BIHAĆ . i BIHAĆKA KRAJINA. Lopašić: Bihać (natl. I). B i h a Ć- (God. i88o.) »Matica Hrvatska« 1890. t RAD O SLAV LOPAŠIĆ. BIHAĆ 1 BIHAĆKA KRAJINA. MJESTOPISNE I l'OVIKSTNK CRTICE, SA |Kl>\(>.\! ZEMLJOPISNOM KARTOM I s\ ČETRNAEST si,IK\. ZAGREB iSi)o. IZDALA ((MATICA HRVATSKA«. TISAK K. ALBREGHTA. 40067 -g/t vJ<* »Sramota je u svojoj otaebini l>iti strancem.« Ktisiodor. eoma mi je drago, što sam u ovoj knjizi mogao od svojih tečajem više godina sa dosta truda sabranih mjestopisnih i poviestnih bilježaka obraditi onaj dio, koji se tiče Bišća i Hihaćke krajine. Pounski prie-djeli naše domovine najmanje' su hrvatskomu občinstvu poznati, a spajajući kroz viekove Primorje, Dalmaciju i Bosnu sa hrvatskom Posavinom bili su oni poprištem vele znamenitih dogadjaja u hrvatskoj poviesti. Gradju za ovu knjigu valjalo mi je istom sa svih strana prikupiti, jer je toga dosele veoma malo tiskom objelodanjeno, a i ono, što je priobćeno, od male je ciene. Plemeniti gospodin grof Ludovik Blagaj, vlastelin u Bo-štajnu u Kranjskoj, veledušno mi je za porabu ustupio i u Zagreb priposlao veći dio ostatka arhiva dičnih svojih hrvatskih predja, knezova Babonić-Blagaja. Ovu po ljr-vatsku poviest dragocjenu gradju obilno sam pocrpao za svoju radnju. Ostalu gradju za starije doba Bišća i Bihaćke krajine nadjoh ponajviše medju pismi hrvatskoga zemaljskoga arhiva, koja su medjutim prenesena u Budimpeštu, zatim u arhivu kaptola Zagrebačkoga i u sbirci jugoslavenske akademije. Podatke za novije (tursko) doba vr pocrpoh iz arhivskih spisa ratnoga i komorskoga arhiva u Beču, pa iz zemaljskih arhiva u Štajerskom Gradcu, Ljubljani i Zagrebu. Mnogo gradju prikupili i sam po najviše u Karlovačkih stranah, u gradovih i dvorovih vlastele, koja su dielom potekla iz Pounja. Hrvatskomu Čitatelju ugodit će osobito vrela hrvatski pisana: izvještaji, dopisi i pisma, kojimi prepletoh više puta u doslovnom izvadku svoje pripoviedanje. Držalo se u obče, a i pokojni vriedni otačbenik fra Franjo Jukić pripovieda u svojoj bosanskoj poviesti, da mnoge odlične bosanske muhamedovske porodice brižno čuvaju povelje iz starih predturskih vremena, već i s toga, što će im one valjati, kad kauri (kršćani) opet Bosnu zauzmu. Pa ipak, i ako je na domaku evo već i dvanaesta godina od zapreme Bosne, starih bosanskih povelja ne ima, a sva je prilika, da današnje bosansko plemstvo tih po-viestnih izprava ili nije imalo ili su one tečajem vremena propale. Ljetopis bosanski, što ga je u novije doba po turskih vrelih i turskim jezikom neki Bošnjak napisao i bosanskoj vladi za tisak ustupio, nije dosele izdan, a težko da će i on više svjetla donieti nego do sada poznata vrela, pa zato će i nadalje poglavita vrela za bosansku poviest ostati pismohrane u Mletcih, Beču, Budimpešti, Štajerskom Gradcu, Ljubljani, Zagrebu i Dubrovniku. AH trebat će veoma mnogo truda, posla i vremena, dok se ova gradja prikupi, prebere i objelodani. U dodatku ove knjige priobćih u cielosti i nekoliko zanimljivih hrvatskih i latinskih listina, izvještaja i dopisa, koji se odnose na Bihać i Bihaćku krajinu. Od toga su do sada samo dvie listine tiskane bile, a sve ostalo posve je nepoznato, pak će zato ovako na okupu ove stare VII uspomene iz naše hrvatske poviesti biti mnogomu čitatelju ove knjige veoma mile i drage. Stariji mjestopis Pounja — Bišća i Bihaćke krajine — razjasnit će donekle i ovoj knjizi priložena zemljopisna karta, koju sam ja na temelju meni poznatih izprava zasnovao, a po mojih ju podatcih pomnjivo izradio moj sinovac, c. i kr. kapetan Hugo Lopašić. Dakako da će stručnjaci, napose kad se gdjekoji novi poviestni spomenici o ovom kraju naše domovine na vidjelo iznesu, na ovoj karti naći koješta pogrješno i netačno, ali neka se uvaži, da je ovo prvi pokus, pak da je bolje za sada i ovo, nego ništa. Opis priedjela i mjesta bio bi tačniji i slikovitiji, da sam kojom srećom mogao sve Bihaćke krajeve svojim očima vidjeti. To sam od srca želio, ali me je bolest za-priečila. Poslužio sam se sa nekoliko opisa mjesta u raznih Časopisih, a više toga priobćiše mi prijatelji pismeno iz Bišća i okolice. Da niesam Bišća vidio u posljednje vrieme, opaža se i kod članka: „Bihać. Današnji grad", gdje niesu naznačene neke promjene, što su se za posljednje dvie godine u Bišću dogodile. Govori se tu o bedemih, tornjevih i o gradskom zidu, a svega toga, kako mi prijatelji dojavljuju, sad više ne ima, jer je „radi poljepšanja" grada porušeno. Nestalo je osim staroga kaštela i Zelengradskih vrata na zapadnoj i Njemačkih vrata na južnoj strani. Još stoje — dakako samo za neko vreme — Unska i Krupska vrata. U drugih prilikah ova bi knjiga jamačno i sadržajem i oblikom bila savršenija i podpunija, ali i ovako učinili što mogoh, pa kao Hrvat želim starodavnomu Bišću i njegovoj junačkoj Krajini, da ih minu za uviek tužni dani prošlosti, i da pregnuvši uz narodnu stvar u svