. 1885. Za fonografiranje izabrao je pjesmu o srpsko-turskom ratu g. 1876. (Vojsku kupí Milan Obrenovič). Blagoje Radívojevié, mladic, počeo je tek da uči. Damjan R i s t i c, otišao uvrijeden (prema objašnjenju uči-telja), jer je prisutni poručník obraóao više pažnje mladom pjevaču nego njemu. U* ž i c e Po selima ima još tu i tamo guslara, no bilo ih je teško pro-naéi, jer su radili, kao na pr. Milorad č e v i c iz sela Vřela. Jediní pjevač medu seljacima nije bio iz tog kraja, a dva pjevača bili su intelektualci. Nedeljko čutovié, iz Pranjana, takovski kotár, okrug Rudnik, dakle iz šumadije. Njegovi su se přeci doselili iz Mokré Gore kod Péči. Njemu su 54 godine (roden g. 1877.), do g. 1922. bavio se ratarstvom, devet godina je crkvenjak u Užicu. Od djeda, kojeg ne pamti, naslijedio gusle, koje je vec kao dak osnovne škole uredio. Otac guslao je rijetko, dok su ostali članovi obitelji (u familiji) umjeli guslati. Najviše je naučio u selu, gdje je živio ízvrsni pjevač Jefto Jankovié, koga su svuda požívali, tako da ga je slušao po cijele noci. Najviše pjesama naučio je iz raznih pjesmarica, koje se obično zasnívaju na Vukovim djelima. Nove pjesme ne pjeva, iako je bio u ratu i pjevao oficirima, a na solunskoj fronti i vojnicima. Batrió Marjanovié, rodom iz sela Kralje, udaljenog 4 km od Andrijevice, iz plemena Vasojevica u Staroj Zeti (Crna 2 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, br. 29. Gora), profesor gimnazije i pisac ó Cmoj Gori.3 Roden g. 1892., njegova kuča bila je »guslarska«; pjesme je slušao, a i naučio, íz pjesmarica. Priznaje, da nešto mijenja i pjeva na modemlstički náčin. Od poznatih guslara svida mu se Ušéumlié, ali ne T. Vucič. Jevrem čakarevié iz Sandžaka, iz sela štitkovo kod Nove Varoši; u 6. godini preselio se u Užice. Učitelj, naučio pjevati prije 53 godine samo od guslara, kojih je ondá bilo dosta, na pr. neki Hercegovac Milisav Klempo íz Požege (u Srbiji) i Jovan Dapovič iz Užica. Nemá nijednu štampanu pjesmu, znao ih je približno 40—50, sada zna još 15—20 pjesama. Njegovo vladanje, kad je bio pozvat, da pjeva kod kralja Aleksandra Obrenoviča, karakteristično je za samosvijest pravoga pjevača. Adutant tražio je od njega, da skine kapu, što je odlučno odbio riječíma: »Prosjak bez kape, a junáci s kapom i pod oružjem, ondá je praví guslar«. C a j e t i n a, sjedište zlatiborskog kotara, u nedjelju na crkvenoj slavi Vladimír (Vlajko) Kokorina, seljak iz Čajetine. Njegovi su se přeci doselili oko 1838. g. iz Kokorine kod Gacka u Herce-govini. Pjevalí su otac, stričevi i cijela obitelj. Učio je pjevati več u djetinjstvu, kada je počeo čitati (približno s 10 godina), mnoge pjesme je slušao, druge je preuzeo iz pjesmarica. Najviše pjeva staré pjesme. Za fonograf pjevao je pjesmu o početku rusko-turskog rata, koju je navodno čuo od oca, ali je priznao, kad sam ga upitao, da je zna iz »Slavenske sioge« M. šobajica. U čajetini su starijí več napustili pjevanje (pobacili), ali ima mladih pjevača: Obřad Pavlovic, 28 godina, Radě Ale-ksandrič, 20 godina, Radisav Pavlovic (dječko) i Cvijo N i n č i č. Poslije podne, u Nikojevičima, užički kotár, 7 km od Čajetine, puštěna je u promet nova cesta. Pop Milan Smiljanič iz opcine Rávni, kotár užički, pozvao je pet pjevača i smjestio ih na kola, da bi ih broj na publika bol je čula, ali je to málo kořistilo. Njihov glas ni je bio dovoljno snažan za takvo šumno društvo, koje je imalo druge interese, pogotovu kada je domaca duvača glazba zasvirala »kolo«. Pjeva li su slijedeči seljaci, kojih pjesme navodím, jer nisu bile fonografirane. Bojo B o j o v i c iz Vísoke, ariljski kotár, ima oko 40 godina. Pjevao je pjesmu »Propast Srbi je 1915.« Mihajlo Zečevič iz sela Sirogojno, zlatiborski kotár, pjevao je pjesmu »Rat sa Bugarima 1913.« Zarija Ristanovič iz sela Rožanstvo, zlatiborski kotár, ima 60 godina. U svojoj improvizaci ji, u kojoj je upotrebio pre- 3 Vasojevički glavari. Několiko portreta. Podgorica 1929 (čiř.). dašnje govore, održane pňlikom. puštanja u promet ceste, zahva-ljuje osobito inspektoru, kóji »putěve dresira« (trasira!). Vidosav D u n j i č iz Nikojeviča, 18-godišnji mladic, pjevao je o devet Jugoviča. Petl pjevač, mládi Sreten, pobjegao je. Dva mladiča htjela su pjevati te su molila, da ih fotografiram. Iz publike su se javili još: Filip Kuburovič iz opcine Babině kod Prijepolja u Novo-pazarskom Sandžaku. Ljudi su ga smatrali za Crnogorca. On ima 80 godina, učestvovao je u borbama za oslobodenje g. 1876. (bio je k o m i t a javbrskog rata). Pjevao je bez gusala i udarao takt štapom. Zarija Bacetič iz opcine Kriva Rijeka (zvanično Reka), zlatiborski kotár. Cipelar, ima 31 godinu, naučio pjesme iz pje-smarica, dobiva od knjižara ratne pjesme. Umije »starinske« pjesme, no radíje pjeva nove. Iako je njegov djed bio pjevač, on nije naučio ništa, dok nije dobio pjesmarice. Počeo je pjevati od 16 godina. U Krivoj Rijeci nalaze se prema pričanju prisutnih seljaka još ovi dobři pjevači: Nikola Pašic, ima 25—27 godina, pjeva i starinske pjesme, i Miloje Trifunovié, oko 58 godina, kóji navodno dobro pjeva, da bi ga mnogo bolje čuli nego pjevače, kóji su bili na kolima. Kragujevac Od pjevača iz okoline, veoma su mi hvalili živojina Joko-v i c a iz sela Beloševac, starca od preko 70 godina, kóji je svršio I. razred gimnazije. Pjeva starinske pjesme i daje im »lepk smisao. Dragiša. Milentijevič iz istog sela; njegov otac bio je dobar guslar. On pjeva, alí se više ponosi svojom harmonikom, koju je dobio iz Italije. Od učitelja, koji^se zanimaju narodnom epikom, třeba spo-menuti Dragiáu Mihajloviéa iz opéine Beloševac, koga su hvalili, da je »muzikalan« i da pjeva »sam kako oseca«; medutim je on tvrdio, da nije slušao nikakva pravog guslara. Smisao tih riječi sam shvatio, kad sam saznao od njegova brata Dimitrija, paroha u Gruži (vidi dalje), da su obojica učila pjevati od uiaká i od majke, i da Dragiša pjeva učiteljima i drugim slušaocima pjesmu o »Starom Vujadinu«,4 koga su Turci u Livnu okrutno mučili, da bi izdao svoje drugove-hajduke,'ali bez uspjeha. Ovu pjesmu pjevaju najradije na modernistički náčin i drugi učitelji, kóji imaju dobar glas. ' Karadžič, Srp. nar. pjesme III, br. 50. Kao odličnog pjevača uz gusle hvalili su mi u Kragujevcu i drugdje učitelja Janka Veselinoviča, poznatog pisca (1862— 1905). Advokát Aleksa Dimitrijevié, rodom iz velike zadruge u čumiču, kragujevački kotár, koja se je očuvala, pričao mi je, da su njegov otac i djed bili čuveni pjevačí i da on zna od njih mnogo inačica narodnih pjesama, koje su bolje nego one Vuka Karadžiča. Na putu iz Kragujevca za Gružu živi u selu B r n j i c a neki mladió, kóji je naučlo pjevati od starijih ljudí, a u selu Bre-stovac jedan pjevač, kóji je bio na solunskoj fronti te ispjevao pjesme o svojim ratnim doživljajima. Lužnice, 17 km od Kragujevca, jedno od najnaprednijih sela u Sumadiji Svetomir Maksimovié, pjevač, kojemu nemá ravna, kao što su me uvjeravali u Kragujevcu, bogat seljak (vidi fotografije s njegova imanja, sl. br. 7—1). Ima tri razreda osnovne škole. Djed je volio gusle te poticao i njega da uči guslati. što se tiče pjesama, naročito ga je podučáVao njegov susjed Uros Madžarevič, seljak. Maksimovié »primio« je pjesme takoder od oca, kóji je bio pojac u crkvi. Naučio je pjesme i iz knjiga, približno 10—20 pjesama iz Vukovih djela. U mladim godinama »lako je primao« pjesme od drugih ljudi te iz knjiga: uvijek je »hvatao« glavni sadržaj, kóji pjesma opijeva, što je početak, a što kraj, jer »nije mogao pratiti svaku reč«. To vrijedi za svakog pravog pjevača. Maksimovié »može« sam »izmisllti«; napisao je dugu pjesmu o ratu g. 1912., o kojem mu je pričao neki učesnik, ali ona nije štampana niti se pjeva. Od Uroša Madžareviéa čuo je pjesmu »Ustanak na Takovu« pod vodstvem Miloša Obrenovica. U njegovu je krajů povijest dinastije Obrenovica uopée mnogo opjevana, što nije naravno oportuno u sadašnje doba (to je sin izričito podvukao). Svetomir Maksimovič čuva vjerno tradiciju epskog pjevanja u svojoj kuči i nagovara, po ugledu na svoga djeda, takoder svoga siná na pjevanje, a svako veče još i unuka, kóji je bio g. 1931. dak VI. razreda gimnazije i kóji je posli je svršio právo u Beogradu. Milentije Maksimovié, sin predašnjeg, roden g. 1887., svršio je četiri razreda osnovne škole, pjesme je naučio slušajuči i iz knjiga; mnogo ga traže kao pjevača za svadbe i zabave. Kod kuče pjeva redovito. svaki dan, naročito zimi, svojoj djeci, da bi i ona naučila. U ratu je izgubio srednji prst, tako da može gusle »primáti« jedino s dva prsta. Dimítrije Míhají ovič, »sveštenik crkve kamenačke«, uda-ljene od Gruže jedan sat,5 kome su 63 godine, roden u »finom« selu Žabarima pod Topolom (400—600 kuča), gdje su se po tradiciji pjevale i i-ado slušale »divné« pjesme. Naučio je pjevati od ujaka i od majke, koj a je »pevala« bez gusala, a on je slušao »pó prirodi«. Ne sjeca se, kada je počeo pjevati. G. 1891. postao je učitelj i kupío gusle nakon godinu i po dana. Kao svečenik guslao je uvijek kod kuce, ali ni je »čuven«. Buduci da je bio predsjednik Crvenog križa i Národně odbrane, pjevao je vise puta po žel ji »naroda«. Umije starije i novije pjesme. U nj ego voj parohijí još su dva pjevača: Vaso Tosič, stár 60 godina, »gusla« veoma dobro, ali nije pjevač. Tadija Marjanovic, ima oko 46 godina, ne gusla, no zna razmjerno dobro krace junačke pjesme. Teško je naci ovu dvojicu za vrijeme poljskih radova. Obojica takoder »sastavljaju« pjesme. Seljaci ih vise vole nego Jačimovica (vidi Trstenik), ponose se time, da imaju svog pjevača i »veličavaju« ga vise nego ikog »sa straně«. U selu Pajsijeviči živjeli su »odlični« pjevači, no danas nemá vise ni jednog. T o p o 1 a, gradič pod Oplencern, jasenički kotár, sjedište Arandelovac Na godišnjem saj mu, u nedjelju, nije bilo pjevača niti slije-paca. O pjevačima iz okoline obavijestio me je tajnik (dělovoda) seoske opcine, koj a ima svoje sjedište takoder u mjestu. Tri starija pjevača umrlá su prije 5—6 godina; mládi su vec školováni te preuzimaju pjesme íz knjiga, ali ne zaostaju za pjevačima, kóji su dolazili u Topolu, kao Jačimovič (vidi Trstenik), neki pjevač iz Bosně, a drugi iz Like. Ovi mládi pjevači sastavljaju takoder nove pjesme. Na liječenje u Beograd otputovao je najbolji pjevač Radovan M i j a t o v i c, sel jak (před riječ zemljoradnik stavio je delovoda paur, što je uobičajen izraz u Vojvodini i Hrvatskoj, íz njem. Bauer), kome je oko 30 godina; njegovi přeci bili su pjevači. Pjesme je naučio slušajuči druge pjevače, sam izraduje gusle. Za krátko vrijeme mog boravka doveli su mi: Milorada Pavličevica, rodenog g. 1889., kóji je svršio četiri razreda osnovne škole. On je slušao staré pjevače, zna »vec nešto s gramofonskih ploča«. Onako, kao što su stari pjevali, više 5 Gostioničar i vlasnik kavane (»hotelir«) tumačio jc ovako: Mi gradimo kavane — stari crkve. nitko ne pjeva. Pavličevič pjeva od svoje 24. godine, i to starinske pjesme, koje su bol je nego nove. Čuo je neke nove pjesme od sli-jepaca na sajmovima i od guslara; priznaje, da se pjesma mnogo lakše uči, kad se sluša. Deklamaciju nekog studenta je »preveo« na guslarsku pjesmu. Drugi bio je Arandel Milovančevic, sel jak roden g. 1883.; od oca je naučio »gudetí« i »dosta starinskih« pjesama; pjesme o ratovima slušao je od drugova, staré i nove pjesme čitao u knjigama. Ako »nije shvatio«, ondá dodá je svoje. Prošao je sve ratove od g. 1912., bio tri mjeseca u zarobljeništvu, gdje je svako vece »gudeo«. x Arandelovac, sjedište jaseničkog kotara Kotarski školski nadzornik Jevto Mrav, kóji je porijeklom íz . Mostara u Hercegovin!, pa zbog tóga ima izvanredno razumije-vanje za epsko pjevanje. živi u Arandelovcu veé od g. 1899. Izvi-jestio me je, da u gradu nemá pjevača, ali da ih još ima po selima, vise po brdskím, naročito u pravcu Topole i Rudnika. Imenovao je slijedeča sela: Markovac, Sto j ni 1c, Orašac, Ko- pl j a r e, Misača, Belosavci, Vukosavci, Jelena c. Najbolji je pjevač prema njegovu mnijenju Bogomir P e -rišic-Lazar, taj nik (delovoda) opčine Orašac, kóji se odazvao poživu, ali opět otišao, kad je čuo, da bi morao pjeva ti. Kad je nadzornik isao po njega, odgovorio mu je: »Ne bih išao ni kod koga, pa ni kod králja«. Na krajů se izgovarao žalošču u porodici, što medutim nije razlog, bar nije u drugim krajevima, gdje se pjeva. Putuj uči u Mladenovac, izabrao sam selo Stoj nik, koj eg pjevače su mi osobito hvalili; no na putu skrenuo mi je pažnju neki sel jak, koga sam uzeo u auto, na pjevača u Markovou, kóji je u stvari bio nešto osobito. Markova c, jasenički kolar (Arandelovac) Milutin Milutinovič, seljak, kome je 36 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole; »naučio, primio« od strica. Bio je trubač u vojsci, kaplar u štábu, zarobljenik u Austriji. Pjeva nove ratne pjesme, ali ih ne zna napamet, nego iz knjige, koju drži před sobom, kao naši pjevači notě. Prisutnim susjedima se to mnogo dopadalo (peva vrlo dobro, f i no iz knjige). Nije im smetalo ni to, da ima gusle »na pleh« (s limom) mjesto kože (vidi XI. pogl.). Stojnik, na granici beogradskog okruga, jasenički kotár (Arandelovac) Predsjednik opcine Voj a š u n d i č naglasio je, da opčína ima odlične pjevače, i to ne uz gusle »na pleh«, kakve imaju prosjaci, a ni slijepce, kóji samo prose. Uveče su se ljudi vracali s poljskih radova, i tad je predsjednik na brzinu skupio četiri pjevača, s kojíma sam rádio od 6—8 sáti, na krajů več uz petrolej ku. Pjevači bili su mahom seljaci. Miloje Markovič, 44 godine; naučio je pjesme od djeda i drugih, pjeva od svoje 10. godine starinske i nove pjesme. Najviše je naučio iz knjiga; umije i sam sastavljatl. Vidoje Simié, kome je 46 godina; kod kuče nitko nije pjevao, naučio je kao pastir (kod ovaca) slušajuci druge guslare i za-nimao se pjevanjem, kad nije imao drugog posla. Pjeva više sta-řinske nego nove pjesme. Milován š a r č e v i é, ima 42 godine. Slušao g-uslare, naučio iz knjiga kao pastir; pjeva starinske, a ne zna nove pjesme. Aleksandar Perišič. Sam se nazvao »bekrija« (pijanica). Naučio guslati od pijanica, sam gusla i pjeva (kod kuče ne pjeva, jer žena otvara vrata). Kad se napije, mijenja poslovičnu mjeru *okaG na momka« u »pet oka na momka«. Prilagoduje pjesme prema društvu, staří jim ljudima pjeva »starinske«, mladima nove pjesme. Na krajů je predsjednik izjavio, da ima još 5—6 pjevača, ali ih je imenovao devet: Jovan Petrovié, Miloje A1 eksič, Sve-tozar Petro vié, živan V1 a d o v i é, Ljubomír R a d i s a -v 1 j e v i é, živan F i 1 i p i č, Mitar Spasojevié, Dragomir Filip o v i č, Ljubomir Perišič. Završio je nabrajanje pjevača riječíma: »Još ima«. Mladenovac, kosmajski kotár Na tjednom saj mu upoznali su me najprije s bivšim dugo-godišnjim radikálním poslanikom ovog kotara žujevičem, kóji je izgledao kao bjelobradi patrijarh u parodnoj nošnji i kóji mi je dao točna obavještenja o epskom pjevanju svog kraj a. žalio se medutim, da selo više nije selo, nego da prolazi svoju evoluciju k »varoši«. Přistav kotarskog ureda (u Srbiji ga još zovu poli-ciski pisar [!] Radivoje Sibinovič pronašao je četiri pjevača: Ljubomir A. Micié iz sela Jagnjilo, sel jak, roden g. 1892., nije uopée učio od starih pjevača. Pjesme je naučio prvi put u školí, posli je je učio guslati i pjevati kao pastir u društvu pastira. Zna starinske pjesme i iz Vukovih djela, dok ratne ne umije. Osobito rado pjeva hajdučke pjesme (uskoci i hajduci su kod njega jedno isto), zna pjesme od Janoka baňa, o turskim juna-cima iz Like i pjesmu »Kako su Turci opsjedali Beč«, i kako je moskovska kraljíca tražila od cara siná Mihajla.7 Pjesmu o po- 0 1,280 kg. 7 Viskovatyj, Poglosy str. 133 sl., naročito 146—147. četku Srpskog ustanka (Ustanak na dahije) ne zna »gramatično ljudski«, nije volio da je sluša. Pjeva i petogodišnjem sinu, kóji je vec naučio neke pjesme. Svetislav Tomičevič iz sela Granica, opcina Kovačevac, seljak, 30 godina, pohadao je školu tri godine. U obitelji se pričalo, da je njegov djed bio pjevač. Učio je iz pjesmarica ratne i nove pjesme. Prije su se pjevale starinske pjesme, dok sada »národ slabije uči«. On ne zna ni jednu pjesmu do kraja. Pjeva, kad je trijezan i raspoložen. Blagoje Arambašič iz opcine Kovačevac, seljak, težak i željezníčar (kočničar), 42 godine, naučio je sam pjevati. Pjevao je veé za vrijeme rata ratne pjesme, takoder svoje, ali ne namjerava da ih štampa. Tihomir Petr o'v i c iz Mladenovca, zemljoradnik, težak, 49 godina. U obitelji pjevao je stric. Petrovié je počeo pjevati vec u školí, pjeva starinske pjesme jedino iz pjesmarica. R u d n i k, s jedištej kačerskog kotara Radomír Jevtié iz sela Zagrade (udaljeno jedan sat), seljak, roden g. 1872., ima 59 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole. Njegov otac nije pjevao, več ujak Luka Živanovič; Jevtié je učio od njega, od Marka Vučicevíéa i drugih. što je čuo od njih, odmah je primio, nešto zna iz knjiga. Iz historíjskih pjesmarica pjeva pjesme o caru Dušanu, Milošů Obilióu, caru Lazaru, Kraljeviéu Marku, Strahinjiéu baňu, Jankoviču Stojanu, Smilja-niéu Iliji, Ivanu i Tadiji Senjaninu i t. d. Naučio je takoder od guslara, od kojih odmah prima, što čuje. On je pjevač, koga mnogo pozivaju. Pjeva samo »iz druželjublja«: »Nismo cigani, jesmo Srbi, samo cigani sviraju za novace. Kosta Vukajlovič iz Rudnika, seljak, kome su 42 godine, svršio je četiri razreda osnovne škole. Njegov djed, porijeklom iz Cme Gore, kojeg ne pamti, bio je pjevač. Mnogo pjesama naučio je od starog guslara Svetozara Nedeljkovica iz Rudnika i od drugih, ali najviše iz pjesmarica. Pročitao je sve pjesmarice, koje postoje. Umije 2000 pjesama, više pjeva starinske í nove, ratne. G. 1913. bio je guslar kod glavnog štaba u Skoplju. Mnogo hvall modernističkog ernogorskog pjevača Perunoviéa, ističe medutim, da ovaj ne može pjevati »našim tonom, samo ernogorskim«. Gornji Milanova c, sjedište takovskog kotara Aleksije Veskovič, zvaničnik kotara Gornji Milanovac, rodom iz sela Vrnčani u ljubičkom kotáru, živi u G. Milanovou od g. 1919. Roden g. 1883., svršio je osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Njegov otac je bio izvrstan pjevač, od njega je učio veé kao »dete« od svoje 10. godine; što je ondá naučio, to mu je i ostalo, iz knjiga je málo šta naučio. Nije ni pokušao da naučí guslati, a niti je mogao, jer je imao krátké prste te nije mogao »obuhvatiti vrat«. Osim tóga je Ijevak. Učestvovao je u svim rato-vima od g. 1912—1919 i vidio mnogo tóga, o čemu je slušao u národním pjesmama, koje mu je otac pjevao. Prije pjevanja i fonografiranja pravio je bilješke, u koje je posli je gledao. Dušan Mihajlovič iz Brusnice (za gradom), rodom iz ariljskog kotara u užičkom okrugu, seljak, do svoje 30. godine pasao ovce. Ima 39 gotlina. Njegov otac i stric bili su pjevači, učío je od svoje 12. godine od oca i drugih Ijudi, a málo iz pjesmarica. Umio je mnogo pjesama o ratovima, ali zaboravio sve zbog teških prilika (poslije velikíh napora). Antoni je J crk i c, rodom iz sela Mrčajevci, ljubički kotár (sje-dište Preljina), 50 godina, živi u Gor. Milanovou tek 5 godina kao bankovní činovnik; njegova djeca radě privremeno na vlastítom imanju kao seljaci. Učio je od pjevača, iz knjiga, nešto iz starih pjesmarica. Najbolje i najlakše čovjek uči pjesme slušajuči ih. Prilikom fotografiranja Jokic je spomenuo, da je mogao dovesti još 5—6 pjevača, da je to prije znao. Zamjenik kotarskog načelnika, života V e 1 j o v i č, iz sela Grivac, u gružanskom kotáru, znao je guslati veé kao dijete. U kuči, koj a je bila u zadruzi, držali su gusle, na koj ima je stric gudio. Krušcvac, sjedište rasinskog kotara U Kruševcu, slavnom gradu kneza (car u národním pjesmama) Lazara, dobio sam obavještenja o epskom pjevanju 1 pjevačima. Profesoři i učitel ji su me upozoravali na upliv Cmo-goraca na epsko pjevanje i u ovom krajů. Do sela Lazarevac i Pakašnica, u opcini Kruševac, doselili su se Crnogorci u g. 1875— ,1876. U »Balkanu«, gdje se Crnogorci sastaju, vise gusle. Ljubomir Matic, ravnatelj gimnazije u p., iz Velike Drenove, kotár Trstenik, naučio je prije 58 godina mnogo pjesama od djeda po majci te se sjeca, da je ondá mnogo starijih i mladih Ijudi pjevalo uz gusle i da su »držali« gusle. Kasnije, u gimnaziji, čitao je često pjesme, neke je i slušao. Djedove pjesme zna još dandanas, pričao je veoma dobro, djelomíčno recitirao pjesmu »Sibinjanin Janka i Sekula dijete«. Krsta Božovič, učitelj u p., u Kruševcu, rodom iz Velike Vrbice (Župa), ima veliku zbirku narodnih pjesama te sám gusla. Otac mu je bio iz Cme Gore, iz plemena Kuča. U Rodenicama (Rodenica je stár i, napuštěni manastir), župski kotár (AIeksandrovac), živi starac Terzíč, starosjedilac, kóji pjeva starinske pjesme i na stari náčin. Djed »ovdje« rodenog pjevača Vladimira Mihajloviča bio je poríjeklom Crnogorac. Zanimljiv tip pjevača bio je neki V u k s a n, bivši hajduk, osuden na 20 godina robije, pa pomilován, kóji je postao narednik te pjevao rado u kasarnama. Dědina, selo i opéina, 2 'А km od Kruševca Borisav Nikola Mladenovíč iz Dědině, seljak, 33 godine; učio je guslanje od oca, kóji je več pjevao iz knjiga. On je počeo pjevati od svoje 17. godine; ne može zapamtiti pjesme iz knjige, vec sarho kad ih sluša. Pjeva »starinske« pjesme o starira jímacíma, nijednu ratnu; nije bio vojnik. Zna 8 pjesama, pjeva jedino u društvu, a nikad sam. Serafim Veljkovič iz Dědině, težak, ima 38 godina. Kod kuče nitko nije pjevao; počeo je učiti od osnovne škole, nešto pjesama je naučio slušajuči, nešto iz knjiga, a takoder í iz Vukovih djela, koje je posjedovala škola. Za vrijeme svjetskog rata pjevao je uveče, u društvu, a i po dánu, kada je bio slobodan; služio je u bolnici, pjevao bolesnicima, slušali su ga i oficiri. Pjeva staré pjesme, ali ne ratne, mogao bi Ih naučiti, no nemá vremena, jer vec šest godina odlazi ráno ujutru na posao u tvomicu municije u Obiliéevo. Pjeva bez gusala dok rádi, da ne bi zaspao, a u društvu svojima, pogotovu kada popije uobiča.jervu rakijii. Misii, da zna 30 pjesama, za jedno veče otpjeva i do 10. Hranislav živic, predsjednik opčine Dědina, slušao je pjesme od starijih ljudi, naučio i iz knjiga, iz Vukovih djela, ali ovaj náčin je tezi i »zamara«. Radojko Miljkovič, težak iz Dědině, ima oko 53 godine; pored osnovne škole svršio je i dva razreda gimnazije; sve pjesme naučio je iz knjiga. Dikcija je njegovih pjesama veo.ma dobra, ne gusla dobro, gudi lijevom rukom. U Dedini spomenulí su mi još kao pjevače: Stojana R a k i č a, Svetislava Marinkoviča, Obrena D a v i d o v i č a i Stojana Milisavljeviéa. T r s t e n i k, sjedište trsteničkog kotani Kotarski náčelník Radomír J o j i c, potječe iz Arandelovca; u očevoj kavani visjele su gusle, koje su bile na raspoloženje gostima. On čuva gusle, koje je izradio g. 1899. Jovan Vuié iz Bosně (prema natpisu) kao uspomenu na tasta, kóji nije bio guslar. Imao je zbog tóga izvanredno razumijevanje za moj rad i pitao okružnicom sve opcine, da li imaju »národně guslare, kóji pjevaju uz gusle«. Na dan tjednog sajma došlo ih je osám, s ko-jima sam rádio u školi od 9 sáti ujutro do 2 šata poslije podne. Svetíslav (skraceno Tisa) Jacimovič iz sela Stragare, opčina Milutovac, zemljoradnik (prisutni učitelj primijetio: zemljoneradnik). Roden g. 1892., svršio je četiri razreda osnovne i dva razreda produžne škole; naučio je pjesme od ujaka, a ovaj od svojih roditelja. Pjeva kao njegov ujak istom melodijom, samo Ima bol ji glas. Počeo je pjevati od 12 godina, vec u 4. razredu svojim školskim drugovima; staré pjesme naučio je od pjevača i iz knjiga, iz Vukovih djela i raznih pjesmarica. Nove pjesme o borbama s Austro-Ugarskom i o bojevima na solunskoj fronti ispjevao je sam prema podacíma Petra Živkoviéa, ministarskog predsjednika od g. 1929. kóji je u god. 1914—1918. bio zapovjednik konjičkog puká i divizije, adutanta i komandanta král jeve garde,8 kao i drugih viših oficíra, Pjesma »Froboj solunskog fronta« bila je štampana ú 4 hiljade primjeraka i mnogo se pjeva. Jacimovič je glasovit pjevač, koga mnogo traže za razné prigode (vidi pogl. XIII.); učestvovao je na pjevačkim natjecanjima u Sarajevu i drugim gradovima g. 1925., 1927. í 1929. Mnogo je putovao, i s T. Vučičem, priredivao je »koncerte« u Beogradu na sveučilištu, u sokolskim društvima, oficirskim domovima, a na j više u vojsci. Ispjevao je pjesme i o najnovijim dogadajima, a kod ízbora je agitirao u desetercu za demokrate i radikále. Vladimír Rádie iz sela Veliká Drenova, ima 21 godinu, po-hadao četiri razreda osnovne škole; naučio je od Tise, kojí je bio učitelj svima ovim pjevačima. čitao je nove i staré pjesme; mogao bi i sam zapjevati o ratu, da je u njemu učestvovao. Odmah ispjeva pjesme o aktualnim dogadajima. Vratio se iz vojské iz Ljubljane, gdje je svako veče pjevao ofícirima i vojnicima, pa i Slovencima i muslimanima; na Bledu je pjevao u gostionama. Vitomir Jovanovič, seljak iz Milutovca, 33 godine; svršio četiri razreda osnovne škole; počeo pjevati s 22 godine; otac je ponešto gudio, te je od njega naslijedio gusle. Učio je sam; otac je pjevao starinske pjesme, dok on zna nove i »umetničke«, koje je sam »spevao«. Na pitanje, pjeva li uvijek jednako, odgovorio je: »Kojiput dodajem neki stih ili izos taví jam stih, kóji ne odgovara«. Sam je naglasio, da nije učio od Tise. Dimitríje Poskič, seljak iz opcine Medveda, kome je 27 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole; nešto je slušao od Tise, više je naučio čitajuči knjige. Pjeva staré pjesme i nove, ratne, pa i o svadbi kralja Aleksandra. Sastavlja sam pjesme o ratu, o kojem je dobio podatke od učesnika, rezervnih oficíra iz svog sela. Ima mnogo takvih pjesama, koje nisu štampane, i koje drugi ne pjevaju, jer nije putujuci guslar. Sastavio je takoder mnogo agitacionih pjesama, najviše za radikálně kandidáte, jer je 8 Nať. enc. IV, 1344—1345. njegov otac bio radikal. Smatra, da mu je dobra pjesma o ubij štvu Stjepana Radica u Skupětini, koju je medutim kotarski náčelník zabranio. Ni je nju napisao, no zna je napamet. čitao je pjesme o prijelazu Austrijanaca preko Savé, o upadu srpke vojské u Srijem, o pádu Srbije g. 1915., o povlačenju preko albanskih planina te dodao štošta svoga. Ognjan S a v i č iz sela Lazarevac, opcína Milutovac (gdje živi Tisa), seljak. Roden g. 1904., slušao je vec u mladosti Tisu, kóji ga je zanimao, a pjeva od svoje 25. godine, kada je pristupio pokretu »Hrišcanska zajednica«. želio je propagirati njezina načela uz gusle, kad je vidio, da národ ide lošim putevíma: žene napu-štaju muževe, ponovo se udaju, pobacuju djecu, sin ustaje protiv oca, otac protiv siná, snaha protiv svekrve i t. d. Inače pjeva nove ratne pjesme iz pjesmarica. Dobrivoj Stanojlovič iz Velike Drenove, seljak, roden g. 1906., svršio je četiri razreda osnovne škole. Pjeva od svoje 14. godine, slušao je i čitao iz knjiga staré pjesme i nove, ratne; smatra, da ih zna stotinu. Učestvovao na pjevačkom natjecanju, kamo ga je poslao predsjednik opéine. Milan Ivanovic iz opéine Stopanja, roden g. 1918., svršio je četiri razreda osnovne škole prije dvije godine; naučio ód Tise te Iz knjiga, zna 15—20 pjesama kao Tisa, čiji je miljenik. Sa-stavlja pjesme o dogadajima u selu. Velimir Dorič iz sela Mijailovac, roden g. 1878., učestvovao je u svim ratovima; pjeva samo starinske pjesme, dok nove ne pjeva, jer zna, da u ratu nije sve onako, kao što pjesma přikazuje. Osmom se pjevaču prvih sedám smijalo ne zbog tóga, što je pjevao starinske pjesme, nego zato, što se nije znao vladati, na pr. nije pozdravio, kad je ušao. Kraljevo (prije Karanovac), sjedište žičkog kotara (manastir Zičaj Vlasti i intelektualci znali su u cijeloj okolini samo za jednog pjevača, Izidora Milosavljeviéa, o kojem sam nepřestáno slušao: »On je najbolji, nemá drugih«. Neki učitelj priznao je ipak, da po selima živé stariji Ijudi, kóji pjevaju, ali »prosto«. Neki kafedžija spomenuo je Davida P e r i č a iz opéine Ko-narevo, bivšeg opcinskog pisara, kome je preko 70 godina. Izidor Milosavljevič, po majci Ružinac, iz sela Jačujak adranske opčine (Adrani — službeno, ali ja sam čuo i Adrane), seljak, 38 godina, »slabo písmen«, svršio samo prvi razred osnovne škole; njegovi roditel ji bili su siromašni, pa ga nisu slali dalje u školu. Pjevanje je učlo »vise seljački« od djeda i oca. Ima svoj náčin guslanja, počeo je pjevati vec u osnovnoj školi s deset godina, Ijudi su ga več od početka rado slušali; usavršavao se, slu- šajuói pjevače, kóji pjevaju »na novi náčin«. Pjevač Tisa iz Trste-nika čestitao mu je na uspjelom »koncertu« u Studenici. Učio je takoder kod kuče, jer ima několiko novi jih čítanki i pjesmaríca, u koj ima su ratne pjesme. Umije hiljadu pjesama, mahom sve iz knjiga, od djeda i oca nije naučio ni jednu; od njih su mu ostale samo gusle. Ističe, da pjevanje nije njegova »profesija«, vec da je radeci stekao kuču i sve što ima. G. 1931. liječio se od reumatizma u blatnom kupalištu Mataruge, gdje sam ga potražio. I Milosa-vljevíc gradio se skromnijim, nego što jeste. Ljudi su pričali, da je to »čovjek svjetski«, kojí putuje u Beograd, da vidi i čuje nešto novo u kazalištu i u pjevačkom društvu; bio je svuda, sada »se povukao«; ne ide pjevati, kad ga zovu, jer mu to ne. třeba s obzirom, da je imučan. Bio je do neke mjere profesionalac i zaradio svoj imetak kao pjevač. Svakog pětka, na »pazarni« dan, pjevao je u kavani »ženeva«, skupíjao novac »s tablom« i dobivao od advokata 2—3 »banke«; svi su ga poznávali. Na putu za manastír Studenicu pričao mi je taj nik opcine Ušée, da 5 km odavde živi Kosta Pláni j evič, kóji pjeva sta-rinske pjesme. U Studenici hvalili su kao dobrog pjevača Crno-gorca Ivana B o ž o v i č a, kóji se nalazi sada u Ljubostinji. Č a č a k, sjedište trnavskog kotara Ljudi su mi govorili o pjevačíma iz Okoline, dijelom iz viío udaljenih sela, što je znak, da oni još uvijek mnogo cijene pjevače. U selu Pritvorica, udal jenom 2 šata od čačka, živi neki guslar, zemljoradnik-napoličar (póla gazdi — póla njemu). Ima gusle i zna pjesme tako dobro, da njegov gazda Nedeljko Toševié priča, da kad on počne, čak i cigani (t. j. ciganski muzikanti s pjevačima i pjevačicama) moraju da přestanu. Jovan Javor a c, kóji je bio preko 40 godina učitelj, jedan je od najboljih guslara. Kada pjeva »Staroga Vujadina«, »lete« suze. Spomenuli su mi još slijedece pjevače: Živka Novakovicá iz opčine Mrčajevci, ljubički kotár, sa sjedištem u Preljíni, rudnički okrug; Vukosava Savica, seljaka iz Gorevnice istog kotara; Vasilija Todorovica, iz sela Grivac, gružanski kotár; Zahariju Katanjca iz sela Bečanj, opcina Bresnica, ljubički kotár. Meni je pjevao samo Milívoj Filipovic, učitelj, rodom iz Brezove kod Mučja, moravički kotár (Ivanjica) blizu staré gra-nice. Roden g. 1871., učio je od oca; gusle su se ondá svuda nalazile; stari su mnogo radili u nacionalnom duhu. Kad je bio pozvat kao guslar kralju Aleksandru Obrenoviču, zahtijevali su dvořani, da skine kapu, alí on je cdgovorio, jednako kao i učitelj Jevrem čakarevič iz Užica: »Ne, pod kapom«. Pavle Bogdanovic iz sela Sivčina (tri šata od Ivanjice), seljak, roden g. 1869., samouk, naučio je pisati u vojsci i u državnoj službi (kod policije). Njegov otac je bio pjevač; pjesme je najviše primio od guslara, naročito od Todora Višnjica, vlasnika kavane, kod koga je služio, i od pastira, kad je pasao ovce; iz knjiga je naučio starinske »junačke« pjesme. Postoji doduše dosta novih pjesama, ali ih on ne pjeva; nije ih naučio niti ga one zanimaju. Počeo je pjevati s 15 godina, kada je pasao ovce, uveče, sam za sebe, jer nije bilo drugih pastira. Poslije je pjevao po kavanama i u vojsci, gdje su ga oficiri »častovali«. Marijan R i s t i č iz sela Rokci, moravíčki kotár, seljak, roden g. 1883., svršio četiri razreda osnovne škole. Pjevali su njegov otac, djed, pradjed i stričevi. U selu nije bilo drugih pjevača; naučio je najviše od.oca, kóji je bio nepísmen, i iz pjesmarica kao i iz starog izdanja Vukovih djela. Izmedu svoje 18. do 20. godine pcčeo je pjevati pjesme o starim vremenima, koje Ijudi najradije slušaju. Ne pjeva i ne zna. nove ratne pjesme, koje mládi pjevaju. Miéa Dimitríjevic iz opcine Šume (zaselak Svještica), seljak, 60 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole. Počeo je pjevati s 8—10 godina; naučio je najviše od oca, druge pjesme je čitao, pjeva jedino starinske. Iz početka se ustručavao pjevati, tražio je, da su prisutne samo tri osobě; nije zahtíjevao, da mu se platí, žalio se na svoju slabost, uistinu je teško disao, ali je guslao veoma snažno; na krajů je rekao, da pjevaju i drugi, no da njega Ijudi najviše vole slušati. Kod fonografiranja hvalio se i time, da je vlše školován nego drugi pjevači i da zna pjevati na několiko načina. Da mi pjeva, nagovarao ga je i prof. Dragomir Popovič raznim razlozima, uglavnom ovim: »Gospodin ce o tebi napisati, da si se stidio i da nisi htio pjevati, a to ce biti štampano umjesto pohvale«. Ovaj pjevač služ i za prim jer, kako se čvrsto čuva obi-teljska tradicija kód dinaraca: »Porodica je guslarska od starine«, prelazilo je to od starijih na mladé; jedan od predaka, »sveštenik«, doselio se prije 200 godina iz Crne Gore. Naš pjevač imao je spisak svojih pokojnih predaka (čitulja), kóji je izgubio za vrijeme rata. Ovi znamenití pjevači, pozvati u Ivanjicu, bili su naravno samo dio onih, koje sam mogao pronaéi u kotáru Ivanjica te u susjedním sjevernim kotarima Arilje i Guča. Prof. Dragomir Po-povié iz čačka spomenuo mi je još 19 pjevača (i dvije pjevačice). To su bili: Iz moravičkog kotara (Ivanjica) Milutin Radovié iz opcine Kovilje, kóji zna pjesme iz balkanskog i svjetskog rata; Svetlslav Vasíljevič iz šarenika (nom. šárenik); Pavle De 1 o-ševič iz opcine Kovilje; Milan Jevtovic iz opcine Prilike, kome je več skoro 80 godína i koga hvale kao odličnog pjevača; pjevao je u Beogradu kralju; Milosav Damjanoviciz Dubrave; Mile Novkovíč iz Lijepojeviča, javorska opcina; Sávo Ob r-c ina iz istog sela; Radun Dokovič iz sela Mana, opcina Ko-eovica, veoma dobar pjevač, kóji zna preko 100 pjesama. Iz kotara Arilje Nenad Munitlakiz Preseke (u planinama); Veljko Gudurič iz Arilja, lovac, kóji dobro pjeva; Vůle Vaši 1 j e v i c iz opcine Latvice. Iz dragačevskog kotara (Guča) Mirko Dukanac iz Dupca (Dubac); Tihomir Soldátovi ciz opcine Lisa, kóji pjeva šal ji ve pjesme i parodije, osobito po ugledu na ženidbe iz narodnih pjesama; Milan N e do v i č, profesor, rodom iz sela Kotraža, kóji pjeva pjesme s kleríkalnim tendencijama; Dobrosav Filipovič iz opcine Kotraža, kóji zna i sam sastaviti pjesme, u kojima se ruga svim političarima bez razlike, kako drže govore seljacima, kako ih seljaci napadaju i kako před njima bježe. Iz kotara Sjenica, u Novopazarskom Sandžaku, potječu ova dva pjevača muslimana: Smail B i k o t i č, vodeničar, i Omer Iborovic, obojica iz Kladnice. Nije mi pošlo za rukom da ustanovím, iz koj eg jé kotara rodom Miljko Milutinovíc sa Prinčeva Brda. Bio sam obaviješten, da u Kušicima, sjedištu javorske op-čine, na putu iz Ivanjice na Javor, živi pjevač Risim Vídakovic, vlasnik kavane, kóji pjeva starinske pjesme; on je medutim bio otišao na liječenje u Vrnjačku Banju. Stari pjevači su izumrli, ali se pojavljuju mládi. Budimir V i š n j i c iz Kušica, kóji je za vrijeme mog putovanja bio u vojsci, pjeva lijepo nove i starinske pjesme odmah, čim ih čuje, i doďaje nešto svoga, da bi pjesme bíle bol je i zabavnije. U selu Bůtko v o živé prema pričanju našeg šoféra, kóji je rodom otuda, dva mlada pjevača: Samča J o vano v i c i Radojko G a v r i 1 o v i č, kojí su svršili osnovnu školu, kupuju pjesmarice i pjevaju obično ratne i starinske pjesme; sami niSu učestvovali u ratu, služili su poslije u vojsci; staré pjevače slušali su u društvu i kod kuče. Javor, žandarmerijska stanica na sedlu, preko kojeg vod i cesta iz Srbi je u bivši Novopazarski Sandžak. Na drugoj stráni leži muslimansko selo i opcina Kladnica, odakle dolaze muslimanski pjevači u Ivanjicu, petkom na sajam. Kad ovi pjevači zapjevaju u kavanama, sluša ih rado i pravoslavná publika. I ja sam imao prígodu da slusam na Javoru dva muslimanska pjevača iz Sandžaka, koje spominjem več ovdje, jer su mi pjevali zajedno s krščanskim pjevačima. Smail Zoraic bio je čak jediní pjevač za veliko društvo ■ pri gozbi na salašu (bačija) sirara Krivokuce. Na cijelom pograničnom pojasu javorske planině vo-dile su se úporné borbe izmedu Srba i Turaka, naročito u g. 1876.—1877., o čemu svjedoče spomenici pálím srpskim ustani-cima blizu žandarmerijske stanice (vidi sl. 22—4). Milutin R a d o v i c iz Smiljevca, opčina Kovilje, moravički kotár; sel jak (dodao je: ekonom), 61 godina, svršio četiri razreda osnovne škole. Njegov otac Todor naučio je pjevanje od buljubaáe (voda ustaničke čete) Mihajla Vojnoviča. On sam naučio je pjesme od oca, od Todora Višnjica iz Kušiéa i Stevana Vučiceviča iz Smiljevca, pa i iz pjesmarica. Pjeva kao otac i ostali jednakom »melodijom« starinske pjesme te jednu novu o generálu Zachu i o borbi na Kalipolju, t. j. o Franji Aleksandru Zachu iz Olo-mouca (Moravská), kóji ima velike zasluge za organizaciju srpske vojské, a kóji je 1876. g. zapovijedao zapadnomoravskom divizijom ibarske vojské. Mile Novkovičiz sela Lijepojeviči,9 novovaroški kotár, seljak (dodao: ekonom), roden g. 1872., izgleda veoma stár, samouk, naučio čitati od brata učitelja prije 30 godina, kad im je dolazio na praznike. Na prijedlog domaéih ljudi postao je povjerenik srpske vlade, buduói da je bio »najčvrstiji čovjek«; prenosío je preko granice novac, naredenja, oružje (50.000 pušaka), municiju, sve po noci, nešto u štapu ili kruhu. Održavao je veze s učiteljima i popovima; zna, da je srpska vlada izdržavala gimnaziju u Sko-plju, Velesu, Bitolju, Plevljima, Prístini i Prizrenu; bio je u za-tvoru, u Skoplju, jednu godinu i po, i to pod istragom, ali mu nisu mogli ništa dokazati, jer je vješto čuvao tajné. Zato su mu přiznali 29 godina službě kao »nacionalnom radniku« te prima 1.500 dinara mjesečno. Ni u njegovoj kuci ni kod rodbine nije se pje-valo. On je Čitao drugi dio Vukovih djela (staré junačke pjesme). Od novih pjesama poznaje samo pjesmu Na Plijevni (t. j. Plevna) g. 1877. iz rusko-turskog rata, drži pjesmarice o novim ratovima, iz kojih nije učio. Iz tih pjesmarica medutim uče njegova djeca. Jedan sin, právník, umije pjevati, a drugi sin, Vojislav, kóji je kod kuče, zna čitati, ali ne pjeva uz gusle. Salih Beširovič, muslíman, iz sela Dubovo, tutinski kotár u bivšem Sandžaku (od Novog Pazara prema Kosovskoj Mitrovici), žandar-kaplar na Javoru. Čitati i pisati naučio je u vojsci; pjesme nije nikad čitao, naučio ih je kao »dječak« od ne-poznatíh ljudi; pjeva samo starinske pjesme o borbama u Liči, Bosanskoj Krajini i u Madžarskoj. Smail Zoraic, seljak i vodeničar iz sela Kladnica, 45 godina, obučen arnautski na stari náčin, nepismen; pjevati je naučio od oca, djeda i drugih ljudi, a počeo je pjevati izmedu 7. i 8. godine; pjeva »krajišnice«, t. j. pjesme o Bosanskoj Krajini i t. d. 9 Tako sam čuo. Službeno je Ljepojeviéi (Rečnik-imenik 274: Rj A VI, 245). Vukoman B o j e v i c, taj nik opcine Kladnica u bivšem Sandžaku, umije razné pjesme o novim ratovima i o Mustajbegu Ličkom. U Kladnicí živé i ovi pjevači: najbolji je Huso Daglar, seljak, oko 40 godina; Amir P a p i č, sel jak oko 40 godina; Salko Ga 1 ič i Zeko G a 1 i c; čitati zna samo Hazir Čalakovic, kóji je svršio osnovnu školu. Učio je pjesme samo slušajuci starije pje-vače, sto je shvatljivo, jer ne postoje jeftina Izdanja muslimanskih narodnih pjesama, dok su velike zbirke Matice Hrvatske i Koste Hormanna jedva doprle u Kladnicu. Jmenovali su mi još i krščan-skog pjevača, »dječaka« od 18 godina, Méda T a r i č a, kóji odlično pjeva. Dolina Toplice1 — Prokuplje, sjedište dobriěkog i prokupskog kotara Sekula Dobričanin, prota; njegova porodica bila je te je i dandanas guslarska. Osim njega pjevaju i sinoví, od kojih je jedan student filozofije. No obitelj se vec modernizira, jer sam u kuci tog pjevača čuo prvi put razné epske pjesme s gramofonskih ploča. Karakteristično je i to, što je taj prota pjevao za fonogra-firanje pored guslarskog pretpjeva i početak »Gorskog vijenca«, remek-djela P. P. Njegoša. Sinovac Ljubomir Dobričanin, student filozofije u Sko-plju, rodom iz Kosarice, kamo su se doselili njegovi přeci g. 1905. iz Morače u Crnoj Gori. Pjeva več kao modernistički pjevač Ušéumlié, kojí se je proslavio na pjevačkom natjecanju u Sarajevu. Stojan Dobričanin, brat prote Sekule, došao je iz opčine Rača u kosaničkom kotáru (Kuršumlija), udal jene 18 km. Pjeva potpuno drukčije nego brat i sinovci, t. j. na stari náčin. Sekula nas je poveo na crkvenu slávu u Balinovac, gdje je dugo bio parok. Za svaki slučaj ponio je sa sobom gusle, koje su na ručku kod učitelj a Savkoviéa dobro poslužile ne samo njemu, vec i drugim pjevačima. Balinovac10 Miloš Martinovič, seljak iz Balinovca, samouk, sluzio je kao graničar na Javoru, 40 godina; ďoselio se g. 1913. Slušao je i primio najviše pjesama od strica i drugih pjevača, dok iz pje-smarica ni je naučio ni jednu. Pjeva starinske pjesme osobito o Srpskom ustanku na početku 19. stolječa i o bojů na Sjenici g. 1809.'Kao graničar borio se mnogo protiv Turaka. čuo je, da postoje pjesme o borbama iz g. 1876.—1877., ali ih ne zna. 10 Tako sa govori. Rečnik-imenik ima Balinovcc. Milan Martinovi é, sin predašnjeg, ima 35 godina. Pjeva takoder samo starinske pjesme; nove bi mogao naučí ti, no slabo ga zanimaju. Blagoje Bulajíc, zna staré í nove pjesme; pjevao je o srpskoj pobuni u dolini Toplice protiv Austrijanaca i Nijemaca. Stevan Vučkovič, učitelj iz Prokuplja, rodom iz Grošnice kod Kragujevca u šumadiji; pjeva potpuno na stari náčin, što je neobično za učitelj a. Vladimír K a n d i é, iz sela Devča, opéina Petrpvac, dobrički kotár. Přeci potječu iz plemena Rovaca u Cmoj Gori; djed se do-selio u Sjenicu (Novopazarski Sandžak), odakle je obitelj přešla g. 1906. u Srbiju. Pohadao je školu, a otac ga náučlo pjevanju. Marko Kilibarda, učitelj, otac mu je Hercegovac, a majka Crnogorka, rodio se u Crnoj gori, doveli su ga kao dijete u Srbiju. Slušao je, pored drugih guslara, Ušéumliéa, najviše Radojčiéa i Perunovica, djelomično s gramofonskih ploča. Kod ručka izne-nadio je vece društvo (približno 25 osoba) zdravícom u divnom, tečnom desetercu, koju je počeo, po ugledu na cmogorske junačke pjesme, o tome, kako srno se sastali 2. kolovoza 1931. kod našeg domacina. Nazdravio mi je dijelom kao gostu, hvaleci Masarykovu domovinu, a dijelom kao učenjaku, kóji je došao iz Beo-grada, gdje je dobio »direktivu« za put sa ciljeni da izučava národně pjesme i t. d. Shvatljivo je, da sam želio fonografirati zdra-vicu, koj a je kod ponavljanja imala doduše isti smisao, no inače je bila potpuno drukčija. Samo posljednji stih ostao je nepro-mijenjen: Guslar pjeva, a profesor piše. / Osim tóga mi je objasnio, da takav pjevač, kao što je on, mora svoju pjesmu zapisati i ponavljati několiko puta uz gusle, da bi je zapamtio. Lakše je zapamtiti tudu pjesmu nego svoju. Kao drugi pjevači-pjesnici mogao bi i on sastaviti ozbiljnu ili šaljivu pjesmu, no za to je potreban nekl dogadaj. K u r š u m 1 i j a, sjedište kosaničkog kotara Radenko Stevanovič, roden na planini Kopaonik, u selu Gornje Ceviče, sada opéina blaževska, kopaonički kotár, (sjedište Brus), »meštanin«, sada živi u Grabovnici. Starac je od 120 godina, izgubio je krštenicu. Za vrijeme rata g. 1876. bílo mu je 70 godina; ne vidi, do vela su ga dva čovjeka, držeéi ga pod pazuhom, krezub je, ima 95-godišnjeg siná. Pamti kneza Miloša Obrenoviča (1815,—1839 i 1858—1869), bio je njegov kurir (besar) ;n 40 godina bio je povjerenik srpske vlade, prenosio je oružje, bio je član 11 Karadžič, Rječnik ni Rj A nemaju ovaj izraz. ustaničkih četa, borio se protiv Turaka i ističe: »Dobro srno se bili i pjevali«. Pjesme je zaboravio, ali su štampane. Ovi graničari primali su od vlade rakiju, duhan i 12 dinara mjesečno. Bio je dva puta oženjen i izjavio: »Treči put, ne daj Bože!« Nikola T i j anié, pisar dvoriške opčine, labski kotár (Podu-jevo), porijeklom iz plemena Pivě u Crnoj Gori, doselio se g. 1931., živlo prije tóga 29 godina u Beogradu. Služio 18 mjeseci u vojsci u Sinju, Dalmaciji, te primijetio, da se tamo veoma mnogo pjeva, ali drukčijom »melodijom«. Naučio je iz pjesmarica kotarske i ličke pjesme; najviše voH krace, da bi prije završío. Milan Milenkovič iz Mačkovca, seoska opcina Kuršum-lija, seljak, 32 godíne; svršio četiri razreda osnovne škole. Pjevao mu je otac, kóji je bio rodom iz Kolašina, slušao je od njega pjesme 1 učio takoder i od Vladislava Zdravkoviča. Mnogo pjesama je primio iz »običnih« pjesmarica, koje sadržavaju pjesme o Milošů Obiliéu, Kraljeviču Marku, o hajducima i uskocima. Pjesme o ratu g. 1876. čitao je u knjigama, ali ga ne zanimaju toliko, da bi lh zapamtio. No ipak zna i voli pjesmu iz posljednjih ratova, »Moravka devojka«. Marko J o ko v i č iz sela Visoka, kotár Kuršumlija; seljak, ima 51 godinu. Kod kuče nitko nlje pjevao; iako mu je otac bio porijeklom iz Kolašina, ni je znao »promaknuti gudalo«. Služio je dugo kao graničar po raznim četama, kakve su postoj ale prije rata; bořili su se protiv Arnauta, pjevali pjesme i divili se mjesnim spomenicima iz doba Nemanjiča. Bio je stražar po »karaulama« na austrijskoj, crnogorskoj, albánskoj i bugarskoj granici. Kada je bio vec narednik, ubili su mu ženu i troje djece. U ratu je pjevao starješinama; gudi lijevom rukom. Umije vec pjesmu, kako je k njima došao vojvoda Pecanac, voda topličkog ustanka g. 1917. života Zuvic, pisar opčine Rača. Přeci su mu se doselili iz Peci prije 40 godina; otac, djed i stric bili su pjevači. Naučio je pjesme od oca, manje od drugih pjevača; iz pjesmarica zna pjesme kotarske i o Srpskom ustanku. Zaboravio je pjesme o borbama na granici. Nabrojio mi je četiri pjevača i dodao, da ima još »masa takovih ljudi«. Milan Jovanovió iz opčine Dobři dó, kosanički kotár, na granici jablaničkog, 39-godišnji seljak. Naučio je pjevati od oca, ponešto iz raznih pjesmarica; zna starinske pjesme, no ne ratne. Ove je slušao, ali ga ne zanmaju. Gudi lijevom rukom. Puniša Stožinic iz sela Degrmen, seljak, 38 godina; pjeva kao otac, kóji je bio rodom iz Morače u Crnoj Gori. čitao je i knjige; počeo je pjevati s 15 godina; od svoje 20. godine nastupa javno. Kad je bio mládi, znao je više pjesama, ondá se zatvarao u sobu i vježbao tako dugo, dok ni je naučio neku pjesmu. Vukoje Todorovič, rezervní potporučnik, roden g. 1858. pod Kopaonikom, 4 šata daleko od Toplice; služio kao podoficir i oficir na granici, učestvovao je u ratu g. 1876. Nije pjevač. ali čita i pamti pjesme; rado sluša pjevače, kóji »ozbiljno« i lijepo pjevaju ili gude uz gusle i voli starinske pjesme, iako u njima ima mnogo fantazije, vila i zmajeva, u koje ne vjeřuje. Ljudi su mi príčali, da zna napamet cijelu knjigu o ruskom vojskovodi Suvorovu. R e s a v a12 — S v i 1 a j n a c, sjedište resavskog kotara Budimir (Buda) Ivanovié, bivši tajnik (delovoda) u Gra-bovcu, odakle je porijeklom. Roden 1875. g. Ovdje živi od g. 1923. u penzíji, jer je nesposoban za rad (mana na srcu). Svrsio je pet razreda osnovne škole, počeo je pjevati prije nego što je svršio pěti razred, što je krio dvije godine od oca. Izradío je male gusle, poslije je dobio jedne na dar od trgovca Mike Resavca, a druge od prof. J. Manojloviéa iz Užica. Svoje sadašnje naslijedio je od sestriéa Stanka Milojevica iz Lukovice (Resava), kóji je pao u ratu. »Starinsko« mu se pjevanje ne svida, pokušao je razné náčine i izabrao jedan kao najbolji. Za vrijeme rata nastupao je na historijsko znamenitim mjestima (Durdevi Stupovi, manastir sv. Petar Koriški, Malena Banjska na Kosovu) i u vojsci u 11. i 12. puku. Ima tako snažan glas, da ga može čutl cijeli puk, dapače mu je bilo teško pjevati »tihim glasom«, što je izuzetak. »Sa-stavlja« sam i priznaje, da dodaje ponešto onome, što je naučio od drugih. Miloš Ivanovic, njegov 18-godišnji sin, počeo je učiti pjevanje u Medvedi, kotár Despotovac, od pokojnog Raďosava Jova-noviéa (umro prije dvíje godine). Otac smatra, da je slučaj nje-gova siná »redak«, dodaje, da su se mládi ljudi u ratovima uvjerili, što znače gusle. Sin pjeva »málo drukčije« nego otac. Sedláři (službeno Sedlaře), 8 km od Sviiajnca, resavski kotár Adam Staňkovic, iz Sedlara, 28-godišnji seljak, roden g. 1903., »nije dovoljno písmen«; naučio je pjesme od djeda i drugih pjevača, osobito na planini Ravna Reka (rudnik ugljena), gdje je pjevao neki guslar iz Popovljaka, kotár Despotovac. Pjeva starinske pjesme, koje je slušao ili naučio iz knjiga. Najviše je pjevao, dok je pasao ovce. Gusle je izradio sam. D u b 1 j e, resavski kotár Mihajlo Donin ml. iz Dublja; naučio je pjesme od djeda i strica, pjeva starinske pjesme i nove o ratovima i to svaki dan, kad nemá posla. Ljudi ga rado slušaju. 12 Mnogo više pjevača nego ja našao je u Resavi Rad. Medenica, Ppnp-Ilt, 267—286. IV, 137—145. Medvěda Milisav Milic, mladic od 23 godine (ljudi ga zovu još sada »dečko«). Naučio je pjevati od pokojnog Radovana Jovanovióa i od djeda; najbolje zna starinske pjesme, a pjeva i ratne uveče u kavani. Njegov brat pjeva takoder na stari náčin. NOVOPAZARSKI SANDZAK Lcposaviči (službeno Lcposaviče), deževski kotár, sjedište Novi Pazar Predsjednik opéine pravio se, da je odsutan te je izjavio někom činovniku iz Novog Pazara, da u opcinl nemá gusala ni pjevača, iako on sam pjeva i drži gusle u kancelariji. Jmenovali su mí slijedece pjevače: Sakiju (Isakija?) Ča(u)-kovica iz Dobrave (o je ovdje na mjestu), Milutina Deloše-viéa, kóji se nije odazvao, iako stanuje blizu. I sin mjesnog sve-éenika, bogoslov, zna guslati. Aleksandar Barač, student šumar-skog iakulteta u Beogradu, pjeva nove pjesme i lijepo gusla. Novi Pazar, grád, sjedište deževskog kotara Doko (Borde) D žab as a novic (ljudi ga zovu Džamba-sanovic),1 rodom sa staré tursko-cmogorske granice kod Plevalja, íz sela Tepca,2 * živi u Novom Pazaru od g. 1918. Svršio je četiri razreda osnovne škole; u njihovoj zadruzi pjevali su otac (imao tri siná) i stric (imao šest sinová); »stařešina« zadruge bio je otac. Naš pjevač naučio je staré pjesme od oca i strica, nove pjesme iz knjiga; ne zna, postoji li u srpskoj literaturi pjesma-rica, koju nije još čitao. Prebjegao je u Srbiju, gdje je ostao do balkanskog rata kao srpski državljanin; prijavio se kao »četnik« u Makedoniju, boravio tamo g. 1905—1907, poslije su ga imeno-vali za povjerenika srpske propagandě u Prilepu. Za vrijeme ustanka pjevali su i »četničke« pjesme, koje su sastavljali četnici-učitelji. Salih (Salja) U g 1 j a n i n iz sela Ugao u Pešteri,2 gdje živé Albánci, opcina Budevo, kotár Sjenica; porijeklom je íz »latin-skog« (katoličkog) fisa (albanski znáči pleme) Klimenta.,4 a majka mu potječe iz Gusinja; otac se doselio u Sandžak. Rodio se u Uglu, pravi je »bošnjak«, govori »bosanski« i amautski, zna »bošnjačke« 1 g je bolje, jer je ime nastalo od turskog éambaz, Rj A III, str. 529. - Isloimeno selo nalazi se u opčini Zabljak, kotár Savnik, u Crnoj Gori (Marinkovic, Rečnik-imenik 463). ;1 Vuk Karadžič (Rječnik) i po njemu Rj A (IX, 806) netočno donose riječ Peštcr kao mase., iako je lem., isto tako kao uobičajeni oblik Peštera. Nar. enc (III. 420) ima točno Gornja, Donja Peštar. ' Kako je utvrdio A. Schmaus, kóji ga je vidio g. 1937. Ppnp V, 274 sl. pjesme (naziva íh i bosanske). Pričao mi je, da mu je bilo za prvog rata, t. j. tursko-srpskog g. 1876., devet godina. Imao je dakle g. 1930. 63 godine.5 Prije tjerao je sam blago u Solun na prodajů, dok je sada samo pomocník trgovca stokom. Pjevati je učio izmedu svoje 18. i 30. godine; njegovi učitelji bili su čor Huso Kolašinac iz Crne Gore, odličan slijepí pjevač u cijelom Sandžaku, kóji je bio takoder u Bosni, odakle su ga poslali u Beč, da pjeva před »kraljem« (i carem) Franjom Josipom,6 zatím Hamza Ali-bašič (vidi VII. pogl.) iz Suhog Dola u Pešteri i drugi (negdje je još hvatao).7 Kad god bi slušao dobrog pjevača, »hvatao« je odmah od njega í pjevao pjesmu drugo vece svorné učitelju, da ne bi šta »pobrkao«, isto tako kao u školi. Birao je samo dobré pjevače za učitelje. Nije služio u vojsci, alí pjevao je pod turslcom vlasců turskim oficirima, kóji su »znali bosanski«, poslije srpskim ofici-ríma. Ovi su mu govorili: »štogod razumiješ, štogod si čuo, tjeraj«.8 x U Starom Kolašinu pričali su mi, da je »Salih Pešterac« iz Sjenice, kóji je dakle prema svému istovetan s našim Salihom Ugljaninom, »išao« s begovima, »gudeo« i pjevao, t. j. bio u službi begova kao pjevač, što nije spomenuo ni mění, ni A. Schmausu. Ovaj pjevač bio je veoma zanimljiv stoga, što je pjevao kod kuce i u Novom Pazaru, kad bi se sastali Arnauti s Kosova i Péči, Pjesme iz Krajině (bosanske i iz Like) prevedene (obrně se) na amautski, ali drukčijím glasom (drugi glas, drukčije gusle). Mi to nismo primijetili, te je prof. Wollman čak tvrdio, da je to »isti glas, ista melodija«. Odluku prepuštam stručnjacima, za koje sam fonografirao pjesmu »Dojčič kapetan iz Sinja oteo ljubu Mujovu« na srpskom i arnautskom ježíku (fonogram 1930—192). Třeba spomenuti pjevačevo mišljenje, da nije moguée prevěsti na arnautskí dugu, trosatnu, muslimansku pjesmu o sultánu Muratu (Bitka na Kosovu).9 Tiodor Avrama Lukovic iz sela Tabalije, opčina Gornja Jošanica, kotár Novi Pazar, sel jak, roden g. 1902., samouk (pomalo písmen); pjeva od g. 1918., to znáči od svoje 16. godine; naučio je od svog oca, nadaleko poznatog í glasovitog pjevača Avrama Lukoviéa10 samo guslati, kako se čini, jer tvrdi da nije primio 8 Schmaus mu daje 72 godine (Ppnp V, 131) te misii, da je roden oko g. 1866. Xtarno 274). “ O Cor Husu vidi članak A. Schmausa (Ppnp V, 131—136). Njegov dak, Osman Komarica iz Peci, upozorio me je, da Huso nije bio slijep od rodenja. 7 Prema A. Schmausu (Ppnp V, 275) bio je to još Husbalija iz Dobrog Duba. Tog Uzbaliju s Peštere hvalili su i meni kao veoma dobrog pjevača. 8 Pjevači upotrebljavaju često izraze iz pastirskog i stočarskog života; na pr. tjerati u smislu pjevati. 11 Više o ovoj pjesmi donosi A. Schmaus (Ppnp V, 102—121). 10 U Starom Kolašinu (vidi Kosovska Mitrovica), udaljenom pet sáti, smatrali su ga za najboljeg pjevača. 94 94 - pjesme od njega. Može ih navodno samo »pričati«, ali ne pjevati. Uopče ne uspijeva naučiti pjesme, slušajuci ih, nego samo kad ih čita. Kad pročítá neku pjesmu tri puta, ondá je zna. Pričao je veoma dobro, no sve u stihovima. Kod pjesme o Jakšicu Dimi-triju ipak je priznao, da je nije naučio iz knjige, nego »málo od oca*. Dobar pjevač Rešd Alihadžič (vidi: Sjenica) navraéa se u Novi Pazar. Još su mi spomenulí slijedeée pjevače: Hasuma Kolašinca iz Kolašina u Crnoj Gori, kóji se je veé odavna doselio u Novi Pazar, U z b a 1 i j u iz Peštere, Vasa šoškiéa iz Vasojeviéa u Crnoj Gori, rezervnog oficira i ekonoma, Světa Po-k i m i c u, vlasnika kavane iz Raške u Srbiji. Ovaj pjeva kao Perunovič, koga je slušao na Krfu i s gramofonskih ploča. Osaonica, sqlo u opčini Štitari,11 kotár Novi Pazar ' Jerotije Veljovič iz Svilanova, opčina Štitari, seljak, roden g. 1873., nepismen, učio je pjesme od djeda i od Todosija Veljoviéa, seljaka, izmedu svoje 10. i 15. godine, dok je pasao ovce na planíni. Ne pjeva istu pjesmu dva puta u mjesecu, što znáči, da zna bar jednu za svaki dan. Od njega uče mládi pjevači samo guslanje, a pjesme iz pjesmarica. Petar Božovic, iz sela Rogatac, seljak, samouk, naučio je čitati od nekog susjeda, jer je to smatrao potřebním, da bi mogao učiti pjesme. Kod kuce nitko nije pjevao, no otac je volio gusle te mu ih je kupio iz želje, da mu sin postáné pjevač. Učio je kod predašnjeg pjevača Jerotija i od drugih starih Ijudi. Od Jerotija poprimio je naročito brže pjevanje (da brže tjeram), ali on pjeva »svojom arijom«. Njemu je dovoljno da sluša pjesmu tri puta (to je mnogo), a třeba pet puta, da je čita.vKad se kod pjevanja jednom zaustavio, ispričavao se, da je zaboravio. Predsjedník opcine je savjetovao, neka nam gusla bez pjevanja, na što su ostali primijetili, da bi ondá sasvim drukčije gudio. Sait L j a j i é iz sela Rogatac, musliman, seljak, najviše radí kao mlinar, ima 50 godina, nepismen; u porodici pjeva stariji brat, a on je počeo, kada je bio još malen (rekao je: »iz luda«). Usavršio se s 15 godina, slušajuci muslimanske pjevače iz Pazara, Peštere te iz drugih mjesta. Najviše je dolazio u njihovo selo Arif Karaleškovic i pjevao za vrijeme ramazana po kucama, Gusla lijevom rukom. Luka Vukovič iz Osaonice, umije pjesme i recitirati (pričati), zna napamet još mnogo starih pjesama, koje se uopče ne pjevaju ili samo rijetko. 11 Stitare IRečnik-imanik 458) ne slaže se s nazivom u samom mjestu. S j c n i c a, glavno mjesto istoimcnog kotara; za vrijeme turske v!adavine sjedište paše. Tamo se nalaze ruševinq tvrdave, koje ne imponiraju. Pjevači bili su pozvati u veliku dvoranu kotarskog ureda, u kojoj je sudio do g. 1912. turski paša. Pošto je bila obnovljena, u njoj se održavaju predavanja í zabave. Bez sumnje, imao sam da zahvalim crnogorskom kotarskom náčelníku na velikom broju pjevača. Šíma D ž a g a r i j a iz sela Miševiči, opóina Aljinoviéi, seljak, stár 79 godina, nepismen. To medutim nije dokaž, da zna pjesme samo iz usmene predaje, jer mu ih njegov sin čita. U porodici pjevao je stric (amidža). Pjeva od svoje 15. godine. Ovaj najstariji pjevač izabrao je pjesmu »Početak balkanskog rata«. Rešo Hadžic, koga ljudi nazivaju Aliadžié ili Alihadžié. On se pak odlučio za značajnije prezíme po ondašnjem ministru rata — Hadžicu. Potječe iz sela Gujiée, seljak je, ima 67 godina, nepismen. Pjevali su otac i ujaci, Hercegovci iz Gacka, od kojih je najviše naučio. Pjesme je samo slušao, počeo je pjevati mlád, s 10 godina. Otac mu je bio ímuéan (gazda), dolazili su mu gosti i prijatelji, te su im pjevali pjevači, kóji nisu išli begovima niti u kavane. Sam je istaknuo, da ne pjeva iz knjiga, kako to rádi omladina. Panto Milenkovié iz sela Gonje, jedan sat daleko od Sjenice, ima 55 godina, písmen, služio je kao narednik kod žandarmerije. Sretko Rajkovic iz Brnjice, opčina štavalj, seljak, ima 45 godina. Rašid A s o t i c, musliman iz sela i opčine Vapa, seljak, 50 godina, nepismen, sjedi na turski náčin. Ilija V r a n i č iz Čedova, opčina Vapa, seljak. Rajko Petrovié, podvornik osnovne škole u Sjenici, ima 28 godina; u porodici su pjevali djed, otac i stric. Naučio je mnogo od njih, vise nego iz knjiga. Dušan J e r i n i c iz Sjenice, seljak, ima 29 godina, učio je od svoje 12. godine; slušao je najprije nekog vojnika iz šapca — ovaj voj nik služio je vjerojatno samo vojsku u šapcu, jer tamo nemá pjevača — a kasníje i druge pjevače, najviše na »sijelima« u Sandžaku. Umije pjesme i iz knjiga. Sam je izradio gusle te sastavlja pjesme. Učitelj gradanske škole Tomovic je pričao, da je od 1910 — 1915. pohadao osnovnu školu u Rovců kod Berana u Cmoj Gori, gdje su ga otac ili ujak uveče molili, da im čita novině. On ih je čitao glasno, recitirajuéí ih na isti náčin, kao što su oni pjevali uz gusle. Tako isto je čitao Simi Džagariji (vidi naprijed) njegov sin. Ovaj učitelj otišao je g. 1923. iz Skoplja u katolički samostan . Letnicu, gdje se stanovníštvo iz Janjeva u Staroj Srbi ji sastaje na blagdan Velike Gospe (vidi pogl. III.) Uveče, na sijelu, neki su ga zamolili, da im čita pjesme, koje su oni odmah zapamtili i pjevali uz gusle. K a r a u 1 a, opčina Aljinoviči, kotár Sjenica Mujo B u r i c. musliman, naučio je pjevati od oca; pjeva samo kod kuée, ne íde drugima. P r i j e p o 1 j e, sjcdište mileševskog kotara (manastir Mileševo) U ovom kotáru organi vlasti nisu tražili pjevače. Zato sam dobio dragocjene informaci je s raznih strana. Tako mi je pričao osamdesetgodišnji Abdaga Bakarevic, kóji je prije 40 godina držao han, gdje su svračali muslimanski begovi i age, da je bio najslavní ji pjevač u Prijepolju Avdo Kalaba, pjevač, kakva nije bilo nadaleko. Dodao je o njemu: »S vilama je bio; bivalo, sada nemá«. Kalaba je sastavio i pjesmu o sebi. Veé se izgubilo vjerovanje u divná nadzemaljska bica, koj a inspirlšu pjesnike kao muže, ali ljudi još vjeruju u »šejtana« (davo), tako da ni jedan musliman ne bi ušao u kuču, u’ kojoj se pojavljuje. Opčenito se smatra, da su medu muslimanskim pjevačima najbolji Kolaáinci, t. j. doselje-nici iz Kolašina u Cmoj Gorí. Svako selo ima navodno svog pje-vača, pravoslavnog ili muslimanskog, naročito planinska sela i sela blíže Cmoj Gori, na pr. Babině, Brodarevo i dr. Stariji pjevači primili su pjesme usmenom predajom (po predanju), mládi iz knjiga, ali večinom su to još staré pjesme, što je shvatljivo na području, gdje je živalj pomiješan s muslimanima. Od pjevača, koje sam vidio, ni jedan nije bio porijeklom iz Prijepolja. Ahmed Mušovič, roden u selu Stričina, opcina Mojkovac, kotár Bijelo Polje, na granici Crne Gore, doselio se g. 1912. u Bi-jelo Polje, gdje živi i odakle odlazi kao radnik u Prijepolje. Ni otao ni djed nisu pjevali, te je pjesme slušao od »guslača«; učio je izmedu svoje 10. i 15. godíne; ne pjeva po kavanama, jer nemá dozvole. Uskracena mu je bila, kad je na pr. htio otici, kao pjevač, u Višegrad u Bosnu. Pjevao je u mladím godinama, a poslije, kad je financijski »propan«, dohvatio se gusala, no nemá svojih (stoje 80—120 dinara). Sreten Kuželj iz Negbine, zlatiborskl kotár, u bivšem okrugu Užice u Srbiji. Nova Varoš, sjedište istoimenog kotara Pjevače su pozvali u sokolanu. Neki se nisu rado odazvali, uglavnom zbog tóga, jer su se stidjeli. Taj nik Sokola je izjavio, da sví »seljací« pjevaju, ali ne naročito. Bečíraga Hadžibegovič, posjednik, kóji je zbog agrame reforme izgublo imanje, drži danas trgovinu (ducán); njegov djed bio je Hadžibeg paša. Beciraga ima 86 godina (prema izvodu iz matičnih knjiga »nufuz-teskera«), za vrijeme javorskog rata dobio je prve sijede vlasi (síjede dlake mu izbile), služio je osám godina u turskoj vojsci, u koj oj je bilo voj nika iz »cijelog svijeta«. Slušao je pjesme po kavanama i od muslimanskih seljaka; pjeva običan repertoár starih muslimanskih pjesama, umije i pjesme iz »Undurovine« (Madžarska). Sahranio je osám sinová, samo je još jedan na životu. Kada je pokopao 28-godišnjeg siná, ni je plakao, vec se tješio pjevajuci pjesme, a još i danas govori: »Bog je dao, Bog je uzeo«. Doživio je visoku starost, iako mnogo pije, na pr. katkad po litru rakije »na dušak«. Předa mnom iskapio je začas dva puta po 2 dcl. Radě Dulanovič iz sela Draževíči, sel jak, písmen, nauřio je pjevati od strica i djeda, kao i od drugih pjevača, zatim čitajuči iz knjiga. Počeo je izmedu svoje 12. i 14. godine, pjeva staré i nove pjesme, no poslije g. 1912. ni je mu došla do ruku nikakva pjesmarlca. Milan Rom and i é, koga djeca nazivaju Romanda, ali on svakako misii, da je prezime na -ié bol je. Roden u selu Draževíči, 2 km od Nove Varoši, sel jak od 27 godina, písmen. Pjesme je na-učio, što iz pjesmarica, što od drugih pjevača; pjeva nove i stalinské pjesme, vise je zapamtio starinskih, jer su se u školi pje-vale uglavnom starinske pjesme. Umije približno 20 pjesama. Novu pjesmu mora slušati dva do tri puta, a čita ti několiko puta, kada je želi naučiti. Pozná je mnogo novijih pjesama, no ni je ih još naučio napamet, ne može ih »tjerati« onako, kako su obja-vljene u knjígama. Kada neku pjesmu nauči, pjeva je vjemo; ako je ne nauči, ondá izostavlja ili dodaje po neki stih. Radě J o j i č iz sela Negbina, zlatiborski kotár u Srbi ji, živi u Novoj Varoši tek pet godina; nešto pjesama je slušao, nešto ih je primío iz pjesmarica. Prema obavješťenju Andrije Luburiča, sabirača narodnih pjesama, odlično pjeva Milan Borisavl jevíc, 80-godišnji starac, kóji je svršio trgovačku akademiju u Grazu. Příboj, sjedište istoimenog kotara, središte kraja »Stari Vláli« šerifaga Hazirovič iz sela Kalafati, opčína i kotár Priboj, sel jak. Ne zna, koliko ima godina. Kad je bio »javorski rat« (1875—1876), imao je veó troje djece. Oženio se sa 16 godina, ne-pismen je; u porodlci nitko nije pjevao, ali su dolazíli pjevaci u goste (na koňak). Najviše je slušao Soka Bešoviéa i neke manje poznáte pjevače. Dok je bio mlád, mogao je zapamtiti pjesmu, kad bi je čuo jedamput, a i danas bi je zapamtio, da je netko jasno pjeva. Pjevao je starinske pjesme, za svako veče u ramazanu ima 2—3 razné, dok novije ne zna. Prije je mnogo pio, ali je prestao, kad je ostario. Njegov susjed je slijedeci pravoslavní pjevač; nemá drugoga, ni Srbina ni Turčina. Bez obzira na vjerske razlike, oni su kumovi. Mirosav Derikonja iz Mažiéa, opéina Priboj, težak, 58 godina. Nije išao u školu, naučio je nešto čitati i pisati kao samouk; kod kuée nitko nije pjevao, slušao je pjesme od drugih Ijudi, najviše po »slavama«. Počeo je guslati oko svoje 16. godine, pjeva staré pjesme i poneke novije, gudalo drží lijevom rukom i hvata prstima desne ruke. Sinán Trbovic iz sela Miliješ, musliman, seljak, nepismen, slušao je pjesme od drugih pjevača, ne zna ih mnogo, Marinko Mijatovič iz Dobriloviča, seljak, 40 godina, pismen; čitao je pjesme iz starih pjesmaríca, dok nove nije ku-povao niti čitao. Neke staré pjesme je slušao; pjesmu zapamti, kad je čuje jedan do dva puta; .čita li je, třeba mu dva do tri puta. Pjesmu brzo zapamti, kad je pročita, buduci da kod pjevanja ne može, zbog buke, svaku riječ uhvatiti. Nikola P e t r o v i é, žandar, iz Rogatice u Bosni, ne zna nove pjesme. Kao dobar pjevač poznat je Halil L u g o n j a, musliman, kóji pjeva po pet sáti pjesme o Muju, Halilu i t. d. B u č j e, bučevska opéina Predsjednika spomenute opéine, Simu Koldžica, kóji je -sám pjevač, zatekao sam u kotarskom uredu u Priboju. On je u noci otišao preko brda, da skupí pjevače, zbog kojih smo se slije-dečeg dana vozili 40 km daleko u planině. Mihajlo Kol dž ič, iz sela Krnjača, seljak, 65 godina, zna napisati samo svoje ime, dok prezime ne umije. Ništa nije naučio iz pjesmarica; otac mu je pjevao, a slušao je pjesme i od drugih Ijudi. Jovan Ječmenica iz sela Krnjača, seljak, 66 godina. Kod kuce nitko nije pjevao, slušao je druge pjevače, najviše oca pre-dašnjeg pjevača. Zna čitati samo štampana slova, koja je naučio od svoje djece. U mladosti je slušao pjesmu samo jedamput, te bi je odmah zapamtio, dok je morao pročitati do deset puta, a da je ipak ne upamti. Za vrijeme svjetskog rata od g. 1914., bio je šest godina, što u vojsci, što u zarobljeništvu. Ni je uzeo gusle u ruke, niti je pjevao, pa ni na solunskoj fronti, gdje je čuvao bugarske zarobljenike. Jovan Lazarevic iz sela Zastijenje (službeno Zastenje), sel jak, písmen, u ratu protiv Austrije g. 1915—1918 bio je komita u Cmoj Gori i u svom krajů. Pjesme o starim junacima ni je na-učio iz knjiga, več slušajuči, dok pjesme o novim junacima zna iz pjesmarica. Za vrijeme borbi protiv Austrije on je s drugovima pjevao noču, kad bi negdje našli gusle. U šumu nosili su puške i bombě, ali nisu gusle. Dorde Janjuševič12 iz sela Zastijenje, sel jak, ima pri-bližno 66 godina, nepismen, pravi gusle. Simo K o 1 d ž i č, predsjednik opéine, sin Míhajla Koldžiča, písmen; kad je kazao, da ne' pije, stariji su ljudi primijetili: »Mi srno na to bili navikli«. Njegov otac í ostali pjevači obilato su pili. On je izgovarao jasno i završetak stihá. Dušan Radovič iz sela Krnjača, seljak, 30 godina, písmen, pjeva iz pjesmarica o Kosovskoj biči, kao i pjesme, koje je slušao. Predsjednik opcine je rekao, da postoje još dva naročito dobra mlada pjevača, kojí stanuj u na krajů opcine, tako da ih ni je mogao pozvati. Sastavci, žandarfrierijska stanica, opéina Sočice, kotár Priboj Todor Radovic iz sela Kruševci, kotár Vlasenica u Bosni, žandarmerijski narednik, ima 35 godina; učio je od oca i strica kao i od drugih pjevača, počeo je izmedu svoje 14. i 15. godine. Doselio se u Sandžak g. 1923. On misii, da nemá razlike u náčinu pjevanja u Bosni i Sandžaku; pri guslanju našijeduje modernistu Perunovica. U opčini Sočice sačinjavaju muslimani dvije treéine stanov-ništva, od kojih pjeva samo »po nekojí«, i to samo jedan dru-gome u društvu. Od poznatih muslímanskih pjevača nisu došli: Osman Ka 11ak, seljak, i Sulfan Muratovič, koje smatraju najboljima. U selu i opčini Zabrde, sjedište Severin, čekali su nas slije-deci pjevači, kóji su se medutim razišli, jer srno zakasnili: Emin Bajramovič, 68 godina, musliman, Borisav M a n o v i é, 65 godina, pravoslavac i šaban Hadžovič, musliman, izmedu 75—80 godina. Svi su seljaci; muslimani i pravoslavní pjevaju obično kod kuce. 12 Još danas možemo čuti riječ Janjuš, koju nemá Rj A; tamo je samo Janjuša (IV, 459). STAR A SRBU A1 Na zapadu, u Metohiji, ispitivao sam i crnogorske doseljenike, no to nisam rádio na Kosovu. Peč Osman Komarica iz opcine Berane, musliman, živi u Peci od g. 1912., bio je uposlen kod opcinske vage, služío pet godina i pet mjeseci u turskoj vojsci, zatím je bio dugo vremena gra-ničar na crnogorsko-turskoj granici. Kod kuce nitko nije pjevao; još u mladosti slušao je starije pjevače, naročito slijepca Čor Huseina (vidi: Noví Pazar). Počeo je pjevati oko svoje 20. godine, pjeva muslimanima i Srbima krajiške pjesme; sam ne umije sa-staviti pjesmu i ne poznaje nikog, tko bi to znao. Nije htio piti, kad je vidío, da ja pišem, ali inače se ne odriče piča, kako su mi govorili. Iako je tvrdio, da ne zna nove pjesme o odmetnicima, ipak ih pjeva. Drago Vasovič iz Istoka, opčina Trepča, kotár Andrijevica, u Cmoj Gori, doseljenik, stolar i seljak; pohadao je osnovnu školu jednu godinu, poslije je učio od mladé brače, koja su íšla u školu. Njegov je djed bio odličan pjevač, ali ga on nije slušao; u njegovu krajů se neobično mnogo pjevalo, najviše je naučio od bliskog srodnika Radoja Vasovič a, kóji j§ bio jedan od najboljih pje-vača. Pjeva od g. 1911., dakle od svoje 14. godine. Učestvovao je u ratu protiv Turaka g. 1912. i u kasníjim ratovima; pjeva crnogorske, kotarske, srpske i bugarske pjesme, od kojih je novije, oslobodilačke, naučio iz pjesmarica. Nasljeduje Ušéumlica, koga je slušao s gramofonslah ploča. D e č a n i, manastir Ivan Račic iz Vasojeviča, Slatina, kotár Andrijevica, seljak, doselio se g. 1918., svršio je četiri razreda osnovne škole. Kod kuče se nije pjevalo, slušao je pjesme od drugih, zaboravio je veé mnogo starinskih. Iz pjesmarica pjeva kosovske pjesme, a naročito novije crnogorske, kao i one o bugarskom i svjetskom ratu. Veko Vukovic iz Danilovgrada, pleme Bjelopavlici u Crnoj Gori, živi ondje od g. 1918., naučio je pjesme nešto slušajuči, nešto iz knjiga, Radivoje Milic, Crnogorac iz Orahova, pleme Kuči, kotár Podgorica u Cmoj Gori, nastanjen ondje od svoje 15. godine, dak osmog razreda gimnazíje. Otac je odličan guslar, ali nije pjevao. Gimnazijalac je tvrdio, da je pjesme samo slušao, ali je ipak pri-znao, da je 2—3 naučio iz knjiga. 1 Zapadni dio s Peci i Kosovskom Milrovicom připadali su Zetskoj banovini, Vučitrn, Mordvskoj, ostali krajevi i mjesta Vardarskoj. U selu K r u š e v c i živi veoma dobar pjevač Vukašin Tudorovi č, kóji medutim zbog bolesti ni je htio pjevati. D a k o v i c a Madun F a z 1 i j a, musliman, sel jak iz Morine, opčina Pono-ševac, kotár Dakovica. Od njegovih su pjevali djed i ujak, slušao je pjevače i u drugim mjestima; bio je i u • Skadru. Nepismen, pjeva od svoje 10. godine. Kad počne pjevati neku pjesmu, ne može je za vršití do prekosutrá. Kod fonografiranja pjevao je uz tamburu s dví je žice. Sastavio je pjesme za žene, dok junačkih nije. P r i z r c n, sjqdište šarplaninskog kotara Ognjen B a'j k i c iz sela Mušnikovo, opčina gornjoselska, seljak, radí u selu udal jenom četiri šata, a usto ima kuču u gradu; 35 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole. Otac ga je učio pjevati, kad mu je bilo 6—7 godina, t. j. kad je počeo pohadati školu, čemu su se prisutni čudili. Učio je samo od oca, a poslije je, u svijetu, slušao pjesme i od drugih. Do vol j no mu je bilo čuti pjesmu samo jedamput; čitao ih je vec u škol i i kasnije iz pjesma-rica; pjevao je najviše starinske pjesme. Znao je samo jednu pjesmu o Srpskom ustanku, koju je napola zaboravio. G. 1910. krenuo je u Ameriku, rádio je u tvomici u Indianopolisu, gdje je svake večeři pjevao svojim zemljacima; vratio se kao dobrovoljac g. 1917. Pjevao je uglavnom o rusko-turskom ratu, o balkanskom g. 1912. i bugarskom g. 1913., dok 6 svjetskom ratu ne zna ni jednu pjesmu. Rekao je: »što mi to třeba, kad sam se sam borio«. On ne voli nove pjesme, staň je su bolje; uopče misii, da je u starija vre-mena bilo bolje nego danas, kada víše známo, ali zato i više trpimo. Zaboravio je mnogo pjesama u Americi, smatra, da ih zna još 12—15, no dobro je primijetio, da nije posve siguran. Svakako ih umije više. Kao mnogo boljeg pjevača hvalili su njegova oca, kóji se tada nalazio u Skoplju. Milutin V uč ko víc, predsjednik opčine gornjoselske, seljak od 60 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole u Prizrenu. Pjevali su otac i stric, od oca kao i od drugih pjevača slušao je uglavnom starinske pjesme, koje i pjeva, a ne zna one o balkanskom ratu i svjetskom ratu. To je za mladé ljude. • Borde Stojkoviéiz opčine Ljubižda, seljak od 55 godina, pohadao četiri godine osnovnu školu, koju su seljaci sami podigli. Kod kuée nitko nije pjevao, slušao je druge pjevače, neke je pjesme naučio iz knjiga, no mnogo ih je zaboravio. Blagoje Jankovič íz sela i opčine Ljubižda, seljak od 32 godine, ima četiri razreda osnovne škole. Od svoje 10. godine počeo je učiti pjesme od starih seljaka. I otac mu je pjevao; njegove je pjesme vec zaboravio. Sada je počeo iznova te uči nove ratne pjesme, od kojih je neke slušao, dok druge zna iz knjige. Umije i mjesnu pjesmu o Nešiéu Kóji, glasovitom komiti na Babuni; postoje i druge sličné, no ni jednu ne zna dokraja. Todor Vukanovič, tajnik (delovoda) opcine Oče Za-gradske (tako je službeno, ja sam medutim čuo Očezagradske), roden g. 1903., te mu je 28 godlna. Završio je osnovnu školu i po-ložio ispit za taj nika, ima 10 godina prakse. Roden je u brdskom selu Lokvlca, gdje mu još živi rodbina, dok se on nastanio u Pri-zrenu. Pjevao mu je otac, a i djed, kako se govorilo. Pjevanje se prema tome přenosilo s koljena na koljeno. Počeo je od svoje 10. godine, slušao je pjesme, a dosta ih je i čitao. Prirodno je, da kod pjevanja nešto dodaje ili izostavlja; pjeva starinske pjesme. Za vrijeme ratova dobio je knjigu »Balkanski rat 1912«, ali o svjet-skom ratu zna samo jednu pjesmů, koju je slušao. Jusa Osmanovic, »musliman srpskí« iz sela Lokvice (službeno Lokvica). Star 70 godina, naučio je od starih ljudi, ponaj-više od nekih susjeda, ne zna čitati; pjeva srpski staré pjesme o Krajini. Orahovac, sjedište podrimskog 1.u prirodi«; i generál Zimonjič sa Cetinja pjevao je i gudio. šerif pjeva starinske, uglavnom »krajiške« pjesme. Kad je bio u Sarajevu u někom hanu, odvelí su ga u neku knjižaru, gdje je pjevao 10 pjesama po 30 do 40 »riječi« (vjerojatno stihova) za gramofon, alí nije znao, za koju firmu. Ibro (Ibrahim) Mušovič iz sela Vragolovi, opcina Rogatica, musliman, zemljoradnik, ima 53 godine, nije pohadao školu niti zna čitati. U kuču im je dolazio stogodišnji starac í pjevao »krajišničke« pjesme; slušao je i druge muslimanske i pravoslavné >čiče« (od Turaka i Srba). Od svoje 20. godine počeo je pjevati u selu, a u gradu gospodi u kavani, hotelu, gostioni, kad bi ga pozvali. Susjedi dolaze njemu u kuču, da im pjeva; uveče pjeva sam sebi. Zanimljivo je spomenuti, da prati lovce i da im pjeva. G o r a ž d e (govori se i G o r a ž d a, ali to je iz turskog vremena8), sjedište kotara Arso S t o j a n o v i č, pravoslavac, iz sela Popov dó, četvrt šata od Goražda, težak; otac ga kao jedinca nije htio dati u školu, ali je naučio čitati od sestře, kad mu je bilo 15 godina. Otac mu je bio pjevač, a on je počeo pjevati izmedu svoje 17. i 18. godine. Za vrijeme rata »zabacio« je pjevanje na nekih pet do šest godina, 8 Tako je objasnio Dr. G. Ružičič. jer je živio u čajniču na okupiranom području (preko Drine bili su Crnogorci), a u logorima-nisu mogli pjevati. Kao »momak« u čajniču nije ni pomišljao na djevojke. Naučio je pjevati od oca i drugih pjevača, ponešto iz pjesmarica, odakle je primio nove pjesme. Pjeva uglavnom starinske pjesme í misii, da ih zna dobro svega 10, što sigumo nije točno, jer je znao za věci broj junaka i dogadaja iz starih pjesama. Huso (Huseinbeg!) čengič iz Goražda, musliman, težak (ima polje, žito, voce), kome je oko 40 godina, ne zna točno, kada se rodio. Svršio je tursku školu (mekteb), zna éirilicu i latinicu. Njegov stariji brat je pjevao, od njega je i naučio pjevanje, ali i od »dosta ljudi svukuda«, po kavanama i kao gost po musliman-skim kuéama. Od pjevača ostali su mu u paměti Rašidbeg Herenda, Murat Paraéak, Hilmo žíga, a bilo ih je još vise. Počeo je učiti u 15. godini, od svoje 20. godine pjevao je sebi, ljudima (t. j. muš-karcima) i ženama u porodici, za vrijeme ramazana u kavanama i kucama; pjeva starinske, uglavnom krajišničke pjesme, koje je nazvao »krajině«. Ne umije pjesme o novim dogadajima, na pr. 0 balkanskom ratu, no zna, da postoje pjesme o pograničnim »čarkanjima«, kao što je borba Borišica Smaila s Crnogorcima, koja se vodila prije nekih četrdeset godina. Sjeéa se mnogih bo-gatih begova, kóji su gostili pjevače, naročito za vrijeme ramazana. Nije odlazio pjevati u druge krajeve, jedíno ga je pozvao stric Rustenbeg čengič u selo Bošínj, kotár čajniče, na jednu noč, da zabavlja goste. Danas ljudi veé nerado slušaju ratne pjesme; ovo tumači time, što su okusili rat (svaki ratove ogrizao, pa ne voli čuti). Za najboljeg pjevača smatra Ušéumliéa, podvornika kod suda u Plevljima, u bívšem Sandžaku. Huso čengič pjevao mi je g. 1924. u Boljaniéima, u Sandžaku, na granici Bosně.9 Rageb T u r u 1 j a iz Goražda, musliman, težak (ima sam polje), rodeu g. 1903., svršio je osnovnu školu. Kod kuée mu nitko nije pjevao, naučio je pjevanje od Fejzije Fejziéa, Osmana žige (imenovao ga Žigo i Žiga) i drugih na sijelima i u kavanama. Ne pjeva iz pjesmarica, ali bi umio, da ih dobije. Svoju umjetnost pokazuje za vrijeme ramazana najviše po kavanama ili odlazi príjateljima na poživ te príma novac i gošéenje. Begovi stavljali su na njegova konja razné darove, pa i odijelo, nisu škrtarili novcem. Salko S u d i é iz Goražda, musliman, »dunder (tesař) i pjevač 1 težak i čelar«, 40 godina, svršio tri razreda osnovne škole i turski mekteb. Njegov otac bio je pjevač. Salko mogao je odmah primiti -pjesmu, čim bi je čuo (mogao sam pobrati odmáh), kao u čajniču i u Goraždu, po kavanama i u seoskim kučama. Učio je izmedu " Vidi La poésie populaiře dpique str. 72, sl. 78. svoje 15. i 20. godine; od 20. godine pjeva za vrijeme ramazana u kavanama, na putu, kad je gost (na koňaku), a pozivaju ga u kavane i kuče, najviše po selima. Zvali su ga takoder begovi Duzmízbeg čeljo, Avdibeg Sijerčič i t. d., kojí su bili pažljivi (imali pažnju prema meni), razgovarali i pjevali s njim te ga darivali novcem i vezením maramama. Pjeva »starinske krajišnice«, a ni-kakve nove pjesme, nikad iz knjiga, iako je svršio školu, vec samo ono, što je primío od drugih pjevača. Ističe, da pjeva točno ono, što čuje (pošto čuo, poto i prodao). Risto Karadžič, pravoslavac iz okoline Goražda, pripadnik ove opcine. Pjeva nove i starinske pjesme iz pjesmarica. školski podvomik i drugi Ijudi su mi kazalí, da su veoma dobři pjevači: Sávo Jovanovié, kóji pjeva isključivo nove ratne pjesme tako dirljivo, da Ijudi pláču; u ratu je dobio četiri odliko-vanja (ordena), i Diko T e r z i é iz Jabuke, udaljene jedan sat od Goražda, kóji pjeva takoder ratne pjesme. I F o č a, sjedište kotara ' Smail-beg č e n g i c Ratajac, roden u Ratajima (on je rekao: u Ratajů) u maloj kuli g. 1876. Nazvao je sebe veleposjednikom, što je zaista i bio do agrame reforme, a sada »drži han«. Svršio je tursku školu u Sarajevu. Za vrijeme svjetskog rata služio je u austro-ugarskoj vojsci kao imam (svecenik), uglavnom u Alba-nijí. Djed i otac mu nísu pjevali; slušao je staré pjevače, najviše Omera Hasanbegoviča, kóji je pjevao njegovu ocu i dolazio mu kao gost (na koňak), na jednu sedmicu, na deset dana, u lov na divljač i na pecanje riba, te na sijela. Naučio je sve pjesme od drugih Ijudi, dok ih mládi pjevači uče iz knjiga. Pjevao je prije, dok je bio mlád, od svoje 25.—40. godine, ali nikad ni je tražio, kome ce pjeva ti, vec su k njemu dolazili, da ga čuju. Vec godinu dana nije imao gusala u rukama, te sam ga morao dugo molití, da bi mi zapjevao, što je b io naročito uživanje za mene, jer se fina, begovska kultura očitovala i u njegovu pjevanju (vidi fono-gram 19&1—72). Nije se dao fotografirati, a nikada u životu nije bio fotografiran, buduci da to zabranjuje njegova vjera, »jer nemá našega sveca (t. j. Muhameda) nigdje na slici«. Ne pije alkoholna pica, pa ni sodu. Pamti dobro tradicije svog visoko feudalnog roda u Ratajima, gdje je Bečir-paša, — kóji je poginuo sa dva siná u biči »pod Ozijom« u Rusiji, u ratu protiv Katarine Velike, — sa-gradio visoku kulu od jedanaest katova. Priča dalje zanimliivo o svom stricu Smail-agi čengiéu, junáku epa Ivana Mažuranica, o čijoj je pogibiji ispjevao pjesmu njegbv barjaktar Ahmed Bauk (pjesmu čuva sin Džemal), zatim o sinu mu Dedagi čengicu, te 0 drugim rodacima. I od njega sam čuo, da su Hajdar-beg čengié 1 Ali-paša otišli posli je okupacije Bosně i Hercegovině u Carigrad, gdje su održavali svaki petak selamluk. Kod Hajdar-bega ušču-vala se bosanska nošnja kao i pjevanje uz gusle, uz tamburu pa i uz violinu na »debelu strunu« (cemane). Od Smail-bega čengíča sam saznao, da ima mnogo muslimanskih pjesama o borbama protiv Crnogoraca i čak o pobuni protiv Austro-Ugarske g. 1882. Dušan J ok o v i é, pravoslavac iz opcine Dragočava, njegov je otac bio porijeklom iz Cme Gore; zemljoradnik, 38 godina. Otac mu je pjevao íz pjesmarica starinske i nove ratne pjesme. Jokovič je »spjevao« pjesme o tome, što je doživio u ratu, naročito na tali-janskoj fronti od Soče do Plave, gdje je bio uvijek medu prvima u »šturmbatal j onu«. Ni je ih zapisao, nego ih nosi u glavi. Drugi jpjevači, medu koj ima Jovo Dosic íz Dragočave, preuzeli su pjesme od njega. Risto E 1 č i č iz opcine Foča, gostioničar, prije je bio težak; pjeva lirske i junačke pjesme samo iz pjesmarice. čudnovato je, da ga ljudi hvale kao najboljeg pjevača (prvi pjevač), iako ne zna ni jednu cíjelu pjesmu, jer ih je zaboravio. Svakako se njima svida njegov glas i náčin pjevanja. U s t i k o 1 i n a, kotár Foča Adem-beg č e n g i é, musliman, drži kavanu, pored tóga je zemljoradnik, veoma siromašan; zatekao sam ga na poljskom radu. »Misii«, da ima 63 godine; prestao je da pjeva prije 15 godina, kad je »ostario«. Pjevao je starinske pjesme, dok je no vije »slabo« znao; drži gusle u s voj oj kavani, alí nije mogao uz njih pjevati, jer nemaju struně, tako da je morao pozajmiti druge. Pričao je, kako se najprije neobično uplašio, kad je pao u cmogorsko zaro-bljeništvo, ali poslije se ugodno sječao tog dvomjesečnog boravka. Major Rajo Laban iz Dečana (Polimlje), zamolio ga je u Foči, da mu zapjeva, što hoce. Pjevao mu je sve starinske pjesme, koje je znao, kasnije je ponavljao (povratio, obnovio), pjesme, koje je major ízabrao. Bilo mu je dobro »uz rakiju i meso«, a major je sam zapjevao: »Vrijeme kule gradi niz Primorje, vrijeme razgra-duje«. Jednog pjevača iz okoline Foče upoznao sam pod Durmitorom. To je bio pratilac antropogeografa Dr. Branimira Gušica (docenta za bolesti uha na zagrebačkom sveučilištu) i njegove žene, Omer-aga Čampara iz Tjentišta, kotár Foča, musliman. Zna čita ti, dobro piše. Njegov otac je pjevao, on je počeo od svoje 17. godine, primio je pjesme od drugih pjevača, dok je iz knjiga naučio samo několiko novijih. Ilija Simovič je prema podacíma A. Luburica odličan pravoslavní pjevač u tom krajů. O c r k a v 1 j e, opčina u kotáru Foča Miloš Ninkovič. Njegovi přeci su se doselíli prije sto godina iz Trebinja u Hercegovini. Ima 30 godina, nije polfadao školu, ali zna dobro pisati; naučio je pjevatí kod kuée, gdje je pjevao njegov otac i neki žandar. Ninkovič pjeva na sijelima starinske i nove pjesme, koje je naučio iz pjesmarica, pa i šaljive. Prošao je sve ratove, borio se i na talijanskoj frontí. K a i i n o v i k, ispostava kotara Foča Predsjednik ispostave Kulundžié pjeva iz pjesmarica, naročito iz »Kosovske osvětě«. Milan š k r b a r iz opčine Kalinovik (spomenuo je, da opčina ima 4.293 stanovnika), težak, roden g. 1896., nepismen. Njegov otac bio je dobar pjevač. On je učio pjevanje, kada je išao trbuhom za kruhom po Bosni, Hercegovini i Albaniji, a kasnije u vojsci. Kao njegov otac, tako i on pjeva obično staré pjesme, koje je slušao od drugih; nove ne zna, jer ih nije umio pročitati iz pjesmarica. Trifko K a I a j d ž i é iz sela Vihoviéi, opčina Kalinovik, težak, roden g. 1872., čita slabo, i to samo štampana slova. Mnogo je putovao, slušao je staré pjevače, od kojih spominje Marka i Mitra Mandiéa, te Vasu Gojanoviča i modernistu Petra Perunoviéa na svadbi kralja Aleksandra u Beogradu. Od Perunoviéa nije mogao medutim preuzeti pjevanje. Govori u stihovima, sam sastavlja pjesme, ali ih nije dao štampati, niti ih je zapisao; u njima přikazuje neobično težak život voj nika, proklinje Vuka Brankoviéa, te napada austríjsku vládu. Učestvovao je na pjevačkom natje-canju u Sarajevu, ondá kad je pobijedio Ušéumlié (g. 1924?), koga su drugi pjevačí uzimali za uzor. Pjevao je zdravicu generálu Smiljaniéu, kóji se s njim rukovao; ovu zdravicu izabrao j$ takoder za fonografiranje (fonpgram 1931—76). Vaso Lalovié iz sela Vihoviéi, opčina Kalinovik; přeci (pradjed i čukundjed) bili su mu porijeklom iz Cme Gore. Roden g. 1880., 52 godine, nije pohadao školu, naučio je sam málo čitati. Kod kuée mu nitko nije pjevao, naučio je od drugih pjevača, od kojih spominje kao bol je: kuma Jova Nišiéa, strica (amidžu) Mitra Lalov éa, Gavra Kokiéa, Vasa Gojanoviča (ovaj je bio i učitelj predašnjeg pjevača), koga su smatrali prvim medu njima. Pjeva starinske pjesme, ne zna novije, ali čita ipak málo »Kosovsku osvětu« i druge pjesmarice. Njegovi prijateljí pjevaju, dok ima piéa (dok je mokro), a on sam govori: »Suho grlo ne može ni viknutí«. Meša Ahmedhodžič, musliman iz sela Vrhovina, opčina Kalinovik, udaljenog 18 km; težak, ne zna čitati. Tražeéi posao po Sarajevu í Hercegovini, slušao je pjevati najvise Crnogorce. Zna »svake« pjesme, krščanske i turske, u mjesecu ramazanu i u drugo vrijeme pjeva u gostionama (han, birtija!), kavanama, na sijelima, na muslimanskim i krščanskim zabavama. Pjevao je i »gospodi« kao Ali-begu čengiču i Smail-begu čengicu u Foči, kóji ga je gostio cijeli tjedan, te mu nije dopuštao, da ode. Priča, da su mu drugi u Sarajevu čítali pjesme. Pjeva i pjesme o po-sljednjim ratovima, ali se ravna prema publici, t. j. paži, da li je muslimanska ili krščanska. Káže, da se može lako okrenuti pjesma (lako je prevrnuti) i Králjevic Marko »može pobijediti i biti pobi-jeden«; njemu je samo stalo, da ne dobije batina. (nek me ne uda-raju). Očevidno bio je to čovjek otrgnut od svog korijena (franc. déraciné), te se ne čudimo njegovoj tvrdnji, da može, ako želíte, pjevati na sedám načina (znám ja, ako hocete, na sedám). T r n o v o, kotár Sarajevo Dorde Vlaški iz Trnová, selo Tošiči, roden g. 1862., težak, nije pohadao školu, naučio je málo čitati i p'isati izmedu svoje 30. i 40. godine. Njegov otac je pjevao, on je naučio od pjevača Pera Ninkoviča i Laze Gojanovica; pjeva starinske pjesme, ne zna nove, jer ne može čitati zbog slaba vida. Dok je bio mlád, bilo mu je dovoljno da čuje pjesmu samo jedamput, pa bi je odmah »primio«. Učestvovao je na natjecanju u Sarajevu i bio nagraden knjigom. Vládo Aškraba iz Trnová, težak, nije pohadao školu, zna čitati. Njegov djed, porijeklom iz Hercegovině, kao i otac, bili su pjeva či, te je naučio od njih, a i od drugih. On i susjedi slušali su i muslimane, kojih ima 45% u opcini, a muslimani slušaju »i nas«; nekadašnji antagonizam izgubio je svoju oštricu. »Mi síječemo Tur ke, a oni Srbe, mi se sve smijemo, kada srno zajedno«. Bio je na natjecanju u Sarajevu, pa dobio knjigu. Vaso Vítkovic iz Trnová, težak, 17 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole. Otac, kóji je bio dobar pjevač, rodom je iz Trnová, dok se cjelokupno stanovništvo doselilo iz Hercegovině i Crne Gore. Pjesme je zapamtio od drugih pjevača, pjeva starinske i nove; učestvovao je g. 1924. na natjecanju u Sarajevu, gdje je dobio kao nagradu veliki ep Laze Dimitrijevica »Kosovo«, odakle uči pjevati staré pjesme. Na moje pitanje odgovorio je, da bi mogao sam nešto sastaviti (ponješto bi znao ispjevati). Nikola Aksentič iz Trnová, težak, 24 godine, svršio osnovnu školu; kod kuce mu nitko nije pjevao, ali su držali gusle. Naučio je najviše od Dorda Vlaškoga (vidi naprijed), pa i od drugih, osim tóga iz knjiga, iz »narodnih« pjesmarica. Ima više mladih pjevača, kao što je on. HERCEGOVINA G. 1913.1 putovao sam isključivo po Hercegovin!, dok sam g. 1931. obišao samo malen dio, na dalmatinskoj granici kod Met-koviéa. Ljudi su mi mnogo pričali o pjevačima, neke sam i vidío. Humac, franjevački samostan kod kotarskog grada Ljubuški Markulin (Marko) Bandu r iz Hardomilje, katolík, težak, roden 1877., ne zna čitati. Pjevali su mu otac i brat, kóji su ráno umrli (ja ostao nejakí); naučio je pjesme od »guslača« i iz Kačiéa, odakle su mu drugi čítali. Kao i mnogi katolíci, u ovom i u drugim krajevima, nosio je i on fes, pa je netko iz publike primijetio: »Zgodan je kao hajduk s fesom«. Č a p 1 j i n a, kotár Stolac Željko Pij evac iz čapljine, težak, bio je u gostioni, aii, ni je htio pjevati. Dok su u kavani »Zagreb« tražili gusle, javio se Marko J e 1 č i č, kóji pjeva u nedjelju u gostionama ljubavne pjesme, no »slabo o junacima«. Stanko B r k i č priča, da njegov 99-godišnji otac, kóji je ne-písmen, pjeva još danas, te zna veoma dobro oko 50 pjesama. če-tovao je protiv Turaka i ispjevao pjesmu »šarac Mahmudaga I Markovic Stjepan« (u pjesmi je bilo Stipan). Niko Brkič, pomocník u kavani, pjeva; njegov brat, Mirko Brkié, odličan je pjevač. , Doma n o v i č i, kotár Stolac Osman L i z d e, musliman iz Domanoviča, sel jak, samouk, pjeva za vrijeme ramazana po kavanama starínske pjesme, a nove iz knjiga; slušaju ga i pravoslavní i katolíci. ,G. 1929. sudjelovao je na pjevačkom natjecanju u Sarajevu. Ovaj musliman propagira sokolsko društvo u desetercu, na pr.: Jer se širi sokolská ideja, Prihvatila svaka provincija, Naša cijela gorska Sloven!ja. Stjepan Zelenkovič iz Domanoviča, pravoslavac, učestvo-vao je na pjevačkom natjecanju u Sarajevu g. 1929. i u Skoplju. 0 katoličkom proštenju došao je u Metkovió Mitar Puhalo iz sela Opliclci,2 pravoslavac, 56 godina, svršio tri razreda osnovne 1 Vidi moj spis Bericht iiber eine Reise zum Studium der Volksepik in Ro-snien und Herzegowina im J. 1913. (Sitzungsberichte der Kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil.-hist. Klasse, 176. Band, 2. Abhandlung). 2 Tako sam zabilježio. Rcčnik-imenik (str. 323) ima Opliciči, Rj A (IX, 70) Opličiéi. % škole. Naučio je pjevati od starijih pjevača kao i iz knjiga; pjeva 0 novim ratovima, zna toliko pjesama, koliko ima dana u godini. Od mnogih katoličkih pjevača, koje su mi spomenuli, navodím slijedece iz kotara Ljubuški: u selu Hardomilje, opčina Humac, živi pjevač »prve vršte« Dane Boras (k?) i Ante Grbavac, kóji su bili u to vrijeme sa svojim stadom »u planin!«. Ističem, da nemá ní jednog prikaza pastirskog života u planinama katolické Hercegovině, u koj ima nisam ni ja bio, iako sam se vise puta spremao, da posjetim pastire tih krajeva. Osim prve dvojice nalaze se u opčini Humac još ovi pjevači: Jakov M i 1 a s i Božo Dědič. U selu Radišiči živi Ivan Marié, u Crnom selu Martin Mucié 1 Barbarič. U Crvenom Grmu ima mnogo »guslača«, ali nisu »sigumi«. Petar Petrušié, 80-godišnji župnik u penziji, u samo-stanu Humac, primijetio je na to: »Ima ih dvije stotine, koji.znaju guslati«. U cijelom Posušju, čuvenom zbog svojih odličnih pjevača, smatrao se ondá na j bol jim Ivan Kováč, kóji je dobio g. 1929. prvu nagradu na pjevačkom natjecanju u Sarajevu. U Rakitnu'* nastao je cio ciklus pjesama o Stjepanu Řadičů, vodí hrvatske* seljačke stranke, koje su se taj no pjevale po privátním kučama. U G r u ž u kod Dubrovnika pjevao je u gostioni Jova Lečica, gdje se' skupljaju hercegovački pjevači, Pero I m e r, katolík iz sela Dračevo, opéina Andrun, kotár Stoíac, kome su 33 godine; svršio je osnovnu školu. U svom repertoáru ima staré pjesme, o Kralje-viéu Marku, kotarske i t. d., po jednu pjesmu za svaki dan u go-dini. Veoma dobro pjeva šaljive pjesme, mni je í sam pjesmu »iz-misliti, ispjevati«, na pr. o torné, kako mu je pobjegla žena (po-četak: Iz kuče mi pobježe lisica) prije dvij,e i po godine, kako je prodao dvije kuče i trecu »oborio«, da žena ne može u njoj žívjeti. Pitanje je, da li je sve bila istina, ali neki prisutni musliman iz Hercegovině mnogo ga je zbog tóga korio. Pero Imer sastavio je medutim i ozbíljnu pjesmu o smrti Stjepana Radiéa, koju je često pjevao i hrvatskom narodnom poslaniku iz Hercegovině N. Preki, kóji je bio neko vrijeme ministar. Po svršetku pjesme, za koju je bio bogato nagradivan, svi su prisutni plakali. 0 OlVik Rakitna (mjesto Rakitno), kóji donosí VI. Marinkovič (Rcčnik-imenik). r,i je uopče poznat. CRN A GORA C e t i n j e, nekad prijestolnica Crne Gore , ч Lakié P a j o v i c iz plemena Vasojeviéa, živi na Cetinju vec 56 godiňa, stár 71 godinu, kočijaš pokojnog kralja Nikole, samouk, naučio je slova, da bi mogao čitati pjesmarice. Učio je převáti vec kao dječak, slušajuči djedove, stričeve i starije pjevače, ali je više »primío« iz knjiga, odakle su mu i drugi čítali. Lakše je učio t pjesme, kad ih je slušao; počeo je pjevati izmedu svoje 13. i 14. godine, pjevao je seljacima, kasnije kralju Nikoli, ministrima, vojvodama, i to staře pjesme, kosovske, o Kraljeviču Marku, pa kotarske i krajlške, ali naročito cmogorske, štampane í neštam-pane. Sad nemá više volje da uči nove pjesme, no kod kuče pjeva djeci i unucima, da »primaju«; oni sami ga nagovaraju: »Ajde dědo, da pjevaš«. Labud Simovic s Cetinja, pekar, 26 godina; pjevali su mu otac, stričevi i čitavo »bratstvo« Simoviča iz plemena Cucá. Na-učio je i od drugih guslara te iz knjiga. Lakše prima, kada sluša pjesme. Pjeva starinske, uglavnom crnogorske pjesme. Marko (Muho) Asovic s Cetinja, ali je roden u Spužu. Njegov je otac bio Turčin, kao što sam saznao od njegova učitelja Stanka Mitroviča (vidi: Podgoríca), i majka mu je bila Tur kin j a, no nosila je uvijek crnogorsku nošnju. Marko je kršten u právo-slavnoj crkvi. Ima 36 godina, živi več 29 godina na Cetinju,1 po zvanju je kováč. Učio je pjevati na Cetinju od starih guslara več od svoje 6. godine, umije i čitati pjesmarice; od 17 godina pjeva po kavanama i kucama; učestvovao je na pjevačkom natjecanju u Beogradu g. 1927. i u Skoplju g. 1929., gdje je dobio četvrtu nagradu. Njegove pjesme bile su snimljene u Beogradu na gramo-fonske ploče. Pjeva staré i nove pjesme, »Smrt majke Jugoviča« zna iz školské čitanke. Od novih pjeva doduše pjesmu o dolasku králj a Aleksandra g. 1925. u Cmu Goru, dok o balkanskom i svjetskom ratu ne pjeva; umije samo pjesmu o ultimatumu Srbi ji. Petar Petkovic, polícijski činovnik iz Dubrovnika, nalazio se ondá na oporavku na Cetinju; roden u Farmacima, opéina Lješkopoljska, kotár Podgorica. Ima 40 godina, svršio je osnovnu i podoficirsku školu. Njegov ujak bio je dobar pjevač; počeo je učiti od malena, s 15 godina pjeva več javno. Otišao je u Ameriku, gdje se oženio u Kalifomijí. G. 1914. pjevao je u Americi u srpsko-hrvatskim kolonijama, vratio se u domovinu sa svojom obitelji i dva brata, koj a su kasnije poginula u svjetskom ratu. Služio je kao dobrovoljac u lješanskom bataljonu. Posli je rata želio je, kao i drugi pjevači, da se istakne u javností. tidruženje Cmo-goraca namjeravalo je da ga pošalje u Englesku, te mu izdalo svjedočanstvo, da je pjevao g. 1929. »na opšte zadovoljstvo« u Beogradu. Pjevao je najviše crnogorske pjesme iz »Gorskog vi-jenca«, »Srpskog ogledala«, »Junačkog spomenika«, »Kosovske osvětě« i o rusko-japanskom ratu. Nije pjevao o balkanskom i svjetskom ratu, jer u Americi nisu postoj ale takve pjesmarice. Navodno je málo pjesama, koje nije slušao ilí učio. Primjeéuje odmah, ako neki guslar ne pjeva »tačno«. 1 Govori se jedino na Celin je, na Cetinju. Rj A I, 775. Na Cetinju sam se převise oslanjao na privatnu pomoč, tek kasnije sam saznao od pjevača Labuda Simoviča, da se tamo još mnogo pjeva. Spomenuo je ove pjevače: Filipa Perunovica, činovnika banovinskog ureda, kóji mi je dao opšime informací je 0 svom bratu pjevaču Petru Perunovióu, zatím Nikolu Dukano-viéa, financijskog inspektora iz plemena čeva (čevljanin), Jaková Niko lič a, Čevljanina, bivšeg policijskog pisara, Marka 1 Iva Lazova Martino viča, sel jaké iz sela Bajice kod Cetinja, Milutina Popoviča, učitelja iz sela Don ji Kraj, opčina Cetinje, i Jova Stojanoviéa, banovinskog činovnika. Naveli su mi još Lazu Stankoviéa iz plemena Čekliéa. Najbolji pjevači králja Nikole, kóji je sam dobro pjevao i guslao, bili su u godinama 1896—1899 Pero Begov Ivanovié, iz plemena Kuča, Niko Filipo vié, barjaktar iz Dobrskog Sela, Opčina Cetinje, Stojan Rado vanovié iz Zagarače (na gra-nici Čeva), Stanko Mitro vié, kóji mi je dao gornja obavještenja. Prema mišljenju Pera Pětko viča bili su najbolji pjevači za vríjeme kralja Nikole pop Milo J o v o v i č, kóji je poginuo kod Nikšiéa (ima pjesma o njemu), Pero Begov (podudara se s izjavom St. Mitroviča) te pop Risto Vukčevié iz Lješanske nabije. Podgorica, do g. 1879. pod turskom viašcu, sjedište kotara Mirko Boškovié iz Kolašina, pikolo u hotelu »Imperiál«, 14 godina, otišao iz Kolašina g. 1929., nemá ni oca ni majk^, svršio je četiri razreda osnovne škole. Pjevali su mu djed, otac »i svi naši». Počeo je" učiti izmedu svoje 10. do 11. godine, sluša-juéi i čitajuéi pjesme, najviše one, koje je pjevao njegov djed. Zna ukupno 10—12 najrašírenijih pjesama, stvarno ih umije više; uglavnom ga zanimaju nove, na pr. pjesma o posjeti kralja Aleksandra Crnoj Gori g. 1925. Stevan M. Radusinovič iz Podgorice, ima 23 godine, gradevinar, pored osnovne škole svršio je i dva razreda gimnazije. Otac, djed i ujak bili su mu pjevači; od niih je učio kao i od nekih drugih; počeo je pjeva ti od svoje 8. godine, před publikom od 9. godine. Pijetko pjeva na siielima, po kavanama, jer ima posla; pjeva veéinom staré crnogorske pjesme, koje je primio od pjevača, dok je nove naučio iz knjiga. Radone Mirkovié iz Nikš'éke župě, tek godinu dana činovník financijske direkcije u Podgorici, 35 godina, svršio tri razreda gimnazije. Kod kuée mu nitko nije pjevao, izuzev ujaka; slušao je píesme na sijelima, učio ih zatim iz kniiga. Počeo je pjevati ukuéanima od svoje 12. godine, a javno izmedu 15. i 20. godine; voli staré pjesme, kotarske, kosovske i neke odlomke iz »Gorskog vijenca«. Velimir L a z o v i c, učitelj iz Podgoríce, iz plemena Kuča, roden g. 1900., svršio učiteljsku školu u Danilovgradu. Slušao je oca i druge pjevače, počeo se ba viti pjevanjem, kad mu je bilo 20 godina; pjeva staře i nove pjesme, ali sigumo ih ne zna mnogo. Janko Dragičevic, zvaníčnik kotarskog ureda, ima 35 godina, iz Podgorice; pjevao je polako, monotono, bez izraza, no razumljivo. Publika je bila pristrana govoreci, da ništa ne vrijedi. Radovan Petrovič iz plemena Kuča, mašinista. Kod kuče nitko nlje pjevao, slušao je guslare. Pjeva drugima i po kavanama tek póla godine, najviše nove pjesme, koje je naučio iz knjiga cmogorskih »narodnih pjesnika« Radovana Trebješkog, Mičmia Pavičeviča i drugih. Stojan D u r i š i č, učitelj iz Podgorice, Lešnjanín, (na póla puta iz Podgorice u Cetinje), pjevao je iz »Srpskog ogledala« »Boj na Tmine« g. 1776. tako kao što se pjeva u selu. Novák Ivanovic, bivši plsar2 političke úpravě, iz plemena Kuča, 29 godina, položio je maturu u Podgoríci. Njegov je otac pjevao mnoge pjesme, buduči da je imao osobit dar pamčenja, ali nije znao guslati. Pjevao je i stariji brat, koga su za vrijeme nje-gove bolesti posjecivali susjedi, medu njima i pjevači, tako da Ih je Novák slušao, kad bi od je ven Iegao (iz hal jiná); imao je za to, kao i drugi pjevači, »naročitu volju«. Pjesme je samo slušao, nije připito ni jednu íz knjiga, iako je školován. Pjeva uopce samo u íntimnom društvu. Došao je k nama u kavanu-gostionu na poživ Dr. Veljka Petrovica, sekretara Velikog suda u Podgorici. Pjeva staré kosovske i kotarske pjesme te novije pjesme svog plemena Kuča i druge crnogorske; najnovije pjesme o balkanskom ratu málo poznaje. Misii, da su kotarske pjesme najbolje. Stanko Mitro vlč sa Cetinja, od g. 1895. služio je u cmo-gorskoj žandarmeriji, umirovljen je g. 1922. U Podgorici živi tek godinu dana, na glasu je kao pjevač. Roden g. 1875. u selu Markována kod Cetinja, iz plemena čeva, samouk. Naučio je pjevati u sus jednej kuci od strica, kome je stalno zalazio, kao i od drugih pjevača, zatím je uzimao u ruke pjesmarice, odakle je čitao i pjevao; počeo je od svoje 14. godine. Drži da zna 1.200 pjesama. Čitao je takoder »istorije«, ali ne poznaje Kačiča. G. 1923. otišao je u Rim i u Francusku, pa pjevao u Parizu, gdje su Francuzi rado slušali pjesme o borbama protiv Turaka, pisali o njemu te objavili fotografiju »srpskog narodnog guslara« u »L’Humanité«. Vratio se g. 1927. Dordije Vukotič iz plemena Pipera, u Podgorici živi od g. 1895., svršio je osnovnu školu, počeo tamo pjevati od svoje 9. go- 2 Písař značí u Crnoj Gori, a naročito u Srbi ji, upravnog činovnika u srnislw pripravnik. ISO ISO dine kao dak na proslaví sv. Savé. Kod kuce nitko ni je pjevao, • učio je od staríjih ljudi u selu. Pjesme, koje sluša od drugih, slabo pamti, učí doslovce iz knjiga, da bi »se znao snaéi«, ako što zabo-ravi. Kóji put promíjeni samo riječ ili red riječi. Simo Krstovic iz Zete, podrespicijent financijske kontrole. Vukalica Markovič, težak, iz Zete, živi u Podgorici. Nije došao ni pop iz K u č a, kojí veoma dobro pjeva,3 pa ni neki musliman. S p u ž, do g. 1878. turska tvrdava, danas opčina kotara Danilovgrad Blago R a d e t i č iz Spuža, iz plemena Pipera, zemljoradnik, rádi sve poslové, pa ima od tóga kruté prste; 53 godine, zna čitati štampana slova. Djed i otac (svecenici) bili su pjevači kao i rodáci; počeo je pjevati izmedu 12. i 13. godine, u javností sa 16 godina. Starije pjesme naučio je slušajuči, a nove čitajuéi; staré smatra boljima. Voli pjesme o ratovima, zna ih u svému 30—40. Dušan Nikolin Vukicevič iz Novog Sela kod Spuža, dak četvrtog razreda gimnazije u Danilovgradu, roden g. 1913. »Volju« za pjevanje imao je več od svoje 10. godine, počeo je pjevati před drugima, kad mu je bilo 15 godina. Njegov otac nije dobro pjevao. Dušan zna priličan broj pjesama iz švih ciklusa, bíra takve, koje mu se svidaju; nove pjesme pročita dva puta, te ih uči doslovce kao za deklamaciju, dok staré uči u glavnim potezima, pa nešto izostavlja ili dodaje. Pjeva staré i nove pjesme prema žel ji publike; u nove ubraja pjesme od 1912. g. Danilovgrad, sjedište kotara Saopčíli su mi, da su tu samo dva dobra pjevača. Prvi je E r a k o v i č, kóji živi u mjestu udaljenom jedan i po šata, te nije mogao doci, jer je bio zauzet. Veoma je dobar pjevač Durišic, kojí stanuje u blizini, ali se ovaj dan, kad sam stigao, nalazio na sajmu u Podgorici. Neki muslimanski intelektualac nije htio pjevati, jer je bio u žalosti. N i k š i č, sjedište kotara, mali grád u crnogorskoj Hercegovinl kóji je pripao g. 1877. Crnoj Gori. U srednjem vijeku zvao se Onogošt. Poslije odlaska Turaka naselili su se u gradu Hercegovci, Bokelji i Zatarjani (kraj iza Tare). Veliki broj pjevača objašnjava se time, što je Nikšié zaista centar epskog pjevanja. Ňjih su potražili mještanin i salcupljač narodnih pjesama Andrija Luburič, učitelj, zatím predsjednik 3 G. Sýkora ne spominje ga u svom izvještaju »O národním pevačima u Kučima i' Crnogorskom Primorju« (Ppnp II, 261). opcine i profesoři gimnazije. Neki pjevaei su se sami prijavili, kad su čuli, da če biti fotografirani i fonografiraní. Primjeéujem, da. nisam uzeo podatke o svim prisutnim pjevačima, jer nisu mogli (na pr. stari Andrija Vujačič iz Nikšiča: »nemam grla«) ili nisu htjeli pjevati. Iz samog Nikšiča potjecao je neznatan broj pjevača, večina ih je bila iz obližnjih mjesta i udaljenih krajeva. Nikšié - Danílo šobaj ió, predsjednik opcine, koga srna tra ju za dobrog^ guslara. Njegov stric je bio Maksim š o b a j i é, pjesnik i izdavač narodnih pjesmarica »Kosovska osvěta« i »Slavenska sloga« (vidi pogl. X.). Zanimljivo je, da se nečaku svida više »Slavenska sloga«, gdje se přikazuje rusko-turski rat, nego »Kosovska osvěta«, koj a opijeva noví je borbe Cmogoraca i Herce-govaca za oslobodenje. Milan M a n d i č, opčinski stražar; njegov se otac doselio iz Gacka u Hercegovin! g. 1882. Svršio je osnovnu školu. Pradjed, djed i otac bili su pjevači, Milan je počeo pjevati izmedu svoje 7. i 8. godine, kad su ga zvali u kavane kao »miloga dečka«. Staře i nove pjesme slušao je i učio iz pjesmarica. Dorde š abovié; njegov otac, porijeklom iz Plevalja u San-džaku, nije pjevao. Po zanimanju je mesar, svršio je osnovnu školu. Pjevati je počeo učiti s 18 godina od drugih ljudi; nove pjesme je čítao u pjesmaricama. Radě Stefanovié iz Nikšiča, otac mu je rodom iz Neve-sinja u Hercegoviní. Potporučnik u p., roden g. 1887. Učio je pjevati od oca i stričeva, málo pjeva, nešto je primio iz knjiga. U Srebrenici u Bosní upozorili su me na Radovana Bukáno v i é a iz okoline N kšiéa (mjesto Miloče? Miloviči?), starca od d2 godine, kóji još »jako« pjeva i zna navodno 2000 pjesama. Nisam zabilježio podatke o pjevačima Veljku šakotiéu i stud. fil. B a n o v i é u, iako sam ih fotografirao. Zupa Nikšidka, p!eme istočno od Nikšiča Boško Korač, zemljoradnik, 49 godina, psmen, bivši predsjednik župske opčine, Naučio je pjevati od ujaka, dok otac i djed nisu pjevali; slušao je seljake, do vol j no mu je čuti pjesmu samo jedamput, da je odmah zapamti. Pjesmu o pogibiji Vuka Lopušine pročitao je samo jedamput, pa ju je znao. Počeo je pjevati oko svoje 11. godine. Obřad šurbatovié iz sela Bršno, sel jak, 40 godina, písmen, iako je školu pohadao samo jednu godinu. Kod kuée nitko nije pjevao, slušao je pjesme od drugih seljaka i stari jih ljudi, dok je čuvao ovce. Pjeva pjesme iz knjiga kao i vlastite. P j e š i v c i, pleme, koje broji přibližné 750 kuca i 3.700 stanovnika4 Miloš Nikčevič, opčínski stražar u Nikšiču, roden g. 1890., písmen; počeo je pjevati u svojoj 21. godiní, zna staré i nove pjesme, najviše iz pjesmarica. Andrija Roganovič, zemljoradnik, ima 41 godinu, svršio je osnovnu školu, počeo pjevati, kad mu je bilo 15 godina. Zaviša Jovanov Nikčevič, seljak, stár 72 godine, svršio je četiri razreda osnovne škole u Nikšicu, borio se g. 1875.—1878. kao i u balkanskom i svjetskom ratu. Kod kuóe imali su uvijek gusle; ctac je držao kraj ceste kavanu, u koju su dolazili pjevači iz Pivě 1 Drobnjaka. Počeo je pjevati s 15 godina, zna toliko pjesama, koliko ima dana u godini. (Ljudi su govorili, da ih umije više od hiljade). Kod pjevanja mu je smetalo, što ima kratak dah i málo zuba. Vidak Zavišin Nikčevič, sin predašnjeg. Blažo Nikčev.ié iz sela Stubica (Pješivci izgovarao je Plješivci, s umetnutim 1)> seljak, 35 godina, svršio četiri razreda osnovne škole. Kod kuée su pjevali otac, rodáci i susjedi; počeo je pjevati izmedu svoje 15. i 20. godine. Pjesme je slušao i čitao iz knjiga; poneku pjesmu sam »izvede«. Dimitrije Lakševié iz sela Zagora, seljak, državni cestář, ima 25 godina, svršio osnovnu školu. Njegov otac, dva strica i susjedi pjevali su, ali on je naučio pjesme jedino iz knjiga. , Jovica V u č í n i é, seljak, stár 72 godine; pjevali su mu otac i stričevi. Počeo je pjevati, kad mu je bilo dvadeset godina, naučio je i od drugih pjevača, a najviše iz knjiga. Umije pjesme iz »Ko-sovske osvětě«, dok o novim ratovima ne pjeva. Marko Nikčevič iz sela Stubica (i on je govorio Plješivci), seljak, 25 godina, svršio je četiri razreda osnovne škole. Pjevali su njegov otac i stričevi, počeo je od svoje 18. godine, uči uglavnom iz knjiga. Opština Tr'ebješka, opčina nazvana po vrhu (glavici) Trebjesa kod Nikšica. Pripadnik opčine naziva se Trebješanin Milivoje Kontié íz sela Straševina, 25 godina, svršio je dva razreda osnovne škole. Pjevali su njegov otac i stric Ilija Kontié, kóji je bio poznati guslar. Počeo je pjevati g. 1926., kad je imao 21 godinu, jer mu se svidjelo, kako stari guslari pjevaju. Umije nove i vlastite pjesme, sam sebe naziva »národním guslarom, pjesníkom«. Prije nego što je zapjevao, ispio je dva jaja, nije htio rakije. G. 1928. odslužio je vojni rok, u Dubrovniku pjevao je oficirima i »dobro prošao«. 4 Nar. enc. III, 480. četko Jankovié, seljak, 25 godina, ima tri razreda osnovne škole. Ni otac ni stric nisu pjevali; slušao je druge pjevače, počeo je s 15 godina, učio je iz knjiga, naročito iz »Srpskog ogledala«. O Kotarima, o koj ima se tako mnogo pjeva u Cmoj Gori, samo je čuo od drugih pjevača, no on više voli cmogorske pjesme te pjesme o balkanskom i svjetskom ratu. Petár Boskovic iz sela Straševina, svršio je drugi razred gimnazije, otac mu je seljak. Roden je g. 1917., ima 13 godina; kod kuče nitko ni je pjevao, ali su držali gusle, koj ima, su se služili gosti i susjedi. Počeo je pjevati od svoje 6. godine, od 7. išao je u školu, slušao je pjevače, posli je učio pjesme iz knjiga. čuo je pjesme o uskocima, dok je pjesme o srpskim junacima iz vremena oslo-bodenja čitao. U zanatskom domu pjevao je na dan sv. Savé, a u gimnaziji dačkom udruženju uskočko-hajdučke pjesme (Ropstvo Stojana Jankovica, Mali Radojica). Zna 15—20 pjesama, medu njima i novu o pogibiji Franja Ferdinanda. U školi ima veoma dobré ocjene, ali učitelj pjevanja, Rus Horizontov, tuži se na njega, da nemá sluha za obično pjevanje, da ne umije čak ni skále, íako pjeva ili recitira pjesme uz gusle. Dobro gusla, ali pjeva převise brzo, tako da su ga delegát ministarstva prosvjete i drugi Ijudi upozoravali, da pjeva sporije i glasnije; uprkos tome prelazio je nepřestáno na brži tempo, ali je ipak označavao stavke, ističuči neke stihove ili mijenjajuci glas. U svému ostavljao je ipak utisak djeteta. K r s I a c, selo kod Nlkšiča Miljan5 B a n o v i č, seljak, samouk, zna dobro čitati i pisati; ima prema podacíma A. Luburica. fenomenalno pamčenje. Pročitao je mnogo pjesmarica i zapamtio točno tekst pjesama (tekstualno). Umije i mnoge pjesme drugih guslara, koje nisu štampane, najviše od svog oca šunde; djed i pradjed bili su takoder pjevači. A. Lu-burič hvali njegov jezik i stil. Pjeva »prilično«, ali u guslanju je pravi umjetnik. Iz plemena Drobnjaka: Jovo Jošanovic, 52 godine, živi 11 godina u Nikšiču, samouk. Slušao je staré pjevače i Tanasija Vucica, te čitao pje-smarice. Pratio je sve dogadaje počevši od g. 1914., uglavnom pjeva iz »Srpskog ogledala« i nove pjesme o balkanskom ratu. Pjesmu o smrti Smail-age čengiča čuo je najprije od Nedjeljka Kekiča, no takvih i sličnih pjesama je više, medu kojima i pjesma »Udar Ded-age čengiča na uskoke 1847.«. 5 Andrija Luburič, kóji je zapisao od njega 12 pjesama i 3 odlomka, te ga prikazao kao jednog od najboljih pjevača, piše Milan. (Zapisi Ili. 96). Oba oblika su obična (Rj A VI, 704). Radě Jošanovic, brat predaánjeg, stolar (tišler!), 45 go-dina, naučio je čitati i pisati zbog svog zanata. Počeo pjevati od svoje 16. godine; kod kuée držali su uvijek gusle. Pjesme je naučio uglavnom slušajuči, neke je primio iz knjiga. Radě A1 e k s i č, unuk Mirka Aleksiča, kóji je »posijekam sabljom Smail-agu čengica, bivši policijski činovnik, ima 36 go-dina, gusla lijevom rukom. Nikola Poleksíc (došao na sajam), seljak, svršio četiri razreda osnovne škole. Pjevao mu je otac, kóji je znao dosta starih pjesama, pa i stričevi. Slušao je neke staré pjesme, dok je vecinu naučio iz pjesmarica. Iz p'emena Pivě: četko Golubovičiz sela Orah, težak, trubač, roden g. 1848., stár 82 godine, prošao je sve ratove od g. 1875.—1878. Gusíao je svako veče u v.ojsci; ondá je otpadalo na dva bataljona sa 1200 vojnika preko 300 guslara, dok bi ih danas bilo samo 50. Pored epskíh »voli ženske pjesme«. Iz p'emena Banjana: Petar Krsto Koprivica, bolničar banovinske bolnice u Nikšiéu, roden g. 1885. Otac, djed, pradjed i stričevi bili su pjevači. Počeo je pjevati s 14 godina, pjeva kao Banjanin na svoj náčin (imam svoj náčin), zna málo stárl jih pjesma, vise pjeva nove. Bio je veoma dobro odjeven, imao je zlatan lanac i mnogo zlatnih zuba. Iz plemena Cucá: Miloš Roganovič, potpukovnik, potomak kneza Rogana iz Gorskog vijenca, roden g. 1881.; preselio se u Nikšič prije několiko godina. Počeo je pjevati od svoje 13. godine, jer je vidio, da je onome, tko pjeva, otvoren svíjet. Iz p’emena Céva (Cevljanin): Mašan Ilijin Dukanovič, seljak, roden g. 1877., nepismen. Pjevali su njegov otac, stric i rodáci; počeo je pjevati izmedu svoje 10. i 12. godine, sve pjesme je naučio slušajuči; bilo mu je dovoljno, da Ih čuje jedamput ili dva puta. Pjeva staré crnogorske pjesme. Grahovo, crnogorsko od g. 1858 Milko Bulajíc, učitelj u Grahovu — nisam zabilježio, odakle je — roden je g. 1889. Otac i ujaci prilično su dobro pjevali; on je počeo nastupati od svoje 10. godine kao dak osnovne škole na školskim zabavama. Pjesme je primio od pjevača te iz pjesmarica; medu novije pjesme ubraja one počevší od g. 1875.—1878., ne umije pjesme o kasnijim ratovima. Njegovom »žánru« najviše odgovara pjesma o početku Srpskog ustanka (Buna na dahije). Za fono- grafiranje izabrao je medutim »Plač sestře Batričeve« iz Gorskog vijenca Petra P. Njegoša (fonogram 1930-67). Drugi pjevači i po-znavaoci národně epike obilježili su kao »kuriozitet«, da ovu »tužba-licu« pjeva uz gusle, koju inače pjevaju samo žene (vidi pogl. VI.) bez instrumenta. N^vesinje u Hercegovin! Sava Zurovac,« vojni penzioner, bio je barjaktar u neve-sinjskom ustanku g. 1875., dok je u ustanku g. 1881.—1882. bio harambaša. Nepismen je, počeo je pjeva ti izmedu svoje 10. i 15. godine. Učio je od pjevača iz Gacka, Nevesinja, Mostara i Konjíca u Hercegovini. Pjeva pjesme švih ciklusa. S a v n i k, gradič, sjedište kotara na podrúčju plemena Drobnjaka Pětko Vukovič iz Dobrih sela, težak, 43 godine, naučio je od drúgih čitati i pisatí. Djed, otac i starija brača bili su pjevači; njegov otac, dobar pjevač, držao ga je kod pjevanja na krilu. Počeo je pjevati od svoje 12. godine, više je učio pjesme slušajuči nego iz knjiga; neke novije primío je- iz »Srpskog ogledala«, svega. ih umije pedesetak. U ratu je bio »četni pjevač«, t. j. pjevač u četi od 150—200 ljudi, u kojoj je bilo 10 pjevača, ali jedan od njih ipak »najljepše zna«. Bio je naš pratilac te se brinuo o konjima, kad srno jahali u žabí jak i natrag. Nikola Jovanov Bu ž i č, čiji su se přeci (starinom) zvali Ku-jundžic, iz sela Previš, kapetan I. klase, komandir drobnjačkog bata-ljona u crnogorskoj milici ji (njegov otac bio je takoder komandir drobnjačkog uskočkog bataljona). Roden g. 1871., svršio šest razreda gimnazije, dvije godine podoficirske i tri godine oficirske škole na Cetinju. Učestvovao je u balkanskom i svjetskom ratu — nazvao ga evropskim —, u kojem je bio ranjen; za vrijeme okupaci je spasio mu je češki liječnik nogu, tako da je nisu morali amputirati (1916). G. 1918. bio je kao zarobljenik u Jemnicí u Moravskoj, o čemu priča s oduševljenjem, gotovo u stihovima. U Previšu, gdje sam ga posjetio u novo sagradenoj kuci, pokazivao mi je odlikovanja i medalje svog oca i svoje, kao i talisman (amaj-lija) s čudotvornom íkonom Bogorodice, koju su nosili otac i on u ratu. Kao komandir nalazio se uvijek u prvim redovima, nikad se ni je krio, opisao je živo boj na Mojkovcu na sam Božic g. 1915. Kad sam bio kod njega u posjeti prije podne, pio je kávu, rakiju i držao »zdravice«. Arsenije Jovanov Ruž ič, mládi brat predašnjeg, poručník u p. (u Bukovici, kamo srno stigli zajedno jašuči na konjima, nazvao ga je neki stanovnik juzbašom — kapetanom), inače e Njegova rodaka Jovana Zurovca, bivšeg hajduka, sreo sam g. 1913. u Mostaru. Vidi La poésie populaire épique str. 42, si. 19. zemljoradnik i posjednik. Jedan od njegovih sinová je inženjer u Beogradu, drugi je oficir u Sarajevu. Guslao je veoma tiho te pjevao divnim poetskim jezikom; naročito živo je slikáo Vilu.7 Mihajlo Růžic, najstariji brat predašnje dvojice pjevača iz Previša, zemljoradnik, ima 78 godina. On se još vise približio seoskom náčinu pjevanja nego njegova brača. Marko Mihajlov Růžic, sin predašnjeg pjevača iz Previša, sel jak i šofér, svršio dva razreda gimnazije. Mladic od 21 godine, pjeva na isti náčin kao i njegov otac, ali ne umije dobro guslati. Andrija Růžic, sin Arsenija Ružiča, 21 godina, sel jak, vratio se iz vojské. Prema izjavi A. Luburiča dobro pjeva u šavniku pop ž u g i č, koga medutim nisam sreo. Nemam bilježaka o pjevačima-učiteljima živku Pekiču i Jovanu Poleksiéu, koje sam fotografirao. Obojíca su bez razloga imala lose mišljenje o pjevačima iz porodice Ružiča. Dok srno jahali u Bukovicu, sreli srno na putu oko 200 ljudi, kóji su radili na »kuluku«; naravno, pri tome su se više svadali nego radili. Objasnili su mi, da je od ovih 200 ljudi jedna trecina, ili bar jedna četvrtina pjevača. U kavani.u Bukovici od 12 gostiju ni jedan ni je znao pjevati, samo je jedan umio guslati, ali mnogi su kritiziraii pjévače. Ní Tanasije Vucic ni je prorok u svom zavi-ěaju, navodno je Mašan Uščumlié u Pie vij ima bolji. Zabljak, opčina u kotáru Savnik, na gianici Sandžaka žandarmerijski narednik javio mi je, da je jedan od najboljih pjevača, Milosav Radovič iz Pivě, kod njega u zatvoru. Pet muškaraca, medu njima večina bivše komité, udružili su se te písmeno zatražili od Nikole Stevoviéa, bogatog »kmeta« (za-mjenik starješine) iz sela Podgora, 5000 dinara. Sastavljač pisma mu je obeéao svoju pomoc riječima: »Ne boj se ništa, ja sam ti sablja o pojasu«. Uhvatili su četvorícu, dok je pěti pobjegao. Ljudi su počeli odmah govoriti, da je pismo bilo podmetnuto, da je to podvala, te su Radovič i njegova družina bili oslobodeni zbog nedostatka dokaza. Nakon několiko dana upoznao sam tog pjevača u šumi, na cesti, dok su ga žandari vodili na sud u Níkšic. Milosav R a d o v i č iz Borkoviča (Piva), ima 42 godine, naučio je u školi čitati i pisati. Otac, djed i brat bili su pjevači, te su kod kuče držali gusle. Počeo je pjevati kao dječak izmedu svoje 10. i 15. godine; pjeva staré pjesme, naročito crnogorske, kotarske i one o Srpskom ustanku, te novije, na pr. o nadvojvodi Ferdinandu, dok druge ne zna. Složio je svoje vlastite »pripjevke« uz pjesme; 7 Vidi moj člnnak u Revue des études slaves XIII, str. 44. ne bi mogao sam »sastaviti« pjesmu. Knez-kralj Nikola posjetio je g. 1875. u Pivi njegova djeda, kóji je ispjevao o tome pjesmu; ovu je kněz odobrío. Počin je ovako: Sastali se od Pivě uskoci, U Crkvici, u pustu planinu. Milosav je odbio, da ga fotografiramo s puškom, jer ni je na slobodi, ali je ipak pristao po nagovoru zapovjednika straže, Slovenca. Milan žugic, zemljoradnik iz Jezera, selo Novakovlč, roden g. 1900. Nitko od njegovih ni je pjevao, počeo je pjevati kao pastir (čoban) od svoje 13. godine, slušao je i starije Ijude na sijelima. Pjesme je preuzeo iz knjiga, ali ne sve, naročito ne kotarske. Nove pjesme kao »Dolazak králja Aleksandra u Crnu С-oru« je teze upamtitl nego staré, jer su u srokovima (rádi štiková). Sakupljači šaulic i Luburič nisu zabilježili od njega pjesme. Milutin š i b a 1 i č iz Žabljaka, stár 98 godina, rodák pred-sjednika opcine, bio je barjaktar na svadbi kralja Aleksandra. Novica šaulic zapísao je najvise pjesama od njega.8 Gušič ga je meni spomenuo kao najboljeg pjevača u žabljaku. Pjeva na j bol je kotarske pjesme, te divno slika tursku djevojku. Radovan Obradovič iz Podgore, sela blizu žabljaka, písmen je; pjeva staré pjesme, několiko novíh, sve predratne (t. j. prije svjetskog i balkanskog rata).. Milován Arděsilié iz Pašine Vodě, umije oko 100 pjesama, ali ne gudi; iako ne zna čita ti, drži knjigu před sobom, kao da čita (takva pjevača sam slušao i u samostanu Visovac u Dalmaciji). Pjeva, kao da usto gusla i curlika (zgrokne) kao vila. Dva mlada učitelja pričala su mi, da on zna oko 200 pjesama, no seljaei tvrdé, da ih zna 300. Putuje po cijeloj Jugoslaviji, bio je i u Americí. Jakov Stijepoviéiz Pašine Vodě, zna čitati i pisati. Pjesme je naučio dijelom slušajuči, díjelom iz knjiga; može čitati samo štampane pjesme, nipošto pisane. Stevan Badnjanin iz Podgore, stár 70 godina, ispjevao je několiko pjesama, koje želi izdati. Kao dobři pjevači bili su mi još imenovaní: Obřad Milic, stolar u Žabljaku, rádi u Sandžaku, písmen; slušao je druge pjevače te je primio iz knjiga starinske i nove pjesme; vecinom pjeva starinske. Miro Karadžič, trgovac u žabljaku, pjeva starinske i nove pjesme, a najviše uskočke; pjesmu nauči, makar je čuje samo jedamput. Raso Jakšic, sel jak, mladic od 25 godina, pjeva uglavnom staré pjesme. 8 Srpske nar. pjesme I, 1 (Beograd 1929) (cir.). Dušan Vukovič, stolar, iz Motičkog Gaja kod žabljaka. Jagoš Durkovič, krojač (šnajder), dobro gusla, ali ne pjeva. živan Novosel, sel jak, »spjevava« pjesme. Pujo D a c i č, iz sela Vřela, opcina žabljak, í njegov sin Novák D a c i č, kóji umije sve očeve pjesme. UPašinoj Vodi upoznao sam pjevača iz roda Vuka Karadžič a. Bašo Mijov Karadžič; njegovi su se přeci doselili prije 80 godina iz Petnice u Pažinu Vodu. Star 76 godina, srednjeg rasta, pleéat, te podsjeóa na Vuka Karadžiča. Imuéan je, gazda, kojí posjeduje 300 ovaca. Bio je tri dana u svatovima (u svatové) prije-stolonasljednika Danila na Cetinju. Guslao je naročito u mladím godinama, kad »mu je djevojka bila milá«. Govori veoma slikovito; pltao me je na pr. za ženu, a kad sam mu rekao, da je mnogo mlada od mene, uskliknuo je: »Starome vuku mlado jagnje«. Boško Karadžič iz Pašíne Vodě umije da »ispjeva« šaljive pjesme o dogadajima na svadbama. K o! a š i n, gradič na rijeci Tari, kóji je g. 1878. pripao Crnoj Gori. Turci su se iselili djelomično več g. 1863., a na njihovo mjesto došli su pripadriici susjednih plemena (Moračarfi, Róvčani i dr.) Bogié B a k i é iz sela Ravni, Donja Morača, zemljoradnik, roden g. 1911., ima 18 godina. Svršio četiri razreda osnovne škole. Kao dječak nasljedovao je oca te počeo najprije guslati, poslije pjevati, i to od svoje 12. godine. Sve pjesme zna iz knjiga, několiko ih je preuzeo od oca. Staré pjesme ga ne zanimaju. Stevan Radosinovié (vidi: Podgorica). Drago Drljevié iz sela Ravni, Donja Morača, oficir u p., roden g. 1866.; svršio je osnovnu školu. Kod kuée nitko nije pjevao, naučio je kao dječak kod ovaca od drugih ljudi, pjeva staré pjesme, osobito crnogorske i kotarske. Najviše voli ratne, »gdje se liva krv«. »Spjevao, sastavio« je sam »pripjevke« i »svršetke« pjesama. Milován Radojeviéiz sela Plana, Lipovska opéina, majstor kamenorezac i zidar, roden g. 1876., samouk; braéa i susjedi su ga podučavali. Počeo je pjevati u svojoj 12. godini, usavršio je pje-vanje slušajuéi staré pjevače, naročito pokojnog Radovana šabova Božiéa, Vukašina živka četkoviča i druge; neke je pjesme preuzeo lz pjesmarice. čuo je preko pedeset pjesama í više od stotine pro-čitao, mahom o ratovima Crne Gore, Srbije, o rusko-turskom i evropskom ratu. Sam sastavlja; jedna njegova pjesma »Crnogorski Prírodnjak« je štampana g. 1908. u Americi u Oaklandu, Calif. Druge pjesme ostale su u rukopisu. Sam sebe naziva »národním pjesnikom«. Antonije četkovič, profesionální pjevač, ništa ne rádi (tako govore o njemu), invalid, kóji je izgubio nogu na Bardanjolu, kod Skadra. Prije je bio seljak; pamti sve ratove, koje je vodio knez-kralj Nikola počevši od g. 1861., spominje Bar, Ulcinj, Spuž i t. d. Sve je čuo i vidio na svoje oči; pjeva crnogorske pjesme iz »Srpskog ogledala«, »Gorskog vijenca«, »Kosovske osvětě«, íz »Balkánské carice« kneza-kralja Nikole kao 1 pjesme o balkanskom i svjetskom ratu. Sam sebe naziva »pjesnikom srpskog naroda i oslobodenja«.. Božidar Jankovic iz sela Ravni, Donja Morača, 13 godina, roden otprilike g. 1916. ili 1917. a njemu se činí g. 1912. Zanimljívo je, da mladic, kóji je svršio četiri razreda osnovne škole, ne zna godinu svog rodenja. Počeo je pjevati u svojoj 10. godini, naučio je najviše od oca i od druglh seljaka; pjeva pjesme, koje je slušao ili naučio iz pjesmarica. Iz knjiga preuzeo je vise pjesama, uglavnom starije; novije ne zna, jer je siromašan (siroče), pa ih ne može kupiti. Pjevao je tako tibo, da ga nismo htjeli fonografiratí, što ga je uvelike zaboljelo; kod fonografiranja »se osokolio« te ie pjevao naročito dobro, tako da su prísutni izjavili, da je najbolji. Mašan Dulovic, seljak iz sela Trnovica, opcína Gomja Morača, svršio je četiri razreda osnovne i dva razreda žandarme-rijske škole. Roden g. 1905. Počeo je pjevati od svoje 7. godine, ali se tóga točno ne sjeca. Od njegovih nitko nije pjevao; naučio je od drugih pjevača iz svog kao i iz susjednih sela starinske i nove pjesme, neke ipak iz pjesmarica. Pjeva uglavnom iz Njegoševih djela. Zna i pjesmu o pogibiji Franja Ferdinanda te novije štam-pane pjesme ernogorskih pjesnika do dolaska kralja Aleksandra u Crnu Goru (g. 1925.). Dobro pjevaju još Máto B a k i č, Ivan D r 1 j e v i c í dr. Kao što vidimo, došla je samo nekolicina od 11 pozvatih pjevača, što je razumljivo s obzirom na dalek put, kóji su morali prijeci. Božidar Jankovič pješačio je pet sáti. Jedan od pjevača primijetio je, da ni polovina nije bila obaviještena, jer bi inače svi rado došli. Radovan R a d o v i č, pješadijski pukovnik u p., pričao je zanimljivo o biči na Mojkovcu i o ernogorskom ratovanju, koje je opisao u »Ratniku«. Ne voli ni jednu od novih pjesama, jer svaka prístrano opijeva svog junaka, pojedina plemena Ui svoje istaknute ljude. Pjesma »Boj na Glasincu« pjeva i o njemu, iako,tamo uopce nije bio. Andrijevica, sjedište kotara, mali grád u dolini Lima, razvija se od g. 1877., nakon piiključenja Crnoj Gori'. Stanovnici potječu večinom iz Vasojeviča, najjačeg trnogcrskog plemena, koje i danas administrativno pripada kotarima Andrijevica i Berane9 t , Miladin M i 1 a č i é, rodom Kuč. Roden u selu Kralje, uda-Ijenom 4 km od Andrijevice. Zemljoradnik i služitelj okružnog suda. Naučio je málo čitati; počeo je pjevati izmedu svoje 8. í 9. godine, najprije je učio od starijeg brata i od pastira, a zimi na sijelima. Umije samo málo pjesama, oko 10, jer nije písmen, ali jer je í zaposlen, te ne stiže da ih sluša. Zanimaju ga samo pjesme o tome, kako su se stárl bořili, kako su sjekli glave. Dušan D e d i é iz Andrijevice, krojač, ima 23 godine, svršio je osnovnu školu i dva razreda gimnazije u Beogradu. Počeo je pjevati tek prije póla godine, iako je volio gusle (imao sam volju za gusle), koje su držali kod kuče. Otac, djed i stričevi bili su pjevači, koje je rado slušao več od svoje 12. godine. Razlog, što je tako kašno postao pjevač, leži u tome, što je žélio upoznati stáru povijest (starevine naših), pa je stoga slušao pjesme. Učio je málo svirati po notama u zanatskoj školi. Dosad je naučio 10 do 12 pjesama, možda i više, ali ne savršeno; znao bi ih još, da »je bez posla«. Arso Arsenijevič, vlasnik kavane i bivši predsjednik opčlne; ima 64 godine, ne zna datum svog rodenja, jer se to ondá nije pisalo. Otac je lijepo guslao, no nije pjevao, dok je stariji brat bio pjevač. Arso bi slušao pjesmu samo jedamput, te bi je odmah prmio; naučio je kod kuče iz pjesmarica čitati i pisati. Počeo je več u djetlnjstvu, u svojoj 10. godini, guslati i pjevati. Prije navr-šetka svoje 15. godine pjevao je več před ljudima, te umio preko 50 pjesama, koje je sada več zaboravio. Pjevao je uglavnom crno-gorske pjesme, pa i kosovske, kotarske, o Srpskom ustanku i o rusko-turskom ratu. Ne zna nove pjesme o balkanskom i svjetskom ratu. Medutim sam sastavlja, te je poslao na dvoř u Beograd pjesme o posjeti kralja Aleksandra Crnoj Gori g. 1925., četiri čestitke prigodom rodenja treéeg siná i kraljeva rodendana g. 1930., na čemu su mu zahvalili; uputio je još dvíje čestitke kralju, što je »uništío« ustav i preuzeo vlast u svoje ruke. Kao veoma dobar pjevač poznat je i Jevrem L e k i é, težak, písmen, kóji pjeva staré i nove pjesme.10 9 Berane posjetio sam več g. 1924. Vidi La poésie populaire épique, str. 66—69, sl. 68 i 69. 10 O drugim živim i umrlim pjevařima piše M. S. Lalevič, Za pesmom po Vasojevícíma (Ppnp II, 243—260, naročito str. 256—260). M u r i n o, opcina polimska, kotár Andrijevica Ljubomir šoškic, narednik u bívškoj crnogorskoj vojsci, roden g. 1885., písmen, svršlo je podoficirsku školu. Kod kuée pjevali su stric i djed, a on je počeo, kad mu je bilo 15 godina; slušao je staře i nove pjesme, i one, koje nisu štampane; neke je primio iz pjesmarica. Umí je 3—5 pjesama o svjetskom ratu, ukupno zna »na stotine«; mnogo je zahoravio, jer rádi na polju. Radě Zogovíc, zemljoradnik, težak, iz sela Murino, ima 41 godinu, svršio je osnovnu školu. Otac i djed, koga ne pamti, pjevali su, zatím stric i susjedi, od kojih je kao i iz knjiga primio staré i nove pjesme; zna ih sto tánu, sada ih je nešto »izgubio«, jer rádi na polju, no zimi ih se opět prisjeca. Tek u Péči čuo sam za Bogdana Zogovica, iz sela Masnica, opčina polimska, seljaka, bivšeg vodníka národně vojské, kóji veoma lijepo pjeva uz gusle, ali kóji sada nemá víše toliko poleta, jer je opterečen porodicom. »Sastavio, ispjevao« je toliko pjesama o balkanskom ratu, da bi ispunile cijelu knjižicu. Ništa ní je objavio. Plav, málo crnogorsko mjesto u kotáru Andrijevica, s muslimanskom večinom, koje je posli je balkanskog rata pripalo Crnoj Gori Amza šamanovi é, musliman iz Plava, sel jak, 35 godina, nepismen. Otac i djed su pjevali, naučio je guslati od oca još u ranom djetinjstvu (na koljenu) i od susjeda. Mora dvaput slušati pjesmu, da bi je upamtio. Pjeva srpski starinske i novije pjesme, ličke i kotarske, dok ne zna crnogorske o ratu g. 1912. Bojo Guberinič, pravoslavac, težak, roden u selu Seoce, opcina Andrijevica, preselio se u Plav prije sedám godina, nepismen je. Njegov otac, stričevi i susjedi bili su pjevači. Pjevanje mu se svidjelo, buduéi da »hrabri« ljude u borbí protiv Turaka te da djeluje i na lijepe djevojke, koje se ne bi udale za mladiče, da nisu junáci. Obično pjeva starinske pjesme. Učestvovao je u ratovima, no ratne pjesme ga ne zanimaju. Sam bi mogao ispjevati nešto, što je vidio, na pr. sváde susjeda, satirične pjesme, što je medutim opasno. Radosav Vučetíc iz Velike (na turskoj granici), koj a je g. 1878. pripala Crnoj Gori. Kapetan I. kl. u p., 40 godina, svršio je oficirsku školu na Cetiniu, počeo je pjevati kao »dečko« prije nego što je pošao u školu. Pjevao je pjesmu »Mučki napad Bugara na Srbe«, koju je sastavio Radule Novičevié iz Plava, te je nastao spor oko tóga, da li je pjesma štampana, kao što su neki tvrdili. U národu živi znatan broj još neobjavljenih pjesama; tako ima u Velikoj mnogo lokalnih, jer su se tamo vodile neprekidno borbe protiv Turaka sve do oslobodenja. Vidak B a k i č, Vasojevič iz opéine Kralje, šumar, kojí zbog službě živi u Plavu, svršio je osnovnu i šumarsku školu. Pjeva od svoje 16. godine, slušao je pjesme več kao dijete te čeznuo za tim, da pjeva kao staří ji ljudi, želeči, da se pe bi izgubili srpski običaji, 'jer *su gusle podsticale na hrabrost. G u s i n j e, grád s muslimanskom večinom, na albanskoj granic.1, kotár Andrijevica Mazo Kastrat, musliman s planině Zabelj, dobro pjeva, ali se ispričavao, da je promukao. Nika Vučelič iz Vasojeviča, iz sela Cecune, kotár Andrijevica, kapetan u p. Pjevali su otac (i djedovi) te stričevi; kao dijete slušao je od oca junačke pjesme, koje su ga ispunjavale ratničkim duhom. Počeo je pjevati, kad mu je bilo 12 godina; više je naučio slušajuči nego iz pjesmarica. Umije kotarske pjesme, o Srpskom ustanku, crnogorske, o Kraljevicu Marku i Milošů Obiliču, ali najviše volí staré pjesme o ustancima u Srbiji i Cmoj Gori; novije »još nismo naučili«. Zna »puno« pjesama, sada ih je počeo zaboravljati, jer je mnogo zauzet drugim poslom, naročito oko školovánja svoje djece. Dragiša Babovič iz sela Dulici, kotár Andrijevica, doselio se u Gusinje g. 1919.; težak, svršio četiri razreda osnovne škole. Djed i otac bili su pjevači; več od djetinjstva zavolio je pjevanje, kojim se počeo baviti oko svoje 17. godine, dok s 24 godine pjeva u javnosti. Polovinu pjesama primio je slušajuči, a drugu je naučio iz pjesmarica Vuka Karadžiéa i »Srpskog ogledala«. Imao je zbirku ,>Kosovska osvěta«, iz koje medutim ni je mnogo preuzeo, jedva poznaje poneku pjesmu o balkanskom ratu. Nikol Nikeč Dodá, Arnaut, katolík, iz plemena Nikeč u Albaniji. Doselio se u Gusinje prije 12 gpdina. Kod kuce se mnogo pjevalo, naučio je od strica i drugih, umije preko 29 pjesama, pjeva i u Gusinju. Fonografirali smo od njega na albanskom jeziku pozná tu pjesmu »Kraljevic Marko i Musa Kesedžija«. Blažo Vlahovič, preglednik financijske kontrole, rodom iz Rovca (Kolašin), ima 55 godina. Otac i djed, koga je još slušao, bili su pjevači; pjeva več 40 godina, t. j. od svoje 15. godine. Sta-rinske pjesme je slušao, a novije, počevši od g. 1876. do danas, primio je iz pjesmarica. Doka Dukic, težak i zidar, porijeklom iz Bratonožíéa. U Gusinju ga smatraju odličnim pjevačem. B a r, u Crnogorskom primorju, pripao je Crnoj Gori g. 1878. Sulija šaranovič, advokat, iz plemena Bjelopavlica. Pjeva po knjigama, te mora pročitati pjesmu dva puta, ako je želi naučiti; da je slušao od guslara, brže bi je zapamtio. Paži osobito na čist izgovor, tako da ne guta posljednju rijéč. U pjesmama se pridržava starog naglaska, na pr.: Batríča, velímo. Ovaj posljednji cmogorski pjevač intelektualac11 bio je veoma simpatičan zbog tóga, što se saživio s narodnom pjesmom, koja ga zaista raduje. Haj dar Peročevič, musliman iz sela Míkuliči (dva šata od Bara), težak. Otac i djed i pradjed pjevali su, a naročito je Suljo Peročevič bio »silni« pjevač. Hajdar je samouk, zna čitati, ali je preuzeo málo pjesama iz knjiga. Pjevao je dok je bio mlád, sada ima drugog posla. Za fonografiranje izabrao je pjesmu o pogibiji Mahmud-paše od Skadra, što je dokaž, da su se o ovom dogadaju sačuvale i muslimanske pjesme. Zabořavio je pjesme o turskim junacima iz Like i Krajině (Mustajbeg, Halil, Tale i t. d.), te misii, da sada třeba ovakve pjesme učiti iz knjiga. U B u d v i bio je neki stražar, pjevač iz Ulcinja, što dokazuje, da se narodna epika sačuvala i u najjužnijem primorskom gradu Jugoslavije. Kao veoma dobra pjevača na granici Jugoslavije i Albanije spomenuli su mi, dok sam još bio u Kolašinu, Milovaná M i niče v i č a, s primjedbom, da je u Primorju veé potpuno drukčiji »škipetarski« (albanski) mentalitet.12 Iz Crne Gore potječu takoder Petar Perunovié, kóji je htio da bude svijestan obnovitelj epskog pjevanja, te dva pjevača, koje smo slušali i u Pragu, Barjaktarovié i Vuéié. Petar Perunovi č,13 iz plemena Pješivaca kod Nikšíéa, koje broji oko 500 »famil.ja«, a »bratstvo« Perunovié! oko 100 porodica. Njegovi přeci bili su crnogorski »knězi, vojvode, serdari, kapetani, popi i barjaktari«. Prema njegovoj izjavi pjevali su svi uz gusle. Učio je pjevati (tako priča brat) osobito od strica i oca; njegova majka, porijeklom iz Nikoliéa, iz plemena čeva, bila je »tužilica na glasu«. Pjevao je veé u osnovnoj školi (po bratu kao učeník 4. razreda) drugovima i svojim suplemenicima. G. 1900. otišao je u Srbiju, i to u šabac,14 * gdje mu je bio nastavnik muzike čeh To-linger, kome je pjevao i uz gusle. No glazbenici začudo nisu nikako 11 Upozoravam na to, da je Saranovié Crnogorac pravos'avne v jere, ialeo ima tursko ime, što ni je jediní primjer. Vidi moju bilješku u dje'u Das Originál von Goethes »Klaggesang« str. 75, koja se odnosi na 26. stih Meštrovičeve verzije Hasanagimce. 12 Više pjevača nego ja srela je u Crnogorskom primorju do Budve g. 1934. G. Sýkora (Ppnp II, 261—262). 18 Imam пеколко pisama od njega, medu kojima naročito opširno pismo od 12. III. 1933. iz Francuske, gdje přikazuje svoj život i izlaže svoje namjere. Njegov brat Fiip Perunovié (b lježnica iz g. 1930, br. IV, str. 170—184), na Cetinju, pričao mi je mnogo o njemu. Nisám mogao doéi do prikaza »Guslar Perunovié i njegova pjesma« (Split 1920). 14 Živio je kako priča brat, kod stričeva, te svršio 5. i 6. razred srednje škole. Poslije se razbolio. bili oduševljeni guslama, iako one pripadaju medu najstarije instrumente, te su, prema Perunovičevu mišljenju, majka violině. Našeg su pjevača naročíto zanimali guslari, kóji su u prošlosti stvořili hajduke za borbu protiv Turaká i poticali národ na ustanak. Perunovič je počeo pjevati i guslati před širom publikom g. 1908. u Val jevu (dok je brat tvrdio, da je to bilo u Kruševcu cara Lazara), a 24. IX. 1908. (prema bratu na Vidovdan)15 proslavio se u Beo-gradu před spomenikom kneza Mihajla, gdje je otpjevao před 50.000 (?) ljudi pjesmu, u kojoj je negodovao protiv aneksije Bosně i Hercegovině. Od tóga doba bio je »priznati jugoslavenski historíjski guslar« u vrijeme mira kao i za vrijeme švih kasnijih ratova. Pjevao je před kraljem Petrom I., kraljem Nikolom i kraljem Áleksandrom, te g. 1909. před Masarykem, u Gornjem Milanovou u Srbiji. Prije turskog rata pjevao je u školama, kasar-nama, po selima i u gradovima predratne Srbije, Crne Gore, Bosně i Hercegovině, Vojvodine, Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Staré Srbije. Na Cetinju nazvao ga je kralj Nikola g. 1910. »slavujem od Budoša«, prema planini s područja njegova plemena, i najboljim guslarom na Balkanu.10 Kralj Nikola imao je kao pjesnik i pisac razumijevanja za narodnu epiku, a osim tóga je poznavao i volio gusle, te je sam veoma dobro pjevao i guslao. Od švih muzičara naj-više je oďuševio Perunoviča pokojní Josip Marinkovió, kompozitor marša »Hej trubaču s bojne Drine«. Ovaj mu je savjetovao g. 1910., da napustí mužičku školu kompozitora St. Mokrán jca, poznatog po svojim »Rukoveť'ma«, u Beogradu i da se upiše u učiteljsku školu. Tako ne če loše utjecati moderna notná glazba na njegov guslarski génij, što bi bila veliká šteta za národ (naciju), jer ima jedinstvenu sposobnost, da postáné národní* bard. Perunovič ga je poslušao i završio »pored guslanja« učiteljsku školu s odličnim uspjehom. Nije nikad b"o učitelj (prema izjavi brata), jedino je poučavao g. 1924.—1925. u Kaliforniji. On je pjevao Marinkoviču, kóji je pripremao operu Gorski vijenac, više od trideset puta sve ernogorske »natpeve i pripeve«, »tužbalice« i svadbene pjesme. G. 1910. nastupio je na Sokolskom sletu u Sofiji, u Plevni i u drugim gradovima. Naročito su ga zavoljeli Češi, jer je spominjao i žišku. G. 1912. pjevao je u Pragu, na Vidovdan, kod otkrívanja spomenika Palackomu. Kad je otpjevao, položio je na spomenik umjesto vijenca gusle s riječima, da su ga poslale vile s Koma 16 16 0''je bratové pogreške veoma su karakteristične za stvaranjc kutta cara Lazara i Kosovske bitke. 16 Brat je još přičao, da je kralj Nikola htio obnovili za Petra Perunoviča titulu kapetana plemena Pješivaca, ali da je on to odbio, buduči da je imao na-prednije idejje nego Dakovič (Marko, voda ernogorske omladině). To može biti istina, no ne s'aže se potpuno s kasnijim priznanjem kralja Nikole, kóji je Peru-noviču darovao g. 1908. skupoejeno ernogorsko »serdarsko« odijelo, prvobitno namijenjeno višim dostojanstvenicima. (visoka planina na jugoistoku Crne Gore) i s Lovčena, da »metne« gusle na spomenik Palackoga, jer su to one, koje viju vijence velikim Ijudima i junacima. To je napravio spontano, bez pret-hodnog pitanja i odobrenja, te je bio »beskrajno lepo« primljen ód Pražana. Odvelí su ga u »Representační dům«, gdje su mu předali, lovorov vijenac, te priredili guslarsko vece kod »vojvode« Josefa Holečka, kóji mu je poklonio svoje prijevode narodnih pje-sama. Novi poštovaoci povelí su ga u Závist, da upozna Češko selo i na Hradčane, da se divi starinama. Revolverem, kóji mu je darovao neki školski ravnatelj, uz blagoslov, da se bori protiv Turaka, ubio je zaista jednog Turčina u borbi kod Novog Pazara g. 1912. Pjevač junačkih pjesama pokazao se stvarno kao junák u balkanskom, bugarskom i svjetskom ratu, u kojima je učestvovao kao dobrovoljac. Príje svake bitke i okršaja pjevao je junačke pjesme, da »osokoli« vojsku. Na dugim marševima, na pr. preko Albanije, pjevao je uz gusle, jašuči na konju, što nije ni lako ni obično. Na Gučevu g. 1914., gdje je zaslužio oficirski čin, bio je ranjen, a krhotine šrapnela raznijele su vršak gusala. Gusle, koje nosi uvijek sa sobom, nalazíle su se najprije na dvoru kralja Nikole, kóji ih je poklonio Jaši Nenadovicu, srpskom poslaniku u Cari-gradu (1907—1914),17 a Jašin stric Dobrivoje darovao ih je Peru-noviéu g. 1908., nakon što ga je čuo pjevati u Beogradu; uz to je rekao: Dobré gusle, a u bolje ruke, Eto ti ih, pa sijeci Turke. Na Krfu i na solunskoj fronti pokazao je Perunovič, kako snažno mogu utjecati gusle na vojníke. 5. travnja 1916. odlikovao ga je regent Aleksandar redom sv. Savé před cijelom vojskom. Najveéi uspjeh u budenju nacionalne svijesti imao je od 20. lipnja 1916. do 20. svibnja 1919. u sjevernoj Americi, gdje je pomoču gušala skupio do 10000 dobrovoljaca,18 te oduševio národ, da je darovao za »siro-tinju« preko jedan milion dolara. Posli je rata vratio se u Jugoslávii u, završío učiteljsku školu te putován tri godine kao guslar po Jugoslaviji, šireci misao narodnog i državnog jedinstva. Razočaran u svojim nadama — kao što pričaju brat i drugi ljudi — otputovao je g. 1924. u Ameriku, prokrstario švih 48 država S. A. D., te Kanadu i Aljašku, osnivao škole i podučavao tamošnju omladinu u srpsko-hrvatskom jeziku. Rádi širenja národně prosvjete ispjevao je pjesme za četiri gramofonske ploče, na svaku ploču po dvije, te 17 Nar. enc. III, 50. 18 Prema onome, što govori njegov brat, oko 30000! Bili su to maliom Ličani, Cmogorci, Hercegovci i Daímatinci. pripremio još četiri. Na ovim pločama19 bila je samo jedna junačka pjesma o početku oslobodenja Srbi je (Ustanak na dahije), zatím jedna ljubavna pjesma iz zbirke Vuka Karadžica, s mnogim izmje-nama, národně šaljive pjesme, pjevačeve patriotske pjesme o bor-ibama za oslobodenje í ujedinjenje Jugoslavije, »Patriotske pjesme Jugoslavenima« i »Patríotski poklic i savjet Srbima, Hrvatima i Slovencima«, dal je pjesma »Postanak Cme Gore« od pjesnika Branka Radičevica i »Tužbalica« iz Njegoševa Gorskog vijenca, koju je priredio za gusle i posvetio uspomeni svoje majke. U písmu, koje mi je uputio, spominje, da je snimio na gramofoťiske ploče i svoje pjesme o génijů Nikole Tesle i o kralju Aleksandru, zatím pjesmu o Starom Vujadinu i mudre izreke iz Gorskog vijenca. No ni u Americi20 se nisu ispunile njegove nade, iako ga je podupirao naročití komitét, te su se za njega starali účenjaci Dr. Paja Radosavljevíc i Nikola Tesla, kome je pjevao »Boj na Kumanovu«, »Starog Vujadina« i několiko drugih pjesama. Guslar, kóji je dobio kapetanski čin, a kóji nije uredio pitanje svoje penzije, ostao je »puki siromah« i u Americi, ali je uprkos tome sačuvao svoje veselo raspoloženje, te nalazi srecu i nagradu u velíčini svoje domovině. Poslije osmogodišnjeg uspješnog rada na narodnom prosvjecivanju vratio se »iz carstva dolara bez dolara« u zavičaj. Posljednje veliko slaví je kao guslar doživio je u Parizu, gdje je 1’Institut des études slaves, pod predsjedništvom prof. Emila Hau-manta, priredio 10. veljače 1933. veče, posvěceno »La poésie popu-laire yougoslave«. Tada je Perunovič pjevao »Smrt majke Jugo-viča«, »Omera i Mejrimu«, te svoj dugi »Pozdrav Francuskoj« od 24 kitice po šest deseteraca.21 Njegovo putovanje u Prag, do koj eg mu je bilo mnogo stalo, nije se ostvarilo, a u Jugoslaviji se u medu-vremenu preživio pretjerani kult gusala, kóji su razni pjevači i instítucije zloupotrebljavali. Tako je »národní jugoslavenski guslar Perun«, kako se on nazivao i potpisivao, mogao u míru pisati svoje djelo »Gusle i gu-slari«, koje je pripremao, ali dosad nije objavio. lu Natpis glasi: Srpske gusle. Pjeva Národní Guslar Pelar Perunovicii-Perun, Recorded by Marsh, laboratories ing. Chicago. III 4571: Patriotske pjesme Jugoslavenima. No 4572: Národně šaljive pjesme. No 4573: Omer i.Mejrima. Ljubavna narodna pjesma. No 4574: Ustanak na dahije. Srpska junačka pjesma. No 5668: Vojevanje za oslobodenje i ujedinjenje jugoslavensko. No 5669: Patriotski poklic i savjet Srbima, Hrvatima i Slovencima. No: 5570: Postanak Crne Gore. Pjesma od Branka Radičevica. No 5671: Tužbalica sestře B a t r i č e v e (!) od Nje-goša (!), za spomen svoje majke Savice, crnogorske Tuzilice (1). Izvodi uz gusle narodni guslar. • 2" Neki je pjevač u Budvi primijetio: »Otišao u Ameriku nadajuči se potpori svojih zem’jaka, ali slabo prošao, Ijudi nemaju mnogo novaca*. 21 Vidi Journal des Débats 14. II. 1933, br. 44 i Jugoslovenske pariske novině 14. III. 1933, br. 27 sa slikom Petra Perunoviča i tekstom njegovog »Pozdrava Francuskoj«. ' — Prema tumačenju njegova brata, Petar Perunovič imao je namjeru, da preporodí i obnoví narodnu pjesmu, da je na taj náčin spasi. Svoju reformu i moderniziranje epskog i lirskog pjevanja provodio je tako, da je národně pjesme umjereno prilagodivao evropskoj mužici, iako su ga prijatelji od tog odvračali. No nlje radikalno dirao u narodnu tradiciju. Kad sam ga upozorio na to, da se slavenski i njemački učenjaci u Pragu zanimaju jedino za »starinsko pjevanje«, odgovorio mi je u pismu od 12. III. 1933: »Što se tóga tiče, mogu vam sa garancijom reci, da znám sva naša jugoslavenska gudenja i pjevanja od najstarijih vremena. Iz tih skovao sam svoje pjevanje, kojim se izražavam u pjesmama bol je nego stari guslari, kóji su gutali slogove i jednoglasno nabrajali deseterce bez naglaska. Znám sve náčine pjevanja, pa sam uzeo ono, čime sam pjesmu na j bol je oživljavao, te budio osječaje i duha kod slušalaca«. Njegov sljedbenik Milován Barjaktarovič (vidi dalje), obja-šnjavao mí je, da je Perunovič htio unijeti u národně 'pjesme nešto novo, da bi bile »prilagodnije« i »pristupačnije«; najprije je ukinuo přenošen je posljednjeg sloga u stihu na slijedeci, a buduči da su gusle monotone, nastojao je da. izbjegne ovu monotonost, i to u želji, da bi pjesme bile ugodnije narodnom uhu, te na višem muzičkom stupnju. Nemá sumnje, da su svi poslijeratni modernisti, ali ne sví pjevači, nasljedovali više ili man je Perunoviča, i da su naročito učitelji dobili od njega poticaj za modernističko pjevanje epskih pjesama, kao što su »Stari Vujadin« i odlomci iz Gorskog vijenca, pogotovu tužbalica sestře Batriéeve. Perunovicev modernizam pojačao je í sveopcu težnju za potpunim jasním izgovorom čak i posljednjeg sloga u stihu. < Shvatljivo je, da. Perunoviceva reforma pjevanja i njegove pa-triotske pjesme nisu naišle na odobravanje i pohvalu naučnih i literarnih krugova, osobito u Beogradu, kóji je gledao kritički i na druge suvremene »národně pjesnlke« uglavnom cmogorske. Ipak mi je etnolog prof. Tih. Dordevié priznao na Cetinju, da je bio ganut do suza, kad je u Vojvodini slušao, kako Perunovič pjeva epske národně pjesme; to se može djelomično objasniti nji-hovim sadržajem, kóji je poznat slušaocima. Perunoviceve vlastite pjesme, koliko znám, símpatične su po svom jugoslavenskom rodo-ljublju, koje propagira narodno jedinstvo i snošljivost, zatím po tome, što širé vjernost slavenskoj misii te propovijedaju slavenski ethos i ljubav za cijelo čovječanstvo. Kao prim jer navodím zavr-šetak njegovog pisma: »U današnje vrijeme teško je ostati čo-vjekom i dobřím krščaninom, za čime sam težio cijeloga, života 1 za čim cu težiti sve do smrti; jer, postoji li nešto idealnijeg od pravog kršcanstva ili je netko požrtvovniji za čovječanstvo od / Slavena?« Njegove pjesme nisu na pjesničkoj visinl, ne odlikuju se ni originalnošéu ni dubokim mislima, pa i jezik im je tradi-cionalan. Njegova pjesnička poruka, koju mi je uputio 11. III. 1933., svršava se ovím stihovima, kojí su, protivno duhu narodnih pjesama, sputani vezanim srokom a ipak pripadaju medu bolje. Pozdravíte Vášu Otadžbinu, Cehoslavsku republiku si.nu, I njegova slavnoga vladara, Masaryka boljega od cara, i njegove sivé sokolové, Čehos.avske slavné vitezove.22 Od men’ pozdrav, a od Boga zdravlje, Л u Pragu da činimo slavlje. Kao primjer za njegovu propagandističku poeziju navodím i početak pjesme, koju' je otpjevao před spomeniKom Palackoga pngodom Sokolskog sleta g. 1912. (iz písma od 12. III. 1933): Oj, Palacki, slávo roda moga, ponosnoga roda slovenskoga, ded se vini duhom u visine, blizu Boga Pravdě i Istine, pa probudí Tirša i Fingera (Fiigner!) i s.avnoga Ziška ve.ikoga,23 Komenskoga i s njim Borovskoga, i Jan Husa sveca slovenskoga, neka sidu na praškim poljima, medu svojim sivím sokolíma, soko ima i sokolicama, što igraju igre svakojake, kako momci tako i devojke, odigraše i boj maratonski, kao praví junáci špartanski, nadigraše Grke i Rimljanc! Sto je O im(p) prema zlatnom Pragu, u kom igra milion (!) sokola Tanasije Vůči č.24 O Božicu 1927. bio sam radostan, što sam u Pragu mogao pozdravit! odličnog epskog pjevača. Gerhard Gesemann, profesor njemačkog sveučilišta, odličan poznavalac jugoslavenske epike, prípremao je o njoj raspravu za Vasmerov »Grundriss der sla-vischen Philologie« u Berlinu, te je htio dovesti dobra pjevača kako za svoje izučavanje tako i za fonogramski arhiv Lautb blio-thek berlínské sveučilišne kniižnice; taj arhiv imao je mnogo bolji aparat nego što ga je imala bečka Akademija, s kojím sam pravio 22 Podsječa na A. Kačiéa, koga dobro poznaje i citira u pismu. 23 Ovaj stih je u rukopisu umetnut. 24 Vidi.moj članak Ein montenegrinischer Guslar, Prager Presse I. I. 11)23, str. 4—6. prve snimke na svojim putovanjima po Bosni i Hercegovini g. 1912. i 1913. Prof. Gesemann zamolio je učitelja Andriju Luburiča, kóji je rodom iz Nikšiéa, a živi kao penzioner u Beogradu, inače poznatog sakupljača narodnih pjesama i drugog etnografskog materij ala, da mu pronade najboljeg guslara, po mogučnosti iz etnički najčistijeg srpskog područja. Andrija Luburíč izabrao je Tanasija Vučiča, kóji je na pjevačkom natjecanju u Sarajevu g. 1924. dobio prvu nagradu, a u Beogradu g. 1927. drugu, navodno nepravedno. čini se, da je kod ove ocjene odlučio bol ji glas Laze Radaka iz Nikšica. Izbor Luburičev bio je i zbog tóga sretan, jer Vučič pot ječe iz starog i slavnog plemena Drobnjaka u istočnoj Crnoj Gori, odakle su porijeklom djed i otac Vuka Karadžiča. Iz tog su plemena prve srpske národně pjesme, koje je Vuk Karadžič objavio g. 1814. i 1815. u Beču. T. Vučič se poslije svog boravka u Berlinu zadržao dul je i u Pragu, gdje srno ga mogli slušati po-četkom g. 1928. u slavenskom seminářů njemačkog sveučilišta, u Uraniji, u slavenskom seminářů Karlova sveučilišta, u Uměleckoj (umjetničkoj) Besedi, na nekim srednjim školama, u čehoslo-vačko-jugoslavenskoj Ligi i u »Jugoslavenskom Kolu«. Predsjednik republike T. G. Masaryk primio je T. Vučiča, s kojim se fotogra-firao; tom prilikom je Vučič pokazao svoju umjetnost predsjedniku i nekim ličnostima. (A)Tanasije Vučič, roden 15. veljače 1883. u selu Bijeli, kotár šavnik, u seoskoj porodici, koj a se prema tradici ji navodno doselila poslije bítke na Kosovu na jwdručje plemena Drobnjaka, kome je dala mnogo istaknutih Ijudi. Njegov djed Jovan bio je glasovit pjevač; otac se bavio neko vrijeme trgovinom u Nikšiéu, ali se vratio u svoje selo, kad je našem pjevaču bilo 3—4 godine. Njegova majka Savka bila je kéerka Raška Petkoviča iz Nikšičke Župě, kóji je bio takoder glasoviti pjevač i narodni liječnik. Tako je Vučič naučio veé na koljenu svojih^ djedova guslati i pjevati, pa i u drugim kuéama, u kojíma su još živjele gusle. U 10. godini pjeva veé u rodnoj kuéi před gostima, u početku stidljivo, a od svoje 15. godine veé svuda javno. Bio je toliko na glasu, da su ga porvali i na dvoř kneza-kralja Nikole. U posljednjim ratovima pjevao je po štabovima i u vojsci razné epske pjesme, naravno najviše o starim í novim junacima. U nj ego voj opčini svi su ga mnogo štovali, tako da je bio izabran za predsjednika. Vučič je naučio u mladím godinama čitati i pisati od Ijudi iz svoje okoline i latínicu, te je čitao sve, »samo da je na našem jeziku«. Zato pjesme ni je samo slušao, nego ih je primao i iz štam-panih zbirki, naroč.to iz novijih crnogorskih, koje su izlazile vec pod imenom svojih pjesnika. Isto kao i drugim pjevačima bilo mu je do vol j no da čuje Ш čita pjesme samo jedamput, pogotovu u mladosti, i veé ih je umio pjevati. Pjesme je birao prema svom ukusu te ih naučio preko 200, no zaboravio je razné pojedinosti iz mnoglh pjesama, tako da je u vrijeme svog boravka u Pragu znao preko 80 pjesama. Takvi podací imaju medutim reJativnu vrijednost, jer pjevač može kad god to zažel! naučiti novu pjesmu iz knjiga ili ponoviti stáru. Najnovija pjesma, koju je umio, bila je pjesma pjevača Radovana Bečiroviča o posjeti kralja Aleksandra Crnoj Gori g. 1925. Kao praví pjevač bio je i dobar improvizátor, kojí je pjesme prema potrebi i nahodenju mijenjao.25 Njegovim prigodnim improvizacij ama u Pragu nisam pridavao neku osobitu vážnost, budučl da i drugi pjevači improvíziraju pretpjeve, ali sam saznao tek iz njegovog nekrologa,26 da je ispjevao slijedeče pjesme: »Rat Srba s éesarem« (t. j. bečkim), »Bosanski veleizdajnički proces«, »Ban Smiljanié«, »U Splitu«, »O guslama«, »Crna Gora«, »Miodragu Tomiču«, »Moji dani u tudini«, »Put u Berlin«, »O Tomi Masaryku u Pragu« i dr. Zanimljivo je bilo, da je Vuóič prije no što je počeo pjevati »Smrt majke Jugovica« u slavenskom seminářů Karlova sveuči-lišta, zatražio i pogledao nježin tekst u zbirci Vuka Karadžica. Vučič je pjevao staré pjesme, ali i on je umio vise crnogorske, a osim tóga još i pjesme o balkanskom i svjetskom ratu. Od starih pjesama voli, jednako kao mnogi drugi pjevači, uskočko-hajdučke pjesme Iz Hrvatskog Primorja, Like, Bosanske Krajině, a naročito iz Kotara. Veliká odlika Vuciéeva bila je u tome, što je pjevao národně pjesme zaista na stari náčin, uobičajen u njegovu plemenu. Nije mario mnogo za muzikalnost, ali je uspio unijeti svoj duh u guslanje te recitacijsko pjevanje uz gusle prilagodíti sadr-žaju, ubrzati ili usporiti; osim tóga on je svoje osječaje izražavao mimikem i pokretima tijela. Ruski profesor I. I. Lapšin, dobar poznavalac umjetnosti, ízrazio je čak mišljenje, da je naš pjevač morao promatrati glumce u kazalištu. To je moguée, ali Crnogorac bistra oka i obdařen bogatom maštom ima u svom krajů dovoljno prilike da sreta mnoštvo Ijudi raznih godina i profesija, kóji su mu slični. Vučič nije Imponirao samo svojom ernogorskom no-šnjom, nego se držao úpravo dostojanstveno, kako je to vec svoj-stveno Crnogorcima, Hercegovcima i Dalmatincima; ovom dosto-janstvu Hercegovaca divio se vec u 17. vijeku dubrovački aristo-kratski pjesnik Dono Palmotič. Pri tome ne smijemo zaboravíti, da dobar pjevač ne nadmašuje svoju okolinu samo svojom umjetnošču. Iz nekrologa Anice šaulic, koja je dobro poznavaln Vučica i njegovo pleme, dodajem njegovoj karakteristici, da je čeznuo za slavom kao i svaki njegov zemljak, ali da je ipak govorio: »Svakako 56 * 58 56 Posjedujem takve inačice nekih pjesama, koje su zapisale, ukoliko je bilo moguce, doc. Dr. Stránská i Dr. Vida Ljacká. 58 Ppnp IV., 326—328, ima guslara dosta kao ja«. Bio je borben, ali i naivan, i dobar kao dijete.27 * 29 Na T. Vučiča ni je blagotvorno utjecala slava, koju je stekao na pjevačkim natjecanjima u Sarajevu i Beogradu, prilikom bo-ravka u Berlinu, gdje su fonografirali njegove pjesme na »zlatnim pločama«, te u Pragu, gdje su mu posvětili veliku pažnju. Postao je profesionalac kao i drugi pjevači, što ne odgovara shvačanju národně pjesme kod kršéana; putovao je po cijeloj Jugoslaviji, sam ili u društvu s drugim pjevačima, priredivao »turneje« i koncerte, i tako postao tud svorné zavičaju; i on se — inače vitki dinarac — ugojio živeči buržujsklm životom. Prilikom nesretnog pada ozlijedio se, te tako prerano umro 29. lipnja 1931., dakle na po-četku svojih pedesetih godina, dok je njegov otac Nedeljko živio preko 90 godina, a njegov djed Stevan preko 100 godina. Doživio je takoder razočaranje kao pjevač, buduci da je u nekim mjestima, kad bi se pojavio prviput, bio interesantan, ali bi interes vec kod drugog nastupa opao. štaviše, u Podgoríci mu je bio osuječeii koncert; konkurenti su sebe smatrali bol jim pjevačima, a publika je birala svoje miljenike prema svom ukusu i raspoloženju. Na pr. neki učitelj mi je govorio o sebi, da je bez sumnje bol ji pjevač od Vučiča; drugi učitelj Dalmatínac, kóji je sam učestvovao na pjevačkom natjecanju s dobrim uspjehom, kao i učitelj iz cmo-gorskog Danilovgrada izjavili su, da ne razumiju Vučiéevo pje-vanje; sudac u Baru držao je bol jim Vučiča, a advokat Ušéumliéa i t. d. Milován Barjaktarovič1* Posli je Vučiča htjeli su i drugi pjevači pokazati svoju umjet-nost u Pragu, da bi time podigli svoj ugled u domovin!. Medu kan-didatima činio mi se najzgodniji Ilija Vukovié26 iz Gacka u Hercegovin!, koje je naročito na glasu zbog svojih pjevača. Tako je trebao doéi u Prag posli je Cmogorca i istaknuti narodni pjevač Hercegovac. Dok je čehoslovačko-jugoslavenska Liga, koj a je bila najpozvaníia da posreduje kod ovih tumel a, vodila oregovore o dolasku I. Vukoviéa, javio se iznenada iz Bratislavě Milován Barjaktarovič. On ie u Sloveníji pobudio veliku pažnju svojim drečavo crvenim plakatima, kole je poslao i u Prag. U njima je javljao, da káni putovati u Austriju, čehoslovačku, Poljsku, Nje-mačku i Francusku, te je tvrdio o sebi, da je »najbolji i nenadma-éivi narodni guslar«. 27 Ppnp ibd. ** Vidi moj članak Modeme jugoslavische Guslaien, Prager Presse, 25. Xíf. 1931, Bei'age 52. 29 Imao je preporuke Centralnog presbiroa Predsjedništva vlade kraljevine Jugosiavije. To ga naravno nije preporučivalo, kao ni to, što je bio inte-lektualac i modernista. Nisám se plašio njegova modemizma kao drugi stručnjaci, jer sam primijetio več na svojim putovanjima man je ili vece zálete u modernizam, a načelno nisam bio protiv tóga, da se pjevanje prilagodi novome shvačanju, isto kao što ne branimo kazališnim režiserima i operním dirigentima, da prika-zuju najveca umjetnička djela u novom duhu. Osim tóga uvje-ravao me je Barjaktarovič, da zna pjevati i na stari náčin, tako da je moglo biti veoma zanimljivo uporedivanje starog i modemog načina pievanja jednog istog pjevača. Slavenski institut omogucio je dakle Barjaktaroviču boravak od jednog tjedna u Pragu, kojí su iskoristili razní češki i njemački stručnjaci. Milován Barjaktarovič roden je g. 1907. kao seljački sin u Beranima, u bivšem Novopazarskom Sandžaku, u krajů, kóji je g. 1912. pripao Crnoj Gori. Njegovl su roditelji medutim pori-jeklom iz Meduna, iz starog i slavnog crnogorskog plemena Kuča kod Podgorice, u blizini albanske granice. Tako je i on naslijedio crnogorski protuturski junački duh i epsko pjevanje, koje je naučio več izmedu svoje 10. 1 12. godine od stričeva i drugih stari jih rodáka, i to na náčin, uobičajen kod Kuča. Osnovnu školu pohadao je u svom rodnom mjestu, četiri razreda gimnazije u Peci, starom sjedištu srpskog patrijarha, i u Beogradu, gdie se izdržavao služeci u nekej porodici; potom je svršio četiri godine učiteljske škole u Prilepu u Makedonijí i u Subotici, na madžarskoj granici. Morao je promíjeni ti školu zbog svoje nediscipliníranosti, zbog koje nije ni svršio preparandiju, iako su mu tamo izlazili toliko u susret, da ga nastavnik glazbe nije ni ocijenio iz sviranja na violinu, nego iz guslanja. Ovaj izuzetak je takoder dokaž, da na njegov cmo-gorski mentalitet nisu imale utjecaja ni škola ni okolina. kao što bi se to moglo činiti. U drugom razredu gimnazije u Peci slušao je obnovitel i a epskog pievanja Petra Perunovica, te mu je od tog vremena jediná žel i a bila da postáné takav pjevač. U Subotici mu se pružila prilika da putuje, pleva i drži předávánja o postanku gusala i o šireniu narodnih pjesama po voiníčkim garnizonima u Vojvodini, a zatim po cijeloj Jugoslaviji. Nastupao je u školama i na zabavarna gradanstva i raznih udruženja, te je zaključio, da mu crnogorska nošnja i gusle otvaraju razné evropské zemlje. U tome se naravno prevario, jer njegov put iz Praga u Varšavu nije bio po vol i i ní onakvu ljubitelju národně pjesme, kao što je to bio poslaník Branko Lazarevic. Otišao je u Berlin na svoju ruku, ali ga je ondašnje jugoslavensko poslanstvo vrátilo. Razni nauční krugovi u Pragu, gdje je Barjaktarovič mogao računati, da ée mu se najviše izici u susret, rado su ga slušali, kako pjeva staré i nove pjesme. To su bili literami historiéari, filolozi, poznavaoci metrike, historičari muzike, praktični muzi- čari kao i etnografi u »Deutsche Gesellschaft fiir slavistische Forschung« njemačkog sveučilišta, koje se uglavnom bavilo upo-rednim izučavanjem národně epike, zatim oni u Slavenskom institutu, u slavenskom seminářů Karlova sveučilišta, gdje su bili pri-sutni i studenti njemačkog sveučilišta, i na krajů stručnjaci na konzervátor!ju. Zamolili srno ga, da pjeva na modemistički náčin kao i na tradicionalan, pri čemu je sasvim dobro pokazao, kako pjevači gutaju posljednji slog u sť.hu íli ga prenašaju na slijedeéi. činjenica, da njegovo guslanje i pjevanje uz gusle počivaju na starim temeljima, bila je očigledna, buduči da slušaoci najvišeg razreda konzervatorija, kóji su bili pripremíli papir, nisu ni uz pomoč profesora mogli notalno fiksirati Barjaktarovicevo pjevanje. Barjaktarovič preuzeo je svoje pjesme iz knjiga. Pročita ih dva ili tri puta, te ih naučí. Kad je slušao pjesmu od drugih pje-vača, dovoljno mu je bilo, da je čuje jedamput. Pjesmu »Mého Orgašié i Miloš Pocerac« slušao je od starih pjevača, ali ju je ka-snije našao i kod Vuka Karadžiéa,30 pod naslovom »Miloš Stoji-cevič i Mého Orugdžijč« (u tekstu stih 30. i drugdje: »Iz Pocerja Pocerac Milošů«). Kao što vidimo iz naslova ove pjesme, i Barjak-tarovic preinačuje, ali ne u tolikoj mjeri, kao što to radě pravi narodni pjevači. Zabilježio sam mjesta, gdje je promijenio tekst pjesme »Smrt majke Jugoviča« u IX. bilježnici iz g. 1931. (str. 45). I on se pridržava narodnih tradicija i pjeva kosovske, ko-tarske, uskočke i hajdučke pjesme. Njegova najomiljenija pjesma je »Ropstvo Jankovié Stojana«. Medutim u jednoj se stvari Barjaktarovič potpuno razlikuje od narodnih pjevača. Ostavio je pjevanje »plemenskih« piesama te pjeva samo »opce nacionalne«. Ovaj na-predak prouzrokovala su trpká iskustva putujuéeg pjevača. Želio je na pr. u svom rodnom mjestu, Beranima, ugoditi mnogobrojnoj publici lokalnom piesmom o tome, kako je A vra čemovic, brigadir vasojeviékog odreda, krenuo g. 1912. u Rožaj, Pec I Dakovicu. Mnogima se pjesma svidjela, te su vec bili pripremili dar od 100 dinara, no kad je pjevač spom-.njao i druge učesnike, medu njima i nekog čukiča, uzeli su stodinarku sa štola, te se zatim razvila čitava diskusija. Slušaoci u Pragu zamijetili su, da Barjaktarovič svoje pjevanje više modulira i razvlači, da izgovara potpuno i jasno sve slogove i da kod tóga pjeva polaganije i tiše nego narodni pjevači. Uprkos tome mogli srno mu izdatí svjedočanstvo, da je veoma dobar pjevač, da je njegovo izvodenje jasno i razumljivo i da je njegovo pjevanje na stari i na novi náčin poučno. Ali je bilo ka-rakteristično, da se stari náčin pjevanja više svidio: u slavenskom seminářů se o tom pitanju štoviše i glasalo, te je stari náčin dobio 30 Srp. nar. pjesme IV, str. 210, br. 32. veliku veóinu. Pjevač je time bio veoma iznenaden i mislio, da se slušaoci u to ne razumiju, na što su mu odgovorili neki Jugosla-veni, kóji su u domovini svršili sveučilište, da se u to naprotiv veoma dobro razumiju. Barjaktarovič ni je mogao vise prodři jeti u siru javnost. Fraška radiostanica nije htjela emitirati njegovo pjevanje, kao što je to bio slučaj u Beogradu ilí Zagrebu, a posebno veče, priredeno u njegovu část u Jugoslavenskom kolu u Pragu, na koje su došlí poznavaoci Jugoslavije, te srpskohrvatskog jezika iz čehoslovačko-jugoslavenske Lige, bilo je osrednje posječeno. Tako se i ovdje pokazalo, da gusle nisu izvozni artikal. JOS NEKI PJEVACI IZ CRNE GORE G. 1924. zamolio me je Dušan Vuksan, prosvjetní inspektor u Cmoj Gori, kasnije ravnatelj muzeja, da pošaljem članak za prvi broj novog časopisa »Lovčenski odjek«, kojí je bio posvečen izu-čavanju Crne Gore i kasnije dobio današnje ime »Zapisi«. Napisao sam članak,1 u kojem sam preporučlo osnivanje arhiva cmogorskih narodnih pjesama, da bi se sačuvale národně tradicije kao i mate-rijali za njihovo istraživanje, poglavito o životu národně pjesme. Tražio sam od D. Vuksana, da mi pribavi podatke o svim boljim cmogorskim guslarima i pjevačima. Prosvjetní inspektor poslao je upitnik učiteljima osnovnih škola i primio dosta odgovora krajem 1924. te početkom g. 1925. Kao svaka sličná akcíja, ostala je i ova nepotpuna i nedovr-šena. Zato nisam insistirao, da bi se ona nastavila, nego sam po-mišljao, da poduzmem sam putovanja rádi istraživanja národně epike. Ovdje upotrebljavam prvi put materijal, kóji mi je poslao Vuksan, buduči da dopunjuje moj přikaž cmogorskih pjevača iz krajeva, koje sam posjetio, a još više iz nekih, u koje nisam dospio. U svrhu lakšeg uporedenja navodím krátké izvatke po mjestima, koja sam obišao, i to po abecednom redu školskih opčina, koje su mi poslale izvještaje. Naročitu vážnost prípisujem podacíma o repertoáru cmogorskih epskih pjevača. Kotár Cetinje — Bata, opóina Cucka Rista Andrin Z v i c e r, seljak, »pjeva národně pjesme kao i kosovske«. Cetinje Izvjestitelj javlja, da na Cetinju nemá nijednog »istaknutog« pjevača, da postoje samo trojica osrednjih. A. Muhovic, trgovac stokom, 35 godina, písmen, pjeva ernogorske pjesme o borbama protiv Turaka. 1 Lovčenski odjek I, str. 5—7. Lakíč P a j e v i č, posjednik, 60 godina, iz Vasojeviéa, ne-pismen, pjeva cmogorske pjesme o borbama protiv Turaka. Podatke o toj dvojici pjevača zabilježio je Dušan Vuksan. Po-sljednji pjevač L. Pajevič ima isto prezime kao bivši kočijaá kralja Nikole, koga sam ispitivao, ali ní je to ista osoba ili su podací 0 njemu netočni. Crnojaviča Rijeka Izvjestitelj javlja, da tamo nemá takvih guslara. Dobrsko selo Máto A. J a b 1 a n, težak, 67 godina, bio na radu u Turskoj; pjeva staré i nove cmogorske pjesme, hajdučke i uskočke. Petar I. V u j o v i č, dak IV. razreda ghnnazije, 18 godina, pjeva najviše pjesme hajdučke, uskočke, cmogorske najnovijeg vremena te neke iz cíklusa Cmojeviéa. Osim tóga pjevaju još, no ne tako »lijepo«: Stevan L. Sredanovic, težak, 85 godina, nepismen, pjeva uskočke i cmogorske pjesme starijeg vremena; iz svakog ciklusa zna priličan broj pjesama. Míšo I. K a v a j a, težak, 63 godine, svršio je osnovnu školu, pjeva cmogorske pjesme starijeg doba i pjesme iz kosovskog 1 uskočkog cíklusa. špiro P. V u k i č, seljak, 35 godina, svršio je osnovnu školu, pjeva pjesme o novijim crnogorskim bojevima, zatím hajdučke, uskočke i pjesme iz kosovskog ciklusa. Jovan M. K a v a j a, seljak, 36 godina, svršio osnovnu školu. Pjeva uglavnom uskočke i hajdučke pjesme kao i cmogorske iz novijeg i najnovijeg doba. D o d o š i Milo A. D a j k o v i é, lovac, 40 godina, svršio četiri razreda osnovne škole, pjeva cmogorske pjesme a naročito one o rusko-japanskom ratu. Petar F. šofranac, seljak, ima oko 52 godine, písmen, pjeva najviše iz Srpskog ogledala. Don ji Ceklin Prema izvještaju nemá tamo guslarskih profesionalaca, samo takvih pjevača, kóji znaju zapjevati uz gusle po neku pjesmu. Gornje Bjelice Boško D. V u k o v í c, iz Prediša, bavi se stočarstvom i zemljo-radnjom, 50 godina, nepismen, pjeva staré cmogorske pjesme. Dordije Draškovič iz sela Dide, bavi se stočarstvom i zemi joradnjom, 40 godina, písmen, pjeva crnogorske pjesme starijeg i novíj eg doba. šogo B. Vukovič iz Prediša, stočar i zemljoradnik, 70 godina, neplsmen, pjeva crnogorske pjesme starijeg vremena. Radoje Z. Popi vod a, iz Lješeva Stuba, stočar i zemljoradnik, 40 godina, neplsmen, pjeva crnogorske pjesme. Lazar J. Abramovic iz Prediša, zemljoradnik i stočar, 30 godina, pjeva staré i nove crnogorske pjesme. L i p o v o Tamo živi několiko dobrih pjevača, medu kojima se naročito ističe poznati pjevač Aleksa P o p o v i é, sveéenik. Roden g. 1858. u Gromjoj Morači (u hercegovačkoj Cmoj Gori, kotár Kolašin), završio je osnovnu školu u svom krajů te bogosloviju u manastiru na Cetinju; bio je posvěcen g. 1887. Pjeva kosovske pjesme i pjesme staríh i novih vremena i junaka, zatím sve crnogorske i hajdučke. N j e g u š i U ovom mjestu ima několiko guslara više ili manje lokalnog značaja. Njeguško Podvršje Božo Nikov č a v o r iz sela Koložunja smatra se veoma dobrim guslarom. On je slijep od rodenja, nepismen, 38 godina, izdržava ga mládi brat. Ima odlično pamčenje, kad čuje pjesmu jedamput ili dva puta, može je odmah ponoviti. Naučio je sluša-juéí preko 100 pjesama, -i to kosovskih, uskočko-hajdučkih, cmo-gorskih starih i novih, o Srpskom ustanku g. 1804—1815 te o hercegovačkom ustanku. O č i n i č i, opčina Cetinjska Petar B. Z u b e r iz sela Uganja, seljak, 25 godina, písmen, iako nije pohadao školu, pjeva crnogorske pjesme starih i novih vremena, hajdučke i kosovske. Mitar B. Z u b e r iz sela Uganja, seljak, svršio dva razreda osnovne škole, písmen, pjeva »naše národně pjesme«. Ilija V. Batrióevič iz sela Očiniči, seljak, 64 godine, písmen, a da školu nije pohadao, pjeva kosovske i hajdučke pjesme. Marko L. Batrióevič, seljak, 30 godina, písmen, iako nije išao u školu; pjeva crnogorske pjesme starih i novih vremena, hajdučke i uskočke. Niko D. Jovanovié iz sela Bjeloši, jseljak, 16 godina, svršio osnovnu školu; pjeva »naše nacionalne pjesme«. 15T R e I e z a, opcina Gornjolješanska Svi pjevači, kojih je osám, mahom su seljaci te pjevaju »junačke pjesme«. Risto Stojanovié iz sela Orasi, 50 godina, písmen. Marko čičarevíč iz sela štitari, 55 godina, pismen. Sávo Durovič iz sela Orasi, 65 godina, pismen. Nikola Radunovié iz sela Proganoviéi, 55 godina, ne-pismen. Luka Radunovič iz sela Proganoviéi, 45 godina, pismen. Novák Radunovic iz sela Proganoviéi, 40 godina, pismen. Marko Dumovié iz Releze, nepismen. Шја Vukiéevié iz sela čepotiéi, 50 godina, nepismen. Kotár Podgorica — Blizna, opcina Piperska Mijajlo Jovanov Popavié iz Blizne, oficir u p., roden g. 1860., pismen, pjeva crnogorske pjesme starih vremena te haj-dučke. Miloš Tiéov Durovié, težak, roden g. 1873., pismen, pjeva kosovske i nove crnogorske pjesme. Jagoš Mihailovié (Mihanovié?), iz Rijeke, težak, roden g. 1880., pismen, pjeva crnogorske i kosovske pjesme. Dordije P o p o v i é, sveéenik, roden g. 1892., pjeva crnogorske pjesme novog vremena, kosovske i hajdučke. Nikola Radiševié iz Blizne, težak, roden g. 1884., písmen, pjeva crnogorske pjesme starog doba. Puniša Popovié, težak iz Blizne, roden g. 1880., nepismen, pjeva hajdučke, kosovske i staré crnogorske pjesme. D r e z g a Pavié B. B o 1 j e v i é iz sela Stijena, težak, 55 godina, pismen, pjeva kosovske i hajdučke pjesme. Milan R. B o ž o v i é iz Stijené, dak gimnazije u Podgorici, 16 godina, pjeva novije i staré pjesme. Radule J. M a r k o v i é, pripravnik učiteljske škole, 22 godine, pjeva pjesme iz balkanskog i evropskog (svjetskog) rata. Radovan Markovié, inženjer, 30 godina, pjeva pjesme iz balkanskog i evropskog rata. Petar M. Stojanovié, težak, 23 godine* pismen, pjeva pjesme iz balkanskog i evropskog rata. D u r k o v i č i, opcina Piperska Marko Dragiéevié iz sela Potpeée, seljak, 52 godine, pismen, pjeva crnogorske pjesme. Milutin Bukič iz Zavale, težak, 46 godina, písmen, pjeva hajdučke pjesme. Pavle V u k o v i č iz sela Potpeče, težak, 44 godine, nepismen, pjeva hajdučke pjesme. Dordije V u k o t i č iz sela Potpece, seljak, 27 godina, písmen, pjeva crnogorske pjesme. Gornja Draževina Ilija T. Vukčevic iz sela Podstrana, opéina Donjolješanska, seljak, predsjednik opčine, roden g. 1894. Svršio osnovnu školu, učestvovao u ratovima od g. 1912. do 1920.; pjeva crnogorske pjesme iz Kosovske osvětě i neke hajdučke pjesme. Stevan D. Vukčevic iz Podstrane, nadničar kod vecih posjednika, roden g. 1895. Svršio osnovnu školu, učestvovao u ratovima od g. 1914. do 1920.; pjeva crnogorske pjesme no vij eg vremena te pjesme o Kraljevicu Marku i Milošů Obiliéu. Marko St. Vukčevic iz sela Farmaci (gen. Farmaka), seljak, kóji ima věci posjed, roden g. 1872., písmen; bio u dva na-vrata, tražeči posao, u Americi, gdje je bio takoder poznat kao dobar guslar. Vratio se g. 1912. kao dobrovoljac. Pjeva razné pjesme, koje čuje u národu. Jovan B. Vukčevic iz Popratnice, seljak, kóji ima málo zemlje, roden g. 1894., svršio osnovnu školu. Učestvovao u ratovima od g. 1914. do g. 1920. Pjeva crnogorske pjesme starog i novog vremena, kosovske i hajdučke. Mihajlo F. Vukčevic iz sela Šteci (gen. šteka), opéina Lješopoljska, seljak s malim posjedom; roden g. 1890., svršio osnovnu školu. Prošao ratove od g. 1912 do 1920:; g. 1919. dobio čin rezervnog potporučnika crnogorske artiljerije. Pjeva o voj vodárna Srpskog ustanka. Sávo J. Vujovic iz sela Kornet, opéina Donjolješanska, obrtnik, roden g. 1891., písmen, učestvovao u ratovima od g. 1912. do 1920. Pjeva crnogorske i hajdučke pjesme. K r u s i Prema izvještaju postoje tri guslara, kóji se ubrajaju medu prve u okrugu; no kao što černo vidjeti, kod kuče živi samo jedan od njih. Radoje P. četkovič, kapetan pješadije I. klase, sada služi u Skoplju, 35 godina; pjeva staré i nove crnogorske pjesme. Jovan P. četkovič, učitelj u Nikšiéu, 32 godine, pjeva kosovske i crnogorske pjesme. Důro P. četkovič, seljak iz Bera, 25 godina, pjeva starije i noví je crnogorske pjesme. M o m č e Mitar V. Pale vic, zidar i sel jak, 50 godina, prošao ratove od g. 1912. do 1918., pjeva pjesme starlh vremena. Milován M. Raso vic, težak, ima oko 33 godine, svršio osnovnu školu. Učestvovao u ratovima do g. 1915., poslije je bio jedan od najhrabrijih »četnika« u Cmoj Gtori. Pjeva pjesme starlh vremena, naročito hajdučke. Niko R. V u j o š e v i č, težak, 20 godina, písmen, pjeva pjesme starih i novih vremena. Ponari Sávo I. Kovařič, seljak, roden g. 1864., vodník u crno-gorskoj vojsci; u selu bio je uvijek cijenjen (štiman) kao »prvák« 1 »pametan« čovjek. Pjeva starinske, hajdučke, kosovske i crno-gorske pjesme. % Simo N. Vukadinovič, radnik, roden g. 1869., písmen, rádio dul je vremena u Americi, gdje je bio predsjednik srpskog društva. Pjeva starinske, hajdučke, kosovske i cmogorske pjesme. Milo I. šikmanovic, roden g. 1875., písmen, vodníku crnogorskoj vojsci, rádio 10 godina u Americi, gdje je bio pred-sjedník Saveza udruženih Srba. Pjeva starinske, hajdučke, crno-gorske i kosovske pjesme. S t r a v č e Izvjestitelj smatra, da su gusle u drugim srpskim krajevima nestale i da ih još ima jedino u zabačenim naselj ima Crne Gore. Marko Lazovic, rezervní pješadijskí oficir, roden g. 1898. iz odlične porodice. Svršio osnovnu školu u svom zavičaju, gimna-ziju u Beogradu, kóji je napustio g. 1912. Učestvovao je kao četnik-dobrovoljac u turskom i bugarskom ratu te u »albánskoj godini« za vrijeme svjetskog rata, bio je ranjen te prešao preko Crne Gore i Albanlje na Krf. Na solunskoj fronti bio unaprijeden za oficira. Za vrijeme revoluci je u Crnoj Gori bio je komandir okružné žan-darmerije u Podgorici, poslije sekretar Ministarstva socijalne poli-tike u Beogradu. Napustio je službu te se povukao u svoj rodní kraj. Počeo je pjevati od djetinjstva, na beogradskím gimnazijama pjevao je na dan sv. Savé; zna hajdučke, kosovske i crnogorske staré i noye pjesme. Bordija I. Preljevié, roden g. 1900.; za vrijeme okupacije Crne Gore bio je sa trojicom brače komita te je bio proganjan. Poslije svršetka rata vratio se na zgarište svqje kuce, koju je brzo obnovio. Svršio je osnovnu školu, pjeva veoma rado od svoje 16. godine, tako da ljudi očekuju, da ce postatl dobar guslar. Marko P r e 1 j e v i c, svršio je osnovnu školu; bio proganjan za vrijeme okupacije. Njegov otac, jedan od najboljih guslara u plemenu Kuča, pjevao je na dvoru na Cetinju. Marko je uěio od oca več kao dijete, ali ga nije još stigao. Zna hajdučke, kosovske i cmogorske pjesme. Mjesto škole je nečitko na štambilju. Radovan M a n o j 1 o v i č, seljak iz sela Kržanja (opčina Gornjokučka), roden g. 1876. Svršio samo prvi razred osnovne škole, písmen, učestvovao u ratovima. Pjeva kosovske pjesme, staré i nove crnogorske i hajdučke. Pero Milkovič iz sela Bezijevo, seljak, roden g. 1892., ima dva razreda osnovne škole, zna čitati i pisati za vlastitu potřebu. Kad mu je bilo 22 godine, otišao je kao radnik u Njemačku i Ita-liju, gdje je ostao tri godine. Prošao je sve ratove kao hrabar borac. Pjeva kosovske te crnogorske staré i nove pjesme. Veliša N i k o č(g?)e v i č, stolar (tišler) iz sela Orahovo, roden g. 1875., svršio tri razreda osnovne škole, zna čitati, koliko mu je potrebno u njegovu zvanju. Otišao u Aziju, gdje je ostao do bal-kanskog rata. Prošao kroz ratove kao »hrabar borac«. Pjeva kosovske, staré i nove cmogorske kao i hajdučke pjesme. Kotár Danilovgrad — Gostilj Vídak Fílipovič, 28 godina. Jagoš M i n i č, 40 godina. Krsto F i 1 i p o v i c, 35 godina. Jov"ca žaric, 42 godine. Miloš M i 1 o š e v i c, 41 godina. Dordiia M a r i č, 24 godine. Dragiša FIlipovič, 16 godina, dak 1П. razreda gimnazije u Danilovgradu. Dordija Filipovi6, 49 godina. Osim Dragiše Filipoviča svi su pjevači rodom iz Gostilia, mahom težaci, pismení, te pievaiu piesme svlh ciklusa, a najviše kosovske, crnogorske, o Kraljev"ču Marku, haidučke, uskočke i noviie pjesme o balkanskom i svietskom ratu. Mještani smatraju, da su najbolji pjevači Jagoš Minič, Dordija i Dragutin Filipovié. K o m a n i Radovan R a d u 1 o v i č, svecenik, 30 godina, rodom iz Ko mana, pjeva nove pjesme. Radovan Duranovič, težak, jednako kao i svi slijedeéi pjevači, rodom iz Bandiéá, 40 godina, písmen, pjeva nove pjesme. Vidak Radulovič iz Komana, 22 godine, písmen, pjeva nove pjesme. Boško Radulovic iz Romana, 30 godina, písmen, pjeva nove pjesme. Rrsto Radulovič iz Romana, 40 godina, písmen, pjeva staře pjesme. Sávo Radulovic iz Romana, 50 godina, nepismen, pjeva staře pjesme. Tomica Radulovič iz Romana, 30 godina, písmen, pjeva nove pjesme. Drago Pejovič iz Romana, 70 godina, nepismen, pjeva staré pjesme. Stevan Sekulič iz Bandiča, 30 godina, písmen, pjeva staré i nove pjesme. Důro Sekulič iz Bandiča, 30 godina, písmen, pjeva staré i nove pjesme. Ivan Sekulič iz Bandiča, 35 godina, písmen, pjeva staré i nove pjesme. Radovana Duranoviéa smatraju najboljim guslarom. Novo Selo Marko Vuksanov R a 1 e z i é iz sela Begovina, opéina Rosovo Luáka, na glasu je po tome, kako pjeva pjesmu »Pogibija Ferdinanda i Gavrilo Princip«. Sávo Jankov N i k o 1 i é íz sela Plana, opčina Spuž. Slatina U ovom mjestu živi više guslara. Izvjestitelj misii, da su . najbolji slijedeči pjevači: Puniša R. Brajovi é iz Podá, opčina Jelenjačka. Radosav R. Rovačevié iz sela Doloví, opčina Romani, Radovan J. Miškovic iz sela Rriva Ploča. Svi su seljaci, Brajovié rádi takoder kao stolar, gradevni pre-duzimač za kuée, škole, putove, mostové i t. d. Svima je oko 45 do 50 godina, písmeni su, ni jedan ni je svršio cijelu osnovnu školu, samo jedan ili dva razreda. Pjevaju kosovske, crnogorske starog i novog vremena te hajdučke pjesme. S a v n i k U izvještaju školské opéine kotara šavnik (Drobnjak) nalaze se podací o dvojici pjevača, o kojima je bilo več govora. Tanasije Vuéié, kóji tada još nije bio na glasu, spomenut je kao »najod-ličniji« guslar tog kraj a. O Pětku Vukoviéu se navodí, da je i on »omiljen« kao guslar. U ovom izvještaju ima několiko vážni jih podataka, kóji se ne podudaraju s mojima. Prema izvještaju rodio se T. Vuéié 9. VII. 1879., dok je on meni označio kao datum svog rodenja 15. II. 1883. Izvještaj káže, da je Vucié svršio školu u šavniku, dok je on meni tvrdlo, da je samouk. Manjeg značaja je bilješka, da je počeo pjevatí od svoje 10. godine, a meni je rekao, od svoje 12. Navodím podatke o njegovu repertoáru rádi uporedenja s mojima, s kojim se uglavnom slažu: pjeva kosovske, hajdučke, cmogorske starijeg i riovijeg doba te uskočke pjesme. Komarnica Mileta D. Kasalica íz Komarnice, roden g. 1889. Písmen, počeo pjevati od svoje 18. godine kao pastir ovaca. Pjeva »sve naše pjesme«- crnogorske i hercegovačke, uskočke i hajdučke te nove pjesme o balkanskom i evropskom ratu. Uči (shvača) brzo iz pjesmarica i dobro pjeva. Šaban M. Andesilió iz Komarnice, roden g. 1885., njegov pokojní otac Marijan Andesilió bio' je odličan pjevač; sin ga. na-sljeduje, te se može smatrati, da pripada u najbolje današnje pje-vače. Buduói da se pleme Drobnjaka nalazilo dugo pod turskom vlašču, šaban pjeva najradije o pobjedama svog plemena nad Turcima: »Smrt Smail-age čengiča«, »čardak Aleksiča«, »Kula Karadžiča«, »čardak bega Gorišiéa« i t. d. Pjeva odlično i ostale crnogorske, hercegovačke, uskočke i hajdučke pjesme, a naročito kotarske. Andrijevica Okružnom inspektorátu Andrijevica poslao je jediní izvještaj, a to o sebi, pjevač Ljubomir R. š o š k i c iz školské opčine Polimlje; s njim sam se sreo u Murínu. čudno je, da navodí kao godinu rodenja 1883., dok je meni rekao 1885. Moja bilješka je potpuno jasna. U svom izvještaju tvrdí, da zna do 30 kosovskih pjesama '(broj je ispravljan, pisan nejasno te nevjerojatan), po 20 crno--gorskih starog i novog vremena, 5 pjesama o tudim državama, kao o Rusiji. Bar U školskoj opéini Zupci, koju sastavljaju sela Zupci, Sustaš i Tudemili, živi poznati guslar, koga svuda pozivaju i kóji je bio i kod kralja Nikole na Cetinju. To je Istref M. M u s t i t i é iz Tude-mila, musliman Srbin, roden g. 1871. U mladím godinama rádio je u Carigradu, učestvovao u balkanskom i evropskom ratu kao crnogorski barjaktar te dobio několiko odlikovanja. Pjeva starije i novije srpske pjesme, na pr. kosovske, uskočke, hajdučke, cmogorske, o rusko-turskom i rusko-japanskom ratu. Najviše pjesama zna i najradije pjeva o bojevima Crnogoraca protiv Turaka. C r m n i c a, kotár izmedu Paštroviča i Skadarskog jezera - Podgor, odakle sam dobio izvještaj, jedno je od sedám plemena ovog kotara u staroj Crnoj Gori. Nikola S. V ukmanovič iz plemena Podgora, roden tamo g. 1866., seljak, naučio je sam bez škole čitati i pisati. G. 1907. otišao u "Ameriku rádi zaposlenja te se vratio g. 1910; učestvovao je kao voj nik u balkanskom i svjetskom ratu. Pjeva staré crno-gorske i hajdučke pjesme. Jo van Nikov V u j a č i č iz plemena Podgora, 38 godina, svršio osnovnu školu u Podgoru. Kad mu je bilo 14 godina. otišao u Srbiju, Bugarsku, Grčku i Tursku rádi zaposlenja i vratio se u Crnu Goru nakon objave balkanskog rata g. 1912. G. 1913. otišao opět u Ameriku, da traži posao, odakle sg vratio kao dobro vol jac za vrijeme svjetskog rata g. 1914. G. 1923. otišao u Francusku, poslije u Australiju, da nade posla. Uprkos ovome lutanju po svijetu zna više pjesama nego ikoji guslar njegova kraj a. Pjeva sve pjesme. Osim ove dvojice ima još drugih pjevača-guslara, kóji znaju samo neznátan broj pjesama. Dušan Vuksan poslao mi je takoder kratak pregled (u tabli-cama) 97 pjevača iz cijele Cme Gore, kóji su večlm dijelom pori-jeklom iz zapadnih krajeva Crne Gore. Kao mjesto rodenja navodí se Cetinje za 6 pjevača, okolina Ceťrnja: Bajice 7, Bjelice 2, Bokovo 1, Brda bjelopoljska 1, Ceklin 5, čekliči 4, Dobrsko selo 2, Don ji Kraj 1, Drobnjaci 2, Njeguši 1, Orasi 2, Rijeka Crnojevica 1. Stru-gari (Ceklin) 1, Zagarač 1, Župa Dobrska 1. Iznenaduje velik broj pjevača iz plemena Cucá, koje broj i 800 kuca2 i u kojem živi prema pop'su 38 pjevača. Zapadnoj Crnoj Gori pripadaju takoder Lje-šanska Nahija s 2 pjevača, Pješivcl 1, Rijeka 1, Jabuke Grahovske 1, Rudine 1. U istočnoj Crnoj Gori ima Kolašin 8, Lijeva Rijeka (kotár Andrijevica) 1, u sjevernoj Crnoj Gori šavnik 1 pjevača. Mjesto rodenja nije zabil ježeno kod dvojice pjevača. Po zanimanju su pjevači velikom večínom seljaci, svega 73. Od obrtnika zastupani su: 3 zidara, 1 žičar, 1 pekar, 1 mesar, 1 tipograf, 1 stolar. Kao radnik je označen 1, kao muzikant 1. Osim tóga ima i 1 »kcmandir«, 1 komitski voj voda iz predratnog vre-mena, 1 član kneževe garde (perjanik), 1 žandarmerijskí narednik, 2 žandarma, 1 pandur. Iz krugova inteligencije je 6 bogoslova i 1 učitelj. Iznenaduje broj crnogorskih pjevača, kóji su g. 1924. b ii písmeni. Bilo je 79 pismenih, koj ima třeba pribrojiti još 12 samouka; dakle svega 91 pjevač mogao je čitati pjesmarice. Samo 3 bila su nepismena, za dvojicu nisu bili navedeni podací. Po godínama imamo 3 pjevača do 20 godina (dva osamnaesto-godišnja i jedan dvadesetogodišnji), 21 pjevač od 21 do 30 godina, 3 3 Nar. enc. I, 404. 35 pjevača od 31 do 40 godina, 21 pjevač od 41 do 50 godina, 9 pjevača od 51 do 60 godina, 5 pjevača od 61 do 70 godina, 3 pjevača od 71 do 80 godina. Iz tóga izlazi, da su pjevači od 30 do 50 godina u velikoj veéini, jer ih ima svega 77. Veoma pouční su podací o epskim pjesmama, koje ovih 97 pjevača obično pjeva. 57 pjevača ima u svom repertoáru kotarske pjesme te crnogorske iz Junačkog spomenika i Srpskog ogledala,3 29 pjevača pjeva pored tóga i kosovske pjesme, tako da broj pjevača kotarskih i crnogorskih pjesama íznosi 86. 7 pjevača pjeva uglavnom kosovske pjesme, 3 pjevaju razné, kod jednog ništa nije navedeno. DALMACIJ A I BOKA KOTORSKÁ Slijedeči podací o pjevačima u Dalmaciji i Boki Kotorskoj po-tječu uglavnom iz g. 1931. i 1932., ali ne pružaju potpunu sliku o stanju epike ovog područja, buduci da sam ondje vršío istraživanja veé u godinama 1909., 1912. i 1927. Moje putovanje g. 1932. dopu-nílo je u stvari predašnja putovanja, jer sam osobito htio proučiti pjevače i pjevačice bez instrumenata na obali i na otocima, o koj ima sam dobio podrobní j a obavještenja tek g. 1931. U Dalmacljí su pjevači katolíci; koliko neki pjevač to nije, navést ču. K n i n, sjedište kotara Posjetio sam ovaj grád zbog tóga, da vidím u mjesnom muzeju hrvatskih starina početničke rezbarske i pjesničke radové kipara Ivana Mqštroviča. Osnívač je tog muzeja, fra Vjekoslav, zapravo Lujo Marun, i pored svoje učenosti tip starog franjevca, kóji je »necutljiv« za neki koncert, ali kóji pada u ekstazu (estažu), kad čuje gusle ili díple; neobično voli pjesmu, t. j. epsku pjesmu, naročito »krvavu«, te mi je odmah izrecitirao uobičajen pretpjev: Davor gusle, davor davorijo, Da pjevamo da se vese’imo, Da pjevamo pjesme od junaka, Od junaka, krvavih megdana, Gdje je kóji junák poginuo, Ko li tanku kulu sagradio ... U franjevačkom samostanu živio je u penzi ji stari pjevač: Fra Ivan Mendušic, porijeklom iz Pokrovnika, opéina Dmiš, roden g. 1872. Svršío je osnovnu školu u šibeníku, franje-vačku gimnaziju u Sinju, a bogosloviju u Makarskoj. Bio je 24 godine župnik u Vrlici, gdje sam ga čuo pjevati g. 1909., što me je 3 3 Ovim izvorima crnogorskih pjesama pripada svakako i »Kosovska osvěta* o borbama Crnogoraca i Herccgovaca proliv Turaka u g. 1875—1878 ta »Slovenska sloga« o rusko-turskom ratu, ali je moguce, da se iz n jih stvarno man je pjeva. ondá ízvanredno začudilo. Njegovi su kod kuče držali gusle; stariji brat Marko bio je takoder pjevač, a on sam počeo je pjevati veé »kao dite«. Smatra se, da su dobři pjevači iz redova franjevaca još slije-deéi: fra (izostavljam kod ostalih) Vatroslav Malic u Visovou, šimun Slavica isto tamo, Ivan Ivandic, župnik u Studen-cima u makarskom primorju, Jako Milinovič, sinovac bivšeg barskog nadbiskupa Milinoviča, kóji živi kao penzioner u samo-stanu Imotskom, Vjekoslav Jurenovič, župnik u Miljevcima, rodom iz Promine. Moji informátoři su naglasili, da ih ima još vise. Od pokoj nih spominjali su naročito Mija Ivandic a, bivšeg župnika u Potravlju kod Sinja, rodenog u Žeravici blizu Imotskog, Anděla Frankiéa, rodom íz Lovreča u makarskom primorju, Anta S t a n i č i č a i Petra č u 1 i é a iz Novih Sela nad Metkovičem. D r n i š, stanica brzog vlaka na pruží Ogulin—Split, gradič u kotáru Knin, središte Petrova Polja, gdje živi oko 14.000 stanov-nika, večim dijelom Hrvata katolíka (66%) pored znatne man jiné dostijenih pravoslavnih Srba. Drniš se nalazio od g. 1520. do 1686. pod turskom vlašču, o čemu svjedoče danas napola porušena lijepa i masivna »munara« (minaret) i sačuvani temelji druge, zatim katolička crkva sv. Anta, koj a je odmah poslije oslobodenja přetvořena iz turske džamije tako, što su joj skladno dozidali prednji i zadnji dio te podigli nešto podal je toranj, po ugledu na tali-janske campanile (vidi sl. 94—1). U krajů s tako bumom prošlošču sačuvale su se naravno epske pjesme o borbama protiv Turaka to vise, što je bila blizu bosanska granica, na kojoj se haj dukovalo protiv Turaka i poslije oslobodenja.. Tako su djed i pradjed Ivana Meštrovica bili uskoci i hajduci. Glavni pjevač tog kraj a bio je veliki kipar Ivan Meštrovič, koga sam na završetku svog putovanja g. 1931. ispitivao u Zagrebu jednako kao i druge pjevače te dobivao iste odgovore. Na svom zadnjem putovanju zadržao sam se najprije u njegovoj rodnoj kuci u Otavicama, 8 km istočno od Drniša, na dan právoslavnog praznika Uznesenja, 28. kolovoza 1932., tako da sam mogao prije podne na saj mu promatrati jedre, žilave i bistře ljude. Sadašnju kuču sagradio je Meštrovič prije 30 godina u domačem stilu, ali širu i višu; na prvom katu nalazi se veliká blagovaonica. U njoj je napravljeno po starom običaju i ognjište, ali jagnje za broj ne goste nisu pekli ovdje, nego u dvorištu na dugom drvenom ražnju. Uz dobro crno dalmatinsko vino razvila se brzo prava domača zabava, pri kojoj se razgovaralo í pjevalo. Liječnik iz Drniša Dr. F. Marušič (niegove realističke priče objavila je Matica Hrvatska g. 1908.) pokušao je improvizirati epske pjesme. Vážni je je medutim bilo, što je on, i ovoga puta, kako je rádio i prije, počeo guslati, i što je njegov prijatelj Meštrovič usto zapjevao, lijepom dikcijom, neobično brzo i sigurno, »Ropstvo Stojana Jankoviča«, divnu epsku pjesmu s motivom Homerove Penelope. Tako pjeva Meštrovič, kad ie raspoložen, u krugu svojih prijatelja po cijele šate iz svog bogatog repertoara národně epike. Prisutan je bio i narodni guslar Jlija Reljanovič (vidi dalje), rodom iz Otavica, kóji je před nama improvizirao veoma dobar pretpjev o našem sastanku te pjevao svoju pjesmu o nevjemoj ženi kao i poznáte junačke pjesme. Jednu takvu pjesmu pjevali su zajedno on i ondašnji župnik fra Lujo Plepel, folkloristički beletrista i izdavač pobožnih pjesama za národ, s karakterístičnim dalmatinskim »ojkanjem«. Zatim srno slušali i pjesme uz gajde; naročito zanimljiva bila je lirska pjesma, koju.je pjevala Meštrovičeva sestra Toša s někom drugom ženom. Mladic pita lijepu djevojku, zašto je zakasnila i zašto je tako blijeda: »А1 si suncu dvore mela, a! misecu kosu plela?« '»Nit sam suncu dvore mela, nit misecu kose plela, več sam stala pa gledala, kako vila s gromom igra. Vila j’ groma nadigra'a sa*dvimam trimam jabučicam i s dvim žutim narančicam ... Fonogram ove pjesme nalazi se u Slavenskom institutu (u Pragu) pod br. 1932-2. Tako su Meštrovičevi ljudí usko povezani s prirodom. Uveče smo se odvezli na obližnji brijeg, na kome je Meštrovic podigao obiteljski mauzolej. Na bakrenim vratima nalaze se liveni relijefi članova porodice, s lijeve straně muški, s desne straně ženskí. Unutrašnjost nije bila još sasvim dovršena; nad oltarom visjelo je Meštrovičevo najnovije Kristovo raspece, a uglove krase četiri evandelista, glave kojih zamjenjuju njihovi simboli. Otavíce ce u historiji umjetnosti biti uvíjek na glasu. Dosad su ljudi putovali u Cavtat kod Dubrovnika, da razgledaju Me-štrovicev mauzolej porodice Račic, dok če se ubuduče diviti i mauzoleju u Otavicama. Takve spomenike gradíli su sebi inače samo kraljevi i kneževi, ali ovdje ga je digao kralj duha i tvari za sebe i svoj národ, iz koj eg je potekao. Ivan Meštrovič1 rodio se 15. VIII. 1883. slučajno u Vrpolju u Slavoniji, gdje su radili njegovi roditelji kao nadničari o žetvi 1 Vidi moj članak Ivan Meštrovič ais Rhapsode, Prager Presse 17. IV. 1932, Beiiage Nr. 16, Na jihu — v domově Ivana Meštíoviča, Radiojournal XI, 20. V. 1933, str. 4—5, Kod Meštroviča i njegovih. Ivan Meštrovič kao pjevač cpskih narodnih pjesama, Nova Evropa o pedesetom rodendanu I. Meštroviča, Zagreb 15. VIII. 1933. str. 25—30. — lsti broj donosí pored tóga i članak M. Curčina povcdom pedeset-godišnjice, zatim članak Dr. Fr. Marušičá o Meštrovičevim roditeljima i rodnoj kuči, pa članak fra L. Plepela o Petrovom polju i t. d. na posjedima biskupa Strossmayera. Meštrovič je ipak cijelim svojim bičem sin svoga kraja pod Svilajom planinom, te cjelokupne Dalmatinske Zagore, koja je uz Crnu Goru i Hercegovinu najsiro-mašnija oblast Jugoslavije; ovdje živi, slično kao tamo, patri-jarhalni národ s dobrim i lošim osobinama, koje najbolje přikazuje Dinko Šimunovič u svojim pripovíjestima. Meštroviéevi přeci Gavriloviči-Meštroviči (Ivan Meštrovič potpisivao se ispočetka takoder Gavrilovié-Meštrovié, poslije je kao demokrata pojedno-stavnio svoje prezime) doselili su se iz Bosně, s kojom su uvijek održavali veze. Meštroviéev otac Mate bio je »majstor švih zanata«, tesao je, gradio i rádio te odgojio tako tri siná i tri kéerke; mnogo je utjecao na svog najstarijeg siná u njegovim mladím godinama. Kuéni príjatelj, liječnik Dr. Marušié, karakterizirao je Meštro-viéevu májku kao svijetlu pojavu, uravnoteženu, požrtvovnu, jednostavnu i otmjenu, istinoljubivu i pametnu, koja čak trpi, kada mládi ne održavaju stara prijateljstva. Kad joj se jedamput Dr. Marušié za vrijeme rata žalio na teške životné prilike, odgo-vorila mu je: »To su ti sada, kume, sve ratni ljudi, ne vrijede ništa kao ni ratni novac«. Kao veéina pjevača naučio je i Meštrovič pjesme od svojih najbližlh, od djeda i babě s očeve straně te od »komšija«. Njegov djed, seljak, nepismen, bio je još »u ortakluku« s hajducima. Brzo je došao Meštrovič i do pisanih i štampanih pjesama. U selu Ota-vicama znao je čitati samo njegov otac, kóji je naučio od ujaka, a ovaj opět u »Istriji«, t. j. kaznioni u Kopru, koja je bila poznata širom Dalmacije pod imenom Istrija. U selu nalazilo se mnogo pjesama u rukopisíma sličním onima, u kojima je Fortis u 18. stoljeéu pronašao svoju Hasanaginicu. U rukopisíma bilo je i odlomaka Staroga Zavjeta. Otac je imao kalendar te bi kupio poneku knjigu, kad je naučio osmogodišnjeg siná čitati. Medu knjigama nalazila se i veoma raširena pjesmarica Matice Dalmatinske, u kojoj su bíle štampane broj ne pjesme Vuka Karadžiéa, tako da se Meštrovič čudio, kad je u toj pjesmarici nalazio mnoge pjesme, koje je veé poznavao; uporedujuéi ih, usavršavao se u čitanju. Ráno mu je dospio u ruke i Kačiéev Razgovor. Pjesme je naučio »recitirajuéi«. Njegovi drugovi pastiri, s kojima je čuvao ovce na planini Svilaji i uveče sijelio, znali su pjevati uz gusle. On medutim nije naučio guslanje, jer je napustio prije vremena svoj zavičaj, ali je naprotiv bolje zapamtio tekstove. Kao pastir počeo je rezati u kamenu i u drvu te sastavljatí pjesme po ugledu na národně. Njegovi rezbarski pokušaji čuvaju se u muzeju u Kninu, jednako kao i dio njegovih epskih i lirskih pjesničkih prvenaca; njihov prijepis predao je fra L. Marun Milanu čurčinu, kóji ih je objavio u Novoj Evropi (1. VII. 1924.). Na njima se jasno očituje utjecaj narodníh pjesama, a još više, po duhu i formi, Utjecaj A. Kačiéa i narodnog pjesnika Jurja Kapiéa, rodom iz Poljica, kao što je navedeno u Novoj Evropi. Pjesničke pokušaje pisao je u školsku písanku nespretno, s pravopisním griješkama, imitirajuéi u mnogome štam-pana slova; deseterce pisao je prekidajučí ih nepravilno, vezivao je mnoge riječi i označivao dužině samoglasnika, ponavljajuéi ih kao što se to radí u stářím tekstovima. Kao prim jer navodím početak pjesme o bojů Hrvata protiv Turaka kod Siska, iz druge straně pisanke: Vojsku kupi děli Hasan paša Kada ije Saakupijo biše a'aj bezi Vojsku pribRojiše (veliko R) ima vojské trideset hiljada Sve po izbor ljuti janjičara Vojskom Vada (!) Hasane vezire otidoše doli na Hrvate Sisak biju nikda nepristaju ... Sličné rukopise Meštrovičevih prvih pjesama ima Galerija umjet-nosti u Splitu i skladatelj A. Dobronic u Zagrebu. Meštrovič nije naučio guslanje možda i zbog tóga, jer su muškarci oko Dmiša pjevali, i uz gusle, ali i bez njih, isto kao i u mnogim krajevima Dalmacije, a njegova baba, od koje je prímio najveci broj pjesama, pjevala ih je recitirajuči ili ih je samo »kazivala« kao sve žene u Dalmaciji. Od babě je naučio, kad mu je b io 8 godina (kod čurčina izmedu 8. i 9. godine) i »Hasan-aginicu«, koju je ona pjevala mladém bratu kao uspavanku. Meštrovič zna oko 50 do 60 epskih pjesama. Kao svi Dalma-tinci, Hercegovci i Crnogorci, i on najviše voli uskočko-hajdučke pjesme. Kad sam ga pitao, kóji su njegovl najomiljeniji junáci, odgovorio je kao i svi ostali pjevači: Ivo Senjanin, Stojan Jankovié, Nakic (manje poznati oslobodilac Drniša) i drugi iz Kotara i sa Cetine; s turske straně Mustajbeg Lički, Mujo i Halil Hmjica, Bu-dalina Tale, Tankovič Osman i dr. Ima i mjesnih hajduka; tako se naročito mnogo pjevalo o šimiču (vidi pogl. VIII.) iz okoline Ljubuškog na hercegovačko-dalmatinskoj granici. Potpuno u duhu narodnih pjevača razlikovao je i Meštrovic epsku dugu »pismu« od »popivke« od krátké polujunačke pjesme, koju pjevaju žene. čisto ženske, lirske pjesme, u kojima ima mnogo simbolike, nisu lako dostupné s obzirom na to, što seljaci nemaju povjerenja u gospodu, kad dolaze da ih slušaju. Tako su národně pjesme, uz one, koje su stvořili Kačié i drugi po ugledu na njih, bile glavni kulturní temelji, s kojima je Ivan Meštrovič kao kiparski naučnik otišao u Split i na bečku Aka-demiju likovnih umjetnosti. Ovu duhovnu baštinu dopunio je Ivan Meštrovič čitajuéi velike zbirke narodnih pjesama Vuka Karadžiéa, 2 Dijalektički mjesto prebrojiše, ne prestaju. Vojsku kupi děli Hasanpaša, Kada li je sakupio biše, Alaj bezi vojsku pribrojiše2 Ima vojské trideset hiljada, Sve po izbor 'jutih janjičara, Voiskom vlada Hasane vezire, Otidoše doli na Hrvate, Sisak biju, nikda nepristaju2 Matice Hrvatske i drugih. Tako je oblikovao u duhu národně epike, s kojom se saživio, svoj vidovdanski ili kosovski hrám, Kra-ljeviča Marka i druge junake. Meštrovidevo narodno í umjetničko shvačanje srpske tradici je ni je nailazilo ispočetka na razumije-vanje3 4 i bilo je odbij ano s nacionalnog gledišta na srpskoj i hrvatskoj stráni. Vuk Karadžič nije mogao pronači u národu glasovitu baladu c Hasanaginici, prvu srpsku-hrvatsku narodnu pjesmu, koj a je postala dio svjetske literatuře i koju je objavio A. Fortis u svom djelu »Viaggio in Dalm^zia« (1774); zato ju je štampao g. 1846. sa svojim jezičnim i drugim promjenama u definitivnoj redakciji u bečkom (III.) izdanju svojih Srpskih narodnih pjesama. Od tog se vremena ustálilo mišljenje, da se »Hasanaginica«, kao i mnoge druge pjesme, izgubila u národu. Uoči stogodišnjice Goetheove smrtí rádio je Ivan Meštrovič na njegovu poprsju. Njegov prijatelj Dr. Milan čurčin, kóji je svoju literarnu djelatnost počeo diser-tacijom »Das serbische Volkslied in der deutschen Literatur« (1905), nagovarao je Meštroviéa, da se oduži Goetheu za njegove zasluge za srpsku literaturu i na taj náčin, što bi napisao »Hasan-aginicu« onako, kako ju je slušao u djetínjstvu od svoje babě. On je to učinio i tako nas je iznenadio Goetheov broj Nove Evropě* s Meštrovičevim tekstom »Hasanaginice«. Ali ni s ovim doprinosom poznáván ju srpsko-hrvatske národně poezije Meštrovič nije imao sreéu. U štampi, a još vise u privátním izjavama, tvrdilo se, da Meštrovič nikako nije mogao tako dugo pamtiti5 * pjesmu, i da je njegov tekst literarnog porijekla,« Poznavaoci, a još više diletanti národně poezije ne uzimaju u obzir, da danas uopče ne bi više mogao postojati ni jedan národní pjevač, kad bi to njihovo tvrdenje bilo točno. Ove sam sumnje raspršio, kad sam na svom posljednjem putovanju imao sreéu, da na otoku šipanu nadem Pavlu Kuvelié (vidi dal je, pogl. VI.), koja mi je pjevala i recitirala »Hasan-aginicu«, tako da sam je mogao zapisati i fonografiratí. Tekstovi T. Meštroviéa i Pavle Kuvelié pored najstarijeg, kóji je izdao Fr. Míklosich iz splitskog rukopisa, objavljeni su uz njemački príjevod u mom djelu »Das Originál von Goethes »Klaggesang von der edlen Frauen des Asan aga« (Asanaginica) in der Literatur und im Volksmunde durch 150 Jahre«, u kojem raspravljam o tím pitanjimá., kao i o prigovorima Meštrovičevu tekstu.7 Ilija (H)Reljanovič iz Otavica, katolík, seljak, ima 48 godina, samouk, bio je na radu u Slavoniji, odakle se vratio u svoj 3 Nova Evropa o pedesetom rodendanu I. Meštroviéa 3—4. 4 XXV, br. 3—4, ožujak 1932. 5 Pavle Popovié rekao mi je čak u Dubrovniku.fi. 1932: »Nikad nije mogao zapamtiti«. " Ppnp I, 135—136. 7 Briinn-Prag-Leipzig-Wien, Rudolf M. Rolirer 1937, naročito na str. 43. zavičaj pješačeči punih pet dana, jer je čeznuo za svojim krajem. Pjesme, koje bi mu se svidjele (što mi se svidi), primao je od seljaka i pastira. Dok je bio mlád, bilo je dovoljno, da pjesmu čuje samo jedamput, a i danas bi je tako lako naučio, da ima vremena i »da nije u brizi«. Neke pjesme preuzeo je iz knjiga. U Slavoniji pjevao je »drugim glasdtn«, buduči da tamo ne razumiju naše »pjevanje«. V i s o v a c, katolički samoslan Fra Vatroslav M a 1 i c, rodom iz Imotskog; njegov otac potječe iz Livna, a djed iz Jajca (od istog su roda bili navodno i bosanski kraljevi). Svršio je gimnaziju u Sinju. Slušao je pjevače i pjevao sam po župnim uredima, gdje su ga posječivali seljaci nakon mise. Kada je bio župnik u Kijevu, dolazio mu je 70-godišnji stric, krojač iz Imotskog, kóji je mogao pjevati tri šata bez prekida, »uz mali odušak«. Od tog strica, kojí je još poznavao sakupljača narodnih pjesama Jukiča, i on je pjesme naučio, osobito pjesmu »Propast bošanskog kraljevstva«, koju nije znao O. Mendušič u Kninu. Nije ni htio pjevati bez gusala, te se uopče izgovarao time, da je dosad pjevao samo po župnim uredima. Fra šimun Slavica iz sela Lozovac, opcina šibeník, župni ured Konjevrat, oko 8 km od mora, pjevao je — po mišljenju svoje brače — »baš kao seljak« i znao mnogo kotarskih pjesama. Za fonografiranje pjevao je, bez gusala, o Kraljeviéu Marku. Gvar-dijan Pavao Perišič otpjevao je zajedno s njim epsku pjesmu s ojkanjem, a poslije mi je pročitao pjesmu o Mijatu Tomiču iz Jukičeve zbirke na náčin, kao što je običavao kod kuče čitati Kačica. Mate S o n k o iz Visovca, ne zna čitati; pjevao je bez gusala iz Kačiča, držeéi knjigu před sobom, kako bi se hrabrio. Iako je bolovao od sipnje, pjevao je veoma dobro »ženidbu Smiljaniča Tlije«.. x Split — Kastel Noví U Splitu priéao mi je mnogo Dr. Ante Grgin, kustos arheo-loškog muzeja, o dvojici umrlih pjevača iz svog rodnog mjesta Kastel Novog kod Splita, te mi je 5. XII. 1931. poslao krátké podatke o njima. Visko č i č m i r (kao obično u Dalmaciji, navedeno je ime pokojnog oca: pok. Jure), vulgo »Раре«, roden u Kastelu Novom g. 1821., gdje je umro g. 1910. Bio je iz seljačke porodice, ali je otišao zbog loših imovinskih prilika kao mladié iz kuée i postao kočijaš u šibeníku. U slobodnom vremenu pjevao je uz gusle tako dobro, »da su ga sve gospode iz susjednih prozora slušale«. Poslije je otišao u Zadar i bio kočijaš u službi porodice Borelli na »dili- žansi«, koj a je saobracala izmedu Zadra i Skradina. I tada je u slobodnom vremenu pjevao uz gusle. Buduci da je bio nepismen, znao je sve pjesme napamet. Kad se oženio, vratio se u svoje mjesto te guslao i pjevao za dugih večeři, »kazivao« često »gačice« i pričao zanimljivo o svojim doživíjajima kao kočijaš (o hajducima, vuko-dlacima i sablastima i t. d.). Oslijepio je na několiko godina před smrt, ali je i dal je guslao, pjevao i pričao. Što se tiče »gačica« — jpriča«, Dr. Grgin ga je jednom upltao, još kao gimnazijalac, koliko ih zna, a on mu je odgovorio, da je pažljivo slušao svoje unuke, kad su čitale priče iz nekog zagrebačkog izdanja (L. Hart-man, Najljepše priče), da ih je ondá točno zapamtio, ali málo »preinačio«, pa pričao kasnije kao svoje. Njegove gusle s dvije struně bíle su zvučné, bogato ukrašene rezbarenim konjima, pti-cama i glavama raznih životinja. Gusle je posli je njegove smrti spalila unuka, buduci da ni je znala njihovu vrijednost. čičmir nosio je sa sobom ručník, slagao ga i »prevrtao« kao knjigu, ni je mogao bez tóga pjevati (bez tóga ne bi znao, izgubio bi se). Na-dímak »Раре« dobio je zbog tóga, jer je posiije povratka u svoj kraj izigravao gospodina, pa ga je njegova porodica morala oslovljavati na gospodski náčin »раре«, mjesto »саса« ili »čalec, kako je to uobičajeno kod .seljaka. Dr. Grgin mi je još pričao, da je čičmir pjevao Vuku Karadžičů, što ni je isključeno. Páve Žanic, pok. Anta, vulgo »Pavlič«,8 roden u Kastelu Novom g. 1825., umro g. 1901. Pjevao je mnoge »Ире« pjesme napamet. Zimi išao je kao i čičmir po kucama, pa pjevao »uz komín, uz vatru« te na svadbama i raznim sijelima. Ni njegove gusle se nisu sačuvale. Vrijedno je spomenuti činjenicu, koju navodí Dr. Grgin, da je i on prije 30 godina, dakle oko g. 1902., čitao kao dak, osim pje-smarica Matice Dalmatinske, takoder i pjesmarice štampane čiri-licom, koje su donosili trgovci iz Karlovca i Dubrovnika. Gornja Poljica — Donji Dolac Ambrož Rádie iz Donjeg Dolca, težak, kóji izraduje i sviječe; ima 38 godina, svršio je 6 razreda osnovne škole. Njegov otac bio je pjevač; Ambrož je učio od starijih ljudi i iz knjiga, pjeva uglavnom starinske pjesme, a i novije, dok ne zna pjesme o po-sljednjim ratovima (ni štampane). U novije pjesme ubraja »do-mače«, najviše »od divojaka«, kako je koj a nekog mladica ostavila ili bila odvedena ili oteta (umaknuce, otmica). Marko Pavlov B anič, svršio je osnovnu školu; jedan od nje-govih učitelja pjevanja bio je Luka Simovič. Marko čita pjesmaricu Matice Dalmatinske i bosansko-hercegovačke pjesmarice. I sam 8 Pavlič- s naglaskom na posljednjem slogu, kóji jc dug i izgovara se otegnuto. sastavlja pjesme, ali ne pjeva o mladícíma, nego protiv djevojaka. Jedan njegov pretpjev (napiv) išao je od ústa do ústa. Milan Smajič, roden g. 1904., samouk, slušao je pjesme i čita »pismare« (Kačiéa i dr.); pjeva staré i nove pjesme te umije i sam sas taví jatí. Osim ovih pjevača i Jele Markic, koj a odskáče nad svima, bili su još prisutni: Máto B a n i č, svršio je osnovnu školu. Pjesme je slušao i čitao iz pjesmarica, naročito iz Kačica. Mate Jakul, težak, svršio osnovnu školu. Pjeva íz Kačica i »seljačke«. Marko Markic, pjeva uglavnom »po predaji«, ali takoder iz pjesmarica Matice Dalmatinske. Ivan Radíc, Ante Smajic, Ivan Sušic, šimun B r a o -v i č, Ivan V r g o č, mahom seljaci i katolíci, kóji održavaju sla-vensko crkveno bogoslužje. Nisám lh mogao ispitivati, jer nisam imao vremena, a oni su sami řekli: »Nemá ništa novoga čuti«. S i n j, sjedište kotara s državnom i franjevačkom gimnazijom Ante Bar ač, »policaj«; Torna (Tomislav) J u r e 1 a, financijski respicijent u p., po-hadao je, ali nije završio šestorazrednu osnovnu školu, zna više jezika. Njegov otac je bio pjevač. Slušao je staré junačke pjesme, zna nove ratne, neke je sam sastavio. Ne pjeva iz knjiga, ali bi mogao iz Kačica. Od 1875.—1878. bio je četnik u Bosni. Za vrijeme svjetskog rata bio je u zatvoru u Mariboru, zajedno s intelektuále'ma, medu kojima su se nalazili Dr. Tartaglia, kasnije ban, pisac i poslanik Dr. Tresič Pavičié, poslanik Dr. Smodlaka. Božo š i m a c, seljak; otac Jure bio je pievač. Slušao je pjesme od drugih pjevača, a neke je naučio iz Kačiéa, Pavlinoviéa (pjesmarica Matice Dalmatinske) i Jukiéa. Gudi lijevom rukom (lijevak), jer je povrijedlo desnu, kad mu je bilo 20 godina. Božo L a š t r e, mesar. Jozo B a r a č, brat Anta Barača, krčmar, nije pohadao školu (sam sebe nazvao nepismen), ali umije čitati, buďuéi da je naučio pjesme slušajuéi i iz knjiga. Pjevali su otac i braéa, slušao je takoder i druge guslare. Petar E f e n d i é, seljak iz Obrovca. Ivan ž u 1 j e v i é, drvodjelac, financijski stražar u p.; naučio je pjesme dijelom slušajuéi, dijelom iz knjiga. Zapjevao je takoder jednu pjesmu protiv žena, ali je odmah dodao: »Ne ide k guslam ova budalaština«. Ante K n e z iz sela Rože, težak, nepismen, slušao je pjesme od drugih pjevača; umije neku pjesmu, koj a traje čitav sat. Jakov K u k u z iz sela Brnaze, udaljenog 5—6 km od Sinja, kcga su prisutni osobito líjepo dočekali i pohvalili; pjevao je iz plebra« (t. j. libra), t. j. Kačica o tome, kako su. Turci udarili na Slnj i o junačkim djelima Boža Vučkoviéa. Ovakve su lokálně pjesme ovdje veoma omiljene. Stipe M i 1 u n, posjednik iz Sinja, písmen. Fra Mirko č o v i č, iz franjevačkog samostana u Sinju, pričao mi je za vrijeme svog boravka u Pragu, da o. šimun J e 1 i n č i č, iz sela Glavice, póla šata daleko od Sinja, u samostanu pjeva uz gusle lijepo í »tužno« iz zbirki narodnih pjesama. Bay, kóji dolaze iz Dalmatinske Zagore u prvi razred franjevačke gimnazije, često donose sa sobom gusle i diple. Otišič, opcina Vrlika, kotár Sinj Sa slijedecim pjevačima, kóji su bili mahom pravoslavní, rádio sam uveče i noču, na praznik Uznesenja Bogorodice. Nikola Zagorac iz Otišiča, roden g. 1881., nepismen. Njegov otac pjevao je drukčije; počeo je pjevati od svoje 6. godine. Todor J o 1 č i c iz Otišiča, písmen, počeo je pjevati, kad mu je bilo 6 godina. Pjeva lirske pjesme »prirodne starinske«, pa i nove, iz pjesmarica. M;loš Krivošíja (sada Krivošijič), gostioničar; pjeva uskočko-hajdučke te crnogorske pjesme iz g. 1912. »od kralja Nikole«.9 Za fonografiranje izabrao je »Početak balkanskog rata« iz knjige dalmatinskog pučkog pjesnika Jurja Kapiéa.10 Muč, veliká zagorska opčina splitskog kotara Nikola Borozaniz sela Ramljane, težak, nepismen; izraduje gusle kao i druge rezbarije. Jakov Plazibat iz sela Postínje Donje, voli da sastavlja pjesme; za vrijeme rata opisivao je ratne doživljaje, a danas stvara prigodne i druge pjesme o suvremenim dogadajima. Ivan Domazet iz Zelová, koie se nalazi na granici opéine, pjeva starinske pjesme; »pravi rezbarije«. Z 1 o p o 1 j e t Ovdje sam posjetio župníka Stjepana Grčiča, kóji je izdao zbirke narodnih pjesama; nasao sam samo jednog pjevača: Božo (Bojan) Domn j ak, Jcoji je kao grnčar prodavao svoje rukotvorine po čitavoj Dalmaciji i poznavao Liku u Hrvatskoj, " Sto znáči o kralju Nikoli. 10 Zanimljivo je, da Srbin pjeva štampanu pjcsmu najnovijeg lirvatskog pučkog pjesnika. / 374 Glamoč, Livno i t. d. u Bosni. Tako je obišao mjesta, poznata iz narodnih pjesama, na pr. i kulu Stojana Jankoviča, gdje se jednom kod Dr. Desnice zadržao osám dana i pjevao nekome Niku Odža-koviču. Za vrijeme. rata kazivao je pjesme za duhan, namirnice i novac. O njemu je Grčič rekao, da je lukav i da je oženio 50 mladiča, što je mnogo značilo za njega, jer je mogao pjevati na svadbama. Umije pričati o svému, sastavlja takoder pjesme, na pr. 0 tome, kako su se potukli Fotra vij ani í Zelovo; uglavnom sastavlja šaljive pjesme. Nisám ga mogao posjetiti, jer mu je žena bila bolesna, a on zauzet poslom; kod kuée uopce ne pjeva. M e t k o v i č, sjedište kotara Ivan pok. Martina T a s 1 a k iz Vida kod Metkoviča, opčina Opuzen, nadničar, težak, ne posjeduje kucu. Roden g. 1881., kako sam káže, ni je pohadao uopče' školu; naučio je pjevati od ujaka 1 drugih pjevača. Prošao je, kao što príča, mnogo svije ta, ali je u stvari obišao samo jedan dio Dalmacije, i to do kotara Imotskog, 1 dio Hercegovině, do Ljubuškog i Mostara. Počeo je pjevati, kad mu je bilo 12 godina. Hvastao se, da može — ako želimo — pjevati na dvanaest načina (na dvanaest modova), što je pretjerano i neozbiljno. Pjeva uistínu pjesme švih ciklusa, počevši od najsta-rijih, no ipak najviše uskočko-hajdučke, kao i mnoge pjesme iz Kačica, koje mu bilo tko procitá. Pjeva o novijem hercegovačko-dalmatinskom hajduku šimiču, dok pjesme o svjetskom ratu izbje-gava, buduči da ih »država ni je još potvrdila«; time hoče da káže, da nisu još štampane, jer sve, što izlazi iz štampe, bez sumnje je potvrdilo »Njegovo Veličanstvo«. On je toliko obazriv, da bi se mogao slobodno kretati (hvali žandare, da mu nikad ne smetaju i da ga rado slušaju) i da bi dobio putnícu, koju je zatražio. Osim tóga je živio u blizini Crne Gore, gdje su se epske narodňe pjesme uistinu cenzurirale i »potvrdivale«. Pjeva o velikim praznicima, na za ba varna, naročito na svadbama, na koje ga pozívaju i na 50 kin daleko. U tim prigodama ne pjeva samo svadbene i junačke pjesme, vec i »šaljive i posprdne«. Prima za to sitne darove, poneki daju po dinár, drugi opět ništa; rakiju ne podnosí, niti mu je stalo do vipa, jer »pijana glava ne nosí barjak«. Umiie takoder sastaviti ;(sklepati) pjesmu iz svoje glave i kontaminirati razné pjesme (sadružiti, smlatiti, sastaviti). O Vuku Brankoviču govori, da su ga odnijeli davli, jer je izdao kralja. Ivana ili Tadiju Senjanina naziva i ovaj udalieni katolík, Hrvat, Senjkovic, a Muja Hrnjicu — Rničič. Taslak ne vidi dobro veé od g. 1907., kad ga je udario neki »vijor« i kad je obolio na očima; na desno oko málo vidí, na lijevo ne vidi ništa. Zato gq. prati »mala žena«, koj a mu »valja«. Kao što je napola slijep, tako je i napola prosjak, te je sabirao o katoličkom proštenju u Metkovicu sitne darove u svom šeširu. Iduci od sela do sela ponaša se obazrívo i ne ulazi u kucu, gdje je bolesnik, čak i kad ga pozovu. Bolesnik je obično nervozan i ne voli gusle, a naš pjevač ne zeli da ga uznemiruje svojim guslanjem ni da ga »vrijeda«. Prlčao je još, da zna talijanski, što bi bilo zani-mljivo, no župník iz Vida, don Serafín Puratič, tvrdio je, da to ni je istina. lsti župnlk me je upozorio na to, da u Vidu živi dobar pjevač Mate V i d o v i č. Kula Norinska kod Metkovica Mijo Jerkovič s nadimkom Lazar (svaki jma sličnu »pri-zivku« ili »prizivak«), nadničar težak, rádi u kamenolomu, 50 go dina, naučio je čita ti zajedno s drugom djecom kod popa. Kod kuce nitko nije pjevao, naučio je pjesme od drugih pjevača, stár i jih ljudi, iz okoline (imenovao dvojicu), a takoder iz pjesmarica. Počeo je pjevati ízmedu svoje 10. do 12. godine, zna pjesme o Kraljeviču Marku i druge staré, pa i pjesme iz pjesmarice Matice Dalma-tinske. Zanimljivo je, da ne može pjevati iz Kačiéa (zanovetljivo mi je, ne morem da pjevam). Pjeva, kad su ljudi dokoni, a on slobodan, naročito zimi, u svojoj kuči i kod drugih, »kod vatře i bukare«. Vinom se mora »grlo pokvasiti«, no umjereno: »Dobro je pice, ali málo, koliko třeba«. Nova Sela, opčina Opuzen, kotár Metkovič Ante Talaj ic zna staré pjesme, o starim junacima, ali ga nisam zatekao kod kuce. Domači ljudi spomenuli su mi kao pjevače Josa, Ivana i Petra Grgíča i Matu šil j ega; sví oni znaju razné pjesme, imaju gusle, no bez struna (nemá strunje), koje obično stavljaju zimi. U kuči Mata Grgiča visjele su gusle »na gredi«, koje nitko nije popravio od Božiča. Sva tri siná uče epske pjesme. Joso Grgič Matic, 20 godina, svršo je osnovnu školu, »čita« pjesme pjeva-juči iz Kačica, kao što je naučio od strica (v. fonogram 1931—27). Mládi brat, 11-godišnji Dragomir, »čita« bol je, ali se zastidio i čak pobjegao, kad mu je školski nadzornik iz Metkovica, kóji me je pratio, ponudio novac. Morali srno fonografirati u otvorenoj kuči Řekli su mi, »da bl bila hiljada (!) guslača«, da sam došao u zimu před Božic. U kuči se nalazilo staro izdanje Kačiéa, bez početnih i završnih listová, velikog formata (28,5X20,5 cm). U Novim Se-lima ima mnogo pjesmarica, koje medutim ljudi ne žele pokazatí. Ima i jedna štampana liječnička knjiga herbář (likarica), koju ne bi ljudi dali ni za tri stotine hiljada dínara. Stipan Bělič, gostioničar, ima Kačiéa, pjeva i umije čitati. čitao je stihove bez cezura, primijetivši, da bi ih morao »razdiliti«, kad bi pjevao uz gusle. Dok je bio mlád, naučio je od stár i jih ljudi pjevati i »čitati« na taj náčin. Mali Prolog, opčina Opuzen, kotár Motkovič Slijedece pjevače zatekao sam, dok su radili na cesti Metkovič—Ljubuški, koju je gradilo poduzeče Pružinovié. U pro-storiji gostionice. koja je imala samo jedan prozor naguralo se oko 30 ljudi. Milan Bož i novic iz mjesta Proložac kod Imotskog, slušao je pjesme od raznih seljaka, ali najviše ih je naučio iz Kačiča te iz »národně bosanske pjesmarice«. Ratne pjesme ne poznaje. Před djevojkama pjeva rado šaljive pjesme, ali zna i staré. Prisutni su odali, da je sastavio pjesme o svojoj mladosti, o kojima su neki govorilí, da su mu ih »vile kazivale«, čemu su se drugi smijali. Umije 20—25 pjesama, a počeo je pjevati izmedu svoje 15. i 20. godine. Ante Vladimír iz Otrič-Struge kod Metkoviča, 22 godine, svršio četiri razreda osnovne škole. Stric mu je bio pjevač, učio je od njega, rodaka í drugih pjevača kao i iz knjiga (libara). Zna staré pjesme, koje ljudi vole slušati, umije i šaljive. Ne posjeduje pjesmaricu novih ratnih pjesama. Ivan Kurun iz Otrič-Struge kod Metkovica, 50 godina, samouk. Naučio je pjesme slušajuéi kao i iz knjiga. Ustručavao se pjevati, no ljudi su ga nagovaralí i prisiljavali. Nikola Kostičevič iz Malog Prologa, ima 45 godina, samouk. Otoci srcdnje Dalmacije Uvař — H v a r, grád Mate M i 1 í č i c, pok. Grge, zato ima nadimak Grgurič, iz Brusja, udaljenog 6 km, vinogradar, roden g. 1862., svršio je šest razreda. osnovne i gradanske škole. U njegovoj porodicl nitko nije pjevao, ali je učio od svakog, tko je bio stariji (što stari pivaju, to mládi primaju). Počeo je pjevati od svoje 12. godine, čitao je takoder pjesme, naročito iz Kačiča, iz pjesmarice Matice Dalma-tinske (ali ne iz bosansko-hercegovačke), iz štampane pjesme »Boj kod Visa« pa iz »Pučkog l sta«. Zna mnogo pjesama, za svaki dan u mjesecu po jednu, dok ljudi govore o njemu, da zna toliko pjesama, koliko ima dana u godini. On príznaje, da neke žene i djevojke znaju više pjesama nego on. Spominje, da od svoje 12. do 32. godine nije mislio ni na što drugo nego na to, kako bi što bolje pjevao i što bolje »zvizdukao« i tako se dopao lijepim djevojkama, koje su bile očarane njegovim glasom. U crkvi pjeva hrvatski epištolu i evandelje, koje navodno zna i na latinskom bolje nego prisutni kanonik. Služio je četiri godine u ratnoj momarici i postao ar til jer i jski vodník. Putovao je s prijestolonasljednikom Rudolfom i Stefanijom u Jeruzalém. Stipan Miličíó pok. Mate (Cripo), vinogradar i bačvar iz Brusja, 56 godina, svršio osnovnu i gradansku školu. U porodici su sví pjevali, kako muškarci tako i žene. Stipan je počeo pjevati izmedu svoje 10. i 12. godine, ali se zanimao za pjevanje več kao dijete slušajuči dosta pjesama starih ljudi. Obično pjeva iz Kačiča, umije uopče iste pjesme kao i predašnji pjevač Mate Miličié. Stari grád Fabjan (Fobe) Sanseonovič Kapelon, što je karakteri-stičan izgovor mjesto Kapelan. Dobio je ovaj nadimak zbog tóga, jer se oženio sestrom nekog kapelana. Sam sebe nazvao težakom, što znáči radnika, kóji obraduje zemlju i vinograd, alí pored tóga je i ribar. Ima 66 godina. Dok je bio mlád, pjevao je s drugima sve junačke pjesme iz Kačiča, naročito kad su lovili ribu (sar-dele), da ne bi zaspali. Nisu pjevali udvoje, nego jedan po jedan; on je uvijek pjevao sam, jer je imao lijep glas. Šimun Budrovic, težak, ribar, 76 godina, pjeva sada iste pjesme, koje je pjevao, dok je išao na ribanje. Budrovic poslužio je prof. A. Leskienu11 kod dijalektoloških studija. Leskien sklanjao je s njim dugo imenicu voda, zanimljivu rádi naglaska, ali je to Budroviču dodijalo te je uskliknuo: »Dospíjmo več s tom vodóm a počnimo s vinom«. Kao pjevače spomenuli su mi još: Anta Franetovica iz Jelaške i Josipa Makijaniča, oca župnika Ivana Makijaniča iz sela Svirče, rezbara, kojí je izradio »Posljednju večeru« i kóji posjeduje gusle. Neki T a d i č, porijeklom iz Krajině, ima takoder gusle. Zadnjih godina umrlí su slijedeéi pjevači: Miko Kovačevič Krepo, Zorze B o j a n i c, Miho G 1 a v a, postolar, i Ivan Škarp, zván Care. B r a č , 1 B o I s nižom dominikanskom gimnazijom. Pravdan Katíc Gušte, talij. Giusto, radnik, ribar, 33 godine, svršio šest razreda osnovne škole. Učio je pjesme več kao dak (1906—1913) iz čitanki, poslije mu je otac kupío Kačiča, zatim je čitao pjesmaricu Matice Dalmatinske i druge knjige. Imao je štampanu knjigu o hajduku Andriji šimiču; neke pjesme naučio je slušajuči, a najviše od starog Luke Breškoviča, kome je preko 60 godina. Umije po neku pjesmu doslovce. Obično pjeva bez instrumenta, ali »u gostioni« i uz gusle. Kad je izvan kuce, naročito za vrijeme ribanja pjeva sam, a u društvu iz knjige. Kad mi je pjevao uz gusle, pokazivao mu je Dinko Marinkovič tekst iz 11 Archiv sl. Phil. V. pjesmarice Matice Dalmatínske, držeci knjigu u ruci, pa su pjevali zajedno »ženidbu Ivana Senjanina«, kod čega je i guslar gledao , povremeno u knjigu. Kad je na moru, pjeva da prikrati vrijeme i rádi tóga, da ne zaspi od umora, jer rádi neprekidno dan i noc. Otkada se njegova žena razboljela od tuberkulóze, nije vise učio nove pjesme. Neke pjesme je prepisao. Umí je pjesme o svjetskom ratu i o smrti Ferdinanda. Njegov pretpjev o vinu bio je nešto naročito. Ante Barhanovié iz Murvice, opéina Nin, kotár Biograd na moru, dosoljenikj roden g. 1873., nepismen. Naučio je pjevati od nekih starih ljudí; dovoljno mu je da čuje pjesme samo jedam-put, da ih nauči. Zna mnogo starinskih pjesama. često pjeva na. taj náčin, da meče ruku na uho, da mu bolje zvučí. Ima gusle, koje je kupio od nekog težaka iz Muéa u Dalmatinslcoj Zagori, kóji je dojsao na berbu. Pjeva sam sebi, kad prolazi poljem ili kad ide »u goru« (može značití na brdo ili u šumu), da »si dade kurajžu«. Kako je siromašan, pjeva i kad je gladan, ili kad se skupí društvo, "koje ga rado sluša te ga časti vinom. Za vrijeme rata pjevao je oíicirima 16. dalmatinskog puká, medu kojima je bilo Jugoslavena i čeha, a oni su slali mjesto njega druge na stražu. Káže, da mladí pjevači, kojih ima tu i tamo, pjevaju jedino iz knjiga, često iz Kačica i pjesmarica Matice Dalmatínske, i da ima i takvih, kóji znaju pjesme napamet. Dinko š i m i é pjeva uz gusle tako, da mu drugi »svira«. Naučio je pjesme od pokojnog oca, kojí je slušao staroga Ivana Voda-novica, radnika iz istog kraja; ovaj ih je naučio od Primoraca i Zagoraca, kóji su dolazili na rad kod seljaka. Ivan B e z e r i č iz Bola, težak, ribar, lugar, pomaže i u samo-stanu kao mesar. Jma preko 50 godina, nije pohadao školu nití je naučio čitati. Pjesme je slušao, dok su drugi pjevali uz gusle ili bez gusala, te ih je naučio napamet. Neke je primio iz raznih knjiga, koje su mu drugi čitalí, na pr. o Kraljeviču Marku, iz pjesmarice Matice Dalmatínske, a najviše iz Kačiéa. I njegovi sinovi, kóji su písmeni, pjevaju. Kad sam ga zamolio, da mi zapjeva, počešao se po glavi izgovarajučí se, da je več zaboravio. Ipak je počeo, prí čemu ga je ispravljala njegova žena Vica, koja je znaia bolje. Kad mi je ona pjevala, pobjegao je iz umjetničke ljubomore. Vis O ostacima národně epike na tom otoku podnijela je izvještaj njemačka slavistkinja iz Praga G(rete) Sýkora.12 Saznala je nakon duga ispitivanja, da tamo još pjevaju naročito žene, alí i muškarci uz gusle, a i bez gusala. Svi pjevači i pjevačice imali su preko 50 12 Prager Presse 2. X. 1931, feuilleton. godina, samo sin jednog pjevača, kóji je naučio pjesme i kóji ih pjeva, ima 19 godina. U Komiži živjela su dva pjevača, od kojih je jedan imao gusle, ali je drugi pjevač guslao, dok je on samo pjevao. Sela bi se morala još proučiti, a to zimi, jer su ljeti ljudi na radu. Korčula — Korčula grád Jozo Lendic, pok. Ivana, rodom iz sela Raščani, kotár Imotski, u pravcu Biokova, roden g. 1861., doselio se u Korčulu g. 1881.; nepismen. Otac mu je bio seljak; on je upropastlo cio imutak, jer je dangubio, iduči po krčmama i pjevajuči pjesme »po seljačku«. Naš pjevač ga nije slušao, ali ga je zato slušao stáři ji brat Ilija, kóji je služio »kod fratara i žandara« i naučio čitati od učitelja u Gracu; pjevao je iz knjiga, kojih je imao mnogo. Od njega je i Jozo zapamtio pjesme, nije ih medutim prímio od pjevača, kóji su znali pjesme po predaji i kojih je bilo u njegovu selu oko desetak. Brat Ilija posjedovao je i Kačiča, odakle mu je čitao, kad ga je posjetio u Korčuli. G. 1889. otišao je u Buenos Aires, gdje je živio pet godina; tamo nije pjevao. Dok je bio mlád, znao je dosta pjesama, sada ih zna manje. Rado recitira (pripo-vidam) pa i pleva. Mjesto izraza »pivati«, uobičajenog u Imot-skom, upotřebí java neobičan izraz »písmu kazivati, kantati«. Kan-tati označava inače moderno pjevanje u gradu. Marin Bělič, pok. Joza, u predgradu (odlomak) grada, zvanom pod sv. Antunom; otac mu je rodom iz žrnova. Pjeva bez gusala, ali istim »tonom« kao da pjeva uz gusle. Ima Kačičev Razgovor. Pjevao je najviše o Kraljeviču Marku i drugim jímacíma. Prije 30 do 40 godina pjevali su tamo još M. Batistic i Jakov Matulovič. - . R a č i š č e, selo na Korčuli Ovdje živi »posljednjl guslar« Ivo Matic Dudáš, o kojem su govorili, da »ide naokolo« s guslama. Uz gusle pjeva još B o t i c a šanje, vlasnik broda. Smokvica na Korčuli Posljednji pjevač »pod guslom« bio je pokojní Jakov Sále č i č, muž pjevačice Maře Salečíó (vidi dal je, pogl. VI, str. 199), koj a medutim nije znala n jegove pjesme. Slušao ga je njegov sin Petar Salečič, težak, kojí je písmen i poznaje »novo pjevanje«, t. j. pjevanje na náčin, kako su pjevale žene u osamdesetim godi-nama prošloga stolječa, kad je omladina počela učiti čitati. Svi pjevači, pa i Petar Salečič, imaju Kačiča i Filipoviéevo zagrebačko izdanje zbirke pjesama o Kraljeviču Marku. Spomenuli su mi još »guslača« Todora Didoviéa, 66 go-dina, koga nisam mogao posjetiti, jer je bio u dubokoj žalosti. B 1 a c a Ivan Z a n e t i č Tado pjeva uz gusle. Bláto na Korčuli Prof. Dr. Milován Gavazzi iz Zagreba obavijestio me je, da Ivan M i 1 e t i é-Popovac, seljak, kóji ima oko 45 godina, pjeva junačke pjesme kao i jednu pjesmu o mjesnom hajduku Vidu Marušicu. Pjesme je naučio od starijih pjevača. Njegov fonogram nalazi se u zagrebačkom etnografskom muzeju (br. 72). D u b r o v n i k, kotár Na razaraču »Dubrovnik« nalazio se pjevač Janko Milo-savic, mornar, iz Gacka u Hercegovini. Svršio je četiri razreda osnovne škole i dva razreda gimnazije. Njegov otac, kóji je bio pjevač, počinio je samoubistvo u Americi. Majka mu je umrlá, tako da ga je odgojio ujak, kóji je »fino« pjevao uz gusle staré 1 nove pjesme, od kojih je neke naučio iz knjiga.. Naá pjevač slušao je i druge guslare te počeo pjevati u svojoj 18. godini, kad je stupio u Sokolsko društvo. G. 1932. otputovao je u Englesku s komisijom, koja je imala preuzeti razarač. Opjevao je ovo putovanje u dugoj pjesmi, koja počinje viiečanjem kod kralja Aleksandra o gradnji razarača, pa zatím opisuje put preko Ljubljane, Austrije, Nje-mačke, preko kanala La Manche, Londona u škotsku, gdje je u Greenowe sagraden razarač. Ovdje je razarač dignuo prvi put jugoslavensku ratnu zastavu, te zaplovio englesklm morem, prošao Gibraltar i stigao u Boku Kotorsku. Na putu je Milosavič po dánu rádio, a po noéi pisao svoju pjesmu. Mogao bi nam je otpjevati, no pievaju je več i drugi. U duhu narodnog jedinstva sastavio je takoder pjesmu u osmercu, koja počinje ovako: »Vesel! se, Jadrane naš...« Teško je vjerovati, da bi neki pjevač mogao naučiti cijelu pjesmu, dugu pedeset stranica, punu tudih imena, kao što su na pr. imena vojskovoda i mjesta iz rusko-japanskog rata; ali je moguée, da su neke odlomke ove pjesme usvoiili pje-vači. Kao primjer navodím početak (posliie kratkog pretpjeva) pjesme, kako pjevač zamišlja vijeéanje kod kralja Aleksandra: Sabor činí Aleksandar Kralju, U divnome Bcogradu gradu, Svu je svoju postrojio gardu, Poglavicc svoje ljude bistře, Vojskovode i mladé ministře, Starcšine raznije port-ve'ja. Sto su stupci državniieh želja, I Varnavu stara patrijarha, Resulemu prorokova s'ugu, I biskupa i gospodu drugu. S 1 a n o, izmedu Neretve i Dubrovnika Ivo D u r j a n iz Trnové, težak, roden g. 1861., ima 71 godinu, nije pohadao školu niti zna čitati. Otac i tri strica (posljednji Nikola umro g. 1916.) pjevali su uz gusle, dok Ivo pjeva bez njih. Naučio je od oca, stričeva i drugíh ljudi; počeo je pjevati u s voj oj 15. godini. Najviše pjeva »putem« iduói preko gore, naročito kad ide iza ponoci u Trsteno na moru, da ne bi zadrijemao i da tjera strah. U Trnoví ima još drugih pjevača, ali uz gusle pjevaju samo još dvojica, i to stariji ljudi, mládi pjevaju uglavnom lirske pjesme, koje su naučili u gradu. Ivo Milic, težak, ribar iz Slanog, prisjednik opcine; daje dojam inteligentnog čovjeka. Roden g. 1896., svršio je šest rar zreda osnovne škole. Proputovao je cijelu Dalmaciju, a mnogo je sam učio. Baba, otac i majka, ukratko cio rod, pjevao je, i ta sklonost je prelazila s koljena na koljeno. Večinom znaju svad-bene pjesme, zdravice i druge obredne pjesme, ali i starije ju-načke, dijelom po usmenoj predaji, dijelom iz knjiga. Po njegovu pričanju zapisao sam pjesmu »Nikola oslobada babu Sibinjanin Janka«, koj a ima 493 stihá te je zanímljiva kao dokaž, kako su se duge pjesme s motivom iz Budima i uopce iz Madžarske, raši-rile daleko na jug, pa čak i na dubrovački teritorij. Trsteno Kao pjevače, kóji »jako lijepo« pjevaju, spomenuli su ml Luku T r i p i c a, kojí umije uglavnom nove pjesme, i Antuna M i 1 j a s a, zvanog čerezi. Č i b a č a u Zupi Dubrovačkoj Nikola M i š i č, posjednik, 65 godina, písmen. Pjesme je slušao od oca. Ima gusle, koje nisu ispravne, jer ih nitko ne upotrebljava. Nije htio pjevati, jer mu je umrlá sestra prije godinu dana, ali ga je sin ipak nagovorio. Od oca je čuo i zapisao mnogo o herce-govačkom ustanku. Porodica je uništila za vrijeme rata dnevnik, kóji je pisao počevši od g. 1897., od straha, buduči da je bio talac. Miho K i s i c iz sela Makoše, težak, oko 30 godina. Pjeva pjesme, koje je naučio od svojih predaka, oca i djeda; oni su bili seljaci, ali su se obogatili trgujuci po cijeloj Hercegovin!. Ljudi su mi govorili, da živé još i ovi pjevači: Vlaho Milo slavic, težak iz odlomka Bujiči, Miše K1 a i č iz Baletiča, kóji ima oko 80 godina, i Ivo M a s 1 a č. Nikola M i š i č je pričao o svom pokojnom susjedu Peru Simatoviču, da je dirljivo (dirno) pjevao národně pjesme uz gusle. K o n a v 1 i, Konavle, plodno polje, koje se proteže od Cavtata do Sutorine C a v t a t Pero L u j i č íz sela Kuna, opčina Cavtat (uz brdo, zato se brojí medu »montane«), seljak, 37 godina, živi u Cavtatu od svoje 12. godine; nepismen je, jer prije ni je postoj ala škola, ali i sada je daleko. Njegov djed, otac i brača bili su pjevači, jedan je primao od drugoga. Pero je počeo pjevati vec kao »dijete«, obično je slušao seljake. Pjeva starínske pjesme, ali ne iz knjiga; zna, da ih ljudi pjevaju i iz Kačiča. Ne umije ništa iz kosovskog ciklusa (od Kosova), pozná je pjesme o mjesnim jímacíma. Nove ratne pjesme se málo pjevaju. Ivo L u j i c, brat predašnjeg pjevača, seljak, 23 godine, nije pohadao školu. Naučio je pjevati od djeda, strica (dundo) i necaka (neput). M i h a n i č i Miho M i 1 j a s, trgovac i posjedník, ima 73 godine. Ivo Dimnié iz susjednog sela Pridvorja, težak, seoski glavar, písmen. Naučio je pjesme od oca i drugih pjevača, a neke iz knjiga. Pero š i š a iz Mihaniča, težak, 26 godina, svršío je osnovnu školu. Pjesme je primio od drugih pjevača te iz knjiga; umije sa-stavljati pjesme (izventati, stvarati). Důro Mantalica iz Drvenika, težak, 40 godina, svršío šest razreda osnovne škole. Naučio je pjevati od oca i iz knjiga. Imao je pjesmarice štampane latinicom i čirilicom i nazvao Kačiča, bo sansku pjesmaricu i pjesmaricu Matice Dalmatinske »národně«. Pjesmama je dosta »priložio« te ih »iskitio«. Zna sam sastaviti pjesme i pjeva, kako se borio na svim frontama za vrijeme rata. Ód g. 1926. do 1931. živio je u Južnoj Americi, pjevao je mnogo u Buenos Air esu, pa i jugoslavenskom poslaníku Stražnickom. Pero š u t a 1 o, rodom iz čapl jiné u Hercegovini, u Mihani-čima na radu; roden g. 1907., ima 25 godina, nepismen. Ovdje pjeva drukčije, jer u Hercegovini postoji drugo narječje, koje se ponešto razlikuje od ovog. L j u t a Ivo P i š t a, posjednik, mlínar í trgovac. Od g. 1896. do g. 1910. živio je u Kaliforniji, gdje je takoder pjevao. Cilfpi Niko S k u r i č, učitelj u p., roden g. 1879. u čilipima, gdje je počeo raditi kao učitelj još prije 30 godina. Njegov otac je guslao, ali ní je znao pjevati, te je pozivao nekog seljaka, da pjeva uz njegovo guslanje. Naš pjevač naučio je guslati od oca, a pje-vati od susjeda, seljaka Glige Skuriča. Več od djetinjstva slušao je rado Hercegovce i Cmogorce te svakog, tko bi im dolazio. Neke pjesrae priraio je od drugih Ijudi, neke iz knjiga, ne zna ih »puno«. Tokora vremena stvorio je »пекако« svoju melodíju, ne podraža-vajuci nikorae, no ovu je ipak mijenjao svake godine. Na natje-canju u Sarajevu g. 1927. primijetili su novináři, da njegovo pjevanje »odskáče« od drugih. Najradije pjeva sara sebi, kad nemá nikog u blizini; u nocí, dok žena spava, zatvara se u svoju sobu te se předa je svojim osječajima. Zato je shvatljivo, da ne cijeni putujuče pjevače. Od poznatih pjevača vise mu se svidio Radak nego Vučič, čak smatra, da je i Jačimovič bio bolji. Stíjepo Lukov Novák, seljak, ima 51 godinu, umije čitati i óirilicu; pjeva pjesme jedino iz knjiga, uz gusle, a i bez njih. Niko V e z i 1 i č, ima deset godina, dak četvrtog razreda, sin seljaka. Slušao je pjevače iz svog kraj a kao i Hercegovce; pjesme je naučio iz školské čítanke i drugih knjiga. Umije čak pjesmu »Pogibija Ferdinanda«, koju mu je darovao neki Crnogorac. Pjeva uz gusle, a i bez njih. Jozo Z o v k o iz sela Hanžiča, opcina Čeřin kod Mostara u Hercegovini, 16 godina, svršio dva razreda osnovne škole. Počeo je pjevati, kad mu je bilo 13 godina; neke pjesme je slušao, no vecínu je primio iz knjiga. Ivo Basor iz sela Dunave, roden u Americi, odakle je došao kao »dijete«. Izraduje gusle. Mrcine Stijepo P e r a k, seljak (nazvao se domacin), nepismen. Pjesme je slušao od drugih. Pjeva staré piesme kao i o mjesnim ustanicima (Bogdan Lasic, Luka Mirkovic). Důro Fiorovič, iz Mrcina, težak, bez škole, naučio je pjevati od nekog seljaka. Ivo Demovič, težak, 21 godina, naučio je pjesme iz knjiga, počevši od školskih čitanki. U Mrcinama veoma dobro pjeva »mali čučak«. dvanaest-godišnji dječak. Předa mnom su posadili na sto sinčica Stiiena Peraka, kóji je imao nešto man je od tri godine, dali mu u ruke dječie gusle, na koje ga je naučio guslati njegov djed; mali je uzeo gudalo i zagudio. S i p a n, otok — Luka šipanska Frano Duka iz Luke, težak, viešt u klaštrenju maslina i vocaka, 62 godine, svršio šest razreda osnovne škole. Kod kuče se málo pjevalo, više je naučio od susjeda, a najviše od pjevačice Anice Begin; počeo je pjevati u s voj oj 15. godini. Nije služio vojsku; putovao je po Dalmaciji do Senjske Rijeke. Pjesme je primio od guslara, a neke iz knjiga, od kojih je spomenuo Kačiča, zbirku Matice Hrvatske i Matice Dalmatinske (nije imao bo-sansku, ali je slušao pjesme iz te zbirke od drugih). Umije pjevati uz gusle, njegove su se gusle medutim dávno pokvarile (raz-metale se), tako da pjeva bez njih. Zna mnogo pjesama, a na moje pitanje, da li zna toliko, koliko íma dana u godini, odgovorio je: »Da ima godina još vise dana, mogao bih pjevati svakog dana novu pjesmu«. Ne poznaje ni jednu pjesmu o "svjetskom ratu. BOKA KOTORSKÁ Ako nije drukčije spomenuto, pjevači su pravoslavní. R i s a n Blažo Pekov Radojčič iz sela Dragalj u Krivošijama, 25 km od Risna, seljak, 19 godina, svršio je osnovnu školu. Učio je pjevati od oca i drugih seljaka. Pjesme je vecim dijelom naučio slušajuči, neke opět iz knjiga, uglavnom iz Srpskog ogledala; zna málo starih pjesama. Čuo je za pjesme o ustanku u Krivošijama, ali ih ne umije, što je čudnovato, kao i to, da ne poznaje Kosovsku osvětu, koja sadržava pjesme o borbama Crnogoraca i Hercego-vaca protiv Turaka. Pjeva pjesme o srpsko-bugarskom ratu, o so-lunskoj fronti, o pogibiji Ferdinanda i o smrti králj a Petra. U svom repertoáru ima zanimljivu pjesmu o tome, kako je serdar čelovič pozvao kapetana pješadije (razumije se austrijskog) na dvoboj (mejdan). Prisutni su se izražavali nepovoljno o ovom pjevaču; neki stariji čovjek je rekao, da ga ne može slušati, drugi je pak primijetio, da ne pjeva na uobičajen náčin. Ilíja Savov O d a 1 o v i č iz Zvečave, roden g. 1920., ima 12 godina, svršio je šest razreda osnovne škole. Učio je kod predašnjeg pjevača Radojčiča, pjesme je primio iz knjiga. Zna pjesme Mirka Lakíéeviéa iz istog sela o lokálním dogadajima te pjesmu o krivo-šijskom ustanku. Veselin Katarié iz Risna, šofér, písmen. Naučio je pjevati od »drugova« i seljaka, od štampanih pjesama spomenuo je samo pjesmu o pogibiji Ferdinanda, pokazalo se medutim, da zna i pjesme iz Srpskog ogledala i Kosovske osvětě. Slušao je takoder pjesmu o dolasku kralja Aleksandra u Crnu Goru. Od starijíh pjesama zna několiko o Kraljeviéu Marku. Poznaje pjesme o Stojanu Jankovicu, ali ne umije ni jednu do kraja. Orahovac Petar Dakovié (njegovi su se přeci doselili iz Crne Gore, ne zna, u kojoj generaciji) težak i mornar; roden g. 1869., bez škole. Učio je pjevati najviše od djeda pa od oca í drugih ljudi. Obično je bilo dovol j no da čuje pjesmu jedamput, ako ni je bila dobro »složena«, morao ju je slušati tri puta. Zaboravio je sta-rinske, umije svega još 30 do 40 pjesama, možda i više; pjeva sebi dok rádi. Petar Radanovič iz Gomjeg Orahovca (misií, da potječe iz Grahova u Crnoj Gori, s kojim ne podržava medutim nikakve veze), težak, roden g. 1886., svršio četiri razreda osnovne škole. Pjesme je slušao ili učio iz knjiga. Sastavio je pjesmu o svjetskom ratu, o tome kako su bili pozvatí u vojsku. U vojsci mu nije bilo dopuštěno pjevati, ali su mu neki drugovi, iako je Srbin, dali novac, da može štampati dvije svoje pjesme latinicom u Splitu. Stevan četkovic iz Gornjeg Orahovca, težak i mornar, roden g. 1903., svršio je osnovnu školu. Učio je pjevati od starijih ljudi i svojih ukučana. Marko četkovic, žandar u p., mnogo 'je isticao, da je Bokelj. Mirko Laloševic, seljak, 15 godina. Naučio je pjesme slu-šajuci oca, djeda i starije ljude, a neke iz knjiga. K o t o r Saznao sam, da pjeva u nekoj kavani (kod Milíča)^ dijete, kome su dvije i po godine, uz dječje gusle, što je još vece čudo od djeteta u Mrcinama, s obzirom na godine i na pjevanje. M u o, gen. Mula Ante D o n č i c, katolík, ribar, stár 78 godina, pjeva uz gusle. Naučio je u djetinjstvu pjevati od starijih ljudi starinske pjesme, osobito uskočko-hajdučke. Ispjevao je pjesmu o krivošijskom ustanku g. 1869., i to tek za vrijeme drugog ustanka protiv Austro-Ugarske g. 1882. U pretpjevu govori veoma lijepo i pjesnički o bivšoj slozi ízmedu Srba i Hrvata u Boki Kotorskoj. Pjesma počinje ovakoí Vojsku kupi Wagner generále Od prostrane zemlje Ungarije, Da pokupi Boku u vojništvo Kanda mu je pokupiti ne 'če Ne da Boka otvoriti oko A kamoli izdati vojnika. Kupi vojské šesdeset hiljada. Eto Wagner Boki od Kotora U krvavu Risnu na Gabelu. Pod Gabelom vojsku iskrcao, Ovo brate, što • je pokraj mora Po oba i do grada Kotora, Tuna nemá golema junaka Niti znade, gde je puška šuplja Do sokola Tripkoviča Vuka (Dobročanin), Da imaše za plecíma druga, Caše Vuče zametnuti kavgu, No Wagneru losa sreča bila, E ga vide soko ptica sivá S Golog vrba visoke planině. Na Wagnera oči iskolači I ovako riječ progovara: O Wagnere, kukavice crna, Gdc si tvoju silu opremio A na moju Saku sokolova? Kunem ti se, božju vjeru davam, Dok je mene i na mene glave, Ne češ pasat preko Lupoglave .. ,13 Ispjevao je takoder pjesmu o tome, kako je kralj Nikola predao Lovéen. Kad ju je počeo recitirati, protestirao je neki Crnogorac oštro protiv tóga, pa se pomirio tek ondá, kad je opazio, da ne bilježim pjesmu; na krajů je rekao: »Mi cemo umrijeti, ali ne če oni, koje pjesma pjeva, pa ne ce ni Nikola umrijeti« (dodaj: jer ga pjesma pjeva). Dončié žaleči pričáo je, da staro pjevanje nestaje i iznio svoje negodovanje riječima: »Po starinsku još pjeva guslar, kokot i magarac, a drogo sve moderno«, kod tóga mi se ispričao učtivo: »da prostite, gospodine«. Gornji Grbalj Sávo četkovič iz Gornjeg Grblja, iz sela Bratešic, roden g. 1903., svršio pet razreda osnovne škole. Djed i stric, koje ne pamti, bili su pjevači. Vec kao mali »dečko« učio je od domačih »seljana« te počeo pjevati izmedu svoje 13. i 14. godine. Za vrijeme rata slušao je Cmogorce, neke pjesme primío je iz knjiga. Zna starinske, junačke pjesme, dok nove ne umije, iako je slušao i čitao pjesmu »Pogibija Ferdinanda« i »Početak ratk Austrije sa Srbijom«. Stevo M r šu 1 a iz Gornjeg Grblja iz sela Nalježiči, seljak, 53 godine, svršio osnovnu školu. Djed i stríčevi bili su pjevači, ali on nije učio od njih, nego sam i od seljaka, koje bi slušao. Počeo je pjevati, kad mu je bilo 15 godina; pjesme zna veéim dijelom iz knjiga, poneke je i čuo. Od pjesmarica poznaje »Kosovsku osvětu« i »Junački spomeník«. Od kotarskih junaka poznaje Cmiljaniča i Jankoviča, dok ne zna Iva Senjanina. Ne pjeva nove pjesme, jer je ostario, te se málo baví pjevanjem. B u d v a Joko Mašov Radonió iz obližnjeg sela Majine, zidar, 61 godina. Pohadao je osnovnu školu dvije godine u Carigradu, gdje 13 Diktirao mi je ovaj duži početak pjesme. Nisám zabiljcžio, da li je písmen. je njegov otac bio zaposlen kod Orijentalne željeznice. Umije govoriti grčki i turski, talijanski i engleski. Kad mu je bilo 10 godina, vratio se opět u svoj rodni kraj, posli je je proveo 14 godina u Americl. Učio je pjevati od stričeva, pjesme je slušao ili primio iz knjiga. Z na staré i nove pjesme, naročito crnogorske, hercego-vačke, kotarske, uopce uskočke; pjesme o balkanskom i svjetskom ratu jedva poznaje. Naá pjevač i pokojní Boreta pjevali su na Cetinju před kraljem Nikolom, gdje je bilo »divno«, jer je Nikola uočio, da on ima »duha i osječaja«. Pamtl veoma dobro poznat! velíki brijest před kraljevskim dvorom. Marko Ivov Gigovič iz sela Majine, težak, svršio osnovnu školu. Učio pjevati od stričeva i suseljana, slušao je staré i nove pjesme o junacima, naučio ih je ipak večinom iz knjiga. Simo M i 11 é iz sela Majine, dugo se ustručavao da pjeva, izgovarao se na svoj slabí glas i držao gusle medu koljenima. On je bol ji pjevač, jer je učestvovao na pjevačkom natjecanju u Sarajevu g. 1927. zajedno sa Skuriéem (vidi čilipi str. 184) i Uščumliéem, od koga je »učio«. Radě Gigovič iz sela Majine, pjeva poskočnice u grupama i u »ОШ«. VI. PJEVAČICE UVOĎ Vuk S. Karadžič objavio je u svojoj klasičnoj zbirci několiko pjesama dviju slijepih pjevačica,1 što je bio izuzetak s obzirom na njihov tjelesni nedostatak, dok se inače o pjevačicama epskih pjesama znalo málo ili ništa. P. Rovinskij zabilježio je u svojoj monografiji2 o Crnoj Gori, gdje se naročito njegovala narodna epika, da žene nikad ne guslaju niti pjevaju uz gusle. To bi moglo biti u cjelini točno za veči dio epskog područja na istoku, ali zbirka narodnih pjesama Matice Hrvatske pokazu je več u 1. i 2. knjizi poznavaocu národně epike, da postoje mnoge pjevačice u západním, uglavnom hrvatskim krajevima. Več u prvoj knjizi,3 gdje su objavljene legende i pravé junačke pjesme, nalazimo izmedu 82 potpuna teksta 19 pjesama od žena i djevojaka u Hercegovin! (br. 20), Dalmacije (br. 29, 34, 61, 65), iz okoline Dubrovnika (br. 35, 40, 63, 77, 80), s otoka Šipana kod Dubrovnika (br. 21, 32, 45, 55, 56, 59, 64, 73, 74). Iznenaduje još vise, da druga knjiga,4 koj a donosi jedino pjesme o Kraljeviéu Marku, sadrži od 72 potpuna teksta isto tako 19 pjesama od pjevačica iz Dalmacije (br. 23, 28, 38, 39, 50, 54), iz samog Dubrovnika (br. 71), iz okoline Dubrovnika (br. 3, 24, 61, 66) i s otoka Šipana (br. 14, 19, 20, 27, 29, 46, 52, 70). Napominjem, da bi bio broj viši od jedne četvrtine, da su zabil ježeni pjevači i pjevačice u starijim zbirkama, koje je Matica Hrvatska kořistila, buduéi da su ih počeli razlikovati tek posli je g. 1887., kada je Matica Hrvatska u svom proglasu o skupíjanju narodnih pjesama zahtijevala, da sakupljači zapíšu, gdje se koj a pjesma pjeva i tko im je pjesmu »kazivao«.5 Pjesme, koje su žene pjevale, nisu neke kráče baladě nego veoma duge pjesme, koje imaju čak do preko 500 stihova (knjiga I., br. 55, 56, 59); u drugój knjizi ima pjesma br. 70 486, a broj 20 648 stihova. 1 Srp. nar. pjesme IV, str. XIX i XXII. 5 Cernogorija II — 1, str. 767. 3 Nar. pjesme Mat. Hrv. I (Zagreb 1896). * Nar. pjesme Mat. Hrv., Junačke pjesme II (Zagreb 1897). 5 Nar. pjesme Mat. Hrv. I, str. XI. Jedna pjesma u prvoj knjizi br. 45 sadrži štaviše 987 deseteraca. Ova zapažanja novim su dokazom, da su se »junačke« pjesme pogrešno pripisivale samo muškarcima. Dr. Nikola Andrič prikazao je g. 1908. i 1909. u »Glasu Matice Hrvatske« sakupljače najvažnijih zbírki Matičinih i upozorio ovom prigodom, da su žene recitirale (kazivale ženske) največi dio najsadržajnijih i na j bol jih pjesama, koje su one primile uglavnom od starih žena, h i od muškaraca. žene uopče lakše uče i duže održavaju narodnu tradicíju, tako da su sačuvale pored národně nošnje i ostatke starih pjesama.6 I kod susjednih Slo-venaca žene su bile. posljednje pjevačice narodnih pjesama, ali i onih, koje su bez sumnje sastavili muškarci.7 Etnograíska i literarno-historijska nauka poklanjala je svému tome málo pažnje. Pretjerani kult guslara skrivío je, da sam i ja bio donekle iznenaden, kad sam g. 1931. naišao na prve pjevače bez instrumenta, a naročito pjevačice u Dalmaciji, kojima sam uglavnom posvetio svoje posljednje putovanje g. 1932. Došao sam zaista u zadnji čas, jer su odlične pjevačice bile veé veoma staře (do 85 godina), a mnoge su več bile mrtvé. Ima dakako veliká razlika izmedú istoka i zapada epskog područ j a. Tako u Srbi ji nisam vidio ni jednu pjevačicu, pričali su mí o 4, a čitao sam o 8 pjevačica. Prema podacíma, kóji su objavljeni, čini se, da su pjevačice vise poznáte jedino u okolini Píro ta u istočnoj Srbiji, a inače da su izuzeci. Jedna ovakva žena, živjela je s hajducima, pušíla lulu i radila muške poslové. Druga pjevačica pjevala je samo djeci, dok před mužem nije. Treča pak je pjevala profesoru gimnazije tek ondá, kad ju je opio. U Sandžaku pjevale su dvije muslimanske žene javno uz gusle, ali druge pjevačice ne bi to nipošto učinile. Izvijestili su me, da u Bosní pjeva jedino neka muslimanka iz viših krugova. U Cmoj Gori slušao sam 2 pjevačice, pričali su mi o 1, a znám za 4 iz literatuře. Pjeva-čicarna, koje sam sreo, bilo je 14 odnosno 17 godina, a pored sve emancipacije, koj a se širi, one predstavljaju ipak izuzetke. Jedna od tih dviju pjevačica vladala se kao muškarac. U Dalmaciji, u Boki Kotorskoj i u Crnogorskom primorju stanje je sasvim drukčije. Na dalmatínskom kopnu vidio sam 7 pjevačica, čuo o 6 te čitao o 6 pjevačica. Na otocima upoznao sam 8 pjevačica, dobio sam izvještaje o 14, a iz literatuře bilježim 3, pored tóga su mi još pričali o mnogim drugim. Neka pjevačica sa šipana navela ih je 6 i dodala, da ih poznaje još jedamput toliko. Prema zvanju bile su pjevačice najviše seljanke, pa pa-stirice, neke su se nazvale domacice, jedna je bila glavna kuharica u restoranu, druga kučna pomocnica kod dubrovačkog aristokrata. “ Glas Mat. Hrv. 1908, sír. 157. 7 Vidi moj članak u ČZN XXXII, 304—306. Neke od njih stanovalo su u vecim mjestima, medu njima se nalazi i jedna otmjena gospoda, udovica činovnika grada Dubrovnika, majka advokata í dramskog písca. Druga pjevačica, majka nekog kanonika, bila je kčerka brodovlasnika. Medu več pokojnim pjeva-čicamá bile su gospode iz viših krugova i talijanskih prezimena (Baluki, Belavita, Kalafato, Kurti). Dalmatinske pjevačice bile su mahom katolíkinje, imale su uglavnom preko 60 pa do 85 godina. Jednoj pjevačici bilo je 55 godina, drugoj 38, trečoj 35, a samo jednoj, poluslijepoj djevojci oko 25 godina. Iz tóga slijedi, da pjevačice u Dalmaciji — kako černo vid jeti — i dal je prema jugu zaista izumiru, za razliku od muškaraca, jer mladici još uče pjesme, što ni je slučaj kod dje-vojaka. Tako na pr. ni jedna kčerka od pjevačica, koje sam upoznao, ni je naslijedila umjetnost svoje majke. Prema tome ni je istina, da žene uvijek čuvaju bol je i epsku tradiciju nego mutací, kao što se tvrdi. Usmeno předaň je pjesama moglo se održati tako dugo kod žena, buduéi da ne samo seljanke, več i žene iz gradanskih i patri-cijskih porodica nisu znale čitati i pisati, a čak nisu ni smjele da to uče. čuo sam na svoje uší mišljenje, da bi žene s perom u ruci mogle unesrečiti sebe i svoje obitelji, jer bi pisale ljubavna písma (knjige amorose) i-jedna protiv druge. Roditel ji su se bojali, da im kéerke ne pišu ljubavna písma — tako mi je objasnio pravoslavní svecenik u Boki Kotorskoj — buduci da su ih žel jeli udavati po svojoj vol ji. Sve je u vezi sa socijalnim položajem jugoslavenske žene uopče.8 U tom pogledu ni je bilo velike razlike izmedu právo-slavnih i muslimana s jedne straně i katolíka s druge straně. Tako mi je pričao V. Jagic, da ni on ni Daničič nisu sreli žene u obite-ljima, koje su posječivali u katoličkom Dubrovniku, za vrijeme svog dugog boravka 1868. U susjedním Konavlima pak bio je — prema ríječima pjevača učitelja Skuriéa iz čilipa — još krajem prošloga stoljeéa »škandal«, kad bi »ženská« javno razgovarala s mu-škarcem. Do konca 19. vijeka protivili su se ljudí mješovitim ško-lama, štaviše ni u crkvi nisu žene i djevojke pjevale ondá, kad su naše pjevačice bile mladé, jer je to bila povlastica muškaraca (kao što mi je pričala pjevačica Jela Dorotic na Hvaru). U gradovima bile su prilike još gore nego na selu: na Hvaru išli su na pr. samo muškarci za sprovodom žene (kao kod Turaka), dok po selima prate liješ muškarci i žene. Zabilježio sam, da je bilo izmedu pjevačica šest nepismenih, dví je su umjele samo čitati, jedna je pohadala osnovnu školu godinu dana, jedna bila je samouk, několiko ih je naučilo čitati od brace. 8 Vidi moj članak O postaveni jilioslovanské ženy, Csl.-jsl. revue V. 206—210. Veé Vuku Karadžičů recitirale (kazivale) su žene i epske pjesme. To je bilo i ostalo izuzetak. Za dalmatinske žene je me-dutim značajno, da pjevaju i recitíraju epske pjesme bez instrumenta. Rjedi su slučajevi, da ih samo recitiraju. Uz gusle pjevaju žene izuzetno samo u planinskim krajevima na hercegovačkoj granici. Za ovu umjetnost čuo sam izraze pivati, pjevati, kazivati, pa i pripovidati.9 Izrazi »pivati« i »kazivati«, koje upotrebljavaju osobito na Hvaru, podsjecaju na njemačku formulu »singen und sagen«, te su zanimljiv doprinos njenom objašnjenju. žene, koje to znaju, zovu se dakle pivačice, p j e -vačice i kazivačice. Třeba upozoriti na to, da pjevaju žene i u grupama, uvijek dvije po dvije, Ш žena s muškarcem, íli jedna žena sa zborom, tako da pjevanje u grupama (Gruppengesang) nije osobitost samo Makedonije, gdje su ga otkrili profesoři G. Ge-semann i G. Becking.10 Pjevačice učile su uglavnom slušajuci pjesme od svojih majki, tetaka, drugaríca i drugih pjevačica, no manje od otaca i drugih starijih muškaraca. Pjevačice znaju pjesme takoder i djelomično iz knjiga, najviše iz Kačiča, odakle su im čítala brača. Kao pjevači tako su i pjevačice naučile pjesme odmah, čim bi ih čule, te su ujedno i improvizatorke, koje mijenjaju pjesme prilikom svakog pjevanja. I žene počinju pjevati u mladosti, pa su spominjale 8., 12. i 14. godinu. Broj pjesama bio je prema izjavama pjevačica i okoline velik. Pjevačice su izjavljivale, da umiju mnogo i mnogo pjesama, jedna ih pjeva navodno »bogzna koliko«; pjevačica Hasanaginice odmahnula je kod mog pitanja o broju pjesama rukom, te se nasmiješila. Neki pjevač pričao je o svojoj babi, da je znala preko 100 pjesama, a o drugoj se pjevačici tvrdilo, da ih zna preko 360. Pjevačice u svojim mladim godinama nisu smjele pjevati Iju-bavne pjesme, za koje nije postojalo íme na našem jeziku; ime-novali su ih versi, v e r s i n j e, a pjevanje versat, u ver-sima pjevati (Hvar). I za žene značila je písma, pjesma samo epsku pjesmu (starinska, starija, junačka, o junacima, od junaka, o junaštvu). Žene su pjevale često iste pjesme kao muškami, no ipak i svoje specijalne pjesme, uglavnom o ženidbama, te baladě i romance o ženskim sudbinama. Takve pjesme potječu često iz viših muslimanskih krugova, s kojima su se žene družile, ili iz harema, gdje su služile. Najbolji primjer ovakve pjesme je balada o Hasanaginici. R. Tomašié, sakupljač narodnih pjesama na Korčuli, izjavio je doslovno, da žene pjevaju najviše »o bego- " Tako je na dalmatinskom poiuotoku Pelješcu Maře Simunkovic pjesme »ispripoviieda’a«. — G'asnik etn. muz. Beograd XIII, str. 94. 111 Vidi Glasnik skop. nauč. društva XI, 191—198. vima«. Nikola Andric potvrduje, da se u zbirci Balda M. Glaviča s otoka šipana nalaze mnoge turske baladě.11 Muškarci pjevaju, da razonode svoju okolinu i sebe, uglavnom, kad su dokoni, zimi, na sijelima i zabavama, o praznicima, rjede kod različítih poslova. Žene pjevaju pak najviše kod svakog posla u kuči i izvan kuce. Medu njima nemá profesionalki niti primaju ikakvu nagradu, pjevaju samo za zabavu i část. Jedino su mi žene na Šipanu pričale, da su kao djeca uzimale kod kuče kruh te ga nosile duševno bolesnoj pjevačici, da bi im pjevala pjesme. Naročitu nagradu dobivala je gospoda Katič u Dubrovniku, koj oj je sluškinja obeéavala, da ce raditi dva puta vise, ako joj gospoda bude pjevala. Jzuzetak bila je mlada pjevačica, koj a je od mene zahtijevala za pjevanje i fonograflranje pjesme o Kraljevicu Marku 100 dinara, jer je bez sumnje smatrala, da ču zaraditi na pločama. Iz istih razloga tražili su neki pjevači od mene mnogo vece sumě. U Boki Kotorskoj nisam sreo l"čno ni jednu pjevačicu, ali su mi pričali o jedanaest. Najzanimljívije podatke dobio sam o umrlima, jer se do g. 1880. mnogo pjevalo. Tako su pjevale ovdje žene iz naroda i gospode u gradovima iz pravoslavnih i katoličkih porodica. Zapadno od Kotora, na obali, pjevačice su izumrle, ali živé još u brdskim selima. Južno od Kotora nalaze se pjevačice u bivšim velikim samostalnim pravoslavnim opcinama Grbalj i Paštroviéi. Katolički grád Budva ponosio se glasovitim pjeva-*' čicama. I na Crnogorskom primorju sve do Bara pjevačice su se sačuvale. U Boki pjevaju žene bez gusala i recitiraju. U ovim primorskim krajevima postoji vise nego drugdje pjevanje u gru-pama. Tako je jedna pjevačica počela pjevati, a druge su pri-hvaéale. Dok igraju »kolo«, pjeva se tako, da muškarci počinju, a žene ponavljaju. U okolici Bara pjevaju uvijek dvije pjevačice bez gusala na taj náčin, da jedna odgovara drugoj. SRBIJA G r u ž a Pjevač sveéenik Dímitrije Mihajlovic pričao je, da je u svom rodnom mjestu žabarima pod Topolom učio pjesme i od svoje majke, koj a je pjevala sve pjesme bez gusala, ali »na guslarsku ariju«. Sin ju je svako veče »terao«, da pjeva »Malog Radojicu« i sličné pjesme. I v a n j i c a Milica Bojanovičiz Ivanjice, udovica vlasnika kavane, kóji je poginuo za vrijeme rata. Slušala je pjevati »u selu« i počela »ráno« pjevati samo svojoj djeci, ne drugima, pa ni svom mužu. “ G'as Mat. Hrv III, 136. Kata Odsokolič iz Lise, dragačevski kotár, »preuzela« je pjevanje uz gusle od susjeda, kóji su pjevali; pjevala je mom informátoru, profesoru gimnazije, »kad ju je opio«. K r i v a R (i j) e k a, ziatiborski kolar Jelenka B a c e t i č, 21 godina, pjeva mnogo i »sílno«, naučila je od svcg rodaka Zarije' Bacetiča, koga je slušala i od koga je dobila pjesmarice. •• • CRNA GORA Podgorica Miluša Jovanovié iz plemena Pipera, rodena g. 1916., s vršila je osnovnu školu. Kod kuce nitko ni je pjevao, slušala je staré ljude u selu i počela pjevati g. 1929., kad joj je bilo 13 godina. Uzela je gusle »od komedíje« i zagudila. Prisutni mještani su dodali: »Nama se to dopalo, za vol jeli srno to, iako spočetka nije bilo dobro. Stvořili srno joj volju da se usavrši«. Pjevala je iz naj-novije crnogorske zbirke Radovana Trebješkog »Pjesme borbe, ropstva i slobodě«. Ne može zapamtiti pjesme, koje je slušala od starijih ljudi, dok kotarske pjesme zna iz Vuka Karadžiča. Nikšič Andrína (Anda) Mi j uškovié, kéerka sveéenika, sestra kapetana Radovana Mijuškoviča iz Kličeva, udata u župu, u Dra-govu Luku; pjeva »izvrsno« junačke pjesme, da »je milina slušati«. Kraljske Bare, p'eme Vasojeviča, kotár Andrijevica Darinka Radunovié. Njezina majka, udovica svecenika Obrena Radunovica, drži han u Drndarima; otac pjevačice poginuo je »ludo«, kako su mi pričali u Andrijevici, kad je poslije sloma pucao na odmetnika dobrovoljca, kóji mu se ondá obratio riječima: »čekaj pope, da se pucamo!« — i ubio ga. Majka je govorila tako, da je geograf Jovan Cvijic bio ogorčen. Darinka se rodila g. 1913. pa nije imala još ni 17 godina. Svršila je četlri razreda osnovne škole. Kako o ljetnom raspustu nije imala nikakva posla, počela je pjevati od svoje 13. godine najprije ukučánima, poslije gostima na njihovu želju. Pjesme nije slušala, vec ih je učila iz knjíga; pjeva uglavnom starije i no vije pjesme. Gusle drži lijevom nikom, gudi i pjeva veoma energično kao muškarac, ponešto nejasno i promuklim glasom (zamuklo grlo), jer je predašnje noci bila na zabaví u Andrijevici. Govore o njoj, da »se drži kao muško«. Svojoj majci káže: »Ja ču se oženiti«. DALMACIJA I BOKA KOTORSKÁ Okolina Drniša i Knina Bruno Marčič, kóji je bio g. 1932. ravnatelj gimnazije u Koloru, rodom iz Raba, čuo je, kako u tom krajů žene pjevaju národně pjesme »u dva glasa«: jedna pjeva soprán, a druga alt. Gornja Poljica — Don-ji Dolac Jele M a r k i č, seljanka, nepismena, slušala je pjesme, kad su ih ljudi pjevali uz gusle ili čítali. Pjeva bez gusala, sama ili s nekim pjevačem, kóji ima »tanak« i »slični« glas. Takvih žena kao što je ona, ima dosta, a prije ih je bilo još više. Njezin sin bio je šofér, kóji je u nedjelju popodne upravljao autobusom za Sinj na konjske utrke. Kako se Jele prije podne mnogo istakla medu jedanaesto-ricom pjevača i bila naročito pohvaljena, produžila je posli je podne pjevati od veselja staré pjesme za vrijeme cijelog puta, što se nije osobito svídalo, financijskim stražarima i sličnoj gospodi, kóji su joj se podsmjehivali. Bila su to dva različita svijeta: majka je pjevala na staří náčin junačke pjesme, a sin je šofirao. Sinj Ovdje, u brdovitoj Dalmaciji, žene ne pjevaju. Izuzetak je Iva Vukovié, koj a pjeva bez gusala kao muškarac; nepismena je, naučila je kao čobanica. T u č e p i U makarskom primorju starije žene recitiraju. P e 1 j c š a c Pričali su mi, da je pjevačica Maře B j e 1 o v u č i é znala mnogo pjesama. Njezin sin, etnograf Dr. Nikola Zvonímir Bjelo-vučic, objavio je g. 1910. u Dubrovniku »Pjesme iz Pelješca«, gdje su objavljene njezine epske pjesme1 kao i pjesme drugih pjevačica. S I a n o Baka pjevača Iva Miliča znala je preko 100 pjesama. Prije je bilo više pjevača, naročito žena, ali stari su vec izumrli, a mladih nemá. Málo žena pjeva još u brdskim selima. Maře P u p o v a q, rodena Bělic, kucna pomočnica kod conta Vita Gozze-Gučetiča, jednog od posljednjih dubrovačkili aristokrata; u njegovoj se kuci medu umjetničkim djelima i uspome-• nama nalazi i slika lorda Byrona, kóji je tamo boravio kao gost. Maxe, koj oj je 78 godina, dugo je tajila svoju umjetnost i nije se dala fotografirati, dok je domacin nije natjerao da sjedne do 1 Tamo sir. 47—57. njega. Kad je jednom dobila svoju fotografiju od nekog stranca, htjela ju je poderati, ali je snimak conte Gozze zadržao za sebe. »U moje dané nisu znali trojica čita ti i pisati«, ali žena, koje su pjevale, bilo je »koliko hočeš«. Kad bi ná pr. došao neki muškarac, nije mogao otiéi, jer su one nepřestáno pjevale. Ona je spomenula, da Maře B e 1 o š zna »Нјере« pjesme. Drugi su potvrdili, da žene u selu i okolicl pjevaju junačke pjesme pri poslu. Dub, róvnik Nina Marica K a t i č, stara 85 godina, majka advokata i dram-skog pisca Dr. Ernesta Katica. Otac i muž bili su činovnici dubro-vačke opčine, djed i drugi přeci — pomorci. Imala je lijep gcs:odski stan. Pjesme je naučla od svoje majke, Dubrovčanke, koja ih je mnogo znala i primila od neke staré »služavke«. Pjesmu »Mládi Marjan« recitirala je izrazito, jedamput se ispravila, katkad je razmišljala o nekoj riječí; bolje je pjevala, kad se nije zaustavljala. Dok je čuvala djecu i pjevala, govorila bi joj služavka; »Radit éu ti dupjo, samo mi, gospodo, zapjevaj«. Nije ni htjela čuti 0 tome, da je fotografiramo, željela je da ne odam njene godine. Navodím, što je govorila o starim vremenima, koja su navodno bila mnogo bolja: »Sada ima puno učenja, ali znanja málo; bilo je više srca, danas nemaju osiečaia; bila je strogost, ali i ljubav i pošto-vanje«. Ona i sin su pričali, kako su dubrovačke gospode znale ' napamet čitavog Gunduličevog Osmana, iako nisu umjele čitati. č i b a č a . Marica Matičevic, domacica, ima oko 38 godina, učila je čitati i pisati samo godinu dana, ne čita baš najbolje. U obitelji nisu.njevali ni majka ni otac. iedino neka tetka; ona ie učila od razníh pievačica i u svoioj kuéi priie nego se udala. Imala je i piesmarice, Kačica i drusre, medu kojima su bile i takve, koje su doniieli iz Amerike. no više ih nemá. Kao pjevačicu požívali su je 1 u Dubrovnik; zahtiievala ie od mene 100 dinara za pjesmu o Kralievicu Marku, što sam odbo. Kao druge pjevač’ce jmenovali su mi Maru Matičevic, kojoj ie 35 godina, i Jelu K o 1 i é, te su dodali, da ih možda još ima. Sigurno pjevaju žene u brdskom selu B r g a t. C a v t a t Mariia B o b a n, glavna kuharica u restoranu »Balkam, rodom iz Mlina kod Dubrovnika; nije pohadala školu, ali vjeroiatno umije čitati, jer zna cijelog Kačiča. Nauči svaku pjesmu, koju čuje od pjevača; može je samo »pričati« (reqitirati), a ne i »pjevati«. Neke žene pievalu »putem«. I u obližnjoj G r u d i starije žene pjevaju junačke pjesme, noču, kad idu na trg. M r c i n e Pajka (Páve) P u j i ó iz dobré »vlasteoske kuce« (bili kao plemiči), rodena Klaič »nepuca« (nečaka) Dr. Mlha Klaica, zna-menitog hrvatskog narodnog poslanika u carevinskom viječu u Beču; iako ni je pohadala školu, naučila je čitati i pisaťi. Pjesme je přímila od pokojnog rodaka Vuka iz Cavtata. Pjevala Je bez gusala, ispravljala se, a prisutni su pravili primjedbe. Neka žena je pobjegla; druga nipošto nije přistala da pjeva. JJ ovom krajů žene pjevaju uz gusle i bez gusala, po »predanju«; pjesme su naučile od starijih žena i muškaraca, a neke iz knjiga. Otok Hvar — Uvař, grád Jela Dorotic, majka kanonlka, rodom s otoka Visa, gdje je otac imao brod, kóji je saobracao izmedu Mletaka i Dubrovnika. Zna čitati, ali ne pisati, jer u njenom djetinjstvu nije postojala škola. Otac je naučio čitati neku rodakinju, no nije htio dati ženi pero u ruke, buduči da žena s "perom može »upropastiti« sebe i obitelj. Pjesme je naučila od majke, koj a ih je uveče »pripovidala pri komínu« te ih je odmah znala »govoriti« (t. j. recitirati). Pjesmu o Ivu Senjaninu primila je od tetke. Njena starija sestra znala je mnogo pjesama. Majka im je bila veoma stroga, tako da kčerke nisu smjele p je váti pjesme »od ljubavi«. N ježin brat umio je »dobro čitati« Kačica i Gunduliceva Osmana, te joj je krpeči mreže recitirao, »pripovidao« pjesme. Nije vid jela gusle, pjesme recitira (pripovida, tako bismo řekli, pismu). Počela je pjevati od svoje 14. godine. Bilo je vise žena, koje su dobro pjevale, pa je i ona naučila pjesme od svojih drugarica. Kod berbe je na pr. neka starica »sikla« grožde i přitom pjevala, dok ju je naša pjevačica slušala, slažuci grožde u čabar. Zna »puno, puno« pjesama, no pjevala je najviše do údaje, jer njezinu mužu nije bilo po vol ji, kad su je ljudi hvalili, te joj páče nije dopuštao pjevati, kad je zibala dijete. Izjavlla je, da bi se i danas našle žene, koje pjevaju o Ivu Senjaninu, na pr. Marija š u r j a k, stara 85 godina, koj a sve pamti. Ovdašnji pjevač Mate Miličič potvrdio je, da ima žena i djevojaka, koje znaju vise pjesama nego on. Sima D u j m o v i č iz Hvara »pastirica, i danas íde za besti-jama«, stara 75 godina, nepismena; pjesme je naučila od majke i drugih, pjevala je uglavnom pri raznim poslovima staie pjesme (na pr. Ivo Senjanin, Sibinjanin Janko), ponajviše pjesme o Éenídbama, koje muškarci nisu pjevali. Govorila je u mjesnom čakavskom dijétlektu te se nije dala prekidati. U pet porodaja dobila je sedám kceri, od kojih su dvije umrle, dok od pet živih ni jedna ne pjeva. Takvih žena, kao što je ona, bilo je više; starija od nje je Anica Kovačevié. , . U Dolu na Hvaru znala je pjesme majka učitelja Posin-kovica, koj a ih je više recitirala u »običnom dolskom desetercu«. Epske pjesme ovih žena potječu vecinom iz Kačiča. U Starom Gradu na Hvaru umjela je staré pjesme Maře (po mjesnom izgovoru More) Degetuša. Opcenito se smatra, da su staré žene na Hvaru bol je sačuvale pjevanje nego muškarci. Mih. škarpa," učitelj u p. i brat izdavača »Poslovica«, naglasio je, da su staré žene očuvale jezik, običaje, a naročlto národně pjesme. Otok B r a č —Bol Marija Cvitanovič íz Bola, žena »težaka«," nije znala točno, koliko ima, godina (oko 75 godina); brača su joj čítala pjesme iz Kačica, a slušala ih je i od drugih ljudi. U Americi imala je petero brače, jednog siná i dvije kcerke. Kad sam htio da je fotografkam, pobjegla je, a nije je uspio nagovoriti ni ravnatelj mjesne gimnazije dominikanac Dr. Rabadan. O fonografu se izra-zila: »Kóji su ga javli (davli) izmislili?« Vica B e z e r i é iz Bola; slušala je pjesme od oca, majke i starih ljudi i odmah bi ih zapamtila; pjevala ih je, dok je radila i umí je ih »Bogzna koliko«. Ona kao i tri starije sestře nisu pohadale školu, koju su medutim polazila dva brata i dvije mladé sestře. Ona mi je řekla, da se pjesme »o junacíma« mogu »pivati i kazivati« i da se žene, vješte ovoj umjetnosti zovu »pivačice, kazivačice«. Duge epske pjesme pjevala je u samostanu, za stolom, zapanjujučom brzinom, a kod kuée recitirala.. (kazivala) u jednoj minuti 35 stihova, tako da srno ih ja i moj sin, student tehnike, jedva mogli brojiti. Upozorlla nas je na to, da zna pričati osim pjesama i »gačice«. Bila je neumorna kao Sima Dujmovié na Hvaru. Za njezine mladosti nisu se smjel^ pjevati »ružne«, t. j. Ijubavne pjesme, jer fratri takvim pjevačicama nisu davali oprost od grijeha. Sada je sve málo drukčije, ali ona je još uvijek uvjerena, da, što više žene umiju čitati, to više ima i grijeha, buduči da jedna piše protiv druge (jedna kontra drugoj piše). Djevojke u Bolu vole slušati pjesme, ali ih više ne uče. Takvih žena, kao što je Vica' Bezerič, ima u Bolu još 2—3. U blizini samostana živi stara pje-vačica šeravola. , Otok Sip a n — L u k a S i p a n s k a Pavle Ku velič, s nadimkom Gigica,* domaéica, stara 84 godine; njezina majka doživjela je 94 godine. Ovdje je mnogo žena, koje imaju preko 80 godina. Učila je pjesme od svakoga, najviše od stařice Marije B a 1 u k, muž koje je bio »vlastelin, iz gospodskih krugova«. Od te stařice, koj a je znala mnogo pjesama kao i od drugih, učila je več od svoje osmé godine. Pjesme je primila i iz 2 2 Gigica je nadimak visokih žena. — Rj. Л III, 132. knjiga, jer je naučila čitati od brace, koj a su pohadala školu kod župnika. Bio sam veoma iznenaden, kad mi je pjevala i recitirala, pa i za fonograf, baladu o Hasanaginíci. S obzirom na to, da neki kritičar1 sumnja, da je tekst Pavle Kuvelic iz knjižnog izvora, ističem, da je Pavle Kuvelič na moje pitanje točno odgovorila, da ije čula Hasanaginícu cd glasovite pjevačice Kate Kalafato, o kojoj su me ljudi u Slanom uvjeravali, da je zpala 360 pjesama. Osim tóga potvrdili su Vlaho Fortunic, učitelj u p., rodom iz Luke šipanske, i drugi prisutni pjevači, da mnogo pjevačica zna Hasan-aginicu. Pavle Kuvelic řekla mi je' da u Luci šipanskoj živé još ove pjevačice: Danica Vranjac, Ane Rosic (rod. škula), Metilda B r a j e v i č (udata Dobud), Maře V i I i č, Maře Andrija-š e v i é, Ane Drijenčevié. Dodala je, da bi mogli naci »još toliko«. Danica Vranjac, íz Luke šipanske, domačica, ima 55 go-dina, nepismena, naučila je pjesme od majke i od drugih. Ravnatelj pomorske akademije Cvjetkovié pričao mi je, da je njegova baba, Marija Cvjetkovié, rodena Palunko iz Sudu-rada na šipanu, znala »čitavu masu« pjesama, koje je zapisao Vice Palunko i predao rukopis Matici Hrvatskoj u Zagrebu. O znamenitoj pjevačici Anici B e g i n, rodenoj Kalafatovié, koja nije znala čitati, ali je imala. odlično pamčenje te doživjela preko 80 godina, čuo sam, da je umjela »pričati priče«. Zanimljivo je i obavještenje, da su u Luku šipansku dolazile žene iz stonskog primorja na berbu maslina. i da su přitom pjevale staré epske pjesme. Otok K o r č u I a — S m o k v i c a Maře S a 1 e č i č, udovica, koja ima 79 godina. Njezin muž posljednji je gudio uz gusle u Smokvici, pna medutim ne zna njegove pjesme. Naučila ih je od majke osobito uveče »u komína«, i od drugih žena; počela je pjevati izmedu svoje 12. i 14. godine. Frana Banicevié-Lucič, starica od 80 godina, težakinja, nije čítala pjesme, samo ih je slušala, najviše ih je naučila, kad je išla »u pašu«. Dok mi je recitirala pjesmu o Strahinjiču baňu, koja počinje »Pije vino Stroiniča baně u Kruševcu gradu bije-lome...« bio je učitelj Roko Tomašič, rodom íz Smokvice na Korčuli, kóji je prije zapisao od nje pored drugih i ovaj tekst, veoma neprijatno iznenaden, buduci da se njezina recitacija nije podudarala s tekstom, kóji je on zabilježio. Kako je brzo recitirala, nije mogao uporedivati recitaciju i svoj tekst, ali je primijetio, da premetava« te dodao, da je otpjevala više manje sve. Tako sam 3 Ppnp V. 303. imao i kod ove pjevačice očigledan primjer, da je ímprovizatorka. Pričali su mi več při je nego što sam je upoznao, da ta 80-godišnja starica, svuda kamo dolazi, skáče i pleše i da se voli šaliti. Zato se nisam začudio, što je plesala, kad se je pojavíla předa mnom, i što se je nepřestáno okretala. Učitelj R. Tomašič izjavio mi je, da je slušao pjesme samo od starih žena, medu kojima ima mnogo originalnih pjevačica, koje brzo pjevaju, tako da on ni je mogao zapisati deseterce. Osim tóga one mijenjaju pjesme, te íh je on zabilježio u više »redakcija«. Žene su mu pjevale 10—15 pjesama, počinjale su, ali ih nisu mogle nastaviti. Uglavnom recitiraju i pjevaju pjesme »o begovima«, t. j. iz viših muslimanskih krugova. Mlada bila je jedino djevojka Banicevič-Lucič, Antunova kcerka, koj a ima 25 godina; no ona slabo vidi, pa je zovu slijepa. Bláto žene pjevaju za vrijeme žetve »starinske« pjesme. L a s t o v o Na ovom otoku ima mnogo žena, kojih su pjesme bile pribi-lježene za Maticu Hrvatsku. Buduci da je taj otok bio pao pod talijansku vlast, možemo očekivati, da su žene u "toj kulturnoj izolaciji bol je sačuvale i čuvaju pjevanje epskih pjesama. M o r i n j e Abiturijent kotorské gimnazije Seferovič iz Risna saopčio mi je, da je njegova baba, stara oko 80 godina, znala bezbroj pjesama napamet, koje mu je recitirala (kaživala), dok je bio dijete. Nije pohadala školu, naučila je plsati i čitati od rodaka, tako da pjesme nije samo slušala nego i čítala. Umjela je i pjesmu o smrti vladike Radě, t. j. pjesnika Petra Petrovica Njegoša, te je žel jela da je unuk zapíše prije njene smrti. Takvih žena bilo je málo. Orahovac > Epske pjesme se pjevaju i za vrijeme plesa. Kao pjevačice spo-menuli su mi májku I babu Dr. Dakovica, kao i Sofiju V u k o t i č. P e r a s t U ovom katoličkom mjestu pjevale su starije žene, a danas više ne pjevaju- K o t o r U kuéi gošpode Stefanovié, rodene u Kotoru, živjela je stara dadilja, koj a je pjevala epske pjesme, uglavnom o senjskim juna-cima, i koj a je lijepo naricala. Jana V. u č k o v i č, majka kanonika, znala je mnogo pjesama; ona je počela pjevati, a druge žene su, kao zboř, prihvačale te ponavljale cijelu rečenicu, monotono, kao u Cmoj Gori. M u o kod Kotora žene su pjevale bez gusala kao i muškarci. Ovi su počinjali, a one su prihvačale. Dok su igrali kolo, pjevali su pjesme kao na pr. »Kad se ženi od Zadra Todore«. žene pjevaju sarne, kad radě. P r č a n j Pjevačice u- primorskim krajevima izumrle su, ali ih ima još u brdskim selima. I gospode su znale pjevati i recitirati na hiljade stihova, na pr. Antonija B e 1 a v i t a, baba ravnatelja Lazara, koja je umrlá krajem prošloga vijeka. župnik Niko Lukovič sjecao se pored drugih pjevačica i Rahele L u é i č, koja je umrlá oko g. 1907. Gornji Grbalj Pjeva još »puno« žena, i to bez instrumenta, žene su do g. 1870., dok još nije bilo škola, poučavale naročito djecu o pro-šlosti svojih djedova, kazivajuči im pjesme. B u d v a Majka trgovca Zana Vučkoviča i pokojnog kanonika Marka Vučkoviča, umrlá g. 1907., stara 73 godine, nepismena, znala je starinske junačke pjesme, koje je primila od starijih Ijudi; pjesme su se prenosile s koljena na koljeno. Staré žene su mnogo pjevale prije 50 godina, dakle do g. 1880. Medu njima bila je Isidora K u r t i, žena lučkog pel jara, i stara Budvanka O 11. Ovo po-sljednje ime zapisano je u matičním knjigama iz 18. vijeka kao Oth, a g. 1823. spominje se Anastazija, kcerka Andrije Otha, udata za Petra Negři. To je, kao što vidimo, stara gradanska porodica u Budvi, no primjedba »Albanese« u matičním knjigama dokazuje, da potječe s juga, što može biti vec okolina samog Bara (tal. Antivari; Hoti su albánsko pleme na granici, sjeverno od Ska-darskog jezera. — Obavještenje mjesnog župnika Anta Mušure, rodenog u Budvi). Bar U gradu nemá više žena, koje pjevaju národně junačke pjesme; u okolini medutim pjevaju bez gusala uvijek dvije i dvije, i to na taj náčin, da jedne »odgovaraju« drugima. Buduci da su pjevačice epskih pjesama, bile a i danas su, málo poznáte navodím, što je objavljeno o njima u posijednje vrijeme. DODATAK O PJEVACICAMA S R B I J A Kata Miiivojevič Ajdučica iz Cerova na Moravici pjevala je dobro uz gusle. Vidimo vec iz nadimka, da se družila s hajducima, s kojima je bila i uhvacena. Pušila je lulu kao mu-škarci i obavljala sve muške poslové.1 Oko Pirota u istočnoj Srbi ji našao je Mitar S. Vlahovic sedaní pjevačica uz gusle, kojima je bilo 40 do 55 godina. Ističe, da su pjevačíce rijetke, ali da njihov broj ni je ipak tako malen.2 Upo-zorávám, da u susjednoj Bugarskoj (u Eleni) žene pjevaju vise junačke pjesme nego muškarci.3 Spomenutom Vlahoviču tvrdili su u istočnoj Srbiji (Rakita), da su žene pjevale vise nego muškarci i to pored »pesnopojki«, t. j. junačkih pjesama bez gusala, još i dmge pjesme, uvijek dvije í dvije (dve zapevaju, a dve otpevaju) * NOV OP A Z A R S K I SAND2AK U Pešteri bile su poznáte jedino dvije žene, koje se nisu ustru -čavale pjevati uz gusle ni před najozbiljnijim skupom muškaraca. A ima vise žena, koje znaju veči broj pjesama, ali nipošto ne bi javno pjevale.1-’ C R N A G O R A Istraživač národně epike Vasojevica M. S. Lalevič spominje. kao izuzetak dvije več pokojné pjevačice te imenuje dvije živé, medu njima i Daru Radunovič, koju sam i ja vidio. Druga, Novka Milana D u k i é a, 40 godina, obavljá mnoge muške poslové i pjeva prilično dobro uz gusle.3 BOSNA Sarajevo A t i j a, kčerka Suljage Musakadiča, rodena u Sarajevu, udata za Sulfagu Cicu, dakle žena iz viših muslimanskih krugova, pjevala je Safvetbegu Bašagiču znamenitu pjesmu o Srpskom ustanku g. 1804, i to s turskog gledišta.7 D A L M A C I J A Z a o s t r o g Stjepan Banovic objavio je u svojoj raspravi o subjektivním osobinama pjevača takoder neke epske pjesme svoje majke i triju ' Glasnik eln. muz. Beograd XIII, 107. J Glasnik etn. muz. Beograd XI, 155—156. , :l M. Arnaudov, Sborník nar. um. XXVII, 8. ' Ppnp I, 104. 5 Ppnp II, 113. " Ppnp II, 260. 7 Znžo XXIX, sv. 2, 201—204. vec pokojnih rodica;8 * na drugom mjestu'1 pjesmu o tome, kako su oslijepili Durdeve (t. j. Durda Brankoviča) sinové, koju mu je pjevala Manda Andrijaševié; ona ju je naučila od pastira. lsti autor čuo je i zapisao u Drveniku pjesmu o Ivu Senjaninu od Maře Kostanič, 65-godišnje stařice.10 P e 1 j e š a c Od pjevačica, koje je našao ovdje Vojin V u k o v i é, zaslužuje najviše pažnje Maře šimunkovic, koju naziva. gospodom; stara je 78 godina, živi u Kuéištu. Naučila je pjesme slušajuéi; bilo joj je dovoljno da ih čuje jedamput. Pjesma, koju je Vukovič od nje zapisao, prije se mnogo pjevala, te ide u ciklus muslíman-skih pjesama. Zanimljiva je lokalna pjesma, u kojoj se opisuje putovanje prve dalmatinske lade »Ariel« g. 1848. u Kinu. Prije 65 godina naučila je od nekog fratra danas vec zaboravljenu pjesmu o makarskoj viteškoj igri »alka.11 * H v í> r Momir Veljkovič našao je u selu V r i s n i k několiko pjevačica, koje čuvaju »starinu«. Spominje Anticu B o j a n i é, stáru oko 68 godina, koja zna čitati, ali ne pisati; pjeva najradije dok pase ovce. Druga je Lukra B o j a n i č, stara oko 75 godina, no ona vec teško recitira pjesme, a Mandl Rubí nič je 78 godina.'- V i s Gr. Sýkora13 našla je i ovdje mnogo žena, koje su joj pjevale i pričale (die mir sangen und erzáhlten) epske pjesme s mnogo osjecaja, te je ustanovila, da one sadrže mjesta rijetke Ijepote, koja nije zamijetila u drugim národním pjesmama. DODATAK O NAKIKAČAMA Vuk Karadžič je zabilježio, da se .sačuvalo u cijelom národu, t. j. kod Srba i Hrvata, narlcanje nad umrlima, u kojem žene iz porodice ili okoline pokojnika izražavaju svoja čuvstva; u nekim se pak krajevima žene pozivaju naročito u tu svrhu. Ovakve pjesme objavio je Vuk najprije u I. knjizi bečkog izdanja Srpskih narodnih pjesama 1 u »Kcvčežiču« (u Beču 1849.). Najviše tekstova s popratnim bilješkama skupio je u djelu »život 8 Znžo XXV, 202—211. " Znžo XXVI, 47—48. 10 Znžo XXVI, 75—76. 11 Glasnik etn. muz. Beograd XIII, 94—97. 18 Ppnp IV, 278—287. 1:1 Prager Presse 2. X. 1931. str. 7. i običaji naroda srpskog«, koje je izašlo poslije njegove smrti, g. 1867. Pjesme iz ovog djela bile su ponovo štampane, no ne sve, u 5. knjizi beogradskog izdanja Srpskíh narodnih pjesama. Vuk Karadžič zove takvo pjevanje t u ž i t i, n a r i c a t i,1 samu pjesmu tužbalica, tužaljkaa pjevačicu narikača i pokaj-n i c a. U Rječnik Jugoslavenske Akademije (sv. VII.) ušli su još izrazi naričuša I narikuša.2 Novica Šaulič izdao je g. 1929. cijelu zbirku takvih pjesama, uglavnom iz okoline Durmi-tora u Crnoj Gori.3 Obřad Cicmil napisao je o tim pjesmama članak, u kojem je pjevačice istih nazvao t u ž i 1 i c e.4 Taj ízraz upotrebljava. i Češka spisateljica Anna Urbanová,5 * koja prevodi sa srpsko-hrvatskog; ona je savjesno proučavala pjevanje ovih žena u žabljaku pod Durmitorom te ga prikazala; prevela je i jednu »tužbalicu« iz šauliéeve zbirlce. Tatomir Vukanovič« písao je o tužbalicama crnogorskih kolonista na Kosovu, navodeči mnogo primjera. Kad sam se na svojim putóvanjima raspitivao o pjevačicama, upozorili su me na »narikače« (kao kod Karadžica) u Kaštelima; u Zaostrogu u Dalmaciji čuo sam izraz »nabrajati«, a u Račišcu na Korčuli »naricati«. Ú Pupnatu, na istom otoku, moj izvjestilac nazvao je te pjevačice naricaljke dodajuči da se na licu mjesta taj naživ ne upotrebljava. U Kotoru su mi príčali o nekoj staroj dadilji, koja je znala krásno pjevati epske pjesme i takoder lijepo naricati. školski nadzornik Kirinčič u Korčuli saopéio mi je, da je na Krku u svojoj mladosti slušao narikače. G. 1930. pružila mi se prilika slušati u Nikšiču u kuči nekog krojača više narikača kod odra njegova četrnaestgodišnjeg siná; medu njima se isticala jedna krasnom dikcijom, kojom je izraža-vala svoje osjecaje. Nisám mogao ništa zabilježiti, da ne naruším ozbiljnost obreda. Slično je bilo, kad sam slučajno naišao na od-ličnu narikaču na groblju prilikom nekog pomena, kome je prisu-stvovalo više ljudi (vidi sl. 79—14). Zaslugom mjesnih intelektu-alaca, osobito profesora Lubarde, uspjelo mi je dovesti u gimna-ziju tu narikaču, a tako isto i njegqvu májku, te ih nagovoriti, da »tuže« předa mnom i da fonografiram njihovo pjevanje. Ovdje sam prvi put čuo, da se pjevačice nazivaju t u ž b a 1 i c e, što inače označava njihove pjesme. Potvrdu ovog naziva našao sam kod bokeljskog pripovjedača Stjepana M. Ljubiše: »Tužbalice i pokajnice nariču i pláču«.7 1 Vidi njegov Srpski Rječnik s. v. 5 O kasnijoj literaturi vidi moju bilješku u Slavii III, str. 75—76. s Srpske národně tužbalice, knj. I, sv. I, Beograd 1929 (čiř.). 1 Ppnp I, 125—130. 5 Sirým světem XII, 7—10. " Ppnp, II, 93—109. 7 Citira Rj A VII, 583 pod geslom naricati. Joka S. Lubarda iz Ceklína (u staroj Cmoj Gori), udata za zemljoradnika u Ljubotinju, 50 godina, nepismena, »tuži« na sprovodima članova porodice, a prilikom smrti poznátih- »kod kuče«, kamo je »ne mole i mole«. Předa mnom je oplakivala svog siná, podnarednika u vojsci, koga je izgubila prije dvije godine. Prisutan sin, profesor, izašao je iz sobe poslije pjevanja, a prije fonografiranja, te me upozorio, da se oba teksta nikako ne če slagati, jer pjevačica uvijek improvizira. To je isto zabilježio vec Vuk Karadžič: »što danas jedna pokajnica smlsli i namjesti, ono se sutra zaboravi«.8 Ljeposava G1 u š i c a iz Straševine, opcina Nikšié, 33 godine, udovica, koje je muž bio policijski činovnik, nepismena. Ona je odlično naricala na groblju, ali se u gimnaziji dugo hranila, go-voreči: »Što zaboga!« Na krajů je ipak »tužila uopšte« i to Vladimíra, siná nekog svečenika, zatim je spominjala porodicu Golo-viča i několiko cmogorskih prvaka te završila, kako je kralj Nikola napustio domovinu, kojom prilikom je šunce potamnjelo, pa opět zašijalo, kad je došao kralj Aleksandar. Njezina prijate-Ijica, bez koje ni je htjela doéi u gimnaziju, kazala mi je, da ta narikača može mnogo bol je tužiti i »spustili« glas; ona je na pr. »tako žalosno« pjevala povodom smrti jednog daka u Straševini, da je učinila dubok utisak na prisutne. Dok je Ljeposava naricala, počela je plakati njezina pratilica, koj a se bila málo uda-ljila. Pri naricanju držala se pjevačica pod jednako ozbilj.no, samo na svršetku je na jednom poskočila. Ova udovica, kojoj su 33 godine, opírala se fotografiranju riječima: »koga mogu zanimati staré žene«. Ob je pjevačice pjevale su u osmercu veoma jasno i razum-ljivo, što izuzetno vrijedi i za fonografske snimke (1930—104 i 105, 106 i 107). * * Kovčežič str. 99. VIL SLIJEPI PJEVAČI I P JEVAČICE Vuk Karadžič imao je razmjerno mnogo slijepih medu svojim pjevačima i pjevačicama: Crnogorca Důra Milutinovica,1 Gaju Balaca iz Líke u Hrvatskoj,2 3 Živanu,2 nastanjenu u Zemunu, pori-jeklom odněkud iz Srbije, koja je putovala čak po Bugarskoj, zatim Stepanju iz Jadra u Srbiji.4 Slijep je bio takočter jedan od najboljih Vukovih pjevača Filip Višnjič, kojí je g. 1809. prešao iz zvorničkog kotara u Bosni u Srbíju, živio kao Tirtej u srpskoj vojsci te g. 1813., poslije nesretnog završetka Srpskog ustanka, prebjegao u Srijem; tamo je kao pjevač dobro živio, imao svoga konja i »čisto se biopogospodio«.5 * Vuk je dopuštao, da je sam Filip Višnjič spjevao sve nove pjesme o Karadordevu dobu, t. j. o prvom Srpskom ustanku, koje su se veoma rasprostranile u národu te do danas pripadaju u najomiljenije pjesme. Nemá nikakve sumnje, da je Filip Višnjič zaista sastavio te pjesme, koje su bile objavljene pod njegovim imenom povodom stogodišnjice njegove smrti (1834).° Miloš Savkovié napisao je tom prilikom, da Filip Višnjič kao pjesnik ide u isti red s Njegošem i Prešernom i da nadmašuje Mažuraniéa, Preradoviča, Duru Jakšiéa i sve ostale.7 On ga smatra i velikim reformátorem u razvoju národně pjesme. Třeba spomenuti da je Višnjič, kóji je oslijepio u svojoj 8. godini od boginja, bio donekle obrazován. Pored tóga bio je objavljen i »Zbomik u slávu Filipa Višnjiéa i národně pesme«.8 Tim povodom je prof. Gerhard Gesemann, stručnjak za srpsko-hrvatsku narodnu poeziju, u svečanom govoru ispričao život i rad tog istaknutog pjevača i pjesnika.9 Poznavalac zapadnih motiva u srpsko-hrvatskoj narodnoj epici, N. Banaševié, smatra medutim, da Miloš 1 Srp. nar. pjesme IV, sir. XVII. 3 Tamo str. XVIII. 3 Tamo str. XIX. 1 Tamo str. XXII. 3 Tamo str. XI—XIII. “ Pesme Filipa Višnjiéa u redakciji i s predgovorom Božidara Tomica, Beograd, .1935 (cir.). 7 Ppnp I, 87. * Beograd 1935, str. 123 (čir.). 0 Aul einen toten Sánger, Slav. Rundschau VI, 149—173. Savkovič precjenjuje »možda převise umetnost i dubinu misii pevača i pesnika prvog ustanka«.10 Sjajan lik slijepca Filipa Višnjiča, tvrdnja Vuka Karadžičů, da junačke pjesme »raznose« najviše slijepci, putnici i hajduci." zatim legenda o slijepom Homeru,12 slijepi pjevač Demodok u nje-govoj Odiseji (pjevanje VIII. st. 62—83) te slijepi Macphersonov bard13 Ossian u vrijeme romantizma uzrokom su, da se je sve vise ustaljivalo mišljenje, da su slijepci glavni pjevači epskih pjesama. Tako je A. Mfckiewicz lose shvatio Vukovo saopčenje i nagadao, da su slijepac i pjevač sinonimi.14 U naučnoj literatur! izvjestio je A. Leskien klasičnog filologa E. Bethea, da medu srpskim na-rodnim pjevačima ima toliko slijepaca, tako da se govori o »Blin-denlieder«.15 Vrhunac tog kul ta slijepaca predstavljaju navodí ta-kvog stručnjaka srpsko-hrvatskog jezika i literatuře, kakav je Milan Rešetar: »Der in der Regel (!) blinde Guslar, der deswegen auch einfach der Blinde (»slijepac«) genannt wird. . . wie auch Heldenlieder (»sljepačke pjesme«).16 Stvarnost je bila i jeste pogotovu danas sasvim drukčija. Sam Vuk Karadžič iznosi, da slijepci u Srijemu, Slavoniji i u »turskoj Posavini« (t. j. u sjeverozapadnoj Srbiji) ne uživaju ugled. Kad je g. 1814. objavio prvi sveščic narodnih pjesama, bojao se, da mu neki Srbin ne prigovori, kako je mogao doéi na misao da izda »sljepačke pjesme«.17 Doživio je čak i to, da su djevojke odbile da mu pjevaju, s obrazíoženjem, da nisu »slepice«. čak je i Vuk potvrdio, da su slijepci razgovarali medu sobom svojim »gegavačkim« jezikom, da ih ljudi ne bi razumjeli i da »gegavac« znáči slijepca, osobito u Slavoniji.18 To je bilo zalsta čudno društvo sa svojim taj nim jezikom, kóji se njemački naziva Gaunersprache. Vuk navodí sam vise riječi ovog sljepačkog jezika, kojim se uglavnom govorilo u Slavoniji i turskoj Posavini. 10 Príozi za književnost XV, 230 (cir.). - 11 Srp. nar. pjesme I, str. XLV1II. 18 Dokáže o tome, da jti Homer bio slijep, vidi kod Pauly-Wissowa, Real-lexikon des klassischen Altertums VIII, 2200; vidi zatim u článku Stellcn die Homer-bůsten einen Blinden dar? Forschungen und Fortschritte, Jhg. XI, Nr. 11, 10. IV. 1935. Za mene je isključeno, da bi Homer mogao tako zorno opisati izradu štita, da je nije sam vidio. 13 Zanimljivo je, da staronordijskc literaturo ne znaju slijepe pjevače. — Dr. Andreas Heusler, Die altgermanische Dichtung, Handbuch der Litexaturwissenschaft, hgb. O. Walzel, str. 114. 14 K. Georgijevič, Srpskohrvatska narodna pesma u poljskoj književnosti, Reograd 1936, str. 160 (cir.). 16 Erich Bethe, Homer I, str. 5. 16 Da’matien und das ósterreichische KQstenland, Vortrage... hgb. v on Proí. Dr. Ed. Briickner... Wien und Leipzig 1911, Prof. Milan R. von Rešetar, Das Volkslied im Síiden der Monarchie str. 201—209. 17 Srp. nar. pjesme I, str. XI. 18 Karadžič, Rječnik s. v. Jedan od ondašnjih prevodilaca srpskih narodnih pjesama, Evžen Wesely,14 gimnazijski profesor u Vinkovcima, rodom iz Moravské, piše, da »se u Srijemu, Slavoniji i Bačkoj smatra pjevanje uz gusle kao nešto prosto«, da su gusle violina slijepaca, a pjesme pjevane uz gusle — sljepačke pjesme (Lieder der Blinden). Wesely spominje takoder slijepe pjevače (Blinde Bettler), kóji tvore medu-sobno ceh (Zunft) kao njemački Meistersingeri,20 Središte gdje su se skupljali ovi srijemski prosjaci bio je Ireg, točno Irig, sa svojom sljepačkom akademijom (vidi dalje). Katolički svečenik Ilija Okrugič-Srijemac, omiljen kod Hrvata i Srba, objavio je g. 1864. komediju o toj akademiji »Saéurica i šubara«, u koj oj slijepe pro-sjake ne přikazuje smiješnima nego ogavnima.21 Karakteristično je takoder, što o njima priča Ivan Kukuljevič22: slijepčev vodič ne smi je biti prisutan, dok slijepac pjeva, niti ga smi je drugi slijepac slušati; tek ondá, kad slijepac sasvim onemoča, pristaje, da někom předa svoje pjesme. Od novijih pisaca priča folkloristički pripo-vjedač Gl. Božovié23 o makedonskim bogaljima, kóji imaju posedni bogaljsko-sljepački jezik, da su laž i podlá gramzivost pokretna sila njihova »odvratnog« života. Muzikolog Fr. Ks. Kuhač24 potvrdio "je, da su slavonski slijepci uglavnom prosjaci i ukazao prvi na to, da je nekad, prije nego što su počeli cijepiti djecu protiv boginja, bilo mnogo više slijepaca. Ondá možemo razumjeti, zašto je medu starijim slijepcima bilo i i 10 Serbische Hochzeits ieder. Pěst 1826, str. 19. 20 Ovo uporedenje nije toliko netočno, kao što se čini. U Ukrajini postojali su zaista profesionální pjevači (kobzari, lyrnici) kozačkih epskih pjesama (dumy), kóji su bili organizovaní po ug edu na obrtničke cehove (Dractvo) pod zaštitom crkvenih vlasti. Njihov centar nalazio se u gradiču Mcna, gdje su imali u crkvi svoju »ikonu«, před kojom je uvijek bilo zapa jeno kandilo. U Mcni sastajali su se č anuvi »bractva«, da rjcšavaju o zajedničkim poslovima. Osim tóga su se sastajali i na sajmovima i crkvenim s avama. Svakom članu bilo je odredcno područje, u kojem je šmio zaradivati. Na sastancima sudili su krivcima, primali nove članové te davali č anovima dozvolu, da uzimaju učenike. Ovdje je pr d izabranom bračom uručivao učitelj »majster« ili »pan otec« na svečan náčin »vyzvi ku«, t. j. svjedodžbu, da dak, kóji je obično svršio trogodišnji kurz, može nastupati kao samostalni pjevač. — Filaret Kolessa, Ukrainski narodni dumy, L’viv 1920, str. 62. (čir.). Upozoravam naročito na pjevače ukrajinskih duma, kóji su od ve.ikog značaja za uporedno ízučavanje jugoslavenske epike i zbog tóga, što je ustanovljv.no,- da su jugos avenski guslari bili dobro poznali u Ukrajini i u Poljskoj. i da su ostavili za sobom tragove kod Ukrajinaca. Naravno nije isključen ni utjecaj ukrajinskih pjevara na srpske. O bogatoj literatur! tog predmeta obavieštava najbolje Paul Diels Die Duma, das epische Volks ied der K einrusšen, Mitteilungen der Schltsischen Gesellschaft fiir Volkckunde Band XXXIV, Bres'au 1934. Najviše i svěs'ráno bavio se svim p'tanjima, kao i ritmom melodija ukrajinskih narodnih pjesama, Fiaret Kohssa, k"j! ie izn’o svoje nog'ede u raspravi Das ukraimscbe Volkslied, sein m lodischer und rby'mischer Aufbau, Monatsschrift fiir den Orient, Wien, 1916, VII, str. 218—233. ■*-' F W illrran Srbocharvátské drama 124. 22 Přsme, Zagreb 1847, str. 177. 23 Prinovetke str. 3 (čir.). 24 Rad jsi. Ak. XXXVIII. pravih pjevača. Vladimír Karakaševic ponavlja doduše u svojoj raspravi »Gusle i guslari«25 ustaljeno mišljenje, da su praví guslari uglavnom slijepci, no donosí mnogo podataka o pjevačima-prosjacima, medu kojima se nalazí mnogo cigana, kojí su sami sebe oslijepili.20 Prema njegovu saopcenju svaki slijepac ima vodiča (jedno dete), kljuse i kola te prima u obilatoj mjeri raznovrsne darove. Nakon gomjih izlaganja ne smijemo se čuditi, što na svojim posljednjim putovanjima nisam sreo ni jednog slijepog pjevača, kojí ne bi ujedno bio í prosjak, i što sam medu pravím pjevačima našao samo jednog poluslijepca i nekog starca, kojí je oslijepio prije kratkog vremena; osim tóga imam usmene i písmene podatke o nekolicini pravih pjevača-slijepaca. Tako sam saznao u SrbijI, da o sajmovima, a kóji put i na crkvenim slavama u Kragujevcu,27 čačku, Kraljevu, Požegi, ča-jetini, Arandelovcu, Stojniku, Mladenovcu, Despotovou i Svilajncu pjevaju jedino slijepci, ponekad i drugi bogalji uz gusle, na kojima kožu zamjenjuje lim. U Kraljevu pjevall su slijepci uz takve gusle neku losu pjesmu o dogadajima 1915. g. Kad sam na sajmu upitao nekog srpskog mladiča, da li su svi slijepci cigani, što zaista i jesu veéim dijelom, odgovorio mi je posprdno: »Ima medu njima i . Srba«. Na istom mjestu naišao sam na djevojčicu, za koju su ljudi govorili, da su je cigani oslijepili, no ona je izgubila vid od boginja. Tamo je neki bogalj, bivši vojnik bez ruke, pjevao i prosio, te su mi ljudi řekli, da ima više takvih slučajeva. U čačku pjevaju cigani, pa i neki Srbi, uz gusle razné pjesme o svjetskom ratu, ali ne dovrše ni jednu. U Čajetini prosio je slijepac uz harmoniku, pje-vajuči u osmercu: Ne dremajte, bračo lepá (!) Vcč darujte mcne slepá. Zanimljiva bila je obavijest, koju sam dobio od kotarskog načelnika Radovana Jojica iz Trsteníka, da na sajmovima sretamo slijepe cigáně, Srbe i sljepice, kóji su izgubili vid od boginja, a da se neki sami osljepljuju, da bi mogli prosjačiti.28 Pored narodnih pjesama ” Letopis Mat. srp. knj. 195 i 204. 28 Letopis Mat. srp. knj. 195, str. 126. 27 Prof. Mašan Bulatovič, rodom iz Kolašina, kóji u Crnoj Gori nije vidio ni jednog pjevača slijepea, napisao je ipak »na brzu ruku« članak »Slepí u knjiže-vnosti* za »Glasnik slepih« u Zemunu 1928, a da nije istaknuo, da je on protiv tóga, da slijepi pjevaju epske pjesme. 28 1 kod Ukrajinaca imamo dokaza, da se pjevači sami osljepljuju ili da su oslijepljeni. Tako se zove u Galiciji »did« (poljski dziad) obično slijepac, kóji pjeva o sajmovima pobožné i svjetskc pjesme, za što je bogato nagradivan. Njegovo zvanje prelazi s ko jena na kó!je~no, tako da se najstariji sin daje oslijepiti. Vlasti su počele u posljednje vrijemc proganjati ovaj običaj, kóji je toliko duboko ukori-jenjen, da se lek polako gubi. — A. Vasilevskij, Sovremennaja Galicija, S. Petcr-burg 1900, str. 52. (čiř.). oni pjevaju I legendo o svecima. Ravnatelj škole u Svilajncu tumačio mi je, da národ gleda s prezirom na slijepce i da on sumnja, da bi oni mogli utjecati na národ. Malisa Milenkovič iz sela Veliševac, opéina Babajic, kolu-barski kotár, slijep je od rodenja. Naučío je pjevati iz pjesmarica g. 1928. i 1929. u závodu slijepih u Zemunu, gdje su željeli, da mu na taj náčin dadu kruh u ruke. To je nešto neobično, buduči da sam čuo veé g. 1912. u Dalmaciji, da je primarius bolnice u Zadru někom bolesniku, kome su amputirali nogu, htio darovati gusle; ovaj íh je medutim odbio, jer nije želio izgledati kao prosjak. Ravnatelj zavoda slijepih u Zagrebu, St. Horvat, odgovorio mi je u pismu od 9. XI.*1912. na moj upit, da neki bivši pitomci, kóji mače ,uče praviti četke i košaře, odlaze u slijepe pjevače, jer ne žele raditi svoj zanat, í pri tome tvrdé da su naučili pjevati u závodu. U Sandžaku u Příbojů prose na proštenju (sabor) samo slijepe i uz gusle. U Novom Pazaru pričao mi je pjevač Dorde Džabasanovič, da su slijepci, kóji su izgubili vid od raznih bolesti i u borbama, nosili poruke »od vojvode do vojvode, od hajduka do hajduka«. On i prísutni intelektuále! govorili su mi medutim, da medu pje-vačima ima i bogalja, i da cigani kradu djecu, koju osljepljuju ili sakate, tako da im utegnu ruke i noge te ih kas nije iskorišcavaju za prosjačenje. Zato bismo mogli naci u Srbiji vise dokaza — vidi prednju izjavu kotarskog náčelníka R. Jojiča u Trsteniku, rodom iz Arandelovca — čak i u sudskim spisima. Slijepci dolaze poslije rata u Bijeljinu, Tuzlu i Sokolac u Bosni naj vise iz Srbije. U Vlasenici vidio sam u nedjelju na saj mu dva slijepea iz Srbije, Milorada živkoviča s guslama, a Milana £> u r i č a s harmonikem; oni su pjevali zajedno pjesmu o austro-ugarsko-srpskom ratu, u kojoj sam čuo i slijedece stihove: Ide Svaba kao bez paměti, Celi Balkan boče zauzeti. Oni su držali před sobom dekret kralja Aleksandra kao dokaž, da su ratni invalidi. U lošoj pjesmi u osmercu, koju su sami »ispevali« o svoj oj sljepačkoj sudbini, ističu, da su »dva Srbina«; rádi sroka upotřebili su nepravilan gramatički oblík: »svima — oba srno bez očima (!)«. Kotarski náčelník Pavle Durovic, porijeklom Crno-gorac, uzrujavao se slušajuči íh, jer pozná je právu narodnu pjesmu, te me je zamolio, da pišem ministru národně prosvjete, da on zabraní takvo zloupotrebljavanje národně pjesme.29 Sličnu 20 20 I ja sam pomišljao na" to, da bi trebalo zabránili sličnu profanaciju národně pjesme (kao što kod Slovenaca prosjaci profaniraju Očenaš), kad sam g. 1927. sreo na Piitvičkim jezerima tri slijepa prosjaka, podaleko jednog od drugog, kóji su promrmljali několiko stiliova národně pjesme, kad su čuli, da se netko približava. Medu njima nalazio se 23-godišnji mladic, kóji je izgubio vid u A měřici od eks-plozije mine; pošto se vratio u domovinu, naučio je několiko narodnih pjesama, da tužbu sam čuo u Z vor niku, kamo su dolazili slijepci prosjaci iz »gornjih krajeva i Romaníje«, t. j. iz istočne Bosně. Rad. Mede-nica vidio je g. 1937. u Sarajevu dva slijepa guslara, prava profe-sionalna pjevača, jednoga iz Like i jednog ciganina, kóji putuju po Jugoslaviji.30 Za Hercegovinu su mi kazali da tamo uopée nemá pjevača slijepaca. Mnogi vojnici, kóji su oslijepili u ratu, ípak se nisu dali »na guslanje«. V. Vlahovič31 spominje, da su u Mostaru živjeli i slijepci-prosjaci iz gornje Hercegovině (Gacko, Nevesinje, Stolac), kojí su izgubili vid uglavnom od boginja. Neki pravnik pričao mi je, da je vidio jednog slijepca iz crnogorskog plemena Banjana u Kotoru; oslijepio je kao odrastao čovjek. Austrijska policija je več bila protjerala slijepce iz Kotora i Budve. U Splitu pojavio se još g. 1931. kod spomenika Grgura Ninskog neki slijepac, kojí je dobro pjevao před velikim skupom mještana i stranaca, dok ga nije stražar upozorio, da je guslarima dopuštěno pjevati samo na peri-feríji.32 U makarskom primorju u Dalmaciji pričali su mi kako se slijepci umiju pretvarati. U Imotskom sam čuo, da tamo prosí neki 35-godišnji slijepac iz Trilja. I na otoku Krku pjevaju još uvijek slijepci i bogalji na sajmovima, naročito legende o sv. Lovrincu, pa i. razné junačke pjesme, no završavaju: »daruj, daruj«. Po-sljednji slovenački slijepac iz Bele Krajině obilazio je sve sajmove i proštenja od Metlike do Karlovca.33 Od pravih slijepih pjevača sreo sam jedino u Metkoviéu polu-slijepog Ivana Taslaka (vidi str. 175), a u úilipima (KonavLi kod Dubrovnika) Důra šabadina, rodenog g. 1856., kóji je g. 1930. imao 74 godine. šabadin izgubio je vid prije 11 godina u lovu na prepelice, nakon što se vratio iz Amerike, gdje je radlo 34 godine u rudnicima Kalifornije. Nije pohačtao školu, slušao je májku, dok je pjevala »uz stativo«, i brata, kóji je pjevao uz gusle. On medutim ne gusla, nego pjeva »putnički«, bilo da ide putem ili da sjedi kod kuče. Slušao je takoder i druge pjevače, kojí su pjevali uz gusle ili bez njih, te národně pjesme, koje su mu čítali iz knjiga, naročito iz Kačiča. Počeo je pjevati izmedu svoje 18. i 19. godine »starinske pjesme«, kojih ne zna mnogo (brate, ko ée to sve skupit!). Kad je u Americi pjevao svojim drugovima, govorili su Amerikanci o njemu, da je poludio, dok im nije »pop Lujo« objasnio, da pjeva »naše starinske« pjesme. Kod kuče pjeva odmah izjutra, prije nego što popije kávu, kadgod još u krevetu, da »rastjera brigu«, a najviše, da sam sebe razveseli. Drugim ljudima može prošiti. Ipak mislim, da je takva zabrana neumjesna prije nego što socijalno staranje osigura opstanak takvim nesretnicima. 33 Ppnp IV, 287—300. 31 Ppnp I, 119. 33 Novo Doba 30. VII. 1931, str. 5. 33 Vidi o njemu članak Dr. N. Zupaniča, Etnolog Vlil. 100—110. pjeva samo ondá, kad mu dolaze, ali ne pjeva u drugim kuéama, jer tamo ne može da pljune. U gornjoj Dalmaciji su me obavijestili, da če slijepci doči na sajam prilikom pravoslavnog praznika Uznesenja (hrv. oblík Veliká Gospojina), ali sam poslije duga traženja našao samo jednu katolikinju. To je bila Jakica Ceronja, 37-godišnja udovica pokoj nog Anta iz Promine,34 koj a je do svoje 16. godine, kad se udala, vidjela. Pjesme je slušala, zna ih »dost«, »neki desetak«.3* Třeba spomenuti još neke slijepe pjevače, o kojima su mi pričall. U Srbíji živi dobar pjevač Stojan iz Lazarice, kóji je oslijepio od boginja, dal je neki Sreten u Arandelovcu, kóji je izgubio vid takoder od boginja; on odlazi na sajmove u krajeve preko Savé i Dunava. U Bosni živi u Bijeljiní pjevač Pera, rodom iz Gračanice, stár oko 60 godina, kóji je oslijepio od boginja prije 40 godina; poglavito pjeva starinske pjesme uz gusle. U Crnoj Gori je kralj Nikola pozivao k sebi cesto slíjepca Iva Bojčina Joviceviéa, kóji je bio »gosp>odIn« i ni je pjevao na »pazaru«. L. Kuba slušao je u Plevljima nekog A n d r i j u, rodom iz Drobnjaka u Crnoj Gori, kóji ni je bio obíčan pjevač, nego je čuvao svoje dostojanstvo i primao darove vise kao pomoč. U Sinju u Dalmaciji čuo je g. 1928. Ante Šimčik, ondá činovnik knjižnice Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, nekog 34-godišnjeg pjevača, koga je pratila 8-godišnja djevojčica. On je izgubio vid u borbi na Sočí; pjevao je dobro junačke i šal ji ve pjesme. Iz literatuře poznat je kao veoma dobar pjevač Gusto A g ač i č sa šipana, katolík; Matica Hrvatska ima mnogo njegovih pjesama iz dubrovačke okolicé, te ih je dosta i objavila.30 I medu muslimanima imamo krásan prim jer slijepog pjevača, kóji podsječa na na j bol je pjevače feudalnog doba. To je Čor Huso Husovi c, muslimanski profesionalac, koga je pronašao A. šmaus g. 1936. u Novopazarskom Sandžaku.37 Ovaj »Turčin« iz Kolašina u Crnoj Gori ni je se rodio slijep, kako se to čini šmausu. Na to me je izričito upozorio pjevač Osman Komarica, kóji je slušao čor Huseina Kolašinca. Inače Šmaus opisuje potpuno točno ovog izvanrednog slijepog pjevača. Razlikovao se u svému od običnih slijepaca, bio je »gospodske rase«, impozantan, a »gospodski važno i dostojanstveno« ponašanje je bilo u skladu s odijelom. Bio je bogato odjeven, za pojasom imao je jatagan i dva píštolja sa sre-brnim drškom; gusle nije nikad nosio sa sobom, buduči da ih je mogao naci u svakom hanu ili kuci. Vodio ga je oboružani 31 31 Cf. Bericht I, 49. Tamo je nctočan oblík Promiň mjesto Promina (planina). 33 Rj A II, 349, 2. 38 N. Andrič, Glas Mat. Hrv. 1908, str. 166. 37 Ppnp V. 131—136. »momak«, rodák. Njegov dolazak bio je dogadaj, te su ga svuda primali kao gosta .Nikad nije išao prošiti od kuče do kuče. Posli je večere pjevao bi po 5—6 sáti, znao je toliko pjesama, koliko ima dana u godini; pjevao je poznáte muslimanske pjesme o krajišni-cima pa i o borbama kolašinskih Turaka protiv Crnogoraca. Primao je uglavnom novčanu nagradu. I novija etnografska literatura potvrduje ova moja opažanja. Za Pomoravlje oko Rudnika u Srbiji iznosi P. Petrovió38 da su slijepci bez značaja i da se znatno razlikuju od narodnih guslara. U okolini Pirota slijepci prose, dok prav! guslar gusla »za veselje«.3* U Srí jemu su se održali slijepci-prosjaci do najnovijeg doba, no stručnjaci nemaju o njima dobro mišljenje. Pera Dimitrov, posljednji slijepi _pjevač iz Iriga, čije se gusle čuvaju u čitaonici u Irigu, učio je još sa šest drugova guslanje kod Marka Abeka u Slankamenu, kóji nije bio slíjep, ali je držao právu školu za mladé slijepce.40 I slijepci u Makedoniji, naročito u Bitolju, takoder su prosjaci (pitači).41 Dr. Walter Wúnsch prikazao je náčin guslanja 1 recitiranja dvojíce srednjobalkanskih epskih pjevača-prosjaka iz Skoplja.42 Ovakve slijepce, kóji pjevaju u osmercu i desetercu, nalazimo šta-više i kod hrvatskih kajkavaca.43 Ukratko, slijepe pjevače epskih pjesama sretamo svuda, gdje je narodna epika več izumrla ili izu-mire, što je primijetio več i Hílferding, kad je izrazio mišljenje, da u Bosni ne postoje uopče slijepci, kao na pr. u Srbiji ili Dalmaciji; tu ih nemá, buduci da pjesme svatko zna i pjeva ih.44 Zagonetna je t. zv. »slepačka akademija« u Irigu u Srijemu, u istočnom dijelu bivše Slavonije. O njoj postoje razni mjesni podací i aluzije,45 * 47 naročito kod slavonskog pjesnika I. Okrugiéa i u raspravi V. Karakaševiéa »Gusle i guslari«,40 gdje se spominje po-sebna škola pjevanja i guslanja u Irigu, koj a se održala do g. 1780., iako je turske i kasnije austrijske vlasti nisu rado gledale. Medu učenicima bilo je i slijepaca. Zato se kasnije ova škola zvala »slepačka akademija«. Pozivajuci se na uspomene pisca Milovaná Vidakoviča, Pavle Popovíč17 držao je, iako poznaje iz Okrugiceve komedije nesimpatičnog slijepca Panteliju, da je zaista djelovala 38 O národním pasmama u Rudničkom Pomoravlju. Beograd 1935, str. 28—30 (čiř.). 89 M. S. Vlaliovič, Glasnik etn. muz. Beograd XI, 156—158. 40 A. Smaus - M. S. Vlaliovič, Glasnik etn. muz. Beograd VII. 41 G'asnik etn. muz. Beograd XIII, str. 87. 45 Ppnp IV, 300—302, slike na str. 328. 43 Znžo XXIII, 20—38. 44 Записки Имп. Pycc. Географ. Обвдества XIII (1859), 547. 45 I kod pjesnika L. Mušickog »Eho harfě Šišatovačke«, Spomenik srp. Ak. XIX. 59 (čiř.). 40 Letopis Mat. srp., knj. 204, str. 236. 47 Godišnjica N. Cupiča XXXVII, str. 327 sl. (čir.j. još oko 1795. u Irigu škola »za nastavu muzike i pesama«, koju su pohádali i slljepci, učeéi pjevati uz gusle junačke, pobožné i šaljive pjesme. Drugí srpski poznavaoci kulturně povijesti Srijema i cijele Vojvodine su naprotiv mišljenja, da takva škola uopce nije po-stojala. Zamolio sam dr. Nikolu Radojčiča, profesora jugoslavenske povijesti na sveučilištu u Ljubljani, da se pozabavi ovim pitanjem; njemu su saopčili historičar Dimitrije Ruvarac iz Karlovaca i 80-godišnji prota Vasa Nikolajevic iz Iriga, da ništa ne znaju o »tamošnjoj slepačkoj akademiji«. Tako je došao Dim. Ruvarac do zaključka, da nije nikad postojala (ja držim, da je nikad nije ní bilo), čini se, da ima slično gledište i profesor Radojčič,48 kóji me je upozorio, da su aluzije na ovu akademiju uvijek ironičke (posměšně), na pr. »učen, kao da je svršio Irišku slepačku akademiju«. Slično se uopče ismijavaju Irigu i susjednim gradovima, tako da se pored Iriške slepačke akademije spominje i Iriški sud, Rumsko bláto, Pakrački dekret i t. d. U najboljem slučaju pojedinci su učili u Irigu pjesme od raznih pjevača, na što se veó ondá gledalo s omalovažavanjem. Naživ »slepačka akademija« bio je doduše podrugljiv, ali nemá sumnje, da je postojala u Irigu neka škola za pjevače, a naročito za slijepce, kao što to dokazuju sličné škole iz kasnijeg vremena u Razlogu u istočnoj, te u Bitolju u jugozapadnoj Makedoniji.44 Spominje se takoder Přilep u Makedoniji kao i AÍbanija. O pje-vačkoj školi u selu Dob’rsko (kod Razloga) nas najbolje izvještava A. P. Stoilov.50 Na temelju raznih podataka doiazi Stoilov do zaključka, da je u prošlosti djelovala u selu Dob’rsko pjevačka (pěvčeska) škola, u kojoj su se pjevači-guslari, a najvíše bogalji vježbali u pjevanju, da bi izazvali suéut kod ljudi, kóji bi ih bijedne darivali. Ugledajuéi se na staré pjesme, sastavljali su nove o doga-dajima, kóji su ih se naročito dojmilí. Nemá sumnje, da je bas ta škola najviše raáirila po Makedoniji pjesme iz ciklusa Kraljeviča Marka. G. Í933. posjetila je G. Sýkora"-1 selo Dob’rsko, no nije našla više ni traga pjevačkim školama ovdje niti bilo gdje u Bugarskoj. Na temelju švih tih podataka došao sam do uvjerenja, da je i u Irigu postojala pjevačka škola, naročito za slijepce; nije dakako bila organizirana niti je imala svoju zgradu, nego su se pjevači skupljali kod pojedínih učitelja, kakav je bio na pr. još Marko Abek u Slankamenu. Najbolje je riješio pitanje ove akademije Vasa J. Isailovič52 upozorivši na svjedočanstvo nekog 44 Pismo od 25. XII. 1932. 40 M. Drinov, Archiv sl. Phil. VII. str. 112, upozorava na makedonsku pjesmn, u kojoj se spominie »Sangerschule« u Bitolju. Naročito zanimljive podatke objavljuje V. Jordanov, Králi Marko. 1,0 »Отечество«. Селмично списание, III. година, Софиа, 18. гонии 1916. год. Pokojnom Stoilovu zahvaljujem za prijepis članka, do kojeg inače ne bih došao. 61 Ppnp I, 94. , 62 Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, knj. II, str. 95—96. (cir.). Nijemca iz g. 1826. i nekog Madžara iz g. 1830., kóji spominju, da je gradič Irig bio glavno sjedište švih srijemskih guslara. To nijesto bilo je zbog sajmova i zbog blizine fruškogorskih maňastira u isto vrijeme i gospodarsko središte, u kome su pjevači-guslari mogli boraviti i prehranjívati se dul je vremena. U starije vrijeme je u Irigu stalno živjelo několiko slijepih guslara, kojima su dači dolazili. Koliko se Jovan Grujió sjeca, škola se nalazila u někom vinskom podrumu (lagum), kóji je bio iskopan u brdu. U tom podrumu stanovao je í slijepac Pantelija (vidi Okrugic), kóji je primao slijepce iz Srijema, Bačke i Baňa ta kao i iz drugih krajeva. Učio ih je guslati i pjevati, a Irig s okolním selima hranio je dake i učitelj a. Legenda, prema kojoj su pjevačl, barem u večini, šmátráni slijepcima i prema kojoj ne postoji razlika izmedu prosjaka i pravih guslara, največa je dakle laž, ali se održala, a još se dalje drží i posli je mojih publikaci j a o narodnoj epici. Tako tvrdl g. 1930. stručni jugoslavenskí voj ni organ53 u prigodnom článku »Vidov-dan i Kosovo«: »Ti slepí guslari bili su stalno živa istorija, oni su iz sela u selo išli, iz doma u dom, a kroz duga stoleča uzdržavali uspomenu na tužnu ali slavnu prošlost«. Kad je g. 1932. bila posvěcena nova crkva u Samodreži, sazídana na temeljima staré (vidi sl. 53—1), morao je nastupiti i slijepi guslar, koga su sigurno s mukom pronašli, buduci da na cijelom Kosovu nisam sreo ni jednog slijepog pjevača niti čuo za takva. Ova legenda djelovala je nepovoljno i na umjetnost. Najprije bila je nesretno napravljena slika slijepog pjevača Filipa Višnjica po ugledu na neku umjetničku grupu; nježinu sličnost potvrdili su ljudi, kóji su ga poznávali.54 To je slijepi, pognuti i tužni starac, gologlav, obješenih brková, a tako nije mogao izgledati pjevač, kóji je sokolio učesnike prvog Srpskog ustanka. Ne znám, na osnovu čega sam zabilježio, da je Višnjicevu sliku u »Znamenitim Srbima« naslikao neki Danilovatz u Beču. Služio se u tu svrhu romantičar-skim klišeom za antičke slijepce. Kad sam prije mnogo godina, na představí »Edipa na Kolonu« u praákom Vinogradskom kazalištu, ugledao svecenika Teiresia, uplašio sam ga se, iako nisam suje-vjeran, jer mi se přičinilo da vidím před sobom Filipa Višnjica. Ňjegova slika nije u duhu narodnih junaka, koje přikazuju uvijek kao zdravé i snažné. Gologlavost nije uopce uobičajena na Balkánu, pa čak ni kod krščana. Známo, da pjevači nisu htjeli pjevati bez kape na glavi ni kralju Aleksandru Obrenovicu, več samo »pod kapom i s oružjem«. Brojne slike pjevača u ovom djelu mogu uvjeriti svakoga, da su narodni pjevači samo izuzetno gologlavi. Takvu zidnu sliku pored mnogih drugih slika istaknutih Srba ima 03 Vojnički giasnik XI, 169. M Znamenití Srbi, str. 13—14 (čiř.). Slovanská knihovna u Pragu; u hodniku sinjske gimnazije pri-mijetio sam medu slikama jednu, koja očigledno přikazuje Višnjiča, ali ne slijepa.55 Tako ne odgovara narodnom duhu ni slijepi guslar na spome-niku kosovskim junacima u Kruševcu, gdje je Dorde Jovanovic stvorio inače uzvišenog, junačkog pjevača, kóji se zagledao u daljinu; a nije ni u tom duhu »Slepac guslar« od Milovanoviča na ploči spomenika u manastiru Rači u Srbiji iz g. 1926. Pa ni »Slepý guslar« Jaroslava Čermáka nije u skladu s hercegovačko-crno-gorskim shvačanjem. To je »slijepi starac ogmut crvenim pláštěm s kapuljačom, za njím stoji mlada djevojka u hercegovačkoj nošnji, s desnom rukom na njegovu ramenu«.56 U zaostavštini Vlaha Bukovca slika slijepog guslara u pratnji djevojke tako me je razo-čarala, da je nisam htio reproducirati u ovom djelu. Ni slijepi guslar zagrebačkog slikara Račkoga u »Zborniku junačkih epskih narodnih pesama« (cir.), kóji je Izdalo Narodno dělo g. 1930. u Zagrebu, nije uopče u skladu sa sadržajem zbomika. Lijepa književnost takoder nije točno shvatila, tko su pravi pjevači. Izuzetak čini Petar Petrovié Njegoš, kóji izjavljuje u svom Gorskom vijencu: Pjesna dobra spava u slijepca, Pogled smetá misii i jeziku. (Stih 2369—2370) Slijepac se može više končentrlrati; no Njegoš ovdje ne misii samo na slijepca pjevača, nego dokazuje na 80-godišnjem igumanu Ste-vanu, da njegova veliká mudrost izvire od tóga, štoje vidio mnogo u svijetu, i što od časa, otkad je oslijepio, može reci: Ja sam više u carstvu duhovah (stih 2253 sl.). Umjesno je govoriti i o sposobnosti unutrašnjeg gledanja, kojím se odlikuju slijepi pjesnicí (Homer, Ossian), čak i Goethe je navodno želio da bude slijep.57 Slijepci su obdařeni večom intuicijom [(v. Maeterlinckove drame »Slijepci« l»Uljez« (L’Intruse) ]. No o svému tome nalazimo málo kod srpsko-hrvatskih pisaca, kóji obično pri-kazuju tradicionalnog slijepog guslara, kako opijeva slávu junaka slično Homerovu Demodoku. 81 81 Nije isoravno g'edištc Momira Veljkovida (Knjiž. sever IV, 389), da Višnji-čeva slika nije portrét, nego simbol narodnog guslara, idealizacija »našeg« seljaka i da je čak bolja i duhovnija od Homerove. 66 Katalog jubilejně izložbe Jaroslava Čermáka 1878—1928 u Obecnom domu u Pragu, str. 40, br. 137. Slika se nalazila kod porodice Czartoryjskih u Poljskoj te je izgorjela za vrijeme rata. Na izložbi je pokazana reprodukcija u bojama, koja se dijeli a članovima Umčlecke Besede g. 1897, zatim crtež perom (br. 76) dviju studija za sliku »Sijepi guslar. — Hercegovka napaja konja«. 67 J. V. Sedlák, Naše řeč XIV, 71. Navodím samo několiko primjera. Petar Preradovic glorificira u pjesmi »Slijepac Marko«58 pjevača-prosjaka, kojí prestaje pjevati, buduéi da ga národ ne dariva. čudnovato je, da i u pjesmama u počast A. Kačiča-Miošica nastupaju pored jugoslavenskih vladara i junaka takoder i slijepi: Tuj se dalo sledijeh staraca, Sve na glasu narodnih slipaca. Stoho hode za slavom i kruhom Stap u ruci, gusle pod pazuhom.5* Slijepci su čak sjeli usred »kola« i poskočnicu pjesmu zaigrali.61 U pjesmi »Djed i unuk«80 vodi mládi unuk slijepog djeda, guslara. Djed mu predaje na brežuljku nove gusle, na kojima če pjevati nove pjesme, í to ne epske, nego lirske. U alegoričnom igrokazu »Markova sablja« iz g. 1872. drama-tičara Jovana Dordevióa pojavljuje se vila, uspavljuje Marka, pak tješi národ dovodeči mu guslara; njega »osljepljuje, da bi mogao čitati tajanstvenu knjigu vječnosti«. No njegove gusle ostaju nijeme, a nakon dosadnih deklamacija vile vrača se guslaru vid.01 Kako vidimo, pjesnik nije znao, što da učini sa slijepim guslarom. 1 u drami J. Subotiča »San na javl« nastupa na završetku slijepi guslar, kóji podiže duh naroda, što tuguje zbog pogibije kneza Mihajla Obrenoviča.«2 Od najnovijih pjesnika Ivo Vojnovié dovodí slijepog guslara . u trecem pjevanju svoje drame »Smrt majke Jugovíca«, kojoj je kasnije dodao kao epilog četvrto jojevanje, apoteozu »Guslara«, koja dostiže vrhunac u izreci: ' pros jak slijepac vječni guslar j a.. Л3 Pj^niku, kóji je suprotno srpskom shvaéanju dopustio, da se Etemjfen vrati s Kosova, možemo dopustiti i druge slobodě, ali prosjak slijepac nikako nije »Vječni guslar«! Pjesnička djela 121. re Tamo 215, 217. 80 Tamo 95—99. 01 F. Wollman. Srbocharvátskc drama str. 323. 82 I' d. str. 170. . e* Smrt majke Jugoviča, Zagreb 1919, str. 105. VIII. EPS KE PJESME Od slavenskih naroda nisu stvořili národní ep ni Srbi ni Hrvati, iako su sačuvali najbogatiju i dosad veoma živu narodnu epiku. I kod njih nalazimo jedino epske pjesme, koje mimo, objektivno, naširoko i na tipičan náčin u duhu naroda pričaju o raznim zbivanjima. Na pitanje, da li bi mogli sastaviti novu pjesmu, sami pjevači odgovaraju, da to umiju ili bi mogli učiniti, kad bi se desio neki »dogadaj«. Epske se pjesme ne pjevaju samo uz gusle ili druge instrumente, nego veoma često i bez njih, ili se recitiraju (kazivaju). Stih epskih pjesama obleno je deseterac (s deset slogova) sa cezurom posli je četvrtog sloga. Takve pjesme pjevaju pojedini pjevači ili pjevačice, a i razné skupině, što je man je poznato. U posljednje vrijeme otkrili su profesoři G. Ge-semann i G. Becking u Makedoni ji grupno pjevanje (Gruppen-gesang), te ovo kolektivno pjevanje stavíjaju nasuprot indivi-dualnom, koje je svojstveno dinarskim pjevačima.1 Individuálně pjevanje poznato je medutim i u Makedoniji, dok je kolektivno veoma raáireno na zapadnoj periferiji, u Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i u Cmoj Gori, kao što černo dal je vidjeti. No bit ce svrsishodno da progovorimo najprije o opce poznatom Indivi-dualnom pjevanju. Bilo je vec spomenuto, da današnji izraz pjesma u južnom, ili bol je, u jugozapadnom narječju i u književnom jeziku Hrvata i jednog dijela Srba, pesma u ekavskom, istočnom narječju i u književnom jeziku vecine Srba, a p i s m a u íkavskom narječju zapadnih krajeva, znáči često i poglavito epsku pjesmu uopce: U Dalmaciji pjevačice nisu nekad smjele pjevati ljubavne pjesme, za koje su upotrebljavali talijanske izraze. Na Hvam je žena pje-vala pismu i na berbi; u predašnje se vrijeme uopée pjevalo, nije bilo »ružnih« riječi, ondá je postoj ala »písma«. U čilipima, u Ko-navlima objasnio je pjevač, učitelj Skurič, da su »národně pjesme« sve one, koje nisu »ljubavne«. Medu ovim pjesmama ima raznih vrstí epike, no one uglavnom pjevaju o podvizima junaka, kóji su se odlikovali u man jim ili veéim borbama protiv Turaka. Takva se 1 Glasnik skop. nauč. društva XI, str. 193, 195, 196 (čiř.). pjesma zove junačka, o starih junácih, o junacima, od junák a, za junák e, o junaš/tvu, od junaštva. Zato se večinom govori o junačkim pjesmama, koje je veé Fortis nazvao »canti eroici«, a Nijemci »Heldenlíeder«. I ovakve pjesme imaju medutim cesto karakter balada i romanca,2 te je Dragutin Subotic3 točno primijetio, da i kosovske pjesme imaju čisto baladni karakter. Na Kosovu i u Makedoniji starije se epske národně pjesme zovu k r a I j s k e,4 k r a 1 s k e5 í k r a 1 e v s k.e; ovaj naživ nije znao neki pjevač u Lipljanu, kóji je medutim pjevao pjesme »od krále va«, na pr. »Car Stjepan slávu slavio«, što dokazuje, da se izraz »kraljevske« pjesme ne odnosi jedino na pjesme o Kraljeviču Marku (kralimarkovski pesni, kotár Strumica).« Pored tóga nazivaju se i starske,7 dukatinske pesni (kotár Strumica), t. j. koje potječu iz Dukadina u Staroj Srbiji,8 pa staro-vremske (Bitolj,® Strumica), kóji je naživ poznat i u istočnoj Srbiji,10 na Kosovu i u Slatini. Staré pjesme »dugog stihá«, bugarštice, vidio sam u ne-poznatom rukopisu u Perastu; u Orahovcu na Kosovu11 načuo sam, da postoje ovakve lirsko-epske pjesme, dok su mi u Mrcinama u Dalmaciji spominjali četrnaesterce i petnaesterce. U Starom Gradu na Hvaru govorili su mi, da neki mladic improvizira »bu-garštícu«, da se kod njih očuvala stara tradicija, jer su se niihovi přeci doselili iz Bosně. »Bugarštine« su se bez sumnje održale u čičariji u Istri, gdje su još stariji muškarci pjevali bez instrumenta »poluepske« pjesme junačkog sadržaja.12 U Ogulinu u Hrvatskoj sačuvale su se »bugarske« žalopojke kod pogrebnih obreda.13 U 3 Tako je kanonik Juraj Dulčié nazvao pjesme iz Brusja na Hvaru i okoline, gdje ih je skupljao 26 godina kao župnik. 3 Jugoslav Popular Bailads, Cambridge 1932. 4 Zbornik za etnografiju i folklor južne Srbi je (knj. I, str. 67 sl.) donosí epske pjesme pod nazivom »kraljske i starske pesnec. Spomenica 20-godišnjice oslobo-denja Južne Srbi je 860. Rj A nemá ni jedan primjer te riječi za pjesmu. 6 Jovan Cvijič, Balkánsko poiuostrvo II, str. 140. Na Kosovu sam i ja čuo taj naživ kao i »kralevske*. " Ppnp I, 224. 7 Spomenica 20-godišnjice oslobodenja Južne Srbi je 860—861. (čir.). G. Ge-semann, Glasnik skop. nauč. društva XI. 191—198. — Kratak izvještaj daje Ge-semann u článku Neue Forschungen zur síidslavischen Volksepik, Forschungcn und Fortschritte XVIII, 292—294. • Rj A II, 881. " Glasnik Etn. muz. Beograd XIII, 87. 10 M. Vlahovič, Ppnp í, 103. 11 Nisám mogao saznati o tome ništa bliže, buduči da je učitelj, kome sam to spomenuo, bio uvrijeden, da on — »nacionalni radnik« — širi bugaraštvo. 13 To je potvrdio univ. prof. Dr. Milován Gavazzi u Zagrebu. 13 Glasnik Etn. muz. Beograd VI. 219 219 0 Senju je prof. M. Budimir čuo slijepca iz planinskog zaleda, kako je prosio: Darujte me, bračo moja, kóji boga vjerujete i b u g a r s k i razumjete.1* U Smokvici na Korčuli zabilježio sam izraze »zabugari, zabu-gario«. čudnovato je, da netočnu i nemogucu etlmologiju N. Pe-trovskog riječi bugarštica iz lat. vulgaris, vulgare, talij. volgare ponavljaju još Kravcov15 i Lalevic.i6 Spominjem ukratko, da ovaj termin tumače točno V. Jagič, I. šišmanov14 * 16 17 * i M. Miletič13 s etnié-kog gledišta, t. j. pjesma iz bugarskog kraja, kao što je prvo karakterizira P. Hektorovié, zapísavši »bugaršóinu... srpskim načinom«,19 koju mu je pjevao hvarski ribar Nikola, što jasno svjedoči, da pjesma potječe iz jugoistočnih bugarsko-srpskih krajeva. Upozoravam još, da su bugarštice bile poznáte u 17. stoljecu u okolici Subotice20 i da se nalaze i u Erlangenskom rukopisu, kao što je to dokazao A. šmaus nasuprot mišljenju Drag. Kostiéa.21 Iako je M. S. Lalevió ubrajao bugarštice više u umjetne pjesme, ipak priznaje, da su nastale u národu, u srednjim gradanskim slojevima, ali da se nisu širile usmenom predajom (?).22 Pjevači i njihovi slušaoci jasno razlikuju staré i nove pjesme. Staré pjesme se na cijelom području obično zovu s t a -rinske, te se označavaju kao pjesme »o starini, od starine, od starih godina, od starih junaka«, a po sadržaju kao pjesme »od junaka, od vjeridbe, ženidbe, ratova«. čuo sam takoder izraze »národně starinske«, »prestare« i »starije« pjesme. Takve starinske pjesme prelaze usmenom predajom, i nitko ne zna, tko ih je složío; jedan ih prima od drugog, a obično ih pjevaju stari ljuďi. Na gozbama, poslije podne i uveče, pjevaiu na Hvaru ljubavne romance u osmercu, koje nazivaju i »starinske«. _ Nove pjesme karakteriziraju se kao r a t n e (nove ratne, nove o ratu), »gdje se liva krv, kad su glave letale, kad su sekli glave«. Nove se pjesme stvaraju i njevaju takoder »po starinski« i prilagoduju se starim, opce poznatim narodnim pjesmama, koje služe kao šablona. U novije doba se takve pjesme zovu č e t n i č k e, 14 Ppnp II, 18. 16 ОрбскиД зпос str. 59. 16 Ppnp II, 12. 17 Sborník nar. um. XVI—XVII, str. 706. ls B'*g. pregled I, 322 sl. 12 Hektorovič, Ribanje st. 518—519 (Stari pisci brv. VI). 20 Ppnp III, 258. 71 Ppnp III, 211—221. 22 Ppnp IV, 174 sl. naročíto u Makedoniji, gdje su djelovali »četnici«,28 t. j. ustanici, kao i dobrovoljačke; ovakve nove pjesme pjevaju i katolíci u Dalmaciji i Hercegovini. Pojam novih pjesama ne tumači se jednako. U Cmoj Gori sam čuo, da se starima smatraju pjesme do kneza-kralja Nikole (preuzeo vlast g. 1860.). Spomenuli su mi takoder medu novim pjesmama i one o bojů na Grahovu, dakle iz g. 1858., pa čak i neke starije o tamošnjim bojevima iz g. 1852—1853, te izg. 1836.21 S druge pak straně izjavio je neki pjevač-pjesnik, da nove pjesme počinju tek s balkanskim ratom, t. j. g. 1912. Ipak za veliku večinu pjevača i slušalaca počinju nove pjesme s borbama Hercegovaca i Cmogoraca protiv Turaka u godinama 1875—1878, srpsko-turskim i rusko-turskim ratom te okupacijom Bosně i, Hercegovině, o kojoj imamo pjesme sa srpskog, s »turskog«, pa i s austrijskog gledišta; medu nove ubrajaju se i veoma broj ne pjesme o balkanskim rato-vima g. 1912—1913, o sarajevskom atentátu na Franju Ferdinanda,25 o prvom svjetskom ratu i kasnijim dogadajima, na pr. o ženidbi kralja Aleksandra, o njegovu manifestu 6. siječnja 1929., o njegovu dolasku u Cmu Goru g. 1925. i o njegovoj pogibiji u Marselju g. 1934.20 Za velik dio ovih pjesama značajno je, da su objavljene u knjígama, brošurama i dopisnicama, tako da se širé više štampom nego usmenom predajom. Posebno třeba spomenuti muslimanske pjesme, poznáte več iz prve publikacije Vuka Karadžica, koje su posli je bile veoma zanemarivane i takoreči nanovo otkrivene nakon okupacije Bosně i Hercegovině. Najprije se njima zanimao pozná ti etnograf, iako ne uvljek po dobru, Dr. Friedrich S. Krauss, uz potporu Antro-pološkog društva u Beču, obečavajuči veliku zbirku ovih pjesama, ali je objavio samo pojedine pjesme.27 Prvu je zbirku izdao Kos ta Hórmann, ondašnji savjetnik zemaljske vlaďe za Bosnu i Hercegovinu,28 kome su sakupljali pjesme muslimanski i krščanski intelektuále!, činovnici, učitel ji i učiteljice. Njegov rad je nastavio Luka Marjanovié, kojí se več u mladosti pokazao odličnim sabi- 83 Izraz »četnik« je poznat jedino iz Rječnika Vuka Karadžica te iz narodnih pjesama, dok se ri ječ »četa« u smislu vece ili man je skupině naoružanili ljudi, pa i takvih, kóji napadaju druge, da im nešto oduzmu, naiazi i u starijoj literaturi. Rj A II, 6 Ib, bb. 84 Nar. enc. I, 771. 83 L’attentat de Sarajevo chanté par les guslars yougoslavcs. Le Monde Slavě XIII, tome II, 162—205. 56 René Telletier, La légende populairc du roi Alexandre chanlée par les guslars yougoslaves. Le Monde Slavě XII, tome II, 1-^0. 87 Od tih ima trajnu vrijednost publikacija Smailagič Mého (Pjesan našili muhamedovaca. U Dubrovniku 1886), u kojoj je Krauss objavio pjcsmu dobrog pjevača s opširnim komentarom. 38 Národně pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, knj. I,—II., Sarajevo 1888—1889. / račem narodnih pjesama na hrvatsko-bosanskoj granici-11; kao profesor crkvenog prava na zagrebačkom sveučilištu on je pomoéu svojih prijatelja, uglavnom muslimana, uspio g. 1887. i 1888. dobiti za Maticu Hrvatsku dvanaest bol jih muslimanskih pjevača iz Bosanske Krajině, t. j. íz sjeverozapadne Bosně. Pod vodstvom i kontrolom samog Luke Marjanoviéa, pouzdani ljudi su zapisivali iz ústa ovih pjevača, dijelom u Zagrebu, dijelom na licu mjesta, epske kao i neke druge pjesme. Iz bogatog materijala, kóji je Marjanovič skupio, Matica Hrvatska je izdala u dvjema opsežnim knjigama-samo 50 pjesama, koje su bile probrané prema estetskom i sadržajnom mjerilu, a i prema obimu.30 Značajan doprinos bio je úvod Luke Marjanoviéa,31 u kome je, poslije Vuka Karadžiča, pružio najbolje podatke o pjevačima i pjesmama. Muslimanske pjesme opíjevaju velikim dijelom iste dogadaje i lica kao i kršéanske, dakako sa stanovišta bosanskih »Turaka«, t. j. hrvatskih i srpskih poturica; pravih Turaka došlo je naime veoma málo na sjeverozapadni Balkan, a njihova okolina brzo ih slavizirala. Od švih poznatih literatura to je jediní prímjer, gdje imamo pjesme na istom jeziku i u istoj formi od obiju zaračenih strana. Ne postoje ni arapski pandani, kóji odgovaraju francuskim i špa-njolskim epskim pjesmama, kao ni takvi, kóji bi odgovarali bizantskom epu Digenis Akritas.32 Umjetničku vrijednost muslimanskih pjesama uočio je znamenití poštovalac i prevodilac národně epike Josef Holeček, kóji se divio bogatstvu i ljepotí »mohamedanskih pjesama«,. njihovu opisu žena, konja, megdana i t. d. Holeček je preveo i objavio raz-mjerno znatan izbor tih pjesama.331 prvi se izdavač jugoslavenskih popijevaka Fr. Ks. Kuhač34 izrazio pohvalno o muslimanskim pjesmama, jer da nisu tako fantastične kao arapske ili turske, vec, u granicama mogučnosti, realistične. Jedino im smetaju brojne turske i arapske riječi. Veliku večinu muslimanskih pjesama sačinjavaju kraji-šničke, krajiške (sc. pjesme) i k r a j i š n i c e.35 Krajina8" 2,1 Hrvatske národně pjesme, što se pjevaju u Gornjoj Hrvatskoj, Krajini i u Turskoj Hrvatskoj. Sv. I. U Zagrebu 1864. :l° Hrvatske národně pjesme, Junačke pjesme (muhamedovske), knj. III.—IV.. Zagreb 1898, 1899. Njemački prijevod ovih muslimanskih pjesama pripremio je sam I.uka Marjanovič — korespondirao je o tome sa mnom g. 1912. — ali ga ni je objavio. 31 Tamo, knj. III, str. VIL—LVI. 32 Vidi Češko izdanje »Byzantské epos Bazilios Digenis Akritas«. V Praze. Česká akademie 1938. 33 Národní epika bosenských Mohamedánů, I—II, Praha 1917, 1920. (Sborník svčtové noesie sv. 126 i 133). 34 Wiss. Mittei'ungen aus Bosnien und Hercegovina VI, 565. 33 Hočemo jednu krajišnicu, stavíte jednu krajišnicu (před gramoíonom), ispjevaj mi krajišnicu. 33 Buduéi da su se u pograničnom krajů česlo vodile borbe, može Krajina značití i rat, borba, vojska. Od tóga je nastao glagol krajiniti, t. j. boriti se Rj A V, 445. se naziva granični pojas neke zemlje, kakvih ima kod južnih Slavena vise. Ovdje dolaze u obzir Krajina u Hrvatskoj, uglavnom Lika, gdje ličkim junacima na Udbini zapovijeda Mustajbeg Lički, zatím. Krajina u sjeverozapadnoj Bosni, gdje su glavni junáci Mujo i Halil Hrnjica iz Kladuše (u nekim pjesmam iz Udbíne u Liči!) i cijeli niz drugih junaka, medu ko j ima i Budalina Tale ili Tale Ličanin iz Orašca. Pjesme, koje opíjevaju borbe ličkih junaka, nazivaju se takoder i 1 i č k e, a pjesme o dogadajima u Slavoniji i u Madžarskoj za vrijeme turske vladavine undurske (Undu-rovina — Madžarska) Л7 U njima se najviše spominju Osijek, Kaniža, Temišvar, Budím, a najčešče Janok ili Janjok, t. j. Dur, madž. Gyór, njem. Raab, posljednje uporište habsburské državě protiv Turske.3« Buduci da pjevači zaboravljaju naživ undurske pjesme, to i njih ubrajaju u krajiške; shvatljivo je, da ih muslimani zovu i bošnjačke, kako su ih primali najviše iz sjeverozapadne Bosně. Sve pjesme ove vršte, koje potječu iz 16. i 17. stoljeca, preuzeli su muslimani, a cesto i kršcani, na cijelom srpsko-hrvat-skom području, pa čak i Albánci u Albaniji37 38 39 40 iz sjevernih brdskih plemena i u Staroj Srbiji; ovdje Srbi nazivaju Albánce Arnauti, a oví sami sebe škipetari. Takve staré pjesme se kod Albanaca pjevaju uz gusle (alb. lauta), a zovu se krajině, kraišnica, k r e j š n i c. Oblik krešnice nalazimo i kod Srba na Kosovu.1" Mujo i Alil živjeli su takoder u tradici ji cigana u Ulcinju.41 * Epske pjesme poznájemo dakle iz dosadašnjih kršéanskih i muslimanskih zbirki, ali se málo pažnje posvecivalo pitanju, kako se pjesme pjevaju i recitiraju. Kult gusala i guslara skrivio je, da se zaboravljalo na pjevanje muškaraca bez instrumenta (vidí pogl. XI) kao i na to, da žene pjevaju pjesme uopče bez instrumenta ili da ih recitiraju. Vec je Vuk Karadžič iznio,4-da je jedan od njegovih najboljih pjevača Tešan Podrugovič umio veoma lijepo guslati, ali da ni je znao ili htio pjevati, nego je pjesme recitirao (kazivao) »kao iz knjige«; Vuk je ujedno istaknuo, da su takvi ljudi najpodesniji pri zapisivanju pjesama, buduci da paže na red dogadaja i misii. Nasuprot tome ima mnogo pjevača, kóji pjevaju, a da kod tóga ni na što ne misie, i kóji ne znaju recitirati (kazivati). Na iste poteškoce nailazili su poslije njega svi zapi-sivači. Moja iskustva potvrduju, da je pjesma odmah manje razumljíva, pjeva li se uz neki instrument. Zapisivači su mi se žalili, da ne mogu pisati, kad pjevač pjeva, te da ima mnogo 37 Neki pjevač tumačio mi je ovako: Do Savé Bosna, prcko Savé Undurovina. 38 Od g. 1594.—1598. nalazio se u turskim rukama; pošto je bio ponovno osvojen od kršcana, tamo su se naselili Srbi iz Bačke. Nar. enc. I, 635. 39 M. Lambertz, Die Volkspoesie der Albaner, Sarajevo 1917, str. 4. 40 G. E'ezovič, Rečnik kosovsko-metohiskog dijalckta, sv. I, 326 (čiř.). 41 Tih. Dordevič, Naš národní život VIII, 2—17, 18—26. 43 Srp. nar. pjesme I, str. XLVII—XLVIII. guslara, kóji ne umiju kazati ni dva stihá, nego ih moraju pjevati. Neškolovani ljudi ne znaju uopce diktirati. Tako je neki pjevač učitelju Jevremu čakareviču pjevao pjesmu, koju je on odmah upamtio i zapisao, a pjevač ju je kasnije popravljao. Izdavač brojnih zbirki narodnih pjesama fra Stjepan Grčič13 priopcio je, da nije moguče zapisivati »po pjevanju«; pjevač mu je katkad pjevao samo po jedan stih bez gusala, a on ga je za njim bilježio. Etnograf Mitar Vlahovié43 44 spominje, da pjevači nisu uspijevali da točno recitiraju (kazuju) pjesme, kad ih nisu pjevali uz gusle ili bez njih, tako da mnoge pjesme nije mogao zapísati. I toliko iskusan sakupljač, kao što je L. Kuba, tvrdi,45 46 da nije moguče za-pisati potpuno i točno guslarevo pjevanje; on navodí takoder, da bi se pjevač našao u neprilici, kad bi ga zaustavili i molili, da nešto ponoví. I ja sam ustanovio vec g. 1912., da se ne može tražiti od pjevača, da ponovi bilo kóji dio pjesme, a niti mu objasniti, što bi trebao ponoviti. Več ondá sam zapisao, da je pjevač sličan strojů (verglec), kóji mora pjesmu odsvirati do kraj a i biti opět navíjen, da bismo mogli iznova slušati neki dio, s tom razlikom medutim, da pjevač ne če ponoviti doslovno.40 Sve ovo je veoma poučno, kad » ispitujemo vjerodostoj nost naših tekstova. Kod zapísivanja teksta Hasanaginice od Pavle Kuvelič pomogao sam si na taj náčin, da sam jedan stih zapisivao ja, a sin drugi. Od dalekosežnog je značaja zapažanje L. Kube,47 kóji je jednom čuo lijepe stihove í zamolio pjevača, da ih još jedamput otpjeva, na što íh je pjevač jednostavno ponovio »kazujuci«. Kad je Kuba opět izrazio svoju želju, prisutni su primijetili: »Ta pjeva«. Ovo je dokaž, da ljudi dobro ne razlikuju pjevani stih od govo-renog i da za to ne postoji poseban izraz.48 Mnogo je truda stajalo L. Kubu, dok je objasnio ljudima ovu razliku i tako je došao do uporedenja guslara s krasnom pojavom Richarda Wagnera í nje-govom reakcijom na modernu glazbu.49 Guslar naravno nije sljedbenik Wagnerov, ali bi po mišljenju L. Kube to postao, da je elastičniji. Tako isto klasični filolog E. Bethe™ ne sumnja, da se je recitatijski ep razvio iz pjevane pjesme, »Líedstil zum epischen Stil«, i da razlika izmedu srednjonjemačkog »singen und sagen« nije bila tako veliká, kao što mislimo. Přitom ne smijemo zabo- 43 Sinjskc nar. pjesme i pričanja. Split 1929. Úvod V—VI. I pjevač I zapisivač umořili su sq diktiranjem, tako da je pjesma při krajů bila lošija. 44 Ppnp I, 104. • 4,1 Znžo IV, 24. 40 Phonogramm-Bericht I, 7. 47 Znžo IV, 19, bilješka. 48 U bilješci (Bericht II, 5) upozorio sam na to, da je u Bosni (Fojnica) viSe uobičajen izraz »pjevaju« mjesto »pričaju, kazuju«, a da naprotiv u Glasincu, u istočnoj Bosni, i u Hercegovin! upotřeb!javaju riječ »kazati« za epsko pjevanje. 46 Znžo IV, 20. r,° Homer, Bd. I, Leipzig 1914, str. 2?—36. raviti, da sam pjevač, kad brže pjeva, prelazi u recitaciju. O musli-manskim pjevačima u sjeverozapadnoj Bosni známo, da oni kod stotoga stihá pjesme počinju tako brzo pjevati, zapravo recitirati, da ni stenograf ne bi stigao zapisati.51 Pjevanje bez instrumenta ima neke osobitosti. Putmk i jahač na putovanjima, pastir kod ovaca i radnik kod rada pjevaju u sav glas [iz(a) glasa, na glas, njem. »das Singen aus voliér Kehle«], što se naziva putničko pjevanje, takoder kiridžijsko ili kiridžinsko od kiridžija, što u starije doba ne označava vozara, nego kiridžiju (njem. Sáumer), ili bolje, prema Rječniku Jugoslavenske akademije,52 čovjeka, kóji iznaj-' mljuje svoje konje, da bi se na njima jahalo ili přenosilo, dok ih on prati. Takav pjevač tuři prst u uho ili na nj položí dlaň, da bi mu pjevanje jače odzvanjalo (tako mi vrlo zvoni). Svaka se epska pjesma53 * može pjevati »putnički«, ali se tako najviše pjevaju pjesme iz ciklusa Kraljevica Marka, uskočke i hajdučke. Putnlk može pjevati i tiho, za sebe (ispod glasa), što radě i ribari, da ne poplaše ribu. Pjesme iz Kačiča pjevaju se na isti náčin kao i druge junačke pjesme, pri čemu pjevač poslíje svake kitice od četiri stihá podigne glas (otegne, podvikne). No Kačiceve pjesme mogu se pjevati i bez instrumenta na náčin evandelja (kao da kantate tamo u crikvi), a i čitatUz knjige s nekim »naglaskom«. čini se, da je to »accentus« gregorijanskog pjevanja, t. j. čista recítaciia uglavnom s jednakim tonom, u kojoj se kod interpunkcije diže ili spušta glas; ovamo idu ep:stolae, lekcije, evandelja i t. d. Prava melódija je »concentus«.3* S druge je straně poučno crkveno pjevanje u bosanskom kato-ličkom samostanu Kreševu, gdje je melódija b"la u formi recitativa, kao što su se pjevale junačke pjesme bez pratnje gusala, ali se taj obíčaj izgubio.55 Što se tiče individualnog epskog pjevanja bez instrumenta u Makedon.ji, smatra G. Ružičié,511 da u Velesu postoji druga melódija i ritam, da tamošnje pjevanje obiluje muzičkim elementima iz lirskih popjevaka, da je njegova skala tonova bogatija nego kod dinarskog pjevanja, a ritam komplikováni ji i življi. Sve to se po-dudara s mojim zapažanjem, da epske pjesme u Staroj Srbiji kao i u nekim mjestima u Srbiji sadržavaju vise lirskih elemenata. 61 Nar. pjesme Matice Hrvatske III, str. XVI. 52 Sv. V, 4. 68 Vidi íonograme 1931 — 84, 1931 — 95, 1932 — 14 i 1932 — 40. 6* A Do^mnid, Znžo XX, 21—22. Cf. i B. Široka, Problemi našeg muzičkog folklora, Znžo XXVII, 193—231. 65 Sv Cecilija XXVI, 106. 60 Ppnp I, 231. Svaki pjevač uz gusle počinje predigrom (Risan, G. Grbalj, L. Kuba),57 obično sporom i veoma dugom, koju modulira, pa je produžuje čak i nakon što srno ga podsjetili, da bi več mogao početí pjevatl. Iza predigre slijedi p r e t p j e v, kojí pjevači i slušaoci nazivaju obično pripjev, pripev (Rudnik), pripjevak i pret-pjevak, pretpjev (čilipi, Gornji Grbalj), pretspjev, pripjevka (Rogatica), nap i v (Gomja Poljica) i úvod (Pe-lješac) ,58 početak (Trnovo).59 Takve pretpjeve sakupljači i izdavači narodnih pjesama rijetko kada zapisuju i objavljuju.™ Najviše je pretpjeva, kracih i duljih, ozbiljnih i šaljivih, izdao jedan od najnovijlh sabirača, Cmogorac Novica šaulic.61 Svaki pjevač zna jedan ili několiko pretpjeva, koje može lako i po vol ji mijenjati prema raspoloženju i potrebi (okrenut svaki na svoju ruku) ili ga sam improvizirati. Tanasije "Vuclé pozdravio je na pr. u Pragu u Jugoslavenskom Kolu i u čehoslovačko-jugo-slavenskoj Ligi u pretpjevima goste čehe i Jugoslavene, spominjuci Masaryka, Beneša i Tyrša. Kad sam bio sa sinom na terenu, pjevači su nas često slavili. Ovi pretpjevi mogu biti veoma stari ili bar čuvaju veoma štare elemente, no ima i pretpjeva, koje pjevači preuzimaju od novijih pjesnika, kao Zmaja Jovana Jovanoviča i kneza Nikole,62 te od suvremenih narodnih pjevača. Pretpjev o pogibiji Franja Ferdinanda od Stanoja Begoviča bio je štampan u Americi, pretpjev Crnogorca Radovana Beóiroyica Trebješkog u knjižici »Borba, ropstvo i oslobodenje«, a pretpjev Vuka Adžiča iz Vasojevica objavljen je g. 1914. štampan je i muslimanski pretpjev iz okolice Novog Pazara. Pretpjev glasovitog pjevača. Uščumliča snimljen je na gramofonske ploče. I ja sam fonografirao několiko pretpjeva iz raznih krajeva: 1930-19 (Srebrenica u Bosni), 1930-28 (muslimanskog pjevača u Vlasenici), 1930-65 (Nikšič), 1930-124 (pripjevak Cmoj Gori), 1930-172 (Stari Kolašin), 1931-49 (Bali-novac) i 1931-51 (Prokuplje, pripjev i početak Gorskog vijenca). r,7 Objavio je pre,digru guslara u Trilju u Dalmaciji, koju je zapisao u no-tama, Znžo, IV, 22. 08 Glasnik etn. muz. Beograd XIII, 95. Vojin Vukovič, kóji je prikazao pje-vanje na poluotoku Pelješcu, donosí ■ několiko »uvoda« pjesmama, ali ovaj izraz potječei vjerojatno od njega. M T. Maretic naziva pretpjev z a p j e v a k, navodí několiko primjcra (Naša nar. epika 70—72), muslimanski samo jedan (str. 75). 60 Na pr. J. Cakarevič, Srpske národně pjesmc i šaljivi pripjevi, U Užicu 1931. str. 89—91 (čir.), Nar. pjesme Mat. Hrv., knj. IX, str. 83. — Prvi put objavio je takve muslimanske i krščanske pretpjeve, koje naziva p o p j e v a k, pripjevak, napjesna, naklapalica i kasalica, F. S. Krauss, Smailagič Mého, str. 70—78. 61 Srpske národně pjesme kn. I, sv. I, Beograd 1929, str. XXXIV—XLVIM (čir.). 62 U pretpjevu pjesme »Boj na Glasincu« spominje pjevač Karadžiča, Višnjiča, Branka Lazareviča i Zmaja Jovana Jovanoviča. Možda se pretpjev nalazi i kod drugih fonografiranih pjesama prije njihova početka, na pr. fonogram 1930-158 *(iz Prizrena). Noviji su pretpjevi več složeni u desetercu sa srokom kao i u osmerou. Kako se u početku samih pjesama često spominje vila, da nekog zove, tako je jedan crnogorski pjevač otpočeo pjesmu, za-molivši vilu, da mu da gusle; inače se invokacija obrača samom instrumentu: gusle moje, gusle javorové, gusle od javora, drvo od javora, srpske gusle, gusle mile, koje su rušile minarete i gra-dile staré manastire, Vaše struně rušiše munare, Podigoše manastire staré, gusle »srpskog pjevača«, koje su »sačuvale našu slávu, slávu srpsku« i samo »Srpstvo«. U Rogaticí apostrofirao je neki slpski pjevač gusle kao svoj oltar: Gusle moje, moj sveti oltaru. Kod hrvatskih pjevača zabilježio sam ovakva apostroíiranja: »Tanke gusle moje, da pivanío pišme od istine, što je za družině« (Blaca na Korčuli); i u Sinju sam čuo veoma čestu karakteristiku »pišme od istine... za družině«, a na Hvaru »gusle moje, udarajte lipo«. Kako epske pjesme uglavnom služe plemenitoj domacoj zabaví, shvatljivo je, što se u njima često spominje domačin. Mnogi pretpjevi odaju medutím, da su pjesme bile namijenjene »druži-nama«,63 t. j. borbenim četama hajduka i uskoka, obično od 30 članova, koje je predvodio harambaša, Pjevač se često obrača brači i družini (bračo i družina, bračo moj a i družino draga). Iz družině postáli su drugovi (bračo i drugovi), vojnici (za ratnike) pa čak i »gospoda«. Pjevač se često klanja i vladarima, ali ne »caru«, t. j. sultánu, niti »éesaru«, t. j. bečkom caru, nego knezovima i kraljevima srpskim i crnogorskim. Málko je zakasnio neki mu-sliman, kad je poželio »veselimo se u našoj carevini«, t. j. u Turskoj. U novije se vrijeme več pojavljuje suvremeni nacionalizam: Poslušajte Srbi sokolovi, Slovenskoga rod a vítězovi. U Baru, na južnom krajů Jugoslavije, čuo sam: .»Oj Srbi, Hrvati, Slovenci, držíte se sloge«. Ističe se i slavenska misao: »Svi Sloven! izgubiše... divi se Slovenstvo«. U Boki Kotorskoj, gdje zajedno živé Srbi i Hrvati, pjeva se još u ruskom oblíku o »slavjanskirm junacima. Skoro u svim pretpjevima poživa se društvo, da se veselí; uprkos tome pjevao je neki pjevač tibo, žalosno, veoma polako, iako je i on najprije uskliknuo: »Hej, da se veselimo«. Radost třeba da “3 Rj Л II, 815 ee. izazove »pjesma od istine«, u istinitost koje vjeruju pjevači i slu-šacci. Katkad medutim izbijaju i sumnje. Neki pjevač naročito ističe, da ne laže (istina je, ne cu da vam lažem), drugi se pak izgovara, da pjeva, što je slušao od nevaljalca, goreg nego što je on sam (Kako sam čuo od drugoga od lašóine,64 od sebe gorega — G. Poljica), a treói úpravo ističe: Niti lažem, niť istinu kazem,. Oni laže, kóji meni káže. Pjevači upozoravaju zatim, da boče pjevati o jímacíma i dje-vojkama (pjesma od junaka i djevojaka, za junake ... za djevojke). 0 tome, kako je neki junák poginuo ili se oženio, o podvizima starin junaka (što su stari činili junáci) i o starim vremenima (što je bilo u staré godine, od starine). Za stara vremena upotrebljavaju se često turski izrazí. vakat i zeman (o starom vaktu i zemanu, od starog vakta, što je negda u zemanu bilo); često se spominje to, što je nekad bilo (što je prije bilo, sad se spomlnjalo). Neki pjevači ukázali su i na srpsku historiju od »pet vjekova« i broje čak 520 godina od bitke na Kosovu. Drugi žele o njoj pjevati (od Kosova cara Lazara do današnjeg dana da pjevamo). Sasvim moderan bio je neki musliman iz Mostara, kóji je u pretpjevu pro-pagirao sokolstvo, koje se mora podiói na viši stupánj. Málo se pažnje poklanjalo činjenici, da se i kod Srba i Hrvata pjevaju zajedno ozbiljne epske pjesme u z šaljive i satiríčke, što pjevači iznose i u pretpjevima, u kojima návode neobične stvari, »čuda«, na pr. vino pije slijepac s nijemim, služi mu dievojka bez glave, mlada ljuba ni jednoga zuba, poljem trče dva pečena zeca, netko »dováti pušku ... loše gada, dobro pogada«. Neki pjevač spominje okovánu patku, zeca u svilenim hlačama 1 t. d. Cesto se govori, što je teško ili dobro, na pr.: Tcško vuku, koga tice hrané, I junáku, koga žene brané. Tako isto je teško junáku, kóji ne pije vino, vuku, kóji ne jede meso, mladicu, kóji ne ljubi djevojku, ogrlici na nečistom vratu i puški u strašíjIvoj ruci. Pretpjev ozbiljnoj pjesmi o Kraljeviču Marku i Andriji završio je pjevač na Pelješcu riječima: Da vam kazem što bi dobro bilij: Stáru didu lulu zapa’iti, M adu momku c ru poljubiti, Krv^niji sa'liu okrvav t A pijancu čašu ispijati.65 U Starom Kolašinu svi prisutni su se smijali slušajuči pretpjev pjesmi »ženidba Smiljanié Illje«, pa i prilikom fonografiranja. 11 11 Ri A V, 919 i 909 b. 05 Glasnik etn. muz. Beograd XIII, 96. Samu pjesmu pjevač teško počinje, dok ne nade praví glas (dok uhvati grlo). Dokaž da najnovije pjesme nasljeduju staré, pruža početak pjesme o ratu Austrije protiv Srbije, gdje se slanje notě iz Beča u Beograd ovako opisuje: Knjigu piše od Beča česare Te je šalje gradu Beogradu. U drugoj se pjesmi šalje »knjíga« iz Beča u Berlin »na koljeno Viljemu«. U oba primjera pomlšlja se na svitak papira (a ne knjigu) poput starih turskih pisama, koja su se zaista pisala i čítala na koljenima (vidi sl. 70—5). Franjevac Grga Martic, glasoviti opo-našatelj narodnih pjesama (hrvatski Homer), pisao je bez štola, kóji sam uzalud tražio u njegovoj sobi, sačuvanoj u samostanu Kreševu u Bosni. Poslije svakog deseterca pjevač málo gudi, čime hvata — kako Ijudi govore — dah, pa i misii za slijedeéi stih. To ujedno obja-šnjava, zašto je svaki stih ne samo ritmička, nego obično i sín-taktička cjelina. Pjesme nemaju, kao što známo, kitica, te mogu trajati veoma dugo, po cijele šate, pa i noéi. Shvatljivo je, da su i najizdržljivijem pjevaču potrebne s t a nke, za koje sam čuo riječi odmor (Met-kovié).odmorio se, počinutak, pristanak (i-ě). Takav otpjevani dio pjesme zove se obično jedan duša k,66 pa i kom ad, o dl o mak, preduši (t. j. da odahne). Pjevač upo-zorava, da je završio takav dio time, što podigne glas: podvikne, p o d v i k u j e, koje značenje ne návode rječnici.«7 Doduše, tako podižu glas osobíto pjevači u Crnoj Gori i u drugim krajevima važnim za narodnu pjesmu, dok se u Dalmaciji ovako obilježuje kraj Kačičevih kitica od četiri stihá. Za vrijeme odmora pitaju slušaoci pjevača, kako se pjesma završava, na što im on ne odgo-vara. Poslije odmora nastavlja ovako: 1 Gde li bismo, gde li ostadosmo, Gde li málu pismu ostavismo? Pjevači dodaju svojim pjesmama í završetak, kóji se zove dočetak, s vrše tak, završetak ili kraj, a takoder i pripjevak68ilipripev kao na početku.«9 Ovi završeci često su «« Več Mikaljin rječnik donosí dušak od pitja — amystis’, popiti sve u jedan dušak — amystim bibere. Kasnije se ovaj izraz upotrcbljava adverbijalno na (jedan) dušak, u (jedan) dušak, pogotovo kad se govori o piču. Rj A II, 901. 67 Cf. Rj A X, s. v. podvikivati, podviknuti. “s U Hercegovini čuo sam g. 1913. izraz n a t p j e v a k. Bericht II, 25 bilj. “ T. Maretič naziva stereotipne završetke d o p j e v a k te navodí više pri-mjera (Naša nar. epika 72—74, iz muslimanskih pjesama 75). Buduči da T. Maretič stavlja pod navodnike termine d o p j e v a k, kóji ne donosí R j A, i z a p j e v a k veoma kratki, u zbirci Jukica-Martica imamo na pr. u sedám pjesama: Ondá bilo, kad no se činilo. Kao primjer navodím pripjevak iz Zaostroga u Dalmaciji, gdje je sahranjen Andrija Kačič Miošič: O ve pišme sada nemá vise: Dávno bilo, moja bračo draga, Dávno bilo, sad se spominjalo, Káno Jurjev u godini dané — A mi da srno zdravo i veselo.70 Stojan Rubié objavio je više završetaka.iz Duvna u jugozapadnoj Bosni, na pr. od jednog stihá Dávno bilo, sad se spominjalo,71 ili od dva stihá Dávno bilo, sad se spominjalo, A mi da srno zdravo i veselo!7-’ Karakterističan je ovaj kratak završetak: Dávno bilo, brate, na krajini, Dávno bilo, sad se spominjalo, Káno dobar junák u družini. A ja ne znám, je Г istina bila, Ja sam čuo od slipca iz Poljica, . Slipac piva, te se tako 'rani, AI’ i 'váli dila od junaka Tankim glasom i lakim guslicam.73 Kao što vidlmo, ovaj pjevač ne jamči, da je pjesma istinita, dok drugi posve bača odgovomost na svoj izvor: A ja čuo od slipca iz Poljica, jei I’ istina, sigurno ne znadem, ako laže, i ja polagujám.71 A pjevač iz okolice Splita izražava na krajů ovu želju: Bog vam dao od gvožda opanke, ne razdrli oruč ni kopajuč, več u kuli pribrajajuč blago za pretpjev, to ne potječu od njega, nego su kovanice nekog, kóji se ni je starao saznati, kako národ naziva o ve dijelove pjesme. Takve muslimanske i krščanske završetkc pod imenom priklapuša, naklap u š a, dopjesna objavio je več F. S. Krauss (Smailagič Mého, str. 153—160). 711 Znžo XXV, 215. Sličan završetak je u nekoj uskočkoj pjesmi Vuka Ka-radžiéa (Srp. nar. pjesme III, 162). 71 Znžo IV, 277. 72 Znžo IV, 285. 73 Znžo IV, 284. * 7t Znžo IV, 278. te dalje priča kao u bajkama, da je bio na »piru«, gdje je jeo i pio. Na epiloge crkvenih »prikazanja« na Hvaru75 podsječa završetak pjesme iz Kupresa u Bosni. gdje se izražava čežnja za seljačkim blagostanjem: Dávno bilo, sad se spominjalo! A mi, braéo, zdravo i veselo! Rodila nam bilica pšenica, janjile se bil jařice ovce. rikale nam krave i volovi, hrzali nam konji i kobile, pcele nam se tri puta rojilo, rodilo nam lozovina-vino!’6 Poslíje ovakvog završetka može slijediti još guslanje kao u predigri. Glavni sadržaj epskih pjesama su borbe protiv Tu-raka, koje u stvari tvore epsko doba švih južnih Slavena.77 Iako u bogatoj epici Srba i Hrvata nalazimo tek málo osoba i dogadaja iz vremena prije dolaska Tur^ka, ipak priče i pjesme ističu prve srpske vladaře iz dinastije Nemanjiča i lenske knězově, kóji su uništili Dušanovo carstvo.78 Vrhunac predstavljaju krásné i dirljive pjesme o biči na Kosovu (g. 1389.), iz kojili je tokom stoljeca naStao kosovski mit s knezom Lazarom, koga pjesme obično nazivaju carem, što ne odgovara historijskoj istini. Medu lenskim knezovima, kóji su več bili postáli turski vazali, nalazi se centralna pojava velikog dijela švih narodnih pjesama Kraljevié Marko, kojí je poginuo u biči na Rovinama g. 1394. boreči se u šultanovoj vojsci protiv vlaškog (rumunjskog) voj vodě. Uprkos tome postao je najpo-pulamijim junakom švih južnih Slavena, na koga su Srbi i Hrvati prenijeli sve dobré i loše straně svog narodnog karaktera. Iz Srbije kneza Lazara, sa sjedištem u Kruáevcu, bojišta su se přenosila dalje na sjever, poslije propastí ostatka srpske vazalské državě (g. 1459.) u južnu Madžarsku i Srijem u istočnoj Slavoniji, gdje s posljednjim Brankovičima završava povijest srednjovjekovne Srbije, i gdje več znatnu ulogu igraju madžarska gospoda, kao Sibinjanin Janko (Hunyadi Jánoš), vojvoda sedmogradski. On je poslije smrti kralja Vladislava kod Vame (g. 1444.) postao gubernator Madžarske, kome šu Turci nanijeli težak poraz u drugoj biči na Kosovu g. 1448., kojasečesto stapa s prvom. Očuvale su se i pjesme o ostacima srpske državě pod Crnojevičima u Zeti (u Cmoj Gori) krajem 15. vijeka. 75 Stari pisci brv, XX, 106, 137, 218. 7“ Nar. pjesme Mat. Hrv. IX, 91. 77 M. Můrko, Geschichte der alteren siidslavischen Literaturen 200—206. — Tada sam več iznio svoje mišljenje o starosti epskih narodnih pjesama. Sva moja kasnija iskustva potvrduju moje uvjerenje, da su glavne pjesme o Nemanjičima i Kosovu nastale u njihovo doba. 78 O historijskim osobama epskih pjesama obavješlava lijepo i pregktfno T. Maretic, Naša nar. epika 109—190. Brojne pjesme o albanskom junáku Skenderbegu iz 15. stolječa potječu bez sumnje iz Kačiča, barem svojím velikim dijelom, što se vidi po imenu, kojím ga se obično naziva: Jure, Důro Kastriotic. Time se i završava kršéansko feudalno doba u narodnoj epici Srba, a na mjesto srpske, bosanske, hercegovačke i hrvatske aristokracií e pojavljuju se turski begovi 1 age. U borbama protiv Turaka javljaju se na cijelom području glasoviti haj duci,79 a nakon pada Bosně g. 1463. i Hercegovině g. 1482. u s k o c i, kojí su prebjegli iz Turske u hrvatske zemlje, naročito u Dalmaciju, gdje su se bořili na austrijskoj i mletačkoj straní. Glávna poprišta ovih okršaja su Senj i Lika u Hrvatskoj, Kotari kod Zadra u Dalmaciji i sjeverozapadna Bosna. Na svojim pohodima prodírali su uskoč i i dal je, imamo na pr. poznatu pjesmu »od Valone grada«, a u muslimanskim pjesmama spomínju se Krf (čorfes), Malta i Kréta (Kandija). Od 17. stolječa učestvuju u borbama južna Dalmacija i Crna Gora, koj a se zaista oslobada od Turaka na početku 18. vijeka (formalno g. 1878.), i živi nepřestáno se boreči protiv njih. Crna Gora imala je pored svojih hajduka i svoje uskoke, i to ne samo krščane, kojí su »uskočili« na njeno područ je iz turskih krajeva, nego i muslimanske uskoke,80 kojima je učinjena neka nepravda, te su iz osvětě »uskakali« u najbliža crnogorska plemena.81 žene rijetko odlaze u hajduke. U Višegradu u Bosni čuo sam na pr. pjesmu o tome, kako je ljepotica Fata odbjegla preko Banja Luke u Oslam planinu hajducima, jer Je neki mladic tvrdio, da ju je obljubio. U Bučju (Sandžak) poznata je pjesma »Junaštvo Damjanke djevojke«, koj a je poslije pogibije svog oca Damjana, 'čobanina kod ovaca, uzela njegovo oružje i pobjegla u planinu, gdje je ubila Kovačina Rámu, koga su htjeli živa uhvatiti. Na početku 19. stolječa oslobada se Srbija pod vodstvorn Kara-dorda8'- (Crni Dorde 1804—1813) i Miloša Obrenoviča (takovski ustanak g. 1815.). ™ Vuk Karadžič (Rječnik 826) prcvodi der Strassenrauber, Tatro, no dodá je u zagradama: »in diesem Lande wcniger abscheulich und naber dem Hcldenthumc.« Po E. Ђегпекеги (S!aw. etym. Wb. I, 375) srp. brv. li a j d u k, bug. li a j d u k, hajdut, hajdutin znáči razbojnika i pot ječe od madž. li a j d ú, kako iz turskog komí-t a d ž i; ova je riječ prvobitno označavalá člana komiteta, dok se djelovanje tih novih junaka jednostavno naziva »komitovanje«. Medu njima slaví se najviše vojvoda Kosta Pečanac,111 voda Ustanka protiv Bugara, Austrijanaca i Nijemaca g. 1917. u dolini Toplice. Na turskoj stráni veoma je zanimljiv Jusuf Mehonjič,112 kóji se borio protiv Srbíje i Crne Gore, protiv Austrije, pa još i protiv Jugoslavije, i kóji je o tim borbama pisao dnevnik u desetercu. Srpsko-hrvatski izraz o d m e t n i k (odmetnuti se) mjesto kačak upotrebljava se obično za arnautske odmetnike u Staroj Srbiji. Neki žandarmeríjski narednik tumačio mi je: čim neki Arnaut učini glupost, odmah ga naprave junakom i spjevaju o tom pjesrnu. um Qvu riječ ne donosi RjA. 1.0 Nemá takoder u RjA.. — O najnovijim ovakvim hajducima i komitama, o kojima se pjevaju pjesme albanski i srpski u_Makedoniji i Staroj Srbiji, krátko obavještava D. Kiselinovič u Spomenici 20-gódišnjice osíobódenja Južne; Srblje, str. 865 (čir.). 1.1 Toplički ustanak 1917, Niš 1927. — Toplički ustanak u národním pesmama. Sastavio Sava Vukomanovic, prepisao Dragutin V. Risantijevié. Izdanje Cetničkog udruřenja Kuršumlija (1932). 112 Vidi u mom článku Prager Presse '25. I. 1925. Na tursko-dalmatinskoj granici, koja je dala glasovite hajduke Mihovila ili Mijata Tomiča i starca Vujadina,113 bio je u novlje vrijeme veoma poznat katolík Hrvat Andrija Šimič, roden g. 1825. u selu Alagovac, opcina Růžici, kotár ljubuški, kóji je haj-dukovao sa. još trideset drugova (pored šimiča glavni su bili Bašič, Sekulovic, Lončarič), medu kojima je bilo i pravoslavaca i katolíka. On je, kao što se često dešavalo, roblo i ubijao bogate dalmatinske trgovce i dijelio sirotinji (pljačkao bogate, siro-masima davao). Tako je dospio u kaznionu u Kopru, iz koje je puštěn g. 1898. ili 1897. na temelju amnestije, nakon 31 godine. Kad se on, legendární junák mnogih narodnih pjesama, štampanih i u knjižicama,114 pojavio kao mali i slabašni starac, ljudi su se silno razočarali. Umro je vjerojatno g. 1903.115 * Bilo je vise ne toliko poznatih hajduka, o kojima su se takoder pjevale pjesme, ali one su se s vremenom večim dijelom izgubile. U Imotskom u Dalmaciji nabrojio mi je veterinář Branimir Bulió, prema bilješkama svog oca, opclnskog tajnika, dvadesetak imena mjesnih hajduka. Poneku pjesmu o mjesnim hajducima. znao je i Ivan Meštrovič. U okolici Dubrovnika pjevalo se o socijalnoj buni protiv dubro-vačke vlastele. Bogdan (Božo) Basic (čuo sam i Lašič), kóji je bio kmet Nika Puciča, poznatog pjesnika, i njegovog brata Orsata Pozze, prvi je odbio da platí »dohodalc«, te je organizirao cijelu pobunu (rebeliju) i morao zbog svojih hajdučkih djela pobječi u Hercegovinu, gdje su ga izdali i ubili (1849).1111 Kad su mu izrezali srče, těžilo je 7 litara (t. j. oko 2 kg). Kao i druge sličné junake, njega je mogla usmrtit! jedino puška srebrnim pucetima s »dolame«.117 U istoj dubrovačkoj okolici poznata je lokalna pjesma o tome, kako je Jozo Paljetak iz Grude trgovao sa dva Turčina iz Trebinja, kóji su ga htjeli ubiti, ali ih je on pretekao. Tradicije uskočko-hajdučkih i krajiških pjesama najviše su očuvale crnogorske pjesme, koje su njima i najbliže. Dakako, crnogorske pjesme ne pjevaju jedino o nepřestáním bor-bama 1 okršajima sa susjedním Turcima, nego i o bojevima medu 113 V. Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 344: »Stari Vujadin«. 114 Vidio sam takvu oštečenu knjižicu bez naslovnog lišta, na kome se nala-zila slika hajduka Simiča; na krajů nedostajalo je několiko listová, zadnja strana bila je 56. Govorili su mi i o knjižici »Andrija Šimič traži pravicu« od 16 stranica. na Qve podatke sam dobio u katoličkom samostanu u Ljubuškom: štošta se ne podudara s time, što sam čuo na drugim mjestima. Clančič o njemu, s fotogra-fijom, objavila je zagrebačka »Prosvjeta« 1902., 195 i 200. Nisám mogao doči do njega. 110 Pjesma »Smrt Bogdana Lasiča Konavljanina* nalazi se u Glavičevoj zbirci Matice Hrvatske (Glas Mat. Hrv. III, 116). 117 Prema Karadžičovu Rječniku str. 135: »das serbische lange Unterkleid, worfiber der Giirtel kommt.« samim Crnogorclma,118 kóji su zadržali plemensko uredenje do polovině 19. vijeka, a stvarno i duže. Tako svako pleme u Crnoj Gori još i danas ima svoje epske pjesme, koje prikazuju borbe pojedinih plemena i veličaju junačke podvige plemenskih glavara, pa i običnih Crnogoraca. Kod švih Cmogoraca najviše je značila osobná část i junaštvo, tako da je samo onaj, tko je zaista odgo-varao ovih zahtjevima, mogao učestvovati na »javnom skupu i zboru«, ženiti se i udati kčerku. žene nlsu cijenile kukavice, te su govorile takvu muškarcu: »Daj mi nož, evo ti kudelje«. Crnogorac se borio za svoj ponos, a najveéa mu je slava bila, ako ga je pjesma pjevala. Dugo je to uopče bilo jedino odlikovanje. Kad je »go-spodar« (kněz)119 uveo odličja, odlikovani je bio dostojan, da pjesma o njemu pjeva; no i tada je bilo Crnogorcima mnogo milije, da ih slaví pjesma, nego da prime odlikovanje. Crnogorci pamte još danas, u kojím se pjesmama opijevaju njihovi djedoví i očevi. Stoga je shvatljivo, da su ove pjesme veoma brojne, te sačinjavaju veéi dio IV. knj'ge Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžica i ispunjavaju s dodacíma cijelu VIII. knjigu kao i IX., pored herce-govačkih. O tim pjesmama veé se dugo zna, da su vrlo blizu historijskoj istini, ali da su málo pcetične, tako da ih je najbolji poznavalac Crne Gore Rus P. Rovinskij nazvao »relacijama«, a ja u svom izvještaju o Hercegovini novinarskim člancima.120 U novije vrijeme M. Lalevié tvrdi u svom příkazu o pjesmama Vasojeviéa,121 najveceg crnogorskog plemena na jugoistoku, da one opisuju borbe Vasojeviéa protiv susjednih plemena i Turaka često »do detalja točno« i da su vasojeviéke i ostale crnogorske pjesme »stihovana historíja«. Točno primječuje, da je takva historija sastavljena »s umetničkim znanjem i veštinom«, što zavisi naravno od pje-snika i pjevača. Ove epske pjesme imaju i svoje loše straně. U njima se ispo-ljava krajnji crnogorski partikularizam, tako da se jedno pleme bořilo protiv Turaka, dok su druga plemena ostajala mirna. Poje-dinci su organ zirali otmicu djevojke u svom ili drugom plemenu, pri čemu su učestvovali i Turci. Crnogorsku državu i srpsku nacionalnu misao Crnogorci su prigrlíli tek kasnije, a vece bitke opijevaju se poslije Grahova (1858). Dotada se uglavnom samo brojilo, koliko je tursk'h glava tko posjekao, što se nije svidalo ni takvu poštovaocu Crne Gore kakav je bio Josef Holeček.122 Medu ш Primjere tak vili pjesama objavio je Karadžič (Srp. nar. pjesme IV, 110 i VIII, 78). 110 Jedan pjevač je prrao, da je kněz Danilo odredio poslije bitke na Grahovu g. 1858., da može dobiti odiikovanje samo onaj, tko je nekoma odsjekao glavu ili bio ránien. 1211 B richt II, 42. 121 Ppnp II, 250. ,:’2 Ni pr.: »Ne zanima me junaštvo, ako je samo koljaštvo.« Junácké kresby černohorské I, V Praze 1884., u predgovoru. samim Cmogorcima padalo je prema načelima krvne osvětě za jednu glavu pedeset glava iz susjednih plemena, tako da je vladika Petar I. prokleo Cmogorce, kóji su primjenjivalí krvnu osvětu, dok je Nikola osvetnike* čak vješao. Kao u uskočko-hajdučkim pje-smama, tako i u crnogorskim igra veliku ulogu plijen (šiéar), kóji je bio često jediní cilj. Stoga je shvatljivo, zašto legendárná Cma Gora srpskih i drugih slavenskih romantíčara ni je mogla postati srpski i jugoslavenski Pijemont, nego je to bila moderna srpska država sa svojom vojskom, u koj oj su naravno živjele i njegovale se staře junačke tradicije. što se tiče historijske vjerodostojnosti crnogorskih pjesama, ovdje ču samo navěstí, da su pjesme zloupotrebljavali plemenski glavari i sam kněz. Tako su pjesme izazivale sváde medu pleme-nima, naročito medu crnogorskim i hercegovačkim. Pjesme su čak osudivali i spaljivali narodni sudoví, što sam čuo več g. 1913.123 124 125 pa i na posljednjim putovanjima; za vrijeme svjetskog rata one su postale predmet tužbi kod suda, a medu pj evačima-pj esnicima našlo se i prostih ucjenjivača. Osim plemenskih razlika izmedu Crnogoraca i Her-cegovaca ne zapažamo nikakve druge. Ne postoji razlika izmedu pravoslavnih i katoličkih krščana, kóji su jedni i drugi bili bes-pravna »гаја«, te su uzajamno preuzimali pjesme. Ni medu Tur-cima i kršéanima nisu tako velike razlike, kao što bísmo očekivali. Muslímani slušaju s pažnjom kršcanske pjesme, a krščani musli-manske. I na posljednjim putovanjima sam čuo, da pjevač može pjevati pjesmu, koju želi, samo da je u njoj dobar junák; »to se sluša bez razlike«. Glavno da je »junák, kake vjere bio«. Tako je i poznati crnogorski voj voda Marko Miljanov rekao121: »... a ma černo negodiť Turcima, oni ce ne (nas) u pjesmkma opjevati!« Krščani i muslimani pjevaju pjesme o istim osobama, ali drugog sadržaja. Kod izbora pjevači se ravnaju prema publici, uzimaju u pbzir njene osjeéaje i umiju takoder pjesme »okrenuti«. U tako mješovitom mjestu, kao što je Trnovo, gdje živi 45% muslimana, ljudi uzajamno slušaju pjesme te su mi řekli: »Mi siječemo Turke, a oni Srbe, mi se uvijek smijemo, ali dok srno zajedno, ne želimo vrijedati, te bíramo »zajedničke« pjesme«. Srpski oficiri, medu njima i neki pukovnik, govorili su muslimanskim pjevačima: »što god razumlješ, što si čuo, tjeraj!« Zato nije nimalo neobično, kao što se čini, da su turski begovi, dolazečí u sela, požívali pravoslavné pjevače, da im pjevaju o turskim junacima.1.25 Poslije oslobodenja od turske vlasti i postanka Jugoslavije izgubila je narodna epika glavnu podlogu za stvaranje novih pje- 123 Bericht II, 43. 124 Kuči 193. 125 Takva kato'ičkog pjcvača iz. Bosnc sreo sam g. 1912. u Bosni. Vidi La poesie pop. épique str. 38 i 39, sl.' 9. sama. Preostaju ipak d o g a d a j i iz svakodnevnoga, pa i j a v -n o g a život a.12,1 Prilikom izbora agitira se u desetercu, u kojeni se sastavljaju i programi stranaka.127 Najzanimljiviji je primjer novog junaka Stjepan Řadič, koga su slavili u pjesmama u njegovu časopisu »Dom« seljaci iz Hercegovině, Dalmacije, Hrvatske, Sri-jema i Banata. Naročito se njegov kult gojio ď katoličkom dijelu Hercegovině, gdje su o njemu i nj ego voj smrti nastale razné pjesme, često potajno, tako da tvore cio ciklus. štaviše, jednu su takvu pjesmu ispjevali i u trsteničkom kotáru u Srbiji, ali je bila zabranjena. U Král jevu u Srbiji íznenadila me je pjesma o Slovenců Gortanu, koga su Talijani strijeljali posli je prvog svjetskog rata. Često su mi pjevači i slušaoci spominjali, da pjesma, koj a se pjevala, ili o kojoj se govorilo, ni j e štampana ili da je málo pozná ta. Tako mí je advokat Vojislav Kurtovió iz Prije-polja u Sandžaku saopcio, da u krajů iduči Javoru postoji »masa < pjesama, koje su dosad nepoznáte i neobjavljene. U Kragujevcu je pak advokat Aleksa Dimitrijevič, rodom iz velike zadruge u ču-miéu, koj a se do danas održala, znao mnogo inačica bol jih nego što ih ima Vuk Karadžič. Neki pjevač níje znao, od koga je primio pjesmu, našto su prisutni primijetili, da je štampana, ali da glasi sasvim drugačije. Tako Vuk Karadžič nije objavio ni u II. ni u VI. knjízi Srpskih narodníh pjesama »ženidbu kralja Milutinac., »Boj cara Dušana í kralja Lajoša (Ljudevita Madžarskog)« te »Boj na Marici« (1371), kóji je za sudbonosni dolazak Turaka na Balkan124 historijski vážni ji od same Kosovske bitke. Tako isto Vuk Karadžič nije izdao u II. i VI. knjizi pjesmu o tome, kako je Kraljevíé Marko išao na »mejdan« s banom Svilajinom, dok je nalazimo u nekoj pjesmarici o Kraljeviéu Marku, u koju je po svoj prilici přeni jeta iz neke druge zbirke. Nepozná ta pjesma, u kojoj je Miloš Obílié oslobodio vilu od delibaše Ibra, pripada kasnijem dobu veé po imenu turskog junaka. U neobjavljenoj pjesmi »Jadovanje Jerino« Jerina je simpatična, a ne »prokleta«. Fra Vatrošlavu Maliéu pjevao je stric, 70-godišnji kroj ač iz Imotskoga, nepoznatu pjesmu, koj a je trajala tri šata, i to »Propast bosanskoga kraljevstva«. U Slanom kod Dubrovnika zabilježio sam nepoznatu pjesmu o tome, kako Nikola oslobada iz Azaka129 oca (babu) Sibinjanina Janka, strica (daidžu) Sjma Vitkoviéa i dvoje djece Boturičeve. Zanimljiva bi mogla bití pjesma »od Valone grada«, kako su senjski uskoci napali Valonu u Albaniji, kaa i pjesma »Mujo i čiro ia» pjesme o raznim prigodama zovu se p r i g o d n e. 127 Tako sam vidio u Dalmaciji prilično obimnu knjigu, koja je sadržavala program »pučke* stranke. 128 Konst. díreček svršava ovom bitkom prví svezak svoje Geschichle der Serben, jer je njom započela turska vlast" nad južnim Slavenima. ,2° Prcma RjA (I, 126) Azov. od Dirita kod Krita«. Neobična je pjesma, kako je Halil (Hrnjica) izbavío kraljeviéa Mitra i popa Milovaná od »Mletaka grada«, te pjesma, u kojoj se »od Janoka ban« ženio u latinskog kralja Mihajila. Nisu mi poznati junáci »od Karlovca ban i Uzak Radovan« ni krajiški junáci Todorovič Luka, Dojčič kapetan iz Senja, kóji je odveo Mujovu ženu iz Kladuše, te Božo Mirkovic iz Kotara. U manastiru Dečanima čitao nam je arhimandrit L. Ninkovié stariju muslimansku pjesmu iz Hercegovině, koja nije dosad objavljena, na žalost švih slušalaca. Ljudi su mi hvalili kao krásnu, dosad neštampanu pjesmu »Od Jajca kadija«, u kojoj žena kadije prima hajduka Todora, da kod nje prezimi. Turci to saznaju, tuku kadu i zahtijevaju, da oda, gdje ga je sakrila, ali ona ne ée. Ovdje imamo primjer, da u nekim prilikama može biti i »u Turčina vjera tvrdá«. U Mrcinama, južno od Dubrovnika, čuo sam pjesmu, kako je Vladačic išao tražiti nevjestu u tursku Udbinu, a u Gomjem Grblju »Ženidbu Radě Ljepačiéa«, kóji je htio oteti več udatu ženu, ali mu to nije pošlo za rukom. U pjesmi »Bijelié Jovan i Crni Arapin«, glavni junák ima devet sinová, koje mu je Arapin pogubio te njegove snahe odveo u ropstvo; ali mu se u visokoj starosti (108 godina) rodi opět sin, kóji sa šesnaest godina odlazi u arapsku zemlju, ubija Arapina, i oslobada snahe. Nije objavljena ni »ženidba Mitra Durdeviča«, koju je pjevač Svetislav Jaóimovič čuo od nekog starca. Pjevač u Gomjem Milanovou slušao je od svog oca pjesmu, koju poslije nigdje nije našao, kako su tri harambaše, Cvetko Vlasanovié, Pivljanin Bajo i Karapandža Pajo hajdukovali u Crnoj Gori i otelí djevojku, sestru bega Ljubovica, junaka. mnogih pjesama. Nepoznáte ostaju naročito pjesme dalma-tinskih žena, od kojih sam zabilježio několiko početaka.130 Nina Katic iz Dubrovnika recitirala je krásnu pjesmu, kako je mládi Marjan, inače junák hajdučkih pjesama, bolovao devet godina, a njegova ga vjerenica čekala. Kad je ipak imala poci za drugoga i prolazila pored njegova dvora, obukao je Marjan najljepše odijelo; no na rastanku mu je puklo srče. Na Hvaru sam zabilježio od Jele Dorotié pjesmu: »Jela Boškoviéa izbavi muža iz sužanjstva Smail-age« (vidi u Prilozima). Mnoge takve pjesme, koje uglavnom opijevaju ženidbe i sudbine žena, potječu iz -turske sredine ili je barem dodiruju, kao glasovita balada »Hasanaginica«. Na otoku Šipanu, gdje sam tu baladu ponovo otkrio, postoji uopče više sličnih pjesama, koje su karakterigtične i za ostali dubrovački kraj. To je samo několiko primjera. od onih, koje sam sám zabilježio. Velik broj pjesama ostaje sa,svim nepoznat; druge se čuvaju u raznim rukopisním zbirkama (vidi dalje), odakle se 130 Navodím 13 početaka pjesama ' samo od Více Bezeric iz Bola na Braču. Csl.-jsl. revue III. 300—301. štampaju samo izabrane, kao što pokazuju Hrvatske národně pjesme u izdanju Matice Hrvatske. O obimu novog štampanog mateři jala svjedoče »Srpske národně pjesme« Novice Šaulica, kóji je dosad izdao jedino prvi svezak prve knjige (Beograd 1929) s 917 stranica. Málo se pažnje posvěcuje parodijama epskih pjesama I sličním šaljivim i satiričkim pjesmama, iako je vec Vuk Karadžič karakterizirao osobito parodistička nasljedo-vanja131 ženidbi i pjesme o smiješnim dogadajima, navodeci i primjere u predgovoru.132 133 Kao primjer navodím parodiju pjevača Tihomira Soldatovióa »iz Lise«, koju mi je diktirao Dragomir Popovic, profesor gimnazije u čačku: Kad se ženi Ciro od Moravě, On diže bar jak od ponjave. Pa pokupi kitu i svatové138 Mehandžije i vodeničare, Dučandžije i sve badavadžije, Kóji ne žale iči i dangubiti, Svi su cosi i goli trbusi, Dva pješice, treči konja nemá. A kad su se tako opremili, Otidoše lijepoj ’ djevojci; Lijepo ih tamo dočekaše, Za pražnu ih sofru namjestiše, 'ljeba nemá, sira ne doni jeli A rakije ni vid jeli nisu. A kad su se tako počastili. Povedoše lijepu djevojku. Progovara lijepa djevojka: »Pričekajte, kito i svatovi, Da s’ pozdravím rodu na pohodu Da ja prodrem rodu na podlí Mome babu u bure rakije Mome bratu u kupusnu kacu Mojoj majci u n jenu čabricu A systrici u njenu viticu.« i t. d. Národ doduše ne cijeni134 * ovakve šaljive pjesme, ali ih voli i vrlo rado sluša, naročito društvo staří jih muškaraca i žena, »kad se • málo vise raspoloži«. I pjevači često poslije ozbiljne pjesme zapje-vaju poneku šaljivu. U novije vrijeme pjevači na turnejama otpje-vaju poslije několiko ozbiljnih pjesama redoVíto i jednu veselu. U Dalmaciji nazivaju ovakvu pjesmu obíčno satira, satira 131 Prof. Dragomir Popovic pisao mi je 10. V. 1932. iz Cačka, da je našao oko Goliie planině puno epskog materijala, naročito mnogo parodija, od kojih je neke zabilježio. Jedna je veoma uspjela parodija prikazivanja ženskog odijela u muslimanskim pjesmama. 132 Srp. nar. pjesme I, str. XXXVII—XLV. 133 Hendijadis za kideni svatovi. 134 Ako se na svadbama neka šaljiva pjesma ne dopada, ondá Ijudi kazu: »Pjevaj junačku«. (Brač) i šatara (Split). Sadržaj takvih pjesama tvore uglavnom ljubavne spletke medu djevojkama i mladícíma ili drugi dogadaji, kojí zanimaju javnost. U Hercegovini nastala je na pr. pjesma povodom gradenja kanala, kojí nije dovršen, pa je ostao »suhi kanal«. Drugdje politički zatvorenici sastavljaju 1 pjevaju satiričke pjesme; u nekim se ismjehuju političari, kóji drže govore národu te bježe, kad ih seljaci napadnu. U Poljicíma u Dalmaciji postoji lokální izraz porugušica za pjesme na pr. takvog sadržaja: kad djevojka učini nešto, što nije u redu, kad momak napustí dje- * vojku, kad se desi neko ubistvo ili krada, ili kad se izvrgava ruglu neko pleme. Zbog takvih pjesama može doči čak do nereda i proli-vanja krvi.135 Kod Vasojeviéa u Crnoj Gori bíle su takve »sprdalice« 0 svadama, razmiricama i tučama zabranjene g. 1912., a pjesnici 1 pjevači kažnjeni.130 Od golemog bogatstva epskih narodnih pjesama z n a j u pjevači samodio, kojí je u mnogim slučajevima razmjemo mali. U V. poglavlju o pjevačima zabilježio sam kod večine, kakve pjesme pjevaju, da li staré i nove, da li jedino staré ili pak samo nove, koje cikluse starih i novih pjesama, ili koje su pjesme najomi-ljeníje, naročito u Crnoj Gori. Morám upozoriti, da nije lako dozná ti potpuni repertoár pojedinih pjevača, buduói da ga ni oni sami ne znaju točno, te priznaju, da su mnoge pjesme zabo-ravili ili da neke ne umiju dobro, tako da bi ih morali ponovo slušati ili čitati. Dalje je teško ispitivati pjevače, koje pjesme pjevaju; naslove mogu doduše znati iz knjiga, ali stariji i mládi pjevači, kóji su naučili pjesme slušajuéi, jedino mogu ispričati sadržaj ili odmah žele pjesmu recitirati ili pjevati. Zato je najbolje da ih se pita, o kojím junacima ili dogadajima pjevaju. Na taj náčin' sačuvale su se uspomene na epske pjesme kod starijih dubrovačko-dalmatinskih pjesnika, naročito u Gunduličevu »Osmanu«,137 pa i kod novijih, pogotovu u nacionalnom remek-djelu P. P. Njegoša »Gorskí vijenac«. U njemu se u stihovima 2655—2662 spcminju Dušan, Obilió, Kastriota Důra, Zrinovič, Ivan (Senjanin), Milan (Toplica), Strahinié, Relja Krilati, Crnoviči (Crnojevici) Ivo i Uroš, Cmiljanió, Vojvoda Momčilo, Jankovié, devet Jugovica i Novák. »Gorski vijenac« ne bi pružao vjernu sliku crnogorskog života, da u njemu nemá i muslimansklh junaka; to su Gergelez Alijá (st. 1783), koga je Kraljevic Marko udario medu lopatice' (st. 1804), Alija (Bojičič?), kóji je rastjerao djevojke u Kotarima (st. 1832), Tale sa svojom »drenovačom« (st. 1837). Osim tóga Njegoš navodí kršéanske junake zajedno s muslimanskim: Miloš, Marko, Mu jo i Alija (t. j. Halil, stih 1890). Ni ovakvo ispiti-vanje pjevača nije uvijek uspješno. Kad sam pitao nekog mladiéa, 133 133 Znžo X, 185. 130 Ppnp m, 287. 137 Rasprava o tome bila bi zahvaini zadatak. da lí zna pjesme o Srpskom ustanku, na pr. »Boj na Mišaru«, odgovorio mi je negativno, ali se odmah sjetio pjesme, kad mu je prisutni narednik spomenuo prvi stih: »Polecela dva vrana gavrana«.138 Noviji istraživači návode cbično repertoár svojih pje-v a č a, no ja bih morao převise često ponavljatí ista imena junaka i ciklusa pjesama. Izabirem zato samo několiko primjera. Pavle , Bogdanovié iz okolice Ivanjice u Srbiji spomenuo je Obiliča, Kra-ljeviéa Marka., cara Dušana, Toplicu Milana, Jankoviča Stojana (o pogibiji; pjesmu o njegovu ropstvu ne zna dobro), Starinu Novaka i Grujicu dijete, Mijata harambašu, Senjanina Iva (2—3 pjesme), Komnena barjaktara, Muja i Halila (znao, ali zaboravio), Zadranina Todora, Iva iz Kotara (kad se ženio), od Janoka baňa, Strahinjiča baňa, Zmaja Ognjen Vuka, Derdeleza Alíju (ne zna, ali je slušao). Kupio je takoder pjesme o bojů na Kumanovu, kod Bitolja i kod Bujanovca, naučio dvije od njih, ali ih je zaboravio. Pod Zvečanom, kod Kosovske Mitrovice, imenovao je pjevač Do-brosav Fičovič Molovič, 'kóji je naučio pjesme slušajuci, ali i iz knjiga; slijedeče junake i ďogadaje: Obiliča, Marka, Relju, Muja i Halila, Starinu Novaka (zaboravio), Maksima Senjanina, Osmana Tankoviča, popa Milutina, pašu od Plevalja, pjesme od Zagorja (jugoistočna Bosna); slušao je i crnogorske pjesme. Arso Stoja-novic kod Goražda u jugoist. Bosni pjeva starinske pjesme, o Kra-ljeviču Marku, Milošů Obilicu, Toplici Milanu, Večeři cara Lazara, 0 Srpskom ustanku, o hajducima, kako su na pr. opljačkali bega Ljuboviča u Hercegovini, o Stojanu Jankoviču, koga je djevojka izbavíla iz ropstva (ne zna Ropstvo s motivom Penelope), o Muju 1 Halilu, kako su išli u Kotáre, da oslobode djevojku; slušao je, ali ne pamti pjesmu o Todoru iz Zadra te pjesmu o Mustajbegu. Ne zna za Cmiljanióa Iliju, Iva Senjanina, Mijata harambašu, Starinu Novaka ni crnogorske pjesme. Crnogorac Barjaktarovič, kóji je svršio učiteljsku školu, pjeva kosovske, kotarske, uskočke i haj-dučke pjesme; na svojim turnejama po Jugoslaviji pjevao je u školama po želji ravnatelja i učitelja, před publikom po svom izboru, a kóji put na opci zahtjev i nove pjesme (Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru, Moravka devojka, ženidba kralja Ale-ksandra, Povlačenje preko Albanije, Smrt na Krfu, Solunski front). U Jugoslovenskom kolu u Pragu pjevao je »Majku Jugovica«, »Starca Vujadina«, »Moravku devojku«,. »Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru« kao i šaljíve pjesme. Danica Vranjac na otoku šipanu pjevala je pjesme o ovim junacima: Iliji Cmiljaniču, Hmji od Udbine (!), Bojičicu Aliji, Ivu Senjaninu, Muju i Aliji (na drugom mjestu spominje Gojenog Alila), Čemen-agí, Turčinu Vlah-Aliji i Trgovcu Omeru, o dilber Andeliji, sestri Cmiljanica, koju je 13,1 Karadžič, Srp. nar. pjesme IV, 186. # oteo Hrnjo od Udbine. U čilipima kod Dubrovnika pjevao je Důro šabadin pjesme »starinske, o junacima, vjeridbama, ženidbama, ratovima« i spomenuo cijeli niz junaka, Kraljeviéa Marka, Zrino-vica Nikolu, Iva Senjanina, Kobilié-Obilič Miloša (nije znao, kako se zove; stariji oblík Kobílié uzeo je vjerojatno iz Kačiča), Skender-bega Kastriotiča, Muja, Halila, Mustajbega, Budalinu Tala, srpskog cara Lazara, dva brata Jakšiča; na krajů je primijetio: »Brate, tko to može sve skupiti!« U Cavtatu, u Konavlima kod Dubrovnika, imenovao mi je nekí pjevač Kraljeviéa Marka, Miloša Obilica, No-vakoviéa Gruju, bega Ljubovica, Sibinjanina Janka (ubio »Go-jenog Alila«!) i barjaktara Nikolu, kóji se oženio kčerkom »od Odaka baňa«; znao je i pjesmu, kako se »nejaki« Marjan13® ženio u Janoka baňa, pa Budalinu Tala i pašu od Bioéa (Bihac), kóji je uhvatio Senjanina Ivana, no nije znao za Mustajbega. Tamo su poznati i lokalni junáci Lasic Božo i Paljetak Jozo. U Boki Ko-torskoj, koja graniči s Cmom Gorom, umio je šofér u Risnu, Veselin Katarié, jedíno pjesme o okršajima Crnogoraca s Turcima, pjesme iz Srpskog ogledala i Kosovske osvětě, kao i najnovije, na pr. »Propast Crne Gore« i »Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru«; pjesme o Kraljeviču Marku i Stojanu Jankoviéu znao je djelomično. Veoma bogat i šaxen bio je repertoár svjetskog putnika Joka M. Radonica iz Budve, kóji je imenovao svoje pjesme ovim redom: pjesme kosovske, o ustanku í ratu g. 1876—1878, poneku o balkanskom i svjetskom ratu, najviše iz Srpskog ogledala, Ju-ňačkog spomenika voj vodě Mirka, iz Kosovske osvětě i Slavenske sloge M. šobajiéa, pjesme od Kotara, Senja, Like i Grbave (umjesto Krbave) te Krajině. Umije mnogo pjesama o borbama protiv Turaka, koje su uopče najraširenije; kad se počeo razvijati, pjevao je najprije pjesme o Kotarima, Senju í Udbini. Veoma bogat bio je takoder repertoár katolíka Anta Dončica u Mulu kod Kotora, kóji poznaje vojvode Marka Kraljeviéa, Sibinjanina Janka, Sekulu, Iva Senjanina, Tomičiéa (Tomié) Mijata, Iliju Cmiljaniéa, ser-dara Stojana Jankoviéa, Vuka Mandušíéa, Osmana Tankoviéa, Rama Kovačinu, Budalinu Tala, od Budima, od Janoka baňa; zna razné pjesme o Kaniži, Osijeku i t. d.) od Zadra Todoru te satiričnu pjesmu o momaru, koju su sastavili (izveli) njegovi drugovi na někom brodu. Sam je ispjevao pjesmu o ustanku u Krivošijama g. 1869., o ustanku protiv Austríje g. 1882. i pjesmu o tome, kako je Nikola izdao Lovéen, koju medutim nije smio pjevati; zna naravno i novije cmogorske pjesme. Jedinstveniji je repertoár muslimanskih pjevač a, kóji su pjevali svuda o Derdelez Aliji, o Muju i Halilu, o Mustajbegu Ličkom, o baňu od Janoka i o drugim junacima iz Like, Krajině i Madžarske. Oni málo poznaju pjesme o borbama protiv 130 130 Ime, koje se mnogo susreče; piše se česlo Marijan (RjA VI, 474, 481). Cmogoraca, koje se ustručavaju pjevati još i danas, te pjesme o balkanskom i svjetskom ratu, o kojima su mi u Peci govorili, da su jedino za mladé ljude. Postoje i pjesme o medusobnim bojevima muslimanskih feudalaca. Muslimanskí pjevači znaju krščanske junake samo kao protivnike Turaka. Osman Komarica izjavio je u Péči, da pjeva krajiške pjesme, a kao »naši junáci« su mu poznati Mujo i Halil Hrnja, Nekič Husein, Mustajbeg Ličanin íli od Like, prvi junák u Bosni Gol Alija, kóji je živio 12 godina u Goliji planini, Hamzabeg od Odaka grada, Budalina Tale, dilber-Andelija, sestra Zadranina baňa, koju je zarobio Mujo, sestra Bo-jičiča Alije i Jovan kapetan. Zanimljivo je, da nije znao, gdje je to »Undurovina«, iako je od pjesama iz" te zemlje dobro poznavao baňa od Janoka i Janu od Janoka. Avdo Mašič iz Kladnja u istočnoj Bosni spomenuo je Hrnjicu Halila, Mustajbega Ličkog, Bu-dalinu Tala, Tankoviča Osmana, Blaževiča Omera, šarca Mehmed-agu, Bosnica Novljanina, Derdelez Aliju, Vrhovca Aliju i Sorguča Omerbega od Kaniže (?).14(l U Dobrunu u jugoistočnoj Bosni znao je Arif Hajdarovió za Derdelez Aliju, Muja i Halila, ali i Vuka Brankoviéa i Kraljeviča Marka. Sinán Hodžic, 50-godišnji seljak iz okolice Novóg Pazara, izjavio je muslimanskom istraživaču V. Mu-ratoviču, da umije oko 100 pjesama, od kojih smatra da su naj-bolje140 141: »Mujovič Halil i kralj od Primorja, Lički Mustajbeg i Bečki česare, Osjek Osmanaga i morski Denerale, Serdar Mujo i od Zadra Baně, Travnički vezir i bečki kralj, Filip Madžarine i Mujovič Halil, Kotaranin Janko i Bojičič Álija, Dulagié Ibro 1 Mrkonjié Vůle, Čejvan Dědo i Bulatié Ibro,.Atoklija Baně i Mujovič Halil, Car od Stambola i serdar Mujo i Blagojevié Omere, beg Lju-bovíé i bečki Česare, Akša kape tane i Čejvan-aga Dědo, Bojičic Ahmed i Šaban beg«.142 143 čudnovato je, da taj pjevač upotrebljava imena Mujo i Mujovič, što radě i drugi pjevači u ovom krajů. Zanimljivija je i važnija raširenost i omiljenost epskih pjesama, njihovih cíklusa i skupina. O kosovskim pje-smama, koje su najviše proslavile srpsku narodnu poeziju i koje i danas imaju najveéi kulturno-historijski i moralno-odgojni značaj, ' bila su iznesena razna mišljenja. Hilferding,1411 kóji je u prošlom vijeku putovao preko Kosova, tvrdi, da su mu, kad se raspitivao za pjesme o Urošu, Vukašinu, Milošů i Lazaru, uvijek odgovarali, da su te pjesme nepoznáte, i da mora poéi u Crnu Goru ili u Primorje, ako želi slušatl pjesme o Lazaru. Po njegovu mišljenju poezija očigledno nije mogla da obradi dogadaje na mjestu, gdje su se zbili. Ova tvrdnja ne podudara sé s drugim opažanjima, a Hilfer- 140 Nar. pjesme Mat. Hrv. IV, 571 sl. donose pjesmu Sorguč Omerbeg i ban Janjočki.* 141 Naslove pjesama ostavio sam u originálu. 142 Ppnp II. 111. 143 Zapiski Imp. Russkago‘ Geografičeskago Obščestva knj. XIII, 226. ding, jednako kao i Jastrebov, uopče nije valjano proučio srpski národní život na Kosovu.144 žalosno je, što sam čuo u Starom Ko-lašinu, da se tamo veoma rijetko pjeva o Kosovu; u Bučju (Noví Pazar) ízjavili su mi, da Srbi, iako vole junačke pjesme, u kojima se pjeva o njihovim pobjedama, »slabo« znaju kosovske, te da »ne-pismen« čovjek ne može znati takve pjesme.145 I najnoviji izdavač srpskih narodnih pjesama Novica šaulič iznosi, da nigdje 'nije mogao pronači kosovsku tradiciju u cijelostí.146 Ipak sam u Lipljanu na Kosovu saznao od 76-godišnjeg Vasa Perica, kóji nije pohadao školu, da pjeva o kraljevima, na pr. o tome, kako je car Štefan »slávu slavio« i da je slušao »Jugovičku« od drugih Ijudi. Maksim Stojanovic, 68-goďišnji starac bez škole, íz Dobrotina, slušao je pjesme o Milošů Obilicu, starom Jug Bogdanu i devet Jugoviča; 30-godišnji Vukadin Spasié iz Dobrotina, kóji je svršio tri razreda osnovne škole, izjavlo je, da zna doduše neke pjesme iz knjiga, ali da je »májku Jugovica najviše čuo od starih Ijudi«. To potvrduju i »kralske« pjesme u Makedoniji, u kojima se sačuvala tradicija o srpskim kraljevima.141 * * Cijele kosovske pjesme i njihovl odlomci u zbirci Vuka Káradžiéa služe kao dokaž, da su se u starije vrijeme uopče više pjevale. Novica šaulič ima ipak právo, kad tvrdi, da se kosovska tradicija nije nigdje potpuno očuvala. Prema mojim opažanjima, na cijelom području, pa i kod Hrvata, najviše je poznat Miloš Óbilié. Ne smijemo previše polagati na izjave nekih pjevača, kao na pr. Nikole Kojica u Rogatici, kóji je čuo »Smrt majke Jugovica« pa i »Kosovsku djevojku« prvi put od pjevača na pjevačkom natjecanju, što znáči iz knjiga, jer on nije znao ni za Ivu Senjanina ni za Mi jata harambašu, dok je zaboravio Starinu Novaka, kóji je ustvari junák istočne Bosně. Zanimljivo je bilo obrazíoženje pjevača Milinkoviča, takoder iz Rogatice, da ne može pjevati kosovske pjesme, jer bi morao plakati, što su Srbi izgubili »carstvo«. To naravno ne utječe na mladé pjevače, kóji su naučili kosovske pjesme iz knjiga, osobito májku Jugovica iz školskih čitanki. Veoma raširene, a nekim pievačima i najmilije, jesu piesme 0 Kraljevicu Marku, koje medutim več često prelaze u hajdučke pjesme. To vrijedi več za prvu, kod Hektoroviéa zabilježenu pjesmu t> Kraljeviéu Marku i bratu Andrijašu, koga je Marko smrtno ranio, buduéi da se nisu mogli nagoditi, kako da medu se podijele 141 Vidi str. 38, 39. 145 Slaže se s time, što satn čuo g. 1913. u Sarajevu od nekog srpskog pjevača íz okol ce Bcrrcht II, 36. 14fl Knjiž. sever IV, 315. 147 Г1. ДрлганонЂ, Македонско-слапанскт сборникЂ, C. Петербури,, 1894. str. VIT.—X. (čiř.). Spomenica 20-godišn jice oslobodenja Južne Srbije 858—864 (óir). Novije tekstove objavio je Vojislav S. Radovanovič, Marijovci u pesmi, pričí 1 šall, Zbornik za etnografiju i folklor Južne Srbije I, str. 65—261, pos. i zdaň je str 1—167 (čírjf treceg otetog konja.118 Medu najraširenije i najomiljenije pjesme idu uskočko-hajdučke pjesme.14» Vuk Karadžič upozorio je več na to, da najviše junačkih pjesama o primorskim junacima i uskocima potječe iz 16. i 17. vijeka. To potvrduju takoder pjesme, koje je on sam objavio, a još víše one, koje su izišle u dodacíma i raznim kasnijim zbirkama, na pr. u Jukič-MartiéevojЛг>о Takve pjesme převláduju i u rukopisním zbirkama Matice Hrvatske; zbirku Balda Melkova Glaviča151 sačinjavaju na pr. do dvije treéine uskočko-hajdučke pjesme, u zborniku Ljubidraga iz Dubrovnika'5-večinom su kotarske i ličke pjesme, dok zbirka N. Tommasea151 sadrži uglavnom pjesme o svadbama, uskočke, kotarske, te one iz Turske krajině. Ovdje iznosim ocjene samih pjevača i nekih inte-lektualaca. Kod fonografiranja birali su pjevači najviše kotarske pjesme, naročito »Ropstvo Stojana Jankovica«, tako da srno ja i neki slušaoci zahtijevali drugu pjesmu. Zatim su mi govorili, da je senjski ciklus najbolji i da su kotarske, uskočke í uskočko-hajdučke pjesme najomiljenije i najbolje. I cmogorski pjevač Novák Ivanovic, kóji je položio maturu, tvrdio je, da su - najbolje kotarske pjesme, da su najbolje »izvedene«, »jedna epopeja«. Dr. Vladimír Stanišič, ádvokat u Bijeljini, porijeklom Crnogorac, ali odrastao u Bosni, izjavio mi je, da su uskočke pjesme najbolje, naročito »Ropstvo Jankovič Stojana«, »Četiri uskoka«, »Ženidba od Zadra Todora«,154 a posli je je tek spomenuo kosovske. Srbin iz Mostara, MUDr. čupina, sada u Višegradu u Bosni, davao je přednost uskočkim pjesmama, koje su i »u národu« najraširenije. Kiparu Ivanu Meštrovicu najviše su se svidale hajdučko-uskočke pjesme, koje sel jací nazivaju »junačko-hajdučke«. Učiteljski kandidát Cmo-gorac Barjaktarovič smatra, da su najbolje kotarske pjesme; njih je najČešce pjevao njegov stric, osobito »Ropstvo Stojana Jan-koviča«, s kojim je Barjaktarovič doživio velike uspjehe i u Beogradu. Ova pjesma bila je najdraža knezu-kralju. Nikoli Crno-gorskom, bivšem jugoslavenskom poslaniku u Pragu Ďr. Grisogonu i někom pjevaču-trgovcu u Bosanskoj Krajini. Profesor S. Cerovié u Nikšiéu sudi, da su kotarske pjesme najbolje rádi lirskih mjesta, opisa i osjeéaja. U žabljaku pod Durmitorom veličali su kotarske pjesme, jer divno opisuju tursku djevojku. U Starom Kolašinu bila je pjevaču Dilber Ljutiéu »najzgodnija« pjesma »ženidba Smiljanié Ilije«, a prof. Nikoliču u Kruševcu »Senjkovié (t. j. Se-njanin) Ivan i aga od Ribnika« (sin ide umjesto oca na mejdan). U 144 144 Stáři pisci hrv. VI, 17. 14B Srp. nar. pjesme I, str. LI. 150 Matica Hrvatska izdala je neznatan izbor uskočko-hajdučkih pjesama u osmoj i devetoj knjizi Hrvatskih narodnih pjesama. 151 Glas Mat. Hrv. III, 156. 152 Prema mojim bilješkama. lr,a G as Mat. Hrv. IV, 19. 1M Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 162, 322, 142. G. Poljícíma izjavio je pjevač M. Smaié o nekoj kotarskoj pjesmi (Ženidba Mijata Piviča155), da vrijedi 100.000 dinara i da je svi Francuzi ne bi mogli izmisliti. U Gruži u Srbiji naveo je svečenik-pjevač Dim. Mihajlovič, da se najviše cijene ove pjesme: »Smrt majke' Jugoviča«, »Ropstvo Jankoviča Stojana« te legenda »Bog nikom dužan ne ostaje«.156 Mogao bih nanizati još više potvrda, da su pjesme o Senju, Udbini i Kotarima u cijeloj Crnoj Gori, pa i u Cmogorskom pri-morju najomiljenije i da su se u prošlosti još vise cijenile, dok se nisu pojavili Srpsko ogledalo pjesnika P. P. Njegoša i Junački spo-menik vojvode Mirka. Važno je, da i Bunjevci u Subotici opijevaju pored Hercega Stipana najviše Senjanina Iva te druge uskočke i přímořské junake, što dokazuje, da su ove pjesme bile najraširenije u 16. i 17. vijeku u hercegovačko-dalmatínskim krajevima, od Neretve do Splita,157 odakle su se ovi katolíci doselili u južnu Madžarsku, istovremeno kad i Srbi. Vuku Karadžičů bilo je vec poznato, da o Hrvatu Ivu Senja-ninu pjeva cjelokupan národ,158 pri čemu je naravno u prvom redu mislio na Srbe. Potpuno je netočno, kad še danas tvrdi, da se slava Iva Senjanina rašlrila »málo u ekavske krajeve, dakle nešto dalje nego junaštvo Mijata Tomica«.159 O Ivu Senjaninu pjeva se svuda, u Srbiji i u Staroj Srbiji, a pjesma o Mijatu Tomiéu, hrvat-skom hajduku katolíku s bosansko-dalmatinske granice, kóji je posvuda jednako poznat, ne samo kod hrvatskog naroda Bosně, Hercegovině i Dalmacije,160 bila je prvá, koju sam čuo u Dedíni kod Kruševca u Srbiji. U Kruševcu me je takoder iznenadila neobična pjesma, koja je počinjala ovako: Lepe ti su rumcne růžice u bijelu dvoru Lazarovu. Neki slušaoci intelektualci upozorili su me, da je to Kačiceva pjesma.161 Danas se zna, da svuda, pa i kod Srba, pjevaju pjesme iz Kačíča, naročito u Srijemu, Dalmaciji, Hercegovini, Crnoj Gori, Metohiji,16-’ u Sandžaku,163, a čak i u Makedoniji,164 ali vrhunac 15,1 Jukič-Martič, Nar. pjesme I. 341. 150 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, 14. 167 Nar. enc. I, 336. 188 Srp. nar. pjesme III, 167, bilj. 160 Nastavni vjesnik XL, 103. 160 Andrič, Nar. pjesme Mat. Hrv. VIII, 13; ovdje se raspravlja o karakteru log hrvatskog hajduka, a u bilješci se navodi literatura o njemu. 101 Pisma od MPoša Kobilca i Vuka Brankoviča. 182 Tib. Dordevič, Naš narodni život IX, 148—157. i63 prof, Stevanovič iz Čačka upozorio me je, da je njegova majka porijeklom iz Nove Varoši, nepismena, znala medu mnogim pjesmama i dvije iz Kařiča. To su bile pjesma o kralju Vladimíru (Vladimír i Kosara) i »Sanak snila Vojislava«, u originálu kod Kačiča (str. 112—113) »Sanak snila Vojsava kraljica«. 101 »Nova revija«, organ dalmatinskih franjevaca, donljela je pri je g. 1932. članak, kóji mi nije bio dostupán, tako da ne znám, na kakav materljal se autor poživa. predstavlja Kačičeva pjesma o dogadaju na dvoru srpskog kneza Lazara u Kruševcu, koju sam čuo baš u Kruševcu. Moja su po-sljednja putovanja još više učvrstila moje uvjerenje, da Hrvate i Srbe spaja kako jezik tako i epska narodna pjesma. Kao dokaž, da je Kačic bio poznat i u Makedoniji. spoihinjem slijedeée: Vec odavna pamtlm odněkud, da je P. Draganov (Македонско-славннскШ сборникЂ сђ приложен1емЂ словарн. Вшп. I. - С. - ПетербургЂ 1894. Записки императорскаго русскаго геогра-фическаго обшества по отделенш зтнографш. Т. XXII, внп I.) bivši učítelj bugarske gimnazije u Solunu, s kojim sam se upoznao u Petrogradu g. 1887. ili 1888., objavio medu národním pjesmama iz Makedonije i pjesme o Skenderbegu, porijeklo kojili moramo tražiti kod Kačiča. Njegov zbornik donosí zaista na str. 102—122 osám pjesama o Georgiju Kastriotu-Skenderbegu, koje potječu sve iz Kačiceve pjesmarice »Razgovor ugodni naroda slovinskoga«: pjesma br. 56 Dra'ganova zbornika nalazi se u Kačiéa na str. 114 (5. izd., Hartman, Zagreb), br. 57 na str. 146, br. 58 na str. J.71, br. 59 na str. 164, br. 60 na str. 156, br. 61 na str. 143, a br. 62 na str. 159. Kao primjer, koliko je neobično vjerno sačuvan originál, navodím početak prve pjesme (br. 56) iz debarskog Galičnika u sjeverozapadnoj Makedoniji. Draganov tekst: Kačicev tekst: ТелалЂ пиче отђ утра до мрака, У биелу граду Цариграду: — »Кототћ нма отт, стола царева, »Да се сутра на дивани нађе«. КатЂ е сутра утро освануо(!), Скупивде се на дивант, господа, Млад-k паше, áre и спа’ие. 'Гихо имђ е, цар-6'бсс i-дио: — »Послуита, are испа’ие! »Бои кве бисму крала отђ Зпира(1), »Бон кве биему и придобиемо га, »Даде мени полђ кралсва свога, »И четири утутио сина, »Иоштђ мени даваше 'арача »Да му св-ктле на не оти’еми круно, »КакЂ ли умр-k Зпира (!) кралл, »Дозвагом се и н-krona сина, »По имену ЂорНе Кастриоти, »Кога носамЂ (!) милувао л-кпо, »Даво само круну (!) отт> Зпиру(!), »Koii ус бабо издоржао, *3а кралу е и да арачЂ дае »Како му е бабо давао ...« Telar viče od jutra do mraka u bielu gradu Carigradu: »Ko je godir od sto!a careva, Da se sjutra na divanu nagje.« Kad je sjutra jutro osvanulo, Skupiše se na divan gospoda; Mladé paše, age i spahije, Tibo im je care besidio: »Poslušajte, paše i kadije I osta!e age i spahije! Bojak bismo s kraljcm od Epira, Bcjak bismo i pridobismo ga. Dade meni pó kra!jevstva svoga I četiri u tutiju siná, I još meni davaše harače, Da mu svitlo ne otimljem krune. Kad li umři od Epira kralju, Dozvao sam ja njegova siná. Po imenu Juru Kastriota, Koga no sam lip6 milovao. Davah njemu krunu od Epira, Koju mu je babo uzdržao, Da kraljuj.e i da harač daje, Kako mu je i čako davao. Tekst se tako potpuno podudara s originalom, da sumnjičim daka četvrtog razreda solunske gimnazije, Hr. Ognjenova, da je prepisao za svog učitelja Kačica ili nekí man ji rukopisní zbornik Kačičevih pjesama o Skenderbegu. Shvatljivo je, da Crnogorci toliko vole uskočko-hajdučke pjesme, jer su nastajale u istim prilikama. U Crnoj Gori se »četo-valo« protiv Turaka na granicama jednako kao u 16. i 17. stolječu u Hrvatskoj i Dalmaciji.1«5 Ovu povezanost uočio je veoma dobro več Novica šaulič106 tvrdeci, da su junačke pjesme, najviše »četničke«, počele nicati u bojevima za slobodu i medu odmetni-cima, buducí da one sokole hajduke. Navodno su hajduci bili vecinom (?) i pjevači, po ugledu na staré pjesme í junake, tako da se na taj náčin očuvala slava Kotarana i Udbinjana, a time i Turaka. Zaista su hajduci sami cesto pjevali i sastavljali junačke pjesme,1117 ali kao što su u starije doba feudální krugovi držali svoje pjevače, tako su íh imali i njihovi nasljednici iz naroďa, uskoci i hajduci, a kasnije i vojvode Srpskog ustanka. Hajduk Veljko vodio je kao »veseljak« stalno sa sobom pjevača guslara,165 * 167 168 * á na »dvoru« vojvode čupiéa nalazio se uvijek rapsod ili dvorski pjesnik.109 Na osnovu prvog primjera iznosi Drag. Kostic mišljenje, da su takvi dvorski pjevači postojali i u feudalno pretkosovsko doba u Srbiji i Makedoniji, te da su se slično razvijali i pjevači u Hrvatskoj Г Dalmaciji, gdj e -se prema Soerensenu u primorskim krajevima rascvjetala epska pjesma u desetercu. I ja se priklanjam tome názoru, da Kraljevic Marko, kojí je bio turski vazal, nije imao samo svoje pjevače, nego ih je nalazio i u svojoj okolini, slično kao inače sasvim beznačajni Mustajbeg iz Like, o kome je narodna pjesma mnogo pjevala cijelih 150 godina, Kao dokaž, koliko se razlikuju ukusi, neka posluží izjava pjevača Petra Petkovica, da su serdaru Vukotiču (1826—1890), svekru kneza Nikole, bile najmilije pjesme o rusko-turskom ratu, koje mu je Petkovič pjevao. Kad smo govorili o omiljenosti uskočko-hajdučkih pjesama, vidjeli smo, da pjevači i slušaocl imaju svoje mjerilo o yrijednosti epskih pjesama. Najviše cijene starinske pjesme zbog sadržaja i ljepote, kao i stoga, jer vjeruju, da su one istinite.170 Staré národně pjesme predstavljale su i narodnu po-vijest, koja je podržavala nadu Srba, pogotovu onih pud turskom vlašču, u bolju budučnost, a za Crnogorce one su bile škola, ukratko 165 Kao dokaž iz povijesii navodím Zlatovic S.: Kronaka o. Pavla Silobadoviča o četovanju u Primorju (1662—1686). Starine XXI. Jee Knjiž. sever IV, 312—313. 167 V:di primjere u pogl. XVIII. JF XXII, 45. Jí® Božidar Tomič, Zbornik u slávu Filipa Višnjiča i národně pesme sir. 14, 85 (čir.). i7o ]\jei iz Livna i Duvna, gdje se o hajduku Vujadinu i mnogo priča. Primjer pjevanja u dvoje uz ponavljanje cijelog ili póla stihá pruža nam vec u 16. stoljecu Petar Hektorovié u »Ribanju«, gdje dva ribara pjevaju pjesmu (pisam začinjuéi), veslajuci oko Hvara: Jedan niže držec, drugi više pojuč: I kliče devojka, pokliče devojka, Još kliče devojka, míada mi tere gizdava, Mlada tere gizdava, sa brig béla devojka Dunaja: Stáni se, Sišmane, stáni se, Sišmane, Stáni se, Sišmane, tero mi razbiraj glasovc i t. d.-° Nemá ni najmanje sumnje, da u svim slučajevima i žene i djevojke zaista pjevaju epske pjesme, u kojima se spominju više i manje poznati junáci i njihova djela. Pjesme dakako nisu tako duge, pjevaju se obično u osmercu, rijetko i u desetercu, na pr. u 11 Znžo III, 4. 17 Stari pisci brv. VI, str. 22, stih 697. 19 S. Ljubié, Rad jsi. Ak. XL, 141. 10 i je veoma dugo i jako naglašeno. Kod Karadžiča, Srp. nar. pjesme III, str. 344, ovaj stih glasi: Carne oči, da bi ne gledale! 30 Stari pisci hrv. VI, str. 22, stih 697 sl. »Gorskom vijencu« P. P. Njegoša,21 no knez-kralj Nikola sastavio je kola jedino u osmercu. Tako se »Bitka kod Plevne« iz rusko-turskog rata kao guslarska pjesma pjeva u Cmoj Gíori i u kolu, a jednako se pjeva o svim novijim važnijim dogadajima, naročito onim iz balkanskih ratova i iz prvog svjetskog; razlika je samo u tome, da se u kolu pjeva u osmercu. U Bakru u Hrvatskom Pri-morju za vríjeme karnevala pjevaju u kolu o Senjaninu Ivu, Kraljeviču Marku i svim národním junacima, kao i u Novom Vinodolu;22 to objaánjava, da je Ivan Mažuranié mogao ispjevati ep Smrt Smailage čengiča u duhu narodnih pjesama i u čistom štokavskom narječju. Junačke pjesme bile su na gozbama toliko uobičajene, da su se medu pojedine stihove bilo koje pjesme umetali stihovi sasvim različita sadržaja. U Slanom kod Dubrovnika zabilježio sam slijedeci primjer: Moli Boga majka Jugoviča Veselí se more23 stárl svate Veselí se siv sokole ’ Placa24 te vjerovala A brača te milovala Da joj Bog da oči sokolové, dalje se nastavlja: Veselí se domacine ... kume ... brate ... Razliku izmedu dugih i kračih epskih pjesama, koje su i po svom ritmu lakše, karakteríziraju njihovi nazivi več u »Razgt> voru« A. Kačiča Miošiča: písma, po pivka i poskočnica. Tako o raznim junacima Pivaju se pišme i popivk e.25 Da razlika izmedu »pišme« i »popivke« nije tako veliká, dokazuj u slijedeci prímjeri: Postoji »popivka« o dubrovačkoj gospodi, kako su pobijedila Turke kod grada Korčule g. 1033., i »popivka« o Vuku Ličaninu, kóji je pogubio mnogo Turaka.26 Naročito je važan primjer sinjskog junaka harambaše žankoviča Nikole: 21 Str. 19 (stih 198—290), str. 36 (563—602), 43 (691—713), 61 (1044—1073), 69 (1210—1226) i 139 (2623—-2647). Na mojim putovanjima saopčili su mi ljudi u Orahovcu i u Boki Kotorsko), da se u kolu, koje zajedno igraju žene i djevojke, pjeva u osmercu i desetercu. 22 Stjepan Mažuranié, Hrv. цаг. pjesme, 3. izd., (Crikvenica 1907), donosí na §tr. 183—218 najbolje primjere kračih epskih pjesama, koje se tamo u kolu pjevaju. Zagrebački muzikolog Božidar Sirota snimao je za Etnografski muzej pjesme epskog karaktera u Novom Vinodolskom kao i junačke pjesme jedno- ili dvoglasne, koje se pjevaju bez instrumenta, u Zumberku, na granici kranjsko-hrvatskoj. 23 Iz grč. f*wQé, što je značilo u početku »o, glupane«, ali danas ga Grci upo-trebljavaju u smislu »dragi moj«. Izostavimo li ovu riječ, kao što je to u ostalirn stihovima, dobivamo osmerce pored desetaraca. 24 Talij. piazza. Stih znáči: Tržiště ti vjerovalo. 25 Kačié, Razgovor -str. 333—351, 355, 357. 21 Tamo 228, 290. Od njega se pivaju p o p i v k e, kad u kolu igraju d i v o j k e, • i junáci kada vino piju, ol’ goricom zelenem putuju27 Ne smijemo podejenjivati ni poskočnice,28 koje se zovu po fcome, štoseu kolu poskakuje, jer o uskoku Lekiču Juriši ... su pišme i popi,v ke i u kolu lipe poskočnic e.2* A. Kačič sažeo je čak program baroknog slavenstva u poskoč nici, »koja se može u kolu pivati«.30 Današnje popivke karakterizixao je Ivan Meštrovič kao krátké pjesme, koje pjevaju ženske. Na Hvaru pišme znače junačke pjesme, popivkinje pak romantíčne pjesme, ali ne ljubavne, jer se za ove upotreblja-vaju izrazi versi, versinje. U Smokvici na Korčuli zove se popivanje pjesma uz »kumpaniju«, koja počinje stihom: Od Bosně se vojské podigoše, što se ponavlja. Taj početak pjevaju dva i dva istim glasom. U G. Poljicima je popivka mala, krátká pjesmica, sastavljena za šalu 1 veselje.31 Popivke pjeva najviše mládež u kolu, na gozbama i sajmovima, velike »pišme« pjevaju odrasli i oženjeni uz gusle ili íz knjiga. U okolici Budve žene su prije pedeset godina više pjevale popijevku, koja danas iščezava. Na šipanu prílikom narodnih običaja, kakvo je »radovanje«, pjevaju kao »popijevke« »národně pjesme«, kojih su junáci Ivo Senjanin, Kraljevié Marko, Sibinjanin Janko, Ban Strahinjič i t. d. U Čilipima kod Dubrovnika učitelj pjevač Skurič označio je poskočnice, pjevane u kolu, kao »polujunačke« pjesme. Po-skočnice u oblíku narodnih pjesama, i to po dva stihá, pjevaju danas u Boki Kotorskoj dva ili više pjevača, ali se te iste pjesme pjevaju istim tonom u kolu i na putu, na sijelíma, prelima, s razli-čitim melodijama — sve u osmercu, a sadržaj im može biti lju-bavni, junački i žalosni. U Ljuboviji u zapadnoj Srbiji čuo sam izraz doskočnic a.32 Češce smo več primijetili, da se velike epske pjesme u kolu zamjenjuju kračima ili manje ozbiljnima, što ljudi veoma dobro 27 Tamo 325. 28 Ovaj oblik potvrduju svi stariji rječnici. Jedino Vukov Rječnik navodi i poskočica, kóji se oblik upotrebljava u starijoj literaturi za pobožnu pjesmu o Božiču i Uskrsu. RjA X, 924. 28 Kačič, Razgovor 350. 20 Tamo 6. U Novom Vinodolskom sc zaista pjevalo u kolu još početkom .10. stolječa. Mažuranič, Hrv. nar. pjesme, 3. izd., str. 5. 21 Primjeri u Znžo X, 107—110. . 22 Ovo značenje ne donosi Rječnik Vuka Karadžiče ni Jugoslavenske akademije. znaju. Tako su mi na Braču pričali, da se na sv. Stjepana, na Novu godinu i na Tri kralja igralo starinsko kolo uz pjevanje 0 stářím i mladím junacima, ali najviše o starim. Zanimljiva svjedočanstva o mijenjanju pjesama u kolu imamo íz Slavonije, gdje su u 18. i u prvoj polovini 19. stoljeca epske pjesme bile još veoma poznáte, ali su posli je pále u zaborav. Stariji su se Ijudi u Otoku u Slavoniji sječali, da se nekad (oko g. 1850.) mnogo pje-valo u kolu, ali da je to kolo bilo drukčije i da su u njemu svi pjevali istu pjesmu. Kasnije su se pjesme skračivale te su nasta-jale pjesmice od pet do deset stihova.33 U Pleternici u Slavoniji Zdenka Markovic ustanovila je prije 25 godina, kako samo neke staré žene još pamte, da su se u kolu pjevale junačke pjesme. Današnja omladina voli samo krátké pjesme, uglavnom od dva stíhá (poskočnice) .34 Razvoj epskih pjesama do naj&raéih lirskih ne može nam ipak služiti kao dokaž, da je epika starija od lirike. Přitom třeba ímati na umu, da se velik dio lirskih pjesama pjeva na náčin epskih, uz gusle i u desetercu. Nije točno ni mišljenje velikog poznavaoca srpskohrvatske národně poezije Níkole Andriča, kóji je objavio niz prekrasnih pjesama pjevačice Kate Murat sa šipana, a koje mu služe kao najbolji dokaž, da su junačke pjesme nastale iz ženskih pjesama.35 To je teško dokazati za zapadne hrvatske i srpske krajeve, a još teze za srednje i ístočne. Ne mogu se opširnije upuštati u tako složeno pitanje, ali spominjem, da srpskohrvatska 1 bugarska narodna poezija daju mnogo materijala za rješenje tóga pitanja, no za to su p>otrebna nova istraživanja, uglavnom na samom mjestu, opisivanja raznih obreda i običaja, vezanih za narudnu pjesmu,36 temeljito proučavanje domače národně poezije i njena uporedivanja s narodnom poezijom stár i jih naroda i onlh, kóji su do danas očuvali narodnu epiku. Na osnovu materijala, kóji sam skupio, može se sa sigurnošču tvrditi, da srpskohrvatska narodna poezija pruža dokáže za p r v o -bitno jedinstvo plesa i pjevanja te svíh vrsta poezije, buduči da u njoj postoje pored epskih i lirskih eleme-nata takoder i dramatski elementi, sve do pucnjave. Kad bude ispitan uzajamni odnos izmedu velike epske pjesme (pisma, pjesma), ženske »popijevke« u kolu i plesne pjesme »poskočnice«, ondá ce se moci ustanoviti, da li Srbi i Hrvati pružaju sigurne dokáže o tragovima prijelaza pjevanja u recitaciju, koje je tražio “ Znžo VII, 81—82. n* Znžo XXI, sv. I, sir. 101 sl., s primjerima kratkili pjesama na sir. 101—108 i sasvim kratkih, veéinom s dva stihá, na sir. 106—111. 36 Glas Mat. Hrv. IV, 112. “ Knjigu Vuka Karadžiča »Život i običaji naroda srpskoga* moralo bi se dopuniti podacíma iz drugih srpskih i hrvatskih krajeva, naročito iz Dalmacije i dalmatinskih otoka. E. Bethe. Svakako je veoma značajna činjenica, da ljudi ne umiju točno razlikovati pjevanje i recitaciju. Isto toliko je važna veca liričnost »bugarštica«, najstarijih očuvanih epskih pjesama kao i národně epike u Makedoniji, Staroj Srbiji i uz Jadransko more. Najbolji primjer lirskih, epskih i dramatskih elemenata u jednoj cjelini, daje nam vjemi přikaž crnogorskog narodnog života, remek-djelo srpskohrvatske umjetničke poezije, Gorski vijenac P. P. Njegoša. Visoki umjetnički nivo srpskohrvatske národně epike zasebno je pitanje. Več odavna sam stekao uvjerenje,'17 da je tome dopri-nijela činjenica, što se domača umjetnička osnova spojila s roman-skim elementima, osobito na jadranskoj obali, kamo su prodrli ne samo motivi francuske i talijanske epike, nego i umjetnički uzori.38 Dalje to dokazuju veliká omiljenost uskočko-hajdučkih i krajiških epskih pjesama na cijelom području i ljepota dosada ňedovoljno ocijenjenih pjesama, koje su zabilježene iz ústa žena. 37 Archiv sl. Phil. XXVIII, 377. 33 M. Můrko, Geschichte der alterqn sudsl. Literaturen 181—184. N. Baua- j ševic, Le cycle de Kosovo et les chansons xle geste, Revue des Etudes Slaves VI, 1926. lsti autor, Ciklus Marka Kraljeviča i odjed francusko-talijanske viteške knji-ževnosti (Skoplje 1935.) — M. ХаланскЈп: ЈОжно-славинскш сказанш o Крале-вич* 'Majpkt втГ салзи сђ произведснЈлми русскаго бмлевого зпоса I.—III. Варшава 1893—1895. PJESME NARIKACA: TU2BALICE Vezu izmedu epskih i lirskih pjesama tvore i pjesme, koje pjevaju žene, kad tuguju za mrtvím u kuéi, na sprovodu, nad grobom, kamo navracaju u odredene spomen-dane, ria prošte-njima i sijelima, a katkad pri hodu ili radu. Takve pjevačice očuvale su se na raznim stupnjima razvoja, na različitim mje-stima kod Srba i Hrvata, a poglavito i najviše u prvobitnom stadiju u cijeloj Crnoj Gori, u Boki Kotorskoj i Hercegovini.* 1 Poznajemo pjesme (tužbalice) tih pjevačica jedino iz Boke Kotorské i Cmo-gorskog primorja, koje je objavio Vuk Karadžič, a u novije vrijeme i iz Crne Gore, osobito iz oblasti Durmitora, koje je izdao N. šaulič u posebnoj zbirci »Srpske národně tužbalice«,2 za koje navodí i naživé tuška, tugovanka, nabrajanje.3S pravom se izdavač žali na to, da je »taj najsnažniji i najbolji dio národně 1 Vidi str. 203—205. Potpuniji pregled literatuře i predmela daje Dr. Edmund Schneeweis, profesor njemačkog sveučililta u Pragu, u poglavlju »Die Totenklage« svog djela Grundriss des Volksglaubens und Volksbrauchs der Serbokroaten (V Celju, Družba sv. Mohorja 1935) str. 127—130. 2 Knj. I, sv. 1, Beograd 1929 (čir.). 3 Tamo str. IX. poezije« převise zanemaren i da je poznat samo po tužbalici sestře Batriceve u Gorskom vijencu P. P. Njegoša (stih. 1913—1963).1 * * 4 Za primitivné je Crnogorce jak izraz bola5 úpravo tako pri-rodan kao i izraz veselj a pri igranju kola. Anna Urbanová6 pro-matrala je prilikom hodočašéa u žabljaku pod Durmitorom, kako su se učesnici »djevojačkog« i »mješovítog« kola i njihovi gledaoci přiblížili do na několiko koraka grupi žena, koje su sjedjele na zemi ji. Jedna od tih žena počela je tužno, monotono pjevati, a nedaleko od nje druga u svojoj grupi; oko pjevačica skupilo se toliko radoznalog svijeta, da se nisu mogle vidjeti, vec se samo čuo njihov glas. Majka, koj a je spominjala svog palog siná, nije plakala. Više joj je bilo do tóga, da iskaže sakupljenim ljudima, »kakav je on junák bio, koliko hrabar, što je sve izvršio, kako je živio, što je njegovim odlaskom izgubila ne samo ona, nego i drugi«. Pjevanje bilo je »više nalik na pričanje,7 koje je pjevačica jedino nijansirala povremenim dizanjem ili spuštanjem tužnog i otegnutog glasa, prelazeci postepeno u jecaje pravé boli. U tom trenutku tužbalica pada úpravo u trans8: pokojní sin stoji před njom, govori, grli májku, koj a ga voli, koj a pati i s njime se ponosi«.9 Na sličan načiir slavě majke i žene, rjede djevojke, svoje sinové, očeve, braču i druge rodake, a rijetko kad djevojke i žene, dok često oplakuju svog djevera, no nikad vlastitog muža, kóji je bio »tabu«.10 Iako Šaulíč u uvodu svoje knjige11 tvrdí, da je to »stid« i »sramota«, ipak objavljuje několiko takvih pjesama (br. 57, 86). Pjevačice pored svojih rodaka i znanaca često spominju takoder 1 Tamo str. VIII. 5 G. 1855. zabranio je kněz Danilo, da se žene hvataju za grlo, da muškarci i žene nagrduju lice i strižu kosu. Ovaj običaj ipak nije sasvim iščeznuo. Novica Saulič, Srpske národně tužbalice, knj. I, sv.' 1, str. XXIII. Jedna pjevačica se jos sječa starih običaja: Da su prvi običaji, Diko brado! Ka i što su naše staré Crnogorke, Pa da kosu ostrižcmo, Kukavice! I da lice nagrdimo, Lele nama! Još vas ne bi ožalile, Kukavice! “ Sirým světem XII, str. 7.—8. 7 Neka pjevačica obil ježila je sama svoje pjevanje na početku: »Oču málo govoriti.« N. Saulič, Srpske národně tužbalice I, 1, str. 17. 8 Iako je narikača sama i nitko je ne sluša, ipak je bol toliko shrva, da na-stavlja naricati, dok je netko ne odvede s tog mjesta ili dok potpuno ne malakše. N. Saulič, Srpske národně tužbalice, I, 1, str. XVI. • Sirým světem XII, str. 8. 10 M. Můrko, Das Originál von Goethes Klaggesang str. 13 sl. 11 Srpske národně tužbalice knj. I, sv. 1, str. XVII. kosovske junake kao i one, kóji su osvětili Kosovo u prvom balkan-skom ratu te borce u ratu protiv Bugara i one iz svjetskog rata, naročito istaknute crnogorske vojskovode, a i obične »četnike«.12 žene dakle uznose národně ideále, za koje su ginuli junáci, veli-čajuéi ih do apoteoze. Jedna je pjevačica završila: lako su izginuli, Umrijeti ne ce nikadl13 Na temelju tóga mogao je N. šaulič točno zaključiti14: »Mu-škarci opijevaju u junačkim pjesmama junaštva, koja žene obrču u tužbalice. Historijska tužbalica, koja nabraja dogadaje i ratne podvige, približava se sve vise narodnoj pjesmi. lsti motiv, radnja i dogadaj daje narodnu junačku pjesmu i tužbalicu.« Tužbalica je naravno pjesma srca i »po postanku najstarija narodna pjesma«. Ovaj se zaključak podudara s mišljenjem N. Andriéa, da su žene stvorile epske pjesme, te se može potkrijepiti i gledištem A. Heuslera,15 da je starogermánská poezija poznavala dvije vršte pjesama: Preislied i Erzahllíed. Sva ova mišljenja třeba ipak primiti s někom rezervom. Preislied su stvořili muškarci, te je moguée i vjerojatno, da su Гпа slavenskom jugu muškarci i žene paralelno počeli pjevati slavopojke. Upozoravafn osobito na to, da se u Cmoj Gori do danas tuguje nad mrtvacem uzvicima »lele« (lelekati, lelekanje).16 Netočno je mišljenje T. Vukanoviča,17 da Novica šaulic u svom uvodu tvrdi, da i muškarci tuže, ali ne navodí ni jednu pjesmu. šaulic samo káže,18 * da muškarci i žene tuguju, pri čemu muškarci »leleču«, a žene »ojkaju«. Ovo je razlikovanje dokázáno i za Vasojeviée, najvece crnogorsko pleme na jugoistoku.1,1 Začuduje obavijest, da su medu cmogorskim kolonistima neki muškarci zaista pjevali »tužbalice«,20 no na krajů obavijesti spo-minje se, da je taj običaj nestao.21 Nije li ovaj običaj kosovskih Crnogoraca naprotiv bio izuzetak? Ne možemo se pozivati22 na pjesmu »Tužba Vilslava Senjanina« kod Bogišiča, jer se ovaj zaro-bljenik iz.Senja s boli sječao u Turskoj svoje drage i o tome »s vjetrom govorio«. N. šaulic razlikuje dvije vršte »tužbalica«. Prve uporeduje s pjevačima i djevojkama, kóji polazeéi u kolo, vec unaprijed znaju. 12 Tamo na pr. str. 161. 12 Tamo str. 269. 14 Tamo str. XI. 16 Die altgermanisclie Dichtung, Handbuch der Literaturwissenschaft, hgb. O. Walzel, str. 109. 16 RjA VI. 3. 17 Ppnp II, 106. ls Srpske národně tužbalice I, 1, str. XXIII. 16 Ppnp III, 288—289. 20 T. Vukanovic, Ppnp II, 106—108. 21 Ppnp II, 109. 22 Ppnp II, 107. koje ce pjesme pjevatí. Druge su pak one, koje zaista spontano osječaju i izražavaju svoju bol kao pjesnik improvizátor, a takvih je najviše. Ove pjesnikinje imaju svoje sheme i ustaljeni pjesnički materijal, ali se ipak moramo čudit! ljepoti njihova jezika i mnogim originalnim mislima. Kad improvizátorka nije pored mrtvaca, nego ga spominje kasnije, meče před sebe »biljege«23 po-kojnikove, njegovu sliku, dijelove odjeée ili ukras, oružje muškarca, a rijetko i cijelo odijelo. U ovakvim prilikama uopce se ne daje nagrada u novcu, pa ni ondá, kad pjevačica pjeva izvan porodice. Medu pjevačicama tužbalica ima žena švih staleža, te šaulié objavljuje u svojoj zbirci24 i tužbalicu crnogorske kraljice Milene nad kéerkom Zorkom, majkom kralja Aleksandra. Zanimljivo je spomenuti, da tužilice jedino pjevaju danju, dok pjevači epskih pjesama pjevaju veclnom noéu. I kod tužilica postoji individualno i kolektivno pjevanje. Pored odra, na sprovodu ili před biljezima pokojnika kao i za vrijeme hoda mogu tužiti dvije ili tri žene, od kojih jedna »počinje«, a ostale naglas ponavljaju.25 Kolektivno pjevanje naročito je uobi-čajeno pri hodu,26 iako tada može pjevati samo jedna tužilica ili dvije do tri; redovito »počinje« najuglednija tužilica ili pak ona, koja iftia najčišči i najjači glas, a njen stih ponavlja druga i za njom treéa.27 O stihu tvrdí E. Schneeweis u svom pregledu,28 da prevladuju deseterac i osmerac, ali postoje i mješovití metri. Deseterac se ne pojávljuje često, barem ne u središtu epskog područja; u cijeloj šauličevoj zbirci od 101 tužbalice ni jedna nije u desetercu, sve su u osmercu. Stvar medutim nije tako jednostavna. Schneeweis nije primijetio raspravu »Srok i aliteracija u tužbalicama dužega stihá«,29 koju je napisao B. J. Jarho, odgojen u ruskoj formali-stičkoj školí. Kao duži stih (ovako se obično naziva 15 do 16 pa i višesložni stih bugarštica) on označava _d vanaes texac., -koji je našao u djelu Vuka Karadžica »život i običaji naroda srpskoga« samo u 8 pjesama,30 dok su u svim ostalim pjesmama posljednja četiri sloga štampana kao zaseban četverac, kóji nas podsječa na priložak (Bogišič), njem. Anhang (Miklosich, ne refrain ili ritornel) u bugaršticama, kóji je redovito od šest, četiri i pet slogova. Redaktor beogradskog izdanja Ljubomir Stojanovič připisuje dakle svim tužbalicama osmerce i četverce, kóji se izmje- 33 Ррпр I, 129. 3* Srpske národně tužbalice I, 1, str. 68. 33 Tamo str. 10. 26 Postoji za to naročiti termin: o t k e. Ppnp I, 128. 37 Ppnp I, 128. 38 Grundriss des Volksglaubens und Volksbrauchs der Serbokroaten, 128. 21 Slavia III, 75—93 i 352—363. 30 O. c. br. 136—141, 143—144. l l njuju, a istog su mišljenja L. Zima, T. Maretic i drugi.31 Jarho može imati právo, povezujuéi oba stihá, iako sam ističe, da četverac služi pjevačici za usporavanje; njegovi značajni zaključci os tajů toční i ondá, ako oba díjela štampamo kao zasebne stihove. Ovo pitanje ne rješava náčin, na kóji su štampani stihovi. Třeba ustanovit!, sluáajuci samu pjevačicu, da li osmerac i »priložak« zaista tvore jednu ritmičku cjelinu. Za naše potrebe yažnija je podjela 101 tužbalice, koje je ízdao N. šaulió. Jedino se u 19 pjesama redovno izmjenjuju osmerci i četverci, u 6 nalazimo samo po jedan »priložak«, u 2 samo po dva, u 19 pjesama ih je više, obično na početku i na krajů, ali je švih priložaka razmjerno málo; na pr. br. 76 i 85 imaju samo po četiri priloška, br. 66 ima šest, br. 91 na* deset stranica jedino četiri, br. 63 na deset stranica 28, a u pjesmi br. 59 priložak stoji uvijek poslije četiri stihá, na što su bez sumnje utjecale Kačiceve kitice. Veó u ovih devetnaest primjera osmerci uvelike prevladuju. U 6 primjera ima samo po jedan priložak, u 2 samo po dva, tako da i ove pjesme možemo pribrojiti medu tužbalice u čistom osmercu. Iz tóga se jasno vidi, da starije i više lirske tužbalice u mješovitim osmercíma i četvercima prelaze u više narativne tužbalice u čistom osmercu. što je praví prijelaz od lirike u epiku. Tome možemo još dodati zanimljivo zasebno uporedenje tužbalica s bugaršticama, najstarijim očuvanim lirsko-epskim pjesmama. M. S. Lalevič32 je dokazao, da bugarštice i tužbalice imaju mnogo zajedničkih formalníh i sadržajnih črta u tonskoj reprodukciji, tehnici i kompoziciji, na temelju kojih možemo doči do zaključka o njihovu zajedničkom porijeklu, osnovnoj formi pjesme, iz koje su se obje razvile. Autor pretpostavlja, da su se tužbalice mijenjale tokom vremena, što smo gore dokázali za novije doba, i da su one mogle prije služiti kao uzor bugaršticama nego ohrnuto. Privlačno je mišljenje o povezanosti izmedu bugarštica i tužbalica, ali je potrebno upozoriti, da je več Stj. Mažuranič33 ižnio gledište, da su epske pjesme, koje je on objavio, a koje se pjevaju u Novom Vinodolu u kolu, mogle nastati iz bugarštica. I to je doprinos pitanju o počecima národně pjesme. 31 Na pr. Karadžič, Srp. nar. pjesme V, str. 84, br. 136: Sto si mi se položio? moj sokole! Sto prevari tvoju braču, brači lele! I* saiomi krila brači? kuku brate! U djelu Život i običaji naroda srpskoga ovi su stihovi pisani kao dvanaesto-složni. t 32 Ppnp III, 50—73. 33 Hrv. nar. pjesme, III. izd., str. 4. 1 «► QDNOS IZMEDU EPSKE PJESME I PRÓZE U svom článku o odnosu národně pripovijetke i národně pjesme1 * 3 Mil. S. Filipovič izrazio je mišljenje, da narodna »pripo-vetka« zamjenjuje epsku pjesmu u krajevima, u kojima pjesma opada. Več sam g. 1912.® slušao u Mostaru ponešto školovanog pjevača, kóji je mnogo pricao, ali je ipak otpjevao neka mjesta, uglavnom opis djevojke i konja, jer su mu locí communes ovih opisa olakšavali pjevanje. No iz tóga ne smijemo izvesti zaključak, da pjesma prelazi u prózu. Još ondá sam upozorio na to, da mnogi pjevači ne samo što opijevaju junačka djela, nego da o njima i pričaju, a da neki ne umiju pričati (pjeva i priča, ne zna pričati). Slično tome več Kačié miješa poeziju s prozom, a takvih prim jer a ima i danas u Cmoj Gori; u tom pogledu vrlo su zanimljive uspo-mene voj vodě Kuča Marka Miljanova. Filipovič donosí takoder značajnu obavijest iz okolice Skoplja, gdje mu je neki pjevač pričao dugu pripovijest o Kraljeviéu Marku, koju je nazvao »pesmom«, a Filipovič i njegovo društvo »pripovetkom«. U dugo-trajnoj diskusi ji sví su prisutni seljaci tvrdili, da je za njih »pesma« i »pripovetka« jedno, t. j. da se o jednom istom motivu može pjevati (kazivatí »u red«, t. j. u stihovima) i pripovijedati, več prema pri-likama. štoviše, oni smatraju, da dobar pjevač mora biti najprije dobar pripovjedač, da onaj, tko ne zna pripovijedati, ne zna ni pjevati.® Pjevač iz drugog sela pjevao je vrlo lijepo početak pjesme o odlasku u boj na Kosovo, pa je zatim veoma točno ispričao sadržaj ostalog dijela pjesme, kóji nije mogao otpjevati, buduči da je bio sam 1 da u njegovu krajů za taj dio třeba bar dvije grupě po dva pjevača. Filipovič je saznao takoder od njega, da se svaka pjesma može i pripovijedati, t. j. da se svaki epski motiv može prikazati »so laf« (riječima u prozi) i »so pesma« (u stihovima). Zavísi od okolnosti, kóji se náčin upotrebljava: kaď je svečanije društvo i kad se pije, ondá se pjeva, inače (ako se ne pije ili kad se ljudi prigodice sastaju po dánu) priča se. Prof. G. Gesemann4 upozorio je na to, da se priča »Na kuli popa Milutina« u zbirci Miéuna Pavičevíča (knj. XVIII, Zagreb 1938) sasvipi podudara s někom pjesmom Tanasija Vuéiéa, koj a je takoder bila fonografirana za Državni muzikoloáki arhiv u Berlinu; ujedno, praveéi kritičke prlmjedbe, opominje na oprez před takvim kukavičjim jajima pripovjedača i izdavača. Pri rješavanju ovih pitanja može nam poslužiti pouzdani mater i jal Frana Ivaniševiča® iz Poljlca u Dalmaciji. Kada u društvu nemá pjevača, nade se 1 Ppnp V. 254. 5 Bericht II, 26. 3 Od muslimanskih pjpvača Matice Hrvatske bio je navodno Ibro Topič bol ji »pripovjedač« nego »pjevač«. Bericht II, 6. 4 Prilozi za književnost XVIII, 577—579. 6 Znžo X, 187 sl. »govoruša veseljak«, kóji priča razné »dogadaje, příče, gatke, gačice6 i hasne«. Národ to sve zove jednom riječi pripovist ili pripovitka. Na krajů priča,7 koje je on objavio, nalazi se i jedna u stihovíma (ženidba mušice i komarca); slični se prim jeři u stihovima nalaze medu slijedeéim »šalama« i satiričnim pričama o susjedima. Tako u epici stoje jedna pored druge poezija i próza, ali u národu, kóji još živí u epskom doba, prevladava svakako poetična lorma u pjesmi ili bar u ritmičkoj prozi. U svom predavanju na medunarodnom kongresu historičara u Berlinu g. 1908. vec sam naveo prim jer iz Slavonije, kako se mládi voj nik, kaplar u Vara-ždinu, i njegova žena dopisuju u stihovima, kóji zaista lijepo zvuče8; kad sam g. 1912.9 putovao klasičnom zemljom národně epike, Hercegovinom, često sam slušao, da se o svému pripovijeda u pjesmama i da se čak žalbe zemaljskoj vladi u Sarajevu pišu u desetercu. Ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu kod Mostara fra Didak Buntié izrazio se o hercegovačklm kato-licima, da za njih vrijedi jedino pjesma (što je pjesma, to ide, próza nikad) i da bi knjige za narodno prosvječivanje trebalo štampati u desetercu. Pišuči o svojim posljednjim putovanjima, često sam spo-minjao, kako u národu još uvijek živi pripovijedanje u stihovima: tako je u desetercu, u opsežnoj knjižici, štampan program pučke klerikalne stranke u Dalmaciji, u desetercu se agitira na izborima u Srbi ji i drugdje, u desetercu širi se kršéanski pokret medu Srbima i propagira sokolstvo u Hercegovini. Zanimljivo je, da su I skatologički prilozi, koje je izdao Micun Pavičevič,10 vecinom sastavljeni u pjesničkoj formi narodnih umotvorina. Kod Srba i Hrvata očuvala su se takoder razna svjedočanstva o tome, da tek posli je švih vrsta poezije dolazi próza, kao što je to bilo na pr. kod starih Grka.11 ” Vidi pogl. IV, str. 55. 7 Primjere vidi u Znžo X, 187—208. * Zeitschrift des Vereins fiir Volkskunde in Berlin 1909. str. 22. Znžo H, 332 ^ Bericht II, 43—44 10 Národně pikanterije iz Jugoslavije, 496 hcktograf. str., Zagreb 193*7. Vidi moje saopčenje, Slavia XV, 313. 11 Erich Bethe, Die griechische NDichtung, Handbucli der Literát urwisscn-schaft, hgb. O. Walzel, str. 3. EPSKE PJESME ALBANACA I TURAKA Vec je bilo više puta govora o tome, da epske pjesme pjevaju takoder Albánci, kóji sebe nazivaju škipetari, a Srbi ih zovu Arnautí ili Arbanasi. Oni su dugo živjeli i još uvijek živé u simbiozi sa Srbima na crnogorsko-albanskoj granici, u Metohiji i na Kosovu. Zato se i ne čudimo, što oni pjevaju iste pjesme kao i Crnogorci i što imaju zajedničke junake. Ovo naročito vrijedi za crnogorsko pleme Kuča, pětina koj eg je albanska 1 .katolička, tako da voj voda tóga plemena Marko Miljanov1 s pravom primjecuje: Sto bi přičti, i što bi brojio, Kad se Srbi ’vako osvetiše, Da i srpske gusle pomenjaju, Arbanaške pjesme čestitaju ... > To se objašnjava i time, što. nailazimo na dvojezične pjevače,.koji jednu istu pjesmu pjevaju albanski i srpski. Takve epske pjesme nazivaju se kánga, konga, a pjevač kongetor, Pjevaju se u desetercu, a rijetko u dvanaestercu uz gusle, koje se albanski zovu lauta, kao i uz tamburu s dvije žice, koja se zbog tóga turski zove (i)č i t e 1 i j a. Epski pjevač zove se po lauti 1 a u t a r, ali se ova riječ u stvari málo upotřebíjava,2 jednako kao što Srbi i Hrvati riječ guslar i guslač mnogo rjede govore, nego što se misii. Albánci pjevaju o dolasku Turaka na Balkan, takoder su očuvali kosovsku tradiciju uglavnom o Milošů Obilicu, ali su se medu njima najviše raširile krajiške pjesme o Muju i Halilu. Bistrom oku B. Kopitara, kóji se bavio izučavanjem švih balkanskih naroda, nije izbjeglo, da izvore albanskih pjesama třeba tražiti u srpskim. Kopitar je 14. ožujka 1834. pisao Fr. Thierschu: »Fauriel Chansons grecques sind von Albanesen gedichtet und ihre Quellen in ser-bischen Liedem«.3 Kao Crnogorci nastavljaju i Albánci hajdučku tradiciju te stvaraju veoma često nove pjesme o krvavím dogada-jima. Tako sam u Vučitrnu čuo pjesmu, kako su Asimji ubili brata, i ona traži osvetnika. Lil joj obečaje, da če to biti, ako se uda za njega, no ona odgovara, cla ga voli samo kao brata i zahtijeva od ubice 10.000 dinara krvnine. U OrahovQU su mi govorili, da je — kako se čini — ta ista žena s imenom Asima osvětila svog brata. Isto tako u Orahovcu na Kosovu pjevali su mi pjesmu o odmet-niku, t. j. hajduku Dan Retimlju iz sela Retimlja. U Starom Ko-lašinu pričali su mi g. 1930. mnogo o tome, kako je zloglasni Arnaut Azem (ili Asan) Bejta, kóji je ubijao najbolje ljude, poginuo g. 1923. ili 1924., prema drugim pak g. 1925. ili 1926., što je primjer, kako su informacije veé poslije několiko godina nepouzdane. Za nimi jíva je albanska pjesma iz Metohije o posljednjem vojnom pohodu slavnog Crnogorca Marka Miljanova, kóji je imao izvršiti odluku Berlinskog kongresa o dodjeli Plava i Gusinja Crnoj Gori, 1 Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, str. 216. 2 Ppnp I, 110. 3 Max Vasmer, Bausteine zuř Geschichte der deutsch-slavischen geistigen Beziehungen I. Berlin 1939, str. 111. Vidi o tome i raspravu P. Skoka, O vážnosti Kopitarove i Miklošičeve slavistike za balkanologiju, III. Medunarodni kongres slavista, Izdanja izvršnog odbora No 4, Govori i predavanja. Beograd^ str. 65—73. što su medutim mjesni muslimani osujetili.4 Zabilježena je takoder srbofllska pjesma o kralju Petru5 6 1 pjesma o smrti Franja Ferdinanda.® Uopče Albánci pjevaju pjesme o balkanskom i svjetskom ratu. Sporno je pitanje, da li pjevaju epske pjesme takoder praví Turci Osmanlije, a ne Srbi i Hrvati — muslimani. Turkolog prof. Dr. Jan Rypka u Pragu rekao mi je, da Turci nemaju epsku narodnu poeziju,7 što ipak ne vrijedi za Turke u Jugoslavíji. U Kuršumliji mi je 120-godišnji Radenko Stevanovic izričito izjavio, da su nekad Turci pjevali arnautski i turski, a Bošnjaci srpski i turski; za vrijeme primirja odlazili su srpski vojnici u Brus (u Srbiji), kamo su ih požívali Turci. Za Bar u Crnogorskom primorju tvrdí R. Medenica, da Turci na svojim sijeliima pjevaju^ albanski, turski i srpski.8 Kao što vidimo, ovdje se rádi o víšejezičnim pje-vačima i slušaocima, tako da na pr. škipetari u okolici Kumanova govore vecinom i turski te pjevaju lirske pjesme takoder turski.8 4 Ppnp IV, 132—133. 5 Ppnp III, 105—108. 6 Ppnp I, 110. 7 M. Můrko, Nouvelles observations sur la poesie épique, Revue des Etudes Slaves XIII, 22. 8 Ppnp V, 4. 6 Ppnp II, 114. RUKOPISNÉ ZBIRKE NARODNIH PJESAMA Narodna poezija bila je dobro poznata stár i jim dubrovačko-dalmatinskim piscima, od kojih mnogi u svojim djelima spominju junake epskih narodnih pjesama, naročito Gundulic u svom Osmanu. Petar Hektorovic s Hvara spominje vec g. 1557. »bugar-štice«, t. j. epske pjesme dugog stihá (obično petnaest do šest-naest slogova), koje su mu pjevala dva ríbara,1 a g. 1568. u svojoj idili Ribanje prvi je objavio několiko pjesama dugog stihá i u desetercu. Ne třeba se čuditi, što su se epske pjesme tako ráno bilježile. Našla se na pr. jedna bugarštica u rukopisu hrvatskog baňa Petra Zrinskog, kóji je pogubljen g. 1671. u Bečkom Novom Mjestu. S kraj a 17. te početka 18. stoljeéa imamo vec cijele zborníke ovakvih pjesama, pisane latinicom, uglavnom iz Dubrovnika i Boke Kotorské. Ovakve zbirke objavio je V. Bogišió.2 Neke od ovih pjesama svakako su suvremene kao »Oslobodenje Beča g. 1683.« (br. 58)3 i donose u natpisima godinu opjevanog ratnog ilí drugog dogadaja na pr. »Kako Peraštani razbiše Turke Hercegovce... 15. svibnja 1664.« (br. 63), »Kako Peraštani kazniše ispanskog voj vodu don Karla, kóji osramoti dvije peraške sirotě djevojke 1573 g.« (br. 59) i druge. Neke pjesme štampane su istovremeno i kao bugarštice í u desetercu, kao »Vojska hristjanska u njoj i Peraštani poslije krvava boj a otimlju Novi od Turaka 30. jun. 1687.« (br. 65—66). Takvi naslovi postáli su uzor i za kasnije pjesme, osobito crnogorske, veoma su upadljivi te izazivaju često sumnju u pogledu svoje vjerodostojnosti. Bogišič nažalost ni je ízdao drugu knjigu, koju je vec bio pripremio, zbog nekog nesporazuma sa Srpskim učením društvom.4 U Bogišicevoj biblioteci, u njegovu rodnom mjestu Cavtatu kod Dubrovnika, nisu se očuvali ni taj rukopis ni materijali, što srno utvrdili Pavle Popovič i ja. Zato nisam mogao ustanoviti, da li je Bogišič poznavao sve rukopise, na pr. iz Perasta. U arhivu tog malog grada očuvao se još neob- 1 Síari pisci hrv. VI, 53—55. Národně pjesme iz starijili, najviše primorskih zapisa. Knj. I, Biograd 1878 (čiř.), Glasnik Srpskog učenog društva, drugo odelenje, knj. 10 (cir.). 3 Viskovatyj, Poglosy 85—106. * Jagič, Spomeni mojega života I, 359. javljeni zbornik pjesama pod naslovom »Nikolo Manzarovich, Pe-rasto, anno Domini 1774«,s kojim se K. Viskovatyj poslužio za svoju raspravu o hajducima u Perastu u drugoj polovici 17. stoljeca. Pavao Butorac, u vrijeme mog putovanja profesor gimnazije, govorio mi je, da u peraštanskim kucama ima više rukopisnih zbirki epskih pjesama i da za Jugoslavensku akademiju u Zagrebu priprema izdanje do danas nepoznatih bugarštica i epskih pjesama u desetercu iz 17. vijeka. Mogao sam na brzu ruku pregledati samo jednu takvu zbirku iz kuée Mazaroviéa, iz koje sam zabilježio pjesmu »Kad porobiše Perast Tunezini« s trinaest galija iz »Bar-barie« 24. lípnja (giuna) 1624; njezini prvi stihovi podsjecaju na poznali úvod Hasanaginice; Sto se bieli na duždevu moru, al su tice ali labudovi. Nisu tice, nisu labudovi, neg su ono Barbareske galije. Takvi rukopisi iz druge polovině 18. stolječa bili su rašireni takoder i u Splitu, a po jednom od njh mogao je Fr. Miklosich izdati najstariji tekst Hasanaginice, koju je Fortis objavio.« Glavni Fortisov savjetnik, splitski liječnik i pisac Julius Baja-monti, sam je imao takve rukopise i ispričao, kakó su nastajali. Tako je živio u Splitu neki zlatar iz Sinja, kóji je znao neobično velik broj narodnih pjesama, koje je recitirao onima, kojí su ih željeli zapisati. Za takvo zapisivanje postojao je naročito sposoban specijalista, mehaničar po zvanju. Svečenik (dum) Andrija Zvonic u Trebinju u Hercegovin! imao je zbirku vlastitih i narodnih pjesama, medu kojima je bilo i protuturskih,7 te je zbog njih g. 1748. odgovarao před sudom dubrovačkog biskupa. Národně pjesme bile su tako raširena i snažna pojava narodnog života, da ih je i neki Nijemac iz Austrije íli Bavarske skupio u prvoj trečini 18. vijeka u veliki, cirilicom pisani zbornik, kóji se sačuvao u sveučilišnoj knjižnici u Erlangenu; izdao ga je prof. G. Gesemann.8 Vec polo-vinom 18. vijeka pojavili su se odlični našij edova tel ji epskih narodnih pjesama F. Grabovac (Cvít razgovora naroda i jezika Iliričkoga aliti,Arvatskoga, Mleci 1747) i Andrija Kačic Miošic, čiji je »Raz-govor ugodni naroda slovinskoga« (1. izdanje g. 1756.) postao najomiljenija knjiga Hrvata i raširila. se takoder medu Srbima. Kačiceve pjesme, medu kojima ima i několiko pravih narodnih, bile su toliko nalik na ove, da su i jedne i druge prepisivali u razné 0 Slavia XV, 393. 11 M. Můrko, Das Originál von Goethes Klaggesang _slr. 25—28. 7 Canzone delle gesta dei Turchi che cantava al sono ďun instrumenty, di rnusica detto gusli, Sveti Vlaši 1907. 8 Erlangenski rukopis starih srpskohrvatških narodnih pesama (čir.), Sr. 4 Karlovci 1925 (Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, ježík i književnost srpskog naroda, I. odeljetnje, knjiga XII). rukopise.6 * 8 * Iz takva rukopisa potječu takoder tri Kačičeve pjesme, od kojih je jedna prava narodna, a koje je Herder objavío uz Hasanaginicu u svojim »Volkslieder II« g. 1779.10 (Stimmen der Vólker je kasniji naslov drugog izdanja, koje je priredio Joh. von Mtiller). Na slavenskom jugu vladalo je dakle veliko zanimanje za národně pjesme vec prije Percyja (1765), Ossiana i Herdera. Herder i romantika, naročito mlada njemačka, dali su samo nove poticaje za skupíjanje i kult narodnih pjesama. Krajem 18. stoljeca zabi-lježili su takoder Srbi pjesme iz Srijema i Hrvatske,11 S ovim novim radom oko skupljanja pjesama nastavilo se i dalje, najviše u Dalmaciji, gdje su zbornike sastavili Ante i Miroslav Alačevió u g. 1820—1860, Stjepan Ivičevič oko g. 1830. i šime Ljubič u g. 1845—1847. Nikola Tommaseo, veliki talijanski pisac í učenjak, skupio je oko g. 1840. u Dalmaciji, uglavnom oko šibe-nika, odakle je bio rodom, do 300 epskih i lirskih pjesama; on je i u svojoj knjižici »Iskrice«12 (naročito u br. IV i XVIII) napisao najromantičniju slavopojku dalmatínskom národu i njegovim národním pjesmama. U Hrvatskoj skupljali su pjesme gramatičar ч Vjekoslav Babukic g. 1845—1846, Důro Deželic g. 1857—1859, Ivan Kukuljevió g. 1840—1865, u Hrvatskom Primorju Antun Mažu-ranié g. 1845., u Bosni franjevački klerici u g. 1850—1880 i t. d. Veliká je šteta, što nisu ondá bile objavljene bar neke od ovih pjesama (cenzura níje dopustila Ljubicevu zbirku), jer bi se veé tada doznalo za brojne i veoma lijepe pjesme iz Dalmacije i s otoka. Rukopisi su se medutim sačuvali i bili darovaní Matici Hrvatskoj u Zagrebu, koja je g. 1877. izdala proglas za skupljanje narodnih pjesama te postigla tákoder velik uspjeh, tako da u svom ízvještaju navodí 122 sakupljača i zbornika.13 Přitom třeba imati na umu, da je stvaran broj sakupljača i zbornika mnogo veéi. Samo »Zbornik raznih sakupljača« pod brojem 119 imenuje 26 sakupljača. »Zbornik narodnih pjesama muhamedovskih (točno: musliman-skih)« pod brojem 118 donosí 243.196 stihova od 11 pjevača, što predstavlja cijelu knjižnicu dosad nepoznatih muslimanskih pjesama. Pregledavajuéi g. 1912. taj ogroman materijal "sredio sam pjesme samo jednog pjevača, Salka Vojnikoviéa (preko osamdeset 6 U takve rukopise spada i mala zbirka iz samostana Zaostrog, u kojem je A. Kačič Miošic umro. Grada za povijest književnosti hrvatske, izd. Jugoslavenska akademija VII, 140—156. 10 M. Curčin, Das serb. Volkslied str. 20—37. 11 Javor 1883 (X), str. 1227, 1339—1401, 1431—1434, 1461—1465. G. A. Nikoli.', Srpske národně pjesme iz Srema, Like i Banije, Novi Sad 1889, gdje je objavljeno 11 epskih pjesama skraja 18. stoljeca (br. 10, 23, 36, 38, 42—48). 12 Prvo izdanje izošlo je g. 1841. li Mlecíma na talijanskom, a na srpsko- hrvatskcm g. 1844. i 1848. u Zagrebu. 13 Národně pjesme Mat. Hrv. I, str. XII—XIX. jednu hiljadu stihova), dakle mnogo vise nego ih ima Ilijada i Odíseja zajedno) u sedám debelih svezaka. Muslimanske pjesme bile su poznáte več Vuku Karadžičů, ali su ih poslije sasvim zane-marivali zbog nepremostivog antagonizma izmedu Srba i »Turaka«, t. j. srpsko-hrvatskih poturica, kóji su tokom stolječa prihvatili islám. S ovím pjesmama upoznao je svíjet najprije Kosta Hermann.14 Na drugi náčin nastala je zbirka muslimanskih na-rodnih pjesama Luke Marjanoviča, profesora crkvenog prava na zagrebačkom sveučilištu. Iz bogatog materijala, kóji je on skupio, Matica Hrvatska objavila je samo 50 pjesama1® u dva opsežna sveska. Dio ostalih pjesama bio je doduáe upotrebljen za inačice u dodatku uz obje knjige. Potpuni tekstovi inačica svakako su potřební istraživačima epskih narodnih pjesama, ali kud i kamo věci značaj imaju za njíh neobjavljene pjesme. To isto vrijedi i za krščanske epske (i lirske) pjesme, od kojih je Matica Hrvatska razmjemo málo objavila. Nedovoljno nas je upo-znala osobito s uskočkim i hajdučkim pjesmama,16 kojih je ipak najviše, iako sam vec od godine 1912.17 stalno tražlo ove krščanske pandane muslimanskim pjesmama (christliche Gegenstucke). Zato zbirke narodnih pjesama Matice Hrvatske imaju i danas tako veliki značaj, kóji ée s vremenom porasti, kad se narodna epika počne temeljitije ízučavati s literamog i naučnog gledišta u zemi ji i inozemstvu. Ova zbirka je najbolje uredena po abecedi saku-pljača, ali bi za literárně i naučné istraživače bila poželjna i njena stručná i potanka katalogizacija. željeli bismo takoder imatl vise saopéenja i takvih karakte-ristika sakupljača, kakve je dao Nikola Andrié o sveéeniku (popu) Baldu Melkovu Glaviéu, kóji je g. 1887. poslao Matici 118 knjižica te u 119. knjižici naveo imena »kazivača« i »kazivačica«, u svému 88 osoba, o koj ima je dao krátké podatke, što su i od koga naučili pjevati.18 Drugi sakupljač bio je Andro Murat, čije pjesme idu medu najbolje; buduéi da ih je zapisivao iz ústa svoje majke Kate, one tvore donekle obiteljsku zbirku.19 Ovdje dodajem, da njegov brat Marko Murat, slikar, ima takoder cijelu zbirku pjesama od svoje majke. Pored tóga piše Andrié još o Anibalu Ivanéiéu, N. Tordincu, ěimi Ljubiéu i dr. O važnom zbomiku Alačeviéevih saznajemo iz Andriéevih članaka, da je Vuk iz tog zbornika20 11 11 Národně pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovirri I, II, Sarajevo 1888 i 1889. 15 Hrvatske národně pjesme, Junačke pjesme (muhamedovske), knj. III—IV. Zagreb 1898, 1899. 16 Hrvatske národně pjesme VIII, Zagreb 1939. 17 Bericht I, 5. 18 Glas Mat. Hrv. III, str. 156—159, 164—167. 19 Glas Mat. Hrv. IV, str. 112—114, 119—121. 50 Glas Mat. Hrv. III, 97—100, 116—121, 127—128, 145—148. preuzeo »Zidanje Skadra«, što je moguče, ali bi se moralo dokazati i filološki. Zanimljiva je i točna Andričeva primjedba, da zbirke B. Glaviča, M. Pavlinoviča i L. Marjanovica (II. svezak) zaslu-žuju, da se posebno objave. U Zagrebu je Jugoslavenska akademija znanosti, koja čuva neke starije zbomike narodnih pjesama, přepustila Maticí Hrvat-skoj brigu o národním pjesmama. U Beogradu je medutim Srpska akademija nauka primila taj zadatak na sebe; ona ima mnogo zbirki i priprema takoder nova izdanja narodnih pjesama.. Njen mateři jal ne poznajem poblíže. Od Jovana Peroviča, činovnika Državnog arhíva u Dubrovniku, saznao sam, da je 86.500 stihova Džafera Kolakovica, siná Mehmeda Kolakovíča, najboljeg musli-manskog pjevača Matice Hrvatske, poslao Srpskoj akademiji nauka i da Državni arhiv u Dubrovniku čuva još 17.000 stihova. Ovaj materijal može biti zanímljiv za uporedenje pjesama očevih i sinovljevih, ali to ne bi bilo od velike kořisti, jer je Džafer Kola-kovic prim jer malog siná velikog oca, kóji je najprije htio zara-divatí kao putujuči pjevač kod Hrvata, pri čemu je imao neznátan uspjeh21 te je g. 1912. tvrdio u Dubrovniku, da je Matica Hrvatska falsificirala sve pjesme njegova oca. Kakvu vrijednost imaju takve izjave pjevačkih konkurenata, iznio sam vec g. 1912., kad sam napravio konkretan pokus s Jakupom Hukicem, kóji je porijeklom bio iz Istog mjesta, odakle i Mehmed Kolakovič.22 Slično i Džafer Kolakovič produžuje svoje pjesme u beskraj, buduci da jedna (Udarac Mustajbega na šibeník) broj i navodno 10.000 stihova, druga 6000—7000, što premašuje uobičajeni opseg i najduljih pjesama (oko 4000 stihova). Andrija Luburic pripremio je za Srpsku akademiju nauka veliku zbírku epskih narodnih pjesama, uglavnom iz Crne Gore i susjednog područja, koja bi po obimu nadmašila štampanu zbírku Vuka Karadžiča. On se bavi takoder poviješču hercegovačkog ustanka u g. 1875—1878,23 te je objavio veliku monografiju o plemenu Drobnjaka,24 koju je posvetio svorné »učitelju i dobrotvoru« Jovanu Cvijiéu; u dodatku donosí crnogorske pjesme o dogadajima 17. vijeka (s datumom kao »oko 1675 god.«) í kasnijih. Andrija Luburic bio je kao sakupljač toliko poznat i na glasu, da ga je prof. Gesemann zamolio, da izabere po moguónosti najboljeg pjevača za fonografiranje u Arhivu berlinske državne biblioteke. Tako je Tanasije Vučič došao u Berlin i Prag u pratnji samog Luburiča. číni se ipak, da Srpska akademija nauka nije toliko « Vidi Bericht I, 4. 23 Tamo 24—25. 23 Nevesinjska puška, Bcograd 1927 (Preštampano iz »Venca« za novembar i decembar 1926, cir.). 24 Drobnjaci, pleme u Hercegovini. Poreklo, prošlost i etnička uloga u našem národu. Beograd 1930 (cir.). cijenila Luburicevu zbirku, koliko sam sakupljač i njegovi prija-telji, te dosad ni je objavljena. Prema izjavi samog Luburiča sadržava njegova rukopisná zbirka u Srpskoj akademiji ukupno 418 pjesama sa 111.000 stihova. To ni je tako mnogo, ali třeba uzeti u obzir, da je Luburic birao pjesme, buduči da ih ne donosí mnogo od jednog pjevača, pa čak ni od tako odličnog, kao što je Tanasije Vucič, koga je predstavio naučnim krugovima kao uzor. Zbirka ni je svenarodna, nego cmo-gorsko-hercegovačka; pjesme potječu uglavnom iz pograničnih cmogorskih i hercegovačkih plemena i krajeva (Drobnjak, Piva, G. Morača, Nikšič, Rudine, Golija, Banjani, Korjenici, Gacko, Trebinje i t. d.), a ima ih několiko i iz Boke Kotorské. Prikazívanje čarki na ovom području cesto je nepjesničkol naginje crnogorskom historizmu, kóji se ispoljava u brojnom datiranju tih dogadaja, na pr. 1445, 1462, 1535 te iz raznih godina 17., i 18. stolječa. Ovakva datiranja, ukoliko nisu uzeta iz nekih starih rukopisa, stavío je sam sakupljač, kóji iznosi i svoja málo pouzdana te neka preuzeta iz národně predaje historijska tumačenja, kao na pr. uz pjesmu br. 44 »Nina od Koštuna i Petroviči oko 1520 god.« Razumije se, da su takvi dodací i interpretacije izazvalí u beo-gradskim naučnim krugovima nepovjerenje i prema samim pjesmama. Cesto se rukopisné zbirke i danas nalaze u posjedu pojedinaca. Tako mi je Ivan Meštrovič rekao, da u njegovu rodnom selu Otavi-cama kod Drniša u sjevernoj Dalmaciji ima mnogo rukopisnih zbornika. Od naročite je vážnosti, da su u Rataj ima kod Foče, glavnom sjedištu čengica, pjesme o Smail-agi, junáku Mažura-niceva epa, i o borbama protiv Cmogoraca, bile ,zapisane-u starijim knjigama (tevarihi) turskim slovima, dakako na srpsko-hrvatskom jeziku. Zbirke pjesama o smrti Smail-age Čengica poslao je Matici Hrvatskoj Safvetbeg Baáagič, dobar poznávalac prošlosti bosansko-hercegovačkih muslimana. Od njega je Asim Behmen saznao, da je Kosta Hórmann ímao največu zbirku pjesama o Smail-agi (oko 40). Dobio ih je od raznih osoba iz Gackog i Nevesinja; medu njima mogla je biti i pjesma, u kojoj je Smail-agin barjaktar Began izrazio svoju bol poslije povratka s bojnog polja, na kome je poginuo njegov gospodar. Za ovu pjesmu čuo sam g. 1913. u Hercegovini.23 U manastifu Dečanlma arhimandrit Leontije Ninkovič čitao nam je prije i poslije ručka iz starijeg rukopisa prekrasnu dužu musli-mansku pjesmu »Mustajbeg Lički i Grga Antonie«, koj a je bila zapisana prema pjevanju »guslača« Iva Mujačica iz Miruša u kptaru Bileče u Hercegovini. Vec se iz ovih několiko prim jer a vidi, koliko još ima nepoznatih bol jih i značajnijih muslimanskih pjesama. I sam čuvam tekstove nekih pjesama Bečira Islamoviča iz Bericht II, 40. t 280 g. 1909., kóji bi se mogli uporedití s tekstovima štampanim u zborniku Matice Hrvatske.28 Ove pjesme htio sam objaviti u dvije verzije u djelu, koje sam isprva pripremao o narodnoj epici u Bosni i Hercegovini, kao prímjer tóga, koliko je lsti pjevač promijenio svoje pjesme nakon 20 godina. I danas postoje sakupljači narodnih pjesama. Tako ima mnogo pjesama »iz celog naroda« Krsta Božovič, učitelj u p. u Velikoj Vrbici kod Kruševca. Neki učitelj kraj Topole u Srbiji sakupio je pjesme novih »gudača«. U Kosovskoj Mitrovici žandarmerijskl tiarednik prepisao je g. 1922. pjesmu Bosanca Jovana Mitkoviča o smrti Franja Ferdinanda, koja se razlikovala od štampane pjesme istog sadržaja. Na Hvaru zabilježio je kanonik Juraj Dulčič baladě i romance iz svog rodnog mjesta Brusja, koje bi trebalo srediti i prípremiti za štampu; neke pjesme nisu potpune. Na Korčuli je učitelj Roko Tomašič zapisao pjesme, od kojih je neke štampao prof. G. Gesemann.27 Veoma zaslužan bio je fra Stjepan Grčié, župnik u Zlopolju u Sinjskoj Krajini (umro g. 1932.), kóji je imao dobru ideju, da skupi i izda pjesme samo jednog pjevača,28 no on je svoje zbirke kvario srednjovjekovnim alegoričnim tumačenjem epskih pjesama. Kad sam ga posjetio, imao je još u rukopisu pjesme 0 Kraljeviču Marku sa značajnim inačicama i »Sinjske národně pjesme«. U čibači kod Dubrovnika Nikola Mišié slušao je svog oca 1 zapisao pjesme o hercegovačkom ustanku. Pjevačica Marija Ma-tičevié držala je kod kuce do svoje údaje »libru od pjesama«. I pjevačica Nina Katič u Dubrovniku imala je knjigu narodnih pjesama, koja se izgubila prilikom posudivanja.»U Budvi je trgovac Zane Vučkovič, brat pokojnog kanonika Marka Vučkovíéa, imao knjižicu lirskih pjesama, koje se pjevaju na svadbi, te mi je izjavio, da su se izgubili rukopisi pjesama starih žena. Luka Medin iz Budve imao je zbirku pisanih pjesama, navodno od staré pjevačice Ott. Često nailazimo na rukopisné pjesme pjevača-pjesnika. Tako je imao prijepise svojih neštampanih pjesama N. Durdevió u selu Runjanima u jadarskom kotáru u Srbiji, Svetislav Jačimovič u Trsteniku držao je u rukopisu svoje pjesme o svjetskom ratu, a neki pjevač iz dragačevskog kotara, učesnik u balkanskom i svjetskom ratu, opjevao je svoje Dragačevce. U Srebrenici u Bosni imao je R. Ilic u rukopisu svoju pjesmu o biči u Dobrudži. U Kolašinu u Crnoj Gori imao je Milován Radojevié epske pjesme različíta sadržaja. U zaostavštini Marka Miljanova, kóji je tako lijepo opisao svoje pleme (Kuči) u narodnoj priči i pjesmi, našle su se takoder 16 * 18 16 Vidi Bericlit I, 12. 27 Archiv sl. Phil. XLII, 8—31. 18 O njegovoj djelatnosti vidi članak fra M. Coviéa, Ppnp III, 246—252. neke pjesme,29 medu kojima »Boj na Fundinu« u dvije varljante, od kojih je jedna Miljanova. Bázni pjevači govorili su mi, da bi bilo potrebno zapisati ovu ili onu pjesmu, na pr. »Boj na Jezeru« g. 1877. ili veoma lijepu pjesmu »Boj na Ceru« iz svjetskog rata u Srbiji. U Vasojevičima ima mnogo nezapisanih i neštampanih pjesama, naročito o bor-bama protiv kolašinskih Turaka. šteta je, što u Novom Pazaru nitko nije skupljao národně pjesme, naročito muslimanske. Jedan od najboljih novijih sakupljača i izdavača narodnih pjesama Novica šaulič, ispravno je primijetio, da u národu još uvijek živi na hiljade narodnih pjesama, koje nisu zabilježene.30 Dobar pozna-valac národně epike Stjepan Banovic tvrdí, da mnoge pjesme iz Sinja i Imotskog nisu zapisane niti štampane.31 Os taje dakle još mnogo zahvalnog posla za mjesnu inteli-genciju, koja najlakše može doznati za pjevače i njihove pjesme, naročito takve, koje dosad nisu štampane; ona takoder može dolaziti pjevačima u doba, kad nisu zaposleni, pogotovu zimi. Nije naravno ni moguče ni poželjno, da se objavljuju sve pjesme, jednako kao što geolozi ne nose u muzeje čitave planinske laňce, a botaničarl ne stavljaju u herbarije cijele livade. Za naučno prou-čavanje národně epike ipak može biti važna svaka pjesma i svaka varijanta. Zato bí bilo potrebno ustanoviti naročite arhive za národně pjesme, kao što sam to vec predlagao za Crnu Goru.32 Pjesme u ovakvim arhivima, kao i u dosadašnjim ^birkama Matice Hrvatske i Srpske akademije nauka, morale bi biti dobro katalo-gizirane, ne samo prema zbornicima, nego i po sadržaju, tako da bi se literárním, a naročito naučnim radnicíma olakšalo izučavanje švih pjesama o raznim dogadajima, junacima i osdbama. često sam savjetovao svojim studentima, da kao predmet svog studija izaberu nekog junaka u historiji i narodnoj pjesmi. Za takve i sličné radové morao bí cjelokupan materijal biti lako pristupačan. Ne može se zahtijevati od bilo koga, da sam putuje, kao što je to uradio Quodvultdeus Matija, kóji je, pripremajuči raspravu o Skenderbegu u jugoslavenskoj epici, na svom putu po Bosni, Dal-maciji-i Srbiji g. 1939. zapisao iz ústa guslara nove pjesme o Skenderbegu.33 U tom pogledu može poslužiti kao uzor arhiv Finskog literarnog društva u Helsinskiju, gdje se prema bilješkama Lónrota može ustanoviti, kako je pjesme, koje je sam zapisao, rasporedio na pojedina pjevanja Kalevale, i kakve su inačice raznih pjesama posli je tóga bile skupí jene. 26 26 Ppnp II, 70—76. 30 Knjiž. sever IV, 320. 31 Znžo XXV, 97. 32 Lovčenski odjek I, 5—8. 33 Csl.-jsl. revue IX, 198—199. EPSKE PJESME U ŠTAMPANIM ZBIRKAMA Na mnogim sam mjestima spominjao, naročito' u poglavlju o pjevačima, da pjevači i pjevačice primaju svoje pjesme usmenom predajom, ali sve više i iz knjiga, od kojih se neke, pogotovu u Cmoj Gorl, često návode (Srpsko ogledalo, Junački spomenik, Ko-sovska osvěta). Najnovije pjesme raširile su se uopce najviše putem štampe. Karakteristično je za sadašnje prilike, što sam čuo o cmo-gorskom plemenu Kuči, da ono ne pozná je pjesme, koje nisu bile več negdje štampane. Drugdje, kao na pr. u Dukadinu u Sandžaku, pjevaju pjesme, za koje ne znaju, da su več objavljene. Uopče uzevši, štampana pjesma uživa velik ugled; na pr. pjevač Milutin Radovié pod Javorom, sa srpske straně, izjavío mi je, da nemá pjesme bez knjige, jer što se čita, zřelo je i »pouzdano«. Pjevači se ponose takoder tim, da poznaju i kupuju mnogo pjesmarica ili čak sve, do kojih mogu doéi. Za Crnu Goru tvrdi Rus Rovinskij1 da je čitanje »narodnih pjesmarica« národu mílije nego Sveto pismo i pobožné knjige. Uobičajeni izraz za štampane pjesmarice je pjesmarica, pesmarica i pismarica, več prema narječju. U G. Grblju (Boka) govorili su mi prema starom jugozapadnom naglasku pjesmarica. često se navodi s pridjevom: »narodna pjesmarica«. U Tmovu kod Sarajeva čuo sam za »Kosovsku osvětu« I prvotní oblík pjesnarica, što Rječnik Jugoslavenske akademije donosí samo jedamput,2 naravno u najnovije vrijeme govori se i pjesmarica. U Smokvici na Korčuli, u Dubrovniku, u G. Poljicima , í drugdje u Dalmacíji pjesmarica se zove i p i s m a r. Glavni su izvor za »pjesmarice« naravno »Srpske národně pjesme« Vuka S. Karadžiéa u svim izdanjima, osobito druga knjiga s pjesmama starijeg vremena, no takoder i treéa i četvrta s dodacíma u šestoj do devete knjige državnog izdanja u redakciji Ljubomira Stojanovíéa.3 Velike knjige Vuka 1 Cemogorija II, 1, 416. 3 RjA IX, 921, 920. 3 Državno izdanje, Biograd 1891—1902 (čiř.). Novo izdanje, takoder u devct svezaka, izišlo je u Državnoj štampariji u Beogradu u g. 1929.—1936; nije vjerni otisak prvog izdanja, buduči da je mnogo tóga izostavljeno, naročito inačice pod tekstom. Ppnp IV, 153. I Karadžica u originálním izdanjima u Leipzigu (I.—III. 1823— 1824, IV. u Beču 1833) i u Beču (I.—IV. 1841—1862) bile su dakako málo dostupné samim pjevačima, iako sam naišao na takve, kóji su Imali uglavnom drugu knjigu; oni su ih ipak mogli čitati u knjižnicama, prije svega školskim, a u starije vrijeme čítali su odatle svecenici, učitel ji kao i drugi školováni ljudi. Iz Vukovih djela medutim vec ráno su se počeli preštampavati izbori pjesama u pučkim izdanjima. Tako je objavio več g. 1836. u Budimu knjižar ' Konstantin Kaulicie »Pěsme Krajeviča Marka, sovokuplěne iz različiti junački pesnarica« (8°, 125 str.) te g. 1848. prošireno izdanje u Novom Sadu (8°, 200 str.).4 * 6 Vec ovaj izdavač je istakao, da je uzeo pjesme takoder iz drugih vřela, što su poslije njega u mnogo vecoj mjeri činili i drugi izdavači, kóji su imali pri ruci razna izdanja sljedbenika Vuka Karadžica u skupljanju narodníh pjesama. Srba i Hrvata. I u velikoj pjesmarici »Národně pjesme« u Zagrebu g. 1848. u izdanju Lavoslava župana0 bilo je štampano na krajů više epskih pjesama iz Vuka Karadžica. U posljednjoj trečini 19. stolječa izlazile su razné jeftine knjižíce pjesama o Kraljevicu Marku, o carevima i kraljevima,« o caru Lazaru,7 o Kosovu, naročito o Milošů Obiliču, o raznim drugim junacima, najviše o uskočko-hajdučkim, o Srpskom ustanku i t. d. u Novom Sadu u srpskoj knjižari »Вгаса M. Popoviča« i u Pančevu u »Biblioteci brace Jo-vanoviča«. Medu spomenutim srpskim junacima nalazi se i albanski Dorde Kastriotic Skenderbeg8; mnoge pjesme o njemu potječu bez sumnje iz Kačica. Pjevači to naravno ne znaju, i tvrdé, da su svoje pjesme slušali od drugih pjevača. I u Zemunu bile su preštampane9 g. 1857. večinom vec poznáte pjesme. Víšim kulturním zahtjevima odgovaraju zbirke o Kosovu,10 o Kraljeviču Marku11 i o uskocima,12 koje je redigirao literární historičar Tih. Ostojic u »Knjigama za národ« Matice Srpske u Novom Sadu. Kad 4 Josip Milakovié, Bibliografíja hrvatske i srpske národně pjesme (U Sarajevu 1919), str. 142—144. Ovo nedovršeno Milakoviéevo djelo (zbirke bez bližih podataka návedene su na str. 297—304) preopširno je, ali ima tu přednost, da pre-štampava predgovore i drugi teško pristupačni materijal. Ne postoji potpuna bibliograf!" ja ni kritička oejena izdanja srpskohrvatskih narodnih pjesama. 3 Ovu pjesmaricu su mi srpski intelektuále! u Kotoru izričito spomenuli. 6 Carevi i kraljevi u srpskim národním pesmama. U Novome Sadu 1883. 48 s. 7 Car Lazar u národním pesmama. Pančevo 1880. 60 s. " Dorde Kastriotic-Skenderberg. Knj. I.—II. U Novome Sadu 1882. 54 i 41 s. " Národně junačke pjesme. U Zemunu, Knjigopečatnja I. K. Soprona 1857 (čir.). Vidi Milakovié, Bibliografíja 190—193. 10 Kosovo. Národně pesme o bojů na Kosovu 1389. godine.. Za národ i školu priredio Tih. Ostojic. U Novom Sadu 1901. 8°. 104 — (2). s. Knjige za národ sv. 96-(čir.). 11 Kraljevič Marko u národním pesmama. Za národ i školu spremio Tihomir Ostojič I,—III. deo. U Novom Sadu 1903—1904. 8". 191 — (1) s., 156 — (4) s„ 67 — (1) s. Knjige za národ sv. 106—107, 108—109, 110 (čiř.). 12 Uskoci u junačkim národním pesmama. Za národ spremio Tihomir Ostojič. V' Novom Sadu 1911. 8°. 171 — (2) s. Knjige za národ sv. 141—142. (čir.). se kulturno središte premjestilo iz Vojvodine u Beograd, preuzeli su izdanja takvih jeftinih knjižica narodnih pjesama beogradska nakladna poduzeca Dimitrijevié, Stefanovió i Napredak. Medu njima postala je najpoznatija knjižara Tome Jovanoviéa i Vujiéa, »Zeleni venac«. Ona je izdala na pr. knjižice Serdar Jankovió Stojan (za tri dinara, isto izdanje sa slikom u bojama za četiri dinara), Sibinjanin Janko, Srpsko hajdukovanje, Starina Novák, Ustanak na dahije, Car Dušan, Car Lazar, Hajduk Veljko sa 16 slika,13 pa vec i »četovanje i megdani Herceg-bosanskih junaka« iz osmé knjige zbirke Vuka Karadžióa. To su sajamska izdanja, nami-jenjena širokim slojevima, što se vidi 1 po tome, da su junacima starih narodnih pjesama dodali i pjesmu »Hajduk Čaruga, največi slavonski razbojnik«; on je zbog brojnih zločina zajedno sa svojim saučesnicima svršio na vješalima u Osijeku g. 1925. Knjižica o njemu mnogo se prodaje na sajmovima u Srbiji. U Crnoj Gori prvi je skupíjao národně pjesme svestrani fantasta-pisac Sima Milutinovič Sarajlija, kóji je proputovao sve južnoslavenske zemlje te Njemačku, gdje se je družio s J. Grimmom, W. Gerhardom i Goetheom. Od g. 1828. bio je u službi cmogorskog vladike Petra I. i odgajao njegova nasljednika Radu, kasnijeg vladiku Petra Petroviča Njegoša, velikog pjesnika. G. 1833. objavio je u Budimu »Pěvannija cernogorska i herce govačk a, sabrana čubrom čojkovičem’ Cernogorcem’ (!)« (čir.), a u Leipzigu g. 1837. prošireno izdanje pod istim naslovom. Na svojim putovanjima čudio sam se, što mi nikad nisu spomenuli # ovu zbirku crnogorskih i hercegovačkih narodnih pjesama, To sam objašnjavao time, da knjiga, bez obzírá na nedostatke, u vrijeme, kad je bila objavljena, nije našla mnogo čitalaca u Crnoj Gori, jer ih uopce nije bilo. Zapravo bar devet takvih pjesama14 postálo je poznato preko veoma omiljenog zbomika crnogorskih epskih pjesama »Ogledalo Srbsko« njegova daka Petra Petroviéa Njegoša, čijih je prvih pet epskih pjesama objavio Sima Milutinovič u svojoj zbirci Pjevanija, gdje ih je označio zvjezdicom. 13 Da bili karaklerizirao ova izdanja, navodím puni naslov: Hajduk Veljko, veliki srpski junák. Najpotpunija supska narodna pevanija u 13 pesama, ukrašena sa 16 slika najznamenitijih junaka i dogadaja u pevaniji ovoj. 1925. Izdanje knjižare Tome Jovanoviéa i Vujiéa, Beograd »Zeleni venac«, 8". 141 s. — 16 sl. Cena 12 din. (éir.). Papir je loš kao i reprodukcija slika. Slično je izdanje iz g. 1928: Junaštva Crnogoraca i Hcrcegovaca, bojevi sa Turcima po Crnoj Gori i Hercegovini za slobodu slrotinje rajo 1836., 1876, 1877. i 1878. godine. Beograd, Torna Jovanovié i Vujic — »Zeleni venac« 1928. 8". HO — 1 s. (XXVIII) sl. (éir.) Veoma loše sličice prikazuju crnogorske vladaře i junake, iz Srbije samo Kara Dorda Petrovičp, jednog guslara s početka 19. vijeka i prizore iz pojedinih bitaka. Tri slike su preuzetc iz staří jih izdanja Mažuraniéevog epa »Smrt Smail-age Cengiéa«. 14 Milakovié, Bibliografija, 146—147. Petar Petrovic Njegoš bio je dakle od početka odgajan u ljubavi prema národním epskim pjesmama i sastavljao je pjesme u na-rodnom duhu, nakon što se oslobodio pseudoklasičnih eleme-nata svog učitelja. Skupljao je takoder epske národně pjesme i (sudeéi po predgovoru) izdao g. 1845. »Ogledalo Srbsko«, štampano anonimno u kneževskoj srpskoj štampariji u Beogradu,15 iako se na drugom listu nalazi pjesma »Sěni Aleksandra Puškina«, ispod koje se potpisao »Vladíka Cmogorskij«. U predgovoru se ističe, da nije potrebno hvaliti pjesme před svijetom, čiji učenjaci su ih kovali u zvi jezde i uporedivali š Homerom i Ossianom. O cmogorskim pjesmama može se kazati, da sadržavaju povljest tog naroda, kóji nije žalio nikakvih žrtava, da bi očuvao svoju slobodu. Točno je, da poezija na nekim mjestima ponekad preuveličava djela Cmo-goraca, no na mnogim i važnijim pridržava se »strogo tačnosti«. Objavljuje se samo desetina pjesama, koje živé u národu, ali su počevšl od g. 1702. opisane glavne borbe. I Petar Petrovié Njegoš gleda na pjesme kao na neku crnogorsku kroniku i navodí před svakom pjesmom približnu ili točnu godinu opjevanog dogadaja, te obeéava, da ée biti iznesena na božje svijetlo i ona junaštva, koja dosad još nisu bila. spomenuta. Izdavač se ne imenuje, jer pjesme nije skupio pojedinac, nego se ovako postupalo: kad bi neki pjevač na Cetinju olpjevao dobru pjesmu, tražill bi odmah pisara, da je zapíše. Vidjeli smo, da je vladika-pjesnik štampao u svojoj zbirci i pjesme, koje je veé bio objavio njegov učitelj Mílutinovič, dok o pjesmama o Karadordevu Srpskom ustanku sám spominje, da ih je preuzeo iz štampane »veé pěsmarice«, t. j. iz četvrte knjige Vuka Karadžiča (to su pjesme br. 38—46). Osim tóga tvrdio je več Vuk Karadžič, da neke pjesme potječu od samog izdavača,16 što nije još točno ustanovljeno, ali je sasvím vjerojatno. Literarna obrazo-vanost izdavačeva očituje se u naslovu 30. pjesme »Klorinda Srbska«. Od pjesama samog Sime Milutinovica značajna je četvrta »Miloradovič, poslanik Petra Velikog«, u kojoj je opjevano iza-slanstvo Petra Velikog g. 1711. Crnogorcima, da bi ga podupirali u borbama protiv Turaka. Uopce uzevši, pjesme »Ogledala Srbskog« vjemo opisuju pastirsko-vojnički život Cmogoraca u duhu uskočko-hajdučkih pjesama, koje su njima toliko mile; mnoge počinju tako, da je »četa mala« ustala u borbu protiv nekog turskog nasilnika. U tri takve pjesme (br. 16, 17, 21) opijeva se »Nikac od Rovina (h),17 kóji je na taj náčin postao veoma poznat pučki cmogorski junák. Takve lokálně pjesme mogu steči i věci -----------— 1 :" ; #! 15 Na nalič ju naslovnog lišta dolje stoji: Pečatana u knjaž. srbskoj kn’igo-pcčatfťi u Bgogradu. 8”. (1) — 510 — (15) s. — (1) sl. (čiř.). 16 Jovan Skerlič, Istorija nove srpske književnosti, str. 180. 17 Zvao se Nikac Tomanovič, roden oko g. 1690., četovao mnogo po Crnoj Gori, pravi je junák "i stvarni predstavnik svog vremena. Danilo Tunguz-Perovic, Zapisi V, 363—371. historijski značaj, na pr. pjesme protiv skadarskog vezira Mahmut-paše (br. 29—31), kóji je prilikom propasti mletačke republike htio podčíniti ne samo Crnu Goru, nego i njezino pri-morje, te Boku Kotorsku, pa sve do Dubrovnika. Kao primjer opisa ovakvih bojeva navodím kraj »Pogibije vezira Mahmuta paše« (na str. 228, zadržavajuči ortografiju originala): Milyj Bože! na svému ti hvala! Kamo sila Mahmuta Vezira? Jutros běšě silan i bijesan Na dogata konja golemoga, S golom sabl’om u rucy junačkoj, Oštru sablju běse povadio, Da siječe Crnogorske glave, Nagonjaše svoje na junaštvo, Da porobi málo i veliko, I opali ogněm svekoliko; A sad vidoh (!) Crnogorsko mornče, Koje nosi glavu Mahmutovu,18 Drugo kapu, a treče dolamu, A četvrto sablju okovánu, Peto, velju, pušku Sermaliju, Sesto lale puške pozlacené, . Sedmo jase konja Mahmutova, A ostali vitezi junacy, Svaki nosi běleg od Turčina, Krvavijeh rukah do lakatah, Neki jednu, nekij dvije glave, Netko i tri, netko i četyri, Neki nose zeleno barjake, Mlogi puške, sablě i gadare, Viši dio srebrom okované, Neki nose čalme i dolame, Neki vodě koně sedlanike«. To je bio zaista věci ratni pothvat, što se vidi po tome, da je s Mahmut-pašom izginuo cvijet Turaka »iz Prizrena i Vučitma, s Kosova i od Prijepolja, Mitrovice, Dakovice, Peci, Chassa i Gu-sinja; od Bihora i Kolašina, Bjelopolja i Boskopolja; od Tirane i Albasana; od Kavaje, Lješa i Mokřina; od Valone i Dibre, od Voděna, Tepelena i Ulcinja; od Skadra na Bojani. Spuža i Pod-gorice«, t. j. iz Staře Srbije, Sandžaka, Albanije, Makedoni je i Crne Gore. »Ogledalo Srbsko« postálo je u Cmoj Gori takva rijetkost, da se za njega plaéao »napoleon« pa i »napoleon i po«, i da ga je ruski diplomatski predstavnik u Crnoj Gori P. Rovinskij, kojí ga je trebao za svoje djelo »čemogorija«, morao prepisati.19 Zaista je čudno, da je drugo izdanje izašlo na Cetinju u državnoj štampariji tek g. 1895. pod naslovom »Ogledalo Srpsko« (8° — 407 s.). 18 Sačuvana u muzeju na Cetinju, vidi sl. 76-9. 16 Milakovič, Bibliografija 149. Dramska forma Njegoševa »Gorskog vljenca« ne smetá, da neki pjevači pjevaju uz gusle i pojedine neepske odlomke tog remek-djela srpske literatuře. Čak su mi za fonografiranje pjevali četiri cmogorska i jedan srpski pjevač neke njegove dijelove. čuo sam početak »Gorskog vijenca« (fonogram 1931-51), pjesmu o Cévu, koju je i u samom »Gorskom vijencu« (stihovi 1733—1751, fonogram 1930-133) pjevao pjevač uz gusle, i San Vuka Mandu-šiéa (stihovi 1255—1307, fonogram 1930-43), kóji mašta o lijepoj mladoj ženi, koju ne može oteti več zbog tóga, jer su kumovi. Málo epskog ima u pismima Selim-paše i »vladike« Danila (stihovi 1077—1121 i 1131—1172, fonogram 1930-134): novi vezir poživa diplomatskim riječima, koje su posve orijentalne boje, vladiku i glavne serdare, da prime darove kao izraz svoje privrženosti sultánu. Danilo to odbija na dosta polemičan i slikovit náčin, aludirajuéi na to, da je Turska u opadanju. Nekí učitelj iz Grahova pjevao je i tužbalicu »sestře Batriéeve« (stih 1913—1963, fonogram 1930-67). Na svoj náčin i slično pjeva, navodno odlično, učitelj Joksimovié u Beranima cio »Gorski vijenac«, kóji su znali napamet i drugi ljudi,20 na pr. majka prof. St. Stevoviéa u čačku. Nisám imao prilike da čujem neku od veéih epskih pjesama Petra Petroviéa Njegoša, koje je objavio u zbirci »Lijek jarosti turske«, a sigurno se ništa ne pjeva iz njegove »Slobodijade«, spje-vane u osmercu prije g. 1835., koja je izdana poslije njegove smrti. Ona je takoder dokaž, da' ne uspijevaju pokušaji Srba i Hrvata, da stvoře veči ep u duhu narodnih pjesama. »Slobodijada« nije zgodna za pjevače več zbog svojih pseudoklasičnih elemenata: u početku pjesnik poživa upomoé »visoku nebesa kčerku«, spominje »Feba«, »Ereba« i t. d. Uporedo s »Ogledalom srpskim« spominje se svuda u Crnoj Gori Junački spomenik velikog vojvode Mirka. Mirko Pe-trovič Njegoš (1820—1867), stariji brat kneza Danila i otac kneza kralja Nikole, jedan je od najhrabrijih junaka, kóji se istaknuo u borbi protiv Omer-paše (1853), slavno pobíjedio u biči kod Grahova (1858) i sjajno se držao protiv Turaka g. 1862.-1 Turska vlada optuživala ga je, da je voda ratoborne stranke na Cetinju i da buni susjedna srpska plemena. Zato je zahtijevala prilikom skla-panja mira g. 1862., da ga protjeraju iz Crne Gore, od čega je kasnije odustala po nagovoru velikih sila. Nepismeni22 sinovac pjesriika »Gorskog vijenca« imao je pjesnički dar Petroviéa, kóji je naslijedio i sin knez-kralj Nikola. Buduéi da je Crna Gora siro-mašna, te ne može svojim sinovima podizati spomenike od kamena, ■ 20 »Gorski vijenac« raširio se razmjerno brzo iriedu širokim slojevima lir val-skog naroda, buduéi da ga je Matica “Dalmatinska izdala g. 1868. latinicom i za jeftinu cijenu (P. Karlič, Matica Dalmatinska, str. 86). 21 Nar. епс. III, 448. 22 Ppnp V, 7. kóji ipak os tajů neživá stvar, veliki voj voda je htio svojim dragim junacima podiči spomenik od čisté ljubavi, kóji če trajati, dok národ bude živio. Njegov običan govor bio je prava narodna poezija i tako je mogao kazivati u pero, slobodno pričajuéi (kao něho teči ispričao) i pušeci svoju lulu (sinsiju), arhimandritu Ničiforu Dučiču na Cetinju 28 epskih pjesama u část junaka, kóji su se proslavili u bojevima protiv Turaka od g. 1852—1862. Kao uzor-junak sam sebe nije spominjao (Ja sam za sebe ne mogu pjevati pjesme). M. S. Lalevic-:1 označuje kao veliku přednost, što je »Ju-nački spomenik« izišaó, a da nije bio podvrgnut nikakvoj cenzuri. Zato je u počasí velikog voj vodě Mirka dodao jednu pjesmu (br. 28) sam N. Dučič, plodan pisac i historičar diletant, kóji je napisao i dul ji predgovor i pogovor te izdao »Junački spomenik« na Cetinju g. 1864.24 Knjiga je imala takav uspjeh, da je moralo biti štampano novo izdanje, jer prvo nije bilo dovoljno ní za sve pret-platnike, medu kojima su bili pored istaknutih jugoslavenskih ličnosti i František Palacký i Karel Jaromír Erben iz Praga. Kao »Ogledalo srpsko« tako je i »Junački spomenik« bio ponovo izdan g. 1895. na Cetinju u kneževoj štampariji. Ovo treče izdanje, pri-redeno na osnovu drugog, donosí još predgovor i pogovor Ničifora Dučiča, dok ih več u slijedečim národním izdanjima nemá.25 Kod ocjene »Junačkog spomenika« odlučna je njegova veliká populárnost u národu te kod cmogorskih pjevača i onih iz susjednih krajeva, koje ne zanimaju druge sličné zbirke narodňih pjesama. Nikad na pr. nisu spomenuli »Crnogorske junačke pjesme« (Skupio i izdao Dordije M. Dragovič-Durač-kovič, pješanički kapetan, Cetinje, 1910). Epske pjesme velikog voj vodě Mirka ispjevane su zaista u duhu narodnih pjesama, pje-sničkim jezikom, s originálním elementima.20 One vjerno prikazuju 23 Ppnp II, 246. 21 Junački spomenik, pjesme o najnovijim tursko-crnogorskim bojevima, spje-vane od veikoga vojvode Mirka Petroviča. Izdao Arhimandrit cetinjski Ničifor Dučič. Na Cetinju u knjažeskoj štampariji 1864. 221 — (1) s. (čir.). Ovaj originální naslov s tumačenjima Dučiča navodím prema Bibliografiji Josipa Milakoviča (str. _ 228—233), buduči da ni jedna praška bibliotéka ne posjeduje prvá četiri izdan ja; Slovanská knihovna ima tek peto narodno izdanje bez Dučičevih dodataka. . 20 Cetvrto izdanje bez oznake godine (prema predgovoru g. 1900.) izašlo je pod istim naslovom uz ' napomenu: Izdanje i štampa Srpske knjižare i štamparijc Braée M. Popoviča u Novom Sadu (8°, VIII—142 s.) (čir.). Na str. IV—VIII nalazi se predgovor, kóji je potpisao »Starac Branko Brančié« (prof. Aleksandar Sandič). U praškoj Slovanskoj knihovní ima »Izdanje knjižarnice Tome Jovanoviča i Vu-jiča, Beograd, »Zeleni venac« «, takoder bez oznake godine, u kojoj je izašlo. 20 Kao primjer navodím početak pjesme »Udarac na Turkc u Dugi* (1861 godine), str. 42—43: . Polečelo trides’t kukavicah Tamo gorje iz Hercegovině Iz bije'a grada nikšiékoga; Lete tice zemljom i svijetom, 19 19 Můrko 289 cmogorski život u ondašnje vrijeme27 í nadvisuju druge crnogorske pjesme svojom sažetošcu i kratkoóom kao i srpskim rodoljubljem. Svakako nisu lošije *nego veóina crnogorskih pjesama u četvrtoj, osmoj i devetoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžiča. Zato je sasvim neopravdano, što se Junački spomenik ne spominje ni u »Istoriji novije srpske književnosti« Jovana Skerlica, ni u »Pregledu srpske književnosti« Pavla Popovica, u kome je mnogo mjesta posvečeno narodnoj epici. Potpuno je shvatljivo, da beo-gradski literami historici i kritici nisu raspoloženi prema raznim »národním pjesnicima«, ali medu ovima ima i takvih, kóji znače mnogo vise nego neki stlhotvorci u umjetničkom pjesništvu. Od djela kneza-kralja Nikole znaju pjevači neka mjesta iz drame »Balkanska carica«, te kola, koja je spjevao za pojedina plemena. 17 S Dok dodoše u Stambolu gradu Před divanom cara čestitoga, Kako pále talío zakukale. To začuo Abdule-sultane, Začudi se pa na noge skočí, Pak pogleda kuli na pendžeru, Da on vidi, de su kukavice: To ne bilo trides’t kukavicah, No tridesět od Nikšičah agah, Trides’t agah bije ijeh bradah; Oni viču svi jednijem glasom: »Aman, jedan zemi ji gospodare! AI* pomagáj, al* sve posijeci! / Od kaurah ljutijeh zmajevah, Vece od n jih živl jet’ ne možemo! Evo ima šest godinah danah, Od kad tvoju pos’jekoše vojsku Na Grahovcu po ju malenome I od tader Nikšié zatvoriše: Uzeše nam zelene planině, De širtisme přebíjelo ovce; Uzeše nam polja i livadc. Sto držaše careve gradove! Obsijeli su grada Nikšiékoga, Ne smi jemo iz grada izači, Prcko Duge polju gatačkome, Da ceramo ránu na samaru; No izlj’eču iz krvavili gorah, Te nam ruse osiječu glave! pravom se završavaju neke pjesme slijcdečim ili sličním stihovima: To je bilo, istina je bilo ili (str. 20, 104) To je bilo, istina je bilo Tu sam bio, očima gledao (str 112). S područja Bosně i Hercegovině pjevači poznaju jedino zbirke bosansko-hercegovačkih franjevaca, kóji su, odgojeni u duhu hrvatskog ilirizma u Zagrebu, počeli skupí jati vec početkom četrdesetih godina prošloga vijeka pjesme medu katolicima, a i muslimanima u zapadnim krajevima. Glavni sakupljači bili su Ivan Franjo Jukič iz Banja Luke, Grga Martié iz Rastovače u Hercegovini, iz takozvane »Bekije«, gdje još danas cvjeta epska pjesma, zatim Filip Kunič iz Kupresa i Marijan šunjič iz sela Bučící kod Travnika, veliki poznavalac jezika i kasniji biskup Nakon dugíh priprema izašao je samo jedan dio sakupljenih pje-sama pod naslovom »Národně piesme bosanske i her-cegovačke«.28 Najviše zasluga za ovu zbirku ima spomenuti Jukič, i zato je i národ točno zove »Jukička«. Úvod je napisao Grga Martic, još uvijek u duhu baroknog slavenstva, dao podatke o pjesmama, promijenivši ikavsko narječje u ijekavsko po načelima Vuka Karadžiča; dodao je životopis I. F. Jukiča i dulju pjesmu, koju je ispjevao u njegovu část (str. 17—31), kao i svoj poetički úvod pjesmama (str. 32—43), koje dobro karakterizira u pre-glednom opisu glavnih junaka. Věci dio pjesama potječe iz ciklusa uskočko-hajdučkog; izmedu pedeset pjesama, njih 17 přikazuju ženidbe tih junaka, dok 7 opijevaju hajduka Mijata Tomiča. Samo několiko pjesama iz starijeg doba je, medu njima i »Izgibio Jugo-viéah«, bolja nego »Smrt majke Jugoviéa« Vuka Karadžiéa.29 Uopée sve pjesme ove zbirke idu medu najbolje. Zbog tóga je ona toliko popularna kod pjevača, a u Dalmaciji sam čuo, da je svuda na-zívaju »bosanska pjesmarica (pismarica)«. G. 1892. izašlo je u Mostaru drugo izdanje »Jukičke«,30 u kome je Grga Martic svorné predgovoru, kóji karakterizira osjecaje bosanskih Hrvata u doba ilirizma, dodao primjedbu, da se ízgubilo mnogo epskih i lirskih pjesama, koje su bile skupljene u godinama 1840—1852. Na sreéu pronašao se dio ovih pjesama, koje je sabrao šunjič, a izdao Zboř franjevačkih bosanskih bogoslova »Jukič« pod naslovom »N a -rodné junačke pjesme iz Bosně i Hercegovině« u Sarajevu prviput g. 1915.31 a drugiput g. 1925.32 I »šunjicka« postála je veoma popularna, i třeba žaliti, da nije bila izdata veó s Jukiékom, za kojom ne zaostaje. Ona je čak bolja, buduci da je u njoj zadržano ikavsko narječje i izneseni podací o glavnim krščanskim pjevačima, od kojih je jedan mnogo pjevao begovima, 28 Skupio Ivan Franjo Jukič Banjolučanin i Ljubomir Hercegovac (:Fr. Grga Martic), izdao o. Filip Kunič Kuprješanin. Svezak pervi: piusme junačke. U Osieku 1858. Tiskom c. k. poví. tiskárně Drag. Lehmanna i drugara. 8", 621 — (3) s. 211 Tako misii i T. Maretič, Naša nar. epika štr. 7. 30 Treče izdanje počelo je izlaziti u svescíma, ali je izašao samo prvi svezak. Imalo je naslov Bos.-herc. národně pjesme ч iliti »Jukičke«. Sabrali Jukič-Martič. Treče izdanje priredili Skarica i Markušié. Milakovič, Bibliografija 299. 31 Stampao Daniel A. Kajon, vel. 8", 253 s. 33 Stampala Hrvatska tiskara, 8°, 242 — Ш s- — U) sl- ali i o muslimanskim, jer zbirka sadrži takoder i broj ne musli-manske ličko-krajiške i undurske pjesme. Martic se zanimao za národně pjesme cijelog svog života, te je kao starac imao u Kreševu svoga omiljenog i zaista znamenitog pjevača, Perkana Karaivana Pavica, koga je doveo i biskupu Strossmayeru u Dakovu, gdje je Milko Cepelič izdao njegove pjesme.113 Pjevač je bio u svojoj na-rodnoj nošnji, koj a je stvarno líčila na tursku. Zaprepaščen javio je crkvenjak Strossmayeru: »Da vidíte, preuzvíšeni, kako se Turčin fra Grge moli Bogu u crkvi«. Od švih pjesmarica 19. i 20. stoljeca najraširenija je ona, koj a je izašla u D a 1 m a c i j i. Matica Dalmatinska, koju su osnovali g. 1862. Srbi i Hrvati u Zadru,34 zaključila je g. 1863., da objavi zbirku najboljih epskih pjesama, poglavito iz Vuka Karadžica, uz lirske i umjetničke patriotske pjesme. Tako su izdate »Národně pjesme« u izdanju Matice Dalmatinske g. 1865. u Zadru. Zbirka sadrži uglavnom epske pjesme, a od njezinih 90 pjesama 10 ih je štampano cirilicom za »uzdržanje ljubavi i sloge«. Potrebi za novim izdanjem, koj a se vec dugo osjecala, udovoljila je Matica tek g. 1879., kad je objavila veoma proširenu (vel. 8a, 350 s.) zbirku pod novim naslovom »N a r o d n a pjesmarica«. Njen redaktor bio je Mihovil Pavlinovič, odličan pisac, kulturní radnik i političar, kóji se sam mnogo bavio sakupljanjem narodnih pjesama po Dal-maciji, Bosni i Hercegovin! i kóji je dao glavni poticaj za veliku zbirku Matice Hrvatske.35 Naročiti pododbor Matice zahtiievao je, da se krug pjesama proširi junačkim pjesmama iz Kačiceva »Vienca«,3® iz »bosanskih pjesama« (t. j. Jukičevih), iz Srpskóg ogledala i iz Bosanskih pjesama Petranovica,37kao i boljim»ženskim pjesmama« i novijim umjetničkim, od kojih je bio štampan cio ep Ivana Mažuranica »Smrt Smail-age čengiča«. Mihovil Pavlinovič ispunio je uglaynom ovaj program, ali třeba dodati, da je uzeoiviše piesama iz Kačiceva Razgovora. Pavlinovič se pridržavao rasporeda Vuka Karadžica; prvi dio sadrži lirske pjesme, medu kojima i Hasanaginicu, Diobu Jakšiča, Jakšici kušaju ljube, drugi dio donosí »staré junačke«, treci »hajdučke i uskočke«, četvrti »ustaške«, t. j. 3:1 Hrvatske národně pjesme ... Dakovo 1903. 34 P. Karlic, Matica Dalmatinska. U Zadru 1913, str. 71—72, 81—82, 115. 35 U djelu Marina Pavlinoviča »Mihovil Pavlinovič i narodni preporod u Dal-maciji od godine 1848—1887 u svijetlu nepoznatih izvora« (Zagreb 1936) nisu dovoljnó istaknute Pavlinovičeve zasluge za narodnu pjesrnu. se т j vienac uzdarja narodnoga O. Andriji Kačič-Miošidu na stolietni dan preminutja. U Zadru 1861. 37 T. j. Bogoljub Petranovic, Srpske národně pjesme iz Bosně i Hercegovině, epske pjesme starijeg vremena. U Biogradu 1867 (II. knjiga, iako nije ovako označena; I., koja je sadržavala ženske pjesme, izašla je u Sarajevu 1867.) i (III.) Junačke pjesme starijeg vremena, U Biogradu 1870. Protiv vjerodostojnosti ove zbirke starijih epskih pjesama iznio je več V. -Jagič vise prigovora (Rad jsi. Akad. II, 204—231). 0 oslobodenju Crne Gore i Srbije (medu njima i pjesmu Jelačié ban 1 krajišníci), pěti umjetničke pjesme, najpoznatije rodoljubne i na krajů, kao dodatak, »Smrt Smail-age čengijiéa«. Ova »Narodna pjesmarica« bila je vrlo omiljena, tako da je g. 1912. izašlo u Zagrebu vec sedmo izdanje, a. poslije tóga još několiko; ipak su mi se ljudi cesto zalili, da je teško doói do ove knjige.34 * * * 38 * * Pjesmarica Matice Dalmatinske ide u red najpopularnijih knjiga te je najvise raširena po Dalmaciji i otocima, takoder u Istri, manje u Hrvatskoj i Bosni, a ní je nepoznata ni u Srbi ji. Godišnje se slalo 500 primjeraka ise-ljenicima u Sjevernu Ameriku, a isto toliko i onima u Južnu. U Australíju i Noví Zéland slalo se godišnje oko 400 primjeraka. Pored ljudi iz naroda, čitaju knjigu najvise mornari, kojima je pjesmarica u tudini xmajslada hrana«™ jednako kao i Kačičev Raz-govor. Tako su se zaslugom Národně pjesmarice Matice Dalmatinske po cijeloj Dalmaciji, ali i medu pjevačima, proširile najbolje srpsko-hrvatske epske pjesme. Vec cesto je bilo govora o tome, da je veoma' važan izvor narodnih pjesama, koje se pjevaju, Kačicev »Razgovor ugodni naroda Slovinskoga« (slavenskog),4« štampan prvi put g. 1756., kóji je postao najraširenijom hrvatskom knjigom. Franjevac Andrija Kačic Miošič41 42 (1704—1760), roden u Bristu kod Makarske u Dalmaciji, bio je nastavnik filozofije i teologije, te zauzimao i visoke položaje u svom redu. Kao nastavnik filozofije napisao je veliko djelo »Elementa peripathetica juxta mentem subtilissimi doctoris Ioannis Duns Scoti«, od kojeg je izašao samo prvi dio (Mlecí 1752). Osim tóga zanimao se mnogo poviješcu, proučavajuči štampane rukopisné izvore, a na svojim je putova-njima slušao národně pjesme. Tako je napisao kroniku svijeta pod naslovom »Korabljica« (Mlecí 1760) i kroniku južnih Slavena (Slovina) u svome »Razgovoru«, kóji sadrži prózu i pjesme, ispje-vane potpuno u duhu narodnih pjesama,i2 od kojih je. tri preuzeo i u svoje djelo. Kačic produžuje dubrovačko barokno slavenstvo, te smatra Aleksandra Velikog i druge kraljeve, eareve, pape i svece Slavenima. U tom pogledu bio je sin svog vremena, no inače je 34 U bibliotekama ne posvecuja se dovoljno pažnjc ovoj knjizi, koja je toliko značajna za narodnu kulturu, tako da mnoga izdanja nisu pristupačna. Inače veoma bogata Slovenská knihovna u Pragu, Čije jugóslavensko odjeljenje brojí oko 30.000 primjeraka, posjeduje tek sedmo izdanje. :l“ Narodna pjesmarica, 7. izd., str. 7—8. 40 Slovinski-slovčnski; Slovinima (Slavenima) smatra sve južne Slaveno, a sve Slavene Ilirima. 41 MnOgo nejasnosti u njegovu životu i djclu raspršio je Dr. K. Eterovié, Fra Andrija Kačié-Miošié (1922). Vidi Branko Vodník, Povijcst hrvatske knjiže-vnosti str. 328—339, bogatu literífturu u istom djelu str. 382—383, i članak u Nar. enc. II, 220—221. 42 Vidi o tome naročitu raspravu Ranila A. Zivaljevica, Letopis Mat. srp. knj. 171—174. pokazao velik smisao za historijsku istinu, sastavljao pjesme na temelju štampanih, pisanih i usmenih izvora, po kojima je pro-sudivao i národně pjesme, jer im nije slijepo vjerovao.« Inače je veoma uspješno nasljedovao národně pjesme u desetercu i u krásnem ikavsko-štokavskom narječju makarskog primorja, koje gra-niči s katoličko-muslimanskim krajevima Bosně i Hercegovině, u kojima su Jukic i drugi uglavnom skupljali epske pjesme. Kačiéeve pjesme razlikuju se od narodnih najviše po tome, što su razdije-ljene na kitice po četiri stihá i što u njíma nailazimo na srok Češce nego kod pjevača. Kačič je bio doduše čovjek iz naroda, ali i svijestan, da je pripadnik velikog i u povijesti poznatog plemena Kačiča. Zato je í pojmljivo, da j.e opisao i opjevao povijesne dogadaje kao kroničar u feudalnom duhu i da je slavio razné historijske ličnosti i junake švih južnoslavenskih zemalja sve do svog vremena, pa i pravoslavné, ne praveči razliku, a, razumije se, i bugarske; mnogo je spominjao Albaniju, a najviše »Prívedroga (serenissimus) dužda mletačkoga«, u čijoj su se službi istakli mnogi jugoslavenski junáci. On se medutim osjecao kao čovjek iz naroda, te ističe, da mu je glavna svrha bila, pjevajuči o kralje-vlma i gospodi, pokazati svijetu, tko je bio junák, tko je turske glave sjekao i koliko ih je tko odsjekao. Zato je napisao Razgovor za »siromahe, težake i čobane«, kóji ne umiju latinski i talijanski. Protiv zamjerki, da nije opjevao sve junake, branio se u uvodnoj pjesmi ovim ríječima: Ko ce skupiti po nebu oblake? Ko 1’ ispitat po svitu junake? kao i time, da mu junáci, koje je izostavio, nisu pokazali svoje dokumente. Kod pjevača, pa i pravoslavnih, veoma omiljena »Pisma od Bosně i Svetoga Jurija«, koja počinje stihom Veselí se Bosno, zemljo ravna, ispjevana od O. Frana Radmana, bila je uvrštena u Kačícev Razgovor u izdanju iz g. 1801. Tako je Kačič svojim Razgovorom ugodio višim krugovima i národu. Njegova knjiga doživjela je vec do g. 1851. dvanaest 43 43 Tako bilježi uz »Pismu od Grada Zadvarja«, u kojoj je opjevao dogadaj iz g. 1685., da je bila objavljena u prvom izdanju onako, kao što iu je čuo pjevati. Ali kako se uvjerio iz povijesti, da je bilo drukčije, pokazuje sada svijetu, kako se sve točno zbilo. Uz pjesmu o vojvodi Janku (5. Hartmanovo izdanje str. 186) spominje, da se lijepo sluša, iako nije »istinita«. Na drugom mjestu (str. 189) piše: Ovo se piva od našega naroda; ko če virovati, n%ka viruje; ko nece, neka miruje. Cesto se poživa na historijska dje'a i druge pisane izvore le upozorava, da se katkada razilaze. U takvim slučajevima neka svak slobodno bira, buduéi da nisu članak vjere. izdanja44 45 te je, kao što je točno naglasio B. Vodník,48 u hrvatskoj llteraturi, rastrganoj po provincijama, postala prvá svenarodna hrvatska knjiga, koju je národ jednostavno nazvao »pismarica«. 21. izdanje pripremio je g. 1889. Odbor za podizanje Kačičeva spo-menika prema izdanju iz g. 1759. To izdanje, koje odgovara višim zahtjevima, bilo je obnovljeno.46 U novije vrijeme veoma je rašireno popularno izdanje knjižare Lav. Hartmana u Zagrebu, koje se osniva na mletačkom izdanju iz g. 1801. Do g. 1896. izašlo je pet izdanja, trece i slijedeca sadrže ilustracije opjevanih ličnosti pa i vladara, kóji tamo ne idu. Razlog, zbog čega je Razgovor toliko poznat i medu Srbima, leži takoder u tome, što su več prije izašla dva izdanja čirilicom, naime g. 1818. u Budimu i g. 1849—1850 (Izdala pečatnja Medakoviča, bez oznake mjesta).47 Danas u ma-karskom primorju i na Korčuli nemá kuée bez Kačiéa, te se svuda u Dalmaciji i na otocima sve do Hrvatskog Prímorja iz njegova Razgovora pjeva, recitira i čita. Mornari nose knjigu sa sobom kao molitvenik. U Makarskoj je Kačiču podignut spomenik g. 1890., a u Zagrebu 1891. Veliku zbirku »Hrvatske národně pjesme«, koju je skupila i izdala Matica Hrvatska u Zagrebu u devet svezaka u g. 1896—1940 (vidi pogl. VIII. i IX.), poznaju pjevačl, ali je ona u cjelini zbog svog opsega bila isto tako nedostupná kao i Vukova. Ova je zbirka imala medutim tu přednost, što se u izdanju opče-narodnog literarnog društva širila u mnogo prímjeraka. Ona je manje nego Vukova zbirka služila za národně antologije, koje su Hrvati rjede izdavali, ali su zato neke od njih imale visu literamu vrijednost. Tako je u Zagrebu izašlo više izdanja večeg zbornika48 »Kraljevič Marko u národním pjesmama« u redakciji Ivana Filipo-viéa. Ovaj zbornik je poznat svuda medu pjevačima. Uspjeh Kra-ljeviča Marka potakao je izdavača na to, da je objavio sličan zbornik o Milošů Obilicu, junáku jednako omiljenom kod Srba i Hrvata.49 Največu vrijednost ima zbirka »Národně pjesme o Mijatu Tomiču«59; njezin redaktor I. Rendeo ízabrao je najbolje pjesme iz 44 Ivan Kukuljevič Sakcinski, Bibliografia Hrvatske I, str. 62. Prvo tobožnje izdanje u Budimu třeba brisati. G. 1862. izašlo je dobro izdanje Matice ilirske u Zagrebu s predgovorom gramatičara V. Babukiča, a g. 1889. objavila je Dionička tiskara u Zagrebu jedino »kritično« izdanje, koje ne poznajem. 45 Povijcst hrvatske književnosti 338. 411 Meni je poznalo izdanje Andrijc Kačiča-Miošiča Razgovor ugodni naroda slovinskoga, u Zagrebu, štamp. Dionička tiskara 1899, 8”, XV—444 s. (1) dod. 47 Stojan Novakovic, Srpska Bibliografija 111, br. 530, 305, br. 1590 i 316, br. 1651. 414 Knjižara L. Hartmana (Kugli i Deutsch). 46 Pjesme o Miloš Obilicu s bilješkama i tumačenjem. Složio Josip Vitanovič, kr. profesor u miru. Zagreb, L. Hartman, br. 75 s. r,° Uredio prof. Ivan Rendeo. Izdalo Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«. Sarajevo 1931. 8". 199—(1) s. švih zbirki, koje i navodí51; u pogovoru napisao je i málu studiju o hajduku, kóji je naj populární ji ne samo u Bosni, Dalmaciji i Hercegovini, nego I na cijelom jezičnom području pa i kod Srba, sto sam Češce spominjao.52 Bilo je vec govora o tome, da se pjevaju štampane pjesme i o hajduku Andriji šimiču, kóji je živio krajem 19. stolječa. Od dogadaja, kóji su se zbili u 19. vijeku, izazvao je naročitu pažnju »Boj kod Visa« (talij. Lissa) ili »Viški boj« g. 1866., u kojem su jugoslaVenski mornari pod zapovjedništvom kontreadmirala Tegethoffa pobijedili Talijane, te im na taj náčin onemogučili, da upadnu u Dalmaciju. Pjesme o tom bojů skupio je i izdao neki upravltelj osnovne škole, uvrstivši i jednu svoju, sastavljenu po ugledu na Kačica. Velik je uspjeh imala. epska pjesma Crnogorca Savé Mátová Martinoviča, kóji je živio kao crnogorski emigrant u Zadru i Zagrebii te održavao živé veze sa zagrebačkim literárním krugovima. Sava Matov Martinovič bio je plodan pjevač-pjesnik, od koga je Vuk dobio i štampao najviše narodnih pjesama. R. Me-denica naziva ga »cmogorskim aedom«,53 kóji je bio takoder zaslužan za svoju domovinu, iz koje je bio protjeran zbog političkih spletaka. Pjesmu »Viški boj« ispjevao je 25. listopada 1866. u Zagrebu, i za nju je dobio nagradu Matice Dalmatinske g. 1867.•' Ne třeba smetnuti s uma, da veliká zasluga za širenje epskih narodnih pjesama pripada i raznim kalendarima i časopisima, kóji su preštampavali pjesme iz raznih izdanja i često donosili i ne-objavljene pjesme. Medu njima se ističe »Bosanska vila« u Sarajevu. Muslimanske pjesme bile su objavljene u velikim zbornicima Koste H ó r m a n n a55 i to iz cijele Bosně i Hercegovině, 61 Zanimljivo je, koliko je pjesama uzeo iz pojedinih izvóra. Iz Jukiča-Martiéa preštampano je 6 pjesama, iz Karadžiča 3, iz Vijenca uzdarja Kačičeva 2, iz Zbor-nika za národní život i običaje IV. 2, iz zbirke Matice Hrvatske 1 pjesma i pret-pjev, iz zbirke Hrvatske národně pjesme od Mirka Cepeliča (Dakovo 1903) 2, iz Národně pjesmarice Matice Dalmatinske 1 te iz Sunjiča takoder 1. Znám, da su vec prije postojala pučka izdanja narodnih pjesama o Mijatu . Tomióu, jer su mi več g. 1913. u Hercegovini spominjali »Tomičku«, t. j. zbirku pjesama o hajduku M. Tomiču. — Bericht II, 35. M Ppnp V, 1—29. 54 R. Medenica, Ppnp. V, 21. — O prvom izdanju nisam ništa zabilježio, drugo je izašlo latinicom i čirilicom, treče latinicom: Viški boj, spjevao Sávo M. Marti-novié, Dubrovnik 1886. Medenica citira samo ovo posljednje izdanje. Meni je poznato izdanje D. Pretnera u Dubróvniku 1901 s istim naslovom. 55 Národně pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sabrao Kosta Hor-mann. Knj. I—II, Sarajevo 1888, 1889. 4". XII—624 s. i X—652 s. — Národně pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini. Sabrao Kosta Hórmann (Izdavači Alija Kurtovié i Jakša Kušan) I—II. 2. izd. Sarajevo 1933. 8". 628—(3) s. i 662—(2). Promjena naslova u 2. izdanju sasvim je umjesna, buduči da u Bosni i Hercegovini nitko ne upotrebljava izraz muhamedovci ili mohamedani, nego jadino muslimani. G. 1930—1931. počeo je A. Izet Pertev izdavati u Sarajevu »Národně pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini« (štamp. »Obod« J. Karié). To je bilo pučko izdanje u svescima, koje je došlo, kako se činí, do šestog (imalo ili bili u svému dvadesel). no najviše iz jugoistočnih krajeva, i Luke Mar j ano vič a, kóji je izabrao pjesme iz sjeverozapadne Bosně. Treči ovakav zbomik predstavljaju »Muslimanske národně junačke pjesme«, koje je izdao Esad Hadžiomerspahic5'bez ikakvih podataka. Sječam se, da mi se g. 1913. na njega mnogo žalio Ibro Džinovič, najbolji pjevač u Mostaru, kóji je putovao po cijeloj Bosni i Herce-govini,56 57 58 * 60 zbog tóga, što je štampao njegove pjesme i time mu nanio znatnu štětu. Ove pjesmarice nisu bile zgodne, tako da su, bez obzira na malen broj písmen ih ljudi, ostale gotovo sasvim nepoznáte u jugoistočnoj Bosni, a naročito u Sandžaku. Stoga je í narodna epika muslimana najkonzervativnija i živi najviše u usmenoj predaji. Izlazile su takoder pučke antologije muslimanskih pjesama, ali nisu imale toliko značaja kao kršcanske. Na svojim putova-njima g. 1912—1913 po Bosni i Hercegovini čuo sam, da sličné muslimanske pjesmarice, koje su prípremali Pertev i Hak, izdaje u Sarajevu latinicom Srpski knjižar Mihajlo Milanovic.58 G. 1931. najavila je sarajevská knjižar a J. Kušan, da če na isti náčin pre-štampati ove národně pjesme: Musa Kesedžija i Kraljevic Marko, Junačka smrt bega Ljuboviča, Okupacija Bosně i Hercegovině, Gjerzelez Alija, Sultán Sulejman osvaja Budim, Junaštvo bos. junaka Omera Hrnjice, Budalina Tale, Smailagič Mého (posljednje dvije knjižice označené su kao »pjesmarica«). Tek u zadnje vrijeme izdaju sami muslimani pučke zbirke. Muhamed Hadžijahic objavio je izbor »najzgodnijih« narodnih pjesama o glavnom musliman-skom bosanskom junáku Berzelez Aliji, kojih je dotada bilo zapi-sano oko dvadeset80; nije mijenjao tekst pjesama, da ne bi izgubile »naučnu vrijednost«. Zanimljivo je za njihovu karakteristiku, da ih izdavač nije mogao »svrstati stanovitim redom«. Alija Nametak81 štampao je manju zbirku narodnih pjesama, koje je sam skupio. Mnogo pjesama donosili su i donose muslimanski časopisi »Gajret«, »Behar« i »Novi Behar«. Od novih štampanih pjesmarica u Crnoj Gori i susjednoj Hercegovini najmilijom je postala »Kosovska Osvět a«v- 56 Junačke pjesme (:muhamedovske:) (Knjiga I—II). Uredio Dr. Luk a Marja-novic. Zagreb 1898, 1899. 8°. LVI—672 s. i VIII—736 s. (= Hrvalske národně pjesme. Skupila i izdaia Matica Hrvatska. Knjiga III—IV). 57 Sakupio Esad Hadžiomerspahic. U Ranjoj Luď. S. Ugrenovič 1909. 8°. 439—(1) s. r,R Bericht II, 18. 511 Bericht II, 37—38. 60 Národně pjesme o Derzeles Aliji. Uredio Muhamed Hadžijahic. Sarajevo 1934. 48 s. 01 Národně junačke muslimanske pjesme. Sabrao i izdao Alija Nametak. U Sarajevu, Islámská Dionička štamparija (1938?). 8°. 166 s. 02 Knjiga je izašla prvi put g. 1879. u Novom Sadu. Najstarije izdanje, koje poznájem, je: Osvěta kosovska. Junačke pjesme srpske. Spjevao i napisao Maksim M. Šobajié, Beograd, N. Jovanovié o. r. 8". 269—(2) s. — (1) sl. (čiř.). Buduči da se (ovako je obično citiraju pjevači, a ne Osvěta Kosovska) Ma-ksima M. šobajié a, koj a opijeva hercegovački ustanak i borbe Crnogoraca i Hercegovaca u g. 1875-1878.es Prema na-slovnom listu Maksim M. šobajié je »spjevao i napisao« tu pjesma-ricu, ali več ovo razlikovanje je sumnjivo. Na svom putovanju po Hercegovin! g. 1913. slušao sam mnogo o tome, da su neke pjesme nastale odmah poslije bojeva na licu mjesta, da su ih zajednički ispravljali i dopunjavali, a M. šobajic da ih je redigirao; neke od njih su bile brzo objavljene, jer su se još u vojsci64 dijelile pje-vačima. Nisám mogao ustanoviti, koliko u tome ima istine; sigurno je medutim, da je Maksim šobajié izvršio posljednju redakciju i tih pjesama, dok je druge ispjevao sam jednako kao i svoje ništa. manje glasovito djelo »S 1 a v e n s k a s 1 o g a,«s koje přikazuje rusko-turski rat g. 1877—1878. Maksim M. šobajié rodio se u selu Šobajiéima u plemenu Bjelopavliéa u Crnoj Gori. Tri razreda osnovne škole završio je u manastiru Ostrogu, slijedeéi razred u Srbiji, kamo se njegov otac preselio g. 1848. Vratio se poslije četiri godine, ali je Maksim s mladom braéom g. 1860. ponovo otišao u Srbiju, živeéi u Valjevu do g. 1873., kad je opět došao u Cmu Goru. Umro je u Nikšiéu g. 1917. Braéa šobajiéi naučila su mnogo u kulturno naprednijoj Srbiji, podigla mlin u Crnoj Gori i bavila se trgovinom; radili su uspješno na kultijrnom i gospodarskom polju, tako da je njihova kuéa u Nikšiéu postala sredíšte kulturnog života, te su zauzimali važne položaje u opéini i čitaonici, koju su i osnovali. Nije ih medutim poštedjela. 1 judska závist, te su doživjeli mnogo nepri-jatnosti!111 Maksim M. šobajié imao je odmah u početku uspjeha kao pisac (Besmrtni junák 1871, Mládi Crnogorac 1873),67 ali je njegovo prvo pjesničko djelo »Osvěta Kosovska«. Kult kobne bitke na Kosovu (1389) postao je u novije vrijeme medu Srbima tako snažan, da su se borbe za oslobodenje smatrale osvetom Kosova. To je počelo veé nevesinjskim ustankom Hercegovaca g. 1875—1878, ratovíma Crne Gore i Srbije protiv Turske i rusko-turskim ratom. "Uspjesi u balkanskom i svjetskom ratu takoder su se slavili kao osvěta Kosova. Maksim M. šobajié želio je u sudbonosno doba koristiti svorné národu pjesmama, koje Crnogorci toliko vole. U na slici-naziva Nikola I. knezom, izaš'o je ovo izdanje svakako prije g. 1910. U pos'jednje vrijeme izašla je »Osvěta Kosovska« u Reogradu g. 1929. kod poznatog izdavača Torna Jovanovié i Vujic, »Zeleni venac« 8°. 237—(2) s. (čir.). 011 Neki pjevač pripisivao je Kosovsku osvětu kralju Nikoli, jer je vidio njc-zino izdanje s kraljevom slikom před naslovnim listom. 04 Bericht II, 36, 39, 42—43. 65 Mogao sam doči samo do otiska: Slavenska sloga ili Slike iz rusko-turskog rata 1877—1878. Napisao Maksim M. Šobajié. Beograd. Torna Jovanovié i Vujič »Zeleni venac« (1929). 8°. 106—(1) s. (éir.). “ Vidi odlomke uspomena M. Šobajiéa, Zapisi VI, 96—100, 268—273. "7 Nar. enc. IV, 710. Osveti Kosovskoj opjevao je najprije boje ve hercegovačkih usta-nika, zatim njihove borbe u zajednici s Cmogorcima, potpuno u řiuhu cmogorskih epskih narodnih pjesama, koristeéi se njihovim pjesničkim materijalom. Pretpjevi su obično veoma.kratki, na pr.: Srbi braéo sokolovi šivi! Ako éete mene poslušati, * Da vam pričam pjesmu od istine, Za gospodc i dobře družině.6'1 Još kraci je završetak, obično od jednog ili dva stihá, na pr.: A sad zdravo časni slušaoci!wl ili: Svijetao im obraz na megdanu, A mi brado zdravo i veselo!76 U uvodima upotrebljava razna pozná ta i nepozná ta upore-denja te se odlikuje lijepom dikcijom i originálním mislima. Kao pravom crnogorskom pjesniku glavna mu je stvar istina. A. Lu-burič71 ističe, da je pjesnik prikazujuči mjesta, dogadaje i osobě do krajnje mjere točan, tako da se njegove pjesme mogu smatrati vjernim »izlaganjem« historíjskih zbivanja. On je svoje uzore nadmašio time, što ne opisuje samo jednodnevne borbe i njihove epizode, nego i borbe, koje su trajale po cijele dané i tjedne. Neke je pjesme národ potpuno usvojio, na pr, pjesmu »Boj na Vučijem dolu«,72 koja je-zanimljiva i zbog primjedbi o Rusiji, kao jedinoj nadi, pa o kolebljivoj politici Srbije i Crne Gore, i koja napada mladu Evropu, što jedino Slavenima ne zeli slobodu. Od drugih pjesama najviše su mi spominjali »Boj na Krstacu«, »ТЈ Dugu«, »Na Farmake«, »Na Jezera«. Tri posljednje pjesme pregledno pri-kazuju trogodišnji rat Srba protiv Turaka, ruski rat protiv Turaka i rusku pobjedu nad Turcima. Vec iz sadržaja se vidi, zašto je Osvěta Kosovska toliko omlljela svim krugovima, a naročito pje-vačima. No třeba istaknuti, dá je Osvěta Kosovska izazvala nego-dovanje Hercegovaca, jer je u prvom redu iznosila podvige Crno-goraca, tako da je o njoj rješavao i narodni sud, a neki su pri-mjerci bili čak i spaljivani.73 U Crnoj Gori nije bila po volji knezu Nikoli, kóji ju je prethodno - cenzurirao, zahtijevajuéi poneke izmjene u prilog svojih štiéenika, koje autor medutim nije tivažio.74 Kněz Nikola, ogorčen zbog tóga, dao je navodno nekim osobama ,w Osvěta Kosovska. Beograd h. r. str. 1, 17. Tamo str. 25. 70 Tamo str. 40. 71 Nevesinjski ustanak. Opjevao Maksim Sobajip. Nikšič 1925., str. III. (čiř.). 72 Tamo str. 93. Pjesma je preštampana u Prilozima kao primjer crnogorske národně pjesme od poznatog autora. 73 Bericht II, 43. 71 O neizbježnosti cetinjske cenzuře priča i M. S. Lalevic (Ppnp II, 246): Nije "*e moglo Sta se litelo i koga se htelo slaviti. mig, da fizički napadnu autora i da ga protjeraju iz Crne Gore. šobajiča su osám dana opsjedali u njegovoj kuči u Nikšiču. Tek devetog dana mjesne su vlasti intervenirale, te ga oslobodile, saopcivši mu naredenje, da se odmah javi »Gospodaru« na Cetinju. Kad se šobajič žalio knezu Nikoli na vlast i napadače, kóji su tvrdili, da im je »Gospodar« naredio, da ga potjeraju iz Crne Gore, kněz se zaklinjao crnogorskim. svetim Petrom, da- to nije istina.7"’ Maksim šobajič zanimao se naročito dogadajima, kóji su u vezi s nevesinjskim ustankom, te je o njemu pripremio zbirku od 35 pjesama, koje je dao štampati g. 1896. Kněz Nikola zahtijevao je preko svog rodaka voj vodě Šaka Petroviéa rukopis iz štam-parije, pod izgovorom, da če ga pregledati. Uništio je rukopis i poručio pjesniku, da digne ruke od njega. Andrija Luburié objá-šnjava ovaj knežev postupak time, što šobajič nije prikazao Nikolu i njegove miljenike kao tvorce znamenítog historijskog dogadaja. Andrija Luburié je u ostavštini šobajiča pronašao koncept devet-naest od tih pjesama, koje je objavio u Nikšiču g. 1925.70 Luburiéu i drugom izdavaču bilo je najviše stalo do tóga, da iznesu svoje shvaéanje o nevesinjskom ustanku i da proslavě njegove učesnike, kojima su slike bile objavljene ispred pjesama. Medu njima se nalazi i najbliži rodák Luburičev. Drugo popularno djelo Maksima M. šobajiča »Slavenska sloga«75 * 77 slika dogadaje rusko-turskog rata g. 1877—1878. Na prvome mjestu stoji pjesma posveéena caru Aleksandru II., u kojoj se govori i o zajednički prolivenoj krvi »tvojih Rusa i Jugoslovena«. šobajič přikazuje glavne bitke na evropskom i azijskom ratištu, kao što su prijelaz preko Dunava, bitku na šipki, bitku i pobjedu kod Plevne, zauzeče Sofije i pohod Rusa preko Balkana na Cari-grad; u Aziji opisuje osvojenje grada Ardahana, bitku kod Karsa i njegovo osvojenje. U pjesmama nalazimo veoma poetična mjesta, na pr. úvod pjesme o zauzeéu Plevne. Zanimljivo je, da se g. 1930. šobajiéevu sinovcu, predsjedniku opéine u Nikšiču, više svidala »Slavenska sloga« nego »Osvěta Kosovska«. Ovo možemo objasniti time, što je pjesnik imao kao izvore za rusko-turski rat jedino ratne izvještaje dnevne štampe, kojima je bio manje vezan nego doživljajima Crnogoraca i njihovim zahtjevima, tako da je bio slobodniji u svom stvaranju. Veliki uspjeh epskih pjesama M. šobajiča tumači se time, što je potjecao iz crnogorske epske sredine, održavao veze s crnogorskim i hercegovačkim borcima za slobodu i slavio njihova 75 Nevesinjski ustanak str. IV. 70 Nevesinjski ustanak. Opjevao: Maksim Šobajič. Izdavači: Andrija Luburié i Ilija Kavaja. Nikšič, štamp. Obod, Sarajevo 1925. 8". IV—(1)—87—(1) s. (20) sl. (éir.). 77 U pjesmama se redaju oblici slavenski. Slaven i slovenski, Sloven, ušli jed upo-trebljayanja nvih oblika medu Hrvalima i Srbima; moguča je i štamparska pogreška. djela u tradicionalnom duhu narodnih pjesama. Mnogo od tóga nedostaje franjevcu Grgi Martiéu, kóji je pod pjesničkim imenom Radovan — prema Kačicu, "kóji se nazivao Milovanom — izdao sedám svezaka pjesama pod naslovom »Osvetnici«, u kojima je opjevao okršaje bosansko-hercegovačke ráje s Turcima, ustanak u Bosni i Hercegovini g. 1876—1878, borbe Srba i Crnogoraca,78 * * a na krajů i okupaciju Bosně i Hercegovině.711 Kako je teško prikazati moderní veliki rat, Martió je u stihovima opisao ovako: Bračo milá! ja pjevah viteze, AI’ to bjehu gorske čete male, Lahko su jih suztizale" vile, I lahko su nabjerale (!) smiljc, I za glave dievale čelenke, Mate čete, lagahno pjevanje, A sad gradi, i gofemi jadi. Vele vojské, velo poigranje, Nije naše zapjevať uza nje, Tck hocemo da jili popratimo, Kuď če doči i kako če proči.811 U posljednjim stihovima obecava dakle Martic pjesničko izvješta-vanje o pohodu i boievima austro-ugarske vojské. No vec prvá pjevanja »hrvatskog Homera«81 pokazu ju osobine, na temelju kojih je Jagic došao do zaključka, da Martic nije pravi narodni pjesnik, buduči da kao obrazován čovjek spaja osobitosti národně poezije sa svim dostignucima umjetničkog pjesništva. Ni ovo mišljenje ne odgovara stvarnosti, jer su Marticevi pjesnički uzori zastarjeli, kao što mu je zbog baroknog slavenstva neuspio predgovor izdanju Jukicevih narodnih pjesama. I jezik izaziva sumnje zbog preko-mjernih dijalektizama, turskih i drugih neobičnih riječi i pretje-rane ijekavizacije (cviele - cvile, docvieli, sjerotinia, nabjerale i t. d.). Kao odličan poznavalac narodnih pjesama i Kačiéa, mogao je pjevati u njihovom duhu, no ne drži ih se potpuno, nego unosi u pjesme historijske reminiscenci je i subjektivné refleksije, te se vise přibližuje Ivanu Mazuraniéu, koga medutim ne dostiže. Ostaje ipak vjeran svojim uzorima želeci da kao i oni iznese takoder jedino historijsku istinu, pri tome mu nisu bila mjerodavna mišljenja národa o dogadajima, nego se pozivao na to, da je kao član turskog vladinog savjeta u Sarajevu,82 tokom dvadeset i jedne godíne, upo- 78 Osvetnici. Dio V. Ustanak u Bosni i Hercegovini od godine 1876-8 i bojevi srbski i crnogorski. U Zagrebu 1881. 8°. (4) —137 s. 78 Osvetnici. Dio VII. Posjcdnuóe Bosně i Hercegovině po cesaro-kraljevskoj vojsci god. 1878. Zagreb 1883. 8°. 94 s. — Švih sedám svezaka i zašlo je g. 1893. u Sarajevu. 88 Osvetnici VII, str. 15. 81 Surmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske 186. 82 Grga Martic živio je od g. 1863—1878 u Sarajevu; kao katolički župnik nije zastupao kod vlade samo katolike, nego i pravoslavné i muslimane. Nar. enc. II, 807. znao lično istaknute borce i zapovjednike turske vojské, i da je znao i mnogo krščana. Kao glavni izvor složili su mu dakle turski krugovi i izvještaji, te je morao biti diplomatski suzdržljiv i u svojim anonimnim pjesmama. Zato se ne čudimo, što njegovi »Osvetnici« nisu naišli na odziv kod epskih pjevača. Pa ni na svojim poslje-dnjim putovanjima nisam ništa o tome čuo, ali morám přizná ti, da sam se tada málo družio s katoličkim pjevačima. Isto tako nemam nikakvih dokaza, da je oveča epska pjesma bosanskog franjevca Martina Nedica83 naišla na od jek kod pjevača; on je najprije opjevao dogadaje iz g. 1848 (vidi str. 235) na náčin, kóji je mnogo obecavao. Bez odziva ostale su i reportáže o okupaciji Bosně i Hercegovině Dalmatinca Stipa G. Bartuloviéa,84 spjevane u duhu narodnih pjesama, naročito Kačiča. I on pjeva, da je »Prološkinja86 vila« primijetila opasnost i odlet jela Do planině svetog Leopolda Više Beča grada bijeloga i dozvala bečkog cara Franju, kóji ju odmah razumio, dohvatio svoju sablju i skupio svoje voj vodě i generále. Bezbroj epskih pjesama, koje su bile ispjevane te velikim dijelom takoder i štampane za vrijeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata dokazuju, kako epska tradicija još snažno živi. O toj líteraturi mogu iznijeti samo opéi pregled, jer ni je nigdje sakupljena, a nisu mi pri ruci ni štampani pri-mjerci, koje sam nabavio za praške biblioteke. Zbog tóga ne mogu provjeriti podatke samih pjevača, vec samo kazati, da su razni autoři ispjevali i objavili mnogo pjesama o pojedinim bitkama i drugim dogadajima. O balkanskim ratovima 1912. i 1913. našao sam u knjižnici Srpske akademije u Beogradu, zadatak koje ni je nikako da skupíja ovu literaturu, 27 štampanih knjižica, neke i sa slikama. Mnogo ovakvih knjižica izdao je u Beogradu »Jovič«, t. j. Hadži Bero Jovič, kóji se na jednoj naziva »národní guslar i pesnik«, dodajuci, da je pjesmu »Boj na Bitolju« skupio, izdao i pripremio za národ.80 Pod ovim imenom izašle su još i »Junačke pjesme« iz godina 1912—1913, »Osvojenje Jedrena i zarobljenje šukri-Paše«,87 »Bitka kod Merdara« (na granici Srbije i Staré 88 88 Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima gcdine 1875—1877. Uz gusle skitio Zalovan. Nakladom D. Pretnera u Dubrovniku. 8°. 170 s. 81 Pisma Strašnog ratovanja u Bosni i Hercegovin! godine 1878. Sabrao Stipe Guja Bartulovič iz Blata od Omiša u Dalmaciji. U Spi jetu 1892. 8°. 29 s. 85 Prolog je kraška visoravan na bosansko-dalmatinskoj granici izmeču Sinja i Livna. 86 Boj na Bitolju sa s'ikama. Skupio, izdao i za národ uredio Hadži Dero Jovic^-rrárodni gus'ar i pesnik. Beograd 1913 (čiř.). — Hadži znáči kod Turaka hodočasnika, kóji je bio u Meki; kod pravoslavnih sticao je ovaj naživ za sebe i svoju porodlcu hodočasnik, kóji je posjetio Jeruzalém. 87 Osvojen je Jedrena i zarobljenje Sukri paše. Beograd 1913 (čir.). Srbi je), »Boj kod Lješa i Drača« (u Albaniji), »Boj na Prilepu (grád Kraljeviča Marka u Makedoniji) i san Kraljevióa Marka«, koju je sastavio Milorad lvic, komordžija, zatim »Boj kod Prizrena i Prištine«, »Boj kod Skadra sa slikama«. Neki se pjesnici sami predstavljaju, kao na pr. podnarednik Nik. Stefanovič, kóji u naslovu ističe, da je bio »očevidac«.88 Jedan kapral je vec godine 1912. objavio u Bitolju pjesmu o mobilizaciji balkanskih država protiv Turaka i o srpsko-turskom ratu g. 1912.89 Drugi takav pjesnik bio je dobrovoljac Mirko Stefanovič,90 Crnogorac, kóji je kasnije postao poštanski činovnik. Zauzeče Jedrena opjevao* je takoder neki Srbin iz kosmajskog kotara kod Beograda.91 Neki redov opisao je historiju svog pilka od 6. listopada do 5. studenog 1912.92 Drugi vojnik iz napredne Lužnice kod Kragujevca sastavio je ratne pjesme.93 Zbirku najnovijih ratnih pjesama izdali su ano-nimno neki srpski vojničí.94 Drugu zbirku najodabranijih ratnih pjesama iz g. 1912. objavilo je 9 vojnika pod svojim imenima.95 * £načajno je, da su pjesme o pohodu u Stáru Srbiju krajem g. 1912. (rat je bio objavljen 4. X. 1912.) izašle iste godine vec u drugom izdanju." Spominjem, da su národně pjesme po starom običaju izlazile i u kalendarima, tako da bi se mnoge, i to bolje, mogle naéi i u njima..97 Jedan od beogradskih izdavača ove sitne literatuře je firma »Rajkovič i Úukovič«.98 * - Upozoravam, da naslovi ovakvih knjižica nisu uvijek potpuni. Knjižica s naslovom na koricama »Ratne národně pesme. Boj kod Kumanova," sa slikama. četiri vladara Balkanskog sa- 88 Begstvo Turaka i balkanski rat. Spevao očevidac Nik. Stefanovič, podnarednik. Beograd 1913. (čir.). 81 Spomen o mobilizaciji Balkanskih država protiv Turaka i Srpsky-turskog rata u god. 1912. Kapral Dragan Stanulovič iz Sukovo (1). Bitolj 1912 (čir.). 90 Oslobodenje balkanskih naroda. Spjevao M. S. Beograd 1913 (čir.). Kasnije izdanje: Oslobodenje balkanskih naroda u najnovijim pcsmama. Spjevao Mirko Stefanovič, dobrovoljac srpsko-turskog rata 1912, Beograd, Jovanovič i Vujié 1925, 8°. 29-2 s. (čir.). — Krvaví pad Skadra od Mirka Stefanoviča. Beograd 1913 (čir.t. — Oslobodenje Srba u najnovijim nar. pcsmama. O vojevanju 1912—1913. Od Mirka Stefanoviča (čir.). 111 Borba na Jedrenu. Radivoje Milanovié iz Koračine, srez Kosmajski. Beograd 1913 (čir.). Uspomena llog pešad. puká knj. Mihajla. Rat srpski protiv Turaka od 6. okt. do 6. nov. 1912. Spevao redov Radě Paunovič Mcrdare. Bitolj 1913 (čir.). 0:1 Ratničkc pesme iz srpsko-turskog rata 1912' god. Sastavio redov Miloje* Ra-dovanovič iz Lužnica srez Kragujevački. Beograd 1913 (čir.). ”* Najnovije ratne pesme sa bojnog polja od srpskih vojnika. B. m. r. (čir.). ”r‘ Najodabranije ratne pesme 1912. Pesme Radeta Miladinoviča, Milivoja Vvlj-koviča, Radivoja Duriča, Mi'oša Mihajloviéa, Dragoljuba Avramoviéa, redova XVIII puká iz Smcdereva, Alekse Ivanoviéa, Svetplika Musiča-Veselinoviča, Zika Veskovič-Krajevčan, Zivojin Stojkovič iz Suvodola. 11,1 Ced. Sljivič. Bojne Pesme. Pohod u Stáru Srbiju. 11. izd. Beograd 1912 (čir.). 117 Ratne pjesme sa národním kalendarom za 1913 god. (čiř.). 08 Pesme o bojevima oko Novog Pazara 191,2. Beograd 1913 (čir.). ®* 2. izdanje. Knjiga I. Beograd, Stamparija Naumovič i Stefanovič 1913. veza,100 na unutrašnjem naslovnom listu ponavlja ovaj naslov, iako knjižica donosí još 4 pjesme, koje je kupio i pripremio za národ vec spomenuti Hadži Dero Jovič.101 U pjesmi »Kralj Petar óbjavljuje rat« Srbi iz Staré Srbije šalju »glas« Petru Mrkonjiéu,102 srpskom kralju, da ga čekaju veé od njegova ustolíčenja: Evo ima devet godinica, I deseta četiri meseca, te u dobrim stihovima prikazuju svoje muke. Kralj je pozvao cetiri pisara Nakitiše1"3 knjigu ultimatku, Pa je šalju caru u Stambolu, kóji odgovara srpskom kralju. Kad je Petar knjigu proučio On uzima divit11"* i harliju Krátko jasno caru odgovara: »Spremaj vojsku, s vojskom mi se nádajl« Pjesma »Boj kod Kumanova«, posvečena poginulim srpskim vite-zovima,103 104 105 počinje idiličnom slikom, kako »starina« Radonja za vrijeme rata opět ore s kravama, koje vodi mala unuka Jevrosima. Přitom se sječa svog mladog siná Novaka, koga je nedávno poslao u král jevu vojsku: Sto raluje za ime hriščansko, Za krst časni i slobodu zlatnu. On je nelcde sada u planini, Bez večere i tople postelje, Kiša lije, po kamenu spi je (!), . Aoj Novo, moj jedini sine, 100 Na koricama su slike kraljeva Petra, Ferdinanda, Nikole i Dorda, kóji se drže za. ruke, uokvirene zastavama i oznakom Balkanski savez. 101)Boj na Kumanovu. Kralj Petar óbjavljuje rat. — San Feti pašinice. — Pesrna-^sinovima. — Predaja Prizrena. Skupio i za národ uredio Hadži Dero Jovič. Knjiga I... 8°. 32 s. Cena 0.30 p. d. (čir.). — U tekst su umetnute slike: na str. 2 groblje s natpisom »Světa zqmlja. Grobovi izginulih srpskih vojnika i njihovih stařešina oficira kod Kumanova«, na str. 6 »Kosovski osvetnik rezervní konjički pot-poručnik Milutin Drag. Mucič, ekonom iz Komiriča slavno poginuo na Rujnu«, na str. 19 »Artiljeriski poručník vodník komita Milan M. Popovié junački poginuo na Merdarima«, na str. 25 »Turska kafana«, a na str. 32 »Srpska artiljerija na pozici ji před Kumanovom«. Na zadnjoj stráni korica stoji »Kosovski osvetnici. Vojvoda Doksim Mihajlovič sa svojom suprugom«. 102 Pod imenom tog junaka narodnih pjesama borio se ondašnji pretendent Petar u Bosanskom ustanku g. 1876. 101 Izraz potječe iz starijeg vremena, kad su se pisala kaligrafska pisma, na-ročito turska. 104 Turski izraz »divit« označava pisači pribor (pero i crnilo), kóji Turci nose uza se u.zatvorenoj kuti ji. RjA II, 420. 105 Pjesnik ostaje anoniman: Spevao Gurgusovački guslar. Gurgusovac je staro ime za Knjaževac u istočnoj Srbi ji, danas u Moravskoj banovini. Aoj Novo, moje řádován je, Da Г si jošte u života sine, Ili su te spopanuli vrani? Ako jesi u životu ,sine, Dal’ se bojiš boja krvavoga, IJ nekome klancu- jadikovcu? Ha ne daj se moj isokole sivi! Nemoj tvoga posramiti baba. Dobro svoje okrvavi perjc, Bolje tvoja salomljena krila, Bolje tvoja izgubljcna glava, No sramotna da te vidim živa!10" Tako starac iz istočne Srbije, sjecajuci se svog siná, ne jadikuje, nego ga sokoli, gqyoreéi, da ga više voli vidjeti mrtva, no sramotna. Oblak prekrio šunce, sjevernjak donio ledenu kišu, mlada Jevro-sima drhti i pita djeda, gdje je njezin otac, protiv koga se bori i da li Srbi imaju jaku vojsku. Starac joj odgovara, da je otac daleko u Staroj Srbiji před Skopljem, Dušanovim gradom, gdje se bije s prokletím Turčinom za srpsku djedovinu, koju od Kosova nije obasjalo šunce. Srbi imaju jaku vojsku, do trista hiljada samih junaka, koje nitko ne može zaustaviti sve do mora. Bijete ipak vidi, da polja nisu požeta, da su' kod kuce ostali jedino starci i bojů nedorasli Srbi, žene i nejaka djeca. Uto dolete »dva vrana gavrana« s krvavím krilima, jedan grakce, a drugi govori: »Ostaví, starče, ralo, da ti pričam o drugom oranju i drugoj sjetvi.« U Staroj Srbiji nemá polja ni dolině, a da nisu preorana granatama i čeličnim zrnjem, natopljena krvlju i posuta leševima. Poginulo je mnogo srpskih junaka, a Turaka deset puta toliko. Srbi padoše vjerujuči, da ée šinuti zlatno šunce, kad polumjesec zapadne. Gavrani biše u krvavoj biči kod Kumanova, gdje se napíše krvi í najedoše mesa.» Gavrani, nerazdvojna braca od vjekova, rodena na šar-planini, vidješe mnogo tóga, š to se dá vno zbilo. AI i Kumanovo je nešto sasvim drugo: ovdje se sastaše dvije vojské, cara od Stambula i kralja od Srbije; Srba ima 60.000 vojnika, Turaka tri puta toliko: Silná Turska pritisnula vojska. Oko onog Kumanova grada, , Pritisnula brda i dolové. Napravila šance i rovove, Namjestila kare i topove, . Namjestila strašné mitraljeze, Poperila bijele čadore, Razigrala bijele paripe, Izgledaju brda i glavice, Ko veliki poljski mravinjaci, Turska vojska kao žuti mravi, Zuti mravi po zeleno} travi. Čadorovi kao labudovi, A barjaci krvaví oblaci, . 100 Tamo sir. 8. Bajoneti kao gora čarna. Zemlji crnoj držati je teško. Srpska vojska polje pritisnula, Bi rekao kita i svatovi. Sva je orná, sva je razgovorna. • Viša sila lica razvedrila: Jedna ljubav nju cijelu spaja. Ona nije vojska što osvaja Sto je tude, a što nije vaše, Nego vojska što slobodu nosi. U krajeve de vam stari paše, De vam silni caři carovaše.107 Obje vojské nastupaju: Bez ikakva straha i uzdaha. More ljudi nado'azi strašno, Val za valom bije u bregove. Mggla sivá bojno polje skriva. Misii skřiti ono što ée biti. Pod kišom se vojské razmjestiše, a kad kiša presta, podiže se vjetar, trube zatrubiše i junačke zapovjedj zaoriše: Najedanput nebo se prolomí. Stade vika ognjevitih lava, . Vatra sinu iz ognjenih ústa, Posiktaše ognjevite guje. Zakliktaše srpski sokolovi, Stade a!ak108 Azijata diví jih, Stade lavež arnautskih pasa. * Grmi, pucá, pramti i sijeva, Bukti, sukti, prašt^ i raznosi, Kosa smrti na otkose kosi! Dvije vojské dva mrká oblaka, Ognjevite puštaju strijele. Gromom grme, vrelim gradom biju, Jedna drugu boče da suzbiju, Nece sila šili da ustupi. Jurišaju Azijati divlji, Jurišaju s vikom i urlikom, Vračaju se s jekom i lelekom! Poliječu srpski sokolovi. Napřed lete natrag ne uzmiču. Ne uzmiču, nego se primiču. Jedan prasak, jedan strašní tutanj, Jedan poklič iz muškijeh grla, Jedan zagon srpskih sokolova, — Nasta ono što je najstrašnije, Krv što ledi... oči što zatvara .. .,n“ 107 Tamo str. 11—12. 10" Turska riječ, koju nemá RjA. 1110 Boj na Kumanovu str.. 13. Nasta borba hladnim oružjem, sabljama i bajonetima. sa svim grozotama. Kod ovog sudara vidje gavran sokola Novaka krvava perja, kako teško ránjen držaše turski bar jak i kako páde na gomilu mrtvih s usklikom: Hajd naprijed, moja braéo draga! > Boj se bije dal je, dok Turci ne počeše bježati: Л poteče srpska uzdanica, 1 Koáovska hrabra osvetnica. živo se přikazuje bij eg Turaka i žrtve Srba: Od Srbalja dosta izginulo, Dosta pa.o a mnogo ostalo,. Pale vodě, pále vojskovodc, Pali mládi, popadali stárl: Tu trgovci, tu mládi ratari, Učitel ji i njihovi dači, Zanatlije m adi basrdani.110 Sveštenici národní pastiri. , Pali oni, kóji raju štite, Při je rata što branišc brata, Popadale i hrabre komité, Dosta pali kóji národ uče, Dosta pato što se teško muče, • • ' Dosta palo kóji vojsku vodě. . Dosta palo kóji radě umno, ^ AI ne páde niko nerazumno, Svaki znadc što junački páde, Sve dužnosti svoje bješe svjesno Beše carstvo spasoše nebesno! A njihovo carstvo je nebesno.111 112 Pošto Turci pobjegoše, Srbi oslobodiše Skoplje. Pjesnik opisuje straáno bojiště puno leševa. Gavran se oprosti sa~starcem, daleko je do Vardara, do grada Prilepá, a još dal je do Soluna, do onog mora, do koj eg če srpski jahači tjerati svoje konje. Kad dovrší, oba gavrana odletješe u dal j inu. Starců se Radon ji napuni srče od srece, protare %či, ne vjeruje prividenju te zanesen Satkim osje-cajem blagosilje vojsku i svog siná, uzima mladu Jevrosimu u naručaj, maži je, přivija na grud, suzama orosí njeno lice, ne može od radosti progovoriti i diže desnicu prema jugu; vjetar je rastjerao tamu i oblake, šunce je zasvijetlilo na zapadu. Šunce sjalo, jer je Skoplje palo. Srpska vojska hrabro uze Skoplje. Na grád njegov pobí bojno kopl je. A na koplju trobojka se vije. 110 Turska riječ, koju RjA ne donosí. 111 Aluzija- na kosovsku pjesmu, u kojoj se ca* Lazar privolio carstvu nebe-.skome umjesto zemaljskome. 112 Boj na Kumanovu str. 16. ч r 'rJ Svaka boja, to je boja stara; Jedno boja krvavog Vardara, Drugo boja ko stiijeg sa Sáře. Boja treča na nešto me sjeéa. Na šta drugo do jezero plavo, U kome se grád Olirid ogleda, Sav presrečan zbog srpskih {(objeda.113 To je primjer pjesme, ispjevane u duhu starijíh, koj a je s punim pravom ušla u národ kao i u školské čitanke i koju pjevači pjevaju. Poslije ove još je objavljena krásná pjesma iz muslimanske sredine »San Feti pašinice«. Pašinica je sanjala, da joj je odlétlo pitom! golufy i da su se rasuli biseri njezine ogrlice; zato moli muža, da ne ide u rat, što on ponosno odbij a te pogibe u boju.m Pje-sma115 zaista spada medu najbolje i jaspo dokazuje, da stvaralačka snaga živi i danas u národu. Nepotpiina i bez značaja je pjesma »Pesma sinovima«, u kojoj majka iz šumadije blagosilja srpske vojnike, i koj a se završava stihovima: Nije pesma iz pera pesnika, Več od proste al’ iskrene majke. Posljednja. pjesma »Predaja Prizrena« opisuje, kako je paša tog grada u Staroj Srbiji htio ponovo osvoj iti Skoplje i nagovarao mjesne Turke, da brané Prizren, ali oni nisu htjeli lu^jo izgubiti svoje glave te su předali grád junačkim Srbima.110 »Boj kod Novog Pazara i Bujanovc a«117 donosí pet narodnih pjesama od raznih pjevača. Prvá pjesma »Boj kod Novog Pazara«, potpisana M. A. T., opisuje u stihovima s mnogo grokova borbu 11. puká, kóji doziva u pomoč dva bátaljona 10. puká; iako pjesma liči na izvještaj, ipak ima nešto poetičko. Sam pjevač bio je teško ranjen, što spominje, pošto je ispričao sve dogadaje: U obadve noge' me raniše: e Desnoj nozi cevku izlomiše, ’ • Au levu kroz lis’ prostreliše, Vcliku mi muku zadadoše — 1,3 Tamo str. 18. 114 Shvatljivo je zanimanje za Feti-pašu, kóji je bio turski poslanik u Beogradu. Njega je sultán imenovao zapovjednikom jedno armije, te je stoga teška- srca morao moliti srpskog kralja, da mu dozvoli otiíi u Carigrad, što mu je on drage vol je dopustio. O tome kao i o njegovoj hrabroj smrti priča narodni pjesnik Mirko Stefa-novic u pjesmi »Smrt Feti-paše« u zbirci »Propast turske sile« (Beograd 1929), str. 22—30. 110 Preštampana u Prilozima. 118 Ovu epizodu přikazuje takoder pjesma »Ulazak srpske vojské u Prizrenu« u zbirci »Balkanke«. 1,7 Skupio i za národ uredio Hadži Dero Jovič. Beograd, Stampa Naumovič i Stefanovic 1913. 8n. 32 s. (éir.) Sa šest slika u tekstu. Na koricama »Deneral Milí. Zivkovié komandant armije«. 308 308 • ř / .. te odmah završava sa dva stihá: Sad navalí naše desno krilo, Dušmane je odma' salomilo. Druga pjesma je »Tursko znamenije od Drag. J. Ilijča«, pozná tog pisca i dramatičara; to je više refleksija o Kosovu nego epska pjesma. Kao treča štampana je pjesma pozná tog crnogorskog »na-rodnog guslara« Petra Peruniča (obično Perunovica) »Umirenje Ljume« (albanskog plemena na Kosovu), u kojoj přikazuje »Ju-naátvo Dušana Andelkovica, poručníka puká Cara Lazara«. Tek kao četvrta dolazi pjesma s naslovnog lišta »Boj na Bujanovcu« od Jovana Teokareviča, voj nika III. baterije iz Le-skovca i D. Baniceviča, dakle pjesma, koju su zajedno ^ispjevala dva voj nika, opisujuci gruvanje III. baterije ovim stihovima: Sa šrapnelem mi ih pozdravljamo, „ A granatu za dar ispračamo. , Vatra sipa, a krv se protiva. , U teškom bojů zapovjednik ■ ... lirabri družinicu milu; Kosovski smo bracp osvetnici! Buďte hrabri, slobodnoga118 * 120 srca! Páde jedan potpdručnik pa i sam zapovjednik, kóji je uzviknuo: »Držte se, junáci!« Komandu preuzima zapovjednik prve baterije, no ne potraje dugo i Málo bilo al’ dugo ne bilo, Razvedri se nebo sa visina, I ogranu ono Jarko šunce, Tobdžije se naše osvestiše Pogiedaše poljcm širokijem Al’ Turaka nigde ne bijaše, . Kao što vidimo, pjesnici o ratnim dogadajima ne upotrebljavaju ' mnogo riječi. Posljednja pjesma »Tabori u Londonu od mišarskog,lti guslara« přikazuje, kako národ zamišlja mirovnu konferenciju u Londonu poslije prvog balkanskog rata, gdje su se sastali pred-stavnici Srbi je, Bugarske, Crne Gore, Grčke i Turske. »Gospodu balkansku« pozdravio je ... Ministar engleski, Sto sa kraljem od Engleske ruča, Prvá glava u Engleskoj slavnoj, Prvá glava Ser Edvarde Greje’.13" 118 U pjesmama obično: junačkoga, , 118 Nepoznat! pjesnik sam sebe naziva ponosnim imenom. Boj na Mišaru ubraja se medu najbolje pjesme Srpskog ustanka pod Karadordem. 120 Vokativ umjesto nominativa! a kralj ih je odmah pozvao na ručak. Stanovnici Londona divili su se krásním junacima: Sa balkanskih dalekih planina. Pjevač predstavlja početak ručka ovako: 1 Na dvoru se otvoriše vrata, - Na vratima kralj engleski Dordč, . Sav u z.atu i dragom kamenju Iz daleke Indije donetom Na glavi mu kruna od bisera Sakovana od su(h)voga z.ata, Teška brate, secjamnajest oka (oka — 1.28 kg)! U ruci mu skiptar staroslavní Na iicu mu ždravlje i vesel je , Nasmeši se kralj engleski Dorde, Pa propušta goSpodu balkansku, Propušta je u srebrne dvore, , Za zlatnu je trpezu dovodí. Da je gosti do sutrašnjeg danal ... ■ Tad gospoda sjede za trpezu. Kralj je nazdravio gostima, čudeči se, što nisu došli Turci, i savjetovao »balkanskoj gospodi« Da se brzo razdijeli carstvo, da ne bi^ršcanska Evropa predbacila engleskom kralju, da je ponovo zavadio Balkance. Drugog dana sastali šu se delegáti u »Sen Džemskoj palati«. Izbor Stoj a na Novakovlča, srpskog državnika, pravnika i filologa, za predsjednika, přikazuje se ovako: Starca Štola151 vrgli u načelje Da otvori sednicu junačku. ' Poslije su ušli Turci, koje je pozdravio »Stojan Starac«. Izvukao je iz džepa zemljopisnu kartu Balkana te iznio Rešid-paši srpske zahtjeve, koje ovaj tiglavnom odbija; zatim »Stojan od Bugarske« (St. Danev) iznosi bugarske i t. d.... Nakon govora cmogorskog delegáta serdara Mijuškoviča - Rasrdi se silni Rešid paša, Pa pesnicom o štola tresnuo: »Skadar Turci postupiti nece, Dók na nebu křeče se meseče. Več me slušaj, plaš'jivi Imkavče, Tak ve vise ne govori řeči, Ja sam paša, a ti si subaša (prvi pašin sluga)!« Hvala Boiji« Franja Ferdinanda* koja je bila povod svjetskog rata, pjevaií su brojni pjesnici. Kao što sam prije spomenuo, jedan je pjevač znao tri redakcije (u tri ruke), koje su se razli-kovale, pa stoga nije htio pjevati ni jednu, čini se, da je s historijskog ' gledišta najvažnija knjiga »Osvetnik«137 nepoznatog pjevača, kóji je svakako dobro poznavao atentatora Gavrila Prin-cipa; to je žurnalistická próza u stihovima, no donosí značajne podatke; na pr. opisuje siromaánu sobu G. Principa, njegovu lektiru138 i njegovo psihičko stanje,1:w zatim karakterizira njegovog druga Nedeljka čabrinoviča.140 Ne znám, gdje je bila štampana pjesma nekog Bosanca »Smrt Ferdinanda«. »Umorstvo Franja Ferdinanda i Sofije» opjevao je bosanski hrvatski pisac Níkola Bu-conjič u 18 poglavlja.141 U zbirci o svjetskom ratu »Mrak i svíjet«, koju je objavio opčinski tajnik u Vrlici u Dalmaciji, nalazi se takoder i pjesma o smrti Ferdinanda. »Pogibija Frana Ferdinanda« od Stanoja Begoviča bila je štampana u Sjevernoj Americi. Jedna ovakva pjesma potječe navodno i od pjevača P. Pemnoviéa, druga se nalazi u nekoj knjizi Milanoviča, a treču je spjevao nepoznati "* Reograd 1913. 8°. 48 s. Pjcvano na Javoru 9. XII. 1912. »Boj na Sjenici i zauzečě Prijcpolja, Plcvalja i Nove Varoši« bio je ponovo štampan u zbirci Srpske národně pjesme (U Užicu 1931) na str. 42—86 (cir.). Před ovom pjesmom preštam-pane su još četiri starije národně pjesme. 1,8 Nikšič—Berane. 12°. 26 s. 4 m Nar. cnc. II, 251. 1:17 Osvetnik ili Úvod ti istoriju evropskog rata. Spevao D. S. Peto dopunjeno izdanje. Beogra"d, Jovanovič i Vujic 1929. 8". 64 s. (čir ). 134 Medu knjigama bila je takoder .... jedna brošurica' »Aneksija* srpske Hereeg-Bosne, od čuvenog češkog književnika, n . po imenu Holaček (!) Jozifa. Tamo str. 30. IM Tamo str. 28, 34. 140 Tamo str. 43—45. 141 Naklada Daniel & A. Kajon u Sarajevu. Treóe ppglavlje objavio je Sara-jevski list 13. VI. 1917. dobro vol jac iz Nevesinja. Kasnije je Crnogorac Ivo M. Markovič14-sastavio pjesmu »Atentát u Sarajevu« kao úvod svom witeškom epu«. »Pohod Viléma i Franja na Srbiju« objavio je Vuksan Ni-kolié, carinik u Skoplju, sin Milije Nikoliča, komandira Vasojeviča u Crnoj Gori. Micun M. Pavičevié štampao je navodno u Skoplju143 »Početak svjetskog rata«. Medu pjesmama o bojevima u Srbi ji naj-više se hvali štampana pjesma »Bitka na Geru«. Od dogadaja u Bosni najviše je op je van »Boj na Glasincu« g. 1914. Jednu takvu pjesmu »Boj na Glasincu i Orahovu« ispjevao je Vuko Adžič, redov u vasojevickoj brigadi, kóji je od kralja dobio čin rezervnog oficira; pjesma je bila štampana u Nisu ili šapcu. »Boj na Glasincu« pjevao je i major Kneževič, pa Vidak Bakič, lugar iz Vasojeviča. Druga crnogorska pjesma s istim naslovom, objavljena u zbirci Miéuna M. Paviéeviča,144 sastavljena je po ugledu na crno-gorske pjesme te datirana (26. i 27. septembra 1914. god.). U Crnoj Gori najviše se pjevala pjesma o biči na Mojkovcu g. 1915., koj a je bila štampana u knjižici »Crna Gora u svetskom ratu«, i koj a je prošla cenzuru P. Pešiča, ondašnjeg srpskog oficira za vezu u Crnoj Gori. »Bitka na Mojkovcu« od nekog učitelja, kóji je uče-stvovaó u bojů, izašla je u Nikšiéu (cijena 2 din.). Pjevagi su se često požívali na knjižicu Radovana Becireviéa-Trebješkog »Pjesme borbe, ropstva i slobodě«. Drugi je takav pjesnik novih pjesama Ljubomir Zekovié, čije su pjesme bile objavljene u Nikšicu. Druga zbirka meni nepoznatog pjesnika zove se »Mač i gusli«. Izdavačko poduzeče Progres u Nikšiéu štampalo je mnogo pjesama o svjet-skom ratu (cijena 3—15 din.).145 O bojevima u rumunjskoj Do-brudži izašla je zbirka u Odesi u Rusiji. Medu pjesmama o bor-bama na solunskoj fronti najviše se spominje »Proboj solunskog fronta« i »Boj na Kajmakčalanu«. Pjesme o tim borbama potječu od raznih pjevača. »Proboj solunskoga^ fronta« sastavio je pjevač Svetislav Jacimovic iz Trstenika u Srbi ji i dao sam štampati. Pod istim naslovom izašla je g. 1927. »Najnovija ratna pesmarica na-rodnog guslara D. D.«,146 koj a sadrži pet pjesama: »Bitka na Gor-ničevu i Crnoj Reci«, »Ulazak Srba u Bitolj«, »Bitka na Dobrom polju«, »Bitka na Nišu«, »Uskrs Srbije«. Od istog anonimnog na-rodnog guslara potječe i pjesmarica »Boj na Kajmak-čalanu«,147 takoder s pet pjesama, medu kojima je kajmakčalanska bitka 1.2 Ivo B. Markovič: Ognjem i mačem za slobodu. Borbe, ropstvo, strádán je i národní vaskrs. Viteški ep u jedanaest pesama 1912—1919. Nikšič,' štamp. »Progres« 1931. 8°. 75-(l) s. (čiř.). 1.3 U popisu svojih djela, u »Antologiji Miéunovih pjesama«, autor ne spominjř da je to objavio. 1.4 Guslarske narudne pjesme str. 338—343. 145 Medu njima nalazi se i knjižica »Ognjem i mačem«. no p^oj so’unskoga fronta 1918. godme. Najnovija ratna pesmarica. Spevao národní gus’ar D. D. Beonrad, Jovanovič i Vajié 1927. 8°. 32 s. (čiř.). 147 Boj na Kaimak-Ča'anu 1916. godine. Nova pesmarica od narodnog guslara D. D. 2. izdanje. Beograd, Jovanovič i Vujič 1928. 8°. 32 s. (čiř.). éetvrta. Prvá je balada »Proročanstvo na Evbeji« o tome, kako je kralja Petra, kóji se izdavao za »starca Jerotija«, prepoznao u grčkom samostanu prosjak, bivši njegov sluga u švicarskoj, kako mu je gatao iz ruke i prorekao, da ée nakon kratkih patnji umrijeti na prijestolju Jedne silné državě slovenské Kakva nije nikad postojala, Rad koje je Srbija umrlá, Da zajedno uskrsne sa njome.148 Najviše pjesama o balkanskim ratovima i o svjetskom ratu sastavio je vec spomenuti pjesnik Mirko Stefanovié, kóji je opjevao oslobodenje balkanskih naroda i pad Skadra, poraz Turske kod Rujana i Bitolja,149 propast bugarske vojské150 i kóji je prikazao takoder zvjerstva Bugara.151 Od njegovih pjesama o svjetskom ratu poznáte su mi zbirke »Rat Srba sa česarom«,152 »Porazi césarové vojské«,153 »Slom Germano-Bugara«104 i »Vaskrs srpske državě«.1"' Time nisu obuhvacene sve njegove zbirke. Mirko Stefanovic ističe, da' je u balkanskim ratovima sam učestvovao kao dobrovoljac i ratnik-obveznik, ali ňapominje,150 da je podatke i materijal o ratu protiv Turaka dobjo od učesnika u svetom ratu za oslobodenje, najviše od Ninka Radimoviča, kóji se borio u prvoj armiji sve do 1,8 Tamo str. 10. Spacionirano mjesto je u originálu štampano kurzivom. 1,0 Propast turske sile na Rujanu i Bito'.ju 1912. god. Spjevao Mirko Stefanovié, dobrovoljac srpsko-turskog rata 1912. Beograd, Jovanovié i Vujič 1929. 8". 31-(1) s. -(6) sl. (čir.). iso propast bugarske vojské na: Zletovu. — Kalin-kamenu. — Retkim Bukvama. — Belogračiku. — Crnom Vrhu. — Brenku Г Smrt majora Vasiča. U primerima na-rodnih pesama. Od Mirka Stefanoviča, ratnika 1913. god. Beograd, Jovanovié i Vujié 1915. 8°. 30. (čir.). 151 Zvěrstva Bugara. Izvršena prilikom mučkog napada 17. juna 1913. god. na Knjaževcu, Krivolaku, Bregalnici i ograncima Vlainje planině. U primerima narodnih pesama od Mirka Stefanoviča, ratnik (!) 1913. godine. Beograd, Jovanovié i Vujié 1923. 8°. 26-(2) s. (čir.).' 183 Mirko Stefanovié: Rat Srba sa CesarorrK Jula 1914. godine. U primerima srpskih narodnih pesama. Beograd, Jovanovié i Vujié 1922. 8°. 32 s. (čir.). Sadržava pjesme: Srps|(o-Austriski sukob, Austrija objavljuje rat Srbijl, Ustanak Srba za ujediníenie, Rusija pomaže Srbiju, Svetskom krvotoku. tes porazi éesarove vojské i prvo nadiranje njeno u Srbiji 1914. godine. U pri-mercima srp. narodnih pesama od M(irka) S(tefanoviéa). Beograd, Jovanovié i Vujič 1929. 8°. 31-(1) s. (čir.). — Přikazuje poraze Austrijanaca kod Sapca i Obrenovca. bombardiranje Beograda, ulazak srpske vojské u Bosnu, san bečkog cara, austrijski 4 poraz kod Tekije, glasnika austrijskog poraza kod Sapca (po ugledu na pjesme Boj na Mišaru). 154 Mir. Stefanovié: Slom Germano-Bugara na Solunskom frontu 1916—1918 u srpskim nar^drtim pesmama. Beograd. Jovanovié i Vujié 1927. 8°. 31 s. (čir.). Naslovi pjesama: Kajmakčalan. — Boj na Gorničevu. — Kajmakča'anska bitka. — Boj na Lerinu. — Bqj na Crnici. — Boj na Koti 1212. — Glasnici Bugarske Propasti. — Zadužbina na Kaimakčaanu. 155 M;r. Stefanovié: Vaskrs srpske državě 1918. godine. Národně pesme. Beograd, Jovanovié i Vujié 1924. 8°. 48 s. (čir.). ,M Propast turske sile, predgovor. bitke kod Bitolja, gdje je bio ranjen. U pogovoru knjige »Rat Srba sa česarom« Stefanovic moli oficíre, podoficire i rodake vojnika, da mu pošalju u Beograd podatke o borcima, kóji su se u vrijeme rata osobito istakli svojom požrtvovnošcu i hrabrošcu. Poticaj da napíše prvá djela nije došao iz želje, da postáné pjesnik, nego ga , je potaklo oduševljenje i složan rad balkanskih naroda, kóji. su se, ujedinjeni, oslobodili dotadašnjih azijatskih oková i dobrim dijelom i evropskog upliva.157 žali, što nije toliko darovit, da bi mogao opisati stvarnu veličinu bojeva, kóji nisu »obična ratovanja« i nada se, da če se pojaviti ovakvi »naši i naših saveznika patriotski pesnici«.168 Sve pjesme, od kojíh jednu zbirku sam naziva »pe-smarica«, ispjevao je po ugledu na národně pjesme. često poživa guslare, da slavě junaštva, no priznaje, da je najveci uspjeh po-stigao kod čitalaca, tako da su se njegove knjižice raširile u národu u više od 100.000 primjeraka. Pjesnik se raduje srpskom rodo-ljublju i požrtvovnosti te želi izdati nešto bol je i to sve dosad objavljene i nove, još neobjavljene pjesme; on bi ih dopunio, sredio i izdao u odjelitoj knjizi, koj a bi představí jala najveci spomenik sazidan od narodnih pj esa Pia o junaštvima naših junaka, novih Obiliča, kóji su g. 1912. do 1913. osvětili Kosovo i okajali Slivnicu. Knjiga bi nosila naslov »Osvěta Kosova i Slivnice«, sadržavala bi oko 50 Jljepih primjera junaštva i požrtvovnosti, te bi bila ukrašena slikama naših junaka i zaslužnih ličnosti iz prošlih ratova.1S8 Kao što vidimo, htio je taj Crnogorac postati u Srbi ji ono, što je M. šobajič bio u Crnoj Gori. Třeba žaliti, što se njegova želja nije ispunila, jer i kao pjesnik nije lošiji od Svog uzora. Služi se pjesničkim materijalom narodnih pjesama. I u njegovoj pjesmi soko je letio tri dana iz dvora srpskog králja preko Savé i Dunava na »studenu Njevu« U Rusiju. u májku Slovena na carski dvorac. Car je sam otvorio ,prozor, da primi pismo srpskog kralja, te svoj odgovor šal je takoeter po ptici-listonoši. Zatím saziva svoje dostoj anstvenike, tumači im sadržaj pisma • srpskog kralja i predlaže, da se pomogne Srbima. Piše i pismo caru u Beč i Na Viljuma, cara germanskoga.'?'1 U duhu narodnih pjesama i umjetničkog pjesništva napisao je úvod pjesme Boj na Lerinu: Zazorila zora s’ Peristera, Rujna, bajna, kao gorska vila: Rusu kosu do zcmlje spustila. Uvila se kitom ibrišimu, ---------i— . « 157 Oslobodenje balkanskih naroda, úvod. 168 Propast bugarske vojské, pogovor. '■'* Rat Srba sa Cesarom str. 27. Л umila vodom karanřila; џ U ruci joj tnaslinova grana, Iz oka joj miř i Ijubav sjaji. Bi rckao ko bi pogledao, Dobro nosi da svíjet uresi.™1 Sasvim drukčija je stvarnost na bojištu kod Lerina. I pjesma s prozaičkim naslovom »Boj na Koti 1212« počin je poetskom slikom: Jutro jutri, Bog nebesa pali, A gase se obnocna kandila, Zora purpur Istokom razliva, x Mesec tone u mořské dubině; A na Koti iznad Skočivira, Vri uragan smrtnog ništavila. Dva naroda jedne iste majke, Krv prosiplju i ne znaduc zašlo?1"1 Kukavica, koja je često u národním pjesmama glasnik nesrece, javlja takoder propast Bugarske u pjesmi, koja počinje ovako: Zakukala crna kukavica, U Sofiji na sred Bugarije, Návrh dvora Cara Bugarskoga: Zakukala jutrom u nedelju, Prije zoře i bijela dana. Ljuto kuka> da je Bog ubije, Iz ložnice Cara podignula! Nju mi goni Koburg Ferdinande: »Bjež’ mi s’ dvora tico zloglasnico, Bog ubio, ko tc opravio, ^ Da na moje prokukaš dvorove. Dvori moji nisu za kukanje, Vec je mome carstvu za pevanje.1"-’ U originalnoj figuri pjesnik iznosi, iz kog su kraja njegovi junáci, kosovski osvetnici: Od ravnoga Drinja i Pedrinja, Od Dunava i od Podunavlja, Od Moravo i od Pomoravlja, Od Krajině i od Sumadije."1-' Nestrpljivost Srba prije napadaja na solunskoj fronti přikazuje ovako: I tu Srbalj, učveljen nepravdom Zudan majke silom otrgnutc, Zeljan doma i meká uzglavlja, Ljube verne, dece i gradina Po kojima dušman pelin šije; Zudnjom šiban htede jurišati Usred ognja, da sprži i zdrobi Obesnika u ljudskome liku.16' 160 161 160 Slom Germano-Bugara str. 17. 161 Tamo br. 25. Tamo str. 27. IM Propast bugarske vojské str. 16. '** Slom Germano-Bugara str. 19. % * Sjajno pobij a mišljenje.eda u bojů odlučuje usavršeno oružje: Boj ne bije svijetlo oružje, Večxboj bije srče u junaka.105 Pjesnik iznosi takoder napredak prema ranijim patrijarhalnim obi-čajima. Poslije zauzeča Kmnanova gradani Aleksandru prilažahu ruci, AI’ ih jUnak ljubijaše u lice.1"6 Pobjedonosni kraljevié nije htio primiti počast, koja je bila još uobičajena kod crnogorskog kneza Nikole, nego je svoje poštovaoce ljubio u lice i govorio im, sa suzama u očima,’ da pozdrave »srpsku uzdanicu«, t. j. srpsku vojsku, koja ih je oslobodila, - Ne žaleči života ni krvi, , Na bojištu mnogi popadoše, Da se dušman petvekovni smrvi!1117 Mnogo takvih najnovijih pjesama nije bilo štampano, jer pjevači ili pjesnici nisu našli izdavača. Neki su mogli objaviti svoje pjesme samo djelomično, na pr. Petar Perunovič, kóji je pjevao , o balkanskom i svjetskom ratu, Akso R. šoškié iz Polimlja, kóji je prikazao novije dogadaje prije svjetskog rata te iz balkanskog i svjetskog rata, a Obřad Srbatovié sastavio je zbirku »Evropski rat«, dio koje je štampala »Slobodna misao« u Nikšiéu. Srbinu Petru Radanoviéu iz Orahovca u Boki Kotorskoj, kóji je dao štam-pati u Splitu latinicom dvije pjesme o ratu, platili su troškové drugovi vojnici. Pažnju zaslužuje i knjižica Rada K. Radoviéa168 kóji je opjevao junačka djela nekih ličností svog crnogorskog plemena Bjelopavlica, te se ispričavao, ako je nekog izostavio, obeca-vajuči dopunu. Ovo je zanimljiva pojava, koja pokazúje, kako plemensko uredenje sa svojim posljedicama još uvijek traje. Mnogo se pjeva pjesma »Moravka devojka« (opisali su mi je kao »málu pjesmaricu« od tri lišta, za 3 din.), za koju nisam mogao ustanoviti, da li je nastala za vrijeme balkanskog ili svjetskog rata, jer mi nije bila pristupačna. Poslije ratova od historijskih se ličnosti najviše pje-valo o kralju Aleksandru. Njegovu svadbu (6.—8. VI. 1922.) opjevao je »národní guslar« Drinosavič (t. j. od Drine i Savé, dakle vjero-jatno Bosanac) ,169 često, naročito u Crnoj Gori, pjeva se »Dolazak lto Tamo str. 16. )u0 Os’obodenje balkanskih naroda str. 19. 187 Tamo str. 19. 188 Bjelopavliči u minuiim ratovima. Podgorica, štamp. »Zeta« 1931. 12°. 33 s.. (tir.). 160 Svatba kralja Aleksandra. Beograd, Bore J. Dimitrijcvič b. r. 8°. 32 s. (čir.). Zanimljivo je, da se na koricama najavljuje; Junačke národně pjesme, Hajduk Veljko (s 16 s’.). Ilija Birčanin (iz Srpskog ustanka), Kraljevié Marko, Miloš Obilic, Zmaj-Ognjen Vuk, Srpsko hajdukovanje pa i Proboj solunskoga fronta. Turska propast, Boj na Kajmakřaianu i t. d. kralja Aleksandra u Cmu Goru«,170 kóji je značio pomirenje švih Crnogoraca s jedinstvenom državom i njegovom dinastijom. Smrt kralja Aleksandra (9. X. 1934.) pobudila je na pjevanje pojedine národně pjesnike; prema stručnoj bibliografiji171 bilo je o tome štampano g. 1934. 13, a g. 1935. 40 pjesama,17- od kojih 5 latinicom. Ove tekstove bibliografi su s pravom uvrstili medu »epske pesme«, iako ima medu njima i refleksivnih, lirskih pjesama kao i »tužba-lica«, koje podsjeéaju na sve vršte národně epike.173 Kao dokaž, da se ovakve pjesme o balkanskom i svjetskom ratu zaista pjevaju, navodím fonografirane odlomke samo iz godine 1930.174: O balkanskom ratu (fonogrami br. 38, 186) Boj na Kumanovu (182) ’ Boj na Skadru (52, 75, 133, 149, 201) Bitka na' Bardanjolu (118) Mučki napad Bugara na Srbe (138) Pohod Crnogoraca u Bugarsku (84) * Početak balkanskog rata (201) Boj na Sjenici (200) Zauzeče Plevalja (146) Smrt Franja Ferdinanda (4Q, 126, 130) Početak evropskog rata (141) Svjetski rat (101, 102) ' Bitka na Kajmakčalanu (22, 23) Bitka u Dobrudži (18, 19) Boj na Mojkovcu (112, .149). Iz svega se tóga vidi, kako se epska tradicija još do sada-šnjega doba snažno održava kod Srba i Hrvata. Donekle vrijedi i za prvu trecinu 20. vijeka, što je hrvatski pisac iz Slavonije Matija Antun Reljkovič napisao g. 1779., kad je naveo razloge, zbog kojih je svog »Satira« napisao u stihovimá: »jerbo su i onako domorodci moji svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački učinjena dila 1711 Dolazak Kralja Aleksandra na Crnu Goru, štampnn u Nikšiču. — Pisma o svečanoin putovanju i dočeku Njihovih Veličanstava Kralja Aleksandra I. i Kraljice Marije kroz Dalmaciju u 1925. godini. Spjevrfo Luka Mučič. (Split), štamp. Društvena Tiskara b. r. 8°. 47 s. 171 Ppnp II, 285—286, III, 329—333. 173 Návode se ova mjesta, gdje su bile objavljene: Bcograd(13), Kragujevac (3), (.eskovac, Paracin, Požarevac, Prokuplje (2), Sabac; Novi Sad (2), Sombor, Su-boticá; Podgorica (3 — Torna Vukičevič: Marseljska tragedija ízašla je vec g. 1934. u drugom izdanju); Sarajevo (3), Vrpolje-Bileča; Osijek (4), Požega Slavonska, Sla-vonski Brod, Vukovar; Split; Skoplje. Neke pjesme su bez oznake mjesta. 173 Na pr. Tužba'ica nad odrom kralja Aleksandra I. 4., dojiunjeno izdanje. (Beo-grad 1934). 8°. 32 s. (éir.). 174 Fonogramei čuva Slovanský ústav u Pragu. / u pisma pivaju i u uspomeni drže«.17'"’ Iz istog razloga je več prije njega Andrija Kačič Miošič nasljedovao národně pjesme u svom Razgovoru. čudnovato je, da se usmena predaja očuvala sve do današnjeg dana, iako se najnovije pjesme uglavnom štampaju a u velíkom su se broju štampale več u drugoj polovini 19. vijeka, tako da je mnogo pjesama zaista putem štampe dalje živjelo. Održali su se poglavito náčin pjevanja i forma narodnih pjesama, dok se njihov sadržaj sve više crpe iz knjiga. Ovako se očuvao borbeni i junački duh Srba i Hrvata, kóji su nepřestáno oživljavale staré pjesme, kao i nove, ispjevane u njihovu duhu. Ovaj epski duh ne živi tako snažno u ni jednom evropskom národu kao kod Srba i Hrvata i jednog dijela Bugara. Kako je razmjerno neznatna ukrajinská epika, od koje poznajemo oko 30 duma!170 Kod Rusa su se na dalekom sjeveru doduše sačuvale »byliny« u velikom broju, no razvoj njihovih historijskih pjesama ne može se nikako uporediti sa srpsko-hrvatskima. Přitom ne smijemo smetnuti s uma, da su i drugi evropski narodí injali sličné prilike i historijske pjesme. Naročito su kod Nijemaca bile raširene protuturske pjesme od 16. do 18. stolječa.175 176 177 I Češi su objavili mnogo takvih izvještaja o ratovima protiv Turaka, velikim dijelom u pjesničkoj formi s naslovom: Novina, Noviny, Píseň, Kronika i t. d.178 * Mnogi od tih izvještaja převedeni su s nje-mačkog, ne pokazujuéi često smísla za prava slavenska imena. Tvrdava Bihač na pr., koju su Turci zauzeli g. 1592., zove se u iznakaženom njemačkom oblíku Vybytá.170 Razni dógačtaji spo-menuti u tim izvještajima op je váni su u srpsko-hrvatskim národním pjesmama. Tako »Od Janoka ban«, o kome se mnogo pjeva, naročito u muslimanskim pjesmama, ima svoje sjedište u Raabu, čije se zauzeée slavilo takoder u Češkoj.180 Sudeči po dvjema pje- 175 Djela Matije Antuna Reljkoviča. U Zagrebu 1916. Str. 63 (= Stari pisci lirvatski XXIII). 176 Paul Diels, Die Duma, das epische Lied des Kleinrussen, Mitteilungen der Schlesischen Geselischařt fiir Volkskunde, Band XXXIV, str. 41. — Filaret Kolessa, Украшискј народн! думи, donosí 20" stáři jih duma o bojevima protiv Turaka i Tatara, o zarobljenicima, několiko didaktičnih i devět duma o Chmelnickom iz kasnijeg vre-mena, pored realističkih i posmješnih. O svim pitanjima, koja se tiču ukrajinskih duma, postoji veliko djelo historijske sekcije Ukrajinské akademije Украшмжј народнј думи (Kijcv 1927). Prvá knjiga donosí 13 duma sa svim inačicama iz tekstova, kóji su rašporedeni po sadržaju. Ne znám, da li je izašla i druga knjiga. 177 Rudolf Wolkan, Zu den Turkenliedern des 16. Jahrhunderts. Festschrift zum VIII. allg,em. deutschcn Neuphilologentage in Wien, Wien 1898, str. 65—77. 178 Vidi Jungmann, Historie české literatury, 2. vyd., IV, br. 293—363; Čeněk Zíbrt, Bibliografie české historie III, br. 6715, 10080, 10101, 10131, 10135, 10189, 10193, 10222, 10232, 10233, 10238, 10258, 10259, 10261, 10266, 10304, 10307 i 10308. 178 Žalostné noviny, kterak Turek pevnost v Charvátích Vybytš oblehl a dobyl. V Starém Městě Pražském, u J. Šumana 1592. 180 O vítězném Rábu dobytí a slavném nad Turky Rabskými vítězství, kteréhož Bůh náš... léta Páně tohoto devadesátého osmého... propůjčili ráčil. V Starém Městě Pražském, u Anny Sumanovy 1598. smama, objavljenim u »špalíčku písniček jarmarečních«181 (špalíček — malí panj, zbirka sajamskih pjesmlca), morám podvuéi, da one donose više lirske protuturske izljeve nego objektivno epsko pripovijedanje. Zanimljivo bi bilo uporediti ovakve češke i nje-mačke pjesme sa srpsko-hrvatskim. Zgodan predmet za ovakvo uporedenje představí jala bi »narodna pjesma« »Srbi u Donavertu« (1744),182 koju je Vuk Karadžič štampao. Op je váni dogadaj odigrao se u Donauwórthu u Bavarskoj, gdje su se Srbi bořili na hajdučki náčin, buduói da je njihov »mládi komendant« Mijajlo postavio na raznim mjestima skupině od »petdeset ajduka«. U stihu 41. [Na kapiji birta Krepsi-birta (Krebsenwirth) ] je ime gostioničara razdijeljeno i ponovljeno, kao što biva u srpsko-hrvatskim národním pjesmama, na pr. paša Mahmut paša, aga Asan aga i slično. Srpsko-hrvatske ratne pjesme, koje se sada objavljuju, imaju svoje přeteče u Slavoniji u 18. víjeku.18* Prvu ovakvu pjesmu u desetercu s vezanim srokom (aa, bb, cc) izdao je dubrovački vikar don Ivan Zaničic u Budimu184 g. 1760.; tu pjesmu, koj a je opisivala sedmogodišnji rat, posvetio je někom kapetanu gradiške satnije u Slavoniji. Oko dvadeset godina kasnije (1781) štampana je u samom Osijeku cijela knjižica od 55 strana »Písma od Ivana Sal-koviéa, silnóga viteza i junaka«, ispjevana po ugledu na Kačica. Najzanimljivija je medutim pjesma Antuna Ivanošiča »Pjesma od junačtva viteza Pehamika, regementa ogulinskoga oberstara«, koj a potpuno u duhu narodnih pjesama přikazuje osvojen je Drežnika iz turskih ruku g. 1788. Slijedeče godine objavio je Ivanošié u Zagrebu sličnu »písmu« o tome, kako je Gedeon Laudon zauzeo Tursku Gradišku. Joso Krmpotic opjevao je sastanak Kata-rine Velike s Josipom II. na Krimu (1787). Kapucin Grgur Ma-levac opisao je u kajkavskom narječju prema službenim bečkim novinama austro-ruski rat protiv Turske za vrijeme Josipa II. u g. 1788—1790. Na srpskoj je stráni historik Jovan Rajic napisao sličnu alegoričnu pjesmu »Boj zmaja s orlovi«. Kod Hrvata pjevalo se i o ratu protiv Francuza (1797) i o osvojenju Mantove (1799). štampane ratne pjesme imaju dakle vec dulju tradiciju, uglavnom medu Hrvatima. Spominjem usput, da velik broj hajdučkih pjesama, osobito o takvu svenarodnom hajduku kao što su bili od starijih Mi jat (Mihovil) Tomié, a od novijih Andrija šimič ima svoje paralele u kultu raznih razbojnika-junaka drugih naroda, na pr. Janošíka kod Slovaka, Nikole šuhaja u Prikarpatskoj Rusi ji ili Pugačeva kod Rusa. ,M Vybral Miroslav Novotný, V Praze, Evropský literární klub 1940. 12 Srp. nar. pjesme IV, 491—498. 11,3 Iz ratničke književnosti hrvatske. Napisao N. Andrič, Zagreb 1902. 8°. 16 str. •,R* Cf. Kukuljevié, Bibl. hrvat. str. 183. XI. INSTRUMENTI l. GUSLE G u s 1 e su najobičniji instrument, kóji služi za pratnju kod pjevanja epske pjesme; ime im nalazimo u evropskim jezicima i ono je istovetno s češkim housle. Ovaj zaista národní instrument, ponos samih pjevača te naroda Srba i Hrvata, sačuvao je praoblik gudalačkih instrumenata, kóji je iz zapadnoazijske i srednjo-azijske domovině pod utjecajem islámské kultuře oko 10. stolječa prešao preko Bizanta južnim Slavenima.1 Kao ni ruské g u s 1 i, koje pripadaju u instrumente sličné psaltiru i cimbálu, kóji potječu iz Grčke, nisu dakle ni jugosla-venske gusle domačeg porijekla, iako se kod švih Slavena očuvala praslavenska riječ gOsli, češ. houslí, kao i izvedene riječi za glazbu i razna glazbala.2 Uzalud je Fr. Ks. Kuhač u svojoj odličnoj studiji »Prilog za poviest glazbe južnoslovjenske«3 pobijao gledište o tudem porijeklu gusala, i to historijskim, stvarnim i jezičnim razlozima. Gusle, kao množina imenice ženskog roda, nisu jediní oblik, kao što to stoji u Srpskom Rječniku Vuka Karadžica i etimološkim rječnicima Miklosicha i Bernekera, kóji se' na njemu osnivaju. Oblik »gusle« je doduše uobičajen u literatur!, te se upotřebí]ava takoder na epskom područ ju u Srbi ji, u Starom Kolašinu, u Bosni, sjevernoj Dalmaciji, Dubrovniku i okolici, kao i u Cmoj Gori, 1 Dokáže o tom, uzete iz djela C. Sachsa, donosí Waltlieř Wiinsch, Die Gcigcri-technik der sudslawischen Guslaren (Veroffentlichungen des Musikwissenschaftliclien Inslitutes der deutschen Universitat in Prag V). Prag 1934. Str. 9. U svom drugom spisu, Hedensanger in Siideuropa (Leipzig, Harrassowitz 1937) str. 3—4, Wiinsch smatra, da su svi instrument! přešli iz Azijc na Balkan u 8. i 9. vijeku. 2 Vidi Berneker, Slaw. etym. Wb. 340, Miklosich Etym. Wb. 72. Potanke citáte iz staroslovenskili i crkvenosiovenskih spomenika skupio je Fr. Ks. Kuhač, Rad jsi. Ak. XXXVIII, 59—61. O samom predmetu vidi L. Niederle, Život starých Slovanů III, 726—734. 3 Rad jsi. Ak. XXXVIII, 40—62. Kuhač je ovdje- raspravljao (Rad XXXVIII. XXXIX, XLI, XLV, L, LXII LXIII) o svim glazbenim instrumentima južnih Slavena. Zanimljivo je, da je vec ovaj veoma zaslužan romantičar tvrdio, da je narodna poezíja »bar po obradbi« plod literarno izobraženih ljudi. (Rad XXXVIII, 33). Imao je sasvim zdravé poglede o slijepim pjevačima (tamo str. 5, 35). Novopazarskom Sandžaku i Boki Kotorsko], dok sam starijl oblík g u s 1 i* čuo u Srbi ji na Javoru i od pjevača iz ariljskog kotara u užičkom okrugu, u Bosni, u Dobrunu kod Višegrada, u Kalinoviku; u Trnovu je pravoslavní pjevač u razgovoru upotrebio izraz gusle, ali kod pjevanja — gusli moje; osim tóga su mi řekli u Bosni, da se s one straně Romani je govori gusli. Opčenito se oblik gusli čuje u cijeloj Crnoj Gori, i u izrazu pjevač u z gusli kod Vasojevica, u z g u š 1 i kod Marka Miljanova,4 5 * zatim srpske gusli kod Vasojevica i u Spužu, gusli jasné u Nikšiéu, gusli moje u žabljaku pod Durmitorom, u Novoj Varoši u Sandžaku i u Orahovcu u Boki Kotorskoj. Naravno, na istom mjestu razní se pjevači služe u govoru i kod pjevanja jednim ili drugim oblikom, čak isti pjevači drukčije govore i pjevaju. Drago Drljevič u crno-gorskom Kolašinu miješao je i u svom pretpjevu gusli moje i gusle moje. Iz današnje Hercegovině zabil ježen je izraz gusli veé g. 1748.“ Rječnik Jugoslavenske akademije donosí primjere iz starijih rječnika i pisaca, no ni je moguée ustanoviti, kada i gdje počinje prijelaz iz i- deklinacije u a- deklinaciju. Pored oblika gusli i gusle još je uobičajen oblik gusla u istočnoj Srbiji, zapadno od Timoka, oko Nisa, u Ivanjici, takoder u zlatiborskom kotáru, i to u poslovici: »Kad se rakija peče, ondá gusla ječe«, a na Kosovu opčenito; na Korčuli u Dalmaciji svi govore gusla, te pjevač pjeva pod guslom (Smokvica), dal je od Metkoviča, gdje se još káže gusle, sve. do Splita i na otoku Braču upotrebljava se gusla i gusle. Dalmatinsku guslu prvi je uveo u literaturu A. Fortis,7 a Prosper Mérimée poslužio se nazivom La gouzla za svoju mistifikaciju »ilirskih narodnih pjesama«, žrtvama koje su postáli najveci slavenski pjesnici, Puškin i -Mi-ckiewicz, dok ju je Goethe odmah prozreo. Na Hvaru i Braču gusle se zovu tambur a. Ovaj prijenos značenja bio je moguc u krajevima., gdje gusle nisu uobičajeni instrument, te u susjedstvu sjeverne Dalmacije, gdje se epske pjesme pjevaju i uz tamburu s dvije žice. Muslimanski Arnauti iz Krajině u Crnoj Gori. u blizini Rujane obično kážu gusla; albansku guslu spominjao mi je takoder katolički albanski župnik u Peci, odgojen u Sarajevu. Albánci inače gusle nazivaju obično 1 a u t a, 1 a u t; tako su govorili i na Kosovu.8 4 Gaslb cithara, saepissime plur., Miklosich, Lexicon palaeoslov.-graeeo-latinum 150. 5 Kuři str. 137. “ Zupnik Dum Andrija Zvonic iz Trcbinja odgovarao jo před crkvenim sudom u Dubrovniku, jer je pjevao i sastavljao pjesme o djelima Turaka (gesta dei Turchi) uz muzički instrument »detto gusli... barbaro ed orrido ... diabolico instrumente«. Sveti Vlaši god. 1907. 7 Viaggio I, 92. 8 Primjere za oba oblika u Ppnp I, 108, 256 i V, 276. Kao i druge instrumente i správě, sami pjevači izraduju i gusle, ali i drugi seljaci ih pravé prema uzorku. Naročito mnogo vremena za to imaju pastiri, kóji sami izraduju gusle, a kasnije uče guslati i pjevatí uz njih. često se nalazio u selu i posebni »majstor« samouk, kóji je izradivao gusle, a u novije vrijeme nailazimo vec i na mjesnog samouka »tišlera«, kóji takoder pravi gusle. U Topolí u Srbi ji neki sel jak izraduje gusle i za prodajů u Beogradu. Na obrtnički náčin pravé se gusle u kaznionama u Gospicu u Hrvatskoj, u Sremskoj Mitrovici, u Zenici u Bosni, u Nisu, Beogradu, Požarevcu u Srbi ji te u Skoplju. Tako se po trgo-vinama u Dalmaciji prodajů velike i male (dječje)*' gusle. U Srbiji se gusle iz kazniona prodajů po 400 do 600 dinara. Jeftiniji su domaci proizvodi u Sandžaku, gdje u Prijepolju gusle stoje 50 dinara, »fine« 100, a najfinije 120 dinara. Pjevači u pretpjevima često slavě gusle javorové,10 a javorovo drvo je zaista najbolje za njihovu izradu; medutim je javor rijedak i u mnogim krajevima nepoznat, pa se zbog tóga. za izradu gusala upotrebljava svako drvo: bor (pinus silvestris), naročito »bijeli bor« (pinus halepensis) s vrška, gdje nemá smole (tako-zvani ovršak), česmin (jasmínům officinale), jasen, jalša (jošika), maslina., orah, platana, topola, trešnja i vrba. U Italiji je za vrijeme rata neki katolík iz Bosně napravio »dudové gusli«, t. j. iz murve. Na někom su mi mjestu govorili, da jedino bílkovina ni je zgodna, ali se i ona upotrebljava (tako sam čuo u Vlasenici i u Prizrenu), no najgora je breza. Drvo mora biti suho, kao što se káže u pret-pjevu »gusle moje od drveta sůva«. Izradu gusala i njihov oblik přikázali su Fr. Ks. Ruhač," Novica šaulió,12 a najpotpunije Walther Wiinsch,1- naravno ne uzimajuči u obzir ove i druge prethodnike i ne poznavajuči cijelo epsko područ je. Od svojih zapažanja iznosim jedino ona, koj a ih nadopunjuju, naročito s jezične straně. Od samih sam pjevača na cijelom epskom području toliko puta slušao, da se gusle, varjača i držák, pravé iz jednog komada drva, tako da se još i danas tóga drže, bar seljaci i pjevači.14 Najbolje su gusle »od četvrka«,15 t. j. iz cjepanice (cjepanka), koj a predstavlja četvrtinu sfcabla. Ovakav " I odrasli pjevači mogu ih upotrebljavati. U zagrebačkom Etnografskom muzeju uvedene su u katalog kao djetinje. Sirola-Gavazzi, Muzikološki rad 42. 10 Zanimljivo je spomenuti, da takoder u ruskim bylinama nalazimo »gusli javorový«. 11 Rad jsi. Ak. XXXVIII, str. 2 sl. 11 Srp. nar. pjesme I, 1, - str. XV—XVIII. 13 Die Geigentechnik 10—22. 14 Nasuprot tome W. Wiinsch zastupa mišljenje, da se u večini slučajeva držák dodaje. 15 Saulié, Srp. nar. pjesme I, 1, str. XV: iz jedne četvrtinc. neízraden komad drva naziva se t a s 1 a k,lu ali se taj naživ přenosí i na izdubenu varjaču.17 Varjača gusala ima mnogo imena, koja su najčešče u vezi sa žlicom (t. j. drvenom), što najbolje karakterizira njezin oblik. Kuhaču je poznata samo v a r j a č a,18 Wunsch je naziva v a r -n j a č k a,19 a u Poljicima u Dalmaciji govore v a r 1 j a č a. Upo-trebljava se direktno i izraz kašika (Stojnik), ali su najobíčniji izrazi k u s a 1 o (dio žlice, kojí se přinosí ustima) ,2V k u 11 a i k u 11 a č a (veliká žlica za grabljenje)slični su nazivi k a r 1 i c a (Mulde, alveus), vagan21 (drvena zdjela, Nikšié), Čanak (tur. riječ, znáči zdjela), korito (Split, Póljica) i palj (lopata kojom se crpe voda na ladi) ,22 To je zanimljiv primjer, kako národ stvara zorno razné riječi za jednu važnu stvar, za koju naučna terminolog!ja upotřebíjava redovito samo jedan izraz. Varjača ima na dnu četirí otvora (rupa, budža u Metko-viéu ili buža u Kuli Norinskoj, iz talij. bugio23), a često křiž, razumije se, jedino kod krščana. Izdubena varjača pokriva se fino izradenom k o ž o m21 od • zeca, ovce, koze i ždrebeta (Blaca na Korčuli). Kao najbolju hvale kožu oď kokota (od pijetla, St. Kolašin; pijevca, Crna Gora). U primorskim krajevima upotrebljava se — što se obično ne spo-minje —, koza raznih morskih riba ili njima sličnih životinja: sklat (Engelfisch, squatina; Karadžič, Rječnik 708), mořská mačka (scyllium canicola, scyllium stellare, RjA VI, 351) i mořská riba (Seefisch; šamšalovic, Rječnik njemačko-hrvatsko-srpski i ,hr-vatsko-srpsko-njemački II, 546). I u koži ima pet do šest otvora. Umjesto koze stavlja se često lim, pa se stoga govori o guslama »na pleh«; mjesto njemačke riječi u Dalmaciji se upotrebljava domaéa m i d u ikavskom izgovoru mjesto m j e d, dakle »gusle sa midom«. Takve gusle imaju u Srbiji obično slijepci prosjaci, tako da ih mnogo ne cijene, ali u selu Gojnovcu kod Prokuplja držao je popov zet ovakve gusle »na pleh«, koje*navodno dobro zvuče; inače se o njima obično tvrdi, da ne daju čisti ton, da »mnogo zvone«, »suviše drče« i da nemaju meki glas. Neki pjevač u Višegradu u jugoistočnoj Bosni objasnio mi je, da je stavio lim, jer nije imao kožu, kad je pravio gusle, dok drugi u Dalmaciji nije imao novaca 1(1 Riječ, koju ima Karadžič (Rječnik 756), nepoznatog je.porijekla te ne postoji ii drugim slavenskim jezicima. 17 U Goraždu čuo sam na pr. izričito: držák spada k taslaku. ,ň Rad jsi. Ak. XXXVIIi, str. 2. •" Die Geigentechnik 12. 2'' Ove izraze imaju RjA i Rječnik Karadžičev. 2J Karadžič, Rječnik 53, potvrduje ovu riječ iz Hercegovině. 22 RjA IX, 593. Riječ zabilježena u Boki i Isfri. Ja sam je čuo u Metkoviéu; spada dak'e u jadranske izraze. 2il RjA I, 751. 24 U Drenici na Kosovu b o r i š t c. Ppnp I, 258. da kupi kožu. Na Kosovu sam čuo objašnjenje, da su gusle, koje je turska vlada bila zabranila, skřívali, i da su ih u skrovištu uni-štavali miševi i vlaga. I na drugim mjestima govorili su mi, da lim ne grizu ni miševi ni moljci, da ne trpí od vlage ni od kiše, i da se može uvijek upotrebljavati. To je od osobitog značaja za putu-juce slijepce, pa je vjerojatno, da je od njih potekla ta osobitost. Produženje varjače zove se opčenito držák; čuo sam i oblike držalja (Donja Gušterica), držka (Javor), držalo (G. Po-ijica), držalica (Gračanica). Poznati su i izrazi vrat (Kra-Ijevo, Stojnik, Nikšió, Dalmacija,25 * Míjet,2H Gračanica, Novi Pazar, Řisan), rukovrat (vrsta četverouglastog drška, Zlatibor), š i j a (»starinski za vrat«, Gračanica), r e p27 (držák ili rep, Ivanjica). Gusle imaju obično jednu strunu iz »snopa« struna iz konjskog řepa, najčešče crnog.28 Gusle s jednom strunom smatraju se opčenito kao jedino pravé srpske gusle. Samo ove poznaje R-ječnik Jugoslavenske akademije, iako je Akademija u Radu več bila objavila raspravu Fr. Ks. Kuhača, kóji spominje naročito gusle s dvije struně, donoseéi njihovu sliku i čak notě, koje je zabi-Iježio prema pjevanju2" nekog bosanskog guslara. Poslije Kuhača funkciju druge struně u Bačkoj, Banatu i Srijemu prikazao je Vladimír Karakaševič u raspravi »Gusle i guslari«30: »Ako su gusle s dvije struně, ondá se druga struna (u Srijemu je guslari nazi-vaju kontra), dakle desna, ugada prema prvoj na isti ton ili na kvartu (dominantu) kao na intervale, kóji se najbolje slažu sa svim tonovima prve struně«. Kad sam g. 1912. putovao po Liči u Hrvat-skoj, sjeverozapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, nalazio sam kod katoličkih i pravoslavnih pjevača gusle s dvije struně, a kod muslimana tamburu sa žicama. Ovoj pojavi, koja mi je bila neobična, posvetio sam naročitu pažnju i napisao članak,31 u kojem sam tražio granice gusala s dvije struně na jugu Dalmacije (prema ondašnjim informacijama mogla je biti izmedu Sinja i Vrlike) i zamolio prijatelje etnografije, da mi pošalju pismene podatke ili da ih óbjave u časopisima i novinama. Kao što obično biva, nitko se nije odazvao, a na posljednjim putovanjima sreo sam i franjevce iz južne Dalmacije, Bosně i Hercegovině, kóji nisu imali ni pojma o guslama s dvije struně, iako mnogo njihove brače 25 L. Kuba, Znžo IV, 22. 56 Priopčenje Dr. Gušiča iz Zagreba. 27 U Rogatici sam čuo »řep drži žicu«, što može bili jedino kod varjače, jer je moj pjcvač nazivao kliň p r i v i n t a č. 28 Prema Sauliču (Srp. nar. pjesme I, 1, str. XVI), »dlaku« třeba dobro izgrepsti oštrom britvom, da nestáno »mášina«, da bi bila što tanja i bolje zvučila. Neki pjevač u Ivanjici tumačio mi je, da dlaku třeba oprati mlakom vodom, pepelom i sapunom. 2” Rad XXXVIII, str. 48, sl. 1 i 3; notě isto tamo str. 11. 30 Letopis Mat. Srp. 195, str. 12. 31 Ruljčev zbornik — Střena Ruliciana. str. 683—687. GUSLE (S JEDNOM STRUNO M) Otfaj crtež, kóji je napravljen prema sliči u knjizi Petra Ž. Petroviča, O národním pesmama u Rudničkom Pomoravlju (Beo grád 1935, str. 48), zorno objašnjava ter-minologiju gusala. U zagradama navodím Petroviceve termine. LEGENDA 1. V a rjava, Varn járku, varljařa, kaeika, kusalo, kutla, kutlařa. karlica, vagau, řanak. korito. palj (glava gudala, kutlača). 2. Držák, držalja, tlržka, ilrzalo, držalica, vrat, rukovrat, 5ija, řep (drska, гикшнса). 3. Glava, jahuka, krčalo, krga (mala glava). 4. Kliň, ručka, ručica, ruřak, zatrgař, zatežnik, zatrga, zavijač, na ví jař, kuká, prir vint ač, čivija, klinac, ključ (čep, čivija). Г>. Struna, strimja, dlaka, žira (struuja, dlaka). <>. Konj, konjic, konjié, konjak, kohila, kohilica, samar (kobilira). 7. Puče, oputa, čep, zapinjač (držač, zakačka)-. 8. Kupa, budža, buža, krst (rupíce). 9. Gudalo, gudilo, luk, arkét (gudalo). 10. (Dlaka na gudalu). u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji pjeva i gudi uz takve gusle, dok su se drugi još više čudili mojim pitanjima. »Značajno je, da izdavač narodnih pjesama o. Stjepan Grčié u Zlopolju u srednjoj Dalmaciji ni je uopce htio razgovarati o tome, da li gusle imaju dvije ili jednu strunu i dokle prve dopiru. To me je sjetilo pravo-slavnog svecenika u sjevernoj Dalmaciji, kóji mi g. 1912. ni je znao ili ni je htio odgovoriti, da li gusle iz njegove zbirke narodnih rukotvórina imaju dvije struně. Iste godine saznao sam u Liči. u júgozapadnoj Hrvatskoj, da je prije několiko godina neki tamošnji srpski pjevač skinuo drugu strunu s gusala, koje je izdavač narodnih pjesama učitelj Bubalo bio naslijedio od jednog srpskog pjevača, reka vši, da »srpske gusle imaju uvijek samo jednu«; on je čak tvrdio, da su takve gusle donijeli Srbima »Bu-njevci« (Hrvati), ali su potanke informaci je na licu mjesta doka-zale, da ova osobitost nemá nikakve veze sa srpskom ili hrvatskbm narodnošču.32 često sam vidao gusle, na kojima je bio otvor za kliň druge struně, ili su mi govorill o takvim guslama. Aka-demsko društvo »Srbadija« u Grazu darovalo mi je takve gusle, izradene g. 1892. Na pjevačkim natjecanjima u Sarajevu ni je bilo dopuštěno p je váti uz gusle s dvije struně, a kad su se g. 1927. pojavili pjevači s ovakvim guslama, došlo je do sváde. Na svojim posljednjim putovánjima vidio sam u Resavi gusle s dva klina (dva navijača), dakle za dvije struně, te su mi tamo ljudi govorili, da postoje ovakve gusle i u čupriji na Moravi. Bio sam obaviješten, da ih ima i oko Niša i Pirota,33 kamo su mogle doprijeti iz Bugarske. Opcenito se tvrdi, da u Srbiji gusle s dvije struně obično imaju slijepci prosjaci,34 što je shvatljivo, buduci da su oni, naročito nekada dolazili iz Banata, Bačke i Srijema, gdje je ovaj napredniji oblik gusala bio uobičajen. Neki srednjoškolski profesor iz Udbine u Líci, kóji živi veé 40 godina u Srbiji, naglasio mi je, da su gusle s dvije struně mnogo bol je. Koliko su gusle s dvije struně raširene u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, vidimo najbolje po tome, što bogati etnografski muzej u Splitu, izmedu 28 gusala unesenih u inventář, drží 18 s dvije struně, pored tóga još dvoje, koje nisu upisane,3"- dakle u svému dvadeset takvih gusala, četiri s jednom strunom, s jednom strunom na lim dvije, a jedne, u drugom spratu, koje nemaju broj a, kao i dva primjerka dječjih gusala s jednom strunom. Naravno, nisu se ni ovdje svuda očuvale dvije struně, no jasan 1,2 Bericht I, 10—11. U mom spisu »La poesie populaire épique* slike br. 1. 2 i 8 pokazuju gusle na dvije struně iz Like i sjeverne Dalmncije. 33 Ppnp I, 101, 103. 34 Dvojicu je vidio i W. Wiinsch. Ppnp IV, 302. 35 Zagrebački »Etnografski muzej« posjeduje samo tri primjerka gusala na dvije struně, od ko jih dvije stáři je iz g. 1830. iz Prn javora (Slavonija) te iz g. 1838. iz Srijema. Sirola-Gavazzi, Muzikološki rad 42. dokaž pružaju rupe za kliň druge struně. Gusle s dvije struně u splitskom muzeju potječu iz slijedeóih mjesta: Knin, Promina, Poljica, Golubié, Oklaj, Obrovac, dok su tri bez oznake mjesta. A da bude ironija o srpskim guslama s jednom strunom veca, navodím, da gusle iz Knina (br. 6588) imaju na dnu varjače četiri veliká, a sa straně četiri mala éirilska SSSS (znáči: samo sloga Srbina spasava), na dršku natpis cirilicom, da je gusle izradio g. 1925. Todor Mrkela, na drugom pak mjestu urezana su dva stihá nekog pretpjeva: Gusle moje od javora sůva Sto mi vjeru i národnost čuva. 1 jedna tamburica (br. 2260) s dvije žice ima četiri srpska S. Kao južnu granicu, do koje u Dalmaciji dopiru gusle s dvije struně, mogu približno označiti grád Sinj, ali ona nije točna, jer u okolním selima obično prevladuju gusle s jednom strunom, dok su rijetke one s dvije struně. I drugdje postoje jedne pored drugih, na pr. u pravoslavnoj opčini Otišič, gdje su gusle s jednom strunom češče, dok su u Poljicima brojnije one s dvije struně. U istom su mi mjestu pjevači izjavili, da su gusle s dvije struně bolje, da imaju »jači« zvuk i da »one same pjevaju«. Tko ima jači glas, može pjevati uz gusle s dvije struně, tko slabiji, uz gusle s jednom. Pjevač Ambrož Radíc i M. Banič mogli bi pjevati i uz gusle s dvije struně. Imaju li gusle dvije struně, ondá »prvá pjeva, druga se prstima udara kao kod tamburice«. I u Otišiču mi je neki pjevač izjavio, da »manje třeba trošiti grlo« uz gusle s dvije struně. Walther Wtinsch nije obratio pažnju na literaturu o guslama s dvije struně u Vojvodini, Liči, Dalmaciji i u sjeverozapadnoj Bosni, te ih je ubrojio medu takve instrumente kao što su bugarska g á dul k a i jadranska 1 i r ic a.3li Poslije je ipak saznao, da su takoder srednjobalkanski epski pjevači upotrebljavali crnogorske gusle, no ne s jednom, nego s dvije struně, čime se postizava »eine Bordunwirkung«.37 Ova se karakteristika podudara s onim, što je iznio Karakaševič i što govore pjevači. Bordun (iz franc. bourdon — bumbar) znáči ton po visini (intonacijski) stalan i nepro-mjenljiv. Dok se gudi na solo-struni, druga (bordunska struna, kontra) zvučí zajedno kao ritmičko jednaki i intonacijsko nepro-mjenljivi drugi glas. Gusle s dvije strurle tvore prijelaz ka guslama s tri struně, bugarskoj gadulci i hrvatskoj lirici na jadranskom primorju.'18 čudnovato je, da Vuk Karadžič u svom Srpskom rječniku ne navodí strunu, a riječ s t r u n j a donosí samo u smislu »kozja 011 Die Geigentechnik, str. 18, 39. :!ř HeldensSnger in Siidosteuropa str. 27. 118 Za ovo objašnjenje zahvaljujem Dr. G. N. Bakardžievu iz Slovanské knihovně u Pragu. dlaka«, dok drugi rječnici38 daju ovo značen je i riječi struna. Sve-slayenska riječ struna zaista ni je mnogo pozná ta kod Srba. Zabi-lježio sam je jedino u Gruži, Stojniku, Javoru; u Užicu i Srebrenici govori se d 1 a k a ili struna, a u Kraljevu sam čuo, da su »struně iz konjske d 1 a k e«. Izričito su mi istakli, da ne znaju riječ ž i c a,4(1 na koju sam naišao samo u Rogatici. Oblik strunj a čuo sam u Ložnici i u Ljuboviji u Srbi ji, inače po raznim mjestima cijele Dalmacije i Boke Kotorské. Najviše se upotrebljava riječ dlaka u Srbi ji (Gruža, Užice), na granici Srbi je i Sandžaka (Javor), u Staroj Srbiji (Prizren), u jugoistočnoj Bosni (Srebrenica, Rogatica, Goražde, Kalinovik) i u cijeloj Crnoj Gori41; i na Hvaru u Dal-maciji řekli su mi, da je i na gudalu snop »dlake«. Kobilica, koj a podupire strunu, zove se k o n j (Drenica na Kosovu, Kalinovik, Poljica, Split, Brač, Smokvica na Korčuli, Me-tkovič, Kula Norinska, Risan), k o n j i c (Kraljevo, Užice, Zlatibor, Crna Gora, Poljica, Risan), konjic (Gruža, Dalmacija),42 ko -n j a.k43 (Resava, s primjedbom, da drugi govore kobilica), k o b i 1 a (Noví Pazar, Srebrenica, Rogatica, Goražde), kobilica (Resava, Gruža, s primjedbom: neki govore konjic; kotár Studenica, Ivanjica, Užice, s primjedbom: Crnogorci govore konjic; Zlatibor, Javor, Sjenica, Prijepolje, Prizren). I ovdje postoji veliká razno-likost izraza, ali svi termini potječu iz jedne animalizacije. Ovamo spada i samar (Gračanica). Vuk Karadžič tumači ovu riječ (sámár, gen. samára) doduše samo kao Saumsattel, sagrna, cli-tellae (Rječnik 683), ali Miklosich (Etym. Wb. 287) točno navodí kod ovakvih riječi i češkí soumar (iz. njem.), madž. szamár, Esel. Za kliň čuo sam najČešce kliň44 (Javor, Srebrenica, G. Poljica; iz literatuře Drenica na Kosovu), ručka (Prizren), ručica (Split), ručak, zategač (Kraljevo), z a t e ž n i k (Stojnik), zátega (Zlatibor, Kalinovik), zavij ač (Metkovié i drugdje), na vi j ač (Resava); kuká (der Hacken, uncus; V. Karadžič Rječnik 3234!5), pri vinta č,4B č i v i j a (turska riječ za ”” Dajičií-Sobra, Srbsko-chorvatsko-český slovník 764; Samšalovié, Njemačko-hrvatski i hrvatsko-njemački rječnik II, 626. 40 Karadžič, Rječnik 167 ima samo značenje konác i metalni drát. 11 Sau ič, Srp. nar. pjesme I, 1, str. XVI; dlaku (strunu). 42 Znžo IV. 22. Kuhač upotrebljava izraz kobilica i odreduje konjic u smislu njemačkog Sattel (Rad jsi. Ak. XXXVIII, str. 4). 48 Ovaj oblik nalazimo u národ nim pjesmama madžarskih Urvala i u Srbiji. RjA V, 284. 41 W. Wiinsch (Die Geigentechnik 12), donosí r u k u č ili kliň za njem. der Wirbel. 45 Uporedi sličná značenja te riječi u RjA V, 754 b. 40 Nemá u rječnicima; spada rus. vint, vintiť (Dal", Tolkovyj slovar", 3. izd., I, 504—505) i češk. vint, (-Schraubengang); to su riječi, koje mogu biti njemačkog porijekla, uporedi Gewinde, winden,, te se križaju sa stsl. viti, vijo i t. d. Miklosich, Etym. Wb. 389. kliň47). Ludvík Kuba navodí za Dalmaciju klinac, čiví j a, k 1 j u č.48 Na donjem krajů varjače ostavlja se drveno dugme (puče), koje se obično probuši, t. j. zamka na guslama, za koju se veže o p u t a, a na oputu struna.49 U Poljicama sam čuo: oputa, što drží stranu, a u Graži čep (veže dlaku). Ruhač50 uporedio je takoder z a p i n j a č usl s čepičem. Puče služi za to, da se varjača gusala ne dotiče neposredno pjevačeva koljena — pjevač drží gusle na istočnjačkí náčin medu koljenima — što ima akustički značaj, buduéi da su, prema mišljenju Kuhača, vuna i plátno loši vodiči zvuka. Opčenito sam čuo za gudalo naživ g u d a 1 o, jedino u Smo-kvici na Korčuli gudilo, na kóji je oblik Vuk Karadžič naišao u Srijemu (Rječnik), dok sam na Hvara zabilježio 1 u kS2 i a r k é t (iz talij. archétto). Gudalo predstavlja drugi stupanj razvoja53 i obično se izraduje od drenovine, ali i »od brista«, »od trešnjiéa«, od kraške i uopče od svakog drva, koje se móže savijati.54 ' G1 a v a na vrhu drška služi samo kao »ukras, nakit«. Nekad su se tu izrezivale glave diví jih koza s rogovima, što je bilo pri-rodno55 kod lovaca, pa glave jelena, srndača, zeca, konja, sokola i dragih životinja. Umjesto očiju mečů se katkad (kao što radě muslimani u Novom Pazara) komadiéi stakla, kóji blistaju na svjetlosti. Naročito su omiljene zmije. Cesto se urezuje glava mu-škarca s brkovima pa i cio čovječji lik, čak na konju. Usto ima još raznih omamenata, pa i ruža, cviječa, šljiva I trešanja. Veoma je čest ukras na vrhu dvoglavi orao. U novije vrijeme izrezuju se stari srpski kraljevi i carevi, naročito Dušan, od novih kralj Petar I., zatím Miloš Obilič, Kraljevič Marko s topuzom i drugi. Seoski umjetnici urezuju i svoja imena i razné izreke o značaju gusala, ponajviše iz Br. Radičevica i P. Preradoviéa. Ovakvi ukrasi i izreke nalaze se obično na dršku:,B i na gudalu. U Stojniku su mi pričali, da mjesni samouk stvara ono, što vidi očima, i da na jedním guslama rádi i do dvije godine. Ovako izradene gusle nalazimo posvuda, i one se često poklanjaju istaknutim osobama, na pr. zavičajniku i velikom dobrotvoru risanske opéine u Boki Kotorskoj Čukovicu. kóji živi u Sjevernoj Americi; guslama. koje su bile 1T RjA II, 50. 48 Znžo IV, 22. 10 Saulic, Srp. nar. pjesme I, 1, sir. XVI. M Rad jsi. Ak. XXXVIII, str. 4. M Istu riječ (zapinjač dlake) čuo sam u Kalinoviku. 511 Označuje guda!o u rječnicima iz Da'macije i Istre kao i kod jednog dalma-(inskog- i jednog hercegovačkog pisca. RjA VI, 205 i. 6:1 W. Wiinsch, Die Geigenteehnik 19. 04 Saulič, Srp. nar. pjesme I, 1, str. XVIII. Saulič je to dobro uočio, Srp. nar. pjesme I, 1, str. XV. M Neki musliman imao je čak ogledalo na sredini »vrata« (Priboj). njemu naraijenjene, izradenim g. Д932-., s izrekama, služio se neki moj pjevač (vidi sl. 121-3). Ovakvi darovi pravíjeni su i slati na dvoř u Beogradu i na Cetinju. Fra Grga Martic iz Křeševa predao je sarajevskom muzeju gusle, koje je bez sumnje dobio na dar. U sredini je drška natpis: Davorija starca Ljubomira načinio Juro Sulic (g. 1848.?), na glavi otraga, zdesna i slijeva viju se po dvije zmije, u krugu je polumjesec sa šestokrakom zvijezdom (jugosla-venski znak za vrijeme ilirizma), gore čovječja glava s rogovima, a osim tóga je još ukrašen národním omamentima. U Boki Kotorskoj (Risan) čuo sam mjesto glava takoder j a -buká i k r č a 1 o, što inače znáči kraj ruda kod rala57 pa i k r g a, što znáči neku tikvu.58 Koliko su gusle srasle s narodom i njegovim pjevačima pokazu je na j bol je to, čim su zamijenjivali za vrijeme rata drvo, iz koj eg se grade gusle. Tako su se za vrijeme prvog svjetskog rata na raznim mjestima pravile gusle od šljema; mnogo se ovakvih navodno dobrih gusala iz Bizerte u sjevernoj Africi (vidi sl. 1—2) čuva u etnografskom muzeju u Beogradu. Gusle su se izradivale takoder od vojničke ždjele (esšale), od limenih boča (tenece), od limenih sandučiča za municiju, u crnogorskoj vojsci za vrijeme prvog svjetskog rata, od starog lonca (Sucurac), od čuture (čutura, čutora, RjA samo čutura), od limenke za ulje (kanta od ulja), koju najviše upotrebljavaju iseljenici iz Like i sjeverne Dal-macije u Americi. Gusle su se pravile takoder od tikve. Kažnjenici su čak sušili hljeb i pravili od njega gusle. U bolnicama su bole-snici označavali takt udarcima viljuške. Takvim nadomjescima kao što su štap, palica i drugi predmeti, služe se pjevači i u svako-dnevnom životu; na pr. Husein Karic kod Zvomika gudio je grančicom otkinutom sa stabla po čibuku (vidi sl. 58-1). Izradivači gusala obično se drže pravila, da »kusalo« i »držák« moraju imati jednaku dužinu'’11 (u Užicu bila je dužina svakog dijela 29 cm), ali sam takoder čuo, da je »kutla« starih gusala bila mnogo kra ca nego »držák« ili da je* »vrat« bio dul ji i tanji (Míjet). Ovakve slike donosí i Fr. Ks. Ruhač,80 a ima ih mnogo i u mojim fotografskim snimcima. W. Wtinsch01 razlikuje tri tipa gusala: srpski, bosanski i crno-gorski, ubrajajuči u posljednji, pored gusala iz Hercegovině i Boke Kotorské, takoder i one iz Dalmacije/ »ako se gusle tamo uopce palaze«.02 Tipovi su ovdje ondje pomiješani, a u Dalmaciji postoji naročiti tip razmjerno duge i uske varjače i veoma dugačkog drška (vidi slike iz etnografskog muzeja u Splitu, 97, 1—5), iz »7 R]A y 4Q3 “ RjA V, 530 i 490 (s. v. krbanj). ;,B Wtinsch, Die Gei^entechnik 21.--«" Rad jsi. Ak. XXXVIII, str. 3. 61 Die Geigentechnik str. 13—16. ,i2 Tamo str. 14. Metkoviéa i Novih Sela, te iz Sinja, gdje gusle Ivana Žuljeviča imaju kracu, ali usku varjaču i veoma dug držák, što predstavlja neki prijelazni tip). Uopče upozoravam na razné oblike gusala mojih pjevača, kóji su obično fotografiraní sa svojim ili bar mje-snim instrumento-m. Tako je imao u Ložnici u Srbiji Miloš Rista-novió nesrpski tip gusala, Ljubisav Grujié crnogorski tip (vidi sl. 2—1); u Ljuboviji imali su pjevači gusle raznih tipova, a Božidar Mitrovic gusle crnogorskog tipa (vidi sl. 3—1); u Stoj niku gusle mjesnog umjetnika seljaka nisu srpskog tipa (vidi sl. 11-3, 4). U Tuzli u Bosni posjeduje Suljo Grdalic gusle crnogorskog tipa (vidi sl. 56-1), što se cbjašnjava time, što pot ječe iz Podgorice. U Nikšiču u Cmoj Gori gusle Blaža Nikčeviča imaju veoma dugu varjaču u oblíku kruške (vidi sl. 79-7), sličné su i gusle Lazara Miljaniča (vidi sl. 79-5) i Jovice Vučiniča (sl. 79-5). U Kolašinu u Cmoj Gori ima Bakič Bogié gusle s malom varjačom u oblíku kruške (vidi sl. 86-3), Božidar Jankovié s varjačom u oblíku loptě (vidi sl. 86-4). U Hercegovin! gusle pjevača oko katoličkog samostana Humac ne pripadaju cmogorskom tipu (sl. 75-2). Pažnju zaslužuju potpuno oble varjačerkoje su posve iste, kao loptasta varjača gusala na crtežu u djelu Possarta »Das Fúrsten-tum Serbien« iz g. 1837.,и kao i na limenim guslama Adama Stan-kovica u Resavi (Sviiajnac), sl. 26-2 i Maksima Stojanovlča u Dobrotinu na Kosoxu, Dorda Stojkoviča u Prizrenu (vidi sl. 41-3) i Božidara Jankovica u cmogorskom Kolašinu (sl. 86-4). Gusle na Kosovu ne odgovaraju nijednom od Wunschovih tipova. Pored spomenutih tipova gusala s oblom varjačom postoji u Prizrenu duguljasti tip varjače kod gusala Blagoja Jankovica (vidi si. 41-3) i Ognjena Bajkiéa (vidi sl. 41-2); sličné sti u Donjoj Gušterici gusle Slavka Vučiča (vidi sl. 46-1). Pjevači sami ocjenjuju razné instrumente, odbijaju one, kóji im ne odgovaraju, a najviše vole svoje te se žale, ako moraju guslati uz tude gusle; i prisutni ljudi su mi govorili, da bi pjevač gudio mnogo bolje, da je imao svoje gusle: To vrijedi o guslama istog, a još vise o guslama različitog tipa. Tako je neki pjevač u Slatini okušao crnogorske gusle te ni je mogao uz njih guslati zbog »drugog načina guslanja«, dok je neki drugi dvadesetgodišnji pjevač, kóji je svršio četiri razreda osnovne škole, imao novije crnogorske gusle. Za gusle s dubokom varjačom govbri se da »mu-mlaju«, s plitkom da »cvrče«, a kad je varjača limena, da gusle »suviše drče«. Padne li kobilica (konj), to znáči da je pjevač ožednio i da třeba dati vina i rakije. Što se tiče muzikalnih moguénosti tako primitivnog instrumenta, kao što su gusle, zaslužuje navěsti izjavu nekog talijanskog dirigenta u Dalmaciji, kóji se čudio, kakvi se sve tonovi mogu »izvadati« iz njih. 113 113 Kuhač, Rad jsi. Ak. XXXVIII, str. 3, sl. 2. Gusle su bíle, a i danas su, ponos seoskih, pa i gradskih kuča. Crnogorski pjesnik Petar Petrovié Njegoš ovjekovječio je njihov značaj ovim stihovima: De se gusle u kuču ne čuju, tu je mrtva i kuča i ljudi.84 I u Dalmaciji, oko Knina, gusle najviše vesele seljaka, a u Polji-cima, gdje navodno ne postoji kuča bez gusala, govori se za siro-mašnu kuču: gusle su prodali. Visoka moralna vrijednost gusala ističe se, kad se káže, da su gusle oslobodile Srbe od Turaka, da su »naša sloboda« i slično.«5 To potvrduje i izjava nekog paše, kóji je savjetovao sultánu: »Zatři gusle, povjesi pjevače, pa če biti mirna Sumadija«. Gusle su uopce postale simbol epskog pjevanja, koje je ipak važnije nego sam instrument, a time se ujedno objašnjava i njihov veliki kult. U kuóama gusle obično vise na istaknutom mjestu, često na gredi, u Dalmaciji nad vatrom; u Kuli Norinskoj visjele su sa svake straně police za sude po jedne gusle (vidi sl. 103-3). Danas se drže u mnogim kucama jedino kao uspomena, relikvija i simbol. П drugim kuóama, gdje više nitko ne pjeva, njima se služe gosti, kóji još uvijek čuvaju tradicionalnu narodnu umjetnost. Medu ovakvim guslama nalaze se i veoma staré, a nije pretjerano kad se káže, da mnoge imaju preko sto godina. Naj-starije gusle s oznakom godine 1750., izgradene od orahovine, imao je dr. Poljanič, ravnatelj banke u Sarajevu, kóji ih je kupio od nekog crnogorskog emigranta. Kao u starije vrijeme, tako još i danas nalazimo gusle u hano-vima, kavanama, koje su u Srbiji ujedno i gostione, u krčmama" i gostionama,™ da gosti mogu guslati i pjevati uz njih. No i ovaj se običaj vec gubi. U gostioni u Drnišu u sjevernoj Dalmaciji nemá više gusala, buduči da »smetaju«. Oko g. 1910. primijetio je ravnatelj gimnazije u Užicu Vujié u krčmi nekog sela, izmedu Goražda i Foče, dvoje gusle. Na pitanje, da li ne bi bile jedne dovoljne, odgovorili su mu: »U selu živé muslimani i Srbi, jedne su za Srbe, a druge za muslimane«. Vujič je upozorio, da bi gusle morale sje-' dinjavati stanovnike, te nije znao, da li je uzrok te podvojenosti osječaj, da nisu isto, ili ponos. Takvo razlikovanje zaista izne-naduje, jer ipak známo, da krščanski i muslimanski pjevači jedni druge slušaju. Glavni uzrok leži svakako u tome, što se na dnu krščanskih gusala često nalazi křiž, a to naravno isključuje, da'se njima služe muslimani. U Dalmaciji su se gusle snažno očuvale u brdskim krajevima (Zagora), ali nestaju na jadranskom primorju, te je pitanje, da li su bile uopée svuda poznáte. Veé oko Dmiša u sjevernoj Dalmaciji "* Gorski vijenac stih 1620—1621. 85 Cf. pogl. XIII. 06 U »hotelu Pariz« u Užicu visjela je samo slika gusala s dvije struně. pjevaju katolíci uz gusle i bez gusala, u Trstenu kod Dubrovnika očuvale su se gusle jedino još u brdskim selima, gdje se održala i narodna nošnja. U župi kod Dubrovnika u kuéi Nikole Mišiéa gusle nisu u redu, jer nitko ne pjeva, a u Konavlima, gdje sam još našao pjevača, nitko od mladih ne želi guslati, iako im se obecava nagrada. U Boki Kotorskoj u Risnu došlo jtí u nedjelju mnogo ljudi da slušaju jednog pjevača; u staroj autonomnoj opcini Grbalj po selima se još drži mnogo gusala, no vec samo »kao uspomena«, dok u katoličkom Perastu i navodno i u drugim mjestima katoličkog primorja gusle uopée nisu postojale. Na otocima Korčuli i Mljetu gusle su vec rijetke, a još više na šipanu, Hvaru i Braču. O velikim otocima Hvaru i Braču tvrdí se — što je vjerojatno istina — da tamo gusle uopée nisu lokalni instrument, nego da su ih donosili primorski i zagorski rodáci, doseljenici, a naročito sezonski radnici, od kojih su ih otočani kupovali. Iz svega se vidi, da gusle u dalmatinskim gradovima s visokom kulturom nisu bile uobiéajene. I drugdje je postojala, i još uvijek postoji, razlika. izmedu sela i grada. Tako je bosanski kulturní historičar Vejsil čurčié117 naglasio, da se u Sarajevu gusle nikad nisu mogle udomaéiti, pogotovu ne medu agama i begovima, kóji su ih smatrali seoskim instrumentem, upotrebljavajuči razné tambure. Ipak třeba držati na umu, da su i u Sarajevu najviša muslimanska gospoda uzdržavala za vrijeme ramazana i provin-cijske pjevače-guslare, naročito iz Gacka i Foče, kao što je to bio opéi običaj u cijeloj Bosni i Hercegovini. ,ir U článku »Sarajevská čalgija (glazba)« u mjesečnoj reviji »Napredak« iz g. 1935. ili 1934.. do koga nisam mogao doci. Poznajem jedino izvadak u časopisu »Světa Cecilija« XXIX, 54—55. 2. TAMBURA S OVIJE ZIC E I SLIČNI INSTRUMENT! Dugo se smatralo, da su gusle jediní instrument, kóji služi za pratnju prilikom pjevanja epskih pjesama. Ovo gledište obořila je Matica Hrvatska, kad je izdala muslimanske epske pjesme iz Bo-sanske Krajině, koje se isključivo pjevaju uz tamburu ili tamburicu s dvije žice.1 Jednog od tih Matičinih pjevača, Beéira Islamoviéa, proučavao sam i fonografirao poslije dvadeset godina (g. 1909.).2 G. 1912. pak ustanovio sam, da isti instrument pored gusala upotrebljavaju i pravoslavní2 i katolíci u Liči te sje-vernoj Dalmaciji i da je bio poznat u 18., a i na početku 19. stoljeca 1 Vidi slike nekili pjavača s ovim instruinenlom; Nar. pjesme Mat. Mrv III. sir. XIII, XXI, XXIX. - La poesie pop. épique str. 35, sl. 4. ” Vidi sliku takvog pjevača s tamburom lamo str. 37, br. 6. u Slavoniji, gdje je Reljkovié u svom »Satiru« objavio epsku na1 rodnu pjesmu »Jakšiči kušaju ljube«, koja se pjevala uz tamburu.1 Ondá sam i naveo za pjevače iz Bosanske Krajině, da za vri-jeme ramazana i zimi putuju po Posavini sve do Bijeljine. Na. svom putovanju g. 1930. utvrdio sam i to, da su krajišnički pjevači dolazili u sjevernu Bosnu do svjetskog rata, a da mjesni musli-manski pjevači u Brezovu Polju, Brčkom, Tuzli, Bijeljini do Zvor-nika upotrebljavaju uglavnom tamburu, što je za kraj oko Tuzle opširnije iznio Mustafa Džinič.5 Medutim več u okolini Zvornika neki istaknuti muslimanski pjevač nije znao za tamburu, a u Sre-brenici bila je sasvim nepoznata. Govorili su mi o njoj još u Novom Pazaru, kamo je mogla doprijeti iz Bosně, s kojom je Sandžak bio administrativno povezan do g. 1878., ili su je iza tóga donijeli bosanski iseljenici (muhadžiri). Před više od deset godina zabi-lježeno je, da se tambura upotrebljava takoder na Zlatiboru'1 na granici Srbije, kamo je vjerojatno donesena iz Bosně. Tambura s dvije žice bila je dakle poznata u sjeverozapadnom muslima nskom i srpsko-hrvatskom kršéanskom području kao i u muslimanskom u sjevernoj Bosni. G. 1930. saznao sam medutim, da je potpuno ista tambura uobičajena kod muslimanskih Alba-naca u kotarima Peč, Dakovica, manje na Kosovu, te u gradovima sjeverne Albanije. No tambura s dvije žice nije jediní instrument. Več g. 1912. spomenuo sam instrumente iste vršte š a r g i j u i s a z s više žica, kóji prate lirsko-epske ili samo lirske pjesme.7 U sjeveroistočnoj Bosni vidio sam g. 1930. tamburicu s četiri žice u . Kladnju, a saz sa šest žica za lirsko pjevanje u Bijeljini (vidi sl. 55-4), gdje su mi govorili, da saz može imati i osám, deset pa i dvanaest žica. M. Džinič8 razlikuje u tuzlanskom krajů tri vršte tambura: karaduz s tri žice, šargiju sa četiri do šest i saz sa šest do osám žica; on izričito spominje, da se uz šargiju pjevaju muslimanske pjesme o starim junacima u desetercu, a takoder i u osmercu iz novije povijesti, kao »Pogibija Himzi bega«11 u srpsko-turskom ratu g. 1876. Kod Albanaca nosi tamburica s dvije žice ime, koje je ujedno i karakterizira: i č i t e 1 i j a10 (čuo sam u Zvorniku u Bosni), čif t ě1 ij au (Laplje Selo kod Prištíne), č i v t e 1 i j a (Vučitm, * * To sam spomenuo prviput u Bericht .1, 38 i u Phonogramm-Bericht I, 12—13. 6 Ppnp I, 121—125. 11 Glasnik etn. muz. Beograd XIII, 141. 7 Bericht I, 20; Phonogramm-Bericht I, 11—12, 14, 17. O. raznim íamburama, o njihovoj povijesti i tei minologiji vidi raspravu Fr. Ks. Kuhača (Rad jsi. Ak. XXXIX, 65—103), kóji medutim nije još znao za tamburu s dvije struně. 8 Ppnp I, 123—124. 0 Istu pjesmu pjevao mi je g. 1912. u Bosanskoj Krůpi brijač i trgovac več uz gusle Bericht I, 32; Phonogramm-Bericht I, 12. 10 Iz Strumice u Makedoniji potvrduje se i k i t e 1 i j a. Ppnp I, 227. 11 Elezovic donosi čiftělija (Rečnik II, 451) i čitelija »vrsta tambure« (tamo 449). Orahovac), č t e 1 i j a (Suha Reka), čiitelija (Dakovica), č u -tel i12 * (Drenica), četelija (Kuršumlija). Svi ovi izrazi potječu iz turskog iči — dva. Ovaj primitivní instrument je sav od drveta, ima málu varjaču i veoma dugačak držák.12 Svira se trzalicom (terzijan)14 od ptičjeg pera ili od rožine, kojom muslimani u sjeverozapadnoj Bosni »kucaju ili biju ili udaraju«.15 * Ovi izrazi (obično: udara i bije) nalaze se takoder u raznim národním pjesmama,lu gdje s e govori o lirskoj tamburi, koja redovito ima četiri ili više žica. U Dobrotinu sam čuo, da Arnauti zovu tamburu s dvije žice č u ngur.17 18 U Dakovici me je sviranje mnogo podsječalo na lirsku tamburu, iako se pri pjevanju ipak mnogo recitira. Kod tuzlanske tam-burice melodija je brža i ugodnija za uho nego kod gusala.,N Za Bosansku Krajinu bilježi M. Karanovié,19 da pravoslavac ne voli slušati »tursku tamburu«, a musliman »vlaské gusle«. Druge vršte tambura metohijskih i kosovskih Arnauta nisu imale jednak broj žica: u Dakovici imala je b u g a r i j a četiri žice, š a r k i j a deset, u Orahovcu karadizen četiri i š a r k i j a deset, u Suhoj Reci karadizen četiri i š a r k i j a dvanaest, dok je u Vučitrnu š a r k i j a imala tri žice. I uz ove instrumente mogu se pjevati pored lirskih pjesama, uglavnom sevdalinki, takoder i epske pjesme, na pr. u Dakovici uz šarkiju i bugariju. U Vučitrnu je netko pjevao čisto epsku pjesmu u kračim odlomcima udarajuči uz čivteliju, a drugi ga. je pratio na šarkiji, ali je moguée pjevati uz šarkiju i pratiti na čivteliji. U Orahovcu su pjevači udarali i pjevali uz instrumente s dvije, četiri i deset žica (vidi sl. 42-3, fono-gram br. 166 iz g. 1930.). Več ovdje mogu spomenuti, da sam u Dakovici čuo mužičku kapelu, koja je podsjeéala na cigansku u Slovačkoj i u kojoj je takoder ciganin svirao na violini (cemane), a Albánci udarali.uz bugariju s četiri i šarkiju s dvanaest žica; svi su zajedno pjevali epsku pjesmu o junáku Da Pološka (vidi sl. 40-2 fonogram 1930-152). Ovakve epske pjesme su krace, baladičke, no 12 Ppnp I, 256. 11 Vidi sliku i z Dakovice (br. 40-1, fonogram 1930-150 i 151) i iz Orahovca (br. 42-3, fonogram 1930-165). U splitskom muzeju je tamburica na drugom mjestu medu guslama (sl. br. 97-5, 6); četiri primjerka s dvije struně potječu iz okolice Knina, iz Ervenika, Drniša i Prologa. 14 Kuhač, Rad jsi. Ak. XXXIX, str. 67 donosi oblík terzija. >•' Ppnp I. 238. *" Takva mjesta iz narodnih pjesama skupio je Kuhač, Rad jsi. Ak. XXXIX, 83—89. 17 Curigůr navodí takoder Elezovič (Rečnik II, 458) kao »muzički instrumenat, ne znám pouzdano kakvog izgleda, može biti kao trompeto (!)«. Autor nije našao ovu riječ u turskim rječnicima, samo kod starih pisaca čogjiir. 18 M. Džinié, Ppnp I, 123. '• Ppnp I. 239. epske pjesme sa srpskohrvatskog sjevera, na pr. o Muju i Halilu i muslimanski Arnauti pjevaju po tradiciji uz gusle. Iz svega tóga slijedi, da su Turci přeni jeli takoder tamburu s dvije žice kao i sličné instrumente na sjeverozapad srpskohrvatskog područja, gdje je u pograničnim krajevima bio razmjemo visok broj muslima na. Zanimljivo je medutim, da se tamburica s dvije žice naročito raz vila pa i očuvala na periferiji turskog utje-caja i da se ponovo pojavljuje tek na jugoistoku kod musliman-skih Albanaca. Najstarija sllka turskog voj nika s tamburom, koja ima razmjerno duboku varjaču, sačuvala se u spisu Ahmeta Ra-sima »Historija Turske« (II, str. 878; vidi sl. 56-2). Adilu Čokiéu, profesoru gimnazije u Tuzli, kóji me je upozorio na ovu sliku, objasnili su u carigradskom muzeju, da je to janjičax (jenjičar), kóji je svojim drugovima pjevao uz običnu tamburu junačke i druge pjesme i přitom pekao kukuruz na, žeravici (na mangalu). Ovakav lik janjičara uz mangal, kukuruz, s tamburom u ruci, nalazi se takoder u janjičarskom odjeljenju carigradskog mužeja. Profesor čokic objašnjava dal je (u pismu od 25. IV. 1936), da svi muzički instrumentí u Bosni i Hercegovini, osim gusala i gajdi, nose turske, odnosno arapske ili perzijske naživé. Turci, kao i Arapi i Perzijci imaju takoder junačke pjesme, ali ne takve, kao što su »naše«, nego krace. Arapi, kóji imaju mnogo narodnih junaka, nazivaju te pjesme »hamaze«. 3. DRUGI INSTRUMENTÍ , Kao što se raznovrsne pjesme mogu pjevati uz gusle, tako i razni drugi instrumentí zamjenjuju gusle, osobito u novije vrijeme. Najviše upotrebljavaju cigani i slijepci violinu (éemane), s jednom strunom (debela, t. j. G struna) ili dvije. Zanimljivo je, da je neki sel jak kod Niša sam izradio violinu u oblíku gusala.1 U istočnoj Srbi ji oko Pirota zabil ježeno je, da tamo postoji éemane s tri struně,2 ali to je veé prijelaz u Bugarsku, gdje se nalaze kao epski instrument! kemene, gádulka, gusla s tri do sedám pa i sa četrnaest struna.3 Naživ gusla je svakako srbizam, te se vraca s instrumentem od Bugara Srbima. Epske pjesme mogu se pjevati i uz gajde i harmoniku (Resava); naročito harmonika postaje sve opiiljenija, tako da je u Topolí u Srbiji nabavljena harmonika iz Italije za 15 hiljada dinara. U Vlasenici u jugo-istočnoj Bosni vidio sam slijepog guslara, koga je pratio slijepi harmonikaš (vidi sl. br. 62-7); obojica su bili prosjaci. U Dobrotinu 1 Ppnp I, 97. 2 Glasnik etn. muz. Beograd XI, 150. 3 G. Sýkora, Ppnp I, 93. Rajna D. Kacarova donosí u článku o današnjem stanju epskog recitativa u Bugarskoj (Izvčstija na nar. etnograf. muzei v Soíija XIII. 188) ove naživé: gádulka (kemenče), gajda, cigulka. O tetevenskim Pomacirna (bu-garski muslimani)) saopčava, da pjevaju uz tamburu (kakvu?) epske pjesme. na Kosovu upotrebljavaju k a v a 1, sviralu s dvije cijevi i jedanaest otvora (vidi sl. 45-1). Ovaj instrument s turskim nazivo*n (qaval)4 nije bio poznat Kuhaču.5 Mjesni seljaci govorili su mi, da se uz kaval pjevaju pastirske (čobanske) i starinske (starovremske) pjesme, u kojima se naizmjence redaju stihoví od pet do osám elogova, ali da se mogu pjevati i junačke, na pr. »Sjede Marko s majkom večerati«. Na kavalu sviraju jedan ili dvojica, od kojih jedan pjeva, no može pjevati i onaj, tko svira; melodija je ista kao kod gusala. I Albánci pjevaju pjesmu o cmogorskom vojvodi Marku Miljanovu uz lautu (čiteliju) ili uz kaval, obično bez pratnje.0 4 RjA IV, 904 ima značenje »vrsta puške« te točno dodaje: i svírala, »što može biti starije značenje*. * Rad jsi. Ak. XLV, 1—5. “ Ppnp IV, 132. EPSKO PJEVANJE BEZ INSTRUMENTA Novica Šaulió1 * 3 izjavio je, da za pjesmu bez gusala ne bi dao ni »tursku páru«, čime je samo ponovio stihove iz Gorskog vijenca Petra Petroviča Njegoša: • Л da za svu igru bez gusalali Ja ti ne bih páru tursku dao * ’ , (stih 1618 do 1619) Kao mnoge sličné tvrdnje ni je ni ova točna. Več je Vuk Karadžič spomenuo, da je jedan od njegovih na j bol jih pjevača, Tešan Po-drugovič, znao jedino recitirati (kazivati) pjesme, a da su drugi pjevači recitirali ili pjevali bez gusala. I na svojim posljednjim putovanjima Češce sam sretao dobré pjevače, kóji su pjevali bez gusala, na pr. Milován Arděsilié iz Pašine Vodě (Žabljak) u Crnoj Gori, kóji je umio oko sto pjesama bez gusala, ili Salih Beširovič iz okolice Sjenice u Novopazařskom Sandžaku, kóji se ispričao, da ne zna »guslati« i da ce pjevati. Uopée sam nerijetko nailazio na pjevača, kóji ni je imao vremena ili ni je mogao naučiti guslati. Vážni je je medutim, da pjevači, kóji umiju gudjeti, ne mogu upotřebí j a váti gusle na putu ili pri radu. Vec je A. Fortis- priopčio, da »Morlak« putujuči kroz pusté planině, naročito noéu, pjeva o starim podvizima plemiéa i slavenskih lcraljeva ili o někom tra-gičnom dogadaju. No nemoguce je tako pjevati uz gusle pri jahanju i pješačenju, buduéi da se one moraju držati medu kolje-nima. Več sam g. 1913. čuo u Hercegovini, da se jahaČi po cijele šate, nocu, razonoduju glasnim pjevanjem, kojim se i ohrabruju; ovakvo pjevanje, koje se naziva »putničko«, pojačano je time, što se prstom začepljuje uho:l ili se prstom drži uho. Takvo »putničko« ili »kiridžijsko« (kiridžija = gonič) pjevanje zove se takoder »na glas, iz(a) glasa« (vidi pogl. VIII.), ili pak »ispod glasa«, ako putnik sebi pjeva tiho. Prije je takvo pjevanje bilo više uobičajeno, kad je putnika zaticala noc na putu ili kad se nocu vraéao kuéi. 1 Srp. nar. pjesme I, 1, str. XIV. 4 ■ Viaggio I, 91. 3 Bericht II, 16 i 23. Takvo glasno pjevanje bilo je naročitx> lijepo slušati nocu, kad je tišina, jer je odjekivalo brdima i dolinama. Bez instrumenta pjeva se i kad se pješači, jaše ili vozi kolima na svadbu. Nešto sasvim novo i, kao što se čini izuzetno, predstavlja pjevanje uz gusle kod vožnje u autu (G. Poljica), buduéi da se u Muču u srednjoj Dal-maciji »staré« pjesme pjevaju bez gusala i u autobusu. Prirodno je, da se bez instrumenta pjeva i pri raznim poslo-vima. Neki pjevač na Kosovu objasnio je to tako: »Nemáš da kopeš i gudeš«. I na Drini izmedu Srbije i Bosně pjevaju bez gusala na splavima (kad křenu na ladama). U tvornici munici je u Obiličevu u Srbi ji radnik pjeva bez gusala pored stroj a, da ne zaspi. No iznenadilo me je, da pastiri u raznim krajevima ne pjevaju, dok pasu stoku, osobito ne na crnogorskim planinama, i da se gusle na »planinu« uopce ne nose, nego ostavljaju kod kuče (Andrijevica). Ovo je točno samo do neke mjere, jer se crnogorski pastiri uveče sastaju i mnogo pjevaju, ali i po dánu »u šumi« ili dok idu (gredom) po planini; pri tome »otežu« kao da pjevaju uz gusle (žabíjak). Pjevači naravno pjevaju bez gusala i ondá, kad im nisu pri ruci, na pr. u ratu. U krajevima Dalmacije, gdje gtisle nestaju (vidi pogl. VIII), možemó cesto sresti pjevače, kóji umiju pjeva ti uz gusle i bez njih,1 * * * na pr. u Otavicama kod Dmiša, u Bolu na Braču, u Muču, u Maj-kovima (Slano), u čilipima. U Slanom mi je pjevao bez gusala Ivo Вигјап' dok su njegov otac i tri siná pjevali još uz gusle, što se sada zanemaruje (to se zanemari). U Americi takoder pjevaju íseljenici »starinske« pjesme uz gusle i bez gusala, kako tko umije. I u Bijeljini u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se upotrebljavaju gusle i tambura, pjevaju se epske pjesme i bez instrumenta.5 U spomenutim i drugim krajevima dalmatinskog primorja i na otocima pjevaju medutim muškarci6 cesto a žene uvijek bez instrumenta.7 Veó u Splitu ima ribara i nepismenih seljaka u pred-gradima, kóji pjevaju bez instrumenta epske pjesme o Kraljeviču Marku i drugim junacima. Na nekim mjestim? dopire pjevanje bez gusala daleko u zalede; to vrijedi, koliko sam mogao dozná ti, takoder i za Imotski i Sinjsku krajinu. Takav náčin pjevanja mu-škaraca s dalmatinske obale i o toká ne predstavlja nikakvo opa-danje, nego je to veoma stari i uopče najstariji náčin pjevanja. Petar Hektorovic opisuje kako su mu dva ribara,'veslajuči oko 1 CF. fonogram 1932-4. •' Ррпр I, 255. 1 “ Cf. fonogram 1932-5. 7 Za žensko pjevanje uporedi fonograme i z g. 1932., br. 7—12, 22. 28, 33 (stih 1—14), za pričanje (recitiranje) fonograme iz g. 1932., br. 24, 31, 33 (stih 15—25) i 35 (počevši od stihá 17). otoka, pjevala svaki po jednu sasvim epsku bugaršticu i donosí takoder njihov tekst.8 Poslije su mu pjevala u dva glasa: Jedan níže držeč, drugi vise pojuč jednu pjesmu (pisam), u kojoj se takoder spominju stari junáci. Na Hvaru pjevaju i danas dva ili vise pjevača jedním glasom (unisono) ili najvise »u dva glasa«. Pjevanje bez instrumenta ima dakle svoju dugu tradiciju i bilo je na j bol je sačuvano u ustima pjevačica (vidi pogl. VI.), ali i ono danas vec izumire. Hektorovičeva »pisma« dokazuje, da i višeglasno i kolektivno epsko pjevanje potječe iz daleke prošlosti. U Otišiéu kod Sinja pjevala su dva pjevača »Boj na Kosovu«, kóji može pjevati jedan pjevač sam, ovako: jedan »počimlje« a drugi »nastavlja«. Vrijedi spomenuti, da se i na periferiji pjeva bez instrumenta: medu ise-ljenicima u žumberku u Kranjskoj pjevaju se junačke pjesme jednoglasno i dvoglasno, a u Čicariji u Istri očuvale su se još uvijek »bugarščine« u ustima staraca (saopcio mi prof. M. Gavazzi). Za kolektivno pjevanje imam potvrdu i iz jugoistočne Bosně kao i iz susjednog dijeía Srbije. Oko Višegrada i Rogatice postoji veoma karakteristično pjevanje bez gusala (iz glasa), kad 10 do 15 osoba jašu na konju i dvojica »zapjevaju«, a druga dvojica »nastaví jaju«. Bilo je vec govora o naročitom pjevanju pjesama iz Kačičeva Razgovora (vidi pogl. VIII.). Třeba još dodati, da mornari na ladama često recitiraju ili čitaju njegove pjesme. čitanje iz Kačica, naročito zimi kod ognjišta, veoma je rašireno sve do otoka Krká u Hrvatskom Primorju.9 8 Stari pisci hrv. VI, str. 17—22. 0 Odnosno raznih načina pjevanja i čitanja iz Kačiča uporedi fonograme 1931-27, 1931-96 i 1932-21. MJESTO, VRIJEME I FUNKCI J A NARODNOG EPSKOG PJEVANJA Franjevac Andrija Kačič Miošič nazvao je svoju veliku zbirku imitacijá i pravih narodnih pjesama »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« (1756.). U tom je smislu i danas epska pjesma »jediní razgovor« i samom pjevaču i puku, kojemu pjeva. Slično se i danas upotrebljavaju riječi "razgovarati i razgovoriti, tako da na pr. pjevač »razgovara« kakva bega i boce da obraduje i kakva činovnika (ja ču ga razgovoriti), ako dode k njemu. Razgovor znáči uopče ugodnu zabavu, pa susjedi dolaze osobito zimi jedan drugomu na razgovor, pri čemu se najvise sluša epska pjesma. I za putnika je nocu »pisma najbolji drug i razgovor« (Poljica). Kod muslimana se u muslimanskoj sredini za razgovor upotrebljava turska rijeČ muhabet (Javor), m u ábe t (Prizren). Kao svaki pravi umjetnik, i epski pjevač pjeva sam sebi najviše kod kuée i kad mu se prohtije, kad se odmara i ima slobodnog vremena i mira, najvecma naveče, i kad hoce da odagna brigu (brigu da razbije). U dubrovačkoj okolici stari pjevač, kóji je dugo rádio u Americi i poslije povratka iz Amerike. izgubio u lovu vid, pjeva odmah, kad ujutro ustane, a učitelj Skuric iz istoga mjesta pjeva i nocu, kad se probudí i ne može spavati. I pri radu pjevač pjeva sam sebí, osobito pastir, kad pase ovce i naveče u svojoj kolibi. Jedan pjevač iz Novog Pazara i na putu, kad mu dode raspo-loženje (pa mi dode raspoloženje), ide u kafanu, u kojoj su gusle, i zapjeva sam sebi. Kod kuče pjevač pjeva djeci, unucima i svim ukucanima, osobito kraj ognjišta usred »kuče« starih domova i »u komína« u Dalmaciji. Ljeti pjevaju seljaci i před kučama. Pri je su ljudi bili više kod kuče, pa su imali i više vremena za pjevanje (St. Kolašin). Pjevanje je najbolje uspi je válo u zadrugama, gdje je živ jelo zajedno više obitelji pod jedním »starješinom«. U patrijarhalno doba bilo je manje posla i više vremena za pjevanje, pa su i u zadruzi bili ljudi, kóji su pjevali, přiučeni na to (přiučeni tome, Kalinovik), t. j. pri diobi posla zadruga je imala žene s naročitim funkcijama, pa i specijalistkinju za umjetnički ruční rad, a i svoga pjevača. Neki pjevači su po svojem zanimanju uopče vezani za kuču, na pr. žandarmerijski narednik ili pravoslavní svečenik, kojí ipak na molbu naroda pjeva í javno kao predsjednik »Crvenoga križa-z ili u »Narodnoj obraní«, ali kad je u službi, ne ce da pjeva u drugim kučama (Gruža). I franjevci u Dalmaciji ili Hercegovin! ograni-čavaju se na svoju župu ili samostan. U Kninu mi je pričao fra I. Mendušič, da je k njemu, dok je bio na župi, dolazio neki seljak, koga bi ponudio vinom ili čim drugim, ali najdraže bi mu bilo, kad bi mu dao svoje gusle, pa bi on pjevao. I susjedi rado slušaju pjevača u njegovoj kuéi, a posjeéuju ga i drugi ljudi, osobito nedjeljom i o blagdanima. Tako su me školovaní ljudi u Rogatici u Bosni izničito upozorili, da odličnog pjevača ne slušaju samo u kafani i u društvu, nego da zalaze i k njemu kuéi. No obično pjevači primjenjuju svoje umijeée kod susjeda i u javnosti pri različnim sastancima, naročito zimi, o blagdanima i svečanostima. Stanovnici jednoga sela ili veée skupině kuča sastaju se rádi zabave naizmjence sad kod jednoga, a drugi put kód drugoga seljaka, kod bogatih gazda Češce i u veéem broju. To se naziva: kad národ sjedi (Kula Norinska) sjedimo, sjede. Zato se takav sastanak na čitavom srpsko-hrvatskom teritoriju zove s i j e 1 o, selo, silo, prema pojedinom govoru. Iz ústa jednog muslimana u Priboju čuo sam glagol s i'j e 1 i t i čak u rečenici: Pjevam seljacima, »kad sijelimo«.1 Od istog korijena potječe i niz drugih naziva: posijelo (Novi Pazar, Karaula, Nova Varoš, Goražde), poselo (čačak), s j e d n i c a, u jugo-zapadnom izgovoru s’e d n i c a, koju sam riječ čuo u Ivanjici u Srbiji, u Novoj Varoši u Sandžaku, u Peci, u Crnoj Gori,-' u Budvi i Hercegovini. S j e d n i k je vrlo običan naživ u Crnoj Gori, u Boki Kotorskoj (G. Grbalj), u Budvi, a i kod muslimana u Baru. čest je naživ s j e d e 1 j k a, nezabilježen u Rječniku Vuka Karadžiča,1 * s e d e 1 j k a (Kruševac, Trstenik, Žiča, Kraljevo, čačak, Iva-njica, G. Milanovac, Prokuplje u Srbiji; Javor, Osaonica, Novi Pazar, Peč; Vasojeviéi). Potvrdena je sedeljka i na Kosovu.1 * * * Očekivani ikavski oblík sjediljka sám nisam čuo, ali poznat je vec iz Gunduličeva »Osmana«,' gdje se připisuje bugarskim selima. O naročitoj sedeljci pričali su mi pjevači u Trsteniku u 1 Ovu riječ ima i Karadžičev Rječnik (700) s potvrdom iz DubroVnika. 2 Erdeljariovié, Kuči (Srp. etn. zb. Vlil, 291—292, přikazuje ukiatko takve sastanke, za koje navodí samo nazivq s j e d n i k, s j e d n i c a. 8 Napominjem, da Karadžič připisuje naživé p o s jje d a k, p o s j e 1 o, p o - s i j e I o, p o s j e d n i k i s j e d n i k samo Crnoj Gori, a naživ posjednica Roki Kotorskoj. * Ppnp I. 103. , 8 Stari pisci brv. IX, 3. izd. 444—44i>, pjev. VIII., stih 196., 217., 226. Srbiji: vrší se na raskršcu putova, gdje se náloži vatra, pa po-sjedaju oko vatře, žene radě, a muškarci razgovaraju, guslar pjeva, • pa se i pleše. Dívno je bilo slično veče, koje je bilo priredeno za učesnike IV. kongresa slavenskih geografa i etnografa godine 1936. u Malamiru u Bugarskoj. P o s j e d (idemo po posjedima) čuo sam u Slanom nad Dubrovnikom. Posjedak je običan kod musli-mana i pravoslavnih u Novopazarskom Sandžaku, no ondje sam u Osaonici čuo primjedbu: na posjedak u tursko doba, a sada s a s t a n a k; ovu ríječ imam zabilježenu i iz Kuršumlije u Srbiji i iz Konavala u dubrovačkoj okolici, a na posedakje potvrdeno i kod kosovskih Arnauta.6 U Lipljanu na Kosovu govori se: idemo na s e d i š t e. U Ivanjicí sam čuo sedenje, ali školováni informátor odmah se popravio: sedenje; prvi slog uopce nlje izgo-vorio pravilno, jer prema mjesnom govoru riječ mora glasiti sjě-d e n j e, što ima Rječnik Vuka Karadžiéa u značenju das Sitzen, sessio. Navodím ovaj primjer, kóji se kod švih nazíva često po-navljao, kao potvrdu, da se oblici nisu uvijek ízgovarali u mjesnom narječju ili da su se miješali. U Kuršumliji u dolini Toplice upozorio me je jedan Crnogorac na mjesni naživ sjedenka; sedenka je potvrdena i iz okoline Niša7; bugarska seděnka, u istočnom ízgovoru s e d j a n k a, dopire dakle daleko na zapad. G. Weigand prevodi s e d ě n k u kao Spinnstube,H t. j. přelo, a i kod Srba i Hrvata přelo je poteklo iz iste društvene potrebe kao selo, sednik, što je primijetio veé P. Rovinski.H Na prelu se sastaje više mládež sa svojim interesima, pa stoga nije čudo, što Janko M. Veselinovic, kóji je sam bio dobar guslar,10 u švojoj pripo-vijesti »Na prelu«11 nemá guslara, ali guslar se sigůrno i ondje pojavljuje, za što imam dokáže iz različnih mjesta od Srbije do Dalmacije. Osim švih navedenih naziva obični su još nazivi sastanak (Nova Varoš, čačak, Rača, Goražde), d r u š t v a (Kosovo), veselo društvo (Stojnik), skup u Crnoj Gori, gdje su poznati i »plemenski skupovi« za raspravljanje zajedničkih poslova, u Baru, u Savini (Boka Kotorská) i u Užicu. U Trsteniku sam od'pjevača čuo i naživé gozba i večernje, što su mí protU' mačili kao »sedeljku večernu«, koja počinje po podne ú pet ili šest sáti.12 lsti pjevači su upotrebljavali i riječi skup, selo, přelo, 11 Ppnp I, 111. 7 Ppnp I, 97. 4 BiVgarsko-němski rěčnik, 2. izd., 351. Miklosich, Etym. Wb. 289 ima pri-1 jcvod Gesellschaft, za sijelo Sitzgesellschaft (iz Rječnika V. Karadžiéa). " Cernogorija II, 1, 739. 10 J. Skerlié, Istorija nove srpske književnosti, 2. izd., 387. 11 Celokupna děla I, 17—40. 12 Večernja, večernje je izraz za vebernju bogoslužbu (Karadžič, Rječnik 61). Uspoř, slovenski večémija, die Vesper; i običajan izraz večernice (plur.) služi kao naživ zbirke popularnih spisa Družbě sv. Mohorja. pa se slično čuju različni izrazi i na drugim mjestima jedan uz drugi. četiri takva naziva potvrdena su u Srbi ji vec g. 1833., kad je prvi srpski kněz Miloš ukazom zabranio sastanke muškaraca i žena »na sedištu nocnom tako nazvanom prelu, s j e 1 u il’ s j e d e 1 j ki«.« Ujedno je to zanimljiv prim jer neuspjelog biro kratskog proganjanja narodnih običaja, koje iznenaduje naročito u Srbi ji u doba román tizma. Takvi sastanci održavaju se najviše u zimsko doba, kad su duge noci i kad velikí snjegovi odsijeku sela u visokim planinama na čitave sedmice i mjesece od ostaloga svijeta. I jeseň je zgodno doba, kad se završe poljski radovi i kad u kučama poslije rodné godine ima mnogo seoskog blagostanja, osobito rakije, vina, mesa, voča i - žita. Govorili su mi direktno: »Dodi, kad bude rodná godina«, a za velike suše čuo sam: »Ako ne bude kiše, više černo kukati nego pjevati«. Ljeti gusle leže, jer zbog mnogo posla ljudi nemaju vremena za zabave i umorni su; izuzetak čine jedino praznici. Ljeti pjevaju samo ribari, kad se vračaju s ribolova na moru. Sám sam vec spomenuo, da ljetno doba ni je bilo zgodno za moja putován] a i da su pjevači željelí, da ih potražim zimi. Záslužní skupíjač i izdavač narodnih pjesama franjevac Ivan Jukic okusio je to još u vecoj mjeri veé g. 1845., kad je putovao po Bosni, pa su u Kupresu bila u svakom selu tri, četiri pjevača, ali ni jedan mu nije htío pjevati ni za dobru placu; govorili su mu: »Dodi zimi, pa černo ti dodi jati pjevanjem«.13 14 Epsko pjevanje samo je dio zabavnih večeři, na koj ima se vodě razgovori, pričaju pripovijetke, šale i dosjetke, pjevaju lirske pjesme i igráju različne igre,15 * od kojih su mí Češce spominjali kozanje1« (Kosovo, Novi Pazar, Kuršumlija); muslimani u Novopazarskom Sandžaku prozvali su ovu igru igrom »prstena pod kapom«. Na nekim mjestima se i pleše. U takvu je društvu dakako vrlo omiljen guslar, pa ga gazde sebí osiguravaju pozivom. U krajevima, gdje je epsko pjevanje još u cvatu, sastáje ih se više, tako da dode na red (reda se, Srebrenica) svatko, tko zna pjevati, pa se čak i natječu, tko ce bolje pjevati. S pjevanjem se izmjenjuje i pričanje o bojevima. I u mirnim i visoko kulturním Konavlima pod Dubrovnikom pjeva se uz gusle i priča se o starim junacima, vojvodama i bitkama. I kod novopazarskih muslimana drže se síjela, zapjeva se jedna ili dvije pjesme, igra se kozanje, pa se opět pjeva do ponoci sve do dva šata i pričaju se bojni dogadaji. Ovakvi sastanci traju svagdje vrlo dugo, od deset do tri šata nocu, obično do ponoci, ali i do zoře uoči blagdana i pri naročito dobrom rqspo-loženju. Broj učesníka nije velik, deset, dvadeset do trideset ljudi, 13 Srp. etn. zb. XIV, 458. 14 žnžo XXVIII, sv. 2., 68. ‘5 Zato sam čuo u Srbiji na Javoru »na igre* mjesto »sastanci«. 10 »Kozati se« potvrduje Rj A (V, 417) samo iz Likc. žena i djevojaka, što se ravna prema napučenosti mjesta i imué-ncxsti gazde, kóji se po moguénosti brine i za to, da počasti prisutne bar rakijom i vinom. U Poljicima piju momci do ponoci vino, a poslije ponoci rakiju te idu i u druga sela, dok samo stariji ljudi sjede na istom mjestu. Zanimljivo je, da kod Kuča sjede »sjedni-čari« kraj vatře prema starosti.17 Epska pjesma pjeva se mnogo o blagdanima i sveča-n o s t i m a. Medu kršcanima nemá velike razlike, ali o musli-manima černo posebno govoriti. Svagdje se pjeva o velikim blagdanima (veliki godovi, velike svetkovine, praznici ilipraznični danovi, Prízren), kakvi su Božié i Uskrs,. kada pjevaju pjevači dotične kuče, ili ih zovu iz susjedstva, a dolaze i sami kao gosti. U Boki Kotorskoj najviše pjevaju, kad na Badnjak nalažu na vatru »badnjake«, t. j. cjepaníce od naročita hrasta icera), ukrašene zelením grančicama. Poslije večere na Badnjak sastaju se guslari i natječu se, tko ce bolje pjevati. U Užicu se pjevalo, kad je »polažajnik«,18 t. j. prvi gost na Božič, bio zván »na část«, ali danas tóga više nemá (príčao mi je to Nedeljko čutovic). Iz franjevačkog samostana na Širokom Brijegu nad Mostarom jaše na Božic svečenlk u daleko razbacana sela, da služi misu; u kuči, u kojoj noéuje, skuplja se oko 100 ljudi, pa tako ima dosta prilike za pjevanje uz gusle. Na ove velike blagdane národ ima prilike da se veselí (veselí se národ), jer kod pravo-slavaca traju ovi blagdani tri dana, ali i kod katolíka spomenuli su mi još naročito blagdan sv. Stjepana, Novu godinu i Tri kralja. Za pjevanje je uopče zgodna prilika i na zabavama u doba pokládá. Iznenaduje, da se u Slanom nad Dubrovnikom málo pjeva o pokladama, a na Uskrs uopóe ne. Značajni su i blagdani Djevíce Marije, osobito Veliká i Mala Gospa. Proslavu pravoslavnog blagdana Velike Gospojine vidio sam u Drnišu, u kojem je sta.no-vništvo vecinom katoličko. Kod blagdana postoje dakako i mjesne razlike. Na pr. u katoličkom Metkoviču spomenuli su mi i Ivanj-dan, blagdan sv. Vida i sv. Ante, a u dubrovačkoj okolici sv. Vlaha, dubrovačkog zaštitnika. Na krajů pjeva se svagdje svake nedjelje ili svakog svetka i u malim seoskim kafanama. U Srbi ji su se medu pravoslavné blagdane računale i 1 i t. i j elfl (Kruševac, Požega, Lužnice, Prokuplje), t. j. procesije od crkve preko polja i livada. Karadžič poznaje riječ i pojam samo iz Voj-vodine, a i Rječnik Jugoslavenske akademije ima samo slučajan citát iz M. D. Milíčeviča, kóji je u svojem djelu »Život Srba 17 Erdejanovič, Kuči, Srp. etn. zb. VIII, 291. 11 Običaj »polažajnika« nalazi se i u drugih južnih S'avena, zatim u Madžara, Slovaka, Poljaka i Ukrajinaca.. Vidi o tom porcdbenu studiju Petra Bogatyreva, Lud stowiaúski III, 107—114, 212—273. Uspoř. Karadžič, Rječnik 549—550. 18 Iz novogrčkog Áuij, Rj A VI, 124. seljaka«2® poznavao samo blagdan Krsta i Krstonoše negdje izmedu Uskrsa i Petrovih postova21 (poklade). Meni je bilo nejasno, kako se mogu »na litiji« pjevati epske pjesme, dok mi pjevač Maksimoviú iz Lužnica ni je písmeno objasnio, da su litije krstonoše, da se uoči tóga dana kraj crkve pjeva. i večera i da je on pri takvoj večeři cesto pjeva o kakvu junačku pjesmu uz gusle. Drugdje se prilika za pjesmu pruža bez sumnjeTiakon procesí je pri zabaví u gostionici ili na drugom mjestu. Posebno vrijedí spomenuti svečanosti oko crkava i manastira na dan crkvenog patrona (crkvena slava. Cetinje, Vasojevici; hramovi praznik, Dakovica). I o drugim blagdanima ljudi se skupíjaju na sabore ili zborove (ovaj vise národní izraz upotrebljavaju i pravoslavci), uz koje su povezana i pmštenja. Na ovakvim saborima pjeva se podveče, pa tako sebi skraéuju vrijeme ljudi, kóji su došli izdaleka, a i na sam blagdan, ali ne svagdje. Tako se sastaju pjevači iz okolnih sela kod manastira sv. Petra kraj Prizrena, gdje su po prilici do g. 1925. bila dva, tri pjevača, a nakon četiri ili pet godina i manji broj, u Gračanicí, u Dubokom Potoku i na Crnoj Reci, dakle na Kosovu i u blizom mu Starom Kola šinu, zatim u Slatini i kod svete Trojice kraj Plevalja u Sandžaku,22 u čajniču na gra-nici Sandžaka i Bosně,23 a i na pravoslavném »zboru« u Zavalí u Hercegovini. No vrijedno je zapazíti, da pjevače na saborima ne poznaju znamenitá mjesta Banja, Studenica i žiča, Topola i Ivanjica u Srbiji, Morački manastir u Grnoj Gori, i da se u Požegi i u Gružu u Srbiji pojavljuju samo slijepci. Ne připisujem značenje svojim bilješkama o saborima u Mladenovcu i u Kur-šumliji u Srbiji, jer je u Prokuplju (leži kao i Kuršumlija u topličkoj dolini) pop Sekula Dobričanin uzeo za svaki slučaj sa sobom gusle, kad nas je odveo na sabor u obližnji Balinovac, jer je dobro znao, da pjevači ne nose na sabor gusle. Naročito me razo-čarao čuveni »zboř« na cmogorskoj Sin j a viní na dan sv. Ilije. U Nikšiéu su mi řekli jedan profesor, jedan pop i sk upij ač 23 2. izd., Srp. etn. zl>. I, 127. 21 U katoličko] crkvi su »križevi dnevi«, rogationes, u ponedjeljak, utorak i u srijedu posli je 5. uskrsne rledjelje. Rj A V, 59C. Kod Slovenaca »križev tedeu«, die Kreuz- oder Bittwoche: o križevem. M. Pleteršnik, Slovensko-nemški siovar I, 472. 22 U Bučju kod Prijepolja počali su mi, da je kod sv. Trojice bilo mnogo pjevača, ali sami su mi spomenuli dvg do tri. Kad sam g. 1924. bio u Plevljima, priredili su za mene u manastiru sv. Trojice plevaljski pop, zaslupajuči jedinog kalu-dera, kóji je bio na putu zbog gospcdarskih razloga, kotarski náčelník i potpukovnik mjesne posadě »guslarsko veče«, na kojem je osim kotarskog načeinika, kóji je sam bio pjevač, pjevao — musliman Osman-beg Cengič. Vidi moju raspravu La poesie pop. épique, str. 54.—57., sl. 44.—46. 23 U Goraždu su mi pričali, da uoči Gospojine doiaze dva do tri pjevača. Ja sam sam vidio ovo proštenje 28. kolovoza 1924., na kojem su pjevala dva pjevača bez naročitog zanimanja. i djelovanja na mene. Vidi La poesie pop. épique, 72—74. Sl. 81. 348 348 , narodnih pjesama Luburic, da ondje nemam što tražiti, jer bih mogao vidjeti samo lumpanje, igre s konjima, bacanje kamena, ples i skakanje kod crkve Ružica. Tako je takoder i bilo, kako je utvrdio moj sin Stanislav. Slično nisam imao sreée ni s katoličkim Iljin-danom (20. VII.) u Metkovicu u Dalmaciji, kamo sam naročito doputovao iz Srbije, jer sam čuo, da se ondje sastaje národ iz čitave Dalmacije i Hercegovině. To je i istina, pa sam se ondje upoznao- s katoličkim, pravoslavnim i muslimanskim pjevačima,"-' ali oni su došli na proštenje, koje se ondje naziva d e r n e k (tur.), s a j a. m, bez gusala, i u jednoj je gostionici pjevao samo profesionální pjevač Ivan Taslak uoči blagdana. na poživ gostioničara. Važno je bilo i opažanje u Goraždu u jugoistočnoj Bosni. Ondje se održava »crkveni zboř« kraj crkve, koja leži 3 km od grada, u kóji se ljudi posli je bogoslužbe vračaju i ondje plešu i pjevaju uz gusle u kafanama i »birtijama« (iz njem. Wirthaus). Da se uopée kraj crkava ne pjeva, čuo sam u Sjenici (»kraj crkava se ne síuša«), u Dakovici (izričito: »gusala nemá«), u Ivanjici i u Vaso-jevlcá, samo u Vlasenici u istočnoj Bosni bilo mi je ručeno, da se pjeva nedjeljom kod crkve. To je običaj poslije katoličke mise kraj Drniša, prije nego počne »kolo« (pričao I. Meštrovič) i u Kijevu u Dalmaciji, gdje pjevači pjevaju i na župnom dvoru. I u Slanom se pjeva poslije svečane mise (míssa festa). Ove činjenice, do kojih mi je bilo mnogo stalo da ih utvrdím, dokazuju, da čuvene crkve i manastiri nisu imali osobit utjecaj na razvoj í gajenje epskog pjesništva, kako bi se moglo činitř i kako se takoder tvrdilo. Najznačajnija je u tom smislu bila izreka arhimandrita Ilaríona Ruvarca, utemeljitelja kritičke historijske škole kod Srba, kóji je g. 1904. u svojem srijemskom manastiru Grgetegu pri razgovoru o národním pjesmama aforistički pri-mijetio: »Ja mislim,« da je sve to poteklo od nas«.23 Poznavači francuske epike mogli bi se takoder pozivati na teoriju I. Bédiera, da su neki francuski eposi povezani sadržajno s odredenim mje-stima, samostanima i značajnim prošteništima.-'11 25 * S te straně na-1 a zimo i kod pravoslavnih Šrba spominjanja glasovitih manastira i njihovih gradevlna, koje su podigli srpski srednjovjekovni vladaři,27 u nekim legendárná i pjesmama. Přitom je zanimljivo, da se crkvena tradicija sačuvala sve do danas najviše baš u Staroj Srbiji, u jezgri srpske srednjovjekovne državě. No u cjelini srpski su manastiri málo iskorišéavali svoju prošlost, pa same epske pjesme, 24 Značajno je, da i na »crkvenim saborima« před pravoslavnim opčinstvom pjeva u tuzlanskom krajů u Bosni musliman Sarajlič neke novijc pjesme o lalovima, da štogod žaradi. Ppnp I, 123. 25 Bericht II, 38. 20 U češkoj literaturi vidi o tom odličnu studiju V. Tillea »Roficevatfes« (U Pragur Češka akademija 1912.). 27 lisporedi: Karadžič. Srp. nar. pjesme II. 93, 95. 96. 190, 194 (Zidanje Ravanice). koje spominju staré manastire, ne moraju nipošto potjecati od kaludera, nego od svjetovnih pjevača, kóji su dobro poznávali světa mjesta. Sabori su dakako imali crkveno-odgojno značenje, ali vážni je je bilo nacionalno značenje, o čemu sam se uvjerio veé g. 1924. u čajniču na granici Sandžaka i Bosně, gdje sam sebi objasnio opadanje značenja sabora time, što su se prije na njima sastajali Srbi Iz Crne Geře, Srbije, Bosně i Turske na narodno-političko viječanje, što vise nije bilo potrebno posli je pada Turske. Poznato je, da je sabor udario temelj Karadordevoj i Miloševoj Srbiji. Osim tóga naglasio je Sekula Dobríčanin u jednoj propoví jedi,28 da su se na saborima sklapala prijateljstva, poznanstva, »kumstva i pobratimstva« i slično. Medu najveée svetkovine pravoslavnih Srba ubraja se s 1 a v a ili k r s n o i m e, no ono je poznato i kod dijela katoličkih Hrvata u Boki Kotorskoj, u Konavlima, u južnoj Hercegovin!, u makar-skom primorju i u bosanskom Grahovu.29 Ďakako, u no vije vrijeme katolíci slávu djelomično napuštaju. na pr. Majkovi (Slano) slavili su krsno ime do g. 1930. i napustili ga, jer katoličko svecenstvo »málo bráni«, što se objašnjava time, da se »slava« kod Srba srna tra oznakom srpstva. To je svetkovina předá (uspoř, rimske Lares) i tumači se crkveno, da je to krsno ime, koje je dobio pri krštenju prvi předák obitelji, koj a se zatím razgranala, tako da istoga sveca slavi vrlo mnogo kuča, pa je tu slávu jedan istraživač dobro nazvao »das Sippenfest«.30 Naživ »slava« pot ječe prema R. Grujiču od početnih riječi »u slávu i část« pri lomljenju kolača, ali moguée. je i vjerodostojno takoder i tumačenje, da se osamostalila prvá riječ naziva »slava krsnoga i měna«, jer i pravoslavní sveštenik Sekula Dobričanin31 naziva običaj »slava krsnog imena«. Ni »slava« nije jediní naživ. Uz »krsno ime« upotrebljava se i riječ sveti, sve-toga,32 světac.33 Kod katolíka sam čuo pored krsno ime (Ko-navle, Majkovi kod Slana) i bruna (Metkovič), brgulja (Opuzen),3‘ krsne slavě (Gruda u Konavlima), koje se u Slanom računaju medu »feste«. Naročíto su svečane »zimske slavě«: Mitrovdan (Mitar — Demetrius, 26. X. po starom kalendářů, Nikoljdan, Stjepanjdan, kad u domovima ima dosta vremena i dosta seoskog obilja. Vrlo je važno pri totne, da poslije obreda u nazočnosti popa nastaje vrijeme za pjevanje tek ondá, kad se gomila razide pa os ta je uže društvo pravih prijatelja, kojí piju, .28 Na stázi službovanja, 56. 29 Vidi krátké članke R. Grujiča i V. Čajkanoviča, Nar. enc. IV, 145—146, gdje je takoder navedena i opširna literatura o toj svetkovini, koja se tumači na različite p.ačine. 30 Lj. Peco, Zeitschrift fur ósterr. Volkskunde 1913. 31 Na stázi s'užbovanja, 34. 34 Karadžič, Rječnik 690; Elezovič, Rečnik II, 207. 33 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, 87. 34 Tu riječ pozná je samo u značen ju solemnitas Rj A I, 640 razgovaraju i pjevaju čitavu noc sve do zoře. U večem se društvu uopče ne može pjevati, jer ponetko ne če da sluša, pa se tako i pri velikim svetkovinama stvara uže društvo (G. Milanovac). To je najbolji dokaž, da je epsko pjesništvo ozbiljna intimna narodna zabava, pri kojoj se nikad ne pleše, tako da »turnéje« i »koncerti« kasnijih putuj ucih pjevača nisu nikako bili u narodnom duhu. Pored glavne slavě postoje i sporedne (uzgredno krsno ime), poslave (Prizren), prisluge (Gruda u Konavlima). Domaéim svečanostima pripada i krštenje (krštenje, Prokuplje; povojnica, Lužnice). Od javnih proslava naročito je značajna svetosavska, t. j. dan sv. Savé, osnivača srpske autokefalne crkve i srpske pro-svjete, najmladeg brata prvog srpskog okrunjenog kralja Stevana, koj a se u no vije doba slavi kao veliki nacionalni blagdan. Tóga je dana u príjašnja vremena i na velikim svečanostima bio na programu guslar, kóji je dakako cesto pjevao samo jednu pjesmu ili bar dio kakve značajnije epske pjesme, koju su za okupacije Bosně i Hercegovině slušali i austrijski generali. Na ovoj i sličním svečanostima sluša ju još na mnogim mjestima rádi je dobroga guslara nego violinu i glasovir (Cetinje). Vrlo su omiljene i školské svetosavske svečanosti, na kojima su prvi put javno nastupali mnogi od mojih pjevača. Za svjetskoga rata pjevalo je u čajniču u Bosni na »svetosavskoj« slavi šest guslara crnogorskoj »lov-čenskoj brigadi«. U nekim krajevima sastaju se katolíci na Svijecnicu »na kan-delorsku večeru«,35 na kojoj pjevaju gradani rodoljubne pjesme (budilice), a seljaci i epske pjesme (Drniš). Čini se, da je to više mjesni pendant »svetosavskoj« proslaví, premda je »kandelora« poznata i iz starije literatuře u večem dijelu Dalmacije. U no vije doba pojavljuje se guslar i na zabavama na Vidovdan, t. j. na dan sv. Vida, na dan godišnjice sudbonosne bitke na Kosovu polju. I na sokolskim svečanostima pojavljívali se guslari, na pr. na jugoslavenskom sokolskom sletu god. 1930. pjevali su vrlo poznati pjevači Svetislav Jacimovič, Tanasije Vuéic i Ilija Vukovic iz Gacka. Ovaj posljednji htío je doputovati kao »narodni guslar« i na sokolski slet u Pragu g. 1932. Najvece značenje za epsko pjesništvo ima kod muslimana ramazan, mjesec posta i molitve, kóji se ne slavi uvijek u isto doba, nego počinje svake godine deset dana ranije nego prošle godine. Može dakle pasti na proljeée, ljeto, jeseň ili zimu. Tra je uvijek trideset dana, od mladaka do mladaka. Na isti dan i na isto doba pada svakih 36 godina. Za čitava ramazana ne smiju mu-slímani od izlaza do zalaza sunca ništa ni piti, ni jesti, ni pušiti. No ramazan ni je samo mjesec posta i molitve, nego i mjesec velikog “ Iz talij. candelora. Rj A IV, 818. veselja. Ovi blagdani, u kojima se musliman uzdiže nad svakidašnji i običan život u čistoéu duše, u koránu su označeni kao najbolji i najuzvišeniji dani čitave godine.30 U svim kucama, dučanima, nanovima i kafanama gore svijece gotovo do zoře, i noc se přetvořila u dan. Takve su noci dakako posveéene i jelu i zabaví, na kojoj pripada važna zadača i epskim pjevačima, kóji imaju osobito za dugih noci vremena za na j dul je pjesme ili i za više pjesama.37 Inače muslimani se zabavljaju muzikom na orijentalne instrumente, a u kafanama slušaju u gradovima i gramofon, igraju tombolu, »tavle«, šah, kartě, domino i različne druge igre. Kad se završí ramazan, drugi dan počinje b a j r a m,38 največi blagdan, kóji traje tri dana. Osim velikog bajraipa postoji i mali bajram ili »kurban-bajram«, dva mjeseca i devet dana iza bajrama kad za spomen, kako je Ibrahim (Abraham) htio po božjoj zapovij edi žrtvovati svoga siná Izmaila (Izaka), svaki istaknutiji musliman zakolje ugojenog ovna (kurbana). I bajram je pogodno doba za epsko pjevanje kao i veliki blagdani kod krščana. O rama-zanu su prlje begovi držali čitav mjesec pjevače, kóji su dolazili iz Hercegovině ili iz sjeverozapadnih krajeva Bosně, iz Krajině, ali i iz okolnih sela, Danas su u kucama obično domači pjevači. No glavna su njihova mjesta nastupanja u gradovima, a i na selu, dakako ovdje ne svuda, kafane, u koje pjevače pozivaju ili oni dolaze i sami. Ako u kafani pjeva čitav mjesec jedan pjevač, on ne ponavlja pjesme, koje mogu trajati vrlo dugo, pa i čitavu noc; ali nisam čuo, da bi jednu pjesmu razdijelio na dvije ili i više noéi kao pjevači starofrancuskih eposa. I na bajram se zovu pjevači u kuée, a medu bivšim ljubiteljima epskoga pjevanja spominje se i novopazarski paša Mahmut-paša. Kao kod krščana nedjeljom i svakoga blagdana, tako se i kod muslimana može pjeva ti u petak. Na pr. petkom dolaze muslimani iz Sandžaka u Ivanjicu, ostaju ondje naveče í pjevaju y kafani epske pjesme. čudno je, što muslimani zadržavaju po tradiciji kao bivši kršcani i pod utjecajem kršéanske okoline neke kršcanske svet-kovine, Durdevdan (sv. Juraj, proljetni svetak), Alidžun (t. j. Tljindan), Petrovdan, pa čak i Vidovdan, kóji je u Srbiji i Jugo-slaviji postao državni blagdan. U te dané se pravé izleti u okolicu ili prireduju zabave u kakvom vrtu (teferic).' Veliká obiteljska svečanost i radost muslimana jest sune-č e n j e (obrezivanje), koje se vrši kod dječaka izmedu prve i 33 A. Hangi: Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, 2. izd., Sarajevo 1906., 29—32. 37 Vidi štiku muslimana pjevača u gradu; Hangi, Život i običaji muslimana 36/37. 38 Rj A I, 188 navodí oblik b a r j a m, ali ja sam čuo samo bajram, što cdgovara crigina'noj turskoj riječi bairAm. t y desete godine, najčesée na krajů treče, pete 1 sedme godine.39 I na tu svečanost zovu neki epskoga pjevača (Javor, Višegrad, Ro-gatica), ali ne svagdje. Najveseliji je dogadaj s v a d b a (u zapadnim krajevima p i r, što je iskonski značilo i znáči i sada svadbenu gozbu40), tako da je več Vuk Karadžič u Rječniku (str. 60.) za riječ v e s e 1 j e zabilježio značenje svadba, a ja sam sám u ovom značenju čuo »na veselju« u Rudniku u Srbiji i u Luci šipanskoj u Dálmaciji.41 Svadbeni običaji nisu svuda jednaki. Tako je kod muslimana u Bijeljini svadba mogla trajatí 10—15 dana, ali obično traje 2—3 dana (Stari Kolašin, Rogatica, Trnovo kod Slanoga); u samom Slanome svadba traje od subote naveče do ponedjeljka po podne, a u Kona-vlima dan i po, pri čemu se dakako ponekad ne spava; i u kato-ličkoj Budvi trajala je svadba s čitavim ceremonijalom osám dana. Známo dodxlše iz narodnih pjesama Vuka Karadžiéa íknj. I.) i iz njegova djela »život i običaji naroda srpskoga«, koje je stvarno popratna knjiga uz odredene národně pjesme, djelomično svadbeni ceremonijal i njegove lirske pjesme iz pravúslavnog Risna, iz katoličkog Perasta i iz katoličkih Konavala, a naročito zdravíce iz pravoslavnih Paštroviča, ali upozoravam na to, da bi bilo moguče i potrebno sakupiti sličan mateří jal iz mnogih dalma-tinsko-primorskih krajeva, na pr. iz Slanoga, gdje bi svadbenih lirskíh pjesama bilo preko 150. U ovim krajevima pjevaju se junačke pjesme istom posli je završenog programa, najviše o ženidbama., kao i u ostalim krajevima, iz shvatljivih razloga. Skreéem pažnju na to, da velik dio švih zbiraka narodnih epsklh pjesama čine ženidbe, a jednako je tako í u drugoj knjizi Vuka Karadžiča. Dakako, u unutrašnjim patrijarhalnim krajevima pjevaju se večinom »starinske«, junačke pjesme, na pr. u Srebrenici u istočnoj Bosni »sve od junaka, samo mač, ništa od ljubavi«. To se tumači takoder tíme, da su svatovi, kóji su dovodili djevojku, bili prije jako naoružani, i uopče podsjeéali su na »četničke« pohodě iz vremena otmice djevojaka, koje je često trebalo i braniti, da ih tko ne otme od svatova. Uopče je ovakav pohod bio opásán u vremenima, kad su u brdima i klancima »carevali vuci i hajduci«.1-čak i u Slanom sam čuo, da je u stara vremena vrijedilo: »Konje dajte, oružje ne dajte, pod oružjem zasjedajte, dok ne izvedu nevjestu i predadu deverrn. Na svadbe su bili pozivani i glasoviti pjevači, kóji se često diče tíme, koliko su doveli nevjesta; pjevača Ivana Taslaka iz Vida kod Metkoviéa zovu i u mjesta oko 50 km Hangi, Život i običaji muslimana, 145—146. Hangi piše etimološki sunne-íenje (g'agol sunnetiti), ali govori se samo sunečenje. 40 Rj A IX, 860—861. “ Uspoř. češ. veselka, ukr. vešile, Hochzeit, polj. wesele. Čak je i u lit. přešlo vesele, Hochzeit, Mik"osich, Etym. Wb. ?86. 44 Hangi, Život i običaji muslimana 179. daleko. Cesto imaju obadvije straně, mladoženjina i nevjestina, svoje pjevače, a i gosti sami pjevaju. Uopée pjeva se kod nevjeste i mladoženje. I kod novopazarskjh muslimana postoji po s j e d ak, kad se sastaju svatovi, koje prati pjevač (isprati svatové). Glavno mjesto pjevanja před javnošču jesu kafane i gosti o n i c e svake vršte. Za kafane je običan izraz k a f á n a i kava na, ali i kava i kahva. Najtipičnije su ovakve kafane u Bosni i Hercegovin!: male začadene sobice, u kojima sjedi kraj zemljane peéi s petnjacima »kahvedžija« i »peče« kávu.43 Takvib kafana inja u Bosni i Hercegovin! vrlo mnogo, u muslimana gotovo svaka deseta do dvadeseta kuča. Unutrašnjost im je vrlo jedno-stavna. Kraj žida su smještene sec i je, na kojima su jastucj, ispunjení vunom ili sijenom, a preko njih je prostrta plava ili crvena čoha. Samo je u jednom uglu sečije bolji i visi jastuk, š i 1 j t e, mjesto za istaknutijeg agu ili bega, kojí posjecuje kafanu pvaki dan. Ú nekim kafanama smjestio se i brijač (berber). U vecim gradovima kafane su bolje uredene, i u njima se nalazi orijentalni i zapadnoevropski namještaj. U takvim je kafanama i največi red i čistoča, a u jednostavnijim kafanama čistoča je sporedna stvar, ali sve one imaju izvrsnu kávu, kakva se ne može dobiti ni u na j elegán tni jim evropskim kavanama..44 Sličné kafane nalaze se kod muslimana i pravoslavnih u Sandžaku, ali u selima íh uopée nemá ili ih ima razmjerno málo i uglavnom se nalaze uz ceste. Kod starog manastira Banja, gdje su takoder toplice, susreéemo se s guslama u svakoj kafani, u Prijepolju ima stalno gusle pravoslavní kafanar, kod kojega obično odsjedaju seljaci ili se sastaju kod njega o svetkovinama. U Priboju je još g. 1930. svatko išao rado u kafanu, gdje je pjevao dobar pjevač. Vrlo su raširene kafane u Crnoj Gori, gdje se o Andrijevici, glavnom gradu plemena Vasojevica, izrazio slovenski pjesnik O. Župančič, da ima na sto kuca stotinu i dvadeset kafana. U jugoistočnoj Bosni u Višegradu nalazile su se gusle u pravoslavnim kafanama sve do svjetskog rátá, danas ih ima vise kod muslimana, ali veé u nedaleko) Ro-gatici nalaze se još gusle u pet, šest, sedám pravoslavnih kafana i u četiri muslimanske kafane, u kojima pjevaju seljaci, kada dolaze u grád. U Srbiji su se kafane razvile u kafanske restauracije. U tursko, a i u kasnije doba igrali su veliku ulogu h a n o v i (tur. chán), u kojima se mogla dobití crna kava, kruh, jaja ili na ražnju pečena janjetina i ovnujsko meso. Poslije okupacije Bosně i Hercegovině u novim se hanovima moglo dobiti i pivo, vino, rakija i druga opojná pica. U hanovima su noéile uglavnom karavane i kiridžije. U hanu je obično bila samo jedna, a najviše dvije sobe, bez kreveta i namještaja, na zemlji ili na podu rasprostrte su samo h a s u r e (slamnata rogožina). Putnik bi uzeo s konja 43 O. c., sl. na str. 79. Drugdje se kava »кића« ili »kuva«. Karadžič, Rječnik 329. 14 O. c., str. 82. gunj ili vuneno čebe, prostro bi ga na rogožini i tako spavao. Hanovi su obleno imali jedan kat, dolje su bile stáje za konje, a gore prostorije za putnike i vlasnika hana. U krajevima, gdje ima mnogo šume, hanovi su bili drveni, a drugdje su bili od kamena. Hanovi su se gradili po selima i gradovima; u slabo nastanjenim krajevima s jakim vjetrom (bura) bilo je uz ceste vise hanova. Zato ih ima najvíše na bosanskim poljima oko Kupresa i šujice, Llvna i Grahova, vrlo poznatog područja muslimansko-katoličke epike, i uopce u cijeloj Hercegovini, gdje je »bura silná«.151 u Novo-pazarskom Sandžaku ima mnogo hanova, i manjih seoskih, gdje takoder svak! muslimanski han čuva gusle. Gostionica je u tursko doba bila m e h a n a,40 koj a se često spominje u národním pjesmama.. Na Cetinju je još g. 1876. A. Pa-jevic slušao u maloj začadenoj mehani, posred koje je gorjela vatra, jakoga guslara, hercegovačkog pobunjenika, kóji je na Cetinju liječio svoje rané i pjevao dirljívo o Kosovu uz vatru nekolicini řanjenih pobunjenika i nekim Crnogorclma.45 46 47 Za gostionice imamo naživé gostiona, gostionica, krčma, konoba (u západním krajevima, znáči podrum)47a birt u značenju krčma i krčmar, iz njem. Wirth, i b ir ti j a, poznata i u jugois točno j Bosni (Vlasenica, Rudo, Goražde). U svim kafanama, hanovima i gostionicama visjele su često i još vise gusle, koje mogu upotřebíjavati gosti, a i pjevači, koje pozlvaju gestioničari, seljaci i intelektualci, i pjevači, kóji dolaze Bami u odredene dané, naročito sajamske, da zabavíjaju svojim umijecem i da budu čašcení. Poznatom pjevaču gosti nudaju gusle, da pjeva, što se na pr. dogodilo našem vodičů Petru Vu-koviču u Bukovici pod. Durmitorom. Tako se pjeva u kafanama i gostionicama u različnim veé spomenutim prilikama, osobito zimi, a kod muslimana u mjesecu ramazana. U Srbi ji su gusle sačuvane u javnim prostorijama još u Ložnici, Topolí (3 kafane), dakle nedaleko od Beograda, u Kruševcu u kafani, koju posječuju Crno-gorci, u Užicu u jednostavnim kafanicama i drugdje. U Arande-lovcu su gusle bile več zanemarene, ali ih je opět uveo jedan kafanar iz susjednoga Stoj nika, gdje još ima mnogo pjevača, i tako su iz konkurentskih razloga. oživjele i u drugim kafanama. U Kra-Jjevu je kafanar imao gusle do g. 1915. Na Cetinju u Crnoj Gori nalazile su se gusle g. 1930. samo u sedám kafana od dvadeset i devet (bez velikih), a tri su ih ponovo uvele iz konkurentskih razloga. U glavnoj, Njegoševoj ulici bile su gusle samo u tri kafane od dvadeset i jedne. Ako bi u takvoj kafani započeo pjevati jedap 45 Hangi, Život i običaji muslimana, str. 92., slikc na str. 93. i 94. ' 46 Turska riječ, preuzeta iz perzijskog méjxane, što je značilo »vinsku kucu*. Rj Л VI, 583. 47 Ppnp V, 175 4’a Rj A V, 268. pjevač, sakupili bi se svi pa bi redom gudili (redom gude). U Nikš ču u krcatoj kafani »Crna Gora« pjevalo mi je noču sedám pjevača, a u Podgorici pjevači su pjevali i dalje, kad sam završio svoj posao s njima poslije jedanaest i po. U sjevernoj Bosni u Tuzli bilo je još pjevača u tri, četlri kafane, a g. 1930. u doba ramazana samo u dvije, ali samo je u jednoj bilo prisutno oko sto ljudi, tako da je čovjeku bilo vruče. Takvi pjevači dolazili su onamo oblčno iz Bosanske Krajině, ali pojavljuju se í domači sa sela. U jugo-istočnu Bosnu dolazili su za ramazana i guslari iz Hercegovině, osobito iz Gacka, ali i iz domačeg Zagorja. U Novom Bazaru dolazili su u turske kafane čuvenl pjevači iz Melajá, a u Kosovsku Mitrovicu iz zvečanske opčine. U katoličkom dijelu Hercegovině Čapl jiná ima još u svakoj kafani i gostionici gusle za goste, u Gružu kod Dubrovnika ima bar jedna gostionica, u koju zalazi mnogo Hercegovaca, a u samom Splitu pjevaju još u tri krčme radn ci pjevači iz Zagore. koje slušaju ostali radnici na stolicama kao kod kuče kraj ognjišta. U nekim gradovima pjeva se uz gusle i u h o t e 1 i m a, na pr. u Srbiii u Ljuboviji, Bajinoj Bašti i Kralievu, u Goraždu u jugo-istočnoi Bosni ne, ali zato u Prištini. u Vučitrnu i u Kosovskoj Mitrovici i u pravím hotelima iz novíj eg doba. Jedna od važnih prigoda za pjevanje u kafanama jesu s a j -movi (vašar iz madž vásár, p a z a r iz tur. bazar, d e r n e k tur., panadur iz grč. naví,yvgic)\ domači naživ je samo sa-j a m,48 tjedni i godišnji. Na saimovima pjevaju bar danas još samo pnyvaci. šíl enci i bogalíi. koii dieluju vrlo tužno (vidi poglavlje VIII.). Pravi pjevači nastunaju uoči sajma i na sam sajamski dan u iavnim prostorijama, gdje pjevaju sebi i sami seliaci, kóji su došli na sajam. Sve pievače, kole sam ja vidio u Mladenovcu, u perifemom gradu enskoga piesništva, potražio je za mene na samom saj mu kotarskl činovnik. Na svoiim putovaní ima mnogo su pievali vozari i iznaimliivači koní a (kiridžije, v. pogl. VIII, i XII.) bez instrumenta, ali još je značainiie bilo njihovo pjevanje u hanovíma i kafanama, gdje su se susretali s druaím pjevačima, pa se medu sobom i natjecali, tako da se o kiridžiiama i putmc^ma49 s pravom drží, da su osím slijepaca i bajduka naiviše raznosili pjesme daleko s jednog mjesta na drugo. Na pr. musliman Avdija Oprašió iz Višegrada, rodom iz kotara Rogatica, putovao je kao kiridžija u Zvornik, Sarajevo, Foču, čajniče, gdje su na putovima svagdje bili dobři pjevači Hercegovci, a i on je sam pjevao u kafanama, gdje su bile gusle. Bez instrumenta pjevaju i seljací, kada poslije ponoci gone kcnje, mazge i magarce s teretom u Trsteno nad Dubrovnikom ili iz 49 M'k'osich, Etym. Wb. 103. 49 Karadžič, Srp. nar. pjesme I, str. XLVIII. Cavtata u Dubrovnik, da ne zadrijemaju, da prekrate vrijeme i odagnaju strah (da me je manje strah). I starije žene iz Konavala, kada idu noču na trg, pjevaju junačke pjesme. I muškarci tako pjevaju, kad idu pješice kroz divlju prirodu ili kroz noc daleko, glasno ili tiho (ispod glasa), na pr. jedan je pjevač išao pješke po obalí ili se vozio ladom iz Korčule u Lumbardu, Smokvicu i čaru, gdje su njegovi gazde imali imetak, pa je pjevao pet, šest sáti, da sebi skrati put. Naročito se svaki Cmogorac »razgovara«, kad ide kroz šumu ili pustu planinu, da se hrabri i napaja idealima narodnoga duha.50 Spomenuto je vec, da muslimani osim sastanaka u kafanama i ducanima vole teferiée, muževi i žene zajedno ili svaki spol posebno, kad god im se prohtjedne, a žene i djevojke obično u petak. Hranu i piče nose sa sobom, najradije se zabavljaju u šumama ili u hladu vocaka u vrtu, a. najdraži im je izvor, rijeka i potok."-1 Sám sam vidio takav teferič s guslarom na putu iz čengiča u Ustikolinu. Na takve zabave u prirodi, potpuno sličné zapadnoevropskim piknicima (takoder pícknick52), polaze zajedno i muslimani i .kršcani, na pr. u Zvorniku, a i kršcani sami, tako da su mi teferič spomenuli i u Luci šipanskoj u Dalmaciji. Ovamo idu i izleti, na kojima se peče janje ili odojak na drvenom ražnju. Tako se peklo janje i u dvorištu rodné kuée Ivana Meštroviéa, gdje su poslije ručka pjevali domaéín i njegovi gosti. U Kladnju u istočnoj Bosni pripremio je takvu zabavu u šumi zamjenik kotar-skoga načelnika za mene i za regrutnu komisiju (vidi sl. 61-10), no na njoj nam je nedostajao pjevač. Junačke ili bar napola junačke. pjesme pjevaju se i pri na-rodnom plesu k o 1 o, o r o u Órnoj Gori i u Boki Kotorskoj (v. pogl. VIII., Kolektivno pjevanje). Kraj Drniša u Dalmaciji pleše se kolo 0 Božiču kroz tri sedmice u svakom selu, a i svakog blagdana po" podne, pri čemu se pjevaju lirske, a vecinom i polujunačke pjesme (I. Meštrovic). Za karakteristiku epskoga pjevanja značajno je, da se doduše inože pjevati u kafanama i gostionicama po podne, a i do podne, ali uglavnom je za epske pjesme odredeno veče, kad nemá posla, 1 različni nocni sastancl i zabave. Tako sam čuo u Užicu: »Gusle u dan, a kačamak (palenta) naveče ne vrijedi«, a u Prokuplju opět: »Danju gudi ko paměti nemá, Ko ga sluša, ni imati je ne če.« ■ Epsko pjevanje nije samo zabava u slobodno vrijeme, nego može biti i razonoda pri poslu, često je spojeno s národním običajem dobrovoljnog susjedskog pripomoénog rada, za kóji go- *° Ppnp I, 126. '-1 Hangi, Život i običaji muslimana, str. 85. :,г Příruční slovník jazyka českého IV, str. 243. \ spodar »moli«, pa ae prema tome i zove moba,53 u starijem obliku mol b a.54 Ovim se običajima služe ljeti na praznične dané, kad se ne može raditi. Najviše se ide na mobu pri žetvi, komušanju kukuruza, skupljanje sijena i branju šljiva; ponekad se na takav náčin i přede. Mládež, muška i ženská, přitom se oblaci i ukrašuje kao i nedjeljom, a besplatan rad završava se gozbom, kakva je uobičajena pri slavama kuénoga sveca. Stoga dolaze i prijatelji iz tirugih sela i dovode sa sobom mladice i djevojke. Přitom se pjevaju posebne pjesme, tako da se i žetelačke pjesme zovu »mobarske pje-sme«. Prilika je za epsko pjevanje bar poslije večere u krugu stáři jih ljudi, kóji guslara traže i rado slušaju, dakako uz pijuckanje rakije, za koju se veli: »Rakija čati55 u buretu, a kad se popije, be-sedi«. No takve zabave mogu priredivati samo imučnije gazde, dok se kod drugih isti i drugi radovi obavljaju s manjom ili uopče nikakvom gozbom, ali s obilno epske pjesme. Takvi su radovi komu-šanje kukuruza (komušati kukuruz — Loznica, Kladanj; komišati — Ivanjica, Užice, Lužnice;56 korubati — Humac), pečen je rakije (peci; kuhati — Korčula), berba šljiva, sušenje šljiva u sušnici, pri čemu se pjesme u nocnoj tišini čuju daleko, branje i mljevenje maslina, prskanje vinove loze gal com i sumporom, što se rádi u taktu, berba grožda, češljanje vune (Rača), uzvaljanje balvanová, lovovi, na kojima se pjeva naveče, ribolov na moru, popraví jan je mreža. Říbari na moru pjevaju, kad su veselí, a često i zato, da pri neprekidnom radu preko ďana i noci ne usnu. Pri je tje pjevao svatko, kóji je išao na polje, bilo je mnogo bol je (puno bol je — Bol), a kad je išao u šumu (u goru), pjesma mu je davala »korajžu«. Da ne zaspi, pjeva i radnik za strojem u tvornici oružja u Obiličevu u Srbi ji. Pjevaju i radnici i pastiri stada u šumi. No najviše pjevaju pastiri na planina ma pasuci stádo, gdje djeca traže od starih pjevača, da im pjevaju, a ona ce tjerati ovce. Ósobito naveče sastaju se pastiri kod svojih torova (tor, trio) i u svojim kclíbama po d voli ica, trojica, po deset, pa i dvadeset ljudi. Na Lukavici crnogorskog plemena Pipera íma mnogo pastira, kóji su se naveče natjecali (utrkivali se), i njihov se glas čuje daleko kroz sure stijene, a jeká se širi po otvorenom krajů (odjek na otvoru pustom). Na planina-ma se mogu susresti stari pjevači, kóji ne dolaze u grád. Tvrdnja, da pastiri ljeti ne nose gusle na katun, može vrijediti za neki kraj, ali Crnogorac uglavnom nosí gusle svuda saesobom, a i u Rači u Srbiji pjevač Milenko Blagojevíc drži svoje gusle u planini u »stanoví ma« 1100 m visoko. Kao pastir ovaca u okolici Drniša u Dal-maciji učio je pjevati i Ivan Meštrovič, kad se naveče sastajala 53 Karadžič, Rječnik 378. M Rj A VI, 911. 55 Rj A I, 915. • M Rj A V, 243. mládež. I siromašni Ijudi iz Gacka u Hercegovini, koii dolaze u Mostar »na pečalbu« (nose vreče, radě' u tvomicí, na kolodvoru) i odlaze u prolječe kuói, nose sa sobom gusle i prireduju naveče sijelo. Osim tóga valja zapamtiti, da se po planinama za stokom pjeva i bez gusala (žabljak). Kod nekih radova teško se može misliti na ppsko pjevanje, na pr. pri kopánju na Hvaru pjevanje je bilo isključeno, ali ističem, da sam u Gračanici na Kosovu izri-čito čuo, da pjevač pjeva starinske pjesme i pri kopanju i da ga slušaju svi, kojí radě. No uglavnom muškarci pri različnom radu pjevaju rjede, ali kod žena u Dalmaciji pjesma je najobičnija kod svakog rada u kuči i napolju; kad uspavljuju dijete,57 kad šíju, předu i pletu,58 na-vijaju »u mitor,u i motovilo«, češu vunu (vukla vunu), melju na ručním mlinovima (u žrna, žerna, žorha, žrvnja, žrvnje, pri žrvnjima, u žrni — Dubrovnik), obrezuju (kopila80), beru i melju masline i pravé ulje, žanju žito i pšenicu, kose ružmarin, skupljaju trávu, s mok ve, peiin i buhač (ne chrysomela oleracea, nego chry-santhemum cinerariaefolium), pri berbi (berba, jematva, sikla grozdove), na paši, na putu. Vríjedno je pažnje, da u Dalmaciji, bar u Slanom pastirice (čobanice) vise pjevaju, jer idu na pašu do dvadesete godine, a i dul je, dok se ne udaju, ali dječaci idu samo do dvanaeste i trinaeste godine, dok još ne znaju pjeva ti. Pjeva se dakle uz svaki posao, u dobru raspoloženju íli s na-mjerom, da se ono pobudí. Zato ne iznenaduje, da se pjeva i »od nevolje«, poglavito u tuzi. Tako mi je kazao zvečanski pjevač Dobrosav Fičovic Molovic: »Kad bih imao i sto briga, morám zaguslati; kad mi je umro jedanaestgodišnji sin, pa sam došao s groblja, pjevao sam čitavu noc«. I musliman Bečir-aga Hadži-begovič, kóji je pokopao osám sinová, pjevao je odmah, pošto je pokopao dvadesetosmogodišn j eg siná, i ni je htio plakati. U Kuršumliji bi pjevao jedan pjevač i ondá, kad bi mu tko umro. Crnogorac pjeva u ratu nad mrtvím bratom. Ovaj običaj dopire u Crnoj Gori i u najviše krugove. Kad je umro Doko Petrovic, sin voj vodě Petroviča, djever Jaše Nenadoviča, srpskoga posla-nika u Carigradu (1907-—1914), a Jaša je bio u Beogradu, pjevali su prijatelji udovici naveče uz gusle, da je razonode.801 57 Takva pjesma se zove uspáván k a. 68 Plela bičvu (Hvar). B j e č v a (tibiale, caligulae, Strumpf) je danas ohraničena na Pri mor je i susjedne kra jeve, ali veé je na početku 15. stoljeéa bila poznala i na srpskom dvoru, ali etimološki još nije objašnjena. RjA I, 376. Upozoravam, da su no z ve, koje je Hasanaginica darovala svojim sinovima (slili 81.), rukopisno sigurno potvrdene, ali neobjašnjene, pa ih je Karadžič promijenio u nože. IJspor. Mik.osich, Ober Goethes Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga, sir. 30., i moju raspravu Das Originál von Goethes Klaggesang, sir. 73. tB Rj A ne ha vod i ovu riječ. R i A V, 301, navodí kopiti trs, kukuruz. Uspoř, češki: kle,sliti řepu. no« Karadžič, Rječnik nemá riječi razonoditi u ovom značen ju U Prokuplju je izjavio pop Sekula Dobričanin, da gusle ne može potisnuti nikakva žalost. U Crnoj Gori održava se doduše stroga žalost za pokoj nikom, tako da na pr. kod Kuča nitko ne pjeva, kad netko u selu umře, što je otežavalo praškoj istraživačici Grete Sýkora da pronade pjevače,01 ali M. Lalevič,«2 * proučavatelj epike kod Vasojeviéa,.navodí primjere, da se prekršuje i najsvetiji običaj žalosti: brat poslije bratové smrtí, otac poslije smrti siná i t. d. lačaju se gusala, da svladavaju tugu ukučana i svoju bol. Kuč pjeva čak i ondá, kad ide na vješala:M Zato sam se g 1913. s nepravom čudio izvještaju jednog hercegovačkog muslimana, kóji sám nije mogao shvatiti, da je njegov suvjerac iz Gacka. krásno pjevao na željeznici, kad su ga dva žandara vodila u kaznionicu na 18 godina.«4 Prema svému je sasvim shvatljvo, da se gusle nalaze i u svakom crnogorskom zatvoru i da se ondje najviše gusla. Epske pjesme, kojima je sadržaj velikom vecinom ratni, ímaju veliko značenje u velikom i malom ratu (četovanje). Dokazá za to imamo naročito iz hercegovačko-crnogorskih bojeva protiv Turaka od 1875.—1878.er> Za balkanskih ratova pjevalo se mnogo u crnogorskoj i srpskoj vojsci, a slično í u svjetskom ratu, kad se pjevalo uz gusle i u austro-ugarskim jugoslavenskim pukovnijama iz Bosně i Hercegovině, Dalmacije i iz Like u Hrvatskoj. čak su i u turskoj vojsci pokazívali svoje umijece ne samo muslimanski pje-vači srpsko-hrvatskoga jezika sve do Bagdada, nego i kršcanski za krátkotrajne mladoturske opče vojně obveze. I mnogi moji pjevači imali su u posljednjim ratovima prilike da pjevaju svojim oficirima i najvišim zapovjednicima u koman-dama i štabovima uz ručak i večeru, kako je to bilo vec za J. Križanica u Hrvatskoj u 17. stoljecu, i svojim drugovima na svim frontama, pa i u Dobrudži i u Sibíriji. Našao sam još pjevača Četka Goluboviča u Nikšicu, kóji je od g. 1875. do 1878. guslao u crnogorskoj vojsci svako veče. Obično se pjevalo naveče poslije bojeva, na odmoru, u slobodno vrijeme, kad su vojnici na solunskoj fronti dobivali vino (u srpskoj vojsci kao dio »sledovanja«), zatím pri njegovanju bolesnika i u odjelima za rekonvalescente. Stoga ne iznenaduje, da je pri fonografiranju pjesama austro-ugarskih vojnika za prvog svjetskog rata bilo primijeceno, da Jugoslaveni nemaju koračnica (Marschlieder), nego da pjevaju na odmoru. Nekl su pjevači sami tvrdili, da se u logoru málo pjevalo, a više, kad je bila kakva stanka, i osobito, kad se došlo u kakvo selo, gdje su 01 Ppnp II, 260. ' *» Ppnp II, 255. ";l Miljanov, Kuči 194. «* Bcricht II, 9. 65 Vidi moj Bericht II, 9, 41—43 i poglavlje VIII., str. 221 ovoga djela. bile gusle,06 ali drugi su upozoravali, da su pjevali naveče u logoru, kamo su dolazilí i pjevači iz drugog bataljona, tako da su i ovdjé bile neke utakmice. Uopce svaka jedinica, naročito četa i bataljon, imala je jednoga ili više pjevača. Tako su i u Sibiři ji u svakoj četl bili jedan do dva pjevača. U Crnoj Gori vidio šam vecu fotografiju iz g. 1914., na koj oj se vidi, kako barjaktar drobnjačkoga bataljona gusla. Petar Petkovič je pjevao po logorima u Bosni kod serdara Vukotiéa u lovcenskoj brigadi i kod Jovana Mašanoviéa, ko-mandanta lovéenske brigádě, i Mírka Radunoviča, komandanta lješanskog bataljona, a od drugih pjevača netko je pjevao u kučama, a netko pod šatorima. Kosta Vukajlovié iz Rudnika u Srbi ji bio je g. 1913. guslar pri vrhovnoj komandi u Skoplju i pjevao je oficirima. u štábu starinske i nove junačke pjesme. Pjevalo se i na fronti rádi zabave, ali u odjelima za rekonvalescente čulo se i jecanje. I pedesetgodišn j em voj niku briznule su šuze. Kad se pjevalo naveče poslije boj a, pa je netko poginuo, govorilo se: »Ostane na megdan, žalosna mu majka!« A ako se spasio, govorili su: »Veselá mu majka!« (Ivanjica.) U crnogorskoj •vojsci pjevalo se pri je bitke i poslije bitke, osobito ondá, kad su htjeli zauzeti kakav grád i potaknuti vojnike za nove bojeve. I u Bučju u Sandžaku govorili su pjevači, da pjevaju o tom, kako su radili stari, kad su se spremali za rat. U Sjevemoj Americi agitirao je pjevač Petar Perunovié (v. pogl. V.) za stupanje u jugoslavensku diviziju. Drugi takav agitátor bio je nosilac imena populamog srpskog pjesnika Branko Radiéevič iz Bjelovara, kóji je g. 1912. kao poručník prešao u Srbiju í kao major g. 1914. rekao s ostalima N. Pašiču: »Pustíte nas u Ameriku i Rusiju i sakupit černo vojsku od 100.000 vojnika«. Sam je otputovao u Ameriku, uzeo sa sobom jednoga guslara, posjetio gotionicu, gdje su se sastajali radnici, održao im govor i pozvao guslara, da »jednu« zapjeva. Radičevic je složío i stihove, kóji ohrabruju, i dao ih guslaru. U Srbi ji sam čuo, da se u vojsci zabranjuje sve, ali gusle nikada. Tako je bilo moguče, da su na Gučevu, gdje su austro-ugarski rovovi bili 20 m udaljeni od srpskih, Srbi pjevali národně pjesme i dovikivali Ličanima iz Hrvatske: »Slušajte, nemojte pucati!« Pjevač Perunovié pjevao je, kako su tukli Turke, pa je završio ispadom protiv »Švaba«, na što su ga austrijski oficiri, kojí su ga takoder slušali, prekinuli. Zanimljivo je, kako su u austro-ugarskoj vojsci pjevali svijesni srpski pjevači iz Bosně i Hercegovině. Tako je pozná ti književnik dr. Radovan Perovič (Tunguz-Nevesinjski) pjevao oficirima u austrijskoj vojsci na tali-janskoj, crnogorskoj i rumunjskoj fronti vecinom uz gusle staré pjesme, koje je nosio u vojničkoj torbi, ali nove se pjesme nisu To bi bilo »kantanovanjv« (čes. kanionování), kako sam čuo u Savniku. smjele pjevati. U Italiji su slušale ovoga »Bosniaca« sa zanimanjem í Talijanke. Drugi bosanski pjevač Dragič Stanišic (Sokolac) pjevao je u austrijskoj vojsci, kako je Austriji bilo drago, a poslije je pjevao kao Srbin: »Nužda zákon mijenja«. U turskoj vojsci pjevao je srpskim vojnicima Dobrosav Fi-čovič Molovlé sa Zvečana na Kosovu od godíne 1908. do 1912. Turci su samo gledali i nisu ništa razumjeli. Jedne nedjelje pobjegao je u Carigradu iz bugarske crkve. Popovi su ga sakrili u ruskom manastiru, iz kojega je poslije prešao u Grčku. Za balkanskog i svjetskog rata pjevao je u srpskoj vojsci (u 8. puku u Skoplju) na bugarskoj front! komandantima, pukovnicima, -ofícirima i svim vojnicima, tako da ga je slušao čitav puk. Več je řečeno, da su pjevači pjevali i u zarobljeništvu i da su pravili gusle i u Poljskoj i u češkoj. Arandel Milovančevió iz Topole u Srbiji pjevao je u zarobljeništvu svako veče kroz tri mje-seca. Naročito je zanimljiv slučaj predstavljao muslimanski pjevač Adem-beg čengič iz Ustikoline, kóji je čitave mjesece pjevao crno-gorskom majoru. Samo mi je jedan pjevač rekao, da kao zaro-bljenik u Austriji i u turskoj Aziji ni je uzeo gusle u ruke. Pjevanje je služilo i učesnicima u četovanju. Tako su »kačack pjevali uz gusle čitavu noc (Kosovo), no »komité« su za Austrije u godinama od 1915. do 1918. pjevali nocu samo ondje, gdje su našli gusle; sami ih nisu imali sa sobom u šumi, nego samo pušku i bombě (Bučje). Jedan Crnogorac je čak naučio pjevati u svojoj 36. godini kao pobunjenik protiv Austrije, jer nije htio u planinama tužiti. U mirno se doba vrlo mnogo pjevalo na karaulama uz Dřinu i na granici izmedu predratne Srbije i Kosova, gdje su uzajamno slušali krščani í Turci jedni dmge. Poslije ratova pievali su vojnici srpske vojské i u kasarnama vojnicima, a i na oficirskim zaba-vama^na pr. u Valjevu g. 1920. u hotelu »Takovo«. Na svojím prvim putovanjima zabilježio sam vrlo zanimljive ostatkebosanskogfeudalizma i u epskompje-sništvu: bogati begovi i age imali su stalne pjevače ili su ih izdržavali čitave mjesece i-bogato ih nagradivali.1-'71 na posljedniim putovanjima imao sam još prilike razgovarati sa suvremenicima ovakvih epskih vremena i pokupiti od njih vrijedne vijesti, koje dajem djelomíčno i potanje kao sviedočanstvo prošlih vremena. Glavne begove imali su u Bosni i Hercegovini Banja Luka, Bu-gojno, Gradačac, Bijeljina, několiko i Zvornik, málo Tuzla, alí i ostala jugoistočna Bosna, Novopazarski Sandžak, kóji je ostao pod tursklm gospodstvom do g. 1912., i Arnauti na Kosovu. Rádi bolj eg razumijevanja i ovdje moramo najprije progovoriti o patrijarhalnom običaju ovili krajeva. Muslimanski plemiéi i 1,7 Bericht I, 23—27; II, 11—12, 20. 45—47. bogataši imali su moralnu dužnost da pružaju gostoprimstvo isto-vjercima u visokoj mjeri, pa su primali »na koňak«,68 na několiko dana, obično dva, a i na dul je vrijeme, pa i na godinu dana, goste bez razlike iz čitave »carevine«. Tako je Bijeljina kao glavno središte rodné Posavine imala 20 konaka, Novi Pazar 5—6 konaka. Gostoprimac se brinuo i za zabavu svojih prijatelja i gostiju, pitao ih je, da 11 žele pjevača, slao im je svoga, ako ga je imao, i pozivao je druge, kóji su i sami dolazili, očekujuéi dobru nagradu. Stari begovski pjevači bili su vrlo samosvijesni i nisu htjelí iéi u kakvu kafanu. Medu njima je bilo i ortaka i prijatelja samih begova, od kojih nisu primali-na grade. I medu slijepcima je bio jedan praví gospodski pjevač, čor Huso Husovic u Sandžaku (v. pogl. VII.). K begovima su bili pozivani i odlični kršcanski pjevači, na pr. pravoslavní Pero iz Gojčína (kotár Zvornik) bio je poznat u istočnoj Bosni i pozivan i u Sarajevo. Stalni pjevači bili su često u službi velike gospode kap subaše, seizovi i podložní seljaci (kmetovi u Bosni i Hercegovini), pratili su svoju gospodu na konjima i pjevali im. u njíhovim gradskim i seoskim sjedištima. Kad su feudalna gospoda dolazila na svoje č i f 1 u k e,(ifl požívali su k sebi i krščanske podanike (čifčija) pjevače, kóji su morali sva-kako doci, alí su bili često i lijepo primáni. U Bijeljiní je Muharem-beg Pašič' stariji vodio sa sobom pjevača, Osman-beg Salibegovic držao je kod sebe pjevača obično šest mjeseci. Muharem-beg Pašič mládi bio je takoder još bogat, otpu-tovao je u Tursku, a li se vratío, pa prodaje jednako kao i drugi veleposjednici čilime, zbog posljedica agrarne reforme, i dobio je u električnoj centrali mjesto za hiljadu dinár a plače. Zato je rijetkost, da bi imuénijí beg pozivao muslimanske pjevače još g. 1933.™ Kad su k starim begovima dolazili pjevači krajišnici s tamburom ili iz Hercegovině s guslama, okupili su se begovi »na sijelo«. U Zvorniku su bogati begovi, kao na pr. Ešer-beg Rustem-begovič, požívali pjevače zbog gostiju. U Tuzli su držali pjevača jedan do dva mieseca ili stalno, kod begova je pjevač bio na svadbi čitav mjesec. U Vlasenici je pjevač Ibro Vrabac, 87-godišnji zemljo-radnik iz Knežine, služio kao mladic kod bega šahinpašiča u Sokolcu na Glasincu, kojemu su dolazili begovski pjevači i ostajali kod njega dva do tri dana, ali dobra pjevača držali su i dul je. Od takvih pjevača učio je Ibro Vrabac, kóji ie putovao s begovima njihovim prijateljíma i u Hercegovinu, gdje je imao prilike slušati tamošnje pjevače. U Višegradu je Murat-beg čengic, djed pred- sjednika opéine, držao pjevača Omera iz Grivina (Rudo) u doba -----:----- 68 Koňak (tur. qonaq) znáči kucu, pa'aču, dvoř, svratištc (Rj A V, 259); za okupacije u Bosni i Hercegovini koňak je bio sijelo glavnih ureda. 60 Cuo sam obično ovaj izraz; Rj A II, 49 navodí kao glavni oblík či tluk, kóji sam takoder čuo (Priboj). 711 Ppnp I, 123. ramazana. U Goražde su prije zvali na koňak Ibrahim efendija Ratkalié, predsjedriik opéíne (umro g. 1929.), samo o ramazanu, a zinň ne, Salih-beg Kuljuk i Smail-beg Sijerčié. U Foči su pjevači dolazili na sedám do deset dana. Osobito su bili omiljeni pjevači u Rataj ima kod Foče u bogatoj obitelji čengléa, gdje su gusle visjele u velikoj kuli (vidi sl. 71-4) na klinu (čivija), i gdje se poslije večere, molitve í pranja pjevalo uz gusle čak 5—6 sáti nocu, a pjevači su bili iz Gacka u Hercegovini, a prví iz domaéega Zagorja. Ovdje sam dobio i autentičnu potvrdu, da je sin Smail-age čengiéa, koga je opjevao I. Mažuranic, Dedaga-Derviš-beg, kasniji paša, imao stalne pjevače71 i da su Hajdar-beg čengič i Ali-paša Čengié iz Lipnika kod Gacka otišli u Carigrad, gdje su svaki petak držali »selamluk«. Kod Hajdar-bega se pjevalo uz gusle, uz tamburu, a i na debelu strunu violině (cemane), a svi su Bosanci nosili odjeéu po bosanskom krojů.72 U Odžaku kod Ustikoline bile su dviie kule (vidi sl. 72-7, 72-8), a i dva konaka, gdje su uvijek imalí uza se pjevača o ramazanu, a još vise zimi iz okólnih sela, ali dolazili su i iz Hercegovině i Krajině.73 I u samom Sarajevu, gradu, u kojem navodno gusle nisu bile udomacene, držali su još posli je okupacije begovi Fazilpašic, Kapetanovič i drugi pjevače 10—12 dana, kóji su im pjevali do 12 sáti, a i čitavu noč sve do zoře. U Novppazarskom Sandžaku pratio je begove Salih Pešterac od Sjenice i pjevao im, osobito Ali Draga-paši u Novom Pazaru. »Na koňak« ili »na posjedak« bili su pjevači pozivani naveče. Kad su muslimanski veleposjednici jahali na svoje čifluke, imali su sa sobom pjevača i s voj ega budalu, kóji je imao sablju i ordene kao turski oficir. Stoga je, kao što se čini, posljednji budala, čiji je sjajan lik sačuvan kao Budalina Tale iz Orašca u muslimanskím i kršéanskim epskim pjesmama, nesporazumkom bio ubíjen od Srba 1912., jer su smatrali, da. je to turski oficir. U Prijepolju su dolazili begovi i age, medu koj ima nije bilo mnogo bogatih, u jedan han u čaršiji. dok su gospoda sjedila u manjim kafanama; pjevači su dolazili sa sela i iz Bosně. Ú Priboju i okolici begovi su zvali pjevače na jedno veče ili na dvije večeři, ali k bogatašima su dolazili pjevači i na čitav mjesec, osobito o ramazanu. Begova je bilo i imali su pjevače o ramazanu i u Baru u Crnogorskom primorju, ali bar u no vije vrijeme rádi je su zvali djevojke (jevge) iz Tirane u Albaniji, koje su svirale, pjevale i plesale. Kod muslímanskih Amauta na Kosovu trajao je koňak dva, tri dana. Feudální odnosi ogledaju se i u nagradama pjevača, koje su dobivali osim potpune opskrbe naročíto za dul ji bóra vak i za 71 Uspoř. Bericht I, 26, II, 20, 46. 72 Vidi primjedbu u Bericht II, 10. 73 Canak Muhameda Hadži-Jahica »Narodili pjevači na dvorovima bosansko-hercegovačkih muslimana« (Kaiendar »Narodna uzdanica« za g. 1935., Sarajevo 1934, str. 37.—77.), nije mi bio pristupačan. Vidi o njemu izvještaj Ppnp IV, 159. ramazan. Begovi i age davali su poglavito ono, čega su imali u izobilju, dakle prirodne proizvode, jer su novci ili — kako se izrazio jedan pjevač — aspre i rupije bile rijetke. Na prvom mjestu služile su za nagradu domače životinje: konj, vol, krava, tele, ovce. Na mnogo mjesta čuo sam o kobili (bedevíji) u vrijednosti od četiri do pet tisuča dinara, koju je darovao Fazil-beg Fazilpašič74 u Sarajevu (umro 1919.), najbogatiji vlastelin u Bosni i Hercegovini, pravo-slavnom pjevaču Perl iz Gojčína. Ni sami pjevači nisu bili skromní, jer je jedan tražio za bajram od Mahmut-paše iz Novoga Pazara 50 ovaca, ali ne bez janjaca: Mahmut-pašo, zete Tetovaca,75 spremi pjevu pedeset ovaca, ali ne ču, pašo, bez janjaca. I dobři paša, kakvim su smatrali Mahmut-pašu, poslao mu je zaista 100 ovaca, što je predstavljalo vec čitav imutak. Zatim su veleposjednici darivali pjevačima koješta, što su pjevači trebali za svoju kuéu, ženu i djecu: raž, pšenicu, sijeno, kávu i duhan, odječu, boščaluk (t. j. dar, kóji se sastoji od košulje, gača i čarapa), sukno (čohu), marame (mahrame), crvene ili žute cípele (jermenije), a jedan kadija je darovao i fes. Upozoravam, da se žito davalo pjevačima ne samo u vrečama (obično »tovar« žita, t. j. 100 oka, što je jednako 128 kg), nego i u krstinama na polju. Novčani darovi davali su se u staro doba u zlatu: 10—12 dukata ili dvije turske liře, kasnije se davalo 15 do 20 forinti, a drugdje, na pr. u Ratajíma, bio je bakšiš 6—30 forinti, danas. 300—500 dinara, dok se drugdje računalo samo 50—100 dinara. Za bakšiš sam u Višegradu čuo vec njemački naživ Trinkgeld. П gradovima, kóji su u Bosni i Hercegovini i u Novopazarskom Sandžaku bili vecínom muslimanski, stvara se inteligencija iz krugova osiromašenog gradskog plemstva, koje vise ne čuva epsku tradici]u. Bilo je i izuzetaka, na pr. polltički voda muslimana i dugogodišnji jugoslavenski ministar dr. Spaho primao je još pje-vače u Sarajevu, ali uglavnom u gradovima pjevaju pjevači na obične dané, na blagdane i o ramazanu za sitne obrtnike i trgovčiée. Ali zato živi još narodna epika u svím gore spomenutim slučajevima u velikoj mjeri na muslimanskom selu medu zdravím i snažnim pukom.70 Buduéi da muslimani po selima Sandžaka mnogo pjevaju, požívali su ih u doba ramazana i zimi u seoske 74 Na dva mjesta spomenuli su mi ga kao Fadil-bega Fadilpašiča. Rj A (III, 46) poznaje samo nesklon jivo tursko ime Fáz i. 75 Zena mu je bila iz letová u Makedoni ji. 711 U jugoistočnoj Bosni izjavio mi je srpski liječnik iz Mostara, da su muslimanski seljaci najbolji gradani Jugrs'avije, da doaze točno u urede u dané i šate, kad su pozváni, da vrše savjesno sve dužnosti i tješe se u svojem političkom polo-žaju time, da su carstvo sabljom dobili i sabljom ga i izgubili. kuóe, a ne k begovima i u grád. I u Bosni u Glumini kod Zvornika našao sam 89-godišnjeg pjevača Huseina Kariča, kóji nije išao k begovima ni u kafane (to je u nas ništa), nego je pjevao badava svojim seljacima. Dakako, potrebno je spomenuti, da je ovaj pjevač bio dugo pogranični voj nik na Drini. Ovdje dakle narodna epika nije, a nije ni bila »gesunkenes Kulturgut«: niknula je doduše u višim društvenim krugovima, ali vec su ondje njezini suradnicí u stvaranju i izvršioci bili pjevači iz naroda. Prlmjer staroga feudalnog pjevanja sačuvao se do najnovijeg vremena i na krěcanskoj stráni, naročito u Crnoj Gori i na crno-gorskom dvoru. Kněz i kralj Nikola zvao je k sebi na Cetinje, u Nikšic, gdje je bio dvoř često posli je 1900., u Podgoricu i u druga povremena sjedišta najbolje pjevače. Osim vec spomenutih pjevača bio je medu njima osobito iz Drobnjaka barjaktar Zvizdic, Stjepan Ploška, Janko Milic, lijep čovjek, predsjednik okružnoga suda i na krajů član vrhovnoga suda (veliki sudija). Nikola je često zvao i gospcdskog slijepca Iva Bojčina Joviceviéa (vidi pogl. VII.). Ovi odabrani pjevači pjevali su često knezu, sinovíma i obitelji, a naveče u dvořani za primanje knezu i drugoj gospodi, vojvodama i senatorima. Zimi se posli je večere pjevala obično po jedna pjesma, posli je koje je slíjedila druga zabava.' Nikoli su bile najdraže kotarske i crnogorske pjesme kao »Že-nidba od Zadra Todora«, »Pogibija Mahmut-paše«, »Boj na Kosovu«. Govorio je pjevačima, koju pjesmu třeba da pjevaju, pa ako mu se nije svidala, nije je slušao, nego je tražio, da pjevač ne pjeva. Nisu mu se gvidale nevjerojatnosti, na pr. kako je troglavi Arapin zvao na dvoboj vodu Srpskog ustanka Karadorda ili kako je sam Mutap Lazar posjekao pet stotina Arapa. Nije dopuštao, ďa kóji vojvoda pjeva sam o sebi, i tražio je, da se sve zasluge priznaju. Nisu mu se svidale pjesme o smrti njegova prethodnika Danila 1 nije dopuštao, da ih pjevaju, jer je to bio gradanski rat. No Nikola je pjesme i cenzurirao77 i omeo je izdanje druge knjige »Kosovske osvětě« M. šobajiča (vidí pogl. X.), jer je epske pjesme smatrao kao sredstvo političke vlasti i htio je, da se pjeva poglavito o nje-govim zaslugama i o djelíma ljudi, kóji su mu bili dragi. Pjevačima iz daljine plačao je troškové, a kao nagradu darivao im je novce, dva do tri napoleondora, no nikada man je nego jedan, pa i čitav vrlo skupocjen národní kroj, na pr. g. 1908. P. Perunoviču (vidi pogl. V.). Pjevač Tanasije Vuéic, koga je zbog znanstvenih razloga doveo u Njemačku prof. G. Gesemann, dobio je darové od ni ega, a zatim od král i a Aleksandra i od generála Smiljanica na Cetinju, ali slušaoci u Pcdgorici. odakle ga je jjrotierao mjesni po-glavar, nLsu' za to imali razumijevanja. Serdar Vukotič darovao 77 Vidi moju recenziju Byzantion VIII, 342—343. 366' je Petru Petkovicu dva napoleondora, da ih podijeli medu šest guslara, kojí su pjevali na "svečanosti sv. Savé u čajniču u Bosni. Nova inteligencija gleda. na epsko pjevanje kritički. Tako mi je predsjednik opčine jednoga crnogorskog grada izjavio, da je pjevanje služilo isključivo vladajučoj klasi (vladajuča kasta) i da su privilegira.ni bili »knjaz, serdari i vojvode«, da je to bilo njihovo i da je ondá přešlo u národ. Predsjednik se přitom pozivao na sječanja M. Sobajiéa.78 Ima u tome mnogo istine, ali samo do neke granice, jer su i ovdje poglavito pjevači iz naroda pjevali o dje-lima svojih »plemenskih« voj voda, a i drugih junaka.. Tako je iz obitelji Vuka Karadžiča poteklo mnogo slavnih guslara, pa i voj-voda Suj o Karadžič (1788—1858). S druge straně, serdari, vojvode i sami vladaři, kao vladika Radě, to jest pjesnik Petar Petrovič Njegoš, velikí voj voda Mirko i sam kněz Nikola, pjevali su uz gusle ne samo svoje; nego i pjesme pjevača iz naroda. Osim tóga ne smije se zaboraviti, da su medu junácima, osobito u Crnoj Gori, bili i mnogi popovi, kóji su se proslavili u broj nim pjesmama. I medu slikama u pučkim izdanjima narodnih pjesama vidimo cesto sve-čenika s mačem i křižem. Vrlo karakterističan bio je i odnos dubrovačkog plemstva prema njegovim seljacima u okolici. Dubrovački aristokrati (vla-stela) dolazili su u Konavle na krsne slavě, Božič i vesel je, osobito na vjenčanja, te su pjevali sa seljacima njihove epske pjesme i druge národně pjesme, bacali su kamen s ramena, pucali su iz pušaka u nišan, gadali su kokote78 i slično. Predsjednik opčine u Grudi, kojemu je g. 1932. bilo šezdeset godina, sve je to doživio u svojim mladim godinama ili je čuo od oca. To sve dokazuje, da ni je bilo naročitih razlika izmedu kultuře dubrovačkoga plemstva i njegova puká, tako da je u tom pogledu bila sacuvana tradicija dubrovačke književnosti, u kojoj nalazimo toliko uspomena na junake jugoslavenskih narodnih pjesama. Vrijedno je pažnje i to, da je prvi jugoslavenski kralj Petar imao kao voda pobunjenika u Bosni g. 1876. pjevača Vidaka La-zetiéa iz Nevesinja. I voj voda Laza Sočica imao je uvijek guslara. U Carígradu je imao gusle poslanik ministar Bakié, kod kojega su se sastajali Crnogorci. Bilo je ondje mnogo guslara sa švih strana, a slušali su ih i Turci. Vrijedno je spomenuti i uzajamní odnos pjevača i opéinstva. Na mnogo mjesta bilo je veé pokazano, kako su pjevači uváženi88 i omiljeni. Svaka kuéa, svako selo i veéi krajevi ponose se svojim 78 Zapisi VI, 97—100, 260—273. 76 Vidi Rj A IX, 774 a, b. m Neshvat jívo je, kako je mogao Fr. S. Krauss (S’avische Vo'ksforsc!iungen, Leipzig 1У08., str. 180.) tvrdili, da guslar u socijalnom pogledu ne zauzima istaknuto mjesto (keiner'ei ausgezeichnete Stellung) i da je nešto značio samo $in der krie-gerischen Rotte*. pjevačima, kojima raste značenje i po tome, što íh ima sve manje. Tako se na pr. u okolici Dubrovnika i danas sastaje čitavo selo, kad se pojavi guslar. U kucama je njegovo mjesto obično kraj ikoně, t. j. na sveťom mjestu (Nova Varoš u Sandžaku), a i u Dalmaciji sluša se pjevač pažljivije nego pop u crkví (Split), a i drugdje ga svi slušaju pobožno (Mrcine u Konavlima). S naročitom ozbilj-nošcu slušaju svi, kad se pjeva »Kosovska večera« i sličné starinske pjesme, ali i novije, koje djeluju na opéinstvo svojim sadržajem. Najviše slušaju epske pjesme odrasli muškarci, ali rado ih slušaju i školská djeca i mládi ljudi, a ovi čak i više nego stari s namjerom, da pjesme nauče. Nisu prepunjene samo kuče, male kafane i go-stionlce, nego i dvoraně u hotelima. Pri mojem radu u Zanatlij-skom domu u Nikšiču bilo je odmah u početku prisutno 116 osoba, a dolazilo ih je sve više i više, tako da ih je poslije deset sáti bilo 250, a naveče je bila veča kafana u istom gradu dupkom puna, a medu vratima je stajalo još 100 ljudi, ali sami muškarci. Uz za-tvorena vrata je veliká vruéina, pa pjevač ima težak posao i zato, jer mnogi slušaoci oko njega bezobzirno puše. No da bude mir, za to se brine opčinstvo; ono opominje i izbacuje iz dvoraně naru-šitelje mira, osobito pijance. U kafani u Bukovíci u Crnoj Gori neki je nemirnjakovié iz Plevalja u Sandžaku vikao uz pjevanje, izašao je napolje i dvaput opalio iz pištolja. Kafanar mu je uzeo patrone i nije mu više dopustio da pucá. No postoje razlike u disciplini-ranosti opéinstva. Tako je na pr. discipliniranost bila veča u Pod-gorici nego na Cetinju. Kadikad ljudi glasno govore ili pravé dosjetke, što srno neugodno podnosili i u takvom mjestu, kao što je Gračanica na Kosovu. U Sinju su dolazili u gostionicu ljudi, kóji su govorili naglas, ali i žene, koje su ih prekoravale i pri slušanju epskih pjesama. Ljudi pláču, kad pjevač vjerno i iskreno přikazuje ozbiljne dogadaje ili ih podsjeéa, da je i njima pao i poginuo u borbi sin, muž ili drugi kakav rodák. Uopce čovjeka potřese sve, što je bilo starinsko. No slušači se i glasno nasmiju pri humorističnim i satiričnim mjestima. Uzajamno se smiju »Srbi« i »Turci«, kad pjevač jedne straně poubija u pjesmi veliko mnoštvo pripadnika druge straně. Uz p kantnu pjesmu, kao što je »Ajkuna i Jovan Beéar« (vidi pogl. IV.), ljudi se smješkaju, jedni radoznalo slušaju, a drugi primjeéuju, da to nije »za gospodu, za cijelu naciju«. Za odmora pravé primjedbe o pjevaču i sadržaju pjesme, a pričaju se i razné priče, šale i dosjetke. Dobra pjevača ljudi hvale, osobito zbog lijepa glasa, zbog dobré junačke pjesme i zbog lijepa gudenja, a i zbog skládá izmedu gudenja i pjevanja. Važno je i to, da ne bude prigovora sadržaju pjesme, koja třeba da bude prije svega »pjesma od istine«. Zato su pjevači, osobito u Crnoj Gori, oprezni pri izboru pjesama i namjeřice u njima obilaze stvari, koje bi mogle razdražiti njihovo ili drugo pleme. U Otišiču u Dalmaciji pravoslavní je gostioničar pljeskao vec na krajů kratkih odlomaka pjesama, a drugdje se več dovikuje pjevaču: »živio guslač!« Opcinstvo jpotiče pjevača i izrazima uzetim iz pastirskog i zemljo-radničkog života: »Goni, goni!«, što znáči, da što prije svrši, »Goni naprijed!«, kad pjeva nešto zanimljivo, »Тјегај!« u značenju »Na-stavljaj!« (Gornja Poljíca). Ako su slušači nezadovoljni pjevačem, ondá oni odlaze, ne slušaju i preziru pjevače, naročito one, kóji pjevaju za nagradu. Rdavu pjevaču pravé primjedbe, da ostaví gusle, da ne galami više, brzo ga ušutkaju (uguše) i dovikuju mu, da ode pa da drugi dode, pitaju ga, zašto jé došao, kad ne zna pjevati. Šalju ga i u novu školu, poslije koje može doči, ili k babi na razgovor (idi kod babě pa razgovaraj!). No ni tu nije opcinstvo bezobzirno, jer se ljudi smiju samo starijem pjevaču, dok mladega bodré, da naučí (Kalinovik). No kritika može biti vrlo zlobná i realistična. Pjevaču znaju namazati gusle maslacem, lojem, slaninom, smolom, a znaju mu ponuditi i rukavice, da ne ošteti ruke, ili zato, što bez rukavica ne može svirati. čudnoyato je, da je takva kritika moguéa naročito u Sandžaku i u Crnoj Gori, ali ne u katoličkom dijelu Hercegovině, gdje bi se zbog nje pobili. U istočnoj Bosni namaže domača cura muslimanka sa svojim drugaricama gusle maslacem s tom na-mjerom, da pjevač preko večere ne bi mogao pjévati, jer djevojke žele s momcima ašikovati (miliskovati se, Kladanj). Publika je dakle za epsko pjesništvo važniji element, nego što se misii.81 Guslar je samosvijestan i ne če sam početí, često ga moraju deset puta i više moliti (Višegrad), Svaki guslar zna dobro, da li ga slušaju ili ne, pa prestaje pjevati, kad ljudi razgovaraju. Na sijelima izbiraju (biramo) medu pjevačima, kóji se redom izmjenjuju, tko je najbolji. I u Novom Pazaru smjenjuju se i natje), koma ti na (Nikšic), korná din a (Stojnik, Bar), komatina (Grbalj), otpjev (Dobrun), odlomak, razlomak (na razlomke, Markovac, Kuršumlija), č 1 a n (dva člana otpjevao, Sinj), č 1 a n a k (Mrčme), dio (dli, G. Poljica). U Sedlarima u istočnoj Srbiji pjevao je Adam Stankovic »s a r a z d e 1 o m« po 4—10 stihova. No na posljednjim putovanjima nisam nigdje čuo izraz n a o š t r a },4,i kóji je bio uobičajen u Bosanskoj Krajini, a i drugdje. Čudno-vato je pri ovom bogatstvu izrazá za odlomke, da je učiteljski pripravnik Barjaktarovié tvrdlo, da srpski jezik ne pozná je ni-kakva naziva za odlomke. Iz frazeologije zaslužuje pažnju: dušak pjesme, jedan dušak ispjevao, nije čitavu pjesmu iz jednog duška ispjevao, celu pesmu na dušak, bez preduška istu pjesmu gone; jedan pjevač pjeva »bez oduška« póla šata do jedan sat (Sinj), a jedan opět 1400 stihova (Hvar). Na krajů odlomka pjevač podvikne’ što se navodí kao crnogorska osobina, ali to je poznató i u Novopazarskom San-džaku, u južnoj Bosni (Kalinovik), u Dalmaciji i u Boki Kotor-skoj. Jako podvikivanje čuo sam i kod Arnauta na Kosovu. Poslije tóga slijedi stanka, koja služi i za odmor pjevaču, što dokazuju i nazivi za nju: odmor, odušak, předah, predisanje, počinak, da se odmor i, oduši, odušim se, predahne, predahne dušom. I čuveni pjevač Sve-tislav Jacimovic u Trsteniku, kóji pravi dosta pauza, da bi bio »bolji efekt«, imao je za to spomenuto objašnjenje: da oda’nem d u š o m. Da su stanke vrlo češte, spoznao sam ц razliČnim mje-stima Srbije (Mladenovac, Gruža, čačak, Sedlaří), u Staroj Srbiji (Prizren, Stari Kolašin, Slatina) i naročito ,u Dalmaciji (vidi niže). Neki pjevači sviraju za stanke několiko minuta uz gusle, pri čemu »izvijaju« vrlo lijepe melodije,47 ali glavna je svrha 41 41 Savan, Zuř Metrik des epischen Verses der Serben, sir. 26. 4r' Rj A V, 232; Berneker, Slav. etym. Wb. 553. *" Bericht I, 21, 1Г, 18. 47 Erdeljanovič, Kuči. Srp. etn. zbornik VIII, 315. stanki zalsta cdmor i fizičko i duševno osvježenje za pjevače i publiku, koja razgovara o pjevanoj pjesmi i medu se i s pje-vačem. Tu je i prilika, da pjevača počaste picem i duhanom. Nastavak počin je pitanjem, gdje smo přestali i prekinuli pjesmu (vidi pogl. VIII.), na pr.: Gde stadosnlo, gde li ostadosmo (Rogatica) Gdc li bismo, gde li ostadosmo, Na dobrom smo mjeslu ostavili I dobru smo pjesmu ostavili (Rogatica). Da vidimo, gdje smo počinuli, Da naslavirao, gdje smo ostavili (Barjaktarovié), Na nekim mjestima postoji več sklonost za r a š č 1 a n j i-vanje odlpmaka u kitice. U Sinju u Dalmaciji Jozo Barač je poslije deset stihova pjevao nekakav refren (fonogram 1931. — 89), oko Sinja večina pjevača pravi Stanku (odahne) poslije četiri, osám i više stihova i pjeva. kratku melodiju bez riječí. Na Smokvici (Korčula) Frana Baničevič-Lucic podvikne poslije četvrtog, a kadikad i poslije šestog stihá. Poslije četvrtog stihá pravio je stanku (da oda(h)ne, da málo počinem) Ilija Reljanovič u sjevěrnoj Dalmaciji (Otavice). Mate Miličic na Hvaru otegne poslije četvrtog stihá, osobito kad pjeva iz Kačica; slično je otežala poslije četvrtog stihá Nina Katič u Dubrovniku u pjesmi »Mládi Marjan« (vidi fonogram 1932.—37), ali u pjesmi s početním stihom »šetbu šeta Mehmeda djevojka« otezala je poslije drugog, ali i poslije treceg i četvrtog stihá; poslije svaka dva stihá oteže (pušti glas, produlji glas) Důro šabadin u čili-pima; poslije četiri stihá oteže (otegne) pjevač u župi u pjesmi iz Kačica. Kao što vidimo iz brojnih primjera, na raščlanjivanje u kitice utječe A. Kačic,' ali ne bi bilo isključeno, da je ova sklonost u Dalmaciji još starija, i da je Kačic, bar u nekoj mjeri, bio takoder pod njezinim utjecajem. U Estočnoj Srbi ji pjevao je Adam Stankovič (Sedláři; vidi fonogram 1931.—57) polaganije, te je uvijek poslije četiri do deset stihova pravio stanke, pjevao je »sa razdelom«. To je Stanka Můrka podsječalo na pjevanje na Kosovu. U Mladenovcu „ spajao je Sve-tislav Tomiéevič dva stihá (dva stihá veze), a poslije drugoga ' »oteže« kao u Dalmaciji, što je Stanka Můrka podsječalo na slijepca. željezničar Blagoje Arambašič, kóji je vrlo melodično pjevao ratne pjesme, jednako kao i prije spomenuti pjevač, takoder je spajao dva stihá, pri čemu je imao mhogo potpunih i nepot-punih srokova. Po dva sroka več su vrlo obična, u najnovijim pjesmama pojavljuju se vrlo često u »Kosovskoj osveti« M. šoba-jiéa i prodiru, osobito u Crnoj Gori, stalno u najnovije pjesme (na pr. »Bitka na Mojkovcu«) i u praksu pjevača (na pr. Milivoje Kontič, Nikšic). I u Srbi ji je več Izidor Milosavljevic imao mnogo grokova. U sjevernoj Dalmaciji pjevao je Ilija Reljanovic vlastitu pjesmu o svojoj nevjernoj ženi ц srokovima (srokovao je). Ovo nasljedovanje umjetníčke poezije svakako nanosí štětu narodnoj epskoj pjesmi i oduzima pjevaču dosadašnju slobodu i gipkost u pričanju u sťhovima, ali crnogorski seljak voli slik (dmgdje: srok), kako me uvjeravao pjevač profesor. Batric Marjanovič iz Vasojeviča u Crnoj Gori. Neki su pjevači umjeli čak improvizirati srokovane deseterce. O dugom trajanju odlomaka 1 čitavih pjesama 1 o duljini pje-sama, osobito muslimanskih, bilo je veó govora (vidi pogl. VIII., str. 258,259). Ovdje bih još dodao samo jedan primjer, kako pjevači mogu pjesmu po volji skračivati ili produžívatí. U istočnoj Bosni (Han-Pijesak) pohvalio se neki vrlo izdržljivi pjevač, da pjesmu, koja inače traje póla šata, može pjevati sat i po, ako je otegne i učini više stankí (ako razvlačim lagano).Važna je i brzina pjevanja, koju sam mjerio prema tome, koliko stihova ispjeva pjevač u jednoj minuti, što je dakako vrijedilo samo za odredeni třen, jer prema potřebí i raspoloženju pjevač može ubrzati ili usporiti svoje pjevanje. Najmanje stihova, 8—9 u jednoj minuti, nabrojio sam u Dedini kod kruševca pri jasnom monotonom pjevanju, a najviše 27, 28, a i 29 stihova s potpunim izgovaranjem u Malom Prolog-u u Dalmaciji. U Nikšiéu je vrlo brzo pjevao Milivoje Kontíč, 25 stihova, a potkraj i 30 stihova, osobito brzo pri opisivanju bitke, pa je u ekstazi izbacivao deseterce, no zbog prevelike brzíne nismo ga više mogli razumjeti. Običan je broj stihova 14 u minuti, pa i u Crnoj Gori (Cetinje, Podgorica, Níkšic), gdje se često pjeva vrlo brzo. U cjekni brzina je manja na istoku, ali i u Srbiji pjevao je svecenik u Gruži 18 stihova, jedan pjevač u Stoj niku Í7, u istočnoj Bosni u Drinjači 20 stihova, dok je kod muslimanskog pjevača u Zvorniku nabrojeno 16—17 stihova, a i u Srbiji sam nabrojio 16 stihova, a u Starom Kolašínu 17—18; svakako najbrže se pjeva bar u nekim krajevima Dalmacije, u Sinju 22—23 stihá i sjevefno od Metkoviéa, u Malom Prologu, 29 stihova, no karakte-ristično je, da je kod susjednog samostana Humac u Hercegovini pjevač pjevao samo brzinom od 17 stihova. Zanimljiv prílog za prosudivanje odličnih pjevača dao je u Nikšicu spor o Uščumllču i o T. Vučlču. Ušéumliéu i njegovřm sljedbenicima prigovarahu, da imaju bržu dikciju, koja kvari »pravi ton«. Razumljivost kod nekih pjevača raste od pretpjeva do same pjesme i u toku njezina pjevanja, osobito kad pjevač pjeva čitave stihove bez gusala. Uopée, pjevanje bez gusala mnogo je čisti je i razumljivije, a to je več češée spomenuto. No tehnici pjevanja bez instrumenta, naročito kod žena, posvetio sam premalo paánje, pa ée uop>ée biti potrebno, da se ona posebno prouči. Napo-minjem samo to, da žene začudo brzo recitiraju, na pr. Vica Bezerič u Bolu na Braču odrecitirala je i 35 stihova na minutu (vidi pogl. VI.), ali smo je ipak mogli razumjeti. P j.e v a č i se doduše ne daju lako z b u n i t i, ali ipak pravé pogreške, koje i popraví j aj u pjevajučí uzrečice: boču reci, htijah řeči, mogah reci, htjedoh řeči, morah řeči. Pretpjev48 i pjesmu započinju pjevači vrlo cesto anakru-zom o, oj, oj oj, ej, ej ej, na pr.: O, pošetaa carica Milica; Oj, hvala Bogu, hvala jedinoine; Oj, vino pije srpski car Stjepane; Oj, poranio Kraljeviču*Marko; ■ Oj, oj, da se veselimo! Takav uzvik na početku stihá zove se »zagonjenje« (Vaso-jeviči).49 čudnovati su neorganični dodací na krajů stijiova i umeci u njima. Tako je Drago Dragié (Han-Pijesak) pjevap: Sami potaj juriš učiniše — i . . . junačke — i, ali sam to ni je znao, dok ni je čuo svoje pjevanje s fonografa (1930. — 33). I Jela Markié u G. Poljicima dodavala je na krajů nekih stihova i, i. češče sam čuo vokalno m, vokalno n ill n s poluglasom (drago-m,), m (na pr. Bojčié Alija-m, udarili-m u Malom Prologu; na kapíju od Budima grada-m, čobana-m, ogri-jano-m, udariti-m, Rača), lim i mn u tužballci na krajů. Nin zajedno s poluglasom dodavao je pravoslavní pjevač u Goraždu, kóji je jasno izgovarao posljednji slog. Umeci su bili: gi gi gi,5" go go go, hi hi hi. IT Sinju je jedan pjevač upozoravao na neka mjesta umetkom vidi: vidi vidi. Ni je moj zadatak, da na ovom mjestu i na temelju fragmen-tamih promaťranja raspravljam o drugim pitanjima pjevačke tehnike i prikazivanja.51 Primjeéujem samo, da sam i na po-sljednjim putovanjima imao prilíku da se na različnim mjestima divim krasnom pjesničkom jeziku, okretnoj dikci ji i bogatim pjesničkim sredstvima pojedlnih pjevača, í to osobito kod mušli-mana. I ovaj sam put čuo spécijaliste za ukrasno prikazivanje (kiéenje) junaka, djevojke i žene, osobito pri opisivanju njihove od ječe. Novo je bilo opisívanje konjskih utrka ú jugoistočnoj Bosni (Rogatica), no to je imalo svoje obrazloženje u tome, što se ondje Ijudi ponose konjima. Ondje su se pjevači hvalili i time, da imaju ——-------- 0 ‘ч O pretpjevu i stereotipnim počccima i završecima pjesama vidi pogl. Vlil. 40 M. Laievič, Ppnp И, 252. 60 Usporedi Bericht I, 21, 29. 51 Vidi o tom pregied u Tome Maretiča, Naša narodna epika, str. 36.:—108. mnogo bol jih stihova nego -pjevači Bosanske Krajině. Sličná uspo-redivanja i ocjenjivanja mogla bi se ponoviti i drugdje, jer su krajiške pjesme svagdje vrlo raširene. Kako se medusobpo ocje-njuju pjevači iz Bosanske Krajině i Hercegovině, to sam čuo veé na svojim prvím putovanjima.52 Kad sam sinu Stanku pisao o poteškocama, koje mi je zadávalo ovo poglavlje, dobio sam odgovor, kóji zbog zanimljivih zapažanja ovdje donosiťn (Ljubljana 2. XI. 1942.): »Mogu zamisliti, kako ta ta može teško pisati o formi i iz-vedbi pjesama. Ovdje je teško odrediti granicu izmedu kompetenci já filologa i muzikologa. Pokušat éu danas ponoviti svoja opažanja. Přitom bi mi vrlo kořistilo i ono, što sam nekoé na-pisao u »Jutro« prilikom Vucióevih »koncera.ta«. (Vidi pogl. XIII.) Ako dobro razumijem, poglavlje o izvedbi i formi pjesama sadr-žavat ce poglavito slijedece stvari: Razvoj izvedbe, pod čime pjevanje i muzički instrument samo pomocní repertoár pjesme. Naročito valja upozoriti na potpunu razliku izmedu 1 irské i epske pjesme u istom krajů. U lirskoj pjesmi večinom se stavíja vaznost na jedinstvenu melodiju, u kojoj pjevač pjeva sve pjesme, tako da se pjesma uvijek može pjevati u z boru, jer je melodíja stalna. Naprotiv, u epskoj pjesmi melodija praktički nije nikada stalna, isto onako kao i tekst. Třeba dakako naglasiti, da je melodija, pjevanje i muzički instrument samo pomočni repertoár pjesme. U prvom redu time se postizava bol je raspoloženje kod slušalaca, ali i pjevač se mnogo lakše koncentrira i lakše pravi stanke time, što samo svírá na instrument i razmišlja o daljem tekstu. Mislim, da mnogí dobar pjevač ne umije ni jednu pjesmu recitirati. M e-trika je sigurno jedno od najvažnijih karakterističnih obilježja pjesama. Svakako bi bilo vrlo važno, kad bi se dalo utvrditi, zašto je baš deseterac sasvim prevladao u svim pjesmama, premda je prvobitno vjerojatno bilo više metara, medu kojíma je deseterac prevladao i bez utjecaja jednoga kraj a na drugi. Přitom bi val jalo usporediti epske pjesme čitavoga svijeta, da bl se došlo do defi-nitivnog rezultata. Koliko se sjeéam, pjevali su drugim metrom samo Arnauti i možda pjevač iz Lipljana. O razvoju metrike sigurno bi mogao mnogo pomoci dr. W. (Wollman), osobito ako bi i on debatirao s muzikologom. Formě izvedbe. Pripovijedanje se vrši ili bez pjevanja, što na jugu val jda uopce nije običaj, ili s pjevanjem. Razloge, zašto se pjeva, í to osobito s instrumentom, naveo sam naprijed. Pjevanje bez instrumenta je monotonije, t. j. ponavlja se stalno ista melodija, ali přitom je ritam jedinstveniji.' Kao naročite prim jere ovoga pjevanja valja navěsti pjevanje žena, a kao osobitost dvoglasno pjevanje, koje dokazuje: prvo, stalnost melodije, 53 53 Bericht Г, 14—15; II, 6—7. / i drugo izuzetno, da i tekst u tím 'slučajevima mora biti stalan. Žene na Korčuli pjevale su dvoglasno u tercama. I napokon put-ničkl náčin bio je osobitost, koj a zaslužuje vrlo pažljiv studij. Kao karakterištiku ovoga pjevanja valja navěsti, da je ono mnogo sporije, jer čovjek, kad hoda ili jase, pjeva teško i s mukom, pa se mora vise odmarati. Da netko može přitom i iz dal jiné odgo-varati i pjevati dvoglasno, to je sigurno unikat, šteta je, što kra-jevi, u kojima se tako krásno pjevalo, gdje srno imalí i Jelu Markič, strahovito stradavaju, a i stradavali su, tako da ondje ljudi uopče gotovo i nisu kod kuée. Pjevanje bez instrumenta nama je, kóji srno navikli na intervale čitavih tonova ili polutonova, blíže, jer ima približno jednake intervale kao i mi, premda ima i ovdje ra-zličnih slučajeva. čovjek, kóji bí htio studirati intervale tonova, morao bi imati vrlo razvijen i izvježban sluh. Meni samome ovo ni je nikada bilo jasno, osobito zato, što sam dosad bio vezan samo na naše intervale, a drugih nisam poznavao. Za mene bi glavno pitanje glasilo ovako: Pjevaju li isti pjevači u stalno jednakim intervalima, no svakako različnim od naših? Ili: Pjevaju li različni pjevači u stalno jednakim intervalima, no ipak različnim od naših? Za lakše razumijevanje navodím,' da pod pojmom naših intervala razumijevam čitave tonove ili polutonove. No pri pje-' vanju guslará je moguce, da oni pjevaju u stalno drugim intervalima, na pr. u četvrtinskim tonovima, treéinskim tonovíma i drugim. Fizikalno, i dakle točno, to bi se dalo odrediti pomocu valjaka. Ton je naime rezultat titranja i kao titranje zapisuje ga i igla na valjcima. Potrebno je samo za pojedine tonove zbrojiti broj titrhja ili črta, da se ustanoví, da li su intervall različni od naših, što je vjerojatno, i da li su kod istog pjevača stal ni. Mislim, da nisu i da je prema tome pjevanje muzíčki na niskom stupnju, premda je moguce, da mnogi pjevač stalno pjeva u istim intervalima i přitom različno od naših. Pjevači, kóji su veé navikli na gradsku muziku, beskorisni su za ovaj studij. Ja sam opazio, da su u istom krajů pjevali lirske pjesme u našim intervalima, dakle zá naše uho »pravilno«, dok su epske pjesme pjevali drugačije, dakle »krivo«. Pri pjevanju uz gusle nastaje i dalja komplika-cija, to jest dvoglasnost pjevanja i pratnje. Kadikad sam primi-jetiof da poneki pjevač uopče nije postigao nikakva skládá izmedu pjesme i pratnje, a ipak to slušaocima nije smetalo. Mnogi pjevač nije uopče nikada zasvirao ton na instrumentu u isto vrijeme s pjevanjem, što je po mome mišljenju znak potpune nemuzikal-nosti, drugi je pjevao i više tonova medu sobom jednako, kao što ih je svirao na instrumentu, premda su možda intervali mogli biti drugačiji nego naši. Takav je pjevač dakako bio muzikalan. R i t a m je takoder vrlo različit u svim krajevima. Dok su mnogi Crnogorci odskandirali gotovo točno pet troheja s osobitošču, da su posljednju stopu prenijeli u dal ji deseterac, tako da su napravo dobili jambe, kóji su možda blagozvučniji, pjevači u drugim krajevima gotovo su pótpuno pripovijedali svoj tekst u pjevanju bez ritma, tako da se u prvi čas moglo činiti, da i ne pjevaju deséterac, premda su i oni imali točné deseterce. Ritam, melodija i brzina daju pjevanju cjelokuprtu karakteristiku. Uz ritam idu dakako i gotovo sve cezure, ali time su se veé drugi bavili, pa stoga o tom radije ne éu ni početí. Još bih na to upozorio, da izmedu pjevanja uz gusle na dvije struně i izmedu pjevanja uz gusle na jednu strunu nemá velíke razlike. Obje se struně ugadaju na isti ton, no stalno se svira u dvostrukom tonu, i to tako, da se na jednoj struní stalno svira temeljni ton, a na drugoj melodija. ' Visinski raspon pjevanja obično je malen, ponekad iznosi samo tri do četiri tona, a medu njima ima možda i samo prlbližnih polutonova. Najveci raspon bih procijenio (odredio?) na sekstu, premda nisam na to obracao pažnju. Na gusle se svira obično samo sa tri prsta u cjelokupnom rasponu približno od jedne terce. Intervali su vjerojatno razllčni, jednako, kao što sam navéo za pjevanje.« XV. JEZIK Pitanje srpsko-hrvatskog književnog jezika i njegovih narječja vrlo je složeno i nije konačno riješeno. I jezik epsklh narodnih pjesama možemo karakterizirati samo u glavnim crtama. Vuk S. Karadžič, tvorac narodnoga književnoga ježíka kod Srba, rodio Se u selu Tršiču kraj Ložnice u sj everozapadnom kutu Srbije, kamo su se njegov djed i otac doselili iz hercegovačkog plemena Drobnjaka u današnjoj Cmoj Gori. Vuk Karadžič je dakle govorio hercegovačkim narječjem, i to je bio glavni razlog, zašto ga je odabrao za temelj književnoga jezika, kad mu je B. Ko-pitar usadio mišljenje, da valja pisati národním jezikom, a ne crkvenoslavensko-niskom mješavinom (slaVenosrpsklm jezikom). Istina je, da se u tom narječju, koje je Vuk nazvao južnim i posli je godine 1835., pošto je upoznao dubrovački govor i druge jugo-zapadne govore, jugozapadnim, pjeva i veéína epsklh narodnih pjesama. U bečkom proglasu o jedinstvu književnoga jezika Srba i Hrvata iz godine 1850. Vuk Karadžič navodí kao dokaž i to, »što su gotovo sve národně pjesme u njemu spjevane«,1 što se dakako, kao što černo vidjeti, mora ograničiti. Osim Vukove próze národně su pjesme služile í kao uzor novoga književnog jezika, tako da se na njih pozivaju Důro Daničié u svojim gramatičkim spisiirta, a i T. Maretié u svojoj normativnoj gramatici.2 Stoga je prirodno, da Vuk Karadžič nije ízdavao národně pjesme sasvim onako, kako ih je čuo ili dobio od drugih, nego ih je mijenjao prema svojim gramatičkim, leksikalnim i estetskim načelima. O tom nemamo dovol jno podataka, jer nije sačuvan nikakav mateři jal uz prve četiri knjige »Srpskih narodnih pjesama«. Neke prim jere, kako je Vuk mijenjao tekstove prvih bečkih izdanja u kasnijim izdanjima, navodí Ljubomir Stojanovié u svojoj velíkoj monogra-fiji o Vuku Karadžičů.3 Još bol je izvješéuje o tom Fr. Miklosich,4 * * 1 Gramatički i polemički spisi III, 300 (čir.). 8 Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1899. 8 Život i rad Vuka Stel. Karadžiča, Beograd 1924, str. 748—755 (éir.). * Ober Goethe’s »Kaggesang von der edlen Fraucn des Asan aga«. Geschichte des Originaltextcs und der Obersetzungen. Wien 1883. 79 — (1) s. (= Sitzungs-berichte der pliil.-hist. Klassc der kais. Akademie der Wissenschaften Clil. Rd., II. Hit., S. %413—489). kóji je filološki ůsporedio i komentárao »Hasanagínicu« u teksto-vima A. Fortisa, Vuka Karadžiča i splitskog rukopisa, u kojem je ova pjesma sačuvana u najstarijem i originalnom oblíku. On je takoder osudio mijenjanje Fortisova teksta, kojí je Vuk posrbio (serbisirt) ,5 6 što je osobito vrijedno pažnje kod velikoga slavenskoga gramatičara, kojí je bio sasvim ovisan o Vuku Karadžičů i pri teoretskom pogrešnom dijeljenju srpskoga i hrvatskoga jezika. Miklosíchev izraz »serbisirt« ublažio sam u »vukisiert« več godine 1906Л i upozorio sam, da je Jakob Grimm pod Kopitarovim utje-cajem več godine. 1824. pravilno nazvao pjesmu »serbokroatisch«. Dal je sam objasnio i dopunio Miklosicheve názore u svojoj studiji 0 originálu »Hasanagínice«,7 najviše u tome, što su Fortisov tekst njegovi príjatelji, poglavito Bajamonti, udesili prema dubrovač-kom književnom jeziku. Uzalud su stoga Vuk Karadžič, Miklosich, čurčin i drugi tražilí u Fortisovu tekstu čakavizme, kojima u originálu uopée nemá ni traga, jer je ispjevan u najboljoj ikavštini, kakvu več poznajemo na pr. iz Kačiéeva »Razgovora«. Najpouzdaniji prim jer pruža Karadžičeva pjesma »Jakšiéi kušaju ljube«.8 Kad sam je čuo več godine 1912. u Bosni i zapisao 1 fonografirao nježin početak,9 * došao sam do ozbiljnih zaključaka ffolgenschwere Éntdeckung),‘° da je Vuk Karadžič pjesmu doduše mogao čuti iz ústa nekoga mladiča u Užicu, ali da ju je sasvim sigurno preštampao iz drugog izdanja »Satira« (1779.) A. M. Relj-koviéa, koju slavonsko-hrvatski racionalist navodí kao pouku, da braéa moraju okušati svoje žene pri je nego se zbog njih raziďu. Ova pjesma pjevala se još u 18. stoljeéu uz tamburu. Potanje sam svoj pronalazak obrazložio u svojoj raspravi »Pramen národní písně ,Jakšiéi zkoušejí ženy’ ve sbírce Vuka Karadžiče«.11 Vukove izmjene nježina teksta nisu velike, ali su vrlo zanimljive i poučné. Rádi bol j eg razumijevanja ovih i dal jih pitanja valja spome-nuti, da se dijalekti srpsko-hrvatskoga jezika dijele prema zamje-níci što na štokavsku, čakavsku i kajkavsku skupinu. Drugo važno' mjerilo je zamjena staroslavenškoga i ptraslavenskoga ě: 5 Na istom mjestu str. 8. s dodatkom: Dass das Lied den Serben von jeher ais ein Volkslied bekannt gewesen sei, ist eine grundlose Behauptung. 6 Vidi inoju recenziju: Die serbokroatische Volkspoesic in der deutschen Literatur, Archiv s. Phil., XXVIII, str. 360. 7 Das Originál von Goethes »Ktagggesang von der edlen Frauen des Asan aga« (:Asanaginica:) in der Literatur und im Volksmunde durch 150 Jahre. Bríinn-Pragr Leipzig-Wien 1937. — Iznenadila me je recenzija Rad. Medenice (Ppnp VI, 126—136) • u duhu staroga šovinizma (osobito na str. 130.—131.), kóji ni je mogao podnijeti misao, da pri narodnoj epici sudjeluju i Hrvati, što je u ovom slučaju sasvim jasno. No kritičar se morao obrátili protiv Miklosicha, a ne protiv mene, kóji sam čak Miklosicheve názore ublažio. 8 Srp. nar. pjesme II, 624—627. ” XXX Mitteilung der Phonogramm-Archivs-Kommission, str. 70. 62. J“ Bericht I, 38. 11 Sborník věnovaný prof. Janu Máchalovi. V Praze 1925, str. 329—335. ; krátko č daje je, a dugo ě i je u takozvanoj ijekavštiní (mjesto, lijepo), krátko i dugo i u ikavštini i krátko i dugo e u ekavštíni. Ijekavštlnom govori večina Srba i Hrvata švih konfesija, poglavito u planinskim krajevima, a jezgra im je historijska Hercegovina, o kojoj se vec u doba Vuka Karadžiéa12 govorilo: »Hercegovina sav svíjet naseli, a sebe ne raseli«. Ikavski govori velik dío katolíka u Dalmaciji i velik dio katolíka i mu-slimana u Bosni i Hercegovini, a ekavski Vojvodina i věci dio Srbi je bez jugozapada.13 Nemá sumnje, da osobito dvosložno -i j e- u ijekavštiní (líjepó) bijelo) podsječa na blagozvučni talijanski jezik, pa je i ljepota hercegovačkog narječja bila navodno i jedan od razloga, zašto ga je Vuk Karadžič odabrao za književni jezik, jer je to bio najboljí govor, kóji je utemeljitelj srpskoga književnog jezika dotada čuo.“ No sve ove přednosti štokavskoga ijekavskoga govora nisu ništa pomogle, da on pobijedi kao jediní književni jezik Hrvata i Srba, jer Vojvodina, koj a je bila središte srpske kultuře otprilike do godine 1870., i kneževina odnosno kraljevina Srbija ostajale su pri štokavskom ekavskom govoru, pa je on tako postao književni jezik istočnih Srba. Vukova reforma bila je dosljedno provedena u domovini ijekavskoga govora, u Bosni i Hercegovin!, posli je okupacije, no i ondje je večina stanovništva morala učiti ijekavski književni govor. Bez poteškoéa upotrebljavali su dakle ijekavski govor samo u Cmoj Gori, no ondje postoje osobine, koje je Vuk Karadžič poslije godine 1839. zabacivao, na pr. 3 umjesto dj (ded, djed) i c umjesto tj (éerati, tjerati). Sve to objašnjava, zašto je razvoj književnoga jezika kod Srba i Hrvata još u toku i zašto se tako mnogo miješaju osobine različnih narječja u národním pje-smama, koje pjevači ne mogu razlikovati prema načelima filologa, nego samo prema tome, kako se njima čini. No ijekavski je govor neko vrijeme pod utjecajem autoritě ta Vuka Karadžiéa i romantičkog oduševljenja za národně pjesme i njihov govor toliko pretezao, da su se i pjesme drugih govora preudešavale prema načelima Vuka Karadžiéa. Tako je odmah prvu i poslije Vuka Karadžiéa najbolju zbirku narodnih pjesama, Jukié-Martiéeve »Národně piesme bosanske i hercegovačke« (U 13 Rječnik 831. 13 Sarenilo srpsko-lirvatskih dijalekata najbolje pokazuje zemljopisna karta u bojama Vlád. Marinkovica »Pregledna karta srpsko-hrvatskih i slovenačkih dijalekata po Běličů«, izdanje Sveslovenske knjižare. Beograd (čir.). Mapě u temeljnirn djelima A. Beliča i M. Rešetara (poglavito »Der štokavische Dialekt«) nisu tako pregledne i ne podudaraju se zbog različnih pogleda obojice autora. Za jczično Sarenilo vjerskih i dijalektičkih odnosa u Bosni i Hercegovini najpoučnija je mapa a bojama »Razdioba konfesija u Bosni i Hercegovini po rezultatlma popisa žitelj-stva godine 1910., nacrtao statislički odsjek zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu«. ' 11 Lj. Slojanijvič, Život i rad Vuka Stef. Karadžiča, sir. 443. (čir.). Osijeku 1858.) Martic tako uredio, da je izbacio sve dijalektizme,13 * 15 * pa i ikavštinu, premda su neki njezini tragovi ostali.18 O pravom ježíku ovih pjesama poučava nas suvremena zbirka M. šunjjča, koj a je bila ízdana tek 1915.17 Dakako, i tu upozorava izdavač Eugen Matic, senior »Jukica«, da je i na šunjiéeve pjesme, kad je to zahtijevao deseterac, djelovao ijekavski govor »kao obično u našoj narodnoj poeziji«. Prema Vukovim načelima popravljao je nadal je V. Bogišió svoje »Národně pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa«,'8 kao što sam utvrdio prema rukopisu u Bogišičevoj knjižnici u njegovu rodnom mjestu u Cavtatu, na pr. u 6. pjesmi »Marko Kraljevič i brat mu Andrijaš« stavio je besidaše umjesto besijaše, dode umjesto dodjem, potřeba umjesto potři b a, medu umjesto m e j u i t. d. Naslov razlíčnih pjesama pop’j e vka (na pr. na str. 233. i 311.) glasi u originálu popi e v k a s dubrovačkim dvoglasom, kóji se u dubrovačkom pje-sništvu uvijek računa za jedan slog, ali Bogišió je kao dosljedni vukovac morao vokal i u tobožnjem popij e vka zamijeníti elizijom i apostrofom. Kosta Hormann zabilježio je mnoge muslimanske pjesme iz Bosně i Hercegovině19 u izvomoj ikavštini, ali jer ova ni je bila dosljedno přenesena u jekavski kraj iz ikavskoga, posavjetovao se s nekim prijateljima, pa su se dogovorili, da sve převedu u ije* kavštlnu (preokrenusmo sve na ijekavštinu).20 I kod njega igra pri ovím promjenama glavnu ulogu apostrof, na pr. v’j e č e mjesto vlče, b’j e 1 a umjesto bi j e 1 a. Právu sliku ikavskoga govora muslimanskih pjesama pružila je tek III. i IV. knjiga .»Hrvatskih narodnih pjesama« Matice Hrvatske,21 kojih je izdavač L. Marjanovič ostavio tekstove u bnakvu oblíku, u kakvu su zapisanl u Zagrebu iz ústa samih pjevača, dakako s običnim korektorskim ispravcima izdavača. Još i u »Napretkovoj pjesmarici« (vidi pogl. X.) »Mijat Tomic« (Sarajevo) dijalekatski su oblici izmijenjeni, da bi Zbornik bio opcenito pristupačan. Uz sve ove pretpostavke zanimljivo je sadaánje jezično stanje národně epike. S potpunom sigurnošču može se tvrdití, da je književnim jezikom narodnih pjesama, poglavito epskih, ostala 13 Q £ ^ SÍT. XI. 18 Stjepan Banovič, Znžo XXVIII, sv. II., str. 64.—87. 17 Národně junačke pjesme iz Bosně i Hercegovině, izdao Zboř franjevačklh bogoslova »Jukič«. Sarajevo 1915. 18 Knjiga I, Beograd 1878. (čir.). 11 Národně pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovin!. Knjiga I.—П. Sarajevo 1888.—1889. — Drugo izdanje pod nazivom »Národně pjesme Musiimana u Bosni i Hercegovin!« izašlo je takoaer u Sarajevu 1933. . 50 O. c. I., str. IX,—X. 21 Hrvatske národně pjesme. III.—IV. Junačke pjesme (muhamedovske). — Zagreb 1898.. 1899. % i ostaje ijekavština. U ijekavskim krajevima to je sasvim prirodno, osoblto u Crnoj Gori. Tako ej na pr. pjevač Milován Barjaktarovič, kóji se školovao u gimnaziji i učiteljskoj školí u ekavskim krajevima, pjevao čisto ijekavski. U Starom Kolašinu, gdje je ijekavski govor običan, govorilí su doduše učitelj mještanin, predsjednik i tajnik opéine ekavski, ali u daljem razgovoru i pjevanju ipak je došla do izražaja ijekavština. U narodnoj epici se sačuvala i čuva se tradicija Vukovih ízdanja »Srpskih narodnih pjesama«, često poznatih pjevačima, osobito druga knjiga, pa čestih pretisaka u različním starijim »pjesmaricama«, na koje se pozivaju sami pje-vači, a i u vrlo rašírenim novijim preštampavanjima u svescima. Pjevači imaju osjeéaj za ono, što je »gramatički«, pa popravljaju svoje pogreške, na pr. u Vučitrnu na Kosovu htio je Milan Radi-vojevic pjevati p o 1 e c e 1 i, ali se popravio na p c 1 e t j e 1 i. Naj-bolje se to može primijetíti u ekavskim i u ijekavskim krajevima Srbije, gdje vlada ekavština u školama, uredima, novinama, pa i u crkvama, gdje su dakako propovijedi manje uobičajene. Tako mi je u ekavskom Mladenovcu rekao pjevač Ljubomir Micié, da tamošnji ekavci pjevaju ijekavski; u G. Milanovou tvrdlo mi je to jedan činovnik; u čačku, gdje je prijelpm izmedu ekavštine i ij ekavštine, jedan profesor; u Pro kupí ju je rekao student filo-zofije Ljubomir Dobričanin iz Skoplja, kóji govori ekavski, da »za stih postoji južni jezik« i da je »on bolji«, a sám" izdavač ikav-skih bosansko- hercegovačkih pjesama M. šunjica Eugen Matic pri-znaje, da je ijekavski govor za pceziju mnogo gipkiji nego ostali, a o ratnim pjesmama iz godine 1912. do 1915., koje je odštam-pavao »Mali žurnál« u Beogradu, podsjeca poznavalac národně epike D. Kostic,22 da třeba imati na umu poljepšavanje i prilago-divanje narodnih pjesama ijekavštini. Medu veoma i nadaleko poznatim pjevačima Srbije pjeva Svetislav Jaéimovíč iz ekavskog Trstenika ijekavski. U Dedini kod Kruševca govorio je pred-sjedník opéine ekavski, no pjevao je i ijekavski, a pozivao se na Vukova djela. Miloje Markovié u Stojniku miješao je i u razgovoru: děda pjevao, od d e d e. Kako se uopče poštuje književni jezik, dokazuje i to, da sam u Podgorici htio fonografirati dijalekt, ali nitko nije htio njime da govori. I u Zaostrogu u Dalmaciji, gdje je pokopan Andrija Kačlc Miošič, govorio je pjevač mjesnim ikavskim govorom,. ali je pjesmu čak o Tomicu Mijovilu pjevao književnim ijekavskim jezikom, jer je bez sumnje htio pokazati svoju višu kulturu i da nije običan »težak«.23 Ne smijemo zabora-viti, da na književni jezik epskih pjesama može djelovati i crkvena tradicija. U Kuršumliji su me upozorili, da se ime srpskog cara Stjepana pojavljuje u likovima Stevan, Stjepan, ščepan, Stijepan, 28 28 Ppnp I, 33. 23 Stj. Banovic, Znžo XXV, 2И. ali u pjesmi se upotrebljava Stevan, što je poučno, ali ne odgovara potpuno praksi pjevača. Održavanje ijekavskoga govora u narodnoj epici bilo je pot-pomognuto i time, što su ga u doba turskoga gospodstva doselje-nici prošírili daleko na sjeverozapad u Hrvatsku, naročito u Liku, u Dalmaciju, djelomično čak i na velike otoke Korčulu, Hvar i Brač, tako da je Milan Rešetar24 25 izjavio, da ijekavštinu nije ra-širila njezina asimilaciona snaga, nego turska sila, pa je zato na svojoj karti dijalekatskih granica u Hrvatskoj i Slavoniji zabi-lježio i krajnju granicu turskoga carstva na sjeverozapadu.2* Proširenje ijekavskoga govora vrlo je promljenilo jeziéne odnose time, što su se starosjedioci preselili ili prilagodili novoj večini. Tako možemo i danas u sjevernoj Dalmaciji oko Drniša, gdje su Hrvatl u večini, primijetiti, da je srpska manjina ikavska. U ve-likoj opéini Vrlika, koja ima 14000 hrvatskih i srpskih stanovnika, jedan je dio (odlomak) selo Cetina, u kojem ima 25 dimova (prema dimovima i ognjištima broje se kuce í njihovo stanovništvo) hrvatskih, a preko 100 dimova srpskih, tako da su ovdje i Hrvati ijekavci, pa se ne može prepoznati, tko govori; naprotív u Mar-vicama ima oko 25 pravoslavnih dimova i preko 100 katoličkih. tako da ovdje pravoslavci govore ikavski. Takvih susjedstava i pri-jelaza ima na čitavom teritoriju više, pa je to jedan od važnih razloga, zašto pjevači miješaju govore ne samo na sjeverozapadu, nego i na jugoistoku. Oko Ložnice naziva se onaj, kóji govori ije-kavski, Bosanac. Tradicija, naročito hercegovačkog podrijetla, čuva se i u istočnoj Bosni i u Srbiji kroz mnoge generacije. Za rodbinsku povezanost pružio mi je zanimljiv primjer Nikola Gordié, školováni trgovac u Ložnici, kóji je bio rodom iz Like, a boravio je neko vrijeme u Hercegovini, pa je poslije okupacije pobjegao u Cmu Goru i Srbiju, tako da su danas u rodu pravoslavci, muslimani i katolici, no svi oni pjevaju ijekavski. U novije doba širi ijekavštinu medu muslimane i katolike takoder i jezik škole, književnosti, vlasti i crkve. Naročito velik utjecaj u tom pogledu izvršile su i vrlo raširene »Pjesmarice« Matice Dalma-tinske i bosansko-hercegovačkih pjesama (vidi pogl. X.). Kako publika može djelovati na jezik pjevača, navodím za to ovaj primjer: kad je don N. Gjivanovič iz Dubrovniká studirao u Zadru bogosloviju, prišao je k njemu pjevač s Velebita, hvalio je dubro-vački govor kao krasan (1 i j e p o mjesto 1 i p o) i pjevao je v j e r o umjesto svoga vir o; na to ga je upozorio Gjivanovič, na što je on odgovorio: »Vi tako govorite.« Poslije ijekavštine narodna je epika najraširenija u ikavskom govoru. štokavskoga dijalekta, kóji je do početka 19. stoljeéa bio velikim dijelom i književni jezik Dalmacije, katoličke Bosně i Sla- 24 Der štokavische Dialekt, 34. i sl. 25 Na istom mjestu u prilogu. vonije, a imao je jaki oslon u političkom i socijalnom položaju muslimana. Pod utjecajem Vukove ijekavštine izdavači su ga doduše zapostavljali, ali kod samoga Vuka Karadžiča imamo pri-mjere takvih ikavskíh pjesama iz Sinja u Dalmaciji. Jednu, za koju Vuk nije znao, da li da je uvrsti medu žertske ili junačke pjesme, pa ju je ipak uvrstio u prvu knjigu (lirskih) »Srpskih narodnih pjesama« (br. 342), preštampao je A. Leskien u svojoj raspravi o miješanju govora u srpskoj narodnoj poezijí-’« kao primjer ikavske pjesme s ijekavskim primjesama. I medu epskim pjesmama navodi Vuk Karadžič dvije pjesme »Zaručnica Senja-nina Iva«26 27 i »Selimanbeg i Pavle Goretió«,28 koje pravé sasvím isti utisak, kakav sam ja imao o jeziku pjevača u Sinju. Slično sam čuo ikavštinu sjevemo od Metkovica u Novim Selima, gdje je na pr. pjevač pjevao odsicati glavu, alí poslije tóga osjecí glavu, i u Malom Prelogu, gdje su jedni čak govorili 0 bosanskoj pismarici, a drugi o p j e s m a r i c i, pa su 1 prema tome miješali ikavske i ijekavske oblike. Naročito je mnogo miješao rodenu ikavštinu Ivan Taslak kraj Metkoviéa, kóji je mnogo govorio književnim jezikom, pa je prema tome miješao: triba — třeba, sjedi — sidi, pjevač — pivač. Uočljivije su ovakve mješavine kod muslimana u Bosni, gdje sam od jednoga pjevača u Višegradu čuo: oéeraše, djevojku, a u Kal.noviku je pjevao Mešo Ahmedhodžié »u turskom odilu«, ali pored odilo i odijelo. Od jednoga člana obitelji Behmena u Stolců u Hercegovin! doznao sam, da su muslimanke pjevale samo ikavski; uopce sve su pjesme ikavske. U Novo) Varoši u Novopazarskom Sandžaku pjevao je muslimanski aga ikavski. I ekavština je bila zastupana več u pjesmama Vuka Kara- -džiča, ali je večinom uzmicala před ijekavštinom i tek u novije doba osvaja teren i u Srbiji, gdje se pojavljuju i štampane ekavske epske národně pjesme. Zanimljivo je, da se na ekavskom Kosovu epske pjesme često pjevaju ijekavski, alí kod »srpskih muslimana« u Prizrenu (na pr. pridospele, sa beloga světa, pevam) i Orahovici dosljedno ekavski bez utjecaja ijekavskoga govora, kóji je kod njih bio bez tradici) e i bez veze s bosanskim ikavskim muslimanima. Epsko je narječje i čakavski dijalekt, kóji nije tako različít od štokavskoga, što ističe i takav poznavalac srpsko-hrvatskog jezika, kakav je prof. A. Bělic. Kao svako narječje, tako i čakavsko nije jedinstveno, a na Korčuli, gdje se sigumo govori čakavski, uopce se ne pojavljuje č a, nego samo što. čudnovati, 26 Ober Dialektmischung in der scrbischen Volkspoesie. Leipzig 1910. (— Berichte uber die Verhandlungen der Kóniglichen Sachsiclien Gesellschaft der Wissenschaften zu Leipzig. Phil.-hist. Klasse, 62. Bd., 5. Heft, str. 139.—142.). 27 Srp. nar. pjesme (drž. izd.) III, 494—496. 84 Isto, 533—535. ali pouční su odnosi u nekadašnjoj republici Poljícíma (vidi pogl. III.), koj oj je vrlo stara cjelina i jezično jako raskomadana. Donja Poljica govore č a, Srednja Poljica š t o i málo č a, Gomja Poljica š t o i š t a, no vecinom š t o.29 Ako k tomu još pridodamo utjecaje pjesmaricá Matice Dalmatinske i bosansko-hercegovačkih pjesma-rica, dakako i ikavca Kačica, možemo mislití, kako ovo šarenilo djeluje na pjevače, od kojih mi je jedan odmah poslije domace nedil j e otpjevao i kraj n je ijekavski oblík n e d e 1 j u. Najbolje poznajemo čakavske pjesme s domacih otoka. O go-voru Hvara dobili srno u posljednje vrijeme monografiju30 s fonet-skim zapisom početka jedne epske pjesme.31 Važniji su tekstovi narodnih pjesama, koje je u ovom »živom etnografskom muzeju« pokupio iz ústa starih žena Momir Veljkovió.32 No ove skracene i fragmentarne pjesme ne pružaju právu sliku národně epike na Hvaru i susjednom Braču, gdje sam našao pjevačice s mnogim bogatijim, bol je sačuvanim i životni jim pjesmama. Tako sam u Bolu na Braču na brzinu zapisao početke 12 pjesama i sadržaj trinaeste pjesme pjevačice Více Bezerié: 1. Pije vino Senjaninc Male Pri(d) trideset i tri kapetana. 2. Piju vino Senjani junáci (fonograíirana). 3. Piju Vino pod Budimom Turci, O svačem su Turci govori.i. 4. Kad se zeni Ivan kapetanc ... s Anicom djevojkom. 5. Zenio se Ivan kapetane, Sve obejde sela i gradove, U Misirje isprosit djevojku. On odjidri k Misiru gradu, U Misirje isprosit djevojku. 6. Zenio se Radul dite mlado, U Budimu Budimkom djevojkom. 7. Ide služit Miioš junák dobar, Ide služit Radula mladoga. Ne s.uži ga rádi njegova blaga, Nego rad lipe sele Radulove, Služio ga sedám godin dana. 8. Nemá grcda (o — §) do Mi ana groda, Ni junaka do .mlada Bogdana, U Bogdana sestra neudana, AI’ je Bogdan nikcmu ne dade. To je čuo Senjanine Mate, On pokupi po Senju Senjane, Sve po Senju i okolo njega. Pa ga ide Bogdanu na dvore. íi) Znžo VIII, 247. 30 M. Hráste, Cakavski dijalekat ostrva Hvara. JF XIV, 1—59. 31 Isto, str. 50. 32 Ppnp IV, 275—287. 9. Pise knjigu se'e Atlagiéa, ' Te ju šal je Pelagic Omeru. 10. Lípo se je kolo zametnulo, 0 prid dvore Omera mladoga, Na pendžeru Omer junák dabar, S Katerinom vjernom ljubom svojom; A I mu je ljuba besjedila: A Omere mili gospodare, Molaj (šalji) mene u kolo bijelo, Uz mladoga Vener kapetana. 11. Letí zvizda od grada do grada, G eda(o) ju je care gospodare, G eda ju je pak joj govorio: Kuda letiš, sjajna zv’jezdo moja, Letíš dvoru Zcmljiéa Stipana ... 12. Konja kuje Zampier kapitáne, Ružica mu dodavala čavije.., 13. Junáci su bili Rudelič kn-eže i Vrbic Vilago.33 * Kad je ona u gimnazlji pjevala pjesmu s početkom: Piju yino pod Budimom Turci, pomalo ijekavski, upravitelj dr. Rabadan bio je oduševljen njezinim krásním, odista ikavsko-čakavskim narječjem. I ona je pjevala naporedo zvizda — zvijezda, Stjepana — Stipana. Sima Dujmovič sa Hvara imala je najviše pjesama o ženid-bama: 1. Kad se ženi Ive Senjanine. 2. Kad se ženi Sibinjanin Janko U Sibinju s lipom Tadijanom. 3. Marka (sc. Kraljeviča) nagovaraia majka, da se oženi. 4. Kad se ženi Despotovič Jure U Verdeju (= Erde.ju) s Verdikom divojkom, On ju prosi, majka mu ju daje. 5. Cini dvoje veselje Bogdane, Siná ženi, a unuku odaje.3* 6. Jedna je pjcsma počinja'a: »Lip je junák Crničič O.e«, kojega zarojiše Latini 1 darovaše caru, car ga meče na galije tonkc, da namami Latinke divojke. 7. Jednu je pjesmu pjevačica nazvala »Monde (= Manda) nije sq udala« s početkom: Piše knjigu lipa Mandalina. 33 Csl.-jsl. revue, Ш, 300—301. 31 Odati mjesto udati često je potvrdeno. Rj A VIII, 560. Jednu pjesmu Jele Dqrotic s Hvara, »Jugovióa Kate i Bu-garin Ive«, donosím u Prilozima kao nov primjer, kako su pjesme i njihoví. element! s dalekog bugarskog istoka dolazili na dalmatinske otoke. Od iste sam pjevačice pribilježio, da pjesme mogu biti »iz turskih strana ili vlaških koko (= kako) bilo, kako se živilo«, alí pjevala je i domače pjesmfe, na pr. jednu kotarsku: Vino pije dvanaste serdara u Kotáru gradu bijelome. U jednoj pjesmi, značajnoj za društvene odnose, Peřin Bego-vica údaje kéer za pašu »od Novoga« (Novi u sjevernoj Dalmaciji), a pastorku za Iva Senjanina. Kad su svatovi (svaóa) došli *u goru zelenu« i odmarali se, zapita »od svati starac«, što su ih naučile majke i kako se moraju vladati u novim domovima: Tad govori sirota divojka: ч »Poslušajte, svádo, moja brado, Sirota sam, ne imadem majke, Koja bi me svita naučila, Nego tetu, sestru materinu, Ona me je svita nauči'a, Kako ču se podnesati35 mladap Kada mužu na bili dvoř dojdem, Da ču naci sekra i sekrvu, ; Dva divera mlada neženjena I dvi zalve mladé neudane. Sekar boče govorenja málo, Л sekrva ustavanje ráno, I jošteja lípo dočekán je, Zalve hode lipo urešenje. Da ču tako ugoditi svima«. Divojki su svača govorili: »Blago tebi, mlajana divojko, kad češ se ti ponašati tako«. A kad su je svatovi dalje ispitlvali, dodala je: / »Još je meni tetka govorila: Boj se sekra kao živa ognja, Sekrvice kao žeravice, A diverih kao i gromovih, A zalvice káno koprivice, Svoja vojna kao živa ognja«. Svatovi su je opět pohvalilí. Nato se »stari svatac« obratio drugoj: »Sad ti káži, nigo materina, Sto je tebe naučila majka, Kada dojdeš mužu na dvorove, Kako češ se podnesati mlada*. Ona svatu lipo odgovara: t »Nije mene naučia majka, Kako ču se podnesati mlada, Kada paši na dvorove dojdem, 36 36 Neobični glagoli podnesati, donesati, odncsati potvrdeni su u književnosti. Rj A X, 279. Nego mi je majka govorila, Kada paši na bili dvoř dojdem, Ter ne dojdu sekar i sekarva, I pod menom ne prihvate konja, Da se majki na bili dvoř vratim«. Ondá su joj svača govorila: (-11?; nejasno zapisano) »Kad če tako, nigo materina, Ti ne bodl paši na dvorove, Jer ti ne če doči sekar ni sekarva, Ni pod tobom primáti konja, Neg’ se vrati majki na dvorove«. Kao prvoj pjevačici, s kojom sam se upoznao na dalmatinskim oto-clma, posvetio sam veliku pažnju Jeli Dorotic i zapisao .i fono-grafirao (1932.—8—12) od nje pjesmu »Jele Boškovica izbavi muža iz sužanjstva Smail-age« (vidi u Prilozima), za koju se može zaista řeči da pokazuje znakové epske pjesme, koja veé slabo živi: smetá početak, kóji je potpuno i mehanički preuzet iz »Hasan-agínice«, koje usporedba bijelih šatorova sa snijegom jedva pri-staje za usporedivanje sa zatvorima Smail-age, neka mjesta se previše ponavljaju, a čítavo pričanje je dosta suho i neumjetničko. Valja primijetiti, da je ime Smail-age izgovarala pri diktiranju nejasno, pa ga je u toku pjesme mijenjala u Zmail i Zmial. No morám upozoriti, da ju je prisutní sin kanonik prekidao i po-pravljao i da je na krajů fonografiranja sasvim pravilno upozorio na to, da je bolje pjevala nego diktirala. Viša kulturna sféra, u kojoj živi kod svoga siná, ima značenje i za njezin jezik, kóji se približava književnom, premda je pjevačica sačuvala dosta dija-lektičkih čakavskih oblika, naročito i umjesto je i ije, j umjesto d i lj (meju, poje), ne přetvara 1 na krajů riječi u o i ima stari akcent, kóji se ocituje osobito u jako produženom posljednjem slogu (poletío, napisáo, govorío, besedío, rodío, delíja, razumíla, go-voríla, razumío, otvorío, pustila, zahvalío). O čakavsko-ikavskim pjesmama muškaraca na Hvaru i u Bolu ne ču dalje govoriti, no navodím početak pjesme o ženidbi Sibinjanina Janka, kako ga je zapisao dosta nespretno, ali saču-vavši dobro originalan tekst jedan drug pjevača Mate Miličiéa, kóji je pjesmu pjevao: 30 Vrijedno je pažnje, da se u narodnoj tradiciji sačuvao oblik, kóji je blíži inmunjskom imenu Timi?oara. 87 Ovaj oblik mjesto oblika divojka, kóji je običan kod Kačlča, stoji vec u 2. Izdanju »Razgovora« iz g. 1759. — za obavještenje zahvaljujem dru. O. Berkopcu — I dokazuje, da se i u Kačiča nalaze več ijekavskl element! u ikavskim pjesmama. Miličič: Kačič: Kad se ženi Sebijani Janko, On obejde sela i gradove, Slavnu Bosnu i Ercegovinu, Dolmaciju, Liku i Krbavu А1' za sebe ne naide divojke Do přílepe Janje Temišorke.38 Kad se ženi Sibinjanin Janko, Sve obagje zemi je i gradove: Slavnu Bosnu i Ercegovinu, Dalmaciu, Liku i Krbavu; АГ ne nagje za se dievojke,* 87 vece lipu Janju Temišvarku. Prosit) je i prstenovao (pr- je popravio u pár-) I zdravo se natrag savratio. Ternu molo vrimu (!) postojalo, Ot šure mu bila knjiga dojde: »Skupí Janko gospodu svatové, Skupi svaču i pod po divojku!« Prosio je i prstenovao i zdravo se natrag povratio. Maleno je vrime postajalo, Od šure inu bila knjiga d gje: »Kupi, Janko, gospodu svatové, kupi svate, hodi po divojku!«33 Zanimljivo je, kako su se ovi pjevači i pjevačice vladali prema jednoj osobitosti svoga govora: mjesto dugoga naglašenog a na Hvaru se govori o; jedan pjevač je izričito upozorio, da se trova umjesto trava ne pjeva, ali drugi su mi čak pjevali drogo, molo. Mirko Miličié mi je zapísao čak ovakav stih: Goru joše (jaše) Krojeviču Morko, ali pri fonografiranju je ipak pjévao Krajevióu Marko. Sllčno je i Jela Dorotic pri fonografiranju izostavila nazali-zaciju imena Bungarin, pa je pjevala Bugarin. Sima Duj-movič je imala mnogo takvih o: galije tonke, Monde, darovat! doron (m), konja vronja, drogo, Stipona (t. j. Stjepana). Iz svega tóga vídimo, da je šarenilo samih narječja, koje je obrazloženo različnim faktorima, veče, nego se obično misii. Zato je i razumljivo, da se pod uíjecajem ovíh razlika i nejedin-stvenoga književnog jezika u epskim národním pjesmama po-javljuju i ukrštavaju različne díjalekatske pojave i elementi. Ovakvom miješanju dijalekata u srpsko-hrvatskoj narodnoj poeziji pcsvetio je istaknuti gramatičar i srpsko-hrvatskoga jezika A. Leskien posebnu raspravu.3U Prema njegovu mišljenju miješanje govorá može nastat! na trostruk náčin: 1. prijelazom pjesme iz izvorne díjalekatske domovině (A) u drugu (B) i promjenom (Umsetzung) narječja A u narječje B, ukoliko to dopušta stih ili obratno; 2. pjesme mogu nastati u području, u kojem se i u svald-dašnjem govoru cčítuje pomiješano narječje; 3. pjevači mjesnoga narječja mogu poznavati ili primiti pjesme, koje več pokazuju miješani jezik, kóji je i umjetni pje-snički jezik, pri čemu mogu upotrebljavati í oblike svoga mjesnoga narječja. Leskien se pri tom oslanja poglavito na zbirku pjesama s hrvatsko-turske granice, koju je izdao Luka Marjanovič,10 i na muslimanske pjesme istog izdavača u ИГ. i IV. knjizi Matice * 36 31 A. Kačič-Miošič: Razgovor ugcdni narodá slovinskogá (5. izd.). Zagreb, Hartman (1896). Str. 186.^-187. 36 0'-er Dia'ektmischung in der serbischen Volkšpoesie. Leipzig 1910. (— Be-richte C er die Verhandlungen d r Konigl. Sachsischen Gese'!scl!aft der V/issett-šchafien zu Leipzig, Phi.-hist. Klasse, 62. Band, 5. Heft, 129—160.). 4n Hrvatske národně pjesme, što se pjevaju u Gornjoj Krajini i u Turskoj Hrvatskoj. 1. Zagreb 1864. Hrvatske. U dodatku ovoj studí ji 41 poslužio se poglavito petom knjigom Matice Hrvatske. Ne morám dokazívati ili objašnjavati, da je problém dijalekatskog miješanja mnogo složeniji, nego što ga přikazuje A. Leskien i statističkim brojenjem različnih pojava. Leskien čak sam priznaje,42 * da se kod jednoga pjevača pojavljuje potpuno samovoljna (willkurliches )mješavína, što su mi řekla vec godine 1912. u Bosni dva pjevača. Na pitanje, što je pravilno, pjesma ili pisma, odgovorio je jedan musliman: »Može se řeči, kako hočeš«, ajedan katolík na pitanje, da li d j e v o j k a ili divoj ka, odgovorio je: »Kako ježík donese.«13 Godine 1930. obja-šnjavao mi je na jednak náčin Rajko Petrovié, podvomik osnovne škole u Sjenici u Sandžaku, kóji sam može ispjevati epsku pjesmu, da se može řeči lep, 1 ep i, obično 1 i j e p, b i j e 1 i, tako da ipak i kod njega djeluje mjesno narječje, a poglavito epski jezik. No jedno opažanje A. Leskiena vrlo je pravilno i korisno, da se takve mješavine pojavljuju u često ponavljanim formulama (formel-hafte Wendungen) ,44 45 * na pr. u ikavskim pjesmama h 1 j e b a b i -jeloga, Bišéu bijelome, gradu ili dvoru bijelome i sl. Takva je formula, koja se često pojavljuje, brijetkinja é o r d a15; slično se ponavlja u pretjeranom ijekavskom liku í glagol ucviliti: ucvijelila (Srebrenica) u ijekavskom području i »staré majke u c v i j e 1 i š e« u ekavskom području. I glagol čerati mjesto tjeratl i njegove složenice preéerati (Rača), oéerati ponavljaju se često. Vrlo je obično Pli-jevno, prošireno »Slavenskom slogom« M. šobajiéa. Tako je u Cmoj Gori pričao jedan pjevač o zauzeču Plevne, ali je poslije tóga pjevao »u P1 i j e v n u, gradu bugarskome«. Ovdje valja spo-menuti i naročitost muslimana šerifa Hajdaroviéa u Rogatici: mene z a n 1 j e m a 1 i mjesto z a n i m a 1 i. Jedan je cmogorski učitelj prilagodio ijekavštini čak i ime njemačkoga vojskovode Mackensena: Makenzijen (Prokuplje). Medu često ponavljanim formulama epskih pjesama jedna je osob'"to vrijedna pažnje. Vuk Karadžič40 navodí imenicu povije s primjerom Puče puška, pogodi Turčina U povije medu oči dvije. Značenje ove rlječi odredili su Vuk i Kopitar »više nosa, gdje se obrve sastavljaju, Zwischen-Augenbrauen-Gegend, regio inter su-percilium utrumque«. Rječnik Jugoslavenske akademije47 navodi u- Zuř Technik der serbokroatischen Volkspoesie. Indogerm. Forschungcn XXXI, 413—422. 12 0'-er Dialektmischung, str. 150. « Bericht I, 28. 41 O er Dialektmischung, str. 132., 137., 143. i sl. 45 Znžo XXV, 80. 4" Rječnik 550. 47 XI, 261. dalje primjere samo iz ijekavskih narodnih pjesama S. Milutinoviča (Pjev. crn.) i Vuka Karadžica. Za tumačenje riječi vážni su stíhovi: Te pogodi crna Arapina u povije, čte obrve spuča. U novije vrijeme dobili smo primjere i s ekavskog područja, iz Pomoravlja oko Rudnika u Srbiji: U povije medu oči dvije Baš gde su se vede sastanule.48 i čak i iz balkanskog rata u pjesmi »Zauzeče Bitolja«: Pogodi ga srpska brzometka, posred ga je čela pogodila u povije medu oči dvije.4" Etimologija riječi povije ni je jasna, a nije ni moguča bez osvrtanja na dijalekatske osobine. Ja sam veé odavno uvjeren, da su povije po + vjede u ikavskom náčinu izgovora, sa j umjesto praslavenskoga dj, koje nije samo osobina "slovenskoga jezika i čakavskoga narječja, nego seže daleko na štokavsko područje.50 U primjeru iz pjesme rudničkoga Pomoravlja dobili smo jasan komentár í potvrdu moje etimologije, u prilog koje govori i jasno značenje riječi. V j e d a je potvrdena u Vukovu Rječniku primjerom iz Crne Gore u značenju ob rva, Augen-braune, supercilium. T. Maretič51 je mislio, da je riječ povije povezana etimološkí s glagolima povijati, poviti, a Mi-klosich52 priključuje (anzuschliessen ist) imenicu v é d j a glagolu vid-, staroslavenski v i d ě t i. i t. d. i misii neíspravno, da je značenje ovih riječi u slavenskim jezicima kolebljivo (ist schwan-kend). *V ě d j a je svakako u vezi sa stsl. veko, Augenlid, češ. víko, Deckel, vlečce, Augenlid. Značenje Augenlid potvrdeno je i iz poljskoga (powieka), bjeloruskoga i ruskoga jezika. Srokom poduprta formula »u povije medu oči dvije« važan je dokaž, da sa zapadnoga ikavskog područja nisu na jug i istok prelazile samo národně pjesme ili njihovi sadržaji, nego i dijalekatske riječi, koje su se doduše razumijevale po smislu, ali ne po oblíku. Sličné zapadne kulturně riječi jesu i nazivi za pravoslavní blagdan Uznesenja i Rodenja Bogorodice: Veliká gospoja (mjesto gospoda),53 o Maloj g os po ji, a osobito je obična 48 P. Petrovič, O národním pesmama u rudničkom Pomoravlju, str. 33., 9—10. 40 JF XII, 13. 00 Vidi moj Bericht II, 33. I u istočnoj Bosni (Han-Pijesak) pjevalo se: zemlja le jánská mjesto le dánská-; ovaj zapadni oblík mogao je dakako biti přenesen samom pjesmom. 51 Rj A XI, 261. 32 Etym. Wb. 391. 13 Rj A III, 316. Veliká gospojina (Drinjača u istočnoj Bosni), uoči G o -spojine iz ústa pravoslavca u Goraždu, kóji je uoči tóga blagdana bio u čajniču na »zboru«. Upoznali srno se s pjevačima različnih jezika, srpsko-hrvatskog i albanskog, pa se stoga može pojavití pitanje, da li ima pjevača i u različnim dijalektima. To bi bilo moguče to prije, što se u novije doba pojavljuju, osobito kod Hrvata, obrazovaní i dobři pjesnici u kajkavskom (Domjanic) i čakavskom narječju, u kojem se poslíje rata pojavljuje na dalmatinskim otocima s najboljim pjesmama prof. Pero Ljubié. Nikola Andric priča, da se u zbornicima Matice Hrvatske nalaze pjesme pjevačice Kate Murat, sestře splitskoga biskupa Vinka Palunka, kóji je ove pjesme zapisao čistím čakav-skim narječjem godine 1870., a nježin brat Andro Murat oko godine 1884. u štokavskom narječju s nekim čakavskim zaosta-cima.34 No to je nemoguče, jer se na šipanu govori čistím ijekav-skim govorom s nekim ostacima starog akcenta, a Kate Murat je prema prikazivanju samoga Nikole Andríča bila čistokrvna šipanska seljanka bez školské i privátné naobrazbe, koj a je pjevala pjesme samo naizust.54 55 56 Svakako je ovdje po srijedi nekakav nesporazumak, kóji traži objašnjenje. Miješanje narječja poznajemo samo iz izdanja narodnih pje-sama, dakako u ograničenoj mjeri. Ja sam sám pri pjevanju i fonografiranju přibilježio samo glavne nedosljednosti, koje ne daju potpunu sliku cjelovite pjesme, a zbog fragmentarnosti ne mogu biti dovoljan temelj za znanstveno procjenjivánje. No u novije doba dobili srno zgodan materijal za naučno prosudívanje mije-šanja narječja u štampanim zbirkama o balkanskom i svjetskom ratu (vidí pogl. X.). Pregledao sam letimično několiko takvih knjiga kod Srba 1 uvjerio sam se, da su neke pjesme ispjevane prema uzorcima starih pjesama dosta konsekventno u ijekavskom govoru, no neke u nevjerojatnoj mješavini govora. Tako je ijekavski ispjevana krásná pjesma »San Feti-paši-nice«30 s jugozapadnim osobitostima, kao što su krila sre-brnije(h), zuba bijelijeh, drumom carevijem,37 ali nedosljednosti su u tome, što pjesnik upotrebljava prema ko-načnom Vukovu zahtjevu dj (g d j e, n e d j e 1 j e), no pridržava c mjesto tj (o d 1 e č e o dvaput, p o 1 e č e 1 a38). Pravilni ijekavski oblici nisu b j e 1 i (mjesto bijeli) golub, dovjek a,39 a izne-naduju ekavizmi vřeme, smeši, golub bel i.co 54 Glas Mat. Hrv. IV (1909), sir. 112. 55 Isto, str. 120.—121. 56 Boj na Kumanovu, Beograd 1913., str. 20. i d.. odštampana u Prilozinia. 67 Isto, str. 20., 25., 21. Isto, str. 22., 25., 24. ■'» Isto, str. 20., 23. 00 Isto, str. 20., 22., 24. Ijekavska je i pjesma »Boj kod Kumanova« (i sa d mjesto dj), koj a přikazuje ratne dojmové seljaka u Srbi ji. Pribilježio sam samo jednu nedosljednost: de i jekavsko gde.« Rádi sroka pjevač je upotrebio pretjerani ijekavizam: Kiša lije, na kamenu spije (mjesto spi). Ekavska je pjesma »Proročanstvo na Evbeji«8- (vidi pogl. X.), no u njoj nalazimo mnogo ijekavizama: b i j e 1 a (dvaput) d o -ni jel a, podnijeti, odijelo, u bijelu ruku pored svoju bélu ruku (dvaput), umrijeti, gradu bije-lome, tri bijela dana (triput). Dva posljednja primjera stoje u duhu Leskienovih formula. čudnovato miješa ijekavštinu i íkavštinu M. Stefanovič, Cmo-gorac, kóji je služio u Srbiji kao dobrovoljac i voj nik, a upotre-bljavao je i vijesti o ratnim dogadajima od drugih učesnika. Nemá smisla navodit! ovakve nedosl jedností. Samo na prvoj stráni pjesme »Slom bugarske vojské na Zletovu«03 stoji jedno iza dru-goga: šatore bele, pobjegoše, poteraše, vjerne svoje, decu, Stevan e.* 04 * * * * 09 Slično su pomiješani bez ikakva sistema ekavizmi iijekavizmi, i krajnji, pa čak i ikavizmi (gdi) u pjesmi »Srpsko-austrijski sukob«.65 Slično je raskidana i pojava bosanskoga Srbina, kóji je íspjevao čitavu knjižicu o smrti nadvojvode Franje Ferdinanda,06 pa se kao rodeni ijekavac služi svojim govorom i književnim ekavskim jezikom. Na nekim mjestlma dobro karakterizira ikavskim govorom govor katoličkoga biskupa (lípě vire, srično, doví k a) i hrvatskoga vijecnika sarajevskoga gradskoga vijeca (lipog grád a, virnim, kolima, hlibsasoju (= solju), bisediti, lit a67), ali u njegovu vlastitom prípovijedanju u izno-šenju misii i osječaja očituje se potpuna jezična anarhija, na pr. jedno za drugim nesme, světlost, najprije, cviječe, uvek, krvavljem očima strijelj a,08 lli čak u jednom dahu u r i j eci běli (bijeli) se pesak (pijesak) i čije-lijem svetom.°» Ovakvi neočekivani primjeri pokazuju ipak, da ponovo oží-vljena narodna epika u jezičnom pogledu znáči opadanje i da je pitanje neriješenoga književnog jezika kod Srba ozbiljnije, nego što se obično misii. 81 Isto, str. 11. "2 Boj na Kajmakčalanu od D. D., 2. izd„ Beograd 1913., str. 3. i d. "* Propast bugarske vojské, Beograd 1925. 04 Isto, str. 7. 1,5 Rat Srta sa Cesarom, Beograd 1922. M Osvetnik. Spevao D. S., 5. izd., Beograd 1929. 67 Isto, str. 40., 43. e* Isto, str. 47. 09 Isto, str. 51., 60. Při šarenilu srpsko-hrvatskoga jezika i njegovih dijalekata ni je se uzimao u razmatranje stari naglasak čakavskoga dijalekta i jugozapadnih štokavskih govora,70 kóji zadržava svoje iskonsko . mjesto kao u ruskom i praslavenskom jeziku, pa ni je dakle po-maknut za jedan slog naprijed.71 Na Hvaru se još sjecaju, kako su se dobro razumjeli s ruskim pjevačkim zborom Slavjanskoga zbog istog naglaska. Remek-djelo Petra P. Njegoša »Gorski vijenac« danas se doduše čita s naglaskom knjižeynoga jezika (Vukovim), ali ispjevano je sigurno bilo u Njegoševu materinskom govoru. Na vážnost ovoga problema upozorio je Frank Wollman u s voj oj raspravi »Njegošův deseterec«.72 Osobito značenje ima stari akcent za ritam, tako da se trohejsko-daktilskl ritam mijenja kadikad i u jampsko-anapestički.73 Nemá sumnje, da mnogi pjevači vise ili man je još i danas upotrebljavaju svoj domači naglasak. Tako mi je tvrdio direktor gimnazije u Kotoru Bruno Marčic, čakavac s otoka Raba u Hrvatskom Pr morju, kojí je imao razumijevanja za stvar, da je slušao pjevanje pra vniká Dukanoviča iz čeva u Crnoj Gori, pa je zapazio čisto národní stari naglasak, u kojem je ispjevana pjesma ljepša nego u književnom. Seljaci u Grblju u Boki Kotor-skoj igrali su »Balkansku caricu« kneza Nikole s izvornlm naglaskom, a to je b io mnogo melodičniie i ugodnije za slušanje. Obratno, Dubrovčani su se smi jali izgovoru cetinjskoga kazališta, kad jfe igralo u Dubrovniku Vojnovicevu »Dubrovačku trilogijm. Iz tóga se vidi, da pitanje staroga naglaska u narodnoj poeziji ima praktično i teoretsko značenje, pa zaslužuje věci znanstveni studij. 70 Die serbokroatische Bctonung sfldwesťicher Mundarten. Wien 1900. {— Schriíten der Balkancommission, linguistische Abteilung I.). 71 Kao primjer navrdim deklinaciju imenice 'ž e n a u singuláru: Rešetar, str. 90- Maretič, Gramatika Nom. ženíi žěna Gen. ženg žene Dat., lok. žení žěni Ak. ženil ženu Vok. žgno žgno instr. ženóm žěnóm 77 S'avia IX, 737—791; i kao posebni otisak. Praha 1930. 78 [sto, str. 55. \ % , XVI. « GEOGRAFU A, HISTORIJA I MEDUNARODNÍ MOTIVI U NÁRODNÍM EPSKIM PJESMAMA I NJIHOVA STAROST Rádi boljeg razumijevanja narodnih#epskih pjesama potrebno je ukratko raspravití pitanje, kakve predodžbe imaju pjevači i večina njihovih slušalaca o opjevanim mjestlma i krajevima, a i to, kako oni sami procjenjuju njihov sadržaj, historijske dogadaje i lica. Pri kritici ovih mišljenja moramo se dakako osvrnuti i na vážniju literaturu. Poprište epskih pjesama čitava je bivša turska carevina s glavnim gradom Stambolom —' često se spominje car od Stam-bola — i susjedne zemlje. Na jugu se spominju još Krf (čorfez), Malta, Kréta, zemija Barbarezá u sjevernoj Africi, Egipt (Misír), a s »crnim Arapinom« često se bore krščanski junáci. Na sjever dopiru spominjanja sve do Beča, Poljske i Rusije. Dakako, glavno su poprište balkánské zemlje, Hrvatska i Ugarska (Undurovina), kojoj pjevači' računaju i Slavoniju. O tako golemom prostoru nemaju ní obrazovaní ljudi jasné predodžbe, a kamoli pjevači iz priprostog naroda, kóji često ne poznaju ni bliske krajeve. Dakako, medu njima ima i takvih, kóji su proputovali s guslama i u tra-ženju zarade mnogo krajeva, na pr. Svetislav Jačimovič u Trste-niku (Srbija) tvrdio je, da poznaje mjesta u Hercegovin!, Bosni i Crnoj Gori, jer je svagdje bio. Za balkanskog i za prvog svjetskog rata mnogí su pjevači i drugi vojnici s velikim zanimanjem promatrali znamenitá mjesta srpske povíjesti, o koj ima su pjevali ili su slušali pričanja svojih otaca i djedova. Navodím samo několiko primiera, kako se pjevači rie snalaze s imenima mjesta, koj a se spominju u njihovim pjesmama. U kršéanskim, a naročíto u muslimanskim pjesmama često se spo-• minje Janok ili Janjok, kóji je grád bio posljednje krščansko uporište před Bečom; ne može biti sumnje, da je to grád, kóji Srbi i , Hrvati zovu Dur,1 Madžari Gyór, a Nijemci Raab,- latinski Jauri- 1 Oy М)мек8, ch iscT ey Ђ8р8, елнз Е-кча. Li. Sloianovic, Zapisi i natpisi II, 121, hr. 2763. Neispravno o tom sumnja L. Marjanovič (Hrv. nar. pjesme III, str. Lili.). j K. Hermann (Nar. pjesme II, str. VII.) dodá je objašnjenje, da je to preina situaci ji u pjesmama i prema turskim analima Raab; kao’obrazloženje navodi: »Blizu ove varoši ima* mjesto János-háza«! (Jánoš = Jan, háza = kuca.) num, Jaurium, Geurum.1 Ni latinsko ime ne daje nikakve podloge za tursko Janok,3 4 ali u Madžarskoj postoje sela, koj a se tako zovu: Jany ok i Janok.5 * Samo je pjevač Mešo Ahmedhodžic u Kalinoviku mislio, da je Janjok u Madžarskoj, u Gyóru, gdje se nalazí stari turski grád, kóji se može vidjeti uz naplatu ulaznine. Prema svému on je dospio u taj grád za svjetskoga rata. Milinko Milinkovič u Rogatici (Bosna) našao je Janjok u ruskoj Poljskoj.11 šaban Hodžóvic, mu-sliman iz Ruda, mislio je, da je Janok »oko Osijeka« (Slavonija). No u Král jevu u Srbiji dobio sam objasnjenje, da je Janjok u tamošnjoj konarevskoj opčini, gdje je nekóó bila »banovina«. Isto je tvrdio u Gornjem Milanovou Antoni je Jokic, da je Janok blizu Kraljeva i da su iz ovíh krajeva potjecale »sve naše voj vodě«. Ipak je isti pjevač tvrdio, da su od Janoka ban i. Jankovíč Stojan »senjski kotarski junáci«; lokalizirao ih je dakle u Hrvatsku i Dalmaciju. Mislilo se i na Jajce u Bosní, premda neke pjesme jasno govore, da je Janok u Madžarskoj.7 U Gornjem Milanovou etvrdio je pjevač Antonije Jokic, kóji je danas bankovní činovnik, 'takoder i to, da su »Ravni Kotari« kod Zadra »ovdje blizu Trepče«. Ne mogu ustanovit!, da lí je njegova Trepča zaista tako blizu; prema pristupnom mi izvoru nalazi se u kotáru Andrijevica u Zetskoj banoviňi u Crnoj Gori i u Vrčitrnu na Kosovu.8 Osman Komarica u Peci smještao je »Zadranina baňa« u Madžarsku, a od Kotará bilo je sve srpsko, i Zadranin ban, Senjanin Ivan i Tadija. Kad je Mujo zarobio Andělíju, sestru Zadranina baňa, izašao je na srpsku i tursku granicu (hodut). Za takva muslimana neprijatelji su »Turci« i »Srbi«, a prema tome prosuduje i prilike u Dalmaciji i Hrvatskoj. Nije čudno ni to, da u Plavu crnogorski junák iz Andr i jevíce Bojo Guberinič ženi Udbinjane u Hrvatskoj Licí »iz srpske krajině«, t. j. iz bosansko-ličke. Sve je to prirodno i ní je u vezi s pansrpskom publicistikom, koj a prodire i u národně pjesme vec od vremena Vuka Karadžiča. 3 Zoltán Vilmos, Gyor, Magyarország vármcgyei ús városai, sv. 7., sir. 68. Pisců (str. 69.) je poznalo tursko ime u obliku J a n i k i lumači ga ovako: »U kolovozu g. 1529. dao je gradski kapetan Krištof Lamberg na vijest o dolasku Turaka zapařili grád. Vjcrojatno je Gyor lada dobio ime Janik, koje spominju turski pisci, a koje znáči »spaljeni«. « ' Ustanovili su to naročito gospodica Dr. Z. Gašpariková i Dr. O. Berkopec u slavenskom odjelu Zemaljske i svcučilišne knjižnice u Pragu. 5 »Ј a n y o k, zwcy ungr. Doríer in der Schiitt im Pressb. Kom. ... Janok, cin ungr. Dorf im Abaujwarer Kom. im Escherhater Bczirk*. Geographiscli-Histo-risches und Produkten Lexikon von Ungarn... Von Johann Matthias Korabinsky. Pressburg 1786. “ Ovakvo ime, kako je utvrdio K. Viskovatyj, nije poznalo u Poljskoj. Pjevač je prema svému zamijenio Janjok imenom Janow. 7 Znžo XXVI, 196. 8 Rečnik-imenik 470. Ledan9-grad je u Poljskoj10 (prema madž. Lengyel), ali u Starom Kolašinu meni su pjevali 1 tumačili, da su Kraljevič Marko, Miloš Obilič i Relja od Pazara išli »u Leden grád u Latine«, a mislili su přitom na Škipetare, t. j. na sjeverne Albánce, kóji su katolíci. I moji pjevačl često su brkali jednaka i sličná imena, na pr. C e t i n j e, glavni crnogorski grád, i rijeku Cetinu u Dalmaciji. što se dešavalo več pjevačima Vuka Karadžiča Tešanu Podru-govicu, kóji nlje bio nikada u Crnoj Gori, i Míliji iz Kolašina, kóji je naskoro prebjegao u Srbiju.11 U Rječniku samoga Vuka Karadžiča pobrkane su Kunovica planina i sutjeska kod Niša u Srbiji (lat. Catena mundi) i K u n a r a u Dalmaciji, gdje su se vodile čarke izmedu kotarskih i ličklh junaka. Jedan moj pjevač u Mladenovcu u Srbiji smjestio je »u gorl Kunovici« i Mljata harambašu s dalmatinsko-bosanske granice. Razumljivo je, da pjevač mijenja imena mjesta, koja su mu nepoznata, na pr. S e n j u S e j a n (Kosovo) ť O s e n j (Novi Pazar) 1 Maksima Senjanina u Sejanina. Dakako, Ivq Senjanín je i na samom zapadu srpsko-hrvatskog područja přetvořen u Ivu Senjkoviča ili Senkovlča. Pjevači kadikad odaju svoje nepoznavanje mjesta tako, što ga obliježuju neodredenom zamje-nicom »neki« (na pr. Kotáre neke, Goražde), »nekakav« (vidi . pogl. VIII.). U Rudniku ц Srbiji čuo sam »ženidbu od Janoka baňa, kako se ženio u Kočímu gradu, od baňa od Kocima kčerkom«. Kočím je poljski Chocim, gdje su Poljaci pod zapovjednlštvom kraljeviča Vladislava g. 1621. pobijedili Turke, a Gundulič ima u svom »Osmanu«, kóji slavi oyu pobjedu (pjevanje IV., stih 37.), pravilno Hoťm grád.12 Kočím je svakako književnog podrijetla, sa č'taniem k umjesto poljskoga ch, kako je na pr. i sam Gundulič Chodkiewicza pretvorio u Kotkoviéa. Bilo bi zanimljivo zapisati pjesmu i utvrditi, kako je nastala i kako se sačuvala u Srbiji. Iz svega se vidi, da pjevači ne znaju i ne mogu da znaju imena mjesta i krajeva, kóji su daleko od njih, pa stoga valja i njihove geografske podatke kritički upotrebljavati. No popis švih geograf-sk’h mjesta u epsk'm pjesmama bio bi vrlo koristan, pa bi se prema svému pokazalo i to, da íma mnogo ispravnil; navoda o mjestima ' i krajev'ma, koje su pjevači dobm poznávali. Tako je na pr. Jag5é u svoioj recenziji muslimanskh pjesama Matice Hrvatske (šamo III. knjige)12" naglasio, da ni jedna zbirka ne pruža tako jasan přikaž pozornice kršéansko-turskih omanjih bojeva, kojih je " Kao pridjev Quo sam u istořnoj Bosni ob'ik 1 c j a n s k i, kóji je nastao u zapadtvm krajevima, gdie se izgovara j umjesto 5. * S N vakovič, Arch. s'av. Phil. III, 124—130. II Ppnp II, 86. 12 Ovaj ohlik je citiran samo s ovoga mjesta u Rj A III, 653. Oblící Kočím i Hodím nisu potvrdeni u Rj A. u» Archiv slav. Phil. XXI, 632—634. mjesta studirao prema geograf skoj kar ti generalnog štaba. Takva točnost je razumljiva kod pjevačá iz Bosanske Krajině, naročito muslimanskih, kojima su spomenuta mjesta bila poblíže poznata. U svojim pretpjevima, a i završecima pjevači tvrdé, da su nji-hově pjesme istínite (pjevati pjesmu od istine, hoéu istinu pričati, istinu kazati, pesma ova bez ikakvih laža), a i publika vjeruje u njihovu povijesnu istinitost. Ovo vjerovanje ima gotovo trista-goďšnju tradiciju, jer je i hvarski pjesnik Petar Hektorovič u svojem »Ribanju« u poslanici Misí Pelegrinovióu, zadarskom kan-celaru, godine 1557. (djelo je štampano god. 1568.) pisao: »Tako ti i mi i sve straně našega jezika,... drže i scine bugaščice za stvari istine, brez sumnje svake, a ne za lažne, kako su pripovisti nike i písni mnoge«.13 Hektorovič dakle smatra neke pripovijesti i pjesme lažnima, ali epske bugarštice Izvan svake sumnje smatra »istinítim stvarima«. Tako i danas pjevači i njihovi slušaoci gledaju na epske pjesme kao na svoju historiju: to je-bila naša istorija, koja nas je budila i vodila k uspjesima (Sokolac), živa historija (Kuči), nismo imali druge historije nego gusle, to nas je družilo (Kalinovik), národně pjesme su snažnija historija nego pisana historija (prof. Bulatovié). Kako pjevači cijene povijesne pjesme, dokazuje primjer Marka Jokovíéa (Kuršumlija), kóji je tvrdio, da zna. sve, što se tiče historije, sve povijesne pjesme. Skrenuo sam veé pažnju i na to, da su epske pjesme bile usmena kronika i da su vršile njezinu funkciju (vidi pogl. VIII.). Přitom valja držati na umu i to, da je temelj za. svaku takvu epsku pjesmu nekakav dogadaj, kóji je prema mišljenju pojedínih pjevača ujedno uvjet za postanak nove pjesme. Kroniku vidi u njima i Drag. Kostié i drugi književnici, no oni naglašuju, da svrha ovakve kronike u stihovima nije samo istina i plemenitá zabava, nego i pouka i odgoj potomaka, jer národ osim estetske umjetničke vrijednosti pjesme visoko cijeni i etičku vrijednost svojih junaka.14 Tako je glavni primjer uzornoga junaka Miloš Obilié, kóji je pao před pet stoťna godina i još nije umro. I nasljedo-vanje drugih junaka narodnih pjesama bilo je i još je uvijek ideál dobrovoljaca i redovnih voj nika. Tako su voj vodu Peéanca u dolin! Toplice, kóji je upravljao velikim ustankom protiv bugarskih i austrijskih okupatora g. 1917., pitali ljudi na kasnijoj svečanosti, da li su dostojni potomci Toplice Milana. Voj voda. je odgovorio: »Dostojni«. U balkanskom ratu srpska je voiska bila oduševljena mišlju o osveti Kosova, mobilizirani vojnici išli su u rat pjevajuéi kao na sabor, i odmah se vidjelo, da ée ovakvo oduševljenje doniieti dobar rezultat.15 Poaled na Kosovo oduševio je voj nike, kóji nisu mogli dočekati da vide Přilep u Makedoniji, gdje je bilo sijelo Marka 13 Stari pisci hrv. VI, str. 55. “ Ppnp II, 158, 159. l:' Pričao mi je to Vukoje Todorovič, rezervní potporučnik, u Kuršumliji. Kraljevióa, i da ga osvoje. U jugoslavenskim kolonijama u Sjever-noj Americi agitirali su pjevač Perunovic i drugi za dobra vol j no stupán je u vojsku, pa jé samo iz Indianopolisa godine 1917. došlo 118 dobrovoljaca. Jugoslavenska divizija o dílkovala se u borbama na solunskom frontu. I na različnim bojištima pokazali su se u ratovima kao junáci dobrovoljci s epskoga područja Austro-Ugar-ske: Hercegovci, Bosanci, Dalmatinci i Ličani. Samo Vlasenica u istočnoj Bosni dala je, kážu; 300 dobrovoljaca, Risan u Boki Kotor-skoj dao je u prvom svjetskom ratu 72 dobrovoljca, u balkanskom ratu dao je u cřnogorsku vojsku 37 dobrovoljaca, a isto toliko i u srpsku. Medu sposobnim jugoslavenskim vojnicima u austro-ugar-skoj vojsci i medu dobrovoljcima bilo je i mnogo pjevača, jedan iz Rogatice bio je g. 1915. zarobljen od Srba, a g. 1916. od Austrije (pogl. V.). Kako ozbiljno shvacaju pjevači vjerovanje u istinitost svojih pjesama, pokazu je i njihovo razočaranje, kada doznaju, da pjesme nisu istinite. U Ložnici u Srbi ji čitao je Ljubisav Grujió, bogati sel jak i rezervní oficir, u svjetskoj povijésti, da je Kraljevič Marko bio turska udvorica, da je pio vino i *la nije došao na Kosovo u pomoč caru Lazaru. Zato mrzi ovoga najveceg junaka švih Južnih Slavena i ne če o njemu pjevati pjesme; odbacuje dakle velik dio národně epike. Jako je saučešce pobudivao musliman Arif Hajda-rovič u Dobrunu kraj Višegrada u jugoistočnoj Bosni, kad mi je pričao, da jé za prvoga svjetskoga rata bio évakuiran u sjevero-zapadnu Bosnu, u Krajinu, o koj oj toliko pjevaju národně pjésme, no one su mu omrznule, kad je sáznao, da je polje kod Kladuše smiješno maleno prema onome, kako je přikázáno u pjesmama, da ondje nemá česama sa zlatním cijevima ni drugih osobitosti. U selu Medužvalje na Pirlítoru pod Durmitorom, kamo se smještava i makedonski voj voda Momčilo, mrzi ga Petar čorovic, jer je čitao u srpskom prijevodu Jirečkovih »Geschichte der Serben« (I, 389), da je on označen kao najpoznatiji razbojnički kapetan (Ráuber-hauptmann) onoga vremena. Ovakva razočaranja skrívila je Jireč-kova povij est i drugi povij esni spis i i kod mnogih čitalaca. Povijesnu istinitost i točnost osobito mnogo cijene Crnogorci, kod kojih na to paže pojedina plemena i pojedinci medusobno. Izričito se naglašuje, da je Crnogorcima draža točnost nego ljepota pjesama, što se može primijetiti več na crnogorskim pjesmama Vuka Karadžiéa u IV. knjizi njegove zbirke. Zato je toliko važnije za pitanje o isťnitostí pjesama uopče, da i sami Crnogorci sum-njaju u njih. Tako je vec Josefu Holečku pričao Marko Miljanov, da je kněz Nikola ispjevao pjesmil o junáku Nováku Milošů i da ju je pročitao skupini voj voda, kóji su mu svi pljeskali, a samo je Miljanov reka o, da bí junaka bol je proslavio i ljepšu, pjesmu složio, da je sve prikazao onako, kako je bilo.,R Spomenuo sam več i to, da 10 10 Junacké kresby černohorské. su kněz Nikola i crnogorska vlada cenzurirali pjesme, a Nikola ih čak i potiskivao, kako pokazu je sudbina II. knjige »Kosovske osvětě« M. šobajiéa. Pa i za omrazu ízmedu Crnogoraca i Herce-govaca, kóji su se osječali zanemarivanima, bilo je krivnje na Nikoli. Crnogorski kněz je zabranio i svoju pjesmu »Serdar Jole«, kad se s Jolom posvadao, pa je ovaj otišao u Šrbiju. Slično su postu-pale vodeče ličnosti u pojedinim plemenima i u crnogorskoj državi, koj a se stvarala. Hercegovci su bili ljubomorni na Crnpgorce, sva-> , tko je navijao na svoju stranu, a »istine je bilo málo«. Tako dolazi kritik djela d4 crnogorskom -»gnijezdu slobodě«17 do zaključka, da mnoge pjesme, naročito crnogorske, imaju »sigurnu istorisku pod-logu«, ali vidi se, da se narodna tradicija dade udešavati, mijenjati, prilagodivati mislima i potřebama odrcdenoga momenta.18 No u cjelini postoji slaganje u tome, da je jezgra (suština) narodnih pje-sama vjerna slika národně psihe. I o odnosu istine prema ljepoti čuo sam u Plavu zgodnu izjavu kapetana Nika Vučeliča, podri-jetlom Vasojeviča, kóji je poznavao primjere neistinitosti, kojím a se ipak opajaju pokoljenja. »Kad bí bila samo istina, bilo bi to dosadno, suhoparno. Pjesma ne smi je biti operativní dnevnik.« To podsječa na izreku P. Rovinskoga o »relacijama« u nekim crno-gorskim pjesmama i na moju stáru usporedbu s novinarskim član-cima. Zanimljiv je bio pjevač Stanko Mitrovič u Podgorici, podri-jetlom sa Cetinja, kóji pjeva sve pjesme, i one iz balkanskoga rata, ali_ ne iz prvoga svjetskoga, jer nisu pjevane, kako třeba, nisu »istinite«, o čemu se sám osvjedpčio kao učesnilt svjetskoga rata. Za ocjenu crnogorskih pjesama, osobito iz 18. stoljeca, vríjedna je pažnje karakteristika crnogorskog profesora Mašana A. Bula-toviča.1!) Najvise pjesama přikazuje borbe za pasišta i ovce. Ove su pjesme jednostavne i priproste, bez fantazije, bez uljepšavanja, sasvim objektivně, reálno přikazuju ljude i dogadaje. Nemá u njima ni spomena o nekakvu bogatstvu Crnogoraca u odječi ili imutku, ni o skupom i kičenom oružju, o svilenim košuljáma, nemá u njima opisa djevojačke ljepote, o ljubavi nemá ni riječi, isto tako *ni o nevjernosti žene prema mužu, málo ima pjesama o ženidbama, koje su bile skromné, Crnogorci nisu otimali ni uzimali turske dje-vojke. Dvoboj (megdan) se opijeva rijetko, t. j. nemá pjesama, u koj ima bi se pjeva lo samo o dvoboj u, on se na.lazi u pjesmama samo kao nešto-sporedno. Borbe su se vodile pješke, pa se zato i konj spominje vrlo rijetko, krčmarica u pjesmama ne igra nikakvu ulogu, nemá u njima nikakvih viteških igara, ne govori se u njima o zidanju crkava ili-mana stira, jer se tada ni je gradilo. Ove razlike od drugih pjesama, naročito od uskočkih, senjskih i kotarskih, nisu doduše poblíže obrazložene, ali su u cjelini ispravne i važne. 17 Niko St. Vujovié, Gnijezdo slobodě. Zagreb 1938. Is V. Latkovič, Ppnp III, 309—310. 10 Celin je i Srna Gora, Beograd 1927.. str. 143—162. Vec ovaj kratki uvid u vij es ti o cmogorskim národním pje-smama upozorava na različne probléme, kóji se tiču odnosa národně epike prema povijesti i naročito vijesti o povijesnim dogadajima, osobama i mjestima. Glavne misii o tome dao sam več u uvodu djela Konstantina Viskovatoga o odjecima poljske povijesti u jugo-slavenskoj epici.20 Mnogi povjesničari, osobito u doba romantizma, upotřebili su epske pjesme i tradicije, proslavljene u čitavu svíjetu, kao povijesne izvore, ali kod samih Srba pojavila se kritička histo-rijska škola pod vodstvom arhimandrita Ilariona Ruvarca, koja je oďbacila i svete tradicije narodnih pjesama. O ciklusu krasnih i najomiljenijih pjesama o bitki na Kosovu polju (1389.) dokazala je, da poetični Jug Bogdan i devet Jugovica nisu bili otac i brača carlce Milice, da junački ubojíca sultana Murata Miloš Obilič (u najstarijim pjesmama i izvorima do druge polovině 18. stolječa Kobilovic, Kobilič) nije bio, a kao obični plemíc nije ni mogao biti zet kneza Lazara, kóji se u pjesmama često naziva carem,21 pa stoga nije moglo ni doči do sváde izmedu njegove žene i žene pravoga Lazarova zeta Vuka Brankoviča, nije moglo doči ni do prepirke medu tobožniim šurjacima na večeři uoči bitke, a ni sám Vuk Brankovic nije bio prokleti izdajica, kako ga rovu národně pjesme. Jednom riječju, pjesme o bojů na Kosovtf jesu mitos, dakako veličanstven, kóji može kao svaka na rodná poezija vršíti u národu svoj uzvišeni zadatak. Principijelno značenje u ovim borbama za povijesnu istinu imao je sp>or o pjesmama, prema kojima je kralj Vukašin ubio posljednjega cara Uroša, slaba i nesposobna siná cara Dušana, koga je i crkva uvrstíla medu svece mučenike, ali*Ilar;on Ruvarac,22, Ljuba Kovačevič28 i na krajů Konstantin Jireček24 dokazaše, da je žrtva preživjela ubojicu. Zanimljiv je bio i spor o legendamoj Órnoj Gori rqpiantičke srpske omladině, koja je prema narodnoj tradiciji ostala uvijek slobodna. No Ilarion Ruvarac25 i Jovan N. Tomic20 dokazaše, da je i Crna Gora. bila dio turskoga imnerija. Crnogorski državnik Dr. Lazar Tomanovié, podrijetlom iz Boke Kotorské i sveučilišni dak iz Pešte i Graza, u svojem se odgovoru27 zaprepastio nad tim, da II. Ruvarac nije stao ni před »svetinjom srpskih gusala«. Vjeru u istinitost narodnih epskih pjesama pokolebala su i istra-živanja o medunarodnim motivima u njima, poglaviťo djelo Rusa 30 31 30 V''skovatyj, Poglosy, str. IX.—XIX. 31 G!avno djelo: I!. Ruvarac, O knezu Lazaru. Novi Sad 1888. 22 Godišnjica N. Cupiča III. -’3 Isto, III. i VI. Kralj Vukašin nije ubio cara Uroša. Beograd 1886. 24 Sitzun^sberichte der Kg. bóhmischcn Gusellscliaff der Wissenschaíten 188a.. CCM 1886. Vidi i njegovu Geschichte der Serben, I, 437, 440—441. 25 Montenegrina. Sremski Kar'ovci 1898., 2. izd. 1899. Let. Mat. Srp., knj. 226. G’as Srp. akad. 58, 60, 62. 27 G. Ruvarac i Monlenegrina. Srem. Karlovci 1889., str. 110. M. Halanskoga o Kraljeviču Marku,88 s kojím je Jugoslavene teme-ljito upoznao T. Maretič,29 kojí je naglasio, da je Kraljevič Marko doduše sredíšnja ličnost jugoslavenske národně epike, ali da je on nosilac pjesničkih motiva, kojí se vrlo često povezuju i s imenima drugih junaká. Rezultate švih istraživanja. u tom pravcu do god. * 1909. dao je T. Maretic u svojem djelu »Naša narodna epika«,99 gdje nalazimo pregled historijskih líca narodnih pjesama, na žalost samo do kraja 17. stoljeéa, i medunarodnih motiva u njima. Nakon migracione teorije obarale su omiljena romantična mišljenja o národním pjesmama i antropološka i socioložka teoríja. Ipak povje-sníci su im i nadalje posvečivali pažnju, pa se pokazalo, da národně epske pjesme ipak imaju vise povijesnih temelja, nego što se mislilo, i da osobito novije pjesme mogu biti vrlo vážni, pa čak i prvo-razredni povijesni izvori. Kao prim jer može poslužiti slijepi pjevač — pjesnik Filip Višnjió, kóji je živio kao Tirtej medu srpskim buntovnicima, i njegove pjesme, koje su se raširile medu národoYn i bile iz njegovih ústa zapisane. Srpski filolog, povjesnik, pravnik i državnik Stojan Novakovič31 dokazao je potankom analizom gla-sovite Višnjiéeve pjesme »Ustanak na dahíje«, koja opijeva početak Srpskóg ustanka g. 1804., njezinu povijesnu vážnost, koju su potvrdili i kasniji istraživači, osobito V. čorovič,32 kóji naglašava, da Višnjiéeva pjesma ima bez sumnje vjerodostojan hlstorijski temelj i dosta historijskih elemenata, do kojih je došao slušajuéi pažljivo pričanje i kazivanje u národu. Slično mišljenje zastupa i Nikola Mirkovič, kóji utvrduje potankosti bitke prema bečkim arhivima,33 i Momir Veljkovié u literarno-historijskoj analízi,3* u kojoj dokazuje, da je historijska vrijednost pjesme veliká, ali da je jóš veéa njezina književna vrijednost: ljepota i svježina jezika, jakost i originálnost izražaja, impresivnost sliká, realizam, bogatstvo ideja i refleksija, nešto, što dogadaje uopcava; zato, veli, pjesma nije pala u zaborav i zaista pripada. medu najomiljenije pjesme mnogih pjevača, tako da sam i česče imao priliku da je čujem, pa sam je -» fonografirao u Bosni (fonogram 1930. — 26, Han-Pijesak), u Crnoj Gori (fonogram 1930. — 61, Nikšič—Grahovo) i u Novopazarskom Sandžaku (fonogram 1930. — 86, Bučje). Slično je Vaso čubrilovič35 utvrdio historijsku podlogu Višnji-ceve pjesme »Boj na Mišaru« (1806.). Višnjió je bio točno obavije-šten o dogadajima i ulozi pojedinih osoba i o značenju bitke za dalji » 34 ЈОжнославинскш сказан1в o Кралевич* Марк-fc. !. II. 1893.. III. 1895. 7 Rad Js’. ak. 132. 1 ™ Str. 109—190. 31 Ustanak na dahije. Beograd 1904. (éir.). 33 Zhornik u s'avu Filipa Višniiča, Beograd 1936. O istoj těmi nalazi se ovdje i č'anak Vaše Glušca i Dragutina Kosliča o značenju Filipa Višnjiča za historiju národně 'iterature. 33 Ponn V, 241—244. 3* Kniiž. sever IV, 375—389. 33 Ppnp V. 56—57. razvoj srpskih oslobodilačkih ratova; u umjetničkom ruhu ogleda se istinski potresno djelovanje ovoga poraza na Turke u Bosni. Ne može biti moj zadatak, da ovdje navodím dalje primjere vece ili manje hístoričnosti narodnih pjesama. Mnogo je rasprava napisano o tom, kako nekog junaka prikazuju národně pjesme, a kakav je on u stvarnosti.™ Sám sam zadavao teme za takve radnje, osobito u Grazu, u nadi, da ču moči upotřebit! skupí jeni mateři jal za buduči rad o narodnoj epici. Našle bi se ondje na pr. radnje o Mustajbegu Ličkom, centralnom liku líčko-krajiških pjesama. Ovdje se ograríičujem na najvažnija opažanja sa svojih posljed-njih putovanja i na neke novije književne priloge, kóji osvjetljuju naročito uskočko-hajdučke pjesme. Rodovska tradicija i genealogija naročito je živa kod crno-gorsk:h i hercegovačk:h plemena,117 koja traže i svoje pretke u stářím vremenima. Tako pleme Vasojeviča, najjaoe u Crnoj Gori, smatra svojim praocem Vasu (Vaso, hipokoristik od Vasilij, Vasi-lije), kóji je živio prije Kosova, koje je uopce ishodište za ovakve genealogije. Na Kosovu je b'.o Stevo Vasojevič, što opijeva i narodna pjesma novijega podrijetla.:|8 O podrijetlu praoca Vaše postoji dvojako mišljenje: prema jednome Vaso potječe iz aristo-kratskog roda iz Hercegovině, a prema drugome on je iz Bihora na Limu iz okoline Bijelog Polja. U ustima narodnih pjevača spomínje se »grád (dvoř, grád?) Vasojeviča« i misii se, da je tako bio nazvan po Vaši.™ Iz vremena osnutka srpskih država sačuvala se u Hercegovini pjesma o ropstvu kralja Bodína,"’ ali to je sigumo Kačiéeva pjesma »pisma od Radoslava i Bodina«. Najbolje poznajemo historijske osobě srednjoVjekovne feudalne srpske državě, nezávisné (do g. 1389.) i vazalne, turske i madžarske (do g. 1459.), i njezino dalje životarenje u Madžarskoj, gdje je medu srpske národně junake dospio i kralj Matija Korvin (kralj Matíjaš u národním pjesmama i hrvatskim izvorima), gubernator Janoš Hunyadi (Sibinjan n Janko), Ivan Székely (Banovič Sekula), Mihajlo Szylágyi (Svilojevič), zapovjednik dunavske flote Petar Dóczy (Dojčin Petar), kóji su se bořili protiv Turaka. Važno je, da i takav kritičnťpovjesnik kao Konstantin Jireček, kóji temelji svoj přikaž srpske povijesti samo na činjenicama, potvrdenim izvo- 30 * * * * 3 30 Kao pouční primjer ovakvili rasprava navodím članak uvažeriog historika Jovana Radnníča »Herceg Stínán Vukčič Kosača i porodich mu u istoriji i narodnoj tradicijj« (Zbornik u slávu Vatros’ava Jagiéa, Berlin 1908., str. 406.-414.). 37 Veé Konstantin Porfirogenet priča o Slavenima na Jadranu (oko g. 950.), da tradiciona na genea'ogija niihovih kneževskih rodová seže mnogo stolječa una- trag. Jireček, Geschichte der Serben I, 73. 3S J. Prodanovié, Anto'rgija národně poezije, Beograd 1938., 184—194. ;l" Nar. enc. IV, 1041, bilježi i »predanje«, da su se VaSojeviéi doselili nakon Kosova kao uskoci iz Sjenice. io PosVjcdočio je to arhimandrit Ninkovič u Dečanima. rima, naglašuje, da se srpski srednji vijek ogleda u pjesmama s čudesncm snagom i svježinom, ali s anahronizmima iz turskoga vremena, na pr. car Stjepan nastupa s devet vezira.41 Za Kraljeviča Marka kazuje, da je on bio beznačajan vladalac s malim terito-rljem, od koj ega su pripovijetke i pjesme napravíte velikog narod-nog junaka.42 Od posljednjih srpskih vladara u 15. stoljeóu najviáe se spo-minje »prokleta Jerina«, žena despota Burda Brankovica (1427— 1456), Grkinja iz porodice morejskih despota.4'1 - U starijím pjesmama, bugaršticama, ni je zla, ali kasnije i danas připisuj u joj se svakojaka zlodjela (svaki zulum). Tako se u istočnoj Bosni i uopce u čitavoj Bosni i Hercegovini pripovijeda, da je dožívala k sebi mladice, kóji su, joj se svidjeli, zavela ih i oduzela im život, da se o tom ne bi čulo. .Národ ju je prokleo, jer je pogubila. bolje mladice, a staré je ljude mučila gradeci utvrde na nezgodnim mjestima. Osobito je okrutno postupala pri zidanju Smedereva, gdje je svojom nasilnošču skrivila, da je Starina Novák otišao u hajduke u Romaniju. Danas potjeěu razvaline švih kula i drugih gradevina u Srbi ji, Sandžaku, Bosni i Crnoj Gori od prokleté Jerine. Tako je Mlličevič nabrojio samo u staťoj kneževini Srbi ji 15 gradevina.44 Ja sam sám imao mnogo prilike da čujém o takvim mjestima i da četiri puta fotografiram »Jerjnin grád«: u sutjesci Ibra na putu iz Kraljeva u Ušóe u Srbi ji, u Hisardžiku kod Mile-ševa, izmedu Prijepolja i Nove Varoši u Sandžaku i nad Dobrunom kod Višegrada u Bosni. Medu pjevačima me osobito zanimao Ibro Vrabac u Sokolcu na Romaniji, muslimanski pjevač, kojí mi je pričao, da je Jerina pri zidanju Smedereva uzela medu radnike (u irgate) i Starinu Novaka, kóji je rádio tri godine, slomio kola i ízgubio volové, a nij'e za to dobio ništa, pa je stoga otišao u Romaniju i postao hajduk, te je s trideset drugova i sinom Gru-jicom napadao carské blagajne, otimao trgovcima i davao siročadi. Ódatle se v'di, da je i muslimanski pjevač poznavao pjesmu Vuka Karadžica »Starina Novák i kněz Bogosav«,45 što pokazu je osobito početak: Kad Jerina Smederevo eradi, Pa naredi mene n argatluk, Argatovah Iri godine dana, I ja vukoh drv'je i kamen je Sve uz moja kola i volové. 1 za punc do tri godinice, » Ja ne stekoh pare ni dinara.*" 11 * * 14 * * 11 Geschichte der Scrben II, 1, sir. -91. 42 Isto, str. 104. 43 Miiretič, Naša nar. epika, 111—113. 14 Zhornik Ilariona Ruvarca, Oda^rani istoriski -radovi Г. Spremio za štampu Nikola Radojčič. Beograd 1934., str. 302. (Posebna izdanja, knj. Clil). 45 Srp. nar. pjesme III, str. 1. i d. 4,1 Srp. nar. pjesme III. br. V, stih 18.—24. Historijska slika bosanske Semiramide, kako ju je nazvao I. von Asbóth,47 sasvim je suprotna. Milo Vukčevié u s voj oj monografiji48 dolazi do zaključka, da su národně pjesme i uopce narodna tra-dicija stvorile »od dobré žene i majke, i usto razboríte državnice, zbir švih onih mana, koje može imati jedna žena«. No s ovom se idealizaci jom ne slaže V. čorovič u svojoj recenziji.49 Zabacuje ovakvo precjenjivanje i misii, da se fama o prokletoj Jerini razvijala istovremeno s famom o Vuku Brankovicu u 18. i 19. stolječu. Kao što vidimo, historijska je istina samo to, da je njezin muž, pošto je predao Beograd Madžarskoj, počeo graditi novu utvrdenu prijestolnicu Smederevo i druge gradove, a da je druge popravljao, jer su bili potřební za borbu protiv Turaka, ali národ je teško podnosio velike pořeze i naporne radové. Starina Novák, čiji je odlazak na Romani ju skrivila po předají prokleta Jerina, služi kao primjer, kako se stariji junák poisto-vecuje s kasnijim junakom, kako se njegovo mjesto djelovanja prenosi i kako je bugarska narodna epika bila u vezi sa srpsko-hp-atkom. O tom je najbolju raspravu napisao J. Trifonov.51' Prema broj nim bugarskim pjesmama pripada Debel-Novak, Stari Novák ili Kodža (tur. xiječ, znáči stari) Novák medu staré junake 14. stolječa iz vremena Kraljeviéa Marka, a naoružan je buzdo-vanom (bugarski bozdugan), sabljom i kopljem. Trifonov misii »s najvecom vjerojatnošém, da je to bio Vukašinov suvremenik Kesar Novák, čije se .me spomiríje u grčkom natpisu u crkvi Bogo-rodice na otoku Mali-grad u Prespanskom ježeni (s freskom césara Novaka iz g. 1369.), što historik St. Stanojevič51 prima sa sumnjom, naročito zato, što o ovom makedonskom césaru Nováku ništa ne známo. U bugarskim pjesmama prenosi se djelatnost ovoga Novaka u Stáru planinu, točnije u zapadnu Srednu Goru ízmedu Sofije i Tatar-Pazarčika, gdje su putnici 16. stolječa Vrančlč i Gerlach čuli, da bugarsko stanovništvo připisuje Tra-janovu portu Nováku Debeljaku (Debegliac) ili Kraljeviču Marku. Trifonov dalje dokazuje, da Ilarion Ruvarac s nepravom traži u Starini No.vaku i Nováku Debeljaku dvije osobě, što je pieuzeo i Maretié.52 U srpskim pjesmama sačuvani su još tragovi, da je Novák stari junák i vladař, ali inače je u potpunosti haiduk 16. stolječa přenesen u zapadnu Srbiju i istočnu Bosnu. Historijska ličnost ovoga lika jest Baba Novák (turski, znáči stari), kóji je bio kao zapovjednik puká slobodnih hajduka u službi vlaškoga voj vodě 17 17 Bosnien und Hercegcwina 274. ,s Durdeva Jerina u tradiciji i nauci. Vršac 1934. Prema referátu u Ppnp I, 280 Prii. za knjiž. XVI. 181. 10 Bělěžki várchu razvitieto na pěsnitě za Novaka u bňlgaritč i sárbitč. Spi-sanie na bá garskala akademija na naukitě XXIX, 103—128. г’‘ Ppnp IV, 148—149. 7,2 Naša narodna-epika 170. Míhala Viteazula. Njegova družina je brojila 1500 do 6000 duša, obleno 4000 duša. Novák je učestvovao u bitkama u Sedmo-gradskoj (1599.) i u Moldaviji (1600.); godine 1600. bio je poslán * u sedmogradski tábor Z. Bathoryja s někom porukom, ali je vjero-lomno uhvačen od Madžara i spal jen sa svojim sveéenikom, jer nlje htio napustiti Míhala Viteazula. No ni u bugarskim, ni u srpskinj pjesmama ne govori se ništa o Novakovim bojevima u Sedmogradskoj i u Moldaviji, ni o njegovoj mučeničkoj smrti, pa je jasno, da je Baba Novák djelovao na pjevače u tome, da ih je potakao na širenje starih pjesama o Debelom Nováku. Lokaliziran je bio poglavito u planini Romani ji u istočnoj Bosni. Ovo ime nije objašnjeno, ali svakako je djelovalo na prijenos Novaka iz Bu-garske, gdje jedan putnik nazlva Trojanovu portu, povezanu s Novakom i Kraljevičem Markom, »Porta di Romania«. D. Kostic misii još na sevastokratora Novaka Grebostreka, koga je kralj Milutin poslao u pomoc tastu Androniku u maloazijsku Roma-niju,53 na Romani j u— Rumeliju i čak u Rumunjsku. Pozivanje na Rumunjsku dakako sasvim sigumo otpada, jer je tada postojala samo Vlaška i Moldavija, a ime Romania no vijeg je podrijetla. Romanija ili Romanija planina je kraška planina na putu Sarajevo—Sokolac—Han-Pijesak—Vlasenica, vecinom pošumljena, tako da je bila pogodna za hajdučki život. Tu je i »Nováková pečina« (spilja u kamenu), 20 km od Sokolca blizu Mokra. Pjevači govore i o »velikim pecinama«. Jedan je ondje vidio zid i puškar-nice, a žandari pričaju još o starim gredama.. Prema svému »Nováková pečina« je bila stražarnica na srednjovjekovnoj cesti Sarajevo—Caři grád. II ovoj kameni toj spilji zadržavao se još poslije okupacije Bosně i Hercegovině harambaša Jovan Tandarič, pro-gonjen od žandara, kóji su pozvali u pomoc sve seljake, ali napokon je pobjegao u Crnu Goru. Zanimliivije je, što je o njemu pričao muslimanskí pjevač Ibro Vrabac. Tandarič je otišao u hajduke, jer ga je aga nepravedno okrivio zbog krade. No ovo hajdučko društvo bilo je, kao što često biva, pomiješano. Tako je u njemu bio i brat pjevača Ibra Vrabca, dakle musliman, kojí je pobiegao iz Vidina medu Amaute i u Bosnu, borio se s plevaljskim muftijom protiv »Švába« (Austro-Ugarske) i došao u Glasinac. Musliman Vrabac i pravoslavac Tandarič pili su krv jedan od drugoga, t. j. sklopili su pobratimstvo i haj dukovali zajedno šest godina. Tada je Vrabac htio otiéi u Tursku, no kod Goražda uhvatili ga žandari, pa je bio zatvoren šest godina u Lepoglavi u Hrvatskoj i u Zenici u Bosni, a ondá se vratio kuéi i živio još dvanaest godina. Poslije Králjeviéa Marka najomiljeniji je i po čitavoj zemi ji poznat Ivo Senjamn ili Senjkovič (u mnogim pjesmama), glavni junák uskočko-hajdučkoga ciklusa, o kojem T. Maretié daje samo několiko i usto nepouzdanih vijesti. Danas nemá ni na j man je 01 Glas Srp. kralj. ak. 168, str. 171.; Ppnp II, 161. 429 * * sumnje, da je to bio Ivan, Ivo Vlatkoyič, kako. ga več naziva Kačic u svojem »Razgovoru«.54 Na temelju historijskih radnja i spome-níka Jovana Tomica,'15 Lopašica,36 Horvata57 i Bošfca Desnice58 i narodnih pjesama švih glavnih zbirki napisao je Vaso čubrilovič59 sažetu karakterlstiku Iva Senjanina i njegova vremena. Poslije pada kliske tvrdave iznad Splita 1537. postao je grád Senj (njem. Zengg, tal. Segnia) u Hrvatskom Primorju središte pograničnih ratnika protiv Turaka. U 16. i 17. stoljeéu stvořena je uz austrijsko-tursku i mletačko-tursku granicu Turska i Kaurska (krščanska.) Krajina od Vara-ždina i Karlovca na sjeveru sve do Boke Kotorské i Cme Gore, u doba, kad su bili na dnevnom redu mali pogranični bojeví i kad je postojao mir izmedu Cafligrada, Beča i Mletaka. O ovim boje-vima pjevale su se mnoge pjesme, poznáte, a i nepoznáte, jer su pjesme o Buri Daničiču, Ivanu Klišaninu, Hreljanovičima i dru-gima, koje spominje Kačic, zaboravljene.60 Ivan Vlatkovič, sin Novakov, pa ga zbog tóga cesto i zovti Novakovic, potjecao je iz istaknute senjske obitelji. Kad je počeo »četovati«, ní je poznato, ali u doba austrijsko-turskog rata od godine 1593. do 1606. bio je več nadaleko i široko proslaví jen sa svojim drugom Jurišom, a na krajů rata- bio je »supremo voyvoda di Seghia«. Godine 1606. postavljen je za kapetana. Uskočí su sa svojim gusarstvom bili nepocudni Mlečanima, л nisu slušalí ni njemacko-austrijske oficire. Kad je Austrija zahranila Senjanima da napadaju Tursku, radili su to oni na svoju ruku, pa su se uskoci přetvořili u pravé hajduke. Tako je godine 1611. bio Ivan Vlatkovič ponovo zatvoren sa svojim bratom Mihajlom i staví jen u Karlovcu před ratni sud zbog vise zločina, no on se od svega opravdao, dobivši sjajne svjedodžbe od senjskog biskupskog kaptola, samo se nije opravdao od tóga, da je samovoljno uzimao hranu sa carskíh brodová i skladišta. Nije mu pomoglo, što je u to doba, kako je pokazala istraga, u Senju i okolici vladala glad i što je on svu hranu razdijelio i pozajmio sircmašnim vojnicima. Ironija je sudbine htjela, da je zbog několiko desetaka vagana žita., 64 * 66 64 Pravilno je na to upozorio i Stj. Banovič, Znžo XXV, 71 i d., i XXVI, 74- 77. Točné historijske podatke daje o njemu veé Pavle Popovič, Preglcd srpske književnosti (Beograd 1509.), 127—128. 66 Iz istorije senjskih uskoka, Novi Sad 1907. Pretisak iz Let. Matice Srpske, 1906.—1907. ' 86 Spomenici Hrvatske Krajině (1884—1889) u zbirci J"goslavenske akademije ii Zagrebu »Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium«, t. 15. 16, 20. 87 Monumenta historiam uscochorum illustrantia, pars I—III, Zagreb 1910. 8i Několiko pri'ožaka istorijskom proučavanju národně pjesme. Magazín Sje-verne Da’macije, Split 1934., 47—93. Prii. za knjíž. XVIII, 526—545. Kao dokáže navodí citáte iz spomenutih dje'a u rriie izašom č'anku Stj. Banovič, Znžo XXV, 71—77. 00 Prii. za knjiž. XVIII, 532. No o Duri Daničiču (1521—1599) to ne vrijedi. Vidi Maretič, Naša narodna epika, 126. kojemu je vrijednost iznosila devet forinti, bio na temelju nemi-losrdnog vojnog zakona 3. srpnja 1612. osuden na smrt čovjek, kóji se toliko istakao u boj evima protiv Turaka. Povoljno rješenje molbe za milost, u kojoj nabraja svoje zasluge, stiglo je tek poslije njegova pogubljenja. Značenje i populárnost Ivana Senjanina k^rakterízira i osvje-tljuje povjesničar Vaso čubrilovlé ovako(il: Historija přikazuje Ivana Vlatkovica kaó pravog predstavnika senjskih uskoka. On je neumoran borac, prvi je istakao zastavu na zidinama Kli$a (lí Dalmaciji) í Petrinje (u Hrvatskoj).62 U dvobojima i kao četo-voda prošao je ratujuči s Turcima sve naše zapadne krajeve od Karlovca na sjeveru do Trebinja na jugu. Bio je to pobožan čovjek i pažljiv prema svojim ljudima. Po prirodi silovit. i odvážná nastupa i prema njemačkim generalima, bio je optužen, da je jednom okrenuo puške svojih Ijudi protiv svoga pretpostavljenoga. čeznuo je za moči i za slavom, nije se bojao, kako je rekao Nikola Zrinski, »ni Boga, ni svjetske vlasti«. Odrastao je u divlje ratno doba, svojeglav i obijestan u Senju, gdje su sjedili njemački oficiri sa svojim ratnim propisima — možemo zamisliti, kako se umio isprsiti ovaj rodeni hajdučki harambaša, kad je otišao u Tursku. Ondje je bio neograničen gospodar Ijudi i stvari, dokle god je prodrla njegova četa i dosegla njegova puška. Dvije. hiljade turskih i krščansk h sela přiznávalo ga za svoga drugog vladara i plaéalo mu uskočki danak. Ondje, gdje je sudio mač, osjeéao se kao u svojoj sredini. Stoga nije mogao još za života biti neprí-mijecen kraj ostalih Senjana: u éudi mu je bilo čojstvo,li3 junaštvo i stav, tri osobine, koje naš národ u junaká najviše cijeni. Njegova djela ostala su dugo u sjeéanju, a i u Senju, gradu junaká, osiguravala mu prvenstvo. Kako je tek morala u nj gledatí raja u Turskoj! I njegova je tragična smrt sigurno djelovala na narodnu fantaziju. To više, što je Ivan Vlatkovic bio jedan od posljednjih » velikih uskočkih četovoda iz Senjá, kóji su u 16. stoljeéu krstarili od Kupe do Neretve i lomili tursku moč. Ako je národ trebao da. bira izmedu brojnih Ivana, da bi ih opjevao u svojoj pjesmi kao Ivana Senjanina, sigurno nije mogao naci prikladnijega od Ivana Nováková Vlatkovica. Pjeva se i o drugim junacima u vezi s Ivom Senjaninom i iz vremena prije njega. Mnogi od njih imaju nadgrobne spomenike u crkvi sv. Franje u Senju, sasvim prema uzoru vítězova i gro-fova.(il šta su značili senjski uskoci, možemo prosuditi prema tome, što je rádi njih Austrija ratovala s Mlečanima dvije godine, Prii. za knjiž. XVIII, 541—542. 62 O borbama za Petrinju vidi Nar. enc. III, 430. "3 Najviše cijenjena osobina svakog Crnogorca. Tek poslije nje dolazi junaštvo. 114 Točan popis ovili nadgrobnih spomenika daje Mile Magdič, Topografiia i poviješ! grada Senja (1877.). / a taj se rat svršio mirom u Madridu godine 1617., gdje je Austrija obečala, da če raseliti senjske uskoke, kóji su gotovo jedno stolječé prodírali sve do Trebinja. U Hrvatskoj vodile su se borbe protiv Turaka i poslíje tóga, ali glavnu ulogu Senja preuzeli su kotarski i primorski uskoci, u Dalmaciji, gdje je mletačka signorija i dalje provodila ono, što Austriji ni je dopustila, t. j. iskoriščavanje bje-gunaca iz Bosně í Hercegovině i domačih boraca protiv Turaka. I o ovim junacima 17. stolječa pronadeni su mnogi vrlo vážni his tor i j ski podací iz dalmatinskih i mletačkih arhiva,05 poglavito zaslugom Boška Desnice, kojí potječe od rodaká Stojana Jan-koviča.00 Tako je Stojan Jankovič, s kojim 'je povezan i motiv 0 mužu na vjenčanju svoje žene, zaista bio u zarobljeništvu u Carigradu od prve polovině mjeseca veljače g. 1666. s nekim Milj-kovičem, a ne s Ilijom Smiljaničem. Poslijé četrnaest mjesecí pošlo mu je za rukom da pobjegne i vrati se u Kotáre. Náčin, kako se oslobodio, proslavio je njegovo ime i pribavio .mu kao nagradu viteštvo sv. Marka, dostojanstvo, koje se tada veoma cijenilo. Hi-storijska je osnova pjesme stoga izvan sumnje, a přikaž stvarnoga dogadaja mnogo je vjerniji nego u mnogim ďrugim pjesmama. No Hija Smiljanič nije mogao biti njegov drug u zarobljeništvu, jer ni je više bio živ (poginuo je 5. XI. 1654.). Narodna pjesma, koja ima svoje simpatlje, provela je i ovdje jednu od čestih zamjena ličnosti, pa je mjesto Miljkoviča odabrala národu dražeg junaka Iliju Smiljaniča. Godine 1699. bila je več pozná ta pjesma o njegovu oslobodenju.07 Točno je prikazana i smrt Stojana Jankoviča 27. X. 1687. kod Duvna u Bosni. Njegov mletački zapovjednik Antonio Zeno javio je mletačkom senátu, da se Stojan Jankovič unatoč njegovu savjetu upustio u nejednaku borbu s Turcima iz očaja, jer je veliká večina Morlaka, koj ima je on bio zapovjednik, pasivno promatrala, kad se od Livna pojav"o turski pomočni odred. Bitka se doduše sretno završila, ali radost od uspjeha bila je pomuéena nesretnom smrcu Stojana Jankoviča, kojemu Zeno odaje najveéu pohvalu, da je zaista poginuo onako, kako je živio: kao veliki vojnik.08 Dokument"ma je potvrdeno i to, da je udovica Ilíje Smiljaniča05* bila Turkinja, pokrštena (katolički) pri s voj oj údaji. Bila je bogato obdařena, tako da je postala dobrom partijom, pa se ponovo udala za harambašu Morlaka, kóji je bio pravoslavac, te je tako vjerojatno 1 treéi put promijenila vjeroispovíjest. Inventář njezina imutka i “ Magazín Sjevernc Dalmacije 1934. Uredio Vládán Dcsnica. Sp’.it 1934. Kad sam godine 1912. posjetio Islám ,Grčki (grčki, t. j. pravoslavní, kraj njega je mnogo věci Islám Latinski) u opčini Ravni Kotari, kotár Benkovac u Dal-, maciji, tumačio mi je tadašnji student prava Božko Desnica tri natpisa u obiteljskoj crkvi Jankoviča. 67 Božko Desnica, Prii. za knjiž. II, 196—200. 6i Magazín Sjeverne Da mači je 36—42. Na istom mjestu 9—12. jedan inventář morlačkih predmeta iz godine 1671.711 dokazuj u bo-gatstvo i raskoš vodečih uskočkih krugova, tako da je sjajna oprema junaka i harambaša u národním pjesmama odgovarala stvarnosti. Od kotarskih junaka B. Desnica je historijski utvrdio i osvi-jetlio zanimljlvu pojavu Vuka Mandušica.71 Bilo je veé poznato, da se Vuk Mandušió naselio u šibeníku s- narodom, kóji su franjevci u sjevernoj Dalmaciji (Petrovo polje, Promina) pobunili protiv Turaka i preveli na mletačko zemljište. Mandušió je potkraj veljače godine 1648. prešao k Mlečanima, a 31. srpnja iste godine vec je poginuo, tako da je njegovo uskočko djelovanje trajalo samo pet mjeseqí, ali je bilo dovoljno, da njegovo ime ude u národně pjesme. U izvještaju od 3. VII. .1648. generální proveditore Leonardo Foscolo izvješčuje o tome, kako je Vuk Mandušió prodro u Ključ, daleko u sjeverozapadnu Bosnu (devet dana vojničkoga hoda), pa su nje-govi ljudi morali pobiti zarobljenike, da se záštitě od turskoga progona. »U ostalom to je přikaž tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, kóji prolazi neopažen kroz planině, napada neočekivano turske naseobine u osvit zoře, pali džamije zajedno s hodžom, .. ., pustoší, pljačka, ubija, podmeče požáre i vrača sé s naku-pljenim plijenom i odsječenim glavama, braneči se od progona i prolazeéi kroz zasjede«. U popratnim primjedbama uz izvještaj Foscolo veli, da je vlaški kapetan Mandušió prokušan za svaku potřebu, da je zaista vrlo hrabar, ali ujedno i oprezan, što je neobična osobina ljudi njegove vršte. U izvještaju dne 11. VII. 1648. tuíi še Foscolo senátu, da je pop Šorič, poglavar goričkíh uskoka, dobio medalju, premda je ne zaslužuje, a nije je dobio Vuk Man-dušié, kóji je zaslužuje, što bi vrlo obradovalo národ, jer je Mandušió u Krajini cijenjen više nego itko drugi. Potkraj srpnja novi je bosanski paša poslao u Kotáre Huseln-bega s odredom od 4000 ljudi, da se osveti nevjernim Morlacima. Husein je poharao Kotáre, prodro sve do mora i vratio se s golemim plijenom. Foscolo, kóji nije mogao spriječiti Huseinovo napredovanje, poslao je Smí-ljaniéa s kotarskim, a Mandušiča sa šibenskim uskocima, da po-kušaju presječi njegov povratak i oduzeti mu plijen. Bitka kod Zečeva, koja je tako nastala i u kojoj je Vuk Mandušió poginuo, potanko je prikazana u saslušanjima Ilije Smiljaniéa i još dvojice harambaša, koja su přiložena uz Foscolove izvještaje o ovom dogadaju. U izvještaju od 5. VIII. 1648. Foscolo je poginulom junáku podigao ovaj spomenik: »Bio je tp zaista hrabar vojnik, skroman i nesebičan voj voda , a to je osobina, s kojom se vrlo rijetko sretamo kod ovog naroda, kóji se veéinom može nazvati gramžljívim. Kad bi mu se posrečilo, da nešto napljačka, razdijelio bi sve medu svoje vojnike, kóji su ga zbog tóga voljeli, poštovali 7,1 Na istom mjestu 21—24. 71 istom mjestu 25—30. i slušali isto onako, kao što su ga se Turci bojali. živo sam osjetio njegov gubítak zbog štete, koj a ce odatle nastati za opču stvar.-x Foscolo dalje j a vij a, da su šíbenski Vlaši došli u Zadar i zamolili, da bi njihovim glavarom bio imenovan Mandušičev sestrié (nipote di sorella), Tadija Vrančlc iz šibenika, kóji je dobio ujakovo mjesto četovode plačenih voj nika. B. Desnica ispravno upozoruje. da Foscolovo mišljenje o Mandušiéu objašnjava čudnovatu pojavu, zašto je on unatoč vrlo kratkom djelovanju postao junák narodnih pjesama, dok su drugi junáci pod istim uvjetima i s duljim djelo-vanjem bili zaboravljeni. B. Desnica se tuži, da je Petar Petrovié Njegoš učinio dalma-tinskim Morlacima veliku nepravdu time, što im je oduzeo АГика Mandušiča i napravio od njega u »Gorskom vijdncu« Crnogorca.72 73 74 Zahvaljujuči Njegošu Vuk Mandušic je uopče crnogorski junák i u Rječniku Jugoslavenske akademíje.73 Crnogorac R. M(cdemcal smatra Desničinu identifikaciju dalmatinskog Mandušiča s crno-gorskim Mandušiéem svakako kaó zabludu.74 Desničina misao nametala se i drugim poznavaocima národně poezije, ali nije mogla doči do izražaja, jer se nije ništa znalo o historijskom Mandušicu. činjenica je bila, a i sada je, da prema národním pje-smama i ICačiču u nj ego voj »Korabljíci« i u »Razgovoru« Mandušic pripacla medu kotarske junake Dalmacije. Veliká omiljenost i proši-renost kotarskih pjesama u Crnoj Gori objašnjava, zašto je s drugim kotarskim junacima prešao u Crnu Goru i Vuk Mandušic. U pre-gledu crnogorskih pjesama konstatirao je prof. Mašan A. Bula-tovic,75 da je samo jedna pjesma u »Srpskom ogledalu« (Udar fta Vuka Mandušiča 1713. god.) u cjelini posvěcena ovcme junáku, a inače se on jsamo spominje u IX., XI. i V. pjesmi »Ogiedala«. Uz pjesme u Vuka Karadžica u III. i IV. knjizi, gdje je Vuk Mandušic uz Iliju Sm.ljaniéa uvršten medu kotarske, a neispravno i medu senjslce junake, pripada i jedna pjesma u Sime Milutínoviča i jedna u Jukiča.7« Na temelju čitava mateři jala možemo zaključiti, da od trojice crnogorskih junaka 18. stolječa Vuka Mičunoviča, Vuka Mandušiča i Nikca od Rovina valja izlučiti Vuka Mandušiča kao crnogorsku historijsku ličnost, što dakako ništa ne mijenja na Njcgoševoj pjesničkoj ličnosti. Napominjem. da je njegov Man-dušié77 tako přikázán, kao što bi mogao biti přikázán bilo kóji drugi crnogorski junák, u čij a ústa staví j a pjesnilt svoje misii. 72 Na istom mjestu, sir. 25. 73 Rj A VI, 441. • 74 Ppnp I, 279. 73 Celin je i Crna Gora 148—150. 76 Vidi citáte u Rj A VI, 441. 77 »Gorski vijenac«, stihovi 834—847, 952—953, 1030—1031, 1035—1038 1040—1041, 1043, 1262—1263, 1265—1267, 1269—1274, 1277—1307, 1375—1376. 1445, 1893—1895, 2745—2809. . Dakako, jediná pjesma »Srpskoga ogledala« o Mandušicu mora se tibrojiti medu. one crnogorske pjesme, kojima nije utvrdena historijska podloga. T-j historija ne poznaje mncge dogadaje na-rodnlh pjesama iz 18. stoljeca ili ih poznaje samo málo, a za neke dogadaje tvrdé povjesnici da ih uopce nije ni bilo,78 na pr. pobjede na Carevu Lazu g. 1712., kako je unatoč opoziciji drugih povje-sničara dokazao Jovan N. Tomič.79 'Bajo Pivljanin (t. j. iz Pivě u Crnoj Gori) i drugi hajduci iz Perasta iz druge polovině 17. stoljeca ponovo su bili dokumentarno osvijetljeni od K. Viskovatoga.80 O Báji Pivljaninu pjevali su po zasluzi, jer je on Igrao veliku ulogu u djelu narodnoga osvješči-vanja, dakako u službi Venecije. Ruševine njegove kule u Orahovcu kod Perasta dobro su sačuvane (vidi sliku br. 123-2). Da se ta kula pokrije i obnoví, naředio je g. 1936. zetski ban Sočica-. Od pravih hajduka, kóji su djelovali u svom krajů na bosansko-dalmatinskom pogranlčnom području, n^jvlše se prcslavio Mihovil, Miho, Mijo, Mihat, naj Češce Mi jat Tomič, kóji je prema pjesmama bio tako istaknut, da su se Turci potužili na njega u Carigradu i da je sultán razglasio, da traži junaka, kóji bl išao za veliku nagxadu (1000 dukata) u Bosnu, da se bori protiv njega. I o Mi jatu Tomicu ne pjevaju samo katolički Hrvati u Bosni, Herce' govini i Dalmaciji, kako tvrdí i Nlkola Andríé,81 nego se o njemu pjeva na čitavom teritoriju82 (vidi pogl. VTII. i X.). O ovom hajduč-kom junáku nemamo dosad nikakvih historijskih izvora, ali u ovom r>slučaju mjesna tradicija iz Duvna u jugozapadnoj Bosni, koju je zapisao S. Rubič,83 i podací mjesnih narodnih pjesama iz imotske krajině u Dalmaciji, iz Duvna. i Kupresa u ikavsko-štokavskom govoru84 pružaju vjercdostojne vijesti, prema kojima je Ivan Rendeo i prikazao lik Mijata.Tomica.85 Tomič se rodio u selu Gornji Brišnik kod Duvna. Izvcrni oblik njegova krsnog imena Mihovil (Mijovil) sasvim je pravilno stvořen od Mihael, • prema grčkom izgovoru Mihail, s umetnutim v, i nalázi se samo u katoličkim 79 Celin je i Crna Gora, 143. 70 Prii. za knjiž. XII, 86—87. 1,0 S’avia XV, 379—397- 91 Nar. pjesme Mat. Hrv. Vlil, sir. 13. 82 Kad je hrvatsko kullurno društvo »Napredak« u Sarajevu godine 1931. ízdaio »Národně pjesme o Mijatu Tomicu«, odabrao je redaktor prof. Ivan Rendeo dvadcset ovakvih pjesama od četrdeset, koje su lada hile poznáte u Itampi. Godine 1939. izdao je Nikola Andrié u zbirci »Hrvatske národně pjesme«, knj. VIII, zbirki Matice Hrvatske, jcdanpest potpunih pjesama (br. 17. 21—30) i izvijestio je o 34 nepoznáte variiante. 83 Znžo, IV, str. 275.—276. 94 U zbirci Jukica i Martióa ima sedám pjesama, kod Sunjica jedna, u Znžo IV (str. 275. i d.) četiri- pjesme, u »Vijencu uzdarfa narodnoga o. A. Kaní Miošicu« jedna (Znžo XXVIII, sv. 2., str. 71.). K tomu ioš prido’aze pjesme, koje je izdao N. Andrié u Matici Hrvatskoj, a od stáři jih zbirki »Hrvatske narodnc pjesme« I. Marjanovica (U^agrebu 1864., str. 100.--105.). ř-' Národně pjesme o Mijatu Tomicu, str. 160.—178. spomenicima i knjigama od 14. stoljeéa.86 Otišao je medu hajduke, jer kod turskog suda u Livnu nije postigao pravdu, pa je organi-zirao družinu s mnogim poznatim hajducima (sinovac Marjan. Vid Žeravica, Sava od Posavlja, Batinič Luka, Pletikosa Radě, Vuk Mamenica ili Malenica i drugi), s kojima je četovao po Bosni, Dalmaciji, Hercegovin!, a i dal je. Nije bio običan haj duk-tazboj nik, nego narodni junák, kóji je štitio »sirotinju raju« od turskih našilja i napadao turske trgovce. Národ je gledao u njemu veliká dobro-činitelja i zaštitnika. Poginuo je izdan od svoga kuma u selu Doljani pod planinom Vran kraj Duvna. Dac ga je pogubiti (prema národ no j pjesmi u zbirci Jukič-Martičevoj) Ahmed-paša Sehidija (Sejjidi), kojí je upravljao bosanskim vilajetom od 1656. do 1659. u doba kandijskog rata (zbog Krete), kad su se stalno vodile borbe na bosansko-dalmatinskoj granici i u samoj Dalmaciji. Livno je postálo polazna točka za turske vojně pohodě protiv kršcana i Mlečana. Sehidija je dolazio u Livno i smjestío ondje po prVi put janjičarsku vojsku baš zato, da bi spriječila hajdučke napadaje na Livno i tamošnje Turke. Sam A. Kačié posvěcuje napadima vezira Ahmet-paše Segdijičg na Split i Kaštela dvije pjesme. I pjesma »Stari Vujadin«,87 koj a je kod pjevača vrlo omiljena, po-vezana je s Livnom. Prema tome Mi jat Tomic nije junák 18. stoljeca, kao što se mislilo,88 nego on ide u sedamnaesto stoljeée, jer je poginuo u vriieme, kad je Ahmed-paša Sehidija bio bosanski vezir. Neizravan dokaž za to vidi Rendeo u tome, što je Mijat pljačkao turske trgovce na starom putu iz Sarajeva preko Ivan-planine u Konjic; Ahmed-paša Sehidija dao je sagraditi tursku kulu na Lipetima, a Mijat Tomic je pogiriuo prije, nego je ona izgradena. Važno je i to, da Erlangenski rukopis ima piesmu, kako su se posvadala dva mlada haiduka Mijat Arambaša i Vité žeravica.89 * Buduci da Erlangenski rukopis potieče iz prve polovino 18. stoljeca (oko godine 1720.9n), moramo ipak pretpostavljati neko vremensko razdoblie, u kojem bi piesma iz jugoza padne Bosně prodrla u područ je Sisak—Sava—Gradiška—Virovitica—TCriževci—Sisak, kamo izda-vač Erlangenskog rukopisa prof. G. Gesemann stavlia niegovo postanje,91 ili u bivšu Vojnu Granicu, kako misie drugi istraživači. 0 mnogim historijskim licíma národně poezije, osobito o takvima, koie niie spomenuo T. Maretič, sakupio je Stjepan Baňo víc podatke, kojí su vrlo korisni i zaslužuju pažniu, premda potječu od nestručnjaka bez. naučné spreme.92 On je utvrdio čitav 88 Rj A VI, str. 651. Na istom mjcstu na str. 653. tumačcnje lika Mi jal. 87 Karadžič, Srp. nar. pjesme, III, br. 50, str. 344. / 88 Zato ga i nemá u T. Maretiča, Naša narodná epika. r" Erlangenski rukopis (Srem. Karlové! 1925.), sir. 169. ň0 Na istrm rhiestu, str. XXI. 01 Isto, str. LXII. 1,2 Znžo XXV, 57—104; XXVI, 32—82. niz osobito man je poznatih historijskih lica, o . kojima pjevaju národně pjesme, i daje vij es ti o poznatim lícima prema pjesmapia, koje je sám zapisao, i prema historijskim izvorima. Stj. Banovic je osvijetlio i neka muslimanska lica, ali glavni junáci ličko-krajiikíh pjesama, o kojima se pjeva kao o protivni-cima í u uskočkim kršcanskim pjesmama, ostaju s historijskoga gledišta nepoznati. U T. Maretica nalazi se o Mustaj-begu Ličkom,',:i središnjem junáku ovih pjesama, samo krátká beznačajna biljeska, dok su Mujo i Halil Hrnjic,94 kojih se slava proširila po čitavom epskom području, a i po sjevernoj Albanijí, i Tale Ličanin, sjajan lakrdijaš u družbi ovih i drugih junaka, sasvim . zanemareni. To je otprilike tako, kao kad ne bismo ništa znali o historijskom Ivanu Senjaninu, Stojanu Jankoviéu í t- d. Mňogo tóga moglo bi se naci vec u dosadaánjim štampanim izvorima, ostalo ce biti potrebno tražiti u povij es ti nekadašnje austrijske Vojně Oranice i u hrvatskim, bečkim i gradačkim arhivima. Vážni su i turski izvori, kako pokazuje slijedeéi prim jer. Kao največi junák na muslimanskoj stráni slaví se Der-zelez A1 i j a, kojemu prezime glasi i Derdelez, Gerzelez, Er-zelez. To je prosto muslimanski Kraljevié Marko, jednako neje-dinstven lik u pjesmi i přič i, pun nejasnoca, proti vurječnosti i anahronizama. Kao historijsku ličnost prepoznali su u njemu Stojan Novakovic i Milenko Vukičevié Ali-bega, prvoga turskog sandžak-bega u Srbi ji nakon pada srpske vazalne državě (despo-tovine). Njihova izlaganja primíli su T. Maretic95 i A. Vaillant,911 a prema turskim izvorima dopunio ih je A. Olésnicki.97 Ovaj junák se zvao punim imenom Gazi Ali-ud-ďin Ali-beg Mihal-oglu, a po-tjecao je od jednoga od naj stárl jih i najistaknutijih rodová u otomanskom carstvu, kojemu je osnivač bio podřijetlom Grk iz okolice Bruse u Maloj Aziji. U porodici Mihal-oglu baštinilo se 03 Naša narodna epika, 157. 1,4 Neke historijske bilješke ima o njemu Safvet-bcg Bašagič, Krátká uputa u prošlost Bosně i Hercegovině, str. 69. Ciro Truhelka (Naši gradovi, str. 54 ) tvrdit da povijest ne zna ništa o ovom junáku, ali narodna ga pješma to više přikazuje kao g'avnog junaka bosanskih musimana. Zanirn'jivo je, da je tradicija o njemu jako dje'ovala još godinc 1878. pri okupaciji Bosně i Hercegovině, tako da je Kladuša bila posljednja utvrda u Bosni, koja se prcda'a Austro-Ugarskoj. Vrijedan je pažnje i ovaj kuriozitet, da su se Turci oko dvorca Podzvizd u Krajiui hva ili, da su godine 1845. pobijedili baňa Jelačiéa. Tadašnji banski pukovnik htio je osyetiti jednoga dječaka, koga je ubio jedan Turčin pri hvatanju rakova. Buduél da Jeačic ni je dobio tražene zadovoljštine, poduzco je sa svojom pukovnijom i sa xere^anima prema starom običaju kázněnu ekspediciju na turskom teritoriju, ali su vojnici, ne znajuéi teren, zapa'i u vodu, pa se nisu mogli kretati, tako dg su mnogi sa dva oficira poginuli cd turske tanadi (R. Lopašié, Bilme i bihačka 1'TarIh-i Pečevi« poslije godine 1641. Prema njemu je Gerz-Eljas, kóji je medu 64 64 Sliku vidi u Znžo XIX, sv. 2., str. 43. M Znžo XXIX. sv. 1., str. 32. 100 Još o ličnosti Derzelez Alije. Znžo XXIX, sv. 2., str. 20.—55. pravovjernima stjecao sve vecu populárnost, bio junák iz Kasabe Janja i istakao se pri podsjedanju Beograda. Nevjernici su uhvatili priljku da ga pogube. »U ježíku nevjernika pjeva se pjesma, koj a postaje sve poznátija. Ovu pjesmu u jeziku Bosně i Vlahá nazivaju davorijom (tur. davori).« U njoj nevjernici naširoko pričaju, skupivši u oblíku bajke mnogo različnih gluposti, kako su usmrtili (»učinili šehitem«) ovoga čuvenog junaka, odsjekli mu glavu i poslali je budimskom kralju, a kralj je, kážu, rekao: »Ovo je glava glasovitog junaka« i naložio je, da se pokopa na brdu Geřz-Eljas.1"1 To je zapravo razlog, zašto je ovo brdo postálo tako čuveno. Godine 1662. posjetio je Budim turski putnik E vlij a Čelebija, kojí priča, da je u Budimu na velikom brdu na obali Dunava našao málu tvrdavu Gerz-Eljas i da samo brdo budimski muslímani zovu Gerz-Eljasovim brdom (Gerz-Eljás bái’ri ili tepesí). Tvrdavu je podigao godine 1541. (t. j. posli je zauzeča Budima) sultán Su-lejman za uspomenu na to, što je ovdje bio pokopan Gerz-Eljas, kóji je poginuo u Budimu kao mučenik. To je brdo sv. Gerharda (Szent Gellerthegy, njem. Blocksberg) .102 Osim tvrdave Gerz-Eljas i grobnog spomenlka našao je Čelebija u Budimu i tekiju (samo-stan), posvěcenu imenu našega junaka. Na krajů čelebija pripo-' vijeda, da je na bečkim vratima u Budimu bio obješen topuz Gerz-Eljasa, očito kao talisman protiv neprijatelja. Prema Ovim fragmentarnim i nepotpuním vijestima pokušao je A. Olesnicki odrediti historijsku sliku života i smrti ovoga junaka. Gerz-Eljas je potjecao iz Kasabe Janja, danas velikog sela u bijeljinskom kotáru na putu Zvornik—Bijeljina u istočnoj Bosni ili iz Babe-Kasabe blizu smederevskog sandžaka. Ako je napokon istina, što govori čelebija, možemo zaključiti, da je Gerz-Eljas živio ne samo u vrijeme Ali-bega Mihal-oglua, nego je morao s njim cesto i ratovati. Ó njegovoj ratnoj djelatnosti imamo dakako samo vijest o čestim napadajima na beogradsku tvrdavu. Njegovu je smrt mogao skriviti Emerik De^enčin, kóji je po-sljednjíh godina kralj a Máti je Korvina i za njegova siná Ivaniša Korvina bio jajački ban u Bosni (tvrdava Jajce) i mnogo je ratovao s Turcima po Bosni, gdje je godine 1491. ili u početku 1492. mogao biti zarobljen i Gerz-Eljas. Ovakvi ugledni zarobljenici slali su se obično na dar kralju ili kraljici u Budim. Bonfini pri-povijeda, da je zaista poslije bitke na Uni godine 1491. bilo posláno kralju Vladislavu 120 zarobljenih Turaka, a kraljici několiko hjih. Tako je mogao biti poslán u Budim i Gerz-Eljas, gdje je poginuo mučeničkom smrču. Da su Madžari pokopali muslimanskog zaro-bljenika na brdu sv. Gerharda, to može biti plod fantazije kasnijih pravovjernih gradana Budima. No shvatljivo je, da je sultán Su-lejman proglasio Gerz-Eljasa svecem 1 da ga je učinio zaštitnikom 101 101 Sliku prema bakrorezu iz 17. stolječa vidi u Znžo .XXIX, sv. 2., str. 23. 101 Njegovu sliku vidi u Znžo XXIX, sv. 2., str. 25. grada Budima, baš kao i drugoga junaka, suvremenika i ratnoga druga Ali-bega i Gerz-Eljasa, Dulbabu (Gulbábá). Potomci Ali-bega Mihal-oglua sagradili su u počast Dulbabe dervišŘu tekiju (samostan) reda bektašijá, kojemu.je pripadao i Dulbaba. Sultán Sulejman je rado osnivao poklonička mjesta. i bio je osobito sklon mističnoj sekti bektašijá. Bektašije su bili politički jaki zahva-ljujuči svojim vezama s janjičarima, kojima su bili svečenici. Ovom je* redu vjerojatno pripadao i Gerz-Eljas. Tako imamo o ličnosti epskog Derdeleza Alije dvije hipoteze. Sam Olesnicki drži, da je národní junák Gerz-Eljas kasniji bu-dimski svetac. Nastaju dakako različna pitanja, kako da obja-snimo, da je narodna fantazija mogla odabrati doduše hrabra, a li obična vojvodu za svojega junaka i izdignuti ga kao ravna protivníka Despotu Vuku, Kraljevlču Marku i drugim junacima. Na takva pitanja ne može se točno odgovoriti, ali Olesnicki pretpo-stavlja, da je tip epskoga Derdeleza Alije plod kasnijeg kompila-torskog stvaranja národně fantazije, koja je skupila u jednu cjelinu uspomene na staré vitezove i pobjednike (gazija), a s druge straně različne nove fantazije i izmišljotine. Staro je pravilo, da národní pjevači obično nisu pjevali o vodama i glavarima, nego o pojedincima iz naroda, kóji su se istakli osobitim morálním vrednotama i junaštvom. Olesnicki misii, da je to razumljivo, jer su pjevači bili iz naroda i pjevali su za národ, na pr. o Iliji Mu-romcu i N koli Seljaninoviču ruskíh bylina povijest takoder ništa _ ne zna. Slava Ali-bega iz druge polovině 15. stolječa postepenq se přenosila i akomodirala. zahtjevima i ukusu novih pokoljenja. Pečevija nam jasno přikazuje, kako se u prvoj polovini 17. sto-ljeca počela naročito širiti medu pravovjernim svijetom slava i populárnost Gerz-Eljasova i kako su se u isto doba o njemu svagdje pjevale pjesme. Njegova kanonizacija podigla je narodnu svíjest na tu visinu, da je on mogao posta ti dostojan protivník i takmac Kraljeviča Marka, Sibinjanina Janka, Zmaj-Ognjen Vuka i mnogih drugih. Pjevači su davali přednost novome svecu i zaštitniku pra-vovjernih u borbi protiv nevjernika. U tom smislu pjeva o njemu i Turčin Svat u Njegoševu »Gorskom vijencu«. I pravovjerni i krščanski pjevači morali su sada pjevati radoznalim slušačima o njegovím djelima, a jer nisu imali o njima izravnih vijesti, morali su črpsti podatke iz priča staré hérojske epopeje i izmišljati nove iz svoje okoline dajuči im lokalno obojenje. Tako su mogli bo-sanski pjevači učiniti od Derdeleza Alije suvremenika i slugu zna-menitog namjesnika Gazi Husref-bega (1531—1541) i odreditl mu kulu i dom u Sarajevu. Lik Derdeleza Alije u narodnim pjesmama produkt je, po mišljenju Olesníckoga, pjevačkog stvaranja u 17. i 18. stoijecu. On nadalje dokazuje, da se historijska ličnost Ali-bega Mihal-oglua sačuvala još u nekim narodnim pjesmama, u jednoj bugarštici on se zove úpravo Ali-beg, u jednoj Vukovoj pjesmi ispravno vec samo »beg Podunavac«. Ovamo pripada i Bali-beg, Beli-beg, Alim-beg u drugim pjesmama, dok u jednoj pjesmi u Mažuranica nalazimo veé pobratíma Vukova pod novim imenom »děli age Erzeleza«. Od ratnih čina Ali-begovih Olesnicki ističe naročito napadaj na Vel.ki Varadin u Madžarskoj godíne 1474., kóji prema »Cronica de gestis Hungarorum« přikazuje i anonimni kroničar »Tárih-i ál-i Osmán« (dovršeno godine 1512.), čija vijest završuje riječima: »Ovaj je napadaj veoma slavan. O njemu se u Rumeliji í sada još pjevaju pjesme.« Ovakve se pjesme nisu sačuvale ili još nisu poznáte, jer su se muslimanske pjesme počele skupljati tek u drugoj poloviní 19. stolječa, a zapisivanju národně tradicije u turskom jeziku nije se još na Balkanu pristupilo. Detaljan studij različitih starih rukopisnih zbirki i povijesnih izvora, koje je sačlivao L. F. Marsigli i odnio ih iz Budima godine 1686. (sada se nalaze u ^institutu u Bolonji), i iz rukopisa i usmene tradicije u derviškim tekijama u Albaniji i u južnoj Srbiji možemo očekivatl nova objašnjenja o Derdelezu Aliji. Problém Derdeleza Alíje nije dakle konačno riješen. Posljednji se njim. zabavio Dušan Marjanovič,103 kóji sprema radnju o tur-skim riječima u srpsko-hrvatskom jeziku. Novo je u njega eti-mološko objašnjenje imena Derdelez Alije. E. Čelebija pripovijeda, da je na židu Gerz-Eljasova brda u Budimu zapisao ove stihove (u prijevodu A. Olesnickogja104): Na Alahovu putu borac vjere bio je vazda, Gerz-Eljas. Njegovim posredovanjem neka nas pomogne Hizr, IIjas! čelebija tumači imena Hizr i Iljas na temelju korana tako, da je Iljas prorok Ilija, s kojim neki zamjenjuju Hizra. Prema musli-manskoj tradiciji bili su Iljas i Hizr svjedoci prve pojave Muha-medove. Ispravno .dakle gleda več Olesnicki u El jasu kršcanskoga sveca, proroka. Iliju. U Hizru otkriva Marjanovič svetoga Jurja, što tumači cjaljom etimologijom Erzelez i dokazuje jednadžbom Hizr + Iljas koja sadrži ime Derzelez.105 Iz kulta sv. Jurja i Xlije přešlo je zaista mnogo elemenata osobito k bosanskim musli-manima, kojí ih takoder slavě kao i krščani. Tako se u Bosni o »Alidunu«, t. j. na dan sv. Ilíje, govori: »Do podne Ilija, a od podne Alija«. Značajno je i to, da turbe (grobni spomenik) Derdeleza Alije u selu Gerzovo blizu Jajca čuva pravoslavno stanovništvo i brine se za njegov popravak. Crkva sv. Gerharda u Budimu, uz koju je bio pokopan Gerz-Eljas, bila je izvorno posveéena sv. Jurju. Olesnicki skreče pažnju i na to, da je kult mitskoga kralja Be-lerofonta, siná Posejdonova, kóji je pomoču krilatoga konja Pegaza 103 Ppnp III, 90—101. 1,14 7nžo XXIX, sv. 2., str. 26. im Ppnp III, str. 95.-100. ubio himeni, naáao svoj od jek kod kršcana u ličnosti sv. Jurja, kóji je ubio zmaja, i sv. Ilije i da je i kod Turaka sačuvan u liku ffizrelesa. U Zagorju oko Foče u jugoistočnoj Bosni bila je jako raz-granata porodíca čengica. Iz njihova sijela u Ratajima kod Foče potjecao je Bečir-paša čengič,' kóji je pao u bitki pod Ozijom u Rusiji, o čemu su sačuvane dvije pjesme u Vuka Karadžiča.100 Prvá pjesma, koja ima i varijantu, priča, da je u bitki pod Ozijom za vlade moskovske kraljice po jménu gospa Jelisavka izginula veliká turska vojska i s. njom osamdeset begova iz Bosně. Bečir-paša je bio zarobljen živ, ali glavu mu je odsjekao iz osvětě Hercegovac Crnojevié Sávo. Htio je takoder pogubiti mu mla-doga siná Osma na, ali to nisu dopustila moskovska gospoda. Osman je bio pokršten, pa je postao redovnik. U varijanti ove pjesme pjevao je Vuku »slabiji pjevač«, da su poginula od Zagorja dva Čengijéa mlada. Druga pjesma je zanimljiva još i po tome, što je njezin pjevač posrbio i Moskvu: dva gavrana, opisujuči bitku, doletješe od Ožije1' grada carevoga ispod sřpske ravne Moskovije. Moskovsku je vojsku vodio Milin-dženerale, a tursku »paša sa Zagorja«. Zarobljeno je bilo sedamdeset aga iz čitave Bosně, Hercegovině í Crne Gore. »Od Zagorja Omcr-paša stari« bio je zarobljen živ, a s njim dva nedorasla siná, i svi su bili předáni moskovskom kralju, kóji ih je bacio u tamnicu, otkud se ne ée nitko vratiti i gdje če im kostí okapati (tu če njima kosti okapati), ali ne sinu Muhamedu, kóji se pokrstio. Kosta Hórmann, kóji nije, na žalost, izdao ni jednu pjesmu o čengicima, pripovijeda u článku o njima,107 da su dva brata, Alí-beg i Ahmeď-beg, bili zarobljeni u bitki pod Ozijom. Ahmed-beg je umro u zaroblje-ništvu, no Ali-beg se dao pokrstiti, pa je postao Petar deneral, kóji je često pisao porodici u Jeleč, pa je u jednom pismu napisao: Primi pozdrav od bega Čengica, od sadašnjeg Petra dencrala. Porodičnu tradiciju o ovom dogadaju čuo sam od Smaíl-bega čengica Ratajca u Foči. Po njegovu pričanju veliku kulu u Ratajima podigao je Bečir-paša, kojí je sa d v a siná poginuo u bitki pod Ozijom u Rusiji, kad je na njih navalio Orlovski kněz. Jednoga su siná pokrstili (prevjerili), a drugoga starijeg ubili. 10,1 Srp.-nar. pjesme III, br. 86, str 539.—544; VII, br. 56, str. 484.—489. 107 Nar. pjesme muh. II, str. 611. Več iz ovih kratkih podataka vidi se, kako je raznolika tra-dicija o jednom dogadaju 18. stolječa. Přitom moramo imati na paměti, da štampane pjesme potječu samo od křščanskih pjevača, kóji su slavili svoje bosanske Turke, a dvojicu od njih imenuju u čitavu katalogu.108 Od muslimanskih pjesama ni je bila odštam-pana nijedna, ali svakako je bitka pod Ozijom bila medu njima vrlo popularna, tako da ju je poznati učenjak, književnik i poli-tičar Safvet-beg Bašagic Redžepašlč (Mirza Safvet) učinio pred-metom dramskog spjeva u tri čina »Pod Ozijom ilix Krvava nagrada«, kóji je prví put prikazivan na islamskoj zabaví u Sarajevu 17. travnja 1905., a iste godine je i štampan.109 Stvar je komplicirana time, što se u ovoj igri bore Turci s Poljacima, kojima je zapovjednik u Ožiji bio kněz Órlovski, »gospodar Ožije«, kóji se takoder spominje u ratajskoj porodičnoj tratiicijí, i da se bitka stavlja u 16. stolječe. U pjesmama opjevana bitka »pod Ozijom« zbila se godine 1737. kod Očakova ' (turska tvrdava Ozu-kale), a na moskevskoj stráni bio je u njoj zapovjednik Milin-dženerale,110 t. j. Minih za carice Ane Joanovne. Ako se u drugoj pjesmi spominje »gospa Jelisavka«,111 t. j. carica Jelisaveta Petrovna, i mamo ovdje jedan od primjera, kako je jedno lice postálo centralna epska figura, što je dobro istakao u článku o Rusi ji u srpskim národním pjesmama Ilija Goleniščev Kutuzov,112 113 kóji inače ni je obuhvatío ovu zanimljivu ternu potpuno í ispravno ni u šiřinu, ni u dubljinu. Usto se zaista vodila jedna bitka pod Ozijom za carice Jelisavete Petrovne, a jedna za carice Kata-rine II. K. Viskovatyj, komu zahvaljujem za ove vijesti, utvrdlo je i to, da je g. 1737. zapovjednik turske vojské Jaia-paša bio zarobljen zajedno s turskim zapovjednikom tvrdave i da "5U se des li slučaievi, da su neki zarobljenici zaista přímili pravo-slavlje, ali došad mu niie pošlo za rukom da u ruskim izvorima nade kakvu vijest o Becir-paši i niegovu sinu ili sinovima. Ne znám, odakle ima svoie podatke Safvet-beg Bašagic u svojem kratkom pregledu povijesti Bo*ne i Hercegovině,11:1 prema kojima je u jeseň godine 1735. pod vodstvom beglerbega Beéir-paše čengiča. otišlo u južnu Rusiju 20930 Bosanaca i Hercegovaca, da čuvaju ondje granice. Za zapovjednika či tavě vojské bio je za zimovanja u Moldavijí imenovan Abdullah-paša. U to su vrijeme Rusi podsjeli Oziju, ko:oj se požurio u pomoč Beéir-paša Čengié sa - svojom bosansko-hercegovačkom vojskem, koj a je očajnički branila Oziju. 108 Srp. nar. pjesme III, 524—534, VII, 487—488. ion p0j Ozijom i i Krvava nagrada. Dramatski spjev iz XVI. vieka n 3 čina (5 sllka>. Sarajevo, štamp. Kajon 1905. 8°. 64 s. — (1) prilog. 110 Srp. nar. pjesme VII, str. 487., stih 79. 1.1 Srp. nar. pjesme III, str. 542., stih 92. 1.2 Rusija u našim národním pesmama. Srp. knjiž. gtasnik, knj. 48 (1936.) str. 46.-52. 113 Krátká uputa u prošlost Bosně i Hercegovině (Sarajevo 1900.), str. 94. Neprijatelji zapališe kulu s bai’utom, i kula je odletjela u zrak s polovinom tvrdave i uništila trecinu vojské. Nato su Rusi prodrli u grád i dio vojské pobili, a dio zarobili. Bečir-paša je bio odmah nakon pada Ožije ubíjen zajedno s vise od polovině zarobljenika. Preostali zarobljenici bili su deportirďni. Treci odred s Bečir-pašinim bratom Jahja-kapetanom bio je odveden u Ravnu Goru. Od 7743 zarobljenika vrátilo íh se nakon dvije godine u veljači 1740. samo 1340. Vrlo zanimljiv prim jer, na kojem možemo usporedivati povi-jesne dogadaje s pjesništvom, jesu pjesme o smrti Smail-age čengiča, koga je naročito proslavio epos Ivana Mažuraniča, Veé je Vuk Karadžič, kóji je odštampao tri takve pjesme,114 opisao ispred njih stvarni dogadaj, da bi se vidjelo, kako ga je národ »u pjesmu obukao«. Pisali su o tom mnogo povjesničari i literami historici, no poglavito s obzirom na Mažuraníčev ep. O samim pjesmama napisala je raspravu Felicítas Mokrenski.115 Kao učenica profesora G. Gesemanna ona zna, da su národně pjesme momentane snimke (Momentaufnahmen) pjevačeve umjetnosti improvizi-ranja, pa je posvětila pažnju pitaniu primárné i prvobitne pjesme, pitanju pra pjesme íli bar takve skupině pjesama. Studija dolazi do zaključka, da su pjesme o smrti Smail-age tipični primjeri objektivně plemenske poezije, koj a dakako ne isključuje neke promjene i stilizacije povijesnog elementa u kořist jednoga lica, i da se pjesme o smrti Smail-age ne daju svesti na jednu pra-pjesmu, jer su nezávisné jedna o drugoj, pa nisu ni varijante, ni skupina varijanata. Sve to dokazuje potankom analizom jedanaest pjesama i konfrontacijom povijesti i pjesama.116 Pjesme doduše nisu ovisne jedna o drugoj, ali nisu neovisne o narodnoj tradici ji, koj a je našla u njima od jeká. To "je bila stvar plemena Drobnjaka, »usmena publicistika plemena u oblíku tradicije i pjiesama«. Ljubo-momost plemenskih bratstava, porodicá i osoba nije dopustila večih izmjena, premda se mora primáti, da je medu glavnim junacima, o kojih se slavi rádi, pošlo za rukom Novičinoj porodici, da okrene javno mišljenje ^djelomično u prilog Novice. Muslima nske plevače o istom dogadaju zanimala je u prvom redu sudbina niihovih istovjeraca, U kršcanskim je pjesmama doduše suviše uzveličan karakter Mirka Damjanovica, kóji je očevidno stiliziran herojski. ali u cjelini ňaročiti uvjeti plemenskoga života spriiečili su heroisku stil zaciju i nježino uzdizanje na sveriarodno značenje. Takvu herojsku stilizaciju dogadaj a proveo je tek umjet-nički pjesnik Ivan Mažuranic, kojí je o dogadaju bio dobro obaviješten, ali se oslobodio tereta lokálnosti i objektivně stvar- 114 Srp. nar. pjesme IV, br. 57., 58. i 59.. 1,5 Pesme o smrti Smai"-agc Cengióa, Pppp II, 184—206. “o Smail-aga čengič je poginuo 23. IX. 1840. na Mljetičku u plemenu Drobnjaka u istočnoj Crnoj Gori. Kratak pregled dogadaja pruža Nar. enc. I, 423—424. nosti. Tek je Ivan Mažuranié uzdigao dogadaj, kóji je sám po sebi málo važan, nad običnu stvarnost i učinío cd njega nosioca rodoljubnd-historijskih ideala. Sa svoje straně primječujem, da je Felicitas Mokrenski prc-učila samo poznáte štampane pjesme. Naročito muslimanske pjesme nisu još štampane. Vec je Kosta Hermann11'-' sakupio vise pjesama o Smail-agi iz Zagorja, Gacka i Nevesinja, no one na žalost nisu izdane. Ja sam sám čuo, da je Kosta Hórmann ili Safvet-beg Bašagic imao četrdeset takvih pjesama. Vrlo je važna moja vijest iz Hercegovině,11S da je Smail-agin barjaktar Began pjevao jednu pjesmu neposredno vracajuci se s bojišta, da ublaži svoju tugu. Smail-beg čengic u Ratajima kod Foče, kome je Smail-aga čengic bio stric, pričao mi je, da je pjesma o aginoj smrti, koj a potječe od Smail-agina barjaktara Ahmeda Bauka, bila kod .Smail-agina siná Džemala. Radilo se o izdaji (izdao ga kněz). Small-agu su osvětili rijegovi sinoví Muhamed-beg i Dedaga iz Avtovca -Lipnika (kod Gacka). Dedaga je umro kraj Konjica, otrovao ga je Sever-paša, kóji ga ni je mogao ni gledati. Sinoví Hajdar-beg i Ali-paša otišli su u Carigrad, gdje su sačuvali bosanskc običaje, a Г národně pjesme. Za Dedagu (kasnije Derviš-bega) čuo sam u Hercegovin! vec godine 1913., da je to bio jedan od posljed-njih feudalnih gospodara, kóji je poslije svake večere slušao pjevače i bogato ih nagradivao.119 Posjetívši Mljetičak, gdje je Smail-aga. poginuo, snimio sam několiko fotograf i ja bojišta i njegove okoline. Moj sin Vladimír nacrtao je prema pričanju našega vodiča P. Petkovica, čiji je djed učestvovao p bitki, i pian bojišta (vidi ilustracije). Vrlo su zanimljive bile pjesme iz godine 1876. o generálu Zachu podrijetlom iz Olomouca, kóji je stekao velike zasluge za organ'zaciju srpske vojské i kóji je godine 1876. bio zapovjednik zapadnomoravske divizije ibarske vojské. Pjevač Milutin Radovic pjevao je na Javoru pjesmu o bitki na Kalipolju, u kcjoj slavi ovog Čeha. No u G. Milanovou pričao mi je pjevač Dušan Míhajlovič, da mu je otac pjevao o ratu na Javoru godine 1876. o »Zaki generálu«, zapovjedniku srpske vojské, o kojem je sve izmišljeno, jer je Zak izdao srpsku vojsku; kralj Milan je rastalio zlato i ulio mu ga u ústa, jer je izdao rádi zlata. To je vrlo zanimljiv slučaj, kako se nakon kratkog vremena stvaraju izdajice i od vrlo poznatih i zaslužnih ljudi. O pograničnim bojevima novijega vremena svjedoče i spome-nici na grobovima mjesnih junaka iz naroda, na pr. na Javoru godine 1876.—1877. (vidi slike br. 79—15, 17), iz godine 1912., u Nikšiču i drugdje, i uz ceste. I mali okršaji na granici imali su 1,7 Nar. pjesme II, 611. M* Rericht II. 40. Rericht II. 46. 20. #» 445 / svoju tradiciju. Tako se u Novoj Varoši u Sandžaku pjevalo o četovanju íz godine 1875.—1876. pod vodstvem Ničlfora -Dučiča i Žarka Leševiča. Ondje se rodio Zeka buljubaša, kóji se borio godine 1813. na Zasavici, i Damjan Kuburovič, kóji je godine 1848. orga-nizirao četu i pošao s njom protiv Madžara. Godine 1876. imao je on svoju četu120 zajedno s arhimandritom Dučičem i o njegovoj djelatnosti pjevaju se pjesme. U svjetskom ratu (pjevači kážu: evropskom) najviše se proslavio ondje rodeni vojvoda Vuk Popovič, voda dobrovoljaca. Za balkanskog i prvog svjetskog rata pjevalo se o ratovanju kralja Petra i visokih srpskih oficira, na pr. Putnika i Bojoviča, ali vojníci su imali svoje miljenike; bili su to naročito vojvoda Stepá, t. j. Stepanovič, vojvoda Mišic, Smiljanič s drinskom divi-zijom, a medu dobrovoljcima najviše Stevan Hadžič. U nekim pjesmama pjeva se i o nižim oficírima, majorima i kapetanima, a u nekima i o podoficirima i prostim vojnicima. Zanimljivo je, da se austrijski generál u Bosni Potiorek naziva u pjesmama Pocorek, kako bi pravilno valjalo izgovarati njegovo ime. Zanimljivija su nova tumačenja povezanosti medunarodnih motiva s povijesnim ličnostima. Teorija preuzimanja iz drugih književnosti našla je vatrenog branioca u N. Banaševičú. U ras-pravi o kosovskom ciklusu121 Banaševié dokazuje, da se kosovska , legenda stvořila pod utjecajem Chansons de gestes. Tako se u pjesmí o bitki na Kosovu upotrebljavaju slični motivi kao u Chan-son de Willame; ulegu izdajice Vuka Brankoviéa igra Estourmi. Vivien podsječa na Miloša, brat, koga želí sačuvati carica Milica, da bi se mogla njime zaklinjati (brat od zakletve), nalazí se i u francuskoj pjesmi, Jug Bogdan i devet Jugoviéa imaju parfelelu u ciklusu Guillaume ďOrange, naročito u pjesmi »Les Narbonnais«. Ciklusu Kraljevica Marka i odjecima francusko-talijanské viteške književnosti u njemu posvetio je N. Banaševié temeljitu monografiju.122 U njoj on pokazuje, kako je francuska epika prela-zila preko Italije,123 osobito preko mletačke oblasti, koju je Pio Rajna nazvao ďrugom domovinom. francuske epske književnosti, različnim putovima u Dalmaciju, Dubrovnik, Bosnu i Srbiju. Banaševié nastoji dati neku stalnu klasifikaciju brojnih pjesama o Kraljeviéu Marku, pa odabira za svoje razmatranje tri-skupině. Marko kao branilac legitimnosti nasljedstva' cara Uroša, Marko u zavisnosti o ťurskom sultánu i Marko bez ikakve obveže da 120 Ne jamčim za to, jer u mojim zapisiina nemá drugog imena. 121 Le eyele de Kosovo et les chansons de gestes. Revue des études slavos, tome VI, 224—244. 182 Ciklus Marka Kraljevica i odjeci francusko-tali janské viteške književnosti. Skop'je 1935. 8°. VII — 208 — (2) ss. (— Knjige Skopskcg naučnog društva III). 123 Usporedi moju knjigu Geschichte der 3 teren suds'awischcn Litteraturen (Leipzig 1908.), pogl. XII.: Mitlelalterliche romantische Stoffe hei den Kroaten und Serben. . ) služi kakvoj šili. U takvim pjesmama traži analogije s írancuskim i talijanskim pjesmama i romanima. Tako izdajica Ganellone-Gano (Ghino), kojí je skrivio smrt Rolandovu,124 i pjesma »Kraljevié Marko i Nedá Džídovina«; o Marku, Stojanu i drugim junacima, kóji se vraéaju iz zarobljeništva ili iz rata na dan vjenčanja svoje 'žene,125 * piše se bez potpunoga poznavanja materijala zapadno-evropskih obradba, slično o smrti voj nika,12,1 o sukobu medu bracom,127 o žení kao vojniku,128 gdje Maretic nije mogao nači níkakve paralele u drugih naroda za pjesme »Kunina zlatija« i »Sestra Durkovic serdara«, o djevojci junakinji, koj a hoée za muža samo boljega od sebe129; zappdnog je. podři jetla, vele, i tradicija o Markovu konju (šarac) ,130 Banaševič raspravlja o tome, da je u tursko doba cesto moglo doci do oslobadanja junaka od vješala, ali velik broj pjesama i náčin njihove cbradbe ukazuju na knji-ževno podrijetlo ovoga motiva.131 O tom se može diskutirati, ali svakako ne o tome. kako u epizodi Guillaumove legende traži francuski junák od pratioca u šumi, da pjeva, bodreči ga, da se ne boji i da se bráni, jer se taj detalj nalazi u čitavu nizu pjesama o Marku; to' je, kao što sam Češce pokazao, najobičnija funkcíja nocnoga pjevanja kod ljudi i žena, kada jasu ilí idu na vašar. No přitom valja primijetiti, da se Banaševič ne može složití s Vaillantovim gledištem, kojí veže korijejje legehde o Marku uz manastir, a još manje s Kravcovim gledištem, kóji se oslanja o Bédierovu teoriju, da su hilandarski kaluderi iskoristili pjesme 0 smrti Kraljevica Marka za reklamu svojega manastíra izmi-slivši, da je Markov grob u Hilandaru i da su pjevači hodočasnici popularizirali njegovu legendu u svím krajevima. To se zaista ne podudara sa stvarnim stanjem pjevanja pjesama na čitavom srpsko-hrvatskom, pa i bugarskom i slovenskom teritoriju. Da epski pjevači slabo učestvuju na proštenjima uz glasovite crkve 1 samostane, to sam pokazao več několiko puta. Banáševičevi nazori naišli su na otpor poglavito zato, jer ih.je on povezivao s pitanjeřn o starosti narodnih pjesama (vidi dal je), pa je tvrdio, da pjesme o Kosovu nisu nastale odmah nakon doga-daja, koje opijevaju, i u samom kráju bojišta, kako se dosad mislilo! Za stvaranje kosovske pjesničke legende bilo je, velí on, najpogodnije vrijeme u doba' križarskih ratova protiv Turaka, t. j. u doba čitave akcije, koj a je dovela do bitke kod Varně (1444) i do druge bitke na Kosovu (1448). Pjesma o Kosovu nastala bi 124 Banaševič, Ciklus Kraljevica Marka, sir. 106. 125 Isto, str. 113. 120 Isto, str. 134. 122 Isto, str. 136. • 1 128 Isto, str. 139. I2U Isto, str. 150. 130 Isto, str. 176. 131 Isto, str.-86. i formulirala bi se tek nakon prve polovině 15. stolječa u Primorju. Protiv ovoga gledišta istupio je poglavito Dragutin Kostic132' s tvrdnjom, da francuska viteška epika nije djelovala na formiranje i još man je na postanak prve pjesme i uopče legende o Kosovu, nego tek na modíficiranje veó nastale i formirane legende i n ježina prvog od jeká u pjesmi.133 * U svojem odgovoru131 Banaševič je naglasio, da je prirodno, da su nesretni dogadaji raspada srp>skoga carstva jednako kao i Kosovo postáli predmetom epskoga pjevanjg, ali legenda nije bila stvořena odmah, nego kasnije u polovini 15. stolječa, kad su počeli bojevi protiv Turaka i kad više nije bio u životu nijedan učesnik prijašnjih dogadaja.135 * U ovu polemiku zastupnika teorije o književnom preuzimanju i srpskoga tradicionalisté, koj a se o teškim i zapletením stručním pitanjima vodila više riječima nego argumentima u časopisu »Srpski književni glasnik«, kóji je bio namijenjen širokim krugo-vima, bili su uneseni i osječajni momenti. Sám Banaševič se tuži,13li da traženje analogija medu motivima, obradenima u jugo-slavenskoj narodnoj poeziji, i motivima, kóji su bili obradeni u pisanoj i usmenoj književnosti drugih naroda, — číni se — nije više u módi i da večinu istraživača zanima rad na terenu. Mislim, da úpravo ja, kóji sam svoju naučnu kari jeru zapóčeo djelom o njěmačkim utjecajima na slavensku, bolje řečeno Češku romantiku, i kóji sam pokazao potřebu rada na terenu, mogu naglasiti, da nikakva metoda nije jediná i da ne može sama za se sve objasniti; isto tako je jasno, da su o tako važnom i složenom predmetu, kakav je jijgoslavenska narodna epika, poželjni i potrebni radovi u raz-líčnim pravcima, kóji se uzajamno dopunjuju. Tako je i antropološka teorija našla predstavnika kod Srba poglavito u Svetislavu Stefanoviéu,137 po zvanju liječniku, kóji je bio odgojen u anglističkoj školi pa ispravno upozoruje na Mareti-óevu slabost i uopče na slabost jugoslavenske nauke, koj a ne pozná je poblíže srednjovjekovnu evropsku literaturu, a od slaven-skih literatura poživa se obično na Halanskoga, Veselovskoga i druge.138 Sa svoga stanov"šta Stefanovié osvjetljuje motive, o Amisu i Amilu, legendu o ognjenoj Mariji i o svetom Jurju, motiv borbe oca i siná, Bueves de Hanstonga (jruski Bova), kako žena u dvoboju pomaže neprijatelju, motiv Wolfdietricha, Grgura na 132 No viji prilozi proučavanju národně poezijc. Srpski književni glasnik XLVII, 196—209, 264—280, 356—375. 133 Isto, str. 200., 204. 131 O postanku i raz vojů kosovskog i Markova ciklusa. Srp. književni glasnik XLVII, str. 523.—534., 610.—-622. 138 str. 612. I3B Cik us Kraljevica Marka, str. 182. 137 Studije o narodnoj poeziii. I. (O národním pripovetkama) i II. (O národním pestnama) knjiga. 2. izd. Beograd, štamp. Z. Madžarevié 1937. 8°. 318 ss. Studije O narodnoj poeziji, str. 177. peci (Náhod Simeun), muža na svadbi svoje žene i druge. Zanim-Ijivo je přitom na pr. njegovo gledište o legendi o zidanju Skadra, koja je bila predmet studija mnogih učenjaka, kod Srba Jovana Tomiča, V. Čajkanoviéa, kod Bugara ěapkareva i osobito M. Amaudova,139 kóji u svojoj velikoj i temeljitoj raspravi smatra grčke varíjante motiva o uzidanoj ženi (u medunarodnoj nauci pod imenom Briicke von Arta) za izvor švih ostalih. Stefanovič se odlučno protiví ovom zaključku, poživa se na bosansko-hercego-vačke verzi je uzidane djece i ističe, da se ne može uvijek obrazložiti neophodnost jednoga mjesta i jedrioga izvora za opsežan í širok krug verzija.140 Stefanovič uopče smatra, da je potrebno izbjegavati precjenjivarlje tudega i književnog elementa u narodnoj tradiciji. U polemici o vecoj ili manjoj izvornosti epskíh pjesama veliku ulogu igra pitanje njihove starosti, kojim se ovdje možemo samo letimično pozabaviti. Stariji istražívači kao Stojan Novakovič, Vatroslav Jagic, Jovan Tomié, a i ja zastupali smo gledište o večoj starosti epike, veéínom njezinu istovremenost, nego kasnijí istra-živači. No Soerensen je stavljao njezin postanak na kraj 14. stolječa, Banaševié u 15. stolječe i slično. Najviše iznenaduje stanoviště T. Maretiča, temeljitog poznávaoca národně srpsko-hrvatske epike i prevodioca Homera. I on je najprije mislio na početak 15. stolječa,141 pobijao je moguénost postojanja narodnih pjesama prije kraja 14. stolječa i na krajů se izjasnio u tom smislu, da sasvim sigurne dokáže o narodnoj epici nalazímo tek u 16. stoljeéu kod Hektoroviéa (1568.) i još prije kod Slovenca Kuripečiéa u njegovu putopisu do Carigrada (1531.).142 Navodím ovdje ukratko, da njegovo ime glasi Kuripečié, a ne Kuripešié, kako ga zove T. Maretié i drugi neki književnici143; veé je Miklo-sich144 protumačio vlastito ime Kuripečié (Kuri 4- peč), Ofen- , mg sborník nar. um. XXXIV, 245—512. 140 Studije o narodnoj poeziji, 243—313. 141 Rad Jsi. ak. XCVII, str. 75. 142 Naša narodna epika, str. 8. 1 143 Več sani cesto htio o tom napisati raspravu i upozoriti na bilješku br. 174 u mojnj knjizi Geschichte der ateren sůds'awischen Litteraturen (str. 219.), da je oblík Kuripešié nepraví an, jer imamo před sobom jasan primjer složenice (Zusam-mendriickung) imperativa i imenice, tako obične u s'avenskim jezicima, a osobito u srpsko-hrvatskom; usporedi srpsko-hrvatski čistikuča (purgens domům), kažiput, skočidjevojka, skočivuk, smičiklas; češki hubilen, kalivoda, kazimrav, Mlstislav i t. d.; Miklosich, Vergleichende Grammatik der slav. Sprachen II, 356—375. Dakako Kuri-pečic je sam pisao svoje ime nedovoljnom grafikem Curipeschitz; s ično piše i Mal-koschitz mjesto Malkočič (Muhamed Hadžijahič, Grada za povijest národně poezije musimana iz Besne u XVI., XVII. i XVIII. stoljeéu, Sarajevo 1935., str. 3.; preti-skano iz Novog Behara IX. 92—95). Loš je znak za jugoslavensku nauku, da je moju bilješku primijetio samo K. Jireček (Geschichte der Serben II, 120) i da se Kuripešié pojavljuje u ovom liku još uvijek kod Kostiéa i u posljednjim godištima časopisa Prilozi proučavanju národně poezije. 144 Vergleichende Grammatik der slav. Sprachen II, 368. heizer, a najbliži primjer u srpsko-hrvatskom bio bi Palikuca, Brandleger.145 * Soerensenovo i Maretičevo misi jen je snažno je od jeknulo u javnosti i u širím krugovima zahvaljujuči tome, što ih je registrirao Pavle Popovič u svojem vrlo raširenom »Pregledu srpske književ-nosti«, osobito u starijim izdanjima.148 Protiv Maretičeva kriticizma istupío je Svetislav Stefanovió147 i branio mlšljenje, da povijesni dogadaji i lica ulaze u narodnu epiku vrlo brzo, neposredno u vezi s povijesnim dogadajima148 i licíma, i pozivao se pri tom149 na djelo W. P. Kerra o povijesti balada,150 kóji misii i navodí dokáže, da baladě s povijesnim motívima slijede neposredno i vrlo brzo nakon dogadaja i lica, koje opijevaju. Opširno je branio istovremenost epskih pjesama Dragutin Kostič na različnim mjestima, poglavito u článku »Starost epskog pesništva našeg«,151 a skup svojih nazora i dokaza iznio je u referátu »Starost národně epike naše« za treci kongres slavenskih filologa.152 * Velik je korak učinio Kostic najviše u tome, što je u srpskoj i hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti na cijelom jezičnom teritoriju pronašao tragove različnih epskih stihova od 7 do 16 slogova, kojih se broj vrlo mijenja. i navodí dokáže ritmlčke próze i iz kasnijih stoljeca, tako da dolazi do zaključka: »Znáči, da je, isto kao i danas, u vřeme Kosovskog boja, epski deseterac, ritmički još ne ustaljen, sa kolebljivom cezurom i sllabízmom, bio veé opštenarodni, terenom ne ograničen — sve-terenski«.155 Neki dokáži nisu potpuno uvjerljivi, a isto tako su moguéi prigovori i protiv pisanih podataka o guslama i protiv arhaičnosti jezika epskih narodnih pjesama. Vrijedno je pažnje mišljenje, da je jezik narodnih epskih pjesama tako savršen, da ga pisana književnost ne če još dugo dostiči.154 O starosti narodnih pjesama možemo suditi prema današnjem stanju, koje možemo pratiti daleko unatrag. Svi pjevači-pjesníci, koje sam pitao, da li bi mogli ispjevati novu pjesmu, jednodušno su mi odgovorili, da bi mogli, kad bi bio kakav dogadaj (dogodaj, dogadaj). To je dakle preduvjet svake pjesme, bila ona po sadržaju 145 Rj Л IX, 588. 1,0 Pretjeranom kriticizmu poďegao je i Dragutin Subotic u svojoj zaslužnoj radnji Jugos'av popular bal’ads, their origin and deveiopment (Cambridge 1932.). Dobře kritičke primjedbe o mišljenju, da baladě potječu tek iz 16. stoljeca, dao je ódmah J. A. Glonar, Časopis za zgcdovino in narodopisje XXVIII, 50—52. 147 Studije o narcdnoj poeziji, str. 163. i d. ,411 Isto, str. 219. 1411 Isto, str. 191. v.o p кегг_ On the History of the Ballads 1100—1590. 161 JF XII, 1—72. 152 III. medunarodni kongres slavista (slovenskih filologa). Saopštenja i referátů fzdanja Izvršncg odbora No 2. Beograd (1939.), 114—122.. 163 JF XII, 49. 164 III. medunarodni kongres slavista (Izdanja Izvršnog odbora No 2). iz povijesti ili ne, kao što je to bilo i u prijašnja stolječa. To potvrdilju primjeri, navedeni i u ovom poglavlju, vijesti Fortisove, Kačiceve i drugih, i svjedočanstva, koj a su .pokupili poglavito Jagič155 i Ljubič.156 Kod Ljubica je naročíto važna vijest, kako mletački provedl tore iz šibenika uz visu je godine 1574. hrabrost svojih podanika u poredbi s kukavičlukom talijanskih voj nika i spominje Turke, kóji su se spasili i opijevali svoju hrabrost u svojoj zemi ji, t. j. u najbližoj okolici šibenika. No najzanimljivije je svjedočanstvo splitskoga. nadbiskupa Stefana Cosmija, kóji 27. IX. 1684. piše kardinálu Cibu o »Morlacima« ovo: »Ovaj národ, navikao da priča u stihovima najpoznatije dogadaje, kóji su ga zadesili, složio je u srokovima historiju svoga dolaska pod go-spodstvo republike, potřebu da živi, što ,su i dokázali, i pomoč velikaša, koju su primili od njegove Svetosti«.157 Slično priča več u 13. stoljecu Domentijan, svetogorski kaluder, u životopisu sv. Savé, da su o njegovu bij egu iz vladalačke kuce na Světu Goru neki izmislili i pjevali pjesme.158 Přitom moramo držati na umu, da je starija literatura od 13. do 15. stolječa prezirala epske národně pjesme i stoga o njima suti.159 S druge straně i novijí su istraživači málo pažnje posve-čivali srednjovjekovnoj književnosti i nisu mislili, kako su znatno utjecali na usmenu književnost osobito simboli iz fiziologá i novoga i staroga Zavjeta, srednjovjekovne pripovijesti i romani u prije-vodima, izvorni srpski životopisi, službě i pohvale domačih svetaca i ljetopisi.160 I Lazar je mučenik i svetac, kóji je pomirio srpsku crkvu s grčkom crkvom, pa je zaslužio više pohvalnih riječi101 nego bilo koje lice staré srpske povijesti.162 Pjesme su kod Srba bíle pjevane u duhu istočnoga srednjovjekovnog kršóanstva, tako da pri Lazarovu izboru izmedu nebeskog i zemaljskog carstva dilema ni je zlo ili dobro, nego dobro ili najbolje. Prema različnim Rad Jsi. ak. XXXVII. 166 Rad Jsi. ak. XL. 157 ... et essendo solila questa natione di narrare in versi g!i accidenti piu notaM i, che 'e occorrono, hanno composto in rima 1’istoria della loro venuta sotto '1 dominio della repub’ica, la necessdá di viveri ciť hanno prováto, e il soccorso di grani ricevuto da Santitň Sua. Tlieiner, Vetera monumenta Slav, mer. (Zagra-biae 1875.), II, str. 222. 1158 »I neki 'judi naučeni svetim Duhom s mi s1 iš e pcsme i tužeci pojahu o cdlasku hogomudroga mladiéa.« Domentian, Zivoti svetnga Savé i svntoga Simeona. Préveo Lazar Mirkovic, Beograd 1938. (Srpska književna zadruga, knj. 282), str. 244. Starrs-pski originál nemam pri ruci. Iz citata, navedena kod Dragvtina Kostiéa . \ (JF XII, 59) navodím znařaine riječi: ... nliCHii ckmkimhkkiiii ii c-krSioum певм)(»\г... 1:>e S. Matic, Srp. knjiž. glasnik 48 (N. s.), str. 434. - ‘"0 Na epski karakter Ijetopisa upozorio je več Hilferding, Zapiski russ. geogr. obšč. XIII, str. 260. ш Dragutin Kostic (JF XII, 41) navodí šest takvih »pohvala«, od kojih četirl mogu pricadati devedesefim godinama 14. stolječa, peta prvom desctlječu, a šestá (1420.) drugom desetljeéu 15. sMječa. 162 Srp. knjiž. glasnik 48 (N. s.), str. 437. ctkrívenjima mnogi su dogadaji bili apokaliptički lokalizirani.16' Lazar je jedan od posljednjih kraljeva proroka Danijela ili, bolje, jedan od posljednje trojice istočnoevropskih kraljeva prije svršetka svijeta, tako da je pjesma »Propast carstva srpskoga« bila pjevana prije godine 1492., kako dokazuje S. M. Orhanovič.164 No třeba upozoriti, da u srednjovjekovnoj literatur! mnoga mjesta' o glazbenicima i pjevačima, kóji se spominju na dvoro-vima bosanskih kraljeva, Balšica, hercegovačkog Sandalja i drugih, nisu dosta jasna, osobito napomene o guslama u različnim oblícíma,165 pa je potrebno različne termine točnije odrediti. Iz rukopisnih ilustracija gusle su potvrdene več u beogradskom rukopisnom románu o Aleksandru Velikom (Aleksandrija) s kraja 14. stol; eéa,166 gdje svírá u gusle četvrti glazbenik, ali baš se nad njegovom glavom nalazi natpis »Glumci«. Ozbiljnije je, što ova slika s Aleksandrove svadbene gozbe ni je originalna, no Dragutin Kostic se tješl time, da na njoj ipak može biti »nešto naše«, prila-godeno životním prilikama kao na manastirskim freskama, a same gusle su i onako jednake kao i kod dmgih istočnih naroda. Uz riječ »špil’man«, kako Nomokanon sv. Savé prevodi grčku riječ »mimos«, ne može se misliti na njemački uzor, jer se ova riječ tumači kao glumac, plesač, glazbeffok, svírač.167 Nije sasvim jasan ni igric, koi se najranije spominje u madžarskoj ispravi iz godine 1253., ali čini se, da dolazi vec i u 12. stoljecu; madžarski učenjaci upotrebljavaju ovaj termín za tumačenje njemačkoga izraza za národně pjevače i pjesnike (Minnesánger).168 Vrijedi spomenuti i to, da manje poznata historijska lica i dogadaji mogu biti u pjesmama samo suvremeni ili bar ne převise udaljeni, jer kasnije ne bi za njih bilo interesa, i teško bi se sačuvao spomen na njih. Tako živé dal je u pjesmama »veliki čelnik« (prema madžarskom uzoru lat. comes palatínus) Řadič i Oblačič 1 1 3 M. S. Orhanovič u č'anku »Vřeme postanka kosovske poesije«, Srp. knjiž. glasnik XXXVII (1932 ). 107—119, 196—203. 134 Na istom mjestu, str. 203. 165 Vidi Daničič, Rjeřnik iz književnih starina srpskih, i Kuhač, Rad Jsi. ak. XXXVIII, kóji navodi mno"o primjera, gdje se ne može ni pomisliti na epske gusje. Tako na pr. Krmčaja knjiga (Nomokanon), cp:sana od Sreznjevskoga, ima uz grčku riječ x°Pre,'"Xř|; f| KiO-npterťj; ovu hilješku • Геусли оув® дгк нм«нн нмоут. нж« гвудгг пркстн г5дкцк нарнцибТк ci. л иЖ1 послшцл!« *ласкнел1к л$ч’цем скриилгг. слшчккк нл»н«у1вт «. Prema tome gusiač je onaj, koii svira prstima, a onaj. kóji gvdi, gudaiom od kose, »smyček«. Ova riječ u ruskom i poljskom jeziku znáči isto, š‘o i česko »smyčec«, pa bi se zaista moglo misiti na ovo sredslvo, koje se srpsko-hrvatski zove g’dalo, ali před tim nalazimo jasan dokaž, da se zaista rádi o guslaru: скнркцк илн грудкЦк нли слирчккк. — Starine III, 191. 1:0 Drag. Kostic, JF XII, 71. 107 Krmčeja iovička u izdanju Vatroslava Jagiča, Starine VI, 97 (Еслкк *«' tkrp-kllMie H Kíte С« пртвТк Д4 СруДбТк Rk II0K4MIIIII6, dlUTfi tPCTk (ППНЛ Aldtlk pfíKUlfi ГЛОуМкЦк Aijie merk пивскцк нлн геудкЦк млн скнрмЧшкк нли шмке нккдко жмтмге н/иин.) i 81. 168 Ppnp IV, 34. Radě1"9 i druge voj vodě despota Durda Brankoviča.170 Još manje se moglo sačuvati sjecanje na muslimanskog junaka iz starijega doba Porču od A vale,171 koga Maretič i ne spominje. Pjesmama je takoder bilo potrebno neko doba, dok su došle s jugoistoka u Hrvatsku, gdje je čuo na pr. Kuripečic godine 1530. pjesme o Milošů Kobilicu. Slično je jednoj od prvih štampanih pjesama (kod Hektorovica) o Kraljeviču Marku i bratu Andrijašu trebalo mnogo vremena, dok je vrlo izmijenjena došla na otok Hvar, jer oba se Kraljeviča pojavljuju u njoj kao hajduci, kóji su se posvadili pri dobí plijena. Još vážni ji su kulturno-historij ski dokáži. U mnogim pjesmama vjerno se přikazuje feudální srednji vijek iz pred-turskoga doba i iz doba turskoga vazalstva, vrlo različan od kasnijega doba turskoga gospodstva nad Jugoslavenima. Nemá dakle sumnje, da su epske pjesme nastajale veé barem ' u 12. stoljecu suvremeno i na mjestu opijevanih historijskih lica i dogadaja, pa bi se prema D. Kostiču172 mogle nazvati »savre-menske i saterenske«. No drugo je pitanje, koliko se takvih pjesama sačuvalo bitno ili bar u elementima poznatih nam tekstova. Vecinom se u njima sačuvala samo stara tradicija, kao i u kronici popa Dukljanina, kóji daje najstaříju usmenu tradiciju Hrvata i Srba iz 11. i 12. stoljeéa prema národním pjesmama, kako je tvrdio več Jagic i kako potvrduje najnoviji izdavač ovoga izvora historik F. šišle.17'1 Trag starlh pjesama u noví jim pjesmama moci če se naci svestranim i potankim studijem čítává materijala, pri čemu mogu služiti kao uzor bogate i poodmakle radnje o Homeru i narodnoj epici romanskih i germanskih naroda. Nije dakako moguce prenositi sve teorije i hipoteze. Da, na pr., nije uvijek ispravno tražiti prapjesmu nekakva ciklusa (Urlied), naj bol je nam dokazuje gore naveden primjer o pjesmama o smrti Smaíl-age Čengica, kojih je nastalo vise, nezavisno jedna o drugoj. Slično za Jugoslavene ne pristaje ni Bédierova teorija o manastirskom podřijetlu epskih pjesama. No istina je, da su starije pjesme kasnije u razlíčna vremena modificirane prema ukusu i potrebama pjevačá i publike, tako da ima u njima različnih slojeva. Na njihove promjene svakako su utjecali ratovi protiv Turaka od 15. stoljeéa, osobito u Madžarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji. No naj vise pjesama i najljepše pjesme nastale su medu hajducima i uskocima Hrvatskoga Primorja i Dalmacije u 16. i 17. stoljecu, gdje su bili najpristupačniji i uzori i motivi francusko-talijanske národně i književne epike. Uopée ovim živím dodirima zapadnih Hrvata i Srba s romanskim svijetom třeba da budemo zahvalni za procvat Naša narodna epika 160. 170 K. Jireček, Geschichte der Serben 11, 273. 171 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, br. 92, str. 578—583. 173 JF XII, 12. 173 Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928., str. 436. 437. srpsko-hrvatske národně poezije.174 No ni je man je važna ni rene-sansna i barokna dalmatinska i dubrovačka književnost; ona je utiecala na narodnu poeziju, koia je sama bila vrlo dobro poznata dalrpatinsko-dubrovačkim pjesnicima. Visoka umjetnička razína uskočko-hajdučkih pjesama, zbog koje su one bile i sada su tako omiljene naročito u Cmoj Gori, ima dakle različno korijenje. Stoga se u ovom pogledu ne mogu složití s K. Jirečkom,175 176 da razvoj književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku nije utjecao na pozadinu i da se ondje srpska narodna epika razvijala obradivanjem nove grade o Kraljeviču Marku, o bitki na Kosovu, o Brankovičima i Jakš:čima. Uskočko-hajdučke pjesme brzo su se širile iz Dalmacije na istok i djelovale í ondje na nove pravce. U ovom poglavlju dani su i primjeri, kako je u Í.7. i 18. stolječu rastao val národně epike u muslimanskim krugovima. I u krščanskim národním pjesmama bio je jači interes za narodnu epiku, na koju veé počinje djelovati pseudoklasíčno i barokno rodoljubije. Tome na pr. třeba da zahva-limo, da je ime kosovskoga junaka Miloša Kobiliéa ili Kobiloviča bilo promijenjeno u dostojniji lik Obilic, što je prví put g. 1763, učinio ugarskosrpski historik Pavle Julinac.178 Istinit§, ée biti i tvrdnja V. čorovica, da se fama o prokletoj Jerini razvijala u isto vrijeme s famom o Vuku Brankoviéu u 18. i 19. stolječu. U devet-naestom stolječu ostavilo je i romantičko rodoljublje svoje tragové u epskim pjesmama. Pjesnici Sima Milutinovíč, Petar Petrovič Njegoš, Martié i drugi nisu u svojim umjetničkim djelima samo nasljedovali národně pjesme, nego su i sami pjevali pjesme, koje su postale národně. O ovíSnosti narodnih pjesama o suvremenim mislima uopče se malo raspravljalo. Sudbonosan je bio i utjecaj národně poezije na romantizam kod Srba i Hrvata, o kojem je sasvim ispravno Miloš Savkovié177 rekao ovo: »Veliku odgovornost za neuspeh čitavog ovoga nacionalnog pokreta nosi i narodna poezija. Jer ona je najveéim delom celom ovom pokretu dala čisto literami, teoriski I poetski karakter«. Pitanja razvoja narodnih pjesama imaju značenje i za njihovo ocjenjivanje. Značajno je, da su oba glavna istraživača medu-narodmh motiva kod Srbá smatrali umiesnim. da svoju djelatnost unekoliko ispričaju. Tako napominje Banaševié,178 da ispitivanje podrijetla motivá u jugoslavenskoj epskoj poeziji ne može umanjiti njez nu vrijednost, jer ona nije u fabulama pjesme, nego u duhu, kojim su nadahnute, i u formi, u koju su odjevene. Svetislav Ste-fanovié kazu je slično,179 da narodna poezija nije tako samobitna, 174 Můrko, Geschichte der álteren siidslawischen Litteraturen, str. 206. 178 Geschichte der Serben II, 286. 178 K. Jireček. Geschichte der Serben II, 120; Nar. enc. II, 203—204. O samom imenu vidi Revue internationale des études balcaniques I—II, 232—254. 177 Knjiž. sever IV, 320. 171 Cik'us Marka Kra'jeviča, str. 183 176 Studije o narodnoj poeziji, str. 185—186. kako su tvrdili romantici, i da se nije razvila do tako visoke vrijednosti. No utjeha je u tome, da je naš národ pokazao spo-sobnost da prima i apsorbira u sebi i književne teme kultumoga čovječanstva. Paralele uz teme národně epike datirane su u straním književnostima i tradicijama ranije od 16. stoljeca, a mnoge vec i prije 10. stoljeca, pa su slíčno mogle biti obradene i u srpsko-hrvatskoj epici več u srednjem vijeku. Slažem se i s tra-dicionalistom Dragutinom Kosticem,18" kóji naglašuje, da je usmena književnost ísto tako stara kao i pisana, i da s obzirom na uzajamno djelovanje usmene i umjetne literatuře nije potrebno u historiji srpsko-hrvatske národně književnosti studirati svaku posebno, nego zajedno i usporedno. Národně epske pjesme, u kojima su obradeni medunarodni motivi, nadomještaju južnim Slavenlma prema mojem mišljenju, koje ja več dugo ispovijedam, srednjovjekovnu i kasnije pisanu književnost drugih naroda. To vrijedi i za Slovence, u čijim pjesmama Arapi, Saraceni, špa-njolski kralj i kraljica dopiru do vremena križarskih ratova.* 181 Pošto su napisaní ovi reci, izdala je nova Akademija znanosti i umjetnosti u Ljubljani temeljitu monografiju Ivana Gra-fenauera o jednoj takvoj slovenskoj baladi, o »Lijepoj Vidi«.182 Autor, kóji je germanist po školovanju, vrlo potanko analizira razgranatu Slovensku baladu s različnim tipovima varijanata, od kojih potječu i kočevsko-njemačke baladě o otmici mladé majke, što ju je izvršio gusar inovjerac, i jedan hrvatsko-kočevski prelazni tip. S poredbenoga gledišta raspravlja i o baladama i o jednoj prípovijetki s istom temom u albansko-kalabrijsko-sicilskoj skupini i s temom povezanih motiva iz drugih literatura, pa i s nje-mačkom sredn jovj ekovnom epskom pjesmom »Rother«. Za našu svrhu važan je rezultat,183 da je razvoj hrvatskih i slovenskih (ko-čevskih) varijantnih tipova bio u biti završen prije turskíh napadaja na slovenské zemi je. Arapin se nije promijenio u Turčina. lse III. mcdimarodni kongres slavista, Saopštenja i rcferati, izdanja- izvršnog odbora No 2, 122. 181 Ivan Grafenauer, Dom in. svět 51 (1939.), 384—389, 281, 343. ,S1 Lepá Vida. Studija o izvoru, razvoju in razkroju národně baladě- o Lepí Vidi. Ljubljana 1943. . 163 Isto, str. 371. XVIÍ. KULTURNA HISTORIJ A U NÁRODNÍM , ' PJESMAMA Več sam na svojem putu godine 1912. utvrdio, da su epske pjesme iz Bosanske Krajině kulturno-historíjski istinite,1 a iduče godine dopunio sam tadašnje bilješke kulturno-hístorijskim ertama iz ostale Bosně i Hercegovině.2 I posljednja putovanja i studij na-rodnih pjesama i literatuře o njima učvrstili su moje uvjerenje, da su epske národně pjesme odraz kulturnih prilika u prostosti i sadašnjosti. One se dakako i u ovom pogledu moraju upotrebljavati kritično, jer su u toku stoljecá pjevači mnogo mijenjali, a mi je-njaju í danas. Tako je na pr. P. Strmšek u raspravi o oružju u jugoslavenskoj narodnoj epici došao do zaključka, da su národně pjesme često netočne i da se ne mogu datirati na temelju oružja, o kojem se u njima pjeva,3 i to iz ovih razloga: narodna pjesma naziva često oružje opcim imenom, na pr. puška, bez potanjeg opisa, pjevači zamjenjuju rado čak u starim pjesmama staro, véč manje poznato oružje novim oružjem, a kadikad se spo-minje I starije oružje, premda se više nije upotrebljavalo.4 S oružjem je u epskim pjesmama povezana uvijek i odječa. Srpski generál Božidar Jankovié tužio se, kako mi je bilo řečeno, kralju Nikoli, da su novije pjesme lažljive, jer ga prikazuju u dolami, t. j. u odječi starijíh junaka, a on ipak nosi uniformu. No ovakav je anahronizam vec rijedak, pa pjevači iz balkanskog i svjetskog rata prikazuju u svojim pjesmama i najmodernije oružje — čak i aeroplane — na pr. u pjesmi »Boj kod Kumanova« (pogl. X.). Godine 1930. pjevao mi je u Srebrenici u jugoistočnoj Bosní pjevač Radovan Ilié svoju pjesmu »Bitka na Dobrudži«, u kojoj Stevan Hadžic u dva šata noču telefonem (pa prihvati žicu telefona) budi vojsku, a sama bitka přikazuje se poglavito u ovim stihovima: Rana zora kad se s noci dijeli, otpočeše brzi mitraljezi, 1 Bericht I, 22. 2 Bericht IÍ, 44—47. * Orožjc v jugoslovanski narodni epiki, Znžo XX, sv. 1. (1921.). Radnja je potekla iz mojega gradačkog seminara. 4 Isto, Znžo XXV, 1—5. posle tóga pucán je iz pušaka, stade rika ubojnih topova, pa poneka odjekuje bomba, kartač pišti, a ječi granata. »žicu telefona« imao je 1 pjevač u Vardištu u jugoistočnoj Bosni, i vec sam godine 1912. čuo u pjesmi, kako je car (sultán) dotrčao k telefonu i dozivao Enver-bega.5 Za datiranje nisu zgodna ni imena historijskih osoba, za koje smo veó čuli da se cesto přenose na druge osobě. Osim tóga pokazu je se, da su različna imena postala tlpična i stalna (stajaca imena): različnl bosanski kraljevi kontaminirani su u anonim »bosanski kralj«, svi nemanjički vladaři u »cara Stjepana«, a ugarski u »kralja budimskog« ili »od Budima kralja«.11 čuprilic je u toku vremena postao tip vezira u muslimanskim národním pjesmama,7 u kojima su stajaca imena Ajkuna, Fata, Begza ili Bej za (Begzada, Bejzada), Kumrija robinja ili sluškinja, sluga Husein, koj ega u krščanskim pjesmama zamje-njuje sluga Mihovil.8 Medu ovakva ženská imena svakako ide i Roksanda, koj a je ušla u národně pjesme iz romana o Aleksandru Velikom, kako se posli je St. Novakovica domíšlja s někom uzdr-žljivošcu T. Maretic.9 Slično dolazi u različnim pjesmama i na različnim mjestima crkva Ružica.. Tipičan lik je i Radě neímar. Ovi primjeri, kóji bi se dali umnožiti naročito epskim šablo-nama, znače nastavljanje dokaza o čestoj nehístoričnosti epskih pjesama, ali to ne mijenja mnogo na stvarnosti, da su to u cjelini ipak samo svjedoci kultumih prilika različnih doba i krajeva. S pravom je stoga upotrebio národně pjesme (lirske í epske) na pr. K. I. Smirnov10 za přikaž socijalnoga života južnih Slavena, Stojan Novakovič za povijest srpske vojské,11 P. Rovinski za svoje klasično djelo o Crnoj Gori (černogorija), beogradski etnolog Tihomir R. Bordevic za svoje studije,12 Luka Marjanovič za vrijednu sliku muslimanskog života u národním pjesmama,13 Dušan J. Popovic za monografiju o hajducima14 i drugi15; čak se i Konstantin Jireček obazire na njih u svojim raspravama. o državi i društvu u srednjo- 5 La poesie épique, str. 24. 11 D. Kostic, Glas Srp. kralj. akademije CLXV1II, 174. 7 Banaševič, Ciklus Marka Kraljeviča, str. 103. 8 Stj. Banovič, Znžo XXVI, 67—68. " Naša nar. epika 175—176. 10 ОчеркЂ кулатурнои исторш гожнихђ СлаванЂ. Казани 1900. Str. 157. i sl. 11 Stara srpska vojska. Istorijske skice iz děla »Národ i zemlja u staroj srpskor državi«. U Beogradu 1893. 8°. 207 str. 12 Naš narodni život I—X, Beograd 1930.—1934. J9 Hrvatske nar. pjesme III, str. XL—Lili. 14 O hajducima I—II. Beograd 1930., 1931. 8°. 173—(1) ss. + 158 — (1) ss. 15 Nedovoljno stručno nacrtao je prcma národním pjesmama narodnu odječu, opremu, vezovc i ženske ručně radové Vid Vu’etič-Vukasovič (Napomene o na-rodnom umječu, b. m. r.), ali njcgov spis je važan za terminologiju ovih stvari. t vjekovnoj Srbiji i u svojoj povijesti Srba.1« Ovaj vrlo kritički istraživač, kóji vjeruje samo pisanim i s tvárním izvorima, izražava se o národním pjesmama unatoč svim njihovim anahronizmima í drugim nedostacima ovako: »Mit meřkwurdiger Kraft und Frische spiegelt sich darin eln farbenreicher Abglanz des mittel-alterlichen Serbiens, die Zeit vor den triiben Jahrhunderten der Tiirkenherrschaft.«v K. Jirecek je dokazao, da je uredenje samostalne i vazalne srednjovjekovne Srbije bilo sličnije srednjoevropskom i zapadno-evropskom uredenju nego bízantinskom. Tako možemo u Srbiji od 12. stoljeéa pratiti razvoj plemstva, koje se podijelilo u dvije vršte: visoko plemstvo (kap na zapadu barones) i vojnike (milites, srp. vojin ili voj nik, posli je godine 1300. u Srbiji í Bosni vlasteličic). I manastiri podsjeéaju na zapadne, jer se nisu nalazili u večim skupinama kao u Bizantu i Bugarskoj, nego su bili slični velikim opatijama u Madžarskoj, Italiji i Njemačkoj. Tomu třeba da zahvalimo i za njihove krásné gradevine, koje osobito svojim freskama znatno nadilaze rusku crkvenu umjetnost. Od ovih manastirskih crkava, koje se često spomínju u národním pjesmama, sačuvalo ih se vise nego bi se moglo očekivati. žiča, Stu-denica. Pec, Gračanica, Dečani, Mileševo, Banja, u razvalinama Sopočani (popravíjaju se), Maňasija (vidi ilustracije!). Ni staro srpsko právo ni je bilo večinom preuzeto iz Bizanta, kóji je baštinío pravnu znanost od Rimljana i dal je je razvijao, nego podsječa često na uredenje u Madžarskoj, Češkoj i u Poljskoj, a gdjegdje čak i na leges barbarorum. Srbija je bila plemicka država s pe-riodičkim, bizantskoj državi sasvim nepoznatim saborima, različni staleži imali su različne sudové i odabirali su suce Iz redova pri-padnika svojega staleža. Novosti su se uvodile tek posli je zapo-sjedanja bizantskih zemalja, ali još u Dušanovu zákoníku nalazimo málo bizantskoga., premda je broj bizantskih termina vec znatan. Različne, vise zapadnoevropske poj ave nalazimo i u materijalnoj kulturi. Nije ovdje mjesto da přikazujem, kako se u národním pjesmama ogledaju borbe o prijestolje, buna protiv vladara, bojevi velike gospode medu sobom, njihov odnos prema nižem plemstvu. 16 17 16 Staat und Gesellschařt im mittea'ťerliclicn Serbien. Teil I.—III. Wien. 1912., 1912., 1914. 4°. V—(1)—83—(1) ss. + 74—(1) ss. + 76—(1) ss. Vidi moj referát s kritičkim primjedbama u Časopisu za zgodovino in narcdopisje XII (1915), 123—153. Třeba upozoriti prije svega na to, da rasprave pružaju mnogo vise nego obečaje njihov naslov, jer prikazuju i prilike u Dalmaciji, Dubrovniku, Istri, Hr-vatskoj i Bosni. Sam Stojan Novakovié je naglasio u svojem článku Les problěmes serbes (Archiv slav. Phil. XXXIII—XXXIV), napisanom s obzirom na Jirečkovc Geschichte der Serben: La nationa ité serbe allait parmi les Slaves jusqu’aux limites de 1’état serbe (isto XXX, 443). Svoje rasprave o kulturi srednjovjekovne srpskr državě daje Jireček skráčeno u Geschichte der Serben II, 1, 3—95, 266—288. 17 Staat und Gesellschaft III, 62. raskošan život ovoga društva u bogatoj Srbi ji18 * i t. d. Miloš Sav-kovic u článku o narodnoj pjesmi kao dokumentu za društveni život u srednjem .vijeku11' bavi se osobito morálním životom ljudi i žena i připisuje dekadentne pojave bizantskim utjecajima, ali ispravno je upozorio i na to, da se u národním pjesmama odra-žavaju i struje načelne herojske politike, kakva počinje knezom Lazarom, i oportunističke politike, kojoj je prvi predstavnik prema Turcima Vuk Brankovic. Predstavnik je ove »izdajničke« politike i Kraljevič Marko.20 Još je jače bio razvijen srednjovjekovni feudalizam u Bosni, koja je bila kraljevina samo po imenu, a u stvari je bila plemička republika.21 Da su bosanski plemicí bili vrlo slični feudálním baronima srednjovjekovne Evropě, tvrdlo je veé Hilferding.22 Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile su po svojoj vezi s Madžar-skom povezane sa srednjom Evropom. Za hrvatske prilike navodím ovdje samo jedan, ali rječit primjer. Jedna od najnezgodníjih dača bilo je smještanje i ugo-šcenje kralja i njegove družině, kad su na putu (descensus),23 jer su kraljevi i njihovi činovnici stalno putovali. Sastavni dio ugo-šcenja bila je i lijepa žena za noc. Tako se u jednoj starijoj osmeračkoj dalmatinskoj pjesmi24 * savjetuju sva gospoda »grada Dubrovnika«: U kog dvori ponajlipši, U kog ljuba ponajlipša, Unde če kralj večerati, S ljubom nočcu nodevati-2r’ Izbor je pao na mlada Pavla, kóji se vrlo neraspoložen vratio kuci. Žena ga je pitala, da li je umoran od jahanja (ali si s konja umoran) ili je možda izgubio grád (ali si grád izgubio?), što je naročito važna črta feudalnoga doba. Kad joj je rekao razlog svoga neraspoloženja, odlučíla je Pavlovica, da odmah zamoli kralja, da bude kum njezinu još nekrštenom djetetu. Kad je kralj Lauš26 došao, nije to mogao odbiti, a kumstvo je tako sveto, da je Ijubakanje u takvu duhovnom srodstvu isključeno. Ovaj visoki 11 Jireček, Istorija Srba, IV. knj. 10 Národně pesme kao dokument za socijalni život u srednjem veku, Knji-ževni sever IV (1928.), 299—311. 20 Isto, 304—305. 21 Saívet-beg Bašagič-Redžepašic, Krátká uputa u prošlost Bosně i Hercegovině (Sarajevo 1900.), str. 125. 22 Zapiski 420. 2:1 F. Sišič, Pregled povijesti hrvatskoga naroda I, 230. 24 Potječe iz rukopisa Frana Alačeviča. 26 Hrvatske nar. pjesme VI, 20, stih 6.—9. 20 Lauš, iz madž. Lajoš, Ludovik, t. j. Ludovik I. (1342—1382), ugarski kralj, kóji se često spominje u starim srpsko-hrvatskim ispravama i kod starijih književnika. eťčki princip ogleda se i u svim varijantama,27 i u one dvije,- u kojima je udvarač turski car. On u jednoj varljanti proklinje májku, koja je rodila tako krásnu ženu, a još vise to, što joj je dala takve savjete, a u drugoj blagosilja májku, ali proklinje onoga, kóji joj je dao takvu pouku. Ime kralja Lauša ne ponavlja se, ostao je samo mládi kralj, ali u jednoj istarskoj varijanti nastupa Albus kralj. Kad je pod tursko gospodstvo pala Srbija (1459.), Bosna (1463.), Hercegovina (1482.), zatim věci dio Hrvatske i Dalmacije, čitava Slavonija i dio Ugarske, veliku je ulogu igrala u čitavom turskom carstvu Bosna, a Bosanci srpsko-hrvatskog podrijetla i jezika, kóji su primili islám, vladali su u njegovu sjeverozapadnom dijelu. Nakon pada Bosně svi su velíkaši dobili nasljednu plemičku titulu bega, te su bili uvršteni u vojsku kao lenski vítězovi. Ni u jednoj turskoj provinciji ne nalazimo nasljedno plemstvo osim u Bosni.27a Ova veliká Bosna davala je i čitavom turskom carstvu mnogo najvíših dostojanstvenika; samo od 1544. do 1612. bilo je iz Bosně devet velikih vezira, tri njihova zamjenika, deset vezira sa tri konjska řepa, deset velikih admirala i njihovih zamjenika, tri bosanska namjesnika s titulom beg.28 Odatle jě takoder razum-ljlva visoka samosvijest Bosanaca i u pjesmama, u kojima oni najvjernije služe caru. Kad ostali šáhovi i njihova vojska ništa ne mogu, uvijek dolazi u pomoč Bosna; ako se u čitavu carstvu ne nade junák, kóji bi za cara izvojevao opásán dvoboj, tada on dolazi iz Bosně, a ako ga nemá ni u njoj, tada se takav nade u Lici.2!l Shvatljivo je, da su osobíto Bosanci oponirali reformama sultana Mahmuda, poglavito ustankom Husein-bega Gradaščevica, »Zmaja od Bosně«, godine 1831. Staro uredenje Bosně i Hercegovině bilo je uništeno godine 1836., a veliku moc bosanskoga konzervativnog plemstva slomio je Omer-paša godine 1851.—1852., no svoja imanja i društvenu přemoc sačuvali su begovi i age i nakon okupacije Bosně i Hercegovino godine 1878., a izgubili su je tek agramim reformama u Jugoslaviji. Kompetentní madžarski historik I. von Asbóth30 misii, da su bosanski begovi i age, kóji su neprekidno vodili granične bojeve s pograničnim kršcanskim susjedima u doba najčvršceg mira na vlastitu ruku, potpuno odsjekli islamsku zemlju od zapadnih strujanja, tako da je turski režim sačuvao srednji vijek do 19. stoljeca kao u Spiritu, pa spominje i to, da su se o neprekidnim bojevima begova i vojvoda sačuvale brojne národně pjesme i baladě.31 17 17 Hrv. nar. pjesme VI, 270, 271. 27'i Bašagic, Krátká uputa, 18. 28 Jj|q str. 59 i sl 59 Hrv’. nar. pjesme III, str. XI,VIII., XXXIX., 579. 30 Bosnien und Herzegovina 124. 31 Isto, str. 221. Najvjerniji odraz starijih feudalnih vremena jesu i najstarije zapisane pjesme dugoga stihá, t. zv. bugarštice,32 u kojima nalazimo uspomene na junake u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj i najvise u Madžarskoj, ne uzimajuci u obzir kasnije pjesme o bojevima u Boki Kotorskoj. U jednoj od ovlh pjesama33 Dragutin Kostic traži tragove pjesme, koju spominje Kuripečič: »Von den ritterlichen thaten des treuen dieners des herzogs Pavlovitz von Radasel genannt singen die Bossner und Crabaten noch viel lieder.«34 Kostic je takoder prikazao, kako medu viteške starine prip.ada »bojno koplje, dobar konj i dvoř«.35 U sredini srednjovjekovnoga feudalnog viteštva nastupa gaspodin (suveren) i njegov sluga (vazal). Pojmoví ovoga srednjovjekovnog feudalizma ogledaju se u spomenutoj pjesmi o vjernome sluzl, koj a se osniva na vjemosti vazala (sluge) i zaštitničkoj zahvalnosti suverena (gospodina). Ovom tipu pripada i bugarštica o Vlatku i Radosavu,36 0 sukobu dvaju susjednih »vojvoda«, čuvenih bojovníka, pomalo i razbojničkih vítězova s »družínom junaka«.37 38 Ne mogu se složití s mišljenjem I. von Asbótha, da su bosanski muslimani bili islamom potpuno odsječeni od zapadne kultuře. Sasvim je prirodno, da su dul jim boravkom u Madžarskoj, Slavoniji 1 Hrvatskoj poprímili štošta od svojih sustanovnika i susjeda. Nemá nikakve sumnje, da su tako važnu kulturnu pojavu, kao što je stambena kuča, preuzeli, kako je dokazao Rudolf Meringer33 i ja sám,39 iz srednje Evropě i přeni jeli je i k svojim krščanskim selja-címa. To je dvodijelna kuča s prostorom za ognjište (srp.-hrv. kuča) i sa sobom, u kojoj u Bosni stoji kao piramida stilizirana peč s konkavnim kaljevima, koj a se loži izvana. Takvu kuču, koju je Meringer najprije nazvao srednj oevropskom, alpinskom, a zatím gorn j onj emačkom, nalazimo od Njemačkih AI pa sve do Vasojeviéa u istočnoj Cmoj Gori, do Novopazarskog Sandžaka i do granica Bugarske, pri čemu Slovenci predstavljaju prelazni tip izmedu Nijemaca, Hrvata i Srba. Razlike izmedu kršéanske i muslímanske 32 B. Bogišic, Národně pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. I., Biograd 1878. 33 Isto, br. 47. 31 Pesma o vernom sluzi, Glas Srpske kralj. akademije CLXVIII, drugi razred 86 (Beograd 1935.), str. 146 33 Isto, str. 180. 33 Bogišic, Národně pjesme I, br. 49. 37 Pesma o vernom s'uzi, Glas Srp. kralj. akademije CLXVIII, 180—182. 38 Das voikstíimliche Haus in B snien und Hercegowina, Wien 1900. (Pos. otisak iz Wissenschaft iche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegowina, Bd. VII.). — Die Stel ung des bosnischen Hauses und Etymo ogien zum Hausrat. Wien 1901. (Pos. otisak iz Sitzungs''erichte der kaiserl. Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil.-hist. ICasse, Bd. CXLIV.). 39 Zur Geschichte des vo kstumlichen Hauses bei den Súds'awen. Wien 1906. (Posebni otisak iz Mitteilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, Bd. XXXV. i XXXVI.). Л61 kuče samo su izvanjske, na pr. usko rešetkasti prozori, visoki ne-providni plotoví i slično. Samo se predsoblje, prema Meringeru, razvilo u divanhanu. Dakako ova kultura, kao što često biva, nije jedinstvena, jer u primorskim krajevima nalazimo sredozemnu kuču s jedním mjestom za ognjište (srp.-hrv. komín). Balkanski su Slaveni sačuvali, jednako kao 1 Turci, přizemni kulturní horizont, tako da nemaju visok stol, nego samo 2—3 dm visoke okrugle prenosne stolice, koje Turci, a i kršcani zovu s o f r a, s i n i j a.40 Vrlo je vrijedno pažnje, da ove turske riječi ne nalazimo ni u jednoj pjesmi iz Bosanske Krajině, a ni u tumaču turskih i manje poznatih riječi u izdanju narodnih pjesama Matice Hrvatske,41 nego tola (iz talij. tavola)42: Diž’te to!u u begluk-mehani (Hrv. nar. pjesme III, 354). Uvrli tole ... kotarski serdari (Hrv. nar. pjesme-IV, 271), Pa prid pobre ... tolu postavila (Isto, str. 271), lil slavenski stol: U vrh štola lički pog'avaru (Hrv. nar. pjesme Mustajbeg ... u vrh štola (Isto, 242), ili stolí ca: IV, 104), Před njih Je'e stolicu metnula, Po stolici cakle pometala, Po stolici mezu postavila. (Hrv. nar. pjesnie IV, 362), ili dalmatinski trmpez (vidi dalje). Dalje takve riječi, preuzete iz talijanskoga, jesu: a 1 a m a n k a (sablja iz Njemačke, talij. alemagna, alamania), ala man ski, baclja, durati (talij. durare; Berneker, Etym. Wb. 2Š9), faklja, fatlja, faclj a,43 breša, brešanka (puška iz grada Brescíe); b u t i g a u značenju trgovine u turskoj čaršiji (iz talij. bottega, buttiga; Rj A I, 749), c e k i n (dukát), d u k a, dužd (tal. doge), kočija (tal. cocchio; Berneker, Etym. Wb. I, 537), larma,44 lubarda (iz talij. lombarda), medilja, Můrko, Zur Geschichte des volkstiimlichen Hauses, kap. VI.: Der Tisch bel den Siids'awen, Mitteilungcn der anthrop. Geseilschaft in Wien, Bd. XXXVI., str. 114. 41 Hrvatske národně pjesme, knj. III. i IV. 43 Ne nalazi se u Miklpsicha, Etym. Wb. 43 Marjanovič .(Hrv. nar. pjesme III, 629) objašnjava: »pbro na kalpaku medu če'enkama«. Riječ se na'azi samo u národním pjesmama, i Rj A (IX, 40) smatra tu riječ neiasnom, a'i ona pot ječe od lat. facu'a (Úspor. Miklosich, Etym. Wb.). 44 Pozivanje na oružje mužarima ili topovima (na pr. Hrv. nar. pjesme III, 425) potječe u ovom značenju svakako od francuskoga alarme prcko talijanskoga, a ne njemačkoga, kako misii Rj A (V, 903). medul j a,45 obična riječ medal j a (iz tal. medaglia, odakle je i francuska i njemačka riječ; Ej A VI, 554), pancir, pane i jer (iz talij. panzíere), penga, pengati (iz lat. pingere, vidi dolje4fi), p o g a č a (iz talij. fogaecia, a ne iz njemač-koga; Miklosich, Etym. Wb. 254), princip (ovdje mletački dužd), principovina (mletačko zemljište u Dalmacíji), providur iz talij. provveditóre, puške venedike, saja (fino sukno) venedička, Selencija (iz lat. excellentia),47 španjur, španjurski, štimati, uřa u značenju šata i ure (iz talij. ora; Miklosich, Etym. Wb. 225), frcolat, vrcolat, v r c u 1 a t (iz tal. fazzoletto). Pažnju zaslužuju i izvorne domače riječi, uobičajene samo u západním krajevima: d i k 1 a u značenju djevojka,48 p i r (svadba)49: Omer-beg u Budimu »pir činio punih petrťest dana«.™ Dalmatinskog su podrijetla i riječi lacmanin, 1 ac man51 (stranac, iz njem. Landsmann) i trmpez od trpeza, koja riječ potječe na Balkanu od grčkoga t r a p e z a, ali u Dalmaciji je bila preuzeta veé u doba bizantskoga gospodstva52; u slavenskim tudim 15 Hrv. nar. pjesme IV, 701. 40 Pengati je potvrdeno i u zapadnih srpsko-hrvatskih književnika; Rj A iX, 771. 47 L. Marjanovié misii, da je riječ mogla biti unesena u pjesme u novijc doba. kad su bosanski pjevači vidjeli »Ekscelencije«. No riječ je svakako staříja. Eksce-lencija je prvotno bia titua angobardskih kraljeva, a kasnije su je primu franački kraljevi i upotrebljavali rimsko-njemački carevi do Heinricha VII. U 15. stoljeéu primi.i su ovu titulu lalijanski knězovi i. njemački državni grofovi (Ottův slovník naučný VIII, 934). Titula je bila upotrebljena i za hrvatskoga baňa: ut quem Sua Excel entia judicaverit (Maružanič, Prinosi za hrvalski pravno-povjestni rječnik I, 30). Oolik Se.cncija uzet je iz latinskog, a ne iz talij. Excellenza. Zanimljivi primjeri za ovu riječ jesu: Predadoše Selenciji baňu. (Hrv. nar. pjesme IV, 135), Kapetani Selencije baňa (Isto 147), Sade kuli Selencije baňa (Isto 149, štik 745), Davor baně, svita Selencijo! (Isto 149, stih 776.). 4* Hrv. nar. pjesme IV, 59, 65 i Češce. 4,1 Rj A IX, 860—861. 40 Hrv. nar. pjesme IV, 615. 51 Marjanovié misii (Hrv. nar. pjesme 111, 643), da ova riječ znáči krŠéanina latinské ili rimske crkve, no Rj A (V, 862) ispravno primjenjuje ovu riječ na Nijemce, Ta ijane, stanovnike zapadne Evropě, i ističe, da Crnogorci tako nazivaju čak i štanovnike Bokc Kotorské. 82 Můrko, Zur Geschichie des volkstiirrťichen Hauses bei den Sudslawen, Mittei ungen der anthropol. Gesci.schaft in Wien, Bd. XXXVI'.,1 121. riječima m se před labijalima Češce razvilo.53 Za t r m p e z navodím ove prim jere: On popije a na trmpez bači (Hrv. nar. pjesme III, 454), Před Osmana trmpez postavila (Hrv. nar. pjesme IV, 118). Iz njemačkog ježíka potječu poglavito ríječí vojničkoga zna-čenja: glida ili g 1 i j a u skupiní glide í p a r a d e (krščanski vojnici stupajučí ilí stojeci u redu), kumpaníja, lunt a, m o ž a r ili m u ž a r54 (iz njem. Mórser), mušket, Obor-kapetan, često samo Obor, Oborgeneral; za riječ p i š t o 1 j Luka Marjanovié35 pravílno ističe da je očito unesena u národně pjesme tek u novije vrijeme. Vrlo obična je riječ b i r t i j a '(iz njem. Wirt + ija), što je prví put potvrdeno kod J. S. Reljkoviča u drugoj polovini 18. stoljeéa.56 Iz njemačkog potječe i pogrdna riječ huncut i huncutin (uspoř, čéško huncut, huncút, huncfut, hundsfut, hundsfot, huncvut, huncvút, hundsvut, hundvút, hunsvút57), i to iz donjonjemačkoga Hundsfott, a gornjo-njemački bi bilo hundvotz,58 vulva canina; usporedi poljsku psovku psia krew, čéšku psí synu, rusku sukín syn. Kao što vidimo, nje-mačkih riječi ima razmjemo málo, što odgovara i sadašnjem stanju njemačkih tudica u bivšoj Vojnoj Oranici, koja je bila pod njemačkim zapovjedništvom i pod vojnom upravom, što je vrlo uočljivo prema velikom bogatstvu talijanskih i turskih riječi, koje se takoder lakše prilagoduju srpsko-hrvatskom jeziku nego njemačke riječi. U pjesmama se upotrebljavaju i starohrvatska ímena mjeseci, na pr. prosinac (decembar i januar)59 u lijepoj poredbi: Na njemu se dlaka podignula ko na vuku prosinca miseca (Hrv. nar. pjesme III, 229), 63 * * 66 63 K- Strekelj, Zur slavischen Lehnwórterkunde 11, 79. 61 Rj Л (VII, 31) misii na posredništvo madž. moszár, što nije potrebno, a isključeno je za Slovensko možar, možnar (Pleteršnik I, 607). tĎ Hrv. nar. pjesme IV, 712. 66 Rj A I, 323. 07 Příruční slovník čes. jazyka I, 1005. To je jedna od onili pogrdnih riječi, koje su zato tako raširene, jer su nerazumljive. 84 K uge (Elym. Wb.) daje pod natuknicom Hundsfott samo značenje riječi bez etimďogije. Grimm (Deutsches Wb.) navodi pod natuknicom Hundsfott, Hundfutt primjere i upuéuje na natuknicu Futt, gdje navodi donjonjemački fot pored fotse (ovo iz gornjonjcmačkoga). 83 Rj A XII, 401. i slično: Na baňu se d!aka podignula ko na vuku prosinca miseca6” (Hrv. nar. pjesme IV, 576). I vrijeme se brojí prema hrvatskom naživu dana sv, Jurja: Prij’ Jurjeva na tri dana bila, Ód koje se zmije ne přibalja.et Naročitu pažnju zaslužuje riječ penga (od pengati, lat. pingere), slika na vezivu.62 Djevojka črta konja i junaka, koj ega je vidjela ilí o kojem je čula, iglom, a zatím ga prepozn^je prema svojoj slici. Takve slike mogu raditi i druge osobě. Barjaktara Osmana iz Pečuj a (Pečuh) u Madžarskoj »dikle upengale«, a prema toj slici prepoznala ga je i zaljubila se u njega Mara, kci Ravnar-generala, ali prepoznati ga je mogao i n ježin otac, na koj ega Osmanu barjaktaru skreče pažnju njegov príjatelj, da ga se čuva.li:l Čudnovato je, kako su muslimanski pjevači sačuvali uspomenu na ovakve slike, koje bi prema muslimanskim tradicijama bile nedopustive, i kako vjerno přikazuju i vezove drugih ljudi, živo-tinja i stvari: Na kápi je penga svakojaka, Sto je lipa Ana upengala: Upengala rahur-goru crnu A u gori šarend jelinče, Upenga'a dva hrta od zlata, Oni gone šareno jelinče, Před jelinče gospa upengala, Upenga'a tanahno Latjnče, Ono palo na desno kolino, A na livo pušku naslonilo, Pa je pušci palo po nišanih, . Da ubije šareno jelinče. S desne straně kape kubaklije Upengala zelenu livadu, U livadi ticu prepelicu, Više tice zmiju šarovitu, Ta se zmija u prug'o savila, Dig'a glavu zmija šarovita, Ta da kvrcne ticu prepe'icu. A na oba roga upengala: _ Na jednomc kuje kujundžija, A na dregom lipa upenga'a Dva mladjaka od devet danaka.64 110 111 * * 114 110 lísporedi i Hrv. nar. pjesme III, 221 i A kad oba čuše pobratime, Zgledaše se jedan na drugoga Baš ko vuci prosinca miseca. (Hrv. nar. pj. III, 213). 111 Hrv. nar. pjesme III; 509; slično Hrv. nar. pjesme III, 516. "2 Hrv. nar. pjesme III, 653. 63 Hrv. nar. pjesme IV, 457, 460, 462. 114 Hrv. nar. pjesme III, 597. To potpuno podsječa na krásné vezove dalmatinskih djevojaka í gospoda, kako ih přikazuje na pr. Hanibal Lucie85 s Hvara. Kao kršcanske, tako počinju i mnoge muslimanske pjesme riječima »Vino piju« na čitavu teritoriju ovih pjesama, na Udbini u lirvatskoj Liči, na Kladuši u Bosanskoj Krajini, u Pečuhu i u Kaniži u Madžarskoj. To je svakako protivno Muhamedovím pro-pisima, te mi to ni je mogao nijedan učeni musliman valjano objasniti. Muslimanski junáci nisu mogli i nísu htjeli zaostajati u piču za kršcanskim junacima, pa su sačuvali i ovu naviku iz syojega kršcanskog razdoblja. Medu osobitosti, po kojima su muslimanski junáci nalik na zapadnoevropske, ubrajao je vec K. Hormann88 viteško poštovanje žena, što je još vrednije pažnje zbog tóga, što položaj jugoslavenske žene ni je ni posli je odgovarao evropskim pojmovima. Tako se na krajů mnogih pjesama naglašava, da junák nije nikada predba-civao ženi, što ju je stekao u teškoj borbi, na pr. Dulié-barjaktar Nikad Je!e nije prikorio, Sto je grdnih dopanuo rana.07 Slično je Kumalič Mujaga postupao s krasnom Zlatom Vranlč Ali-bega: A nikad je nije prikorio, Sto je za nju bio na mejdanu, Sto je sedám zadobio rana.00 Jednodušno i odlučno se osudu je nasilno poturčivanje djevojaka, zarobljenih u bojevima, kao nešlo, što nije junačkl To se prigovara čak Mustajbegu u Liči: Ti ne pitaš lipih divojaka, Je li im se milo poturčiti, Ven na silu ti turčiš divojke, Mustajbeže, to nije junačka.1™ Dakako ni u pjesmama nije ovaj junák jedinstven, jer na drugom mjestu govori on sam: Kada bude volja djevojačka, . Na silu ih nemojte krstiti Ni ja nikad ne dam poturčiti.70 Dosljedno tome on i hvali djevojke, koje ne ce da promíjené svoju vjeru, jer su to pravé gospodske djevojke: Kad vi v jere prominit ne cele, Baš ste pravé gospodske divojke.71 00 Stari pisci hrvatski VI, 287—288. 00 Nar. pjesme I, str. IX. 07 Hrv. nar. pjesme III, 251. 110 Hrv. nar. pjesme III, 483. 09 Hrv. nar. pjesme III, 297. 70 Hrv. nar. pjesme IV, 55. 71 Hrv. nar. pjesme III, 187. Lstinsko »gospodstvo« ovih djevojaka i žena dokazuje i njihoVa odjeéa, koju mnogi pjevači přikazuju s naročitim úživanjem, bogati i naíciti i ukrasi i íina. put, pa tako nalazimo cesto kod pjevača izraz »bilogrla ljuba, bilogrljka«, a o jednoj od njih se pripovijeda, da je oko vidjelo, kako crveno vino teče po nježinu grlu, što se ubrajalo i medu ljepote Filiplne Welserove, za koju je Ferdinand I. podigao krasan renesansní dvorac Zvijezdu (Hvězda) kod Praga. Viteški duh zdražuje i muslimanske i kršéanske junake posli je teških bojeva. Tako su na pr. postáli dobrim prijateljima Hodžic Husein i Jankovič Stojan72 i Ivan Senjanin i Hmjica Mujo73: Dok im g'ave u životu bile, Drža i se Ivan i Hrnjica; Držali se ko brača rodena, Cesto mu je Mujo dohodio A i Ivan Muju polazio. Ivan je ostao u Kladuší tri nedlel je, išao je s Mujom na Udbinu k Mustajbegu i k ujaku Kozlič-Huram-agi: Svaki mu je konja poklonio. Vrlo su se pobre74 75 76 mi'ovali, A cesto se jesu sastajali,, Dok su godic u životu bili.7" Ako su se mogli sprijateljiti krščanski i muslimanski borci, tada su to jače djelovale na uzajamno zbližavanje i razumijevanje službene, trgovačke i draštvene veze u pograničnim krajevima í na obali sinjega mora, koje se u národním pjesmama često spomi-nje. Stoga sam i ja protumačio teško razumljivo mjesto u baladi o Hasanaginici, koj a od stida ni je mogla pohoditi bolesna muža u šatoru, u tom smíslu, da je bila strogo odgojena u muslimanskom shvačanju, ali da je Hasan-aga, kóji je íz Imotskoga održavao češte trgovačke veze s makarskim primorjem, postao pristupačan za naprednija evropská shvačanja.™ Mjesto stalnih bojeva na bosansko-hrvatskoj granici najbolje je okarakterizirano time, da se najveci dio starih gradova i dvo-rova u Bosni i Hercegovin! sačuvao iz srednjega vijeka, da je bio popraví jen i ponovo izgraden na sjeverozapadu u Bosanskoj Krajini.77 I to objašnjava, zašto se ona nazivala »Krvava krajina«, gdje su borci Krvavom se rukom umivali.7" 72 Hrv. nar. pjesme III, 408. 73 Hrv. nar. pjesme IV, 241. 74 Po' ra, pobro, pobre jesu hipokoristici riječi pobratim. 75 Hrv. nar. pjesme IV, 241. 76 Můrko, Das Originál, str. 11., 19. 77 Ciro Truhelka, Naši gradovi. U Sarajevu 1904. 7S Hrv. nar. pjesme III, 382. Historijski i mjestopisno najbolje je ovo pod rač je prikazao Radoslav Lopašič.79 Slično bogatstvo značajno je i za susjedne krajeve oko rljeka Kupe i Korané.80 Ovdje je godine 1579. za obranu protiv Turaka sagradena nova jaka tvrdava i po svojem graditelju nadvojvodi Karlu prozvana je Karlovac (njem. Karlstadt), koja je odigrala važnu ulogu u pograničnom području, a spominje se á u narodnoj pjesmi. Za temelj je poslužilo 900 tursklh glava, koje su pobijene iste godine u bitki pod Duhovcem.81 Pítanje je, da li su kod Hrvata i Srba bili poznati viteški tur-niri. Konstantin Jireček82 poživa se na srednjovjekovni nadgrobni spomenik u dolini Trebižata u Hercegovin!, na kojeni su isklesana dva kopljem oboražana konjgnika, jedan nasuprot drugome, I dva paža medu njima i krug gledalaca. Navodí i svjedočanstvo Orbi-nija, da je car Stjepan nalagao, da njegovi dvořani prireduju konjaníčke igre (giostre) i turnire (bagordi). No dragih dokaza nemamo, a i u národním pjesmama ne nalazimo pouzdane tragove stvamih turnira. L. Marjanovič83 doduše tvrdi, da su se ljudi vježbali u junačkim igrama, medu koje ubraja džilit (tumir), gdje jedan drugoga goni na konju tupim ili drvením kopljem, dok ga ne zbací sa sedla. Definicija bi bila Ispravna, ali u pjesmama, koje je on izdao, ništa je ne potvrduje. U nekim svatovima u prisutnosti Mustajbega Ličkog Hadžaglč Mu j aga i Kozlic Ali-aga »džilit zametnuli«, ali izmijenivši džilite Kozlic Ali-aga »džilit otisnuo«, a Hadžagič mu se izmakao i napao Kozlica u bi j egu i udario ga sabljom (golotrba éorda).84 Prema Rječniku Jugoslavenske akademije džilit je koplje bez šiljkaf5 koje bacaiu Arapi i Turci, tako da je to Kopitar u Rječniku Vuka Karadžica pravilno protumačio kao der Wurfstab, baculus missilis. U pjesmi o ženidbi Maksima Crnojeviča Maksím iznenada ubije Miloša kopljem i • odsiječe mu glavu, od čega je jedna varijanta napravila »mejdan«. Maksim Od koplja je džilit načinio - Pa Miloša na džilit pozivlje. Mi'ošu se od ina ne može,- *" , No izide Maksu na megdana, a taj se završio Miloševom smrču.80 U svim ovim sumnjivim sluča-jevima rádi se o ličnom dvoboju, kako je on potvrden vec u Ljeto- 70 70 Bihač i bihadka krajina. Zagreb 1890. so R. Lopašič: Oko Kupe i Korané. Zagreb 1895. 81 Nar. enc. II, 266. 85 Geschichte II, 1, 88. 63 Hrv. nar. pjesme 1Ц, str. XLIX. 84 Hrv. nar. pjesme IV, 73. 85 Rj A III, 536. 86 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, 550. pisu popa Dukljanina u formi, koj a podsjeca na tursko-crnogorske bojeve 18. i 19. stoljeca.87 I Slovenska balada »Lamberger in Pegam«88 daje tobože přikaž turnira, pa njezin njemački prijevod iz godine 1807. nosí naživ »Der Turnier zwischen den beyden Rittern Lamberg und Pegam«.89 No G. čremošnik odbija to tumačenje, jer se vítězovi nlsu na tur-nirima bořili oštrim oružjem, nego tupím, i turniri su se završavali, ne uzimajuéi u obzir neke nesrece, večinom bez krvi.90 No pjesma přikazuje srednjovjekovnu áventiure več u ' kasnijem diskrediti-ranom razvoju, kada vitez nije tražio áventiure, da proživí nešto izvanredno, nego iz koristoljubivosti, jer pobjedniku pripada oružje i konj pobijedenoga viteza. čudno je, da su se áventiure sačuvale i u bugarskim národním pjesmama, a u srpsko-hrvatskim ne. To je skrivio dolazak Turaka na Balkan, gdje su se razvili stalni bojevi izmedu turskih i krščanskih graničara. Na mjesto vítězova stupio je junák kršcanin i junák Turčin, no duh je ostao istí. Prije je vitez išao po svijetu i tražio junake za dvoboj, no sada turski junák čuje za krščanskog junaka i poživa ga na dvoboj, »na junački mejdan«, da bi se vidjelo, tko je bolji junák, a jednako izaziva i kršéanin Turčlna. I u ovim novim pjesmama imamo junake, kóji izazivaju na dvoboj samo íz čežnje za borbom, drugi opět žele izvuci kakvu kořist, no ne zadovoljuju se više konjem i oružjem, nego obično traže, da obadvije straně dovedu sestru ili ženu, koju ce dobiti pobjednik. Přikaž ovakvih dvoboja (megdan, mejdan, iz tur. méjdan) nalazimo kod Srba i Hrvata u mnogim zbirkama narodnih pje-sáma, najviše u Vuka Karadžiéa i u muslimanskim pjesmama Ma tice Hrvatske. Dvoboj i su često glavní motiv pojedinih pje-sama, često čine u njima epizodě, osobito pri svatovima ili prí otmicama žena i djevojaka. Povjesnik Jovan N. Tomié na-glaáuje,91 da nemá mnogo pismenih dokaza o náčinu, na kóji se odigravao dvoboj, ali za pojedine črte mogu se vrlo dobro upotrebiti národně pjesme. Na dvoboj su se požívali junáci često usmeno bez mnogo formálnosti, ali obično písmeno (šalje se »knjiga«), od čega se mogla razviti duga korespondenciia i raspravlianje, osobito zato, što mletačke vlasti nisu rado odobravale dvoboje, da ne dode přitom do borbe izmedu turskih i krščanskih gledalaca, kóji su često bili prisutni u čitavim vojničkim odredima, a i zato, da ova borba ne bi dala povoda za rat izmedu suita na i mletačke 87 Sišič, Letopis popa Dukljanina 177. * 88 Strekelj, Sloven, nar. pesmi I, 34—49. 80 Ein krainerisches Volkslied mit einer deutschen Obersetzung. Laibach 1897. Knjižicu je izdao I. A. Suppantschitscli (Zupančič), a pjesmu je preveo prema tekstu, kóji je d io V. Vodnik. 00 Ljďlianski zvon XXXVIII. 190—194. Čremošnik je o tom predavao vec u raojem gradačkom seminářů. 61 Megdan u Srba XVI i XVII stoleéa. U Novom Sadu 1902. republlke. O svému tome imamo zanimljivu vijest: godíne 1599. oplsao je mletački zapovjednik konjlce u Zadru svojemu bratu dvoboj hrabroga voj nika Vida Jelišica s Turcinom Dernir-Hanom.6-■ Isto je vrijedilo za uskoke, hajduke i vojnike u Hrvatskom Prímorju i u ostalim hrvatskim graničnlm krajevima, da ne bi nastao rat izmedu bečkoga »césara« i carigradskog »cara«. No iznenaduje, da su i banovi Hrvatske, kóji su cesto napadali Bosnu, bili pozivani ili su požívali na dvoboj bosanske paše i druge dosto-janstvenike. Od pripremanog dvoboj a godíne 1554. izmedu Nikole Zrinskoga, sigetskog junaka, i »Mehmet-paše, bosanskog sandžaka i vrhovnog zapovjednika vojské presretnoga cara od Carigrada do Budima i Temlšvara« nastala je veliká državna aféra. Mehmet je tražio od baňa, da mu předa zarobljenog turskog voj vodu Murata, koj ega su zarobili hajduci (haramije) i prodali banovím službe-nicima. Kada to Zrinski nije htio učiniti, potužio se Mehmet-paša kralju Ferdinandu, na što je ovaj zapovjedio vrhovnom vojnóm kapetanu baronu Ungnadu, da pod prijetnjom gubitka kraljevske milosti zatraži od baňa zarobljenika i předa ga bosanskom sandžaku. Ungnad je to učinio, ali ban mu je odgovorio, da je vjeran kraljevskom veličanstvu, no on ne drži zarobljenoga voj-. vodu ni zbog novaca, ni rádi darova ili konja ili bilo kakve druge otkupnine, nego rádi otkupljenja krščana, kojih su Turci u-doba primirja zarobili oko 150.9a Zato Zrinski nije htio nikomu ízručiti zarobljenika. Odatle je nastala oštra svada izmedu bosanskog sandžaka i Zrinskog, koj a se na krajů mogla razriješiti samo medusobnim dvobojem. Ne zna se, da li je ban pozvao sandžaka na dvoboj ili ohrnuto; poznato je samo to, da je Zrinski, boťaveci u Beču, molio dozvolu za dvoboj od kralja Ferdinanda i da ju je dobio. U početku lipnja godine 1554. znalo se veó po čitavom hrvatskom kraljevstvu, da če se Zrinski boriti s bosanskim sandžakom. Sám Zrinski je odredio kao dan dvoboj a 24. VIII. ha otvorenom polju kod dvorca Durdevca. Preko mjesec dana trajale su pripreme za ovaj dvoboj. 16. srpnja javio je íz Zagreba Zrinski e= Isto, str. 21.—28. Samo písmo objelodanio je Tomič u Spomeniku Srpske kra'j. akademije LI, 8—12. 91 U ovim banovím riječima naznačené su sudbíne mnogih zarob'jenika. kojí gu črs‘o H’i i růstaní, da sami sakupe otkupninu (dugovan:e\ i kojí su se vračali, kad im re bi p'š'o za rukom da ie prikure. Cesto su zarobljenike prodával kao robové. U národním pjesmama, oso' ito mu-li^anskim, i u Karadžičevu Rjeřniku takav se zaro' ljenik zove s u ž a n j, a ova ie riječ istoera podři ieťa i znaven ia kao i česka vězeň, poljska w i <; z e ň, ukrajinská v j a z e n (vidi Miklosich, Etym. Wb 56). U sl venskom jeziku sužanj znáči rob, njcm. Sklave, a ovo je značen je pored zarobl ienik potvrdeno i u starijim hrvatskim rječnicima i u noví je doba u Samšaoviča (Njemačko-h-vatski i Hrvatsko-njemački rječnik II, 634). No glasovno lismo u s ovenskom očekivali sdženi, tako da u otkriva srpsko-hrvalsko podřijetlo. S ove^ci nisu mogli imati zarobljenike, ali su ih čcsto srpsko-hrvatski Turci odvodil u za-ob ieništvo i ropstvo, lako da su imali teme jité prilike da se upoznaju sa smsko-hrvatsknm riječi sužanj. Vidi moj članak Slov. suženj »Sklave«, muka »Marter« (Worler und Sachen I, 109—111). mladomu kralju Maksimilijanu, da je za dvoboj dobio dozvolu od kralja Ferdinanda, i zamolio ga, da izradi kod oca 4nalog za vrhovnog kape tana Ungnada i ostale bliže kapetane ne samo u Slavoniji i Hrvatskoj, nego i u Madžarskoj, da u odredeni dan dodu sa svojim četama před Durdevac. Medutlm Ungnad i drugi kape táni nastojahu, da spriječe dvoboj. Naglašavali su, da bi se to s turske straně moglo smatrati kao prekíd primirja, pa bi se mogli obnoviti turski ftapadaji. Značajno je, da je tako mislío bosanski s&ndžak, jer ni je imao vol je da se bori s hrvatskim banom. S jedne straně je javio, da mora čekati dozvolu svoga cara, kóji boravi u Aziji i ratuje s, Perzijom, a s druge straně je nastojao naci zamje-nika, kóji bi se borio sa Zrinskim. I zaista, pr i javio se neki bosanski beg, takcder po imenu Mehmet, kóji je pozvao Zrinskoga vrlo uvredljivim hrvatskim pismom na dvoboj. Strah vrhovnoga kape-tana Ungnada i prijetnje bosg.nskoga sandžaka Mehmet-paše, da če dozvolu za dvoboj smatrati razlogoip za obnovu rata, prisilili su konačno kralja Ferdinanda, da 9. kolovoza zamoli Ungnada i Zrinskoga, da odgode dvoboj na prikladnije vrijeme, barem toliko, dok se vrate kraljevi izaslanici iz Carigrada i podnesu ízvještaj o konačnoj sultanovoj odluci o miru. No ban ni je htio vise ni za volju král jevu odustati od svoje odluke, osobito kad su došle vijesti, da je sultán poražen od Perzijanaca i da je u borbi poginuo neka-dašnji bosanski sandžak Ulama-paša. Zrinski se spremao za dvoboj, premda su dolazile vijesti, da se Turci u Krajin! koncentriraju i spremaju za nove napadaje, pa je 19. kolovoza napisao u čakovcu svoju oporuku. Medutim skupí jali se před Durdevcem različni kapetaní iz Madžarske i Hrvatske sa svojim četama. Sam ban je stigao u Durdevac 23. kolovoza. No pripreme su bile su višně, jer u odredeni dan nije bilo ni Mehmet-paše ni drugih Turaka. Od uhoda se doznalo, da paša boravi blizu Ban je Luke u svojim kup-kama i da sé uz njega nalaze samo njegovi dvořani. Nato su se sakupljene čete razišle, a ban se vratio u Čakovac. Vidjelo se, da u to doba od bosanskoga paše ne přijeti nikakva opasnost.94 Godine 1568. govorílo se mnogo o dvoboju baňa i knezřt Franja Frankopana Slunjskoga i Turčina Hamza-bega. No premda je molba ponovljena, kralj Maksimilijan nije dopustio baňu da se bije, jer se bojao, da bi odatle mogao nastati nov rat s Turcima. Često se dogadalo, da su hrvatska i turska vojska, kad bi se susrele, odabrale junake, da se bore umjesto čitave vojské. Tako je 4. svibnja 1545. kod Selnice lli Konjskoga u Zagorju odabrano od hrvatske i turske vojské po stotinu vojnika, da před očima obiju vojska »lome koplja«. Mnogo se kasnije spominjao dvoboj pod 04 Vjekos'av Klaič, Povjest Hrvata III, 1, str. 197—199. Dokumente o tom izda'a je Madžarska akademija znan^sti u zbirci Monumenta Hungariae historica, Codex epistoaris et dip'omaticus comitis Nicolai de Zrinio I—II, Budapest 1898.— 1899.; I: 242, 246—247, 250—251, 253—254, 254—256, 258—260, 260—262; II:' 324—326, 586—673. gradom Klisom oko godine 1527., u kojem je hrvatski junák Mile Parisevič svladao turskoga orijaša Bakotu i zatim Majci Božjoj na Trsatu (kod Ríjeke) darovao golemu voštanu svijecu, koj a se pokazivala još na krajů 17. stoljeéa. Od junaka, kóji su se proslavili u dvoboju, spominju se još Malagrudic u Slunju, Ivan Mar-getič u Ludbregu, Děli Tudor u Novigradu (Todorovo) i u pjesmama proslavíjeni Ivo Senjanin.95 , U pravom je mejdanu pobijedio posljednji Zrinski, ban Petar Zrinski, kóji je pogubljen godine 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Ljeti ^godine 1663. prodro je duboko u tursku zemlju, gdje je spalio više tvrdava i osvojio bogat plijen. Plijen je poslao naprijed s četom od 1200 momaka, a sam je ostao u neprijateljskom krajů s 300 konjanika, no pri po vrátku (u početku kolovoza) pres jekla mu je put kod Rakovíce izmedu Slunja i Drežnika turska četa od 1300 ljudi pod vodstvom »kapetana« Křupe Deli-paše Badanjkoviča, kóji je Petra Zrinskoga pozvao na dvoboj. Petar jé primio poživ. Borci žauzeše mjesto izmedu obadvije vojské. Paša žestoko navalí kopljem na Petra, ali on ga ustrijeli9® s konja još pri je, nego je koplje mimoišlo cilj. Kad su to vidjeli ostali Turci, preplašili su se toliko, da su počeli bježati, ali Petar pojuri za njima: posjekao ih je oko dví je stotine, a stotinu iz zarobio, pa se zatim vratio s pa-šinom glavom i zarobljenicima u Karlovac.85 * 87 Primjer dvoboj a posljednjega Zrinskoga s Turčinom dokazuje, da je ipak potrebno posvetiti i ovdje několiko riječi náčinu, kako se »junački mejdan« odigravao. Na megdan se pozivaju junáci izravno ilí pismom, da omjere svoje snage.98 U izazovima mogu biti i uvredljive al užije, ni je li možda protivník žena i ne če li da mjesto žena přede »gace i košulju«, ili mu se izravno šalje preslica." Tako je u krasnoj i često pjevanoj pjesmi »Ženidba bega Ljubovica«100 Osman Barjaktar oteo begu zaručnicu i poživa ga za svata, Da mi vodíš konja pod devojkom, 85 V. Klaic, Povjest Hrvata III, 6, str. 47. ““ Ovdje je nešto nejasno ili nepotpuno, jer je bio običaj, da su se protivnici uvijék bori.i jednakím oružjem. 87 Posljednji Zrinski i Frankopani (Izdala Matica Hrvatska. U Zagrebu, štamp. Dionička tiskara 1907.). Vidi ovdje raspravu Ferde Sišiča: Posljednji Zrinski i Frankopani na braníku domovině, str. 23. 68 Hočemo li megdan okušati (Hrv. nar. pjesme III, 407). Da se ogledamo (Isto 455). Vidi •Ante Simčik, Pozivanje na megdan preslicom. Nastavni vjesnik XI (1932.), 313—318. 100 Karadžič, Srp. nar. pjesme VII, 273 i sl. a ako ne če, zove ga kao strašívicu na dvoboj: Ako li mi na megdan ne dodeš, Poslaóu ti prelju1'1 i povjesmo, Da mi předeš gače i košulju, Nek se znade, da si straší vica.101 102 Protivnici su na bojiště dovodili ne samo ženu103 ili sestru, koju če dobiti pobjednik, kako je upozorio čremošnik, nego i kcer.104 Mjesto, gdje se mejdan vrší, obično je dugo 60, a široko 24 koplja.105 106 Početak i náčin mejdana odreduje onaj, kóji je izazvao: Tvoje z van je, tvoje obiranje. Tradicionalno dvoboj počin je bacanjem koplja, i njegovo je dakle zapadno podřijetlo sačuvano. Konji su izvježbani tako, da obično padaju na koljena, ne bi li kopl je mimoišlo cilj (na koljena,100 na kolina107). Dal ji razvoj přikazuje se kod Vuka Karadžiéa u pjesmi »Banovic Strahinja«, koj a bi mogla biti hronološki najstarija, jer su se protivnici bořili buzdovanom (buzdahan), sabljama, a zatim su skočili s konja, uhvatili sě za grla i pod grlom zubima.108 * Slično se u staroj pjesmi »Marko Kraljevič i Musa Kesedžija« bore junáci kopljem, sabljama, buzdovanima, a zatim skočiše s konja, uhvatiše se »u kosti junačke«, pa jedan drugoga nije mogao oboriti do podne. Na krajů je pobijedio Marko uz pomoc posestrime vile.103 U mladím pjesmama, naročito muslimanskim,110 upotrebljava se i puščano oružje, puške i »male puške« (pištolji). Strmšek111 naglašuje, da su se mačevi upotrebljavali prije noževa, a puške prije pištolja, alí samo několiko primjera ne osvjetljuje potpuno veoma različan i ne svagda logičan poredak upotřebíjavanog 101 Pre'ja znáči pre’ju i preslicu. Rj A XI, 585. 102 Karadžič, Srp. nar. pjesme VII, str. 275„ stih 63—66. 1113 Pa smi meni na mejdan iziči, Nek povede bilogrlu Ijubu, , Ja ču izvesti svoju virnu Ijubu. (Hrv. nar. pjesme III, 460). IM Bartulovič zove dizdara Alagu: I izvedi svoju divičicu, Ti mi za nju na mcidan izidi. (Hrv. nar. pjesme IV, 88). 106 Hrv. nar. pjesme III, str. XLIII i 12. 1110 Karadžič, Srp. r\ar. pjesme II, 272. Soko dogo páde na koljena, Iznad njega koplje preletilo. 107 Hrv. nar. pjesme III, 49, 480. < Oba konia pa'a na kolina Oba ih je koplje přemetnulo. 108 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, 272 i da'je. 100 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, 297—399. 1,0 U národním pjesmama Matice Hrvatske mejdan je přikázán na pr. u knjizl III, 12, 49, 137, 480; IV, 80, 88, 107, 260. 111 Z n ž o XXV, str. 54. oružja i drugih načina borbe, medu kojima se nalazi i bacanje kamena. Na mejdan mogu izlaziti i djevojke, na pr. Ajka Hmjičina-ide na mejdan čak za cara (sultana) ,112 a Ajka Bajagiča ide na mejdan sa zadarskim banom.113 U pjesmama imamo dokáže i za to, da je poslije borbe pojedinaca slijedila i borba prisutnih krščana i Turaka,111 čega su se državnici i dnigi odgovorni ljudi toliko bojali. Mejdan! su se dugo držali naročito u pograničnim krajevima, a u Crnoj Gori su konačno bili zabranjeni. No još godlne 1877., kad su Crnogorci opsjedali Nikšič, pozvao je pop Milo Jovovič najboljeg turskog junaka na megdan, ali níjedan se nije javio, a popa su Turci ubili iz zasjede. Kao i glave vrlo se često sijeku i ruke, ali ove su se mogle zamijeniti protezama, koje izraduju krojač (terzija) i sedlař (saraó).115 Veé se iz svega ovoga vidi, kako je život na granici bio stalno nemiran. Tako je mogao provaliti u djevojačko kolo u Kotarima presvučeni Turčin iz Like i odnijeti jednu djevojku silom ili takoder i s njezínim pristankom, nakon čega je nastala uzbuna, i Kotarani su počeli progoniti Turčina, kome je u planini stigla pomoc, tako da je došlo do vecih ili man jih bojeva. Na turskoj straní imamo zanimljiv primjer idilički zapečete žetve kod Muje iz Kladuše, koja se završuje oštrim bojevima.116 Mujo je odveo na polje trideset djevojaka i njihovih tr' deset momaka, od kojih svaki ima pušku na ramenu, da požanju bijelu pšenicu (bilica šenica). Hrnjičina sestra donosí im sa četiri služavke ručak. poslije kojega su momci zapušili lule, a djevojke zaplesale kolo. Kad su se vrátili na rad, opazi Mujo, kóji je nadgledao pod jednom jabukom, Henkaliča baňa iz Karlovca.117 Mují navrle suze, upozorlo je svoje ljude na opasnost i htio otrčati kuéi, ali djevojke počeše kukati i Ajka Karajkova zaustavila Muju vičuci: Ja sam ženská na strništu glava, * Da ja išto imam od oružja, Ne bi tebe ostavila, Mujo, Volila bi izgubiti g'avu.118 Mujo joj je objasnio, da je htio otici kuci po konja i pomočí tako svima, no ostao je vičuéi žeteocima: Nos’te, bračo, snoplje i šenicu, Da od snoplja šanac napravimo, ,la Hrv. nar. pjesme III, 583. “* Isto, str. 521. 114 Na pr. Hrv. nar piesme IV, 261—263. 115 Hrv. nar. piesme III, 459. 110 Hrv. nar. pjesme IV, 229 i d. 1.7 Ime je svakako iskvareno. Prema Marjanoviču (Hrv. nar. pjesme IV. 687) mogao bi to biti Herberstein. 1.8 Hrv. nar. pjesme IV, str. 231., slili 103.—106. Da iz snoplja baňa dočekamo, Da se s njime muški pogodimo IV muškije glave pogubimo, Nek’ o nama govori Krajina.110 Momci i djevojke napraviše od snoplja pšenice opkop (šanac), Mujo, njegova braca i momci ustrijeliše Henkalovicu trideset »(h)usara«, koje pokupiše, da pojačaju njima opkop, iza koj ega opět skočiše, a divojke puške prinabiše. Tr put je Henkalič napao Muju bez uspjeha, no pojavio se Karlovic Nikola s hiljadu pješaka, tako da se borba završila porazom Kla-dušana i zarobljenjem Hrnjice i njegovo šestoro (!) brače, koje je htio Henkalič před crkvom-samostanom nataéi na kolac, ali ga je Ivo Senjanin odgovorio od tóga, skrenuvši mu pažnju, da bi odatle mogao nastat! rat s Turcima, pa je zamolio, da mu dade Kladušane za galije i t. d. I ovdje imamo različne pripovjedačke elemente, a sama je žetva kod Mu je Hrnjice možda izmišljena, ali pogranični život je u stvari bio takav, što nam iscrpljivo přikazuje čuveni kranjsk! políhistor I. W. Valvasor u s voj oj knjizi »Die Ehre des' Herzogthums Crain«: »Wann ein Bauer aut den Grentzen ackert, hat er allezeit den Sábel angegurtet und das gesattelte Pferd neben dem Pfluge und das bey allen seinen Arbeíten. Wann dann die Tůrken kommen, springen sie geschwinde auf das Pferd und wehren tapfer; so sie sich aber ubermannt sehen, streíchen sie in vollem Gallop davon und machen Lármen«. Prema tome je Mujo, kóji je ostavio konja kod kuce, bio neoprezníji nego običan seljak na granici. Skrečem uopče pažnju na to, da je ovo izvrsno djelo prava riznica za prikazivanje pograničnih prilika u 17. stoliecu, što istraživači, osobito srpski, na žalost ne uzimaju u obzir.120 Tako na pr. přikazuje on osobito u IV. knjizi Senj, Otočac, uzbunu, četu, čelenku sa slikom. Medu likovima národně epike pobuduje pažnju inače neobičan lakrdi j aš u muslimanskim piesmama Tale Ličanin ili Buda-lina Tale (budalina = luda, lakrdijaš121), tako da je njegova uloga označena vec samim imenom. Poznaju ga i krščanske pjesme kao junaka, kóji je pogubio krščanskog junaka Komnen-barjak-tara,122 o kojemu mnogo pjevaju pjesme, a i u muslimanskim pjesmama nastupa kao dobar drug i junák, ali u cjeliní on je komična ličnost, koj a vrlo zabaví j a publiku, pa i begovsku, kao * 151 110 Isto, stih 118.—124. 123 O Valvasoru kao etnografii napisao je opširnu i vrijednu disertaciju u Bcčfi dr. I. Merhar, kóji je pao u svjetskom ratu i stoga odštampao samo ma'i dio svoga ma‘erija a (Valvasor a s Elhnograph, Jahresbericht d. k. k. Staats.-gymn. in Triest 19Г9.—1910.). O njemu vidi moj izvještaj u Časopisu za zgodovino in narodopisje. XXXIII, 300—307 (Zgodovinski podatki o slovenskih narodnih pesmih). 151 Buda'a, tur. riječ, potvrdcn" u srpsko-hrvatskim rječnicima od 16. stol jeda. 122 Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 108, 179—180. što sam imao prilike da primijetim godlne 1912. u Orašcu u Bosanskoj Krajini. Komično se přikazuje njegovo sjedište, odječa, konj 'i djela.. Tale ima »kulu« ispletenu od ljeskova pruéa i pokřivenu šašem: U Tale je kula na Trnovou Od liskova pruča op'etena, A zelením šašom pokřivena.123 124 Na drugom mjestu slično se přikazuje njegov »dvoř«, kóji je okarakteriziran kao kula kuča od liskova pruča,m a dalje kao k u č a r, sporedna manja stambena zgrada s dvojim vratima, koj ima lupeta vjetar. Odječa i konj príkazuju se na jednom mjestu ovako: Na Táli je dobra djeisija (odječa): Čakšire mu islah (prava) medvidina (medvjeťta koža), Dolama mu od gorskoga vuká, ^Kapetina na njem od jazavca, Niz nju bije trista tramo' jika (zvonaca), Pa sve Talu biju po plečima. , U kulaša četiri kajasa (kolana), Dva od lika, a dva od opute.125 Kao velik siromah, »turska golotina«, přikázán je naročito u pjesmi 0 svom dolasku u Liku.126 Drugovi mu se izruguju, ali kad je pri dijeljenju plijena. mjesto djevojke ili mladé žene dobío stáru babu (babetinu), šezdesetgodišnju popadíju, ipak je on póbijedio, jer je imala u njedrima stotinu dukata. Velikodušno joj poklanja slobodu 1 predlaže, da ona kao buljubaša otprati u Kotáre cne djevojke, kojima su Turci dopustili povratak.127 Prema mjesnoj tradiciji128 * Tale je bio rasípan i lakomislen junák u službi Mustajbega Ličkog, kóji se s njim šalio, ali i on je smio begu, njegovoj ženi i kčeri reci sve, a još vise drugim ljudima, kóji mu to nisu zamjerali.1211 Jednom rlječju bio je on pravi lakrdijaš, kakve su imala zapadna gospoda, ali nije isključeno, da se lik Budaline Tale razvijao i pod turskim utjecajima. Tako je 50 baš:bozuka, kóji su u drugoi polovici prošloga stoljeca pratili na konjima ruskoga konzula Hilferdinga, imalo svogá lakrdiiaša (šut).130 U Sandžaku je godine 1912. bio ubíjen takav lakrdijaš od srpskih vojnika, jer su ga prema njegovoj odječi smatrali za turskog cfiuira. Medu mnogim muslimanima u Podgorici jedan je 123 Hrv. nar. pjesme IV, 266—267. 124 Isto, str. 74. 125 Hrv. nar. pjesme III, 505—506. ‘2в Isto, 102 i sl. 127 Isto, str. 378,—380. 128 Isto, str. 583,—585. 120 Tctn str 41‘i 120 Hilfěrding, Zapiski, str. 337. na svojem dvoru imao za »dvorskoga budalu« krščanina Ivu Vránu. Kad ga je jednom gospodar zapitao, gdje bi bilo 'na j bol je da ga zatvore, odgovorío je: »Samo ne u Podgorici, jer tu nemá ljudi«. Kao komična figura Tale Ličanin je bio dobro poznat i kod kršéana, a u Cmoj Gori ušao je s turskim junacima u »Gorski vijenac«. O starijim i sadaánjim kulturním prilikama, na-ročlto o t. zv. realijama, mogle bi se dakle, a i pisat ée se či tavě knjíge. Ovdje se ograničujem na neke opče bilješke, objašnjenja i vlastita opažanja. I iz svojih opažanja donosím samo izbor i upucujem na slike znamenitih mjesta i ostataka epskih vremena, kojili se prmitívna kultura u mnogim stvarima sačuvala sve do današnjih dana. Veliká je razlika izmedú staré predturske kultuře i kasnije kultuře pod jakim turskim utjecajima. Očituje se to najviše u mnogim turskim riječima, t. j. * r i j e č i m a islámské kultuře iz arapskih, perzijskih i turskih riječi, koje jako smetaju razumijevanju narodnih pjesama. Petstogoďišnje tursko gospodstvo snažnoseodražava u terminologiji javne úpravě,vojské,obrta, pri izrazima, kóji se tiču konja, odječe, zanata, muzíčkih mstru-menata i kultuře stanovanja.131 Mnoge od ovih riječi suvišne su,132 jer zamjenjuju riječi domaéeg podrijetla i svjedoci su socijalne prevlasti pravih Turaka í srpsko-hrvatskih poturčenjaka. To vrijedi -i za mjesna imena. Tako je na pr. u okolici Beograda bio grád žmov133 na brdu, koje se danas zove Avala i na kojem je spomenik jugoslavenskom Neznanom junáku; u národním pje-smama doziva stanovnike Beograda vila s A vale, a i u novije vrijeme imao je Beograd obavještajnu agenciju istog imena. U samom Beogradu turski su nazivi Kalimegdan, park, kóji je dio bivše turske tvrdave, Terazije,134 najživlje mjesto izmedu neka-dašnjeg kraljevskog dvora i početka ulice kneza Mihajla, i Topčider, beogradsko predgrade s parkom. Kako su se turske riječi -uživjele, primijetio sam več godine 1930. u kavani u Bukovici pod Durmitorom u Crnoj Gori. Srbin iz Pleva!j a u Sandžaku nazvao je cmogorskog miliciiskog poručníka A. Ružiča, kóji me je pratio. juz-bašom, t. j. satnikom (juz — sto). Málo je pažnje bilo dosad posveéeno turskim i uopée islamskim utjecajima na duhovni život, kóji se, kako se čini, očltuju više u lirskoj (osobito u melodiji) nego u epskoj narodnoj poeziji; mnogo orijentalnih elemenata ima bez sumnje u pripovijetkama, bajkama i humo-reskama.135 Duhovna ovisnost o turskoj gospodi išla je tako daleko, 131 Osnovom švih studija u ovom pravcu oataju Miklosicheve rasprave Die tiir-kischen Elemente in den síidost- und osteuropaischen Sprachen 1—II, 1884—1890. 132 Na pr. opceslavenska riječ pastir morala je ustupiti turskom Čobaninu. 133 Jireček, Geschichte II, 1, 180. 134 Iz tur. těraze — vaga. Miklosich, Etym. Wb. s. v. 133 Več je Vtik Karadžič (Rječnik 420) primijetio, da je Nasredin (hodža) Eulen- da su pravoslavní Srbi polazili kao hodočasnici u Jeruzalém, slično kao Turci u Meku, pa su se jednako nazivali hadži, h a d ž 1 j a, koj a se riječ upotřebí javala kao odlikovanje i ispred prezimena, na pr. Hadži-Vasiljevic, Hadži-Dinic, i před ímenima monaha, na pr. Hadži-Ruvim, arh mandrit i narodni mučenik.130 Istoga je podrijetla i prezime Hadžíc, koje se često pojavljuje. Sudbonosna je razlika izmedu krščana i Turaka bila doduše vjerska, no najvise se osjecala političko-socijalna razlikaí prema »Turčinu« (plurál »Turci«) stáj ala je bespravna krščanska »гаја«, koje se pripadnik u narodnim pjesmama naziva »kaurin« ili »vlah, vlašče«, što ne znač! samo pravoslavnog kršcanina, kao što to obično biva, nego i katolíka, na pr. Bajagic Alaga ne ce ustátí před zadarskim banom: Kad mi turska vira ne donosí, Isprid vlaha na noge ustali.137 Drugdje opět agi donosí pismo (knjigu) vlašče,* 138 139 vlaščič,130 kojí je dal je označen riječju latinče. Nou cjelini su, kao što srno veé vidjeli, izmedu Turaka i krščana bile živé veze, a naročito se uzajamno slušala i njihova epska poezija. Ne smijemo zaboravljati ni to, da turska gospoda nisu imala samo seljake na selu, nego je kod njih sámih služilo mnogo kršéanskíh ljudi i žena. Tako je kod Mustajbega Ličkog bio konjušar (seiz) Radě,140 Radovan.141 Vjerske razlike nisu smetale ni umjetnom rodbinstvu. Po-bratimstvo, posestrimstvo i kumstvo,142 koje se u narodnim pjesmama često spominje, ni je bilo obično bratimljenje i posestrenje, kumovanje, nego světa veza pod zaštitom Boga i sv. Ivana ev. (Jovana) .143 Važno je svjedočanstvo turskoga putnika spiegel, o kojem národ pripovijeda svakakve šal ji ve anegdote i kojega spominje i u pos’ovicama. Posli je su izašle i različoe zbirke njegovh šala, pa je čak postao i junák jed ne komedije Mi ana Curčiča. O njegovu turskom uzoru vidi raspravu Fehima Barjaktareviča »Nasredin-hodžin problém« (Prii. za knjiž. XIV, 81—152). 138 Nar. епс. I, 809. ' 137 Hrv. nar. pjesme III, 486. 133-Hrv. nar. pjesme IV, 107. 139 Isto, str. 108. 140 Hrv. nar. pjesme III, 514. 141 Isto, str. 476. 141 Kumstvo ni je samo kumstvo pri krstu (kršteno) i pri krizmi (krizmeno, samu « kod kato’ika), nego i pri vjenčanju (vjenčano), gdje je kum jedan od glavnih svatova ili u gradovima jedan od sviedoka. Osim tóga postoji kumstvo i pri striženju (střiženo, šišano), za koje Vuk Karadžič pogrešno drži da je moglo postat! zato, da bi Turčin mogao kumovati krščaninu kao i krščani Turcima. Kumovima se zovu i Chánovi obiteljí i lica, prema kojima se hoče očitovati ljubav i prijateljstvo. Rj A V, 773—775. 781—782. 1,3 T. R. Dordevic, Naš narodni život II, 49—52, Ppnp IV, 57—60; Stj. Banovič. Znžo XXVI, 248—250. Konstantin Jireěek (Geschichte der Serben II, 86) upozorio je, da su pobratimstvo i kumstvo pod zaštitom sv. Ivana u Dalmaciji i u Bosni kao i u Ita'iji. i podsjetlo (na istom miestu 80. str.), da je i ples kolo sličan provansalskoj farando'i. Uopče ima u srpsko-hrvatskim običajjma više sredozemnih elemenata, kojí se često osniyaju na grčko-rimskim. Evlije čelebije iz 17. stoljeca, da je pobratlmstvo izmedu muslimana i krščana bio svět obíčaj.144 Pobratim i posestrima imali su světu dužnost, da se pomažu uzajamno u nevolji, što je imalo veliko praktično značenje za krščane medu Turcima i obmuto, tako da je time bilo narušeno krščansko ili tursko zajedništvo. Tako su na pr. kršéani poslije pobjede odvelí zarobljene Turke u Kotáre, ali su ih brzo pustili iz zatvora, jer je prema jednoj pjesmi, koju je zapisao Šunjió, svak! od ovih Turaka imao svoga pobratima: AI’ su sretni turski pohlavaři, Svaki ima svoga pobratima, Mu jo svoga od Senja Ivana: Povadiše iz tamnice Turke...145 čudnovato je, da se pobratimstvo i posestrimstvo nudalo i primalo i medu neprijateljima u najtežim trenucima života. Tako je Alil-aga izazvao Marka Kraljevica na dvoboj strijeljanjem (da s’ nadstreljujemo), a kad je izgubio, zamolio je Marka Kraljeviča za pobratimstvo i očuvanje života: Stade Turčin suze prosipati, Stade Marka Bogom bratimili: »Bogom brate, Kraljeviču Marko! Višnjim B^gom i svetim Jovanom Po ubavu zákonu našemu! Na část tebe moji be i dvori, i kaduna moja věrna ljuba, Tek me nemoj, brate, obesiti!«14" Marko je primlo pobratimstvo i zatražio samo odštetu za dolamu, koju mu je Turčin razderao. Slično i robinja (robinja djevojka) moli, da bude još ísti dan oslobodena od Arapa: Stade Marka Bogom bratimjti: »Bogom brate, Kraljeviču Marko! Višnjim Bogom i svetim Jovanom! Oprosti me danas od Arapa...«147 Pobratimstvo i posestrimstvo povezivafo je i vrlo udaljene osobě, na pr. u muslimanskim je pjesmama Turčin iz Udbine imaó kao posestrimu krščansku krčmaricu u Hercegnovom.148 Krčmarica je uooče često povjerenica i pomagačica svojih kršcanskih i turskih gostiju, koje često privlači i svojom ljepotom. Takve krčme su mogle biti i čitav hotel, na pr. krčmarica Maře u Kotarima 144 Zanimljiv dokaž iz Čelebije navodí Stj. Banovič (Znžo XXVI, 249), ali ne citira dotično mjesto. Iz velikog djela daje prijevod Dim. C. Cohadžič (»Putopis Evlije Če'ebije o srpskim zemljama u XVII veku«) u Spomeniku Srp. kralj. akad. XLII. 1—34. 145 Stj. Banovič, Znžo XXVI, £49; ni ovdje ne citira točno. Karadžič, Srp. nar. pjesme II, str. 35!.. stih 125.—132. 147 Isto, str. 363. 144 Hrv. nar. pjesme III, 554. gradila je tri godine svoju kuču sa četiri kata, od kojih su tri bila od kamena, a četvrti drven: Krčma joj je od boja četiri. Tri su boja od ljuca kamena, A četvrta čatma od drveta.14" U krasnoj zgradi bila je a vlij a s vodoskokom, kojemu su tri cijevi bíle »od zlata«, a četiri »od srebra«. Vec je bilo spomenuto, da u Crnoj Gori krčmarica ne igra nikakvu ulogu. Još vážni je je, što pripovijeda Vuk Karadžič u svojem Rječniku,150 da se krčme u Srbiji, Bosni i Hercegovin! do njegova vremena spominju gotovo samo u pjesmama i da je u Srbiji putnik bio upuéen na gostoprlmstvo seljana. Tako imamo ovdje nov, neočekivan dokaž za to, da su pjesme s mnogim i često prekrasnim krčmama nastale vecim dijelom u primorskim -krajevima. Pomocu pobratima, posestrima, kumova i krčmarica bili su moguči posjeti rádi uhodarenja i pustolovina, naročito posjeti djevojaka i žena, jer se přitom mijenjala i odjeca; u národním pjesmama imaju junáci na krščanskoj stráni »tursko odilo, odijelo«, a na turskoj »kaursko odiio« u rezerví, tako da ga oblače prema potrebi, što radě i žene s odjeéom svojih rodaka.151 Razlika je dakle bila znatna, ali u cjelini kršéani su se unatoč različnim zabranama rado ugledali u svoju tursku gospodu u odjeci ili bar u pojedinim dijelovima. Medu pjevačima (vidi fotografije!) nalaze se mnogi kršcani, za koje bi se moglo misliti da su Turci. Svakako, turska je odjeca još před deset godina bila mnogo raši-renija nego danas. To možemo najjasnije pratiti u Crnoj Gori, gdje danášnja uočljiva nošnja pot ječe iz novijih vremena. Svečana, t. zv. »zetska nošnja« propisana je od cmogorske vlade tek nakon godine 1878,152 a mjesto okruglih, plosnatih kapa nosili su Crnogorci još u doba. postanka »Gorskoga vijenca« Petra Petroviča Njegoša turske crvene fesove (srpsko-hrvatskí fes, ves), koje su često omatali crvenim »sarukom« ili »šalom«.153 Za povijest ovog pokrivala glave zanimljivo je, da se bijeli fes, kakav nose Albánci, naziva »latinská kapa« (Kolašin, Plav, Gus nje), i on zaista podsjeca na niže benediktinské kape iz 9. stoljeca.154 I u dubrovačkoj župi nosili su još před šezdeset godina »saruke« (omotané fesove, turbane), * 190 191 * 193 194 149 Isto, str. 530. 190 Str. 320. 191 Na pr. sestra Bajagiča oblači odijelo i uzima oružje svoga brata. Vidi Hrv. nar. pjesme III, str. 509.—511. 195 M. Heneberg-Gušič, Etnografski přikaž Pivě i Drobnjaka (U Zagrebu 1930), str. 11,—12. 193 Gorski vijenac, stih 2037.; vidi bilješke uz ovaj stih u Rešetarovu izdanju. 194 Današnja ženská móda s bijeiim okruglim kapama sasvim podsjeca na ove albanske fesove. jednako kao i handžare i puške. čak na otoku Hvaru, kóji nije bio n'kada turski, ali je imao mnogo bjegunaca s turskoga zemljišta, dugo se sačuvalo tursko odljelo, fes, ječerma (drugdje dečerma, vrsta prsluka), d i m i j e (široké hlače). I na Korčuli sam čuo, da su se pri kumpáni j i (ples s mače-vima155) nosile dimije i ječerma. Osobitá je ironija, da se posli je velikih reforama u Turskoj turski f esoví i uopče tursko odijelo mogu vid jeti u Jugoslaviji. Još vise nego izmedu muslimana i krščana ocitovala se vjerska snošljívost izmedu katolíka i pravoslavaca, kóji su živjeli na turskom pograničnom području i u Dalmaciji i Hrvatskoj u jednakim prillkama. Potrebno je to naglasiti, jer Hilferding156 pogrešno tvrdi, da su se pravoslavci i katolíci sasvim otudili jedni drugima, čime prenosi bizantsko-tursko-balkanske pojmové na srpsko-hrvatski sjeverozapad, gdje su medu pravo-slavcima i katolicíma postojale živé i prijateljske veze, kakve su se sačuvale sve do danas. Tako sam primijetlo u sjevernoj Dalmaciji U Drnišu, gdje ima otprilike 30—35% pravoslavaca, uoči pravo-slavnog blagdana Uznesenja Bogorodice Marije, da je pri crkvenim službama bilo prísutno i mnogo katolíka, kóji su prisustvovali i vatrometu pcslije tóga.157 U Budvi su pravoslavci dočekivali katoličku procesiiu, a katolíci pravoslavnu; kraj pravoslavné crkve čítalo se katoličko evandelie, a pravoslavní paroh pjevao je evandelje na vratima katol čke crkve, što je ipak přestalo, premda je tolerancija ostala tradicíonalna. U Boki Kotorskoj Prčanj ima po veličini trecu crkvu u Dalmaciji, koja nije bila dugo dovršena; kanonik • Niko Lukovič dao je posljednjih godina pravoslavném Crnogorcu Mllunoviču, da on slikarski uredi ovu katoličku crkvu, a i jedna krparska skupina potječe od pravoslavca Stojanovica, premda ima Dalmacija i osobito Zagreb dosta katoličkih likovnih umjetnika. Zammljiv je odnos izmedu katoličkog župnika i pravoslavnog paroha u jednom mjestu izmedu Makarske i Neretve, koje nisam zab‘lježio. Ondje dolazi na Světa tri kralja katoličkom sveceniku svetiti vodu niegov pravoslavní drug, što mu nakon trinaest dana uzvraca katolík. Buduči da nemá obreda bez novčane nagrade, pravoslavní sveštenik dobiva dukát, koii on opět vrača, pa tako ovaj dukát ovako putuje iz godine u godinu. Albánci i Srbi bore se u národním pjesmama jedni protiv drugih, ali prot;v Albanaca nije priie bilo nepriiatelistva bar u Cmoj Gori. No obnovilo se na Kosovu u no vije vrijeme iz političko-socijalnih razloga, naročito dosel jen jem Srba. Bjelo-pavliči i Vasojeviči u Crnoj Gori izvode svoje podřijetlo od 150 Rj A ne navodí u ovom značenju. 156 Zapiski geograf, obšč., sir. 112. 157 Vidi pripovijesti Dinka Simunoviča. albanskog Dukadina,158 tako da je razumljiva veliká sličnost u pjesmi, óudi i životu. Crnogorsko pleme Kuči, koje je bilo saveznik Mletaka veé godine 1455., obuhvaca čak otprilike pětinu katoličkih Albanaca, tako da je ono primjer historijske jedinice kao geografske cjeline.159 160 161 Kučki vojvoda Marko Miljanov naglasio je ovo prija-teljstvo u svojem djelu »Pleme Kučí u narodnoj priči i pjesmi« i ostavio svoj zavjet, da su Srbi i Albánci upuéeni jedni na druge u djelu »život i običaji Arbanasa«. živahne plemenske i susjedske veze Crnogoraca sa sjevernlm katoličkim Albancima objašnjavaju veliku raširenost srpsko-hrvatskíh epskih pjesama u Albaniji. Prikazivanje lica, stvari i dogadaja u biti je reali-stično, ali i fantazija ima svoj udio u vecoj ilí manjoj mjeri prema tome, kakvi su bili pjesnici i pjevači narodnih pjesama. Može stoga često nastati pitanje, što je u pjesmi ístina, a što fikcija,100. No istina je češča, nego što se obično misii. Vec Vuk Karadžič nije znao, kako da protumači sablju s očima. Ovdje se třeba sjetiti, da narodni rezbari oponašaju svakakve přírodně poj ave. Osim tóga upozorio je T. Dordevié, da se tak ve oči češée nalaze kao amulet, naročito kod muslimana.101 Meni samom nije bilo jasno, šta je to »perena strelica« srpsko-hrvatskih i bugarskih narodnih pjesama,102 jer ove riječi nemá u Rječniku Vuka Karadžiéa, a Rječnik Jugoslavenske akademije u Zagrebu nije tada još tako daleko dopro, dok nisam godine 1917. u muzeju u Buďmpešti zaista vidio takve střelíce. Rječnik Jugoslavenske akademije103 donio je poslije obrazloženje, da ova strelica ima na sebi dva ili vise pera, koja djeluju, da strelica leti sigurnije. U Crnoj Gori me iznenadio oficir milicije Arsenije Ružíé pjesmom »Boj na Jezera 1877.«, gdje se zomo přikazuje, kako je vila s Durmitora preletjela preko različnih poznatih mjesta., odmorila se na Voj niku i odatle doviknula u Nikšíé: S Durmitora poleče'a vila, Sva Jezera prolečela ravna, I studeno vřelo Bukovicu I Ivicu zelenu planinu, Pa zendi.i Dromljak preiečela, Pa na Vojnik vila počinula, I bijeá odmorila kriia I otuda vi a klikovala. Vila klíče a pod Nikšič viče.104 158 P. Rovinski.-Černogorija II, 2, str. 109 Prema J. Erde janoviču (Srp. etn. zbornik VIII, sir. 172.) Albanaca ima okruglo 19%. 160 S ovoga g'edišta tumaři pjesme, naročito pojedinc izreke i stihove. Stj. Ra-novic, Znžo XXVI, str. 193.—256. 191 Ppnp II, str. 212.—213., 26. 102 Perena strelica dolazi često i u bugarskog epika Penča Slavejkova. 161 IX, 783. 194 M. Můrko, Nouvelles observations, Revue des éludes slaves XIII, 44. Vrlo često se u národním pjesmama nalaze realistični opis i junaká, mladih (momak)« i starijih,166 djevojke i žene, naročito njezine odjece i ukrasa, konja167 i njegove opřeme168 i oružja. U ovim opisima ima različnih ponavljanja (loci communes), kojih bi usporedba zahtijevala poseban studij, ali može se reéi, da se u njima ogledaju i individuálně sklonosti pojedinih pjevača, medu kojima se nalaze i specijalisti za opisi-vanje junaka, djevojke i konja. Zanimljivo je, da se najviše opisuje turska ljepotica i da se njezína odjeéa přikazuje i s pikanterijom. Ovdje če biti zanimljivo prostuď.rati odnos krščanskih pjesama prema muslimanskim, koliko imaju zajedničkih črta i kako djeluju jedne na druge. Na pr. mogu reéi, da opisívanje lijepe sestře bega Ljuboviča u Vuka Karadžiéa169 predstavlja prošireno opisivanje kršcanske djevojke u pjesmi »ženidba Milica barjaktara«.170 Neke pojedinosti, na pr. zubi su joj dva niza bisera, podsječaju na dubrovačko-dalmatinsku književnost, koja bez sumnje nije bila bez utjecaja bar na dio narodnih pjesama. U ovakvim opisima pjevač se razbacuje zlatom i srebrom; naročito košulje nisu samo od platna, vune ili svile, nego su često zlatom ili srebrom vezene ili su uopče »od zlata,171 zlatali172«. U pjesmi »ženidba Stojana Jankoviéa«173 Mustajbeg Lički je zarobio Jankovica, dok je ovaj napivši se vina spavao pod jelom: sav u srmi (najčistije srebro) i u čistom zlatu; na svojoj zelenoj dolami (kratkom kaputu) imao je troje toke (oklop, napravljen od viseéíh pločíca) zlatne, od kojih je svaka těžila dvije oke (oka = 2‘A libře). U Grblju (Boka Kotorská) pjevao mi je Stevo Mršula »Ženidbu Smiljanié Ilije sa kéerkom od Udbine Rudan Mehmed-age«, u kojoj »zlata košuíja« niť je tkata niti je předena, nego »od zlata pletena«, a plelo ju je trideset djevojaka tri godine, a na zelenoj dolami vrijedílo je svako dugme od trideset dugmadi trista dukata i pod grlom tisuéu dukata. To su dakako hiperbole, ali u ovoj raskoši ima mnogo istine, jer je u uskočkim krugovima J65 Na pr. Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 251; Hrv. nar. pjesme III, 319. 106 Na pr. opisivanje odječe i oružja Bartonlča serdara, Hrv. nar. pjesme IV. 114—115. 167 Hrv. nar. pjesme III, 512; IV, 97. 118 Isto IV, 250. ,6" Srp. nar. pjesme III, str. 529. i 497. 170 Drugačije je opisivanje turske ljepotice kod Karadžiéa, Srp. nar. pjesme III, str. 133. 171 Us^oredi.Rj A V, 390. 177 Pridjev S ťurskim sufiksom -li. 173 Karadžič, Srp. nar. pjesme III, broj 21, str. 114. i d. u Dalmaciji i u srednj ovj ekovnoj Srbi ji bilo zaista veliko bogatstvo i sjaj. Slični su i bogati darovi o ženidbama (na pr. »Ženidba Maksima Cmojeviéa«). Ovaj luksuz u odjeéi uopce se održavao, tako da je godine 1766. izazvao u Dubrovniku negodovanje francuskog konzula Lamaira. Sam Vuk Karadžič napominje u svojem Rječniku, da su mnogi ljudi otišli u hajduke ne samo zbog turskih nepravdi, nego i zato, da bi mogli nositi odjeéu i oružje prema svojoj volji.174 Mnogo zlata, srebra, dragoga kamenja i bisera služi i za ukras ženama i djevojkama, koje često nose úpravo dukáte i drugi kováni novac na fesu, u naušnicama, na derdanima, kojih ima tri, a i na odjeéi. O o r u ž j u pripovijeda Valvasor,175 da uskočí imaju málo ili nlkakva pokuéstva (Hausgerath), ali zato obilje svakojakih pušaka 1 drugoga oružja, koje veéinom vješaju kao najveci ukras u svojim sobama. Na ovo bogatstvo podsjeéaju često i epske pjesme.178 Slično kao s konjem srastao je junák i sa svojim oružjem, pa on s njim i razgovara. U pjesmi »Boj na čačku« (1815.) obečaje Kniéanin Vaso, kad hoce da ubije jednoga turskoga pašu, svojoj srebrom okovanoj pušci, da ée je ukrasiti žeženijem zlatom, ako mu dobro posluž!.177 Realistički opisi u muslimanskim pjesma-m a takoder su dokaž, da ove pjesme, jednolične i zamome prl čitanju svojim ponavljanjima, ipak imaju lijepa poetična mjesta, na pr. úvod, kako Jankovié Stojan údaje posestrimu Turkinju: Ašikuje momak i divojka U prolice, u naj ipše doba, Kadno cvale jablan i ružica. Po pristvancih meneviš ljubica. Kadno lišta bukvič i javorič Svaka frava na zavoike prde Kao dojke u mladé divojke. Bože mio, ko bi momak bio, Ko 1’ je momak, ko li je divojka.176 Ili úvod, kako zarobljenici cvile u tamnici i řaspoznaju godišnja doba.179 Lijepa mjesta nalaze se i u opisivanju djevo-j a k a,180 u govorima mladiéa i djevojke ruži u vrtu. kraj koje su se upoznali,181 prikazivanje mira kod kršéana u Kotaríma,182 i 174 Usporedi S. Matič, Hajdnčko odevanje, Ppnp IV, str. 36.—48. 175 F.hre des Herzogtiiums Crain XII, 86. 176 Prim jere vidi Strmšek, Orož[e v jugosl. nar. epiki, Znžo XXV, 4 (i separat). 177 Karadžič, Srp. nar. pjesme IV, 330. 176 Hrv. nar. pjesme III, 434—435. 17:1 Isto, sir. 184. 190 Hrv. nar. pjesme III, 411 i 503; IV, 63. 181 Na pr. Hrv. nar. pjesme III, 305—306. m Isto, str. 355. naročito u mnogim pjesničkim poredbama, na pr. u pjesmi, koju pjeva jedan beg na konju: Bijahoše tice pripelice U Varadu, u bijelu gradu, Pa dodoše crni jastrebovi, Rašceraše tice pripelice , Ujagmiše ticu pripelicu. Nametnu se siv-zelen sokole, Da povrati ticu pripelicu.183 Na drugom mjestu přikazuje se krščanska djevojka, koja sjedi na divanu, a noge joj se usporeduju s grudom proljetnoga snijega: Bílé se obi ncne u divojke Baš ko gruda prolitnoga sniga, a njezine ruke s krilima labudovím: Obi se ruke bíle u divojke Baš ko krila u tice labuda.181 Kula, utvrden toranj, cesto s epitetom bijela, bila, spominje se u mnogim národním pjesmama, ali ja sam imao priliku da fotografiram kule tek u jugoistočnoj Bosni, u Plavu i u Gusinju na albanskoj granici i na Kosovu. Ruševine kule Baja Pivljanina našao sam u Orahovcu u Boki Kotorskoj. Mnoge kule su bile u novije doba srušene, a grada je upotrebljena za nove gradevine.185 Neke su kule u pjesmama uzveličane jednako, kao što su lica heroiz rana. Tako je za svjetskoga rata pjevao Crnogorac iz Žabljaka, kóji je bio interniran u Madžarskoj, da bi želio vidjeti svoj zavičaj pod Durmitorom í svoju drvenu, obično obijeljenu kuéu: Da ja vidim moju bijelu kulu I u kulu moju vjernu ljubu.188 U Konavlima kod Dubrovnika, gdje nemá nikakvih kula, pokazuje se kula hajduka Babióa, druga Bogdana Lasiéa, kóji se po-bunio protiv dubrovačke gospode, ali to je jednostavna prizemna kuča (pozemljuša), pokrivéna slamom.187 Nikola Andric je uz to zabilježio, da prema tome možemo sebí predočiti, kako su izgledale slavné kule i dvorovi u národním pjesmama, no i ovdje moramo biti oprezni, jer su se u Crnoj Gori (na pr. izmedu Spuža i Nikšiéa) nazivale kulama staré zidane kuče s puškamicama, 1 8 Hrv. nar. pjesme, IV, 447. 184 Hrv. nar. pjesme, III, 216. 186 -Tako mi je na posljednjem putu bilo řečeno, da u Sandžaku nemá kula. No ja sam baš godine 1924. saznao u Bijelom Polju, da je kula s devet katova bila srušena, da se od njene grade podigne škola. lí8 Potpun citát vidi: M. Můrko, Nouvelles observations, Revue des études slaves XIII, 41. ' 187 Glas Mat. Hrv. III, 1908., str. 166. kojimá su krovoví bili od kamena, tako da su se mogle bránit! od Turaka. Mnogo mjesta zauzimlju u národním pjesmama s v a d b e, na kojima je bilo 1000—2000 svatova. Prema muslimanskim pjesmama svadbe su trajale mjesec dana (misec dana),188 tri nedjelje189 i nedjelju dana.190 Takve svadbe trajale su u Bosni kod bogatih begova u Bijeljini čitav mjesec dana sve do novijeg vremena. Oko godine 1890. stajala je svadba kod Salíh-bega Zajmoviča 35.000 forinti (70.000 K), a na njoj je svírala í austro-ugarska. vojna glazba. Za turskoga gospodstva dobila je šemši-begova zaručnica toliko zlata, da su dvije žene nosile njezine dukáte. U Tuzli su još oko godine 1900. održane uz svadbu konjske utrke (trke), a u nišan se gadalo, pucalo, još godine 1930. Po selima oko Sarajeva još i sada jaše zaručnica na konju, ali u gradu se vozi au tom. U Dalmaciji u Luki šipanskoj svadba traje •samo jedan dan, u Cavtatu kod Dubrovnika dan i po, ali u Budvi osám dana, a na teritoriju staroga Dubrovnika, u Boki Kotorskoj i u Crnogorskom primorju, odakle ima í Vuk Karadžič mnogo pjesama i opisa u svojem djelu »život i običaji naroda srpskog«, bila je svadba vrlo ceremoníjalna. Meni je bilo řečeno, da su najljepše svadbe bile budvanska (katolička) i paštrovska i da se u Budvi posljednja svadba s čitavim ceremonijalom održala godine 1919. Isto tako kao i svadbe mnogo su stajale i prosidbe. Na homerska vremena podsječa Dunlagic Alaga u Budimu, kóji je molio svoiu kčer, da odabere jednoga od prosaca, kóji mu nánose velike troškové.191 Utrke, koje su spomenute pri svadbama, bile su uobičajene u čitavoj Bosni i Hercegovini, a i u Novopazarskom Sandžaku (to sam čuo u Sjenici), a prema muslimanskim pjesmama i u mletačkoj Dalmaciji192 i u Madžarskoj.193 U Bijeljini, središtu bogatih begova, i u Zvorniku u Bosni priredivale su se utrke još do godine 1900. i u tom duhu priredivala ih je austro-ugarska okupaciona vlada kod Ilidže pokraj Sarajeva. Opci je ízraz trká (ova riječ znáči i trčanje), ali u Bosanskoj Krajini naziva se samo o b d u 1 j a. Ova riječ nalazi se u krajiškim pjesmama, a poznata je i drugdje u Bosni, na pr. u Tuzli, ali u susjednoj Bijeljini 1811 Hrv. nar. pjesme Ш, 73. 118 Isto, str. 135. Isto, str. 408, 547. 101 Hrv. nar. pjesme IV. str. 500. ,K Na pr.: Na obdulji kod Zadra bije'a tri su baňa metnula obdulju, svaki metnó stotinu dukata. ,e* Hrv. nar. pjesme IV, 455. (Hrv. nar. pjesme IV, str. 425.) ne. U Zvomiku sam čuo koši j a,194 što zaista znáči konjske utrke, no vrlo češti su prim jeři u kršéanskim i muslimanskim národním pjesmama, gdje se tako naziva nagrada195 * ilí dobitak u utrkama, a to je obično sukno (čoha), vrpca dukata, osedláni konj ilí. kao u Homerovoj »Ilijadi« djevojka, kod krščana muslimanka i ohrnuto. Ako je krščanski prvák dao za nagradu tursku djevojku, tada dolaze na utrke Turci, obično preobučení, pa pobjeduju na utrkama, započinju borbu í oslobadaju djevojku.199 Na obdulji trče konji sami — izvježbani su tako — a ljudi viču na njih i pljeskaju rukama; pobjednika vodě iskiéena kroz grád s muzikom. Konji su bez ikakve opřeme (goliči) i ne trče u krugu, nego u daljinu. Rječnik Jugoslavenske akademije197 drži, da je riječ o b d u 1 j a, koja prema njemu može imati i značenje dobitak, tamna postanja, ali jasno je, da se tim izriče značenje trčanja u daljinu: s prefiksom ob- spaja se ímenica, koja je izvedena od pridjeva dug kao komparativ d u 1 j i i riječi dulj, duljina, duljan, duljati, duljiti.198 U Rogaticí u jugoistočnoj Bosni hvalio se jedan pjevač, da su njihove pjesme bolje nego krajiške, osobito • príkazivanje utrká, jer národ ondje voli konje. Konjske utrke, koje su mogli priredivati samo bogati prváci, bile su vrhunac švih zabava. Medu svakidašnje zabave možemo s Lukom Marjanoviéem199 ubrajati rvanje (hrvanje), bacanje kamena s ramena, odskakivanje,20'1 pješačku utrku i pucanje u nišan. Sve su ove igre obične u pjesmama, ali najviše se spomínje i do danas je ostalo kao prvá igra bacanje kamena s ramena, poznato iz srednjovjekovnih eposa. čuo sam za nj na razlíčnim mjestima, a u Novom Pazaru mi rekoše, .da bi mi tu igru mogla pokazati tri učitelja. U národním pjesmama spominje se obično bacanje (i metan je201) s ramena, koje nam Frano Ivaníševic u monografiji »Poljica« (pod Splitom) tumači ovako202: »Kad se podigne desna ruka, opruži povr’ desnoga ramena, odupre se na palců desne noge i svom snagom bači kamen.« No u Poljicima je obično i bacanje »ispod ruke«, kad se desna ruka sagne dolje (povije se), »omaške«,203 kad se lijevom i desnom rukom uhvati kamen, tijelo se sagne, zamahne se i bači. Neki bacaju kamen i preko glave (prlko glave) i ispod sebe medu nogama. Poznat je dakle čak na jednom mjestu čitav níz načíná 194 Iz lurskoga koše, Miklosich, Etym. Wb. 134. 195 Rj A V, 385. ° 19e Hrv. nar. pjesme III, str. L. 197 Ri A VIII, str. 320. ,9S Ri A II, str. 883.—884. 199 Hrv. nar. pjesme III, str. L. 290 Usporedi Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 423: i skakahu skoka junačkoga. 201 Usporedi Karadžič, Srp. nar. pjesme III, 423: m e t a h u se kamena s ramena. 201 Znžo X, str. 98. 2(2 »Omaške« navodi i Karadžič, Rječnik str. 367. bacanja kamena, pa se odatle vidi, kako je razvijena narodna atletika. Na Korčuli nije poznato bacanje kamena s ramena, a igre s mačevima, kumpániju i morešku, koje se ondje igraju, preuzeo je u svoju djelatnost »Sokol«. Sokolarstvo, koje se u národním pjesmama cesto spo-minje, sačuvalo se dugo naročito u Bosni. U Maglaju je jedna begovska obitelj gajila sokolové sve do svjetskoga rata. Mnogo sam čuo pričati o sokolarima u obitelj i šahinagiča pod planinom JRomanijom. Sarajevski muzej ima krásnu figuru bega iz Foče u lovu sa sokolem. Na epskom područ ju sačuvale su se mnoge primitivné p o j a v e epske duhovne, društvene i materijalne kultuře. Třeba dakako imati na umu, da u tom pogledu postoje velike razlike prema povijesnoj prošlosti pojedinih područja, naročito medu onima, koj a su bila dugo ili do godine 1912. pod turskim gospodstvom, í onima, koj a su ostala pod vladom krščan-skih država. To se očituje i u cudi naroda.. Tako je předa mnom na Cetinju brijački pomocník, kóji se před petnaest godina doselio iz Albanije, osudivao Albánce i Crnogorce, kóji su, veli, diví ji i krvožedni ljudi, za razliku od Dalmatinaca, kóji su kao golubovi. No važno je, da su se i u neturskim dijelóvima sačuvali patri-jarhalni odnosi i da se epika sačuvala i kod jednih i kod drugih. To je uočljivo osobito u Dalmaciji, gdje je kolosalna razlika, kako káže sama domača inteligencija, izmedu brdskih krajeva (Zagora) i izmedu primorskih i otočnih krajeva, kóji su stoljecima bili pod izravnim utjecajem táli janské kultuře i imaju, a i imali su živahne veze s čitavim kulturním svijetom. Upozorio sam veó na to (pogl. III.), da je mletačka vlada os ta vij ala národ u prvobitnom stanju njegove kultuře ili nekul ture, da je tu tradiciju sačuvala austrijska vlada u 19. stoljecu i da su joj hrvatski i srpski narodnjaci ostali vjerni, tako da generacija, koj oj je godine 1931. bilo oko 60 godina, nije osnivala škole, da ne bi izgubila svoj utjecaj na národ. Medu takve rodoljube ubrajao je banovinski náčelník pros vlete Stipčevié čak i Mihovila Pavlinoviča, preporo-ditelja i političkog vodu dalmatinsk h Hrvata, kóji je navodno bio i protiv osnivanja škole u svojoj župi Podgori južno od Makarske, ali mi je kulturní radnik don Frano Ivaniševič objasnio, da su se četiri područja njegove župě prepirala oko tóga, gdje třeba da bude škola, tako da je Pavlinovic iz nužde odlučio, da je bol je ne osnivati nikakve škole.204 Svakako je nepismenost djelovala na očuvanje narodnih epskíh pjesama, ali vidjeli srno vec osobito na prim jeru Crne Gore, da je i ondje pismenost vrlo raširena i da čak i pjevači uče čitati samo zato, da bi mogli učiti pjesme iz 204 Kao zanimljiv primjer, gdje škole nije bilo, navodím trogirsku Zagoru. t. j. pozadinu grada Trogira s njegovom glasovitom katedralom. (Ta je pozadina ima!a 1000 stanovnika.) knjiga. U Srbiji je vec svaJd pjevač išao u školu, pa se čak i u Staroj Srbiji, koj a je do godine 1912. bila pod Turskom, pobrinula za školstvo srpska propaganda, tako da su na pr. u okolici Pri-zrena Srbi osnovali školu i bez znánja Turaka, kóji su se pobunili, kad je došao učitelj. Za očuvanje národně epike ima dakle značenje kulturna primitivnost uopče, na pr. u Dalmaciji izne-naduje nedovoljan broj putova na velikim otocima i neiskorišca-vanje onih putova, koje je izgradila Austrija na kopnu osobito u doba okupaci je Bosně í Hercegovině, jer nemá sporednih putova, tako da još i danas možemo primijetiti i na cestama konje, mazge i magarce s »tovarima« kao u epskim pjesmama. U južnoj Dalmaciji čak sam imao priliku da fotografiram, kako se u primorske stanice donosí vino u mješinama, što podsječa na Homerova jvremena. Osim tóga valja imati na umu, da su kulturně prilike na epskom području večinom mnogo jednoličnije, na pr. i u Srbiji ima periferija grada sasvim seoski karakter, čirne se djelo-mično objašnjava i sačuvanost národně pjesme u gradovima. Vrijedno je pažnje i to, da Hrvati i Srbi u Americi, kamo ih vrlo mnogo odlazí rádi zarade, ništa ne nauce (u vrijeme mojega putovanja bilo ih je, vele, s Hvara jedna trečina u Americi), jer ondje živé u svojim skupinama i u skromnim prilikama. Na primjer, godine 1924. stanovao sam u Bijelom Polju u hotelu jednoga »Američana«, kóji je imao za několiko soba u spratu samo jedan umivaonik u hodniku, a u pet sáti poslije podne bio je još potpun nered u sobi, koju je za me vec unaprijed naručio kotarski náčelník. U istom tom Bijelom Polju budile su me godine 1924. krave s paše, alí kave s mlijekom nisam mogao dobiti, a prije mene francuskom učenjaku G. Milletu, kóji je studirao srpske srednjo-vjekovne crkvene grade vine, dovezli su maslac u Bijelo Polje željeznicom i kolima iz Sarajeva. Stoga ni je tako čudnovato, što se i do danas na srpskim jeíovnicima pojavljuje »puter« umjesto »maslaca«. Bilo je več Češce govora o tome, kako su d j elo vale národně pjesme na borbeni duh voj nika u balkan-skím i u svjetskom ratu. Ovdje bih htio spomenuti samo to, kako su se pokazali Crnogorci s obzirom na svoju ratnu prošlost. O ovome se pričaju anegdote, da su na pr. Crnogorci zauzeli bugarski položaj, ali su se vrátili na ručak, našto su Bugari opět osvojili položaj, što u očima Crnogoraca ni je bilo pošteno; Bardanjol před Skadrom zauzeli su Crnogorci navodno sedám puta u napa-daju, alí nocu su ga uvijek napustili. Svakako je istina, da Cmogorac ni je htio napadati nocu, jer ga tada nitko ni je mogao vid jeti, kao i to, da za njega nisu postojali opkopi; izvrstan je voj nik bio samo ondá, kad je bio promatran. Uopče tradicionalna crnogorska hrabrost ni je bila dovoljna za zadatke modeme vojské, pa legendárná Cma Gora ni je mogla ispuniti nade srpskih i drugih jugoslavenskih romantika (vidi pogl. VIII.), premda je od vremena Petra Petroviča Njegoša bilo mnogo učinjeno za pretva-ranje Crne Gore u modernu državu. Za naše svrhe napominjem, da je kněz Danilo zabranio učešée sekundanata (djevera) í drugih lica pri dvobojima. Nabij an je na kolac i sušen je neprijateljskih glava na kulama uklonili su knězovi Petar II., Danilo i njegova prvá žena Darinka, koja potječe iz Trsta, a zabranio je još kněz Nikola.205 Glava skadarskoga paše Bušatlíje, koga su Cmogorci pobijedíli godine 1796., sačuvana je i njezina se maska nalazi danas u cetinjskom muzeju (vidi fotografije). Valja spomenuti, da se »řasni Crnogorac« mogao raspoznati po tome, što je polizao konja (on ga poliže), kad mu je pao. Hajduštvo, koje je u národním pjesmama toliko opjevano i koje je imalo i vejikog udjela na njihovo stvaranje i ideologiju, izgubilo je u toku vremena svoj nimbus, a ni je ga mogla trp jeti nijedna država s pravnim poretkom. Čudnovato je, kako se dugo sačuvalo u Dalmaciji i u sjevemoj Hercegovini, gdje je još potkraj 19. stoljeca mogao postojati tako glasovit hajduk kao Andrija šimió (vidi pogl. VIII.). S druge straně Jugoslaviji služi na část, kako je brzo i temeljito afirmirala modernu državu medu vječito nemírním Albancima na Kosovu, čemu sam se naročito divio, kad sam rádio u Dakovici, koja je pod Turskom bila svjetski poznato sijelo anarhije. Dobré osobine- hajduka iskoristila je vec Srbija, koja ih je primala u različne službě, i Austro-Ugarska, koja je uzimala hajduke u službu javne sígumosti, pa je s njihovom pomoci uništavala ostatke nepomirljivih i neukrotljivih protivníka pravnoga života. Na pitanje, ima li još u Bosni gdjegod hajduka, mogao je žandar dobiti od žena ovaj odgovor: »Što ih bilo, ode u žandare!« lsti sistem se pokazao dobar i u Jugoslaviji. Psiho-loško obrazloženje daje Češka poslovfca, da od dobra zvjerokradice postaje najbolii lugar. Na slavenskom jugu djelovala je i želja za nošenjem oružia po starom običaju, tako da su u Bosni i bolje s.tuirani musllmani čeznuli za službom javne sigurnosti, u kojoj su mogli nositi pušku. Ovdje nas više zanima junački duh, kóji se sačuvao kod žena. Prije svega Crnogorke imaju zaista spartanské názore. Majka je sretna, ako može sinovljevom smréu prinijeti žrtvu domo-vini. U boj ga šalje sretna i s blagoslovom i opominje ga, da čuva svoju část (doslovno: obraz) više nego išta drugo: »Paži o b r a z20® više svega, jer tko nemá obraza, taj nemá ništa.« Zatím se moli •’05 P. Rovinski, Černogorija II, str. 99., 107., 131. 206 Usporcdi u muslimanskim národním pjesmama: Giavu podaj, a obraza ne daj (Hrv. nar. pjesme III, 124). Glavu podaj, a ne daj obraza. (Isto, 368). Bogu, da joj čuva siná i da se on vrati svijetla obraza. Majka, sestra i žena vole, da im sin, brat ili muž pogine, nego da zaostane za svojim drugovima i dode kuci osramočen.207 Stoga je razu-mljivo, da nijedna lijepa djevojka ne bi uzela mladiéa, kóji ni je junák. Kad je na crnogorskqj granici na Lever Tari zakasnio momak u boj i ispričavao se, da je čuvao ovce, proklela je majka njega i ovce, tako da je pobjegao u Lever Taru i primio muslí-manstvo; majka ga ni je htjela vise nikada vidjeti, a ni on nije smio doči kuči. Crna Gora ima i svoje Juditě. U Pašinoj Vodi na Jezerima pod Durmitorom pokopan je paša, kóji je ubio voj vodu Iliju Serdanoviča i uzeo njegovu ženu, koj a ga je ondá ubila, kad je spavao. U Staroj Srbiji kod Prizrena íma selo Veliká Hoča, gdje je majka zatajila svoga mrtvoga siná i nije ga htjela príznati svojim, da bi spasila Srbe.208 * U Dakoviči se prije moga dolaska zbio ovaj značajan dogadaj: ubojica jednoga Albanca pao je ravno u naručaj njegove sestře, i vlasti su se radovale, što če jednom naci ubojicu; no kad su sestru preslušali, nije htjela níšta priznati, ali kad je ubojica htio pobjeci u Aíbaniju, došla je k sudu i řekla: »Sad cu vam ga předa ti, jer ne mogu sama osvetiti svoga brata.« Na južnom primorju Jadranskoga mora žene su nosíle puške i u kolu; muž i žena su plesali posred kola i usto pucali. I u okolici samoga Dubrovnika sačuvao se ovaj duh. U Dubrovniku je živjela vec dvadeset godina stara žena Kata Jakobušíč iz župě; kad je na smrt bolesna slušala s gramofonske ploče pjesmu o majci Jugo-vica, sjela je na krevetu, lice joj je pri ozbiljním momentima poprimilo izraz junačke národně žene, a kad ie slušala o držanju majke Jugovica prema Damjanu, viknula je: »Tako je to bilo u staro doba!« No jedna je dubrovačka graďanka řekla: »Kučko, ja bih ga bila sakrila pod halj inu i ne bih ga gonila u boj.« Ovdje i mamo před sobom prim jer tragične dileme, da li třeba sačuvati tradiciju ili iči sa svjeťškim napretkom. O podredenom položaju žene bilo je vec govora u poglavlju o pievačícama.200 Ovdje bih još spomenuo, da su ljudi u čilipima kod Dubrovnika bili protiv ženske škole još oko godine 1900. i da su uopce bili protiv mješovitih škola, koje su ipak u isto doba prokrčile sebi put i na selima. U jednom gradu istočne Crne Gore210 meni je htjela žena kotarskog náčelníka před svojim mužem poljubiti ruku, kad sam joj bio představí jen i kad sam 207 A. Jovičevič, Srp. etn. zbornik XV, sir. 682. 2IW Ovaj je dogadaj opjevao Ivo Vojnovič u svojoj drami »Lazarevo vaskrsenje«. Uspoř. Nar. enc. II, str. 562. 20:1 Dodajem, da je jedan od posjjedniih dubrovačkih aristokrata contc V. Gozze bio suglasan s time. da žene ne znaju čitati i pisati. U svojem je rnuzeju imao rešetke na prozoru, iza kojeg su do 17. stoljeca držane djevojke. 210 Vrijedno je zabilježiti, da je godine 1930. ili 1931. doputovao na Otinje predsjednik beogradske skupštine Kumanudi i oko 60 članova skupštine i pri jatci ja, kóji su izazvali neraspoloženje, jer su povcli sa sobom svoje gospode. se na ras tanku opraš tao, baš kao što se dogodilo Fortisu. u drugoj polovini 18. stoljeca u makarskom primorju kod jednoga vojvode, čiji je on bio gost. U starijim národním pjesmama žene i vlših dostojanstvenlka Ijube muža »u skut i ruku«. No kakve su razlike u zadruzi staroga svecenika čosoviéa u Novopazarskom Sandžaku u okolici Plevalja,211 gdje su tri mladé snahe svim muškarclma moje pratnje, kotarskom náčelníku i kapetanu žandarmerije, ali 1 nižim činovnicima i slugama, 1 jubile ruke! Buduéi da ja sam nikada ne ljubím gospodama ruke, dosljedno sam odbijao oVu počast, ali moj sin, kojí je úpravo položio maturu, pa nije znao za taj običaj, pustlo je, da mu ruku Ijube. Kad je to nakon několiko godina pričao u Beogradu u damskom društvu, htjela mu je jedna gospodica iskopati oči, jer širi o Srpkinjama ovakve neistine. Pravednost dakako traži i to, da spomenem, da su mi u Orahovcu u Staroj Srbiji htjeli konačno ljubiti ruke i pjevačí. O t m i c a, koja je često predmet epsklh pjesama., sačuvala se, ne uzimajuéi u obz r jugoistok, još i u Romaniji planini před Sarajevem, gdje dva pjevača nlsu htjela priznati za svoju jednu pjesmu o takvu suvremenu dogadaiu, zatim u trogirskoj Zagori,21-u gomjem dijelu Hvara, a vec rnetko i u naprednijoj Grudi před Bokom Kotorském. U okolici šíbenika mladic »umakne«213 dje-vojku, dovede je kuci, legne s njom i javi to obiteljí, našto slijedi pomirenje i svadba. Nešto naročito čuo sam u G. Poljicima. I ondje je uobičajeno »umaknuče«: momak polazi s pet, šest i do deset drugova, odvede djevojku kuci, ljudi su obično zadovoljni, a zaručmea vrši tri sedmice pokajanie před čitavim sviietom před crkvom.214 »Umaknuče« je sasvim obično, »otmica« znáči otimanje udáte žene.215 U čilipima pod Dubrovnikom tvrdio je jedan starac, da je bílo bolje, dok ie vladao handžar i člbuk, jer »ie tada i Bog pomagao«. Vládu čibuka objašníava ovaj slučaj: Smail-aga čengié, junák Mažuraniceva epa, bio je u Drobniacima gost Jovana Vuko-vica, koii je pozvao njevača Sávu Vukovica, da mu pjeva uz gusle. Drugi Turci napunili nievaču lulu barutom, stavili na nju málo ■duhana i dali mu č:buk (dugu tursku lulu), kad je završio piesmu. Barut se zapalío, Sava ie bio sav zadimljen, ali ie udario Turčina čibukom po glavi, tako da se čibuk prelomio. Turci -skočili, da ga ubiju, ali Smail-aga nije dopustio govoreéi: »Ako 211 Vidi M. Miirko, La poésie épique, str. 60.—61. 212 T. j. n?d Trogirom. 2,2 Usp^redi rus. u myčka. Niederle, Život starých Slovanů I, 1, str. 72. 214 Palri''arha'ni odnosi u župi objašnjavaju se i time, što se ondie sačuvalo i staros"avensko glaero'iaško bogos'užje. Při řitanju odgovaraju zborovi jedni dru-gima u koru na stráni, gdie se čitaiu pos'anice. i na stráni, gdje se čita evandelje. U arfsk^-lirvatskoj proDOVijedi priietio je župnik onomu, fko mu dode u pandže. 212 Frano Ivaniševič u svojoj temeljitoj monografiji »Poljica« spominje (Znžo X, 253) samo tajnu otmicu s pristankom djevojke: »ugrabija« ili »umaka divojku«. tko dirne Sávu, posječi ču ga.« Nato mu je darovao čibuk i oku duhana. SHčno su se bránili i drugi pjevači i drugi ljudi. Uobičajeno u pjesmama pisanje na koljenima ne smije se tumačlti turskim utjecajima, nego je to ostatak saču-vanog prizemnog kulturnog horizonta, kako sam dokazao u raspravi o stolu kod Jugoslavena. Tako mi se na koljenima potpisao muslimanski náčelník grada Foče (vidí sliku br. 70-5), ali na kolienlma je još pisao kao epski čovjek franjevac Grga Martíč i učítelj gradanske škole A. Tomanovič u Sjenici, kóji potječe iz Drobniaka u Crnoj Gori, za ko j ega mi je bilo řečeno da píše lakše na koljenima, Dokáži su za to sačuvani i na starosrpskim freskama i minijaturama.216 Isto tako na posljednj m sam putovanjima čuo i o nera-njivim junacima, kojima nisu mogli nauditi ni sačma ni zrno, nego bi se zaustavili na niegovu pojasu (sílali), što je dakako sasvim prirodno. Tako u Bijeljini puška nije mogla naško-diti Osmanu Grapčanicu. Bogdana Lasiča, buntovníka protiv dubrovačke gospode (vidi pogl. VIII.), puška je mogla usmrtili samo srebrnim dugmetima »dolame«. Zanimljivije je praznov j er j e o moči musliman-skog imena u krščana. Lazar Sočíca, brigadir na crno-gorskoj Pivi, najbogatiii čoviek, imao je siná s turskim imenom Mujo (hípokoristik miesto Muhamed). Kad su za redom umírala di-eca, davalo se djetetu tursko >rae, da ga ne nade andeo smrti. Mujo Sočica b:o je posliie adutant kneza NIkole i zetski ban u Jugoslaviii. Tako su bila turska imena vrlo obična i u Bomi. I u mleta.čkoj Dalmaciji davala su se turska imena kršca-nima, a i obratno krščanska muslimanima, o čemu nalazirfio dokaž a. í u Meštrovičevu tekstu Hasanagimce. Meštrovič je to tumačio bogumilskim i drugim utjecajima, da ljudi tobože nisu bili čvrsti u svojoj vieri, ali ovdie se svakako rádi o riječima, koi-e služe kao tabu.217 Meštrovič mi je prinoviiedao i to, da je prije svjetskog rata jedan nierrov rodák skočio kao lud preko žida u Otavicama u sievernoi Dalmácii i, kad pa ie htio jedan eospodin fotografirati. Meštrovič ga je ukorio: »Ta ti si voj nik, zašto si se preplašio?« No on mu odrovorí: »Da mi sienu Formalna strana ovoga dara nije tako rijetka medu narodom, kóji još živl u epsko doba, u kojem se često nalaze ljudi, kóji govore u stihovima ili bar u ritmičkoj prozi, koja lako prelazi u stih. K dokaZima za to* 20 21 dodajem i ove značajne činjenice: školski nad-zornik Kirlnčié, dok je služio u mjestu, gdje je pokopan Kačič i gdje danas vec epska pjesma samo životari medu Jjudima, davao je školskoj djeci u Zaostrogu zadace u pjesmi, a-sva su ih djeca napisala u desetercu. U Zadru je napisao zadaču »Moja majka« u desetercima učenik šestoga razreda gimnazije E. Tomaseo, kóji je bio talijanaš.22 I u dalmatinskím su gradovima poznáte vrlo duhovite improvizacije i čitavi životopisi u stihovima. Ovakva pjesnička nadarenost vrlo je raširena osobito u Crnoj Gori, premda Josef Holeček pretjeruje, kada tvrdi,23 da je u Qrnoj Gori svaki čovjek pjesnik, počevši od djeteta pa do starca na umoru.24 Ispravnije tvrdi Novica šaulic, noviji skupljač narodnih pjesama,25 da je po Hercegovini, Sandžaku i čitavoj sjevernoj Crnoj Gori i u novije doba nalazio ljude iz naroda, koje može svaki 1 najmanji značajan dogadaj inspirirati, da pišu ili govore bez prestanka stoťne i tisuce stihova logički, ritmički í'sa svim znakovima pravoga pjesništva. U Bosni su za austro-ugarske okupacije pisali zemaljskoj vladi i prizive i žalbe u stihovima.26 To potvrduje i Josef Holeček27 na temelju slabo pismenih pisama o nezado-voljstvu zbog okupacije: »ТЈ svakom pismu bila su mjesta pjesnički osjecajna i pjesnički izražena metrikem srpskih narodnih pjesama. U pisrňima muslimana bilo je vise elemenata národně poezije, jev su oni bili manje písmeni, pa su pisali tako jednostavno i ískreno, kao da su vadili riječi ravno iz duše i stavljali ih tako na papir«. Tek u novije doba misie neki ljudi, da za pjesnika čovjek mora 10 Ja sam iz glave sastavio, 1z svoje paměti, iz svoje glave, imao u mozgu, u glavi, prirodnu svoju pamet, Bog sam dao. 20 U Kuršurrnji su mi priča’i o jednom ovčaru kao o največoj budali (ludaku). kóji je sastavio pjesmu o ratu od godine 1915. sve do kraja rata, koja se pjevala i prepisivala. 21 Bericht II, 44. 22 Pričao mi direktor gimnazije Bruno Marčic u Koloru. 23 Za svobodu I, str. 39. 24 Čak je i za S'avonce tvrdio u drugoj polovini 18. stolječa M. A. Reljkovič. da su njegovi zemljaci (domorodci) svi od reda »pivaři i od naravi pjesnici« (vidi ,pogl. X., str. 319.). r5 Knjiž. sever IV, str. 317. , 28 Bericht II, 43. 27 Srb. nár. epika I, str. V. biti školován (Gruža u Srbiji, Cavtat) i da i usavršiti pjesmu mogu samo školováni ljudi (Ejubovija). Pjesníke epskih pjesama nalazimo najviše medu samim pjevačima. U poglavlju o njíma spominjem one, koje sam sám vidio ili za koje sam čuo. Nije lako točno odrediti, tko je praví pjesnik epskih pjesama. Sami pjevači često se ne hvale svojim autorstvom, a imaju i razloga da ostanu anonimnl ili čak da zataj uju svoje pjesme, da ne bi doživ jeli neugodnosti. Několiko puta me je publika upozorila, da pjevaČ pjeva svoju pjesmu. Teško možemo nazvati pjesníkom onoga pjevača, kóji sam sastavlja svoj pretpjev ili svoj svršetak uz pjevanu pjesmu, kóji umije impro-vízirati zdraricu gazdi ili gostu (na pr. meni i mojim sinovima) i kóji zna sastaviti kakvu prigodnu pjesmu ili kakvu čestitku o rodendanu ili o drugim dogadajima. Ja sam sám zbog takvih iazloga podejenjivao pjevača Tanasija Vuéiéa., s kojim sam u Pragu dugo rádio, i nazvao sam ga samo pjesničkim improvi-zatorom,. dok n sam tek iz njegovih nekrologa saznao, da je sám ispjevao neke epske pjesme (vidi pogl. V.). Pjesnik nije još ni onaj, kóji je ispjevao samo jednu pjesmu, što mi je na pr. priznao u Lužnicama kod Kragujevca bogati sel jak Svetomir Maksímovié, kóji je ispjevao samo pjesmu o balkanskom ratu prema pričanju jednoga susjeda, ili skitalica, alí vrlo sposoban pjevaě Joko Radonič u Budvi, kóji je ispjevao samo jednu pjesmu o svjetskom 4ratu. 'Zanimljiviji je broj pjesnika medu pjevačima. Tako se u Trsteniku u Srbiji od osám pjevača prijavilo šest za sastavljanje pjesama: čuveni Svetislav Jaéimovic, Vladimír Řadič, Vitomir Jo-vanovič, Dimitrije Poskic, Ognjen Savié i četrnaestgodišnji Milan Ivanovié. Nedaleko od samog Beograda u seoskoj opéini Topola (bez gradske), koj a ima 3000 stanovníka, ima sedám, osám pjevača, sve mladih ljudi, kóji svi sastavljaju pjesme sami. TJ Crnoj Gori u Nikšiču izjavili su Dušan Zekovič i drugi pjevači: »Svi srno pjesnicí i umijemo %ami ispjevati pjesme«. Ova tvrdnja bila bi krajnost./koja se može i do neke mjere mora ograničiti. Suprotno sam čuo u Kuršumliji od Puniše Stožiniča, kóji je izjavio, da se na pedeset pjevača može naéi samo jedan umjetnik-pjesnik, kóji umije príkazati naša stradanja i ratove. Sigurno je, da se na čitavom epskom teritoriju nalaze pjesnicí svake vršte. Navodím kao primjere samo imena takvih pjevača na istoku u Srbiji i na zapadu u Dalmaciji. Odmah u Ložnici zabilježio sam Nikolu- Durdeviča iz jadarskoga sreza i Peru Karavlaha, a u Ljuboviji Milorada Tomiča. Trstenik, Topolu i Lužnice veé sam spomenuo. U Mladenovcu se pohvalio svojim ratnim pjesmama Blagoje Arambašič, sel jak željezničar, od kojega potječe i poznaťa pjesma »Propast Srbi je 1915.«. U Kuršumliji su mi ©sim veé spomenutog »ludaka« nabrojili kao pjesnike o pogra-ničnim bojevima Aleksandra Milačiéa iz Merdara, Krstu Žuvica iz Ráče, Mašíku Vasojeviča iz Vasiljeva, Lazara Nikiéa iz Gajtane, Rí ju Markoviča iz Ráče i Miloša Veličkoviéa, rezervnog oficira i zemljoradnika. O topličkom ustanku protiv Bugara i Austrijanaca godine 1917. pokupio je Božidar Pavlovic čitavu knjižicu pjesama Mihajla Jakšiča iz Dobroga Dola i drugíh. Meni je poznat »Topllčki ustanak u "národním pesmama« Savé Vukomanoviča.28 O gusla-rima improvizatorima na Zlatiboru (kod Užica) obavješéuje Lju-biša R. Denic.23 Jednoga od njih, Sretena Kuzelju, vidío sam u Prijepolju; ispjevao je pjesmu o zauzecu Bitolja, a imao je i pjesme o ratu godine 1918., koje je htio štampati. Samo u onom dijelu Dalmacije, kóji sam proputovao godine 1931.—1932., zabilježio sam kao pjesnike jednoga pjevača iz Imot-skoga, kóji je ispjevao pjesmu o Stj. Řadičů, Jurelu Tomu u Sinju i Radiča Ambroza u Poljícima. Iz Podgore mi je kao pjesnik o svjetskom ratu spomenut pjevač Pavlinovič. U okolici Metkovica tvrdlo je pjevač Ivan Taslak, da umí je složití pjesmu iz svoje glave, a i kontaminirati pjesme. U Malom Prologu nad Metkovicem odali su pjevači, kóji su radili na cesti, db. je medu njima pjesnik Milan Božinovié. Božo (Bojan) Domnjak u Zlopolju, čije je pjesme ízdavao fra Stj. Grčič, sastavio je oko stotinu pjesama o svačemu, samo ne o ratu, a mnoge pjesme, koje je on pjevao, izmijenio je.31* U Otavicama u Meštrovičevoj kuči upoznao sam se s Ilijom Relja-novicem, kóji je ispjevao bezbroj pjesama, a sam Iripar Ivan Meštrovió ostavio je dječačke imitaci je pjesama iz hrvatske po-' vijestí, kóji se čuvaju u Splitu, Zagrebu i Kninu (vidi pogl. V.). U Vinjercu kod Biograda umro je 13. IX. 1932. devedesetitrogodišnji Šimun Magaš, kóji je ispjevao poznatu pjesmu »Boj pod Visom«, u kojem je učestvovao godine 1866. na admiralskom brodu »Tegett-hof«. U pjesmi je proslavio junaštvo dalmatinskih momara i slavnoga admirala.31 Od otočana sastavljao je pjesme o svjetskom ratu pjevač Barhanovíč iz Bola na Braču. Od Hrvata katolíka bili su pjesníci i pjevači Důro Mantalica i Pero šiša u Mihaničima, Bratiéevič Niko, priprost sel jak, za koj ega sam u Grudi čuo da umije lijepo »sastaviti« kao književnik o bilo čemu. Vrijedan je pažnie bio i Ante Dončic, sedamdesetosmogodišnji ribar u Mulu kod Kotora, kóji je opjevao ustanak u Krivošiji godine 1869.32 i najzad »izdaju Lovčena« od kralja Nikole. O pravoslavnim pje-vačíma u Boki Kotorskoj bilježim samo to, da ih je prije bilo više, 23 23 Sastavio Sava Vukomanovič, učasnik Topličkog ustartka. Prepisao Dragutin >, V. Risantijevic, sekretář Centralnog odreda Kuršumlija. Kuršumlija, 1932. 26 Glasnik etn. muž. Beograd XIII, 140—141. 30 To potvrduje fra Mirko Covič* Ррпр III, 249. 31 Jadranska pošta 13. IX. 1932. O drugim pjesmama o bojů pod Visom vidi pogl. X. 32 Pjesmu o krivošijskom ustanku ispjevao je i Mirko Lakičevič iz Zvečave u Boki Kotorskoj. jer mi je u G. Grblju bilo řečeno, da su u starije doba národní guslari mogli ispjevati pjesmu i o najmanjem dogadaju. Ali pjesme švih ovakvih pjesnika ne preuzimaju drugi pjevači. Zato neki pjevači sami ujpozoravaju na svoje uspjehe u národu. Na pr. Andrija Mitrovič u Drinjači (jugoistočna Bosna) izjavio je, da su njegove pjesme primljene u čltavom zvorničkom kotáru. Dobrosav Fičovié Molovié u cpčlni zvečanskoj na Kosovu izgubio je zapiš pjesme o tome, kako su napredovali na solunskoj fronti, dao ga je vojsci, ljudi su ga čítali, učili iz njega pjesme i pjevali je. U Nikšicu je Blažo Nikčevió imao pisane, još neštampane pjesme, koje pjevači pjevaju. Ljubomir šoškié iz sela Ulotina, kotár Andrijevica, ispjevao je, ali nije štampao pjesme, na pr. »Pogibiju jednoga bratstva u svim ratovima, od balkanskoga do svjetskog«, koju su od njega naučili seljaci i pjevaju je.33 Dušan Jokovič . u Foči nije imao zapisahe pjesme, nego ih je nosio u glavi, pa su ih dakle drugi pjevači mogli od njega primiti, a i přímili su ih samo po pjevanju. U Novopazarskom Sandžaku, gdje se dobro očuvalo prvobitno stanje národně epike, ljudi vole pjesme o različnim novijim dogadajima, koje se slušaju několiko puta i širé se. Tako medu pjevačima u Sjenici Rajko Petrovic ima tri dobré, a od Dušana Jerinica primljeno je. dvadeset pjesama, koje se pjevaju veéinom u kafanama i idu daleko po čitavů Sandžaku. Preduvjet za nove pjesme uvijek je nekakav d o -gadaj, ratni ili iz svagdanjega života. Pjesnici sami naglašuju, da pjevaju samo o onom, što su sami doživjeli ili vidjeli, ali drugi priznaju, da pjevaju, što su slušali (vidi dolje), drugi opět, da su dobili materijal od različnih lica, naročito u ratu od samih zapo-vjednika i visokih oficira, na pr. Sv. Jaéimovič od Petra živkoviéa, potonjeg ministra predsjednika, kóji je u ratu od 1914. do 1918. bio komandant konjičkog puká' i divizije kraljeve garde, i od drugih viših oficira. Niko Vučelič iz Vasojevica pričao mi u Gusinju, da su komandanti bilježilí tok borbe i davali bilješke ljudima, kóji su imali dar pjevanja, da ispjevaju (sastave) pjesmu. U novije doba u Crnoj Góri »národní pjesnici« čak su obilazili različne koman-dante i tražili njíhove dispozlcije kakve bitke, da bi ih mogli proslaviti. Odatle se vidi, da o »junacima« ne mogu pjevati samo junáci, kako na pr. misii prof. Gesemann i zahtijeva i kritik A. G. Matoš,31 ali poznati su i ovakvi slučajevi. Na pr. Dušan Jokovič iz* Foče pjevao je o bojevima u Italiji, u prvom redu o bojevima od Soče do Piave, na temelju svoga iskustva, jer je u »šturmbata-' Ijonu« bio uvijek prvi. Najzanimljiviji je primjer junaka pjesnika crnogorski vojvoda Mirko Petrovič (vidi pogl. X.), čiji je »Junački spomenik« istinski spomenik crnogorskim junacima, no ovaj junák, a ni drugi junáci nisu pjevali sami o sebi. Da li su uvijek Potvrdio je to Niko Vučelic iz Vasojevica u Gusinju. "** Savremenik 3. III. 1913. < tako postupale i hajdučke harambaše, to ne mogu odrediti; svakako su često sami pjevali i utjecali na hajdučke pjesme i njihovu ideologiju.33 U novije Vrijeme pjevao je komita Jerotije Denadic iz Vrbovca o, topličkom ustanku godine 1917. vecinom o sebi. Za p tanje junaka-pjevača bit če vrlo zanirtiljiv dnevnik Jusufa Me-honjiča, kóji je u desetercima opisivao svoje borbe protiv Srbije, Cme Gore, Austro-Ugarske i napokon protiv Jugoslavije godine 1931. zajedno s Huseinom Boškovičem. Buntovnički voda Jusuf Mehonjič izgubio je godine 1923., kad je bio proganjan, u rijeci Limu svoju kožnu torbu, koja je přenesena u ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu.33 U njoj je Mehonjič imao svoj mali arhlv, u kojem se našlo i pismo i fotografija Kemal-paáe; pet knjižica, ali ne sasvim ispisanih, sadrži dnevnik s natpisom »Pljesmarica« (t. j. Pjesmarica s epentetskim I kao u Vasojevióa u Crnoj Gori) ,37 * * Ova pjesmarica je pisana srpskom cirilicom s mnogo pravopisnih pogrešaka33 i s čestim pove-zivanjem riječi; jezik je srpsko-hrvatski ijekavskoga govora s dija-lekatskim osobínama Sandžaka i s mnogo tursklh riječi. Stihovi u desetercu pisani su neodijeljeno, ali njihovi se završeci mogu lako odrediti združenim srokovima (a a, b b). Kao primjer pjesničkog prikazivanja njegove djelatnosti i mišljenja navodím ovaj odlomak: Evo Vakta (tur. vakat = vrijeme)” cd Rata Balkana Kako činifn hizmet (služba) za sultana Porad Vjere i svaga Vatana (dom) Rad Turskoga ljuta sibijana (mala djeca) Rad Namuza (část40) Našega sultana svesam Protiv Dinskoga (din = vjera) dušmana u komitu iz palijo (ispatio) dušu Ne ostaje Brda Ni Do'ine Ni Ze ěne Gore Ni Planině što Nijesam Krvljom ob'i jo (obojio) i moijem Plařom Probudí jo % Dr(a)eri care Tebe čekajuči Dabi Nanas okrenuo G avu 31 U tom se s"ažem sa Sv. MaBčem, Srp. knj. g'asnik XXXHI. Od najnovijih ha/duka Tandarič i njeg^v mus'imanski dru? Vrabac nisu umjeli isnjevati pjesmu, a i dru?i su ie ispjevali o -njima; vo'je'i su ih, jer su uzimali bo?atašima i davali sir masirra To je bilo i razlogom omiljenosti novijeg hercegovačko-dalmatinskog hajduka Simiča. « 34 * * Opširniie sam o tom izviiesMo u č'anku »Epischer Volksgesang im ehe- maigen Sandžak Novi Pazar« u Prager Presse 25. I. 1925: 37 Kao primier navod:m potpun natpis prve knjižice: Pljesmarica Jusufa Me-bonji-á što je Radijo Po Sandžaku u Protiv cme Gore i Austriie od Vakta Godine 191° Pado 1918 G dine. Nas'ov pete knjižice naglašuje suradnjS s Boškovičem ovako- P j^smarica jusufa Mehonjiča i husejina Boškoviča štasu Radili po sandžaku u protiv Srbi ji 1921 33 Dijei pogrešno i riječi, na pr. iz Bavljao mjesto izbavljao, iz patijo mjesto ispatio. 3> Na"v'še takvih riječi, kojih nemá u rječnicima, tumači L. Marjanovič, Hrv. nar. pjesme III, IV. . * 40 Rj A (VII, 463) ima namus, što je identično 5 turskim oblikom. * 502 Evo Vakta Devet godina dana Komitujem u protiv dušmana A sve čekám Nazar41 od su.tana Pasam Boga jamin42 učinijo Dfkse Seču Postamboli (= Stamboli) Turci i Drugari Pop anini Vuci Ncču Vlaškoj Postupiti Ruci. Prema ovom odlomku i prema drugima, koje sam čitao, Mehonjió nije bio velik, natprosječan národní pjesnik, premda bi i njegov pjesn cki ježík zaslužívao vecu pažnju. No osobito bi bila zanimljiva kritička ocjena istinitosti u prikazivanju njegovih djela i do-živVaja. Ipak je na pr. čudnovato, da je mogao triput pobjeci iz zatvora, pa i íz austrijskoga. Zanimljivo bi bilo saznati i to, da li su ovog istinskog junaka opjevali i drugi pjesnici pjevači i u kolikem su se stepenu proširile pjesme o njemu. Málo je vjerojatno, da su papise njegovih vlastitih pjesama upoznali drugi pjevači. Kao Л zapovjednici vojské, tako mogu i drugi ljudi utjecati na postanak narodnih pjesama. Tako je Branko Radicevic, cficir iz Bjelovara u Hrvatskoj, prešao godine 1912. u Srbiju, a odatle je godine 1914. otputovao u Ameriku s gu-slarom, kojemu je sastavio pjesmu, da je pjeva u velikoj gostionici, gdje su se sastajali radnici, koje je htio predobití kao dobrovoljce za jugoslavensku vojsku. Djed srpskoga književniká Iva čipika, rodenoga u Trogiru, sastavljao je pjesme o svakoj prigodi, veéinom u osmercima,. a štampao je i knjižicu o njemačko-francuskom ratu godine 1870., koju je í prodavao. Izričito mi je bilo řečeno, da uz gusle nije pjevao. U Prokuplju mi je stodvadesetgodišnj I Radenko Stevanovió pričao, da je pjesme o bojevima s Turcima »ispjevala vojska«. Kolektivno stvaranje je zaista dokázáno. Vec godine 1913. dobio sam u Hercegovini obavještenja, da su se odmah naveče posli je bojpva pjevale u Crnoj Gori nove pjesme, kod kojih su suradivali sami borci, dok ih nisu dotjerali (docerali). Takve pjesme dolaze u ruke i svojim školováním redaktorima, a zatim se štampaju.43 Godine 1930. čuo sam u Andrijevici u Crnoj Gori, da naveče poslije završena boj a pjesnik, kóji ima za to poseban dar — takvih je ljudi bilo mnogo — sastavi pjesmu, koj a se odmah pjeva, te je drugi sudionici u bojů dopunjuju (drugi iz tóga izvedu pjesmu), a zatím je školováni ljudi (naučenjaci) napíšu. Tako je bilo slučajeya, da pjesmu sastave dvojica ili trojica, pa je ondá daju u štampu. U šavniku mi je pričao pjevač Petar Vukovic, da je u njegovoj četi Marko Dakovic bilježio glavne dogadaje boja, da je imao osobit dar (talent) za sastavljanje pjesama, koje su ljudi 41 Ove riječi nemá ni u jednom rječniku. 41 Jamin se takoder ne nalazi u rječnicima, no moglo bi to biti amin s pro-fetskim j. 43 Bericht II, 41—42. « popraví jali, dopunjavali, kritizirali, što je loše, a što dobro, i tražili dopune. Takve tvrdnje o popravljanju i štampanju pjesme, koju je sastavio pjesnlk, a možda i sam guslar, nisu bile osamljene. Tako je razumljiva primjedba sedamdesetgodišnjega Vaše Vitkovica u Trnovu (jugoistočna Bosna), da bi mogao ispjevati pjesmu pomoču drugih. Imena mnogíh sastavljača pjesama o balkanskom i svjetskom ratu, koje su naročito omiljene i značajne, veé su često poznata pjevačlma i publici. Tako je o ratu s Bugarskom pjevao Petar Perunovič, »Zvjerstva bugarska« se pripisuju Mičunu Favi-éeviču, »Mučki napad Bugara na Srbe« (štampan u maloj knjižici) ispjevao je Radule Noviéev.é iz Plava, »Početak rata Austrije sa Srbijom« Veličko Bukic, godine 1930. tvorničar u Skoplju, rodom iz sela Zabrde, opéina Kraljska, kotár Andrijevica, »Boj na Gla-sincu« i »Boj na Vikri« (Osvojenje Višegrada) Crnogorac major Kneževié (tv knjižici »Rat qa oslobcdenje«),. »Prcpast Srbije 1915.« Blagoje Arambašič u Mladenovcu, »Boj na Igrištima« opjevao je Drago Dragič (vidi pogl. V.). »Boj na šapcu (Geru) 1914.«, »Kajmakčálanu 1916.«, »Patnju Srba u ropstvu« ispjevao je neki Cveo iz Stupanaca, okrug Valjevo, »Boj na Mojkovcu 1915.«, gdje su Crnogorci- štítili povlačenje Srba, Radovan Bečirevíó, kóji je bio podofcir. O ovoj bltki ispjevao je pjesmu, štampanu u jednoj »pjesmarici« u Nikšiču, i jedan učitelj, kóji je sudjelovao u bojů. Radovan Bečírevič Trebješki i Ljubomir (Ljubo) Zekovič Uskočki, kóji cbojica potječu iz opčine Uskoci, kotár šavnik, i Milan Vujačič vrlo su poznati crnogorski »narodni pjesnici«. Osobito često se spominje Radovan Becirevié Trebješki sa zbirkom štampanih pjesama (Borba, ropstvo i cslobodenje), u kojoj se opijeva prijenos Njegoševlh kostiju na Lovčen i ovom prilikom prvi posjet kvalja Aleksandra Crnoj Gori. Pjesma »Dolazak kralja Aleksandra na Crnu Goru« připisuje se i Ljubomiru Zekoviču; jednu je ispjevao Arso Arsenijevič u Andrijevici, a jednu Vuko Adžié,- redov u vasojevičkoj brigadi, kóji je od kralja Nikole dob'o čin rezervnog oflcira, tako da o ovcm značajnom dogadaju imamo odmah četiri pjesme. Koje su mi.od njih pjevali pjevači, ne mogu utvrditi, jer sam na svojim putovanjima mislio samo na jednu. Na to, da se pjevaju tri pjesme o smrti nad voj vodě Franja Ferdinanda, upozo-ravaju sami pjevači, a jedan baš zato nije htio ni pjevati nikakvu pjesmu, jer nije znao, koja je istinita. Jednu je od njih ispjevao Bosanac Jovo Mitkovič, mesar (kasapin) iz Sokolca, kóji nije bio pjevač uz gusle, alí velik Ijubitelj gusala, od kojega ju je dobio u prijepisu moj informátor,44 no on ju je čitao štampanu u drugom oblíku. I o bitki na Kajmakčalanu postoje pjesme različnih pje-vača: jednu je ispjevao neki Cveo (vidi gore), ďrugu prosti samouk 41 41 Pričao mi je o (om žandarmerijski narednik Todor Radovié u Sastavcima kod Priboja, rodom iz sela Kruševca, kotár Vlasenica u Bosni. (čuo sam u čajeťni), a najvažniju štampanu Sv. Jačimovíc iž Trstenika u Srbiji (Proboj solunskoga fronta). Ako dodamo k ovim slučajev ma i različne' pjesme o smrti Smail-age Čengiéa, vidjet černo, kako može biti nepravilno traženje jedne prapjesme (njem. Urlied) o někom historijskom dogadaju. U predašnjem odlomku i vec prije u čitavu poglavlju o štam-panim pjesmama bilo je pokazano, kako se noviji sastavljači pje-sama brinu oko tóga, da im se njihove tvorevine štampaju. Mno-gima je vec pošlo za rukom, da izdaju pjesme pod svojim imenom, što je u jednoj zbirci uradilo i devet vojnika. Drugi se predstavljaju samo sa svojim inicijalima, treci s pseudonimima, a četvrti ostaju sasvím anonimni. Ne éu ovdje dopunjati svoje podatke, jer pot-punost nije moguča, a. neke su moje informacije i netočne, na pr. spomenuti Vuko Adžič, kóji živi u Lijevoj Rijeci na putu iz Andri-jevice u Podgoricu, opjevao je i boj na Glasincu i Grahovu godine 1914. u knjižici, koja je izašla u Nisu ili šapcu. Obřadu šurbatoviču iz Nikšiéa štampala je neke pjesme o svjetskom ratu (»evropskom ratu«) »Slobodna misao« u Nikšiču. Iz evropskog rata odštampao je pjesmu o pohodu Vilíma i Franja Joslpa na Srbiju Vuksan NikoLé, sin komandanta milicije u Andrljevici. Upo^oravam, da je neki Bastač iz Crnojevica Rijeke izdao pjesme, koje su ispjevane prema šobajiéevu náčinu samo s malom razlikom.45 Knjížicu »Rusko-japanski rat« izdao je V. Yaložié u Beogradu bez imena i u národu se ne zna, tko je ispjevao ovu veliku pjesmu; autor tobože nije potpisan iz politíčkih razloga, jer Rusi ne,bi mogli biti zado-voljni s njegovim djelom, koje přikazuje dezorganizaciju ruské komande. Pjesma ne može potjecati od Šobajiča, jer je drugoga tona. Misii se, da ju je ispjevao sam knez-kralj Nikola,40 no to je málo vjerojatno. Za prvoga svjetskoga rata pjevalo se i o austrijskim pobje-tíama; takva je knjižica bily. na pr. štampana u Šibeníku i dosta se prodavala. O pograničnim bojevima godine 1876. na jugu Srbije neke su pjesme odštampali i stražari, ali rezervní potpukovnik Vukbje To-dorovič u Kuršumliji nije cijenio ovakve pjesme; izjavío je, da »čovjek trabunja«, a i za pjesme o balkanskom ratu držao je da su isto tako neozbiljne. Pjesmama o pograničnim bojevima on je ispravno prigovarao] da pjevaju o medusobnim ubojstvima iz osvětě i drugih nejunačk h pobuda. Vec godine 1913. odgovorio mi je jedan hajduk u Hercegovin! na moje pitanje, zašto sam ne opjeva svoja dlela, da to nije po-trebno, jer su to sada preuzeli novináři47 i školováni ljudi. Od 4' Pričao mi je to serdnr Sred-novr na Cetinju. 40 Informacija pjevača Draga Vasoviča. 47 Napominiem, da je Wi he m Scherer nazvao srcdnjovjekovne putujuče pje-vače (fahrende Sánger) putujučim žurnalistima (wandernde Journa.istcn). <• 505 N < drugog sam pjevača doznao, da su poslije bitke na Vučijem dolu godine 1876. došla k njegovu- strlcu dva školovaná čovjeka (na-učenjacl), kóji su od njega tražili novčanu nagradu, da i njega u pjesmama uvrste medu junake.48 U ovom pogledu mogti konsta-stirati nepoželjan napredak. Kad je u doba austro-ugarske oku-pacije Crne Gore poginuo hajduk Radovan Pekovié, došao je k njegovu bratu »narodni pjesnik« Ljubomir Zekovič i tražlo 1000 dinara za to, što ce ispjevati pjesmu o bratovoj smrti. Ne znám, kako se stvar završla, no pjesma je bila štampana. Bilo bi i razumljivo, da se traži prilog za štampanje ovakve pjesme; no ozbiljnije je, što mi je pričao potpukovnik žlžic iz Bijele (Drob-njaci), da je takav pjesnik došao k njemu, da je tražio od njega kao komandanta jedne brigádě dispoziciju, a i novac za štampu, jer ga moraju podupirati ljudi, koje če on u pjesmama uzveličati (oglasiti po pesmama), pa je potpukovniku obečao: »Tebe i tvoju brigádu izvest ču na najviše mjesto, koje je moguce u Crnoj Gori«. No žižič nije čeznuo za ovakvom slavom, pa je molitelja istjerao. All shvatljivo je, da on ima o takvim pjesmama, u kojima ima mnogo »lažnoga i prelažnoga«, vrlo lose mišljenje, tako da bi bilo potrebno, da se one zabrané, jer samo stvaraju nezadovoljstvo i profaniraju junaštvo. U plemenu čevo kupili su neki ljudi slávu junaká, a od tóga je u n kšičkoj »Narodnoj misii« nastala čitava polem ka. To su loši primjeri istinitosti (istine) u crnogorskim pjesmama, koja se uvijek traži, a oni objašnjavaju i to, zašto su plemenske pjesme pod kontrolora samoga plemena, u kojemu odmah nastaju druge pjesme, ako ljudi nisu zadovoljni s prvima, i pod sličnom kontrolora obližnjih plemena, tako da u starija vremena nije bilo moguée vellko zastranjivanje od istine, premda neka pristranost nije nikad bila sasvlm isključena. No kako se mařilo za istinu, dokázali su Turci u Nikšlču. Kad su sastavljali pjesmu o pogibiji Vuka Lopušíne, nisu znali glavne elemente o tome, kako su Trebiešani kunili vojsku i gdje su bili. Stoga su poslali kalajdžiju, Srbina iz Nikšica, kóji je znao pisati, da ondje radeči potajno ispita sve pripreme. Ova špijunaža u kořist národně pjesme ípak je vrhunac u traženju istine. Posljednji primjer pokazuje, da je-i za ratnu pjesmu potrebno više vremena, da se završí. Za balkanskog i prvog svjetskog rata pojavljivali su se doduše pjesnicř medu ranjenim i drugim vojni-cima odmah na povijalištima i u bolnicama i na dopustima, a Crnogorac P. Perunovič pjevao je odmah nakon završené bitke, na prv »Osvojenje Kumanova«, a i u Crnoj Gori i Hercegovini pjevale su se nove pjesme oblčno neposredno poslije završenog boja. Več je Josef Holeček, kóji je ipak dugo živio na hercegovačko-crnogorskim bojištima, bio svjedok sastavljanja i izvodenja pjesme, 41 41 Bericht II, 42—43. koje je sadržaj bio uzet iz dogadaja, kóji se zbio dan prije,4a no za austrťske okupacije Cme Gore nitko nije medu pobunjeniď.ma (komitama) sastavljao pjesme, jer u šumi za to nije bilo vremena, a nisu se smjeli pjesmom ni odavati. U G. Milanovou u Srbiji řekli su mi, da piesme ne nastáju u ratno doba, nego poslije ratova, a u Splitu u Dalmacíji čuo sam, da su pjesme mogle nastati i na bojíštima, ali dok krv teče, teško se pjeva; i oni, kóji su se spasili, mogu svoje doživljaje prikazati tek kada se umire. Pjevač Bar-hanovič iz Bola na Braču i Pavlinovic iz Podgore sastavljali su pjesme za prvoga svjetskog rata (radili pišme iz glave), ali oficiri, poglavito kapetan, govorili su: »Mi smo u ratu, ne smijemo se hvallti«. Več je često bilo spomenuto, da je nuždan preduvjet za novu pjesmu nekakav d o g a d a j (dogodaj, dogadaj,50 kad se desi nešto). Pjevači sami veoma naglašuju, da mogu pjevatl o nečem, što se dogodilo, pri čemu su bili nazočni, što su vidjelí (»očevici«, Bar; »očividac«, Budva; tu sam bio i svojim očima gledao, Kladanj). I četrnaestgodišnji pikolo u hotelu u Podgoricí odgovorio je na moje pitanje, da doduše nije sastavio nijedne pjesme, ali da bi je mogao sastaviti, kad bi imao slobodnog vremena i kad bi imao dogadaj. No ovo pravilo ima i svoje izuzetke. řjevači sami priznaju, da su sadržaj čuli od druglh ljudi ili ga uzeli iz novina (na pr. o balkanskom ,ratu) i iz kakvih knjiga. Pjesmu iz knjiga mogao im je pročitati i netko drugi, a oni su napravili novu (prcčitao jednu pjesmu i izvodi drugu). U Žiči u Srbiji řekli su mi za zemljoradnlka Jakova Jankoviča ovo: »Ispri-čajte mu dogadaj, a on ce sastaviti pjesmu (sastaviti, skrdjiti)«. Vrlo je važno bilo opažanje u G. Poljicima u Dalmaciji. Kad je Banič Marko pjevao pjesmu »Ivan Zadranin«, spomenuo je netko od prisutnih, da ju je sastavio Pere Pimovič prema. pričanju starih ljudi. To značí, da i danas usporedno živé usmena tradicija u pjesmi i prozi i da one mogu jedna na drugu utjecati. Petar Petrovič Njegoš stvorio je čuveni stih: Bez muke se pjesma ne ispoja.81 To vrijedi naročito o ratnim pjesmama i njihovim junacíma, kóji su često opijevali svoje doživljaje. To se na zanimljiv náčin potvrdilo za svietskog rata u austro-ugarskoj vojsci. Na fronti na Sočí jedan je Hrvat iz Dalmacije umo različne ratne dogadaje pričati u desetercima. Profesor Lovric htio je sačuvati ovakva nadarena čovjeka, pa ga je držao kod divizije, da ne pogine, ali tako je on * 60 61 10 Písně hercegovské. Praha 1877. Predgovor. 60 Prema Rj A (III, 559, 565) li književnosli je običniji lik dogadaj, kojí sam čuo i ja (Sjenica, Boka), ali pretežno se upotrebljava dogodaj, kóji se lik nala/.i i u Kačiča. / 61 Gorski vijenac, stih 603. izgubio priliku da pjeva. Pod utiskom doživljaja pjevale su se pjesme i u zatvorima i u logorima za internirane, na pr. u Aradu u Madžarskoj. Kako može dogadaj svagdanjeg života djelovatí na pjevače, pričao mi je Milorad Tomič u Ljuboviji (Srbija). Kad je grom ubio ženu, to je na njega snažno d jelo válo, razljutío se, počeo trčati i ispjevao pjesmu. No da pjesme nastaju u tišíni i dokolici, řečeno mi je to u Goraždu tako, da se pjesme izmišljaju', kad je čovjek besposlen. O stvaralačkom procesu novih pjesama pričao mi je sjajan improvizátor učitelj K i 1 i b a r d a, da je potrebno pjesmu zapisati i několiko puta uz gusle pjevati, da se zapamtl, i. da je lakše pamtiti tudu pjesmu negp svoju. Pjevač-pjesnik Sve-tislav Jacimovic rekao je takoder, da ne može ponoviti svoju im-provizaciju: »Ja éu skrojití, ali ne če to biti isto, samo jezgra ée biti ista«. I pri fonografiranju jedne narikače upozorio me nježin sin profesor, da se tekst ne ée slagati s prijašnjim pjevanjem, jer pjevačica svaki put improvízira. Da se nove pjesme pjevaju p r e^n a shemi starih pjesama, poznato je, ali medu publikom čuo sam i ovu pri-mjedbu: »Tko s as taví j a kao pri je pet stotina ili pri je trista go-dina, to nije pjevač«. Zanimljivo je, da su u Makedoniji buntov-nici (četnici) r poglavito učitelji, sastavili nove pjesme po uzoru starih u makedonskom dijalektu, u kojem se u Makedoniji pjevaju i staré pjesme o srpsk m kraljevíma i povijesti, na primjer: »S ó b r a 1 e se tri srpske vojvode«. O kompozicionoj shemi i herojsk o-e p s k o j s t i 1 i z a c i j i, kako ju je prikazap prof. G. Gesemann,52 zabi-lježio sam na putovanjima samo několiko primjera, takoder i Iz Dalmac je^53 kako Se ženidbe i učesnidi na njima přikazuju prema feudálním- uzorima, i da se takve heroizacije upotrebljavaju i u humorístičkom oponašanju na svadbi kakva siromašnog číče, što je b lo poznato veé Vuku Karadžičů. U Crnoj Gorí heroiziraju se (přenose u herojsko) i u kolu svi vážni ji dogadaji, na pr. - kako djevojka goni austrijske straže (pogoni patrulje) i boj izmedu buntovnika (komité) i Austríjanaca. često sam veé upozorio na to, da je svaki pjevač do neke granlce improvizátor, jer ni početke pjesama poslije několiko minuta ne ponavlja jednako, i da više ili man je m i j e n j a, jer ne uči pjesme naízust kao kakav dekl«mator, nego sloboďno operira svojim uzorkom i svojim pjesničkim materijalom. No “ Studien zut siidslavischen Volksepik, Erste Folgo, Reichenberg 1926. (= Ver-óffentiichungen der S avistischen Arbeitsgemeinschaft an der Deutschen Universit.it in Prag, I. Reihe, Heft 3), str. 65.«—96. Usporedi moju recenziju ovb fasprave: Euphori. n, Ed. XXIX (1928.). 297—303. гз Řadič Ambrož u G. Poljicima prikazao je na herojski náčin, kako se ženio ■ Jozo Banič. i mnoge su promjene namjerne iz različnih razloga. Glavno je, da žele pjesmu popravit! i dotjerati prema svojem mišljenju i ukusu. Tako mi je Puniša Stožinič u Kuršumliji izjavio, da sam dodaje, gradi, preraduje dosta odlomaka i dodaje naše žalosti (ja sam přiložím, gradim, dosta odlomaka sam prenovio, dodavao naše žalosti). Důro Mantalica u M haničima pod Dubrovnikom priznao je, da je dosta dodao, ukrasio (dosta priložio, iskitio). I slušači upozoravaju, da mnogi pjevaěi »stvaraju, dodavaju, mijenjaju«. Drugi put sam čuo, da dopune narodnu pjesmu, ukrašuju (kite). I u jugoistočnoj Bosni u dijelu staré Hercegovině upotrebljava se poseban glagol sknaditi za dodavanja i ispuštanja u pje-smama i za njhovo dotjerívanje; ima samo málo pjevača, kóji ništa ne dodaju. Zato sam veé dávno rekao, da dobar pjevač može pjesmu popraviti, ali loš i pokvariti. Tako sam u Srbiji u krugovima inteligencije čuo mišljenje, da su neke pjesme u národu bolje nego u Vuka Karadžiča, a u žabljaku u Crnoj Gori jedan je učítelj rekao, da su národně pjesme bolje nego u knjizi. No pjevači mijenjaju i od nužde. Tako je Arandel Milovančevič u Topolí (Srbija) naučio pjesme iz knjige, ali sve nije razumio, pa je zato dodao. Drugi je pjevač mijenjao, jer je nešto zaboravio. Treci je opět nešto čuo 1 nešto ispjevao, pa je tako nastala pjesma (málo čuo, málo ispjevao, tako je ispala pjesma). Upozoravam na jednoga pjevača, čije bi se izmjepe dále kon-trolirati i studirati. Franjevac Stjepan Grčič sretno je zamislio, da izda pjesme jednoga pjevača, dalmatinskog lončara Boža Domnjaka u Zlopolju, kóji je sa svojom robom putovao na saj-move daleko po Dalmacijí i susjedním zemljama. Grčiéeva alego-rična srednjovjekovna tumačenja možemo lako ostaviti po straní, ali velik je nedostatak, kao što svjedoči fra Mirko čo\ié,54 što Grčič nije zabilježio, da li je neke pjesme sastavio sam Domnjak ili íh je preinačivao ili od različnih pjesama sastavio (kalupio) i t. d. Mnogo bi se od tóga dalo utvrditi potankim studijem Domnjakovih pjesama, poglavito na temelju zbirke pjesama Matice Dalmatinske, bosanske Jukiéeve i drugih zbirki pjesama, prí čemu bi ipak valjalo imati na umu i usmenu tradiciju Dalmacije, Like u Hrvatskoj i zapadne Bosně i Hercegovině, koje je Domnjak dobro poznavao. ■ Bilo bi uopce umjesno zahvatiti i repertoár drugih boljih pjevača, pa ga usporediti s drugim štampanim i neštampanim pjesmama ili bar studirati řazlične varijante pojedinih pjesama s ovoga gledišta. Mogu se takoder očekivati odredeni rezultati za karakteristiku nekih pjevača ili krajeva, u kojima su pjesme nastale ili se najveéma pjevaju. ■'* Ppnp Ifi, 249. 509 Opčenito se može reci, da su pjesme, koje pjevači znaju iz usmene tradici]'e íli iz knjiga, grada za različne izmjene i sasta-vljanje novih pjesama, isto tako, kao što i umjetnički pjesnik može upótrebljavati svakakve izvore. Tako pjevači izmlšljaju o poznátim junacima nove pjesme, mijenjaju imena junaka,'-5 přenose na njih djela drugíh junaka, lokalizuju junake u najudalje-nije krajeve, na pr. Sibinjanin Janko iz Erdelja ženi se u Trogiru na jadranskoj obalí, upotrebljavaju domače i medunarodne motive u cjelini ili pojedlnostima i ne smetaju im nikakvŤ anahronizmi ni netečnosti, koje tako nastaju. Navodím ovdje samo jedan, ali vrlo karakterističan slučaj. U pjesmi »Ženidba Popoviéa Stojana«5'1 savjetuje majka svojem sinu, da na svadbu u Mletke, gdje Latini su varalice staré, pozove kao glavne svatové: z Kuma kumi od Budima kra'ja, Starog svata Mandušiéa Vuka, A vojvodu od Sibinja Janka, Л čauša07 Relju Krilaticu, Barjaktara Miloš-О' il;ča, A djevera55 * * 58 * Kraljevica Marka.6" Stojan Popovič je to uradío i tako okupio glavna lica narodnih pjesama različnih doba i krajeva. Za koňtaminaciju različnih pjesama u jednu navedeni su mi bili u Sandžaku ovi izrazi: sadružiti, združiti, smlatiti, sastaviti, i kod Metkoviča isto: sadružiti, smlatíti, sastaviti. Kao primjere naveo sam vec dugu pjesmu iz Sandžaka o Muratu na Kosovu prema srpskim národním pjesmama (pogl. VIII.), i priču iz jugoistočne Bosně o.kremenskim sužnjima. čudnu sam kontaminaciju čuo i na periferiji národně epike u Sedlarima u Resavi u Srbi ji od pjevača Adama Stanko-viča. Miča je bio bolestan devet godina i četiri mjeseca,60 61 žena mu se htjela ponovo udati, pa je nagovarala — Muju iz Kladuše, da ubije Micufil... Mica se oporavio i spalio ženu lučom i katranom8* 55 Usporedi moje prve primjere u Berichtu 11, 26. “ Karadžič, Srp. nar. piesme II, 505. 67 Cauš je voda nekolicine vojnika, a na svadbi je 'Starješma svatova, ako ih ima mnogo. Poslije je spao na zabavljača svadbene povorke. Rj A I, 915. 58 Prati'ac zaručnice, obično brat mladoženje. 80 Karadžič, Srp. nar. pjesme II, br. 86, str. '507.—508. 60 Usporedi Bolani Dojčin, Karadžič, Srp. nar, pjesme II, sir. 450. 61 Od pjesama, koje do'aze u obzir za usporedivanje, najviše se nalazi visoko puetična pjesma »Ženidba kra’ja Vukašina« (Karadžič, Srp. nar. pjesme II, br. 24, str. 88. i d.), u kojoj ima mnogo e'emerrata iz priče Buovo ďAntona, koja je bi'a převedena kod Hrvata i Srba, premda se sačuva'a samo u bjeloruskom prijevodu (Vidi: Můrko, Geschichte der a'teren stidslawischen Litteraturen 183—184). Ne-poznát je i dubrovařki prijevod Reali di Francia. Srpsko-hrvatske národně pjesme mogle su imati još i druge talijanske izvore ove francuskc priče. M. Halanski (Južno- као ц najstarijim pjesmama. lsti je pjevač slično iznakazio i pje-smu, kako je htjelo trideset kapetana, pa vec i trideset i tri generála íz Udoine ukrasti Ajkunu, sestru lakrdijaša Budaline Tale. Pjevač Bariša Kosovic iz Zaostroga u Dalmaciji, šezdesetdvogo-dišnji nepismeni seljak, kóji je u mladosti bio mesar, pa je po • Hercegovin! kupovao stoku, sastavio je pjesmu o hajduku Mijatu Tomiču prema dvije poznáte mu pjesme.03 Sadržaj starih i novih pjesama, osobito ratnih iz balkan-skog i prvog svjetskog rata, okarakterízirao, sam na odredenim mjestima.64 Ovdje dodajem još několiko primjera. U Boki Kotor-skoj je poznata pjesma o serdaru čeloviču, kóji je pozvao austrij-skog pješadijskog kapetana na dvoboj. On je spomenut i u pjesmama Vuka Karadžiča: Zavadí se Celovié serdare S nekakvijem s Visa kapelanoni, Ko je bolji junák od junaka.01' Pjesme o grčko-turskom ratu objašnjavaju se time, što su pri njima učestvovali Turci iz Sandžaka i pograničnih krajeva, ali pjevali su ih i bivši Kolašinci u Crnoj Gori, kóji su se i u tom natjecali s kršcanskim Kolašincima. Na frontí u Dobrudži za svjetskoga rata kapetan Dobřijevié je poduzeo nocni pohod u tursku vojsku. O tom je odmah jedan Hercegovac ispjevao krásnu pjesmu, koju je naveče pjevao jedan guslar Hercegovac. Slušali su je pukovnik i svi oficiri, pa je pukovnik rekao: »Viďte, braco, što černo bolje slavě, živ ostao i o njem pjesma pjeva«. Pjesma je štampana u pjesmarici o bojevima u Dobrudži i mnogo se pjevala. U njoj su točno opisana miesta, gdje je bila kakva straža, gdje je bio tko zarobljen i slično. Bila je dakíe dio pukovske historije u drugim vojskama. Iz dragačevskog kotara u Srbiji jedan je učesník balkanskoga i svjetskoga rata opjevao sve svoje Ďragačevce, osobito Cvijoviéa, potonjega generála. Iz manastira Ráče kod Bajine » Baště u Srbiji hajdukovao je za rata s Austrijom godine 1915. do 1918. jedan kaluder; o njegovu bijegu i hajdukovanju pjevala se pjesma. Iz poratnih bojeva izmedu Srba i Turaka u Jugoslavíji pjevao mi je u Starom Kolašinu Ljubomir Košanin pjesmu, koju je ispjevao Nestor Jeremié: u selu Jablonici pobili su Turci godine 1927. brata Nestorové žene i njegova jedinca siná. Nestor Brnja-čanín, Nestor od Brnja, Nestor iz Brnjaka osvetio ih je sa dva slavianskija skazanija o Kra’jevičě Markě I, str. 3.—27), kojí je i prví na njilv upozorio, mogao je to tvrditi s večom sigurnošču (str. 22.). Zanimljivo je, da se u jednoi muslimanskoj pjcsmi, koju je izdao K- Hormann, sestra Filipa Madžarina zaljubljuje u Halila, brata Mu jiná, pa izdaje svoga brata (str. 19.). 02 Usporedi natuknice luč i katrao RjA VI. 186 i IV. 899. 63 Stj. Banovič je odštampao ovu pjesmu (Znžo XXI, 211—217). “4 UsD"rcdi narečito poglavlje o epskim pjesmama (VIII.) i o štampanim zbirkama (X.). 68 Srp. nar. pjesme IV, str-. 7. * * pobratima: Miladinom Gusiéem i Radulom Brnjačaninom. Ovdje imamo primjer mjesnoga junaka s imenima, koj a podsjeéaju na feudalne prilike. Kad je balkanskim i prvim svjetskim ratom Turska bila daleko odgurnuta od granica Jugoslavíje, srpsko-hrvatska narodna epika izgubila je svoj temelj, jer su bili isključeni i pogranični bo-jevi, kóji su epskim pjesmama davali najviše sadržaja. Javni život mladé Jugoslavíje ni je davao pjevačima iz naroda mnogo pobuda za epske pjesme, pa su pjesnici s viš.m ambicijama htjali da postánu poznati i u knjižévnosti. Imamo několiko pjesama o epizo-dama iz života králja Petra, opjevana je i svadba kralja Aleksandra, njegov dolazak u Crnu Goru i t. d.,iS Od politíčkih dogadaja pobudilo je pažnju ubojstvo vodě hrvatskih seljaka Stjepana Radica u beogradskoj skupštini, o kojem je pjevač Dimitrije Posklc u Trsten.ku u Srbiji ispjevao pjesmu, koju je sam smatřao lijepom. Razumljivo je, da je o Stjepanu Řadičů ispjevano mnogo pjesama medu hrvatskim seljácima, osobito u Rakitnu u Hercegovin! čitav ciklus, u kojem su ga slavili kao narodnog mučenika, svéca i naj-večeg junaka. U duhu tradicija národně epike u novije se doba najviše pjeva 0 svadbama, naročito sa smetnjama, o prekidu svadbe, o otmicama djevojaka i žena i o ljubavnim aferama. Zaista je velik dogadaj, ako se svečana svadbena pratnja mora vratiti bez mladé, koj a je utekla ili je odnesena ili odvedena. I danas se može preoteti dje-vojka, ona može ostaviti momka ili obratno, kao što to biva sva-gdje. Slično se pjeva i o manama žena, o njihovoj nevjeri ili bijegu, na pr. godine 1930. pjevao je u Gružu kod Dubrovnika u jednoj gosticnici katolički pjeVač Imer Pero iz sela Dračeva, kotara sto-lačkog u Hercegovin!, svoju pjesmu, kako mu je před dvije i po godine pobjegla žena, iz kuce mi pobježe lisica, 1 da je stoga prodao dvije kuče i treču uništio (oborio), da ne bi mogla u njoj živjeti. Musliman, kóji je bio prisutan, vrlo ga je zbog tóga ukorlo. Pjeva se i o tome, kako je žena napustila muža, pa je on molio vlasti, da mu je vrate. Inače se može pjevati o svakom dogadaju, kóji zanima selo, 0 kakvoj velikoj nesreči, svadi i kavzi, pa i o tučnjavi u gostionici 1 kafani, o gubitku konja ili vola i t. d. što može posta ti predmet ovakvih pjesama, pokazuje ovaj slučaj: u Vardištu u jugoistočnoj Bosni jedan je beg htio prodati seljacima svoje imanje, pa je doveo konkurente, da povise cijenu; seljaci su ga zbog tóga pre-mlatili, pa su o tom ispjevali pjesmu. Obíčni su sadržaji, naročito u novije doba, stranačke borbe, otpor protiv predsjednika opcine, 66 66 O njegovu manifestu (6. I. 1929.) odštampao je pjesmu Drinosavčic, t. j. od Drine i Savé, novinař Dušan Mil., Sijački, kako mi je bilo řečeno. političke agitacije i programi, kao što je vec bilo spomenuto. Kao primjer navodím, da je u Dalmaciji u Makarskoj pri izborima netko u pjesmi predstavio sve ljude i da je u Srbiji bio opjevan i kongres zemljoradnka. Parodije narodnih pjesama i različne druge šaljive i satirične pjesme vrlo su omiljene naročito kod mládeži, ali često se odbacuju pri plemenitim zabavama; i jedan musliman u Rogatici izjasnio se samo za »ono, što je važno«. Za-nimljivo je, da satirične pjesme mogu biti dosta staré. Tako mi je pričala Jela Dorotic na Hvaru, da je njezin djed, majčin otac, Páve Klaric »obrugao« djevojku, a Mate Tomic njega, pa je tako ta pjesma bila stara oko 120 godina. Na stvaranje i sadržaj epskih pjesama u t j e c a 1 o je, kao što smo češče naveli, javno mišljenje naroda ili narodnoga kolektiva, a u Crnoj Gori i stvarna cenzura, često sam čuo aluzije 0 tom, koje nlsam znao protumačiti, dok mi nije na Cetinju objasnio pjevač i polícijski činovnik Petkovič, da su kněz i zatim kralj Nikola i crnogorska vlada davali odobrenje za pjesme. Tako su bile odobrene (utvrdene) pjesme šobajiceve »Kosovske osvětě«, ali pjesme o balkanskom i svjetskom ratu još ne. Pjevati su se mogle pjesme tek ondá, kad su bile přiznáte od državnog senata. Značajna je u ovom pogledu sudbina šobajiceve »Kosovske osvětě«, kojoj je drugi dio kněz i kralj Nikola sasvim onemoguéio (vidi pogl. X.) O pjesmi Sastali sc od Pivě uskoci, . U Crkvici u pustu p aninu, Pa pos aše Kraljevič Mušana, U Tušinu Ceroviču baňu tvrdio je pjevač Milosav Radovič, da ju je kněz i kralj Nikola odobrio ili čak i sastavlo, kad je godine 1875. posjetlo njegova djeda u Pivi. Početak jednoga kola Iz k u č k i h se začu ústa promijenio je Nikola87 s pohvalnom namjerom u oblík: »Iz srp-s k i h ústa«. U balkanskom ratu godine 1912. jedan je učitelj opjevao Uz gusle svoga komandanta, nasljednika prijestola Danila, što cenzura níje dopustila, jer je to »junaštvo kralja Nikole«. Jedan pravnik i novinař uvjeravao me, a to je poznato i iz drugih izvora, da je bilo zabranjeno sve, što nije režimu konveniralo, na pr. 1 pjesma velikoga vojvode »Pohara Kuča« (1856). I obične národně pjesme morale su prije štampe proéi kroz cenzuru, što je sláb lo i volju za njíhovo skupljanje. Cenzura je dakako utjecala i značila nešto samo za štampane národně pjesme; mogu se za-braniti i pojedine pjesme, ali tko može u takvoj epskoj sredini, 67 * * 67 Zanimljivo je, da je kněz i kralj Nikola sám sastavio k^la razliřnim crno- gorskim p emenima, od kojih nekima nije bio naklonjen, na pr. lješanskomu plemenu, koje je takoder godine 1918. prvo i ustalo protiv njega. kao što je srpsko-hrvatska, zabraniti njihovo sastavljanje i pje-vanje? Vrijedi to osobito za Arnaute na Kosovu, kod kojíh postaje junakom národně pjesme svaki onaj, kojí je napravio kakvu glupost, kako je předa mnom rekao jedan žandar. O velikom problému, zašto su neki junáci tako omiljeni i kako su nastajali čitavi c i kluši pjesama o njima, mogu ovdje datí samo kratku napomenu. Priloge i napomene 0 ovom pitanju dajem na različnim mjestima, a iznio sam i svoje mišljenje, da je Kraljevié Marko, junák najvecega clklusa, imao ne samo svoje pjevače, nego ih je našao i u svojoj okolini slično kao sasvim beznačajni Mustajbeg iz Like. Prvi je upozorio Ha-lanski,68 da su osnov pjesama o Kraljeviču Marku staré historijske pjesme i tradicije o njemu, koje su najprije stvořili kraljevski i di-nastički (korolevskimí i gosudarskimi) pjevači Ohrida, Prilepa 1 drugih kulturnih i političkih središta Makedonije. U novije doba nalazi analogije izmedu ruskih historíjskih pjesama i srpsko-hrvatskih bugarštica Evg. Ljacki, istraživač »Spjeva o Igorovu pohodu«, kóji tvrdi, da je bugarštica nastala u blizini plemiča, koje proslavljuje,6U i da su pjevači připadali i medu članove nji-hove družině. Ovi su pjevači hvalili svoje gospodare na gozbama, njihova je pjesma bila njihova služba. Kao trubaduri, historici i pjesnici slavili su ih i na dvorovima drugih vítězova. Samo tako možemo sh váti ti, zašto su neki junáci postáli tako populární i zašto se njihova slava. tako daleko raznijela i proširila. Pod utjecajem Halanskoga prikazao je na srpskoj stráni j^|lavito Drag. Kostic74 srednjovjekovne srpske i bosansko-hercegovacke feudalne prilike, pa on ističe »družinu«71 i »družbu« velike gospode.72 Termín družina prelazi poslije na uskočko-hajdučke vojvode, kóji su uopce mnogo tóga baštinili iz feudalnoga doba. Zato su »družině« i »družina«, kojima se često obračaju pjevači u svojim pretpjevima,7* vrlo staroga podrijetla. Dakako dosad nemamo vijesti o ličnim pjevačima uskočko-hajdučkih junáky, na krščanskoj stráni i u krajiškim pjesmama na muslímanskoj stráni, ali po analogijama starijeg i novijeg doba možemo i to pretpostavljati; no u cjelini moramo naglasiti, da je u doba procvata národně epike u zapadnim primorskim i susjednim krajevima bilo i mnogo pjevača, kóji su slavili junake svoje bliže i dalje okolice. U8 Južno-slavjanskija skazanija o Kraljevičž Markě, III. str. 739. " Přilezl za književijost XVIII, 495—498. 70 Pesma o vernom suzi, G'asnik Srp. kralj. akad. CLXVIII, 137—202. 71 Na istom mjestu, str. 169., 182. 72 Isto, str. 181. 78 Na pr.: »pišme dd istine, što je za družině« (Korčula, Sinj), »bračo i družina« (vidi pogl. Vlil.), »pjesmu od istine za gospode i dobré družině« (u uvodu »Kosovske osvětě«). Slično je i na muslimanskoj straní mogao nastati velik ciklus pjesama o málo poznatom i značajnom Mustajbegu íz Like, kóji je postao protuteža Iva Senjan na i drugih uskočko-hajdučkih junáka. I veliká omiljenost glavnoga muslimanskog junaka Berde-leza Alije unatoč dvjema' hipotezama turkologa Olesnickoga ni je objašnjena, ali ne éemo pogriješiti, ako u njemu potražimo protu-težu Kraljeviču Marku, najomíljenijem junáku na kršcankoj stráni. Prví Srpski ustanak (1804—1813) našao je svoga pjevača u vel.kom pjesniku, slijepom Filipu Višnjióu, kóji je živio u samoj vojsci. No važno je, da je hajduk Veljko vodío sa sobom pjevača guslara i da je vojvoda čupié ímao na svom dvoru dvorskoga pje-snika (vidi pogl. VIII.). Osobito je poučan primjer smrti Smail-age Čengica, koju su u isto vrijeme opjevali različni krščanski i mu-slimanski pjevači. U bosansko-hercegovačkom ustanku imao je svoga pjevača Petar Mrkoiyič, potonji kralj Petar, kao voda pobu-njenika u Bosni godine 1876.; slično je uvijek imao svoga guslara vojvoda Laza Sočica, a i vojvoda Bogdan Zimonjié, čiji se pjevač Jole Savié úpravo hvalio, da je pjevao o njemu kao o drugom Obilíču. Za balkanskog i svjetskog rata slavili su pjevači-pjesnici i svoje komandante i druge oficire, ali glavnu su pažnju veé po-sveéivali vecim ili manjim bitkama, u kojima dakako nastupaju i istaknuta lica. O stvaranju čitavih ciklusa o velikim dogadajima i licíma ne može joá biti govora. No pažnju zaslužuje ciklus pjesama o vodí hrvatsk.h seljaka Stjepanu Radicu, kóji je nastao u Hercegovini, ali je ostao slabo poznat, jer su seljaci bar u početku skřívali ove pjesme i před svojim franjevcima. XIX. PROPADANJE NA R.O DNIH EPSK1H PJESAMA Kao sve narodno i staro, nestaju i národně epske pjesme zbog različnih privrednih, socijalnih, civilizacionih i generacijskih raz-lcga. No kod epskih pjesama, koje su budile i oživljavale národní duh i održavale narodnu borbenost, naj vážni ji je razlog u tome, što su one izgubile svoj osnov konačním oslobodenjem švih Srba i Hrvata od petstogodišnjeg turskog jarma. Posli je balkanskog lata Turska je bila daleko pomaknuta od njihovih graníca, tako da su věci bojevi i, još vise, man ji pogranični bojevi, o kojima su národně pjesme naj vise pjevale, bili nemoguči. Pjevači i njihovi slušači sami naglašuju, da su gusle izvršile sve, što se od njih tražilo, osobito da je bilo »osvečeno Kosovo«, kao što se govori i pjeva. Zato su gusle prije balkanskog rata bile národní ideál i vrlo su bile cijenjene. I na Kosovu su mi izravno řekli, da su ondje mnogo pjevali, dok je bila Turska. Balkanskim ratovima i prvim svjetskim ratom epika je doduše takoder oživjela, ali pjevači i niihovi slušači opčenito su tvrdili, da su gusle posli je rata nestale (Gruža, Srbiia), da su nestale i u pravoslavnim kafanama u Višegradu u Bosnl. U Starom Kolašinu poscale su rijetke. U Bolu na otoku Braču iščezlo je pjevanje poslije rata, a u dalmatinskoj Zagori u Mucu řečeno mi je, da je prije rata imala gusle svaka deseta kuča, ali poslije rata da su gusle nestale, čak u velikoj osebujnoj pravoslavnoj opčini Gornji Grbalj u Boki Kotorskoj pjevale su se junačke pjesme prije rata, a poslije rata ne. Zato ní e ništa čudnovato, što su gusle nestale oko godine 1920. i iz katoličkog duhovnog seminara u Mostaru, gdje su do tóga doba visjele nad krevetom svakoga gojenca. To je u vezi s opcim promjenama poslije ratova, posliie kolih »se sve izvrnulo« (Savina), ali vážni su i izravni razlozi. Ratoví su značili najviši napon švih moralnih i materijalnih snaga, poslije koj ega je na-stupila prirodná reakcija. Ljudima, kóji su osjetíli rat, nije više imponirao Kraljevič Marko i njegova djela; drugi opět nisu više htjéll ni čuti o ratovima, kao što se izrazio jedan musliman u Goraždu. Govori se i o tom, da nije bilo junaka, što je razumljivo, jer je s pograničnim bojevima přestalo i ustaničko četovanje, a nijedna moderna država nije mogla trpjetl hajduke i njihovu po- pularncst. Tako sam mogao godine 1930. mirno raditi i medu Arnauťma u Dakovici, koj a je bila za turskoga gospodstva raz-glašeno gnijezdo balkánské anarhije. Postepenim opadánjem Turske i njezinim udaljivanjem í stva-ranjem jugoslavenske državě izgubili su begovi i age u Bosni i Hercegovin! i u ostalim krajevima s muslimanskim stanovništvom svoj vladajuci i gospodarski položaj, pa je i to skrivilo snažno pro-padanje feudalne epike. U Tužil u istočnoj Bosni čuo sam ovo: »Propálí bezi, propálí pjevci«. Nije vise bilo bogatih muslimana, kóji bi »držali koňak« i zvali pjevače u svoje kuče, osoblto u doba ramazana. Muslimanski feudalci i ostali »Turci« přestali su se zanimati za narodnu epiku í zbog tóga, što se sada smatraju za raju, pa zato nisu htjeli slušati o svojem poniženju. Gospodarske prilike jako su se promijenile ne samo kod mu-slimanske gospode, nego i kod krščana i uopce kod svega naroda. Narodna je epika najbolje cvala u doba patrijarhalnoga života i primitivné kultuře, koj a se dugo održala i kod Srba i kod Hrvata, kojí su bili več dul je vremena oslobodeni od turskoga jarma. Dugo je bilo kod gospode i naroda poznato samo prlrodno gospodarstvo, tako da su muslimanski feudalci mogli i u dvadesetom stoljecu darivati pjévačima žito, odjecu, stoku, pa čak i konje.' Bilo je mnogo vremena za epske pjesme kod aga i begova i koď švih ljudi na dugotrajním svadbama, na različnim svečanostima, osobito na slaví i na drugim zabavama u privátním kucama, u gostionicama i kafanama. Sve se to znatno promijenilo u novim gospodarskim prilikama kršéanskih država i osobito u krajevima, kóji su bili oslobodeni tek balkanskim ratom. Tako sam mogao čuti čak i na Kosovu osamnaest godina nakon njegova oslobodenja: »Starija su vremena bila bolja nego današnja; danas vise známo, ali više patimo, prije je bilo više žita, vina, danas nemamo kruha, prije srno putovali na rad u Rumunjsku, Srbiju, Južnu i Sjevernu Ameriku, a danas tóga nemá.« Tegobe novoga života, osobito nakon oslobodenja, naglašavale su se svagdje, u prvom redu potřeba, a i pomanjkanje rada, različne brige, siromaština i rdave godine, jednom riječju »kriza«, koju je poznavao i sedamdesetgodišnji pravoslavní pjevač u Trnovu (u jugoistočnoj Bosni). Godine 1913. izrazio se slikovito katollčki pjevač u Hercegovini ovim riječima: »Palo slime na time«,1 a godine 1930. izrekao jé istu misao muslimanski pjevač u Sandžaku u Novom Pazaru: »Pala na glavu briga, za pjevanje nemá dokonluka«, a drugi musliman je u Sje-nici ovako objašnjavao: prije se nije radilo, sledilo se kod age ilí bega, danas ima rada i briga. Našao sam i pievače, kóji su znali mnogo pjesama, ali su ih zaboravili zbog velikih radova. Slično kao u sjevemoj Dalmaciji godine 1912.2 čuo sam i u Gruži u Srbi ji, 1 Bericht II, 13. 2 Bericht I, 51. da »gladan í žedan ne pjeva«. Na mnogim mjestima bilo mi je řečeno, da íjudi ne pjevaju, nego radě. I u sjevernoj okolici Du-brovnika (Majkovi) misii se čak na kilogram kukuruza, a ne na pjesmu. U Dalmaciji se připisuje gospodarskim prilikama i to, da se sada Kačič man je čita nego prije. Važno je, što sam čuo na Kosovu, da se Íjudi žene vrlo mladí, pa zato imaju velike brige: prije su se ženili sa dvadeset i pet do trideset godina, a danas u dobi od 1,5—17 godina. U okolici Prištine u istom krajů Stojan Simé je znao »ženske pjesme«, jer ni je rádio do trldesete godine, no danas mora radlti i dječak (ondje »dete«) od dvanaest godina. Za velike promjene patrijarhalnoga života navodím samo několiko primjera, kóji su vážni za pjevanje. Na čitavu teritorlju u svim su se krugovima žallli, što se dijele i propadaju zadruge, kojih na pr. u čačku, čajetini i u Rači i dmgdje u Srbíji vise nemá; u Muéu, velikoj opčini u dalmatinskoj Zagori, koj a ima 13.000 stanovnika, postoji samo jedna, isto i u starodavnom pra-voslavnom Gornjem Grblju u Boki Kotorskoj. U takvim su zadru-gama članovl imali različne funkcije, tako da se bar jedan od njih mogao posvetiti pjevanju, a najprirodnije slušače imao je medu samim članovima zadruge. Slično se isticalo, da su nekada lako pjevali pastiri, kad su pásli ovce,na planinama u tlšini i samoói. Ondje je nekada páslo trista ovaca, u Rudniku u Srblji, 200—300 u čajetini, 300 i na Kosovu, gdje je bilo u jednom selu 200 hektara pasišta (utrine), dok danas ima deset kuča samo deset ovaca, a u Mucu u Dalmatinskoj Zagori, gdje ih je prije bilo 250.000, danas ih ima pet do šest. Nizinsko i planinsko stočarstvo nalazi se u opadanju. Stoka se više hráni kod kuce, i u Crnoj Gori pod Durmitorom, gdje su čak katuni s pastírskim kolibama přetvořeni u sela, tako da za Crnogorce više ne vrijedi u potpunosti, da imaju u planinama gusle, kako mi je bilo řečeno na Kosovu. Pri-rodno je, da radnici u tvornicama nemaju vremena za pjevanje. I kod kuénih radova kvare se uvjeti za pjevanje bržim tempom I veéom cijenom vremena; ni u Srbiji nemá seljak vremena, on »ide, trči, rádi«. U Dalmaciji su prije žene pjevale uz mljevenje maslina ručním mlinovima (žrnovima), ali modeme preše za masline imaju brži ritam, kóji ni je zgodan za pjevanje.3 Uzrok je propadánju pjevanja 1 iseljavanje u Sjevernu i Južnu Ameriku, poglavito iz Ďalmacije, Crne Gore i Hercegovině. U cjelini je svakako pravilno mišljenje, da se ondje, gdje se više rádi, manje pjeva (gde je više rada, man je gusala; župa kod Dubrovnika). Ú Kragujevcu sam u učiteljsklm krugovima čuo, da Mika Avramovié, otac zadrugarstva u Srbiji, u svojim studijama kategorički tvrdí, da su njegove zadruge propale ondje, gdje su se čitale junačke národně pjesme. To navodno tvrdí i jedna anketa, koj a je prije rata studirala narodni život. Htío sam o tom 3 Ppnp IV, 277. imati točníja obavještenja, pa sam molio za informacije prof. St. Stanojeviča, kojí se kao historik i sam mnogo bavio kulturnom stranom narodnih pjesama. No Avramovič ni je htio ili zbog lošeg pamóenja nije mogao to potvrdí ti. Moderna kultura i srednjoevropska i zapadnoevropska civili- , zacija vrlo se brzo širé po gradovima i selima i u oním krajevirpa, kóji su se oslobodili tek posljednjim balkanskim ratovima i svjet-skim ratom. Svagdje se ljudi prllagoduju novom životu i novim idejama, pa govore i sami, da se ide s modom (po módi, za modoml, da je nešto iziálo iz mode (kod muslimana takoder »izišlo iz vakta«) ili da još nije u módi. Národně pjesme i obično rodo-ljublje doduše slavě stara vremena, ali národ ipak odbacuje mnogo-šta zastarjelo, na pr. ispočetka su se ljudi smijali i predsjedniku j-Srpskoga kola« u Sarajevu, da hoce oživljavanjem narodnih pjesama, a osobito pomoču pjevačkih natjecanja, povratiti národ natrag za pet stotina godina (hoée da nas povrati pet stotina godina natrag). Sam národ misii, da je napredan, kad prima što novo. Moramo imati na umu, da je tu naročito važna razlika izmedu glazbe narodnih ‘pjesama i izmedu modeme glazbe. Ima ljudi, kóji govore: »Kad se u školama ne uči guslanje, čemu da idemo na pjevanje?« Može se več čuti: »Što mi ovaj gude prosto?« i traži se moderna glazba. Inteligenciju, a več i národ najviše smetá monotonija narodnog epskog pjevanja. Stoga su htjeli neki reformátoři, pogla,vito učitelji, reformirati guslanje i pjevanje, prilagoditi ih modemoj glazbi, što je dakako moglo poéi za rukom samo do odredene granice, jer i sami reformatorí nisu dirali u načelne razlike. U tom smislu više ni franjevci, kóji se otuduju od naroda, a kóji su s njim zajedno živjeli stoljecima, ne pjevaju národně pjesme, nego polažu mature i doktoráte po zapadno-evropskom náčinu, pišu rasprave o národním pjesmama I o na-rodnoj književnosti i kultiviraju modernu glazbu i glasovir. Kad sam na Braču ispitivao franjevačkog župnika, kóji je bio rodom iz Sinja, o prilikama u patrijarhalnoj Zagori, on mi je postavljao pitanja o propasti zapada. Uopce jako djeluje moderna obrazovanost, koju širé škole,4 književnost i novině, javni život, vojska, grád i poznavanje svijeta. Naročito je sudbonosan utjecaj gradova, iz kojih se širé nove pjesme, u prvom redu ljubavne, i gdje se več izruguju národním pjesmama jednako kao i narodnoj nošnji. Tako je razumljivo, da se i epske pjesme smatraju kao nešto nisko, priprosto i zastarjelo, da i ne spominjem, da se sve više pokolebava vjera u njihovu istinitost, tako da se pjevačima predbacuje, da lažu. U Bratunji u istočnoj Bosni govorili su mi muslímanski mladici, da národně pjesme sad več pjevaju samo stari glupani u planinskim selima. 4 Na pr. u Král jevu u Srbi ii rekao mi je školski nadzornik, da 80% stanovnika zna čitati i pisati, a neki samo čitati. I u Priboju u Sandžaku opčinskí se pandur čak stidio pjevati pastirski (to čobansko), tako da smo ga morali dugo naeovaratí, tia nas upozna sa svojim umljeéem. Spomenuto je več, da su guslarsko umijece zatajivali i opc'nski predsjednici i da su dva opčinska tajnika u Srbiji í na Kosovu tražili, da ih ne fotogra-firamo zajedno s drugim pjevačima. U Srbiji su svakako gradovi dugo održavali seoski karakter, ali urbanizacija i ovdje jako napreduje, pa se njezin utjecaj šíří i na selo. U Mladěnovcu se tužio bivši sjedobradi národní poslanik Žujevié, da selo više nije selo i da proživljava evoluciju prema gradu. Brzim koraclma šíři se osobito utjecaj industrijalizacije. U Srbiji muževí još u nekim mjestima hvale Svoje žene, da im sve pripremaju kod kuée, ali u cjelini to više nije tako, pa svagdje prodiru tvomičke tkanině, národ se zadužuje i živí iznad svojih mogučnosti, tako da več žene i u Srbiji, Dalmaciji i u Crnoj Gori nose svilene čarape i odječu, premda nemaju ni za kruh. Osobit sam primjer zabilježío u Slanom iznad Dubrovnika, gdje se počela skupljati neka vrsta kadulje, čime se moglo na dan zaraditi 10 dlnara; no posljedica tóga bilo je kupovanje svilenih čarapa. Propadanje narodnih pjesama usporeduje se s propadanjem narodnih nošnja, navika i običaja,5 kóji takoder postaju zastarjeli, nemoderní í prosti.To ima dakako dublje razloge. Iznenadio sam se, kako je narodna nošnja u Crnoj Gori rijetka, tako da se na pr. na saj mu u Cetinju vidi več vrlo málo narodnih nošnja, koje se ogranlčuju najveéma samo na kapicu, tako da Cetinje u ovom pogledu mnogo zaostaje za Zagrebem. No mora se uzeti u obzir, da je svečana ernogorska narodna nošnja, preoptereéena zlatom i srebrom, vrlo skupa (stoji oko 15 tisuéa dinara), tako da su pjevači, kóji su je dobílí od kralja Nikole, zaista bili kraljevski obdařeni. Takva nošnja, koja je uostalom bila oktroirana i normalízirana, ne može stalno ni konkurirati s modernom odječom. Tako su več pri otkrivanju Gunduliceva spomenika u Dubrovniku 26. lipnja 1893. učesnici iz Boke Kotorské (Bokelji) bili u narodnoj nošnji, a ostali u frakovima v cilindrima. Razumljivo je takoder i to, da národ kao i svagdje ne cijeni svoje domaóe, koje smatra zasta-rjelim, nego mu se svida tude, što se u dubrovačkoj okolici nazíva »furesto« (talij. forestiero). U Cavtatu mi je izravno spomenuto j »furesto pjevanje«. Romantična inteligencíja, kao na pr. prof. Luka Zore, jadala se, da nije u cijeni ono, što podsjeca na opanke, a dubrovački slikar Marko Murat tužio se, da ne poznajemo svoju vlastitu vrijednost. Iz samoga naroda tužio mi se jedan krojač iz okolice Metkovica, da su stari još pjevali, ali danas da je nestalo sve narodno i da je došlo zlo (»nestalo mnogo narodno, a došlo ^ " Na pr. svadbe s barjakom (»pod barjakom«) sasvim su přestále u okolici Du-brovnika poslije rata. je zlo«). Sasvim objektivno i s velikim razumijevanjem za stvar izjasnio se o tom kipar I. Meštrovió, kad sam s njim kao s pjevačem razgovarao godine 1931. u Zagrebu: Narodna epska pjesma propada gotovo s jednakom brzinom kao i narodna nošnja; tome je uzrok promjena života; prije je svatko imao u zadruzi svoju funkciju, sada je sve íscjepkano, ženidbama se dijeli imutak, propada sto-čarstvo, običaji i sve; prije žena ni je radila na polju, samo je požnjela žito, doni jela vodu, drva, radila kuéne poslové (přela, tkala), a poslije rata mora raditi sve. Veliko značen je imaju i razlike generacija. Svagdje sam čuo, da stari još vole gusle í epske pjesme, no mládi da žele druge instrumente i druge pjesme. Mládeži se prigovara, da se povodí za modom; da se stidi gusala (Sjenica u Sandžaku), da se ruga pastirskim (čobanskim, Priboj) i glupim pjesmama, da radije slula nove stvari, a ne ono, što je priprosto í zastarjelo. Karakteristično je, da i u Sandžaku (Novi Pazar) na muslimanskim svadbama stari vole gusle, a mládi odlaze u drugu sobu, gdje plešu i pjevaju uz violinu novi je pjesme. U jugois točno j Bosni (Trnovo) tradici je „ se drže još stari ljudi, a mládež pleše kolo í pjeva ljubavne pjesme. U Gračanici na Kosovu čak su mi řekli i to, da danas ima ďrugih pjesama i drugih plesová (igara), da je sve drugačije i da se danas razgovori. starijih ne mogu ni razumjetí. Slično je i u Dalmaciji u Trnovu kod Slana i u drugim mjestima (na pr. G. Poljica), gdje mládež donosí nove pjesme íz vojně službě i iz tudine. Mládež čita iz knjigá pjesme, koje joj se svidaju. No nasuprot tome ne smi je se zaboraviti, da se u mladosti više pjeva nego u starosti, kada pjevanju smetáju različne brige. Vrlo su različite zamjene za gusle i epske pjesme. Novo nije uvijek moderno evropsko, nego je cesto orijentalno, pod turskim utjecajem. U Bosni, Sandžaku i na Kosovu postaje omíljena šargija, saz i tambure sa. tri, četiri í više žica. Uz takve instrumente pjevale se i pjevaju se lirsko-epske pjesme, poznáte pod nazivom »ravne« (Bijeljina, Kladanj).6 No najviše se širé s istoka na zapad »sevdalínke« (usporedi fonograme), melankolične pjesme i često sa sudbonosnom čežnjom za Ijubav (sevdah), omiljene kod svega pučanstva, tako da se u Priboju (Sandžak) dijele na seoske 1 gradske (varoške). Ovakve pjesme često pjevaju u Srbiji i dalje na zapadu vrlo omiljene pjevačice (usporedi Sofku i Koštanu Bo-risava Stankoviča) kao solistkinje u ciganskim muzíkama, koje takoder prodiru na zapad. Tako sam čuo žalbu pjevača u Trnovu u jugoistočnoj Bosni, da su im cigání i sviračice oduzeli zanat. Ciganska muzika íz Srbije (srbijanski svirači) pozná ta je u istočnoj Bosni (na pr. u Tuzli ) i u Spužu u Crnoj Gori. Na Cetinju su bile pjevačice na estradi hotela »Balkan«, a bile su poznáte i • Vidi Bericht I, 35., Phonogramm — Beričht I, 6, 11, 14. Ja sam ih s3m na [losljednjim puiovanjima fonogralirao: 1930. — 11, 1930.— 12. drugdje u Cmoj Gori, na pr. u Kolašinu. U Metkoviéu u Dalmaciji pjevalí su sevdallnke u kavani jedan guslač i prvi bračlsta iz Mostara, a ova vrsta pjesama poznata je čak u okolici Kotora. Cigansku glazbu i pjevanje sevdalinki imao sam prilike pro-matrati odmah na početku s voj ega putovanja godine 1930. u kavani i restauraci ji grada Šapca, gdje se moderna civilizacíja počela širiti osamdesetih godina prošloga stolječa. Broj ni gosti pjevali su ih zajedno sve do tri šata ujutru, a nazočni su bili generál i sudski i úpravní činovnici; da je přitom policija bez utjecaja, izričito mi je bilo řečeno. Sa sjeverozapadnog područja najviše se šiří 1 irská tamburica sa četiri žice i čitavi tamburaški zborovi. Tamburaši s tambu-ricom od četiri žice poznati su i. u Ušéu kod Studeníce u Srbiji, kamo dolaze o blagdaníma na proštenje, a svoje tamburaško društvo ima več i Sjenica u Novopazarskom Sandžaku. Kad srno u istom krajů u Novoj Varoši fonografirali epske pjevače u dvořani Sokolskoga doma, čekao je vec na prostorije tamburaški zboř i odmah je počeo svirati. Slično se u pjevačkim društvima mnogo kultivira četvoroglasno pjevanje. Kad sam godine 1924. putovao po zapadnom Sandžaku, iznenadio me je u Plevljima pjevački zboř pod dlrigiranjem mjesnoga popa. Na guslara, kojega sam ja htio čuti, društvo se vrlo málo obaziralo, i dobroga sam epskog pjevača čuo tek drugi dan u muslimanskom društvu. Prirodni je našijednik gusala violina (vijolina, čemane; ovaj turski izraz upotrebljavaju i kršcani), čemu su mnogo pridonijeli i cigani. Istočné srpske gajde (češ. dudy) poznáte su i u Nikšiču u Cmoj Gori. Spominju se i domace svirale. Svagdje se vrlo širi harmonika, pa i u Srbiji (u Gružu je došla za austrijske okupacije). Od ostalih instrumenata naveli su mi gitare, klarinete (klaneta u Srbiji i u Priboju u Sandžaku, krnata, I na muslimanskim svad-bama u okolici Sarajeva) i bubnjeve (gočevi), čajetina u Srbiji i još više sěla u kotarima Arilje i Požega imaju svoju muziku, za koju sami kupuju instrumente, na koje obično sviraju bivši vojnici. Svagdje je vrlo omiljen gramofon (gramofon, Zvornik, gramavone, Kraljevo), za kóji različna društva proizvode i ploče s epskim pjesmama, a s njih su vec učili pjesme i neki pjevači. Uz gramofon su Crnogorci na Cetinju učili i plešatí tango za ljetne vruéine u hotelu, u kojem sam rádio s pjevačima. Svuda se širi rádio, kóji je godine 1930., na prim jer u Brčkome u Bosni, imalo svako društvo, srpsko, hrvatsko i muslimansko, i kino (takoder i bioskop), kojemu je projekciono plátno u Novom Pazaru vis jelo u vrtu gostionice izmedu dva s tabla. Konkurent epskoga pjevanja posta je i nogomet (futbal), za kóji su godine 1932. postojala društva u Dubrovniku, Hercegnovom, Kotoru, Ceťnju i Mostaru. U Srbiji (G. Milanovac) čuo sam, da narodnu epiku potiskuje i kartanje. Pismenost, koj a je medu narodom i u Srbiji, u Crnoj Gori, pa čak i na Kosovu raširenija nego se obično misii, pomogla je doduše do neke granice oživljavanju národně epike, tako da su se pjevači učili čítati samo rádi tóga, da bi mogli preuzimati epske pjesme i iz štampanih izvora (vidi osobito prim jere crnogorskih pjevača!), ali u cjelini nemá sumnje, da knjige, časopisi í novině jako potiskuju naročito národně epske pjesme. Čak su mi u Novom Pazaru sa žaljenjem pričali o tome, da književnost preteže (knji-ževnost je osvojila). Za Srblju vrijedi, što su mi řekli u Kraljevu, da su seljaci prije rado čítali národně pjesme, ali danas da čitaju gospodarske časopise, na pr. »Težak«, »Poljoprivredni glasnik«, »Seljačku školu«, a ima i seljaka, kóji čitaju i reviju »Srpski knji-ževni glasnik« i bolju literaturu, koj a je uvrštena i u školské knjižnice; pažnja se posvečuje i higijeni sela. Ima i šund-literature, na koju mi se tužio jedan pravoslavní profesor u Tuzli u Bosni, gdje poratni dači moraju u prosvjetnom društvu čitati národně pjesmé, ali čitaju ih nerado i daju přednost »šund-romanima«, kóji se štampaju latinicom u Sarajevu i Zagrebu. Tako prodire moderna civilízacija najrazličnijim putovima po Čitavom epskom području i dovodí do radikalnih promjena i u samoj Crnoj Gori. U Kotoru je jedna crnogorska služavka iz Nje-guša odgovorila gospodici na pitanje, da li se kod njih na selu pro-míjenilo sve kao i u gradu: »Jest, gospodo, samo kokot još pjeva, kako je prije pjevao, a sve se drugo promijenilo«. Katolički je pjevač u Kotoru Ante Dončič bar priznao, da na stari náčin pjevaju još guslar, kokot i magarac, a sve drugo je rňodemo (po starinsko još pjeva guslar, kokot i magarac, a drugo sve moderno), pri čemu se još fino ispričavao: »Da prostíte, gospodine!« Zani-mljivo je, da veé i u Boki Kotorskoj posuduju narodnu nošnju za svadbu, kao što je to u Lužici, a bilo je i u Češkoj. Prodírán je mo-demog individualizma u Boki Kotorskoj okarakterizírao je pravoslavní pjevač ovim riječima: »Sad ja i žena hoéemo sve«. Ove radikálně promjene nisu dakako opcenite i staré. Tako je i u naprednoj Mačvi u sjeverozapadnoj Srbiji počela prodirati moderna civilízacija osamdesetih godina prošloga stoljeca. Slično je tome bílo i u Dalmaciji osobito na razmedi stoljeca; tako mi je na pr. godine 1932. na otoku šipanu bilo řečeno, da je od prodi-ranja nove civilizacije proteklo trideset i pet godina. Na Korčuli, u Smokvici i u Čilipima pod Dubrovnikom naročito se značenje pripisivalo i školama, u prvom redu mješovitim. Zanimljivo je, da je narodna epika najprije i najveéma nestala iz ústa žena, za koje se obično misii, da su konzervativní je i da bolje čuvaju narječje, nošnju i običaje nego muškarci, kóji odlaze u stráni svíjet. No to ima svoj razlog u tome, što su pravé pjevačice bíle ograničene samo na Dalmaciju, a i ovdje velikim dijelom samo na više krugove (vidí poglavlje o pjevačicama). Pri opadanju epskih pjesama kod muškaraca mogu se razli-kovati različni prelazni stepeni. U západním krajevima prelazi se najprije od gusala na pjevanje bez instrumenta, drugdje, kao u Srbi ji, gusle su se izgubíle najprije u graďovima (gusle bježe iz grada, Užlce), gdje se još čuvaju samo kao simbol. U Crnoj Gori sani čuo, da bi gusle mogao vrt jeti kojetko, ali pjevati ne bi mogao. No u stvari guslanje ni je lako umiječe, i za nj třeba mnogo nada-renosti i vježbanja. Svakako se misii í na ovo iijetko umijece, kad se na različnim mjestima ističe, da národně pjesme ne nestaju, ali da nemá guslara (Rudnik, Nikšic, Čilipi). Slično se govori, da postojí interes za gusle, ali da nemá pjevača (Užice). Time se naglašuje vážnost samoga pjevanja, teksta i svladavanja umjet-ničke formě. Vrlo opásán konkurent za pamcenje sačuvanih pjesama jest njihovo štampanje, koje ljudima omogučuje, da se mogu, čitajuci ih, zabaviti njima, kada i gdje žele, bez posrednika. Pri-govor, da su pjesmarice (pismarice) pokvarile pjevanje, níje stoga neopravdan, ali još su shvatljivije tužbě, da nemá dosta štampanih pjesmarica i da ih vise ne donese u torbama pokucarci kao pri je, kad ih je kupovalo svako dijete. Razumljivo je i to, da sé i sami pjevači ne žele i dal je opterecivati slušanjem i pamčenjem pjesama. Tako sam u Srbiji (Markovač, vidi pogl. V.) našao čak i pjevača, kóji mi je pjevao uz gusle iz knjige. U ovom smíslu zani-mljiva je i tužba, da mládež vise ne z na molitve, jer danas ima molitvenike.7 Iz mušk h ústa epske pjesme nestaju polaganije, nego se óbično misii. Tako su me godine 1931. uvjeravali u Sarajevu knji-ževni historici dr. Jovan Kršič i musliman Hamdija Kreševljakóvič: »Za deset godina ne če više biti pravíh pjesama; vi ste ih u po-sljednji čas pokupili.« I ja sam se dosta pesimistički izrazio o propadanju národně epike na krajů svojih predavanja na pariškoj Sorboni,8 ali na osnovu svojih putovanja godine 1939. i 1931. došao sam do uvjerenja, da če se narodna epika dul je vremena održati, nego što sam pretpostavljao.9 čitavo moje djelo pokazu je, da narodna epika doduše izumire ili da je vec izumrla u gradovima i njihovoj okolici, u industrijskim krajevima, kóji su lako pristu-pačni modemoj civilizaciji, ali da još živi medu seoskim svijetom poglavito u planínskim krajevima i postaje konačno i kod Srba i kod Hrvata samo pučka umjetnost, koj a. je ipak sačuvala svoju styaralačku snagu, tako da njezine pjesme mogu i danas biti bol je nego u knjigama. 7 S ično mi je jedan s'.ovenski student izmedu onih, kóji su pjevali krátké národně pjesme, odgovorio na prigovor, što ne pozná je tekst: »Zašto da ga učim, kada je štampan«. * La poésie popu'aire épique, str. 31. “ Revue des études slaves XIII, 50. Kao pučka umjetnost uopče, tako je i srpsko-hrvatska narodna epika bila prvobitno precjenjivana, a poslije podcjenjivana, ali i ovdje je nastupilo doba nove pravedne ocjene. Kod Srba i Hrvata narcdne su epske pjesme dobile značajno mjesto kao važan sastavni dio národně književnosti. Razumije se, da se od golemog mateři jala izdanih pjesama kao i onih, koje još čekaju, da budu izdane, mora praviti izbor prema estetskim i etičkim principima, jer se ne mogu izlagati na divljenje okrutnosti i druge slabé straně Marka Kraljeviča i drugih junaka. Zbog znanstvenlh interesa ne smíju se dakako odbacivati ni nesavršene epske pjesme, u kojima se uvijek mogu naci elementi vážni za razllčne nauke. Vise nego dosad narodna e£ika mora postati i predmetom svestranoga do-mačeg istražlvanja i s formálně i sa stvarne straně. Tim če se povečavati n ježin i na dal je poželjan utjecaj na književnost i svu umjetnost. Može se reci, da su národně epske pjesme dosada bile razmjemo málo iskorištene u beletristici, a u dramatici njihov se utjecaj suviše ograničuje na baladičnu dramu, no i tu se ne iscrpljuje, premda je vec Kopitar10 na temelju odlomaka kosovskih pjesama u prvom bečkom izdanju »Srpskih narodnih pjesama« Vuka Karadžiča upozorio na to, da se u njima nalazi bogati rudnik (Fundgrube) podataka i karaktera za buduce srpske tragike. Isto tako napominjem, da je ostala i ostaje nepoznatom vrlo opširna i temeljita recenzi j a leipziškog izdanja »Srpskih narodnih pjesama« Vuka S. Karadžiča,11 u kojoj on daje stvarna tumačenja i oglede pjesama srpskih »homerida«.12 U nioj on potiče njemačke pjesnike RÍuckerta, grofa Platena i W. Mullera, da pri svom po vrátku s i stoka svrate pažnju i na Srbe, pa savjetuie tadašnjim kompo -zltorima, da i od njih uzimaju sadržaje za ozb ljne opere. Takvu je domacu operu stvorio tek Konjovié u svojoj »Koštani«.13 Najviši vrhunac utjecaj a na likovnu umjetnost dosegla je narodna epika u Kosovskom hramu kipara Ivana Meštroviča, no on ni je bio dovolj no ocijenjen ni dovršen. Srpsko-hrvatska narodna poezija pobudila je u doba roman-tizma oduševlienje N iemaca i drugih narcda, a zatim je pala u nezaslužen zaborav. Tek u no vije doba posvečuju joj opět pažnju 10 к c|-ere Schriften str. 359. 11 0’jt die Vo kstieder der Serben und Neugriechen nach den Sammlungen Vuk’s, FaurieVs und deren Ohersetzer. Wiener Jahrbiicher der Literatur XXX (1825), 159—277. Ovaj članak dokazuje, kakva je šteta nanesena nauci time. što niře bio izdan d-ugi svezak oman jih Kopitarovih spisa. Ovai dug s'avističke nauke htjela je ii pos'iedn'c vrijeme na moj poticaj namiriti Srpska kraljevska akademija nauka, a namířit ée ga mlada Lm4iansva akademiia znanosti. i umjetnosti, za koju R. Nahfiga’ priprema novo izdan je Kopitarovih oman jih snlsa. 18 I'dao ih je m^dutim R. Nabtipat u dje'u Sbvenske akademije: Jerneja Ko-pitarja Sp:si II. de', 2. knjiga, Ljubljana 1945., 9—121, str. 127.—131.; vidi i da'jc recenzije na istom mjestu. 13 Igrana je i u Pragu godine 1935. u Narodnom kazalištu. Isporedi referát J. Heidenreichove-Holečkove u »CsI.-jihos'.av. revue« V, 212—214. * Nijemci i Francuzi, ali nemá sumnje, da naročito narodna epika Srba i Hrvata kao najživlja, najbogatija i najbolja u suvremenoj Evropi zaslužuíe kod švih naroda veči znanstveni interes, jer njezin studíj može biti koristan za usporedivanje s narodnom i umjet-ničkom epikom starih Grka i romanskih i germanskih naroda. Različnť zadací domačeg interesa za narodnu epiku i njezin znanstveni studij kod kuče i u inozemstvu često su bili spomenuti u ovom djelu.14 Naročito sam istakao, da za studij mora biti pristupačan sav štampani i rukopisní materijal. U prvom bi redu bila potřebná kritička bibliografija dosadašnjih književnih izdanja i u časo-pisima, kalendarima i različnim zbornicima. Potřebná bi bila i bibliografija švih prijevoda na različne jezíke, naročito na nje-mački jezik, na kóji su prevedene gotovo sve epske pjesme Vuka Karadžiéa, a mnoge i vise puta. Rukopisní tekstovi Matice Hr-vatske, Srpske akademije i drugl morali bi biti potanko katalogi-zirani, a nove zbirke narodnih pjesama valjalo bi spremiti u spomenute i druge arhive, jer nije moguée sve odštampati. Pjesme bi trebalo sakupljati u krajevima, kóji su dosad slabo ispítani, na pr. u Novopazarskom Sandžaku i u Staroj Srbijí, i to osobito noví je muslimanske pjesme o bojevima s Crnogorcima i Srbima. Potřební bi bili i kritički pregledi švih dosadašnjih radova o različnim predmetima i pitanjima národně epike, pogiavito i umjet-ničkirn. Nisu još raspravljena opisivanja junaka, djevojke, konja, oružja i odjeée, koja se često ponavljaju, i druga opéa mjesta (locí communes). Vrlo nam je potreban popis junaká, mjestá i ďomačih i medunarodnih motiva‘5 u epskim pjesmama. Zanema-rena je bila i geografija, raáirenost i skupljanje narodnih epskih pjesama i popisa pjevača u štampanim zbirkama. Podrijetlo pjesama i iměna pjevača i skupljača u starijim zbirkama, a osobito i u Vuka Karadžiéa, uopce nisu zabilježeni, no dali bi se utvrditi prema različnim podacíma i Vukovoj korespondenciji, koliko je izdana,10 i prema korespondenciji drugih izdavača. Vrlo bi zahvalna terna bio odnos- srpsko-hrvatske epike prema balkanskoj epici: bízantskoj, novogrčkoj, albanskoj, rumunjskoj, i uopce prema epici susjednlh naroda. Za studij različnih pitanja donose več mnogo rasprava i materijala »Prilozi za proučavanje národně poezijet, gdje se več spominju i okultní,17 eshatološki, mitski, simboliční i sanjarski motivi. *» Usporcdi i moje članke o nekim zadacima studija národně epike (Ppnp I. 2—5) i o arhivu crnogorskih narodnih pjesama (Lovéenski odjek I, 5—8). 16 Dobar početak obradbe motivS lirskih i epskih narodnih pjesama daje Jaša M. Prodanovic u svojoj Ántologiji národně poezije (Beograd 1938.), éirilicom. 10 Vukova prepiska. Knj. I.—Vil. Beograd, 1907.—1913. 17 Ppnp I, 62 i V, 86. DODATAK Nemá sumnje 6 tome, da če narodna epika oživjeti i zbog drugoga svjetskog rata, to vise, što su se u njoj borile manje skupině i pojedina lica, a njihova djela mogu biti u duhu starih pjesama bol je opjevana nego veliki bojevi. Bit če zanimljivo pratiti, kako če se u novim epskim pjesmama očitovati ideologija različnih skupina srpskih i hrvatskih zemalja, koje se bore protiv zajed-ničkog neprijatelja. Dodáno 28. lipnja 1944. X i I # SADR2AJ Strana I. Úvod............................................................... 9 II. Putovanjc u godinama 1930.-1932..................................... 19 Itinerarium ......................................................... 27 III. Podruřje Srbija............................................................... 30 Novopazarski Sandžak..................................................36 Stara Srbija......................................................... 38 Istočna i jugoistočna Bosna...........................................41 Hercegovina.......................................................... 43 Crna Gora.............................................................43 Dalmacija i Boka Kotorská.............................................46 Inozemstvo ....................................................... , 53 IV. O pojmu národně epike.......................................... 54 V. Pjevaři Pregledni úvod....................................................... 60 Srbija................................................................71 Novopazarski Sandžak..................................................93 Stara Srbija.........................................................101 Istočna i jugoiíTočna Bosna..........................................108 Hercegovina..........................................................126 Crna Gora............................................................127 Još neki pjevači iz Crne Gore........................................155 Dalmacija i Boka Kotorská............................................165 VI. Pjevačicc Úvod (...............................................................189 Srbija'..............................................................193 Crna Gora............................................................194 Dajmacija i Boka Kotorská ^ 195 Dodatak o pjcvačicama................................................202 Dodatak o narikačama.................................................203 VII. Slijepi pjevači i pjevačicc.........................................206 VIII. Epske pjesme . 218 Kolektivno pjevanje..................................................259 Pjesme narikača: tužbalice...........................................266 Odnos izmedu epske pjesme i próze....................................271 Epske pjesme Albanaca i Turaka.......................................272 IX. Rukopisné zbirke narodnih pjesama....................................275 X. Epske pjcsme u štampanim zbirkama.....................................283 XI. Instrument! 1. Gusle.............................................................. 322 2. Tambura s dvijc žice i slični instrument!.........................335 3. Drugi instrument! ...................................................338 XII. Epsko pjevanjc bez instrumenata.........................................340 XIII. Mjesto, vrijeme i funkcija narodnog epskog pjevanja.....................343 XIV. Izvedba epskih pjesama i bilješke o formi...............................381 XV. Jezik ..................................................................401 XVI. Geqgrafija, historija i medunarodni motivi u národním epskim pje- smama i njihova starost.............................................. . 418 XVII. Kulturna historija u národním pjesmama..................................456 XVIII. Postanak narodnih epskih pjesama........................................496 XIX. Propadanje narodfiih epskih pjesama................................., 516 -i. Tehnička redakcija i oprema Radoslava N. Horvata Korekturu izvršila prof. Branka Horvat Štampano u tiskaři Izdavačkog zavoda Jugoslavenske akademije Strojní slog Blagoslav Pešek, Leo Smrekar i Vjekoslav Škaberna Přelom Franjo Mesaroš Štampali Mario Potočnjak i Branko Staroveški Uvezano u knjigovežnici Izdavačkog zavoda Jugoslavenske akademije NARODNA IN UNIVERZITEJNA KNJILNICA 00000480389 \ ■ 1 ' •::д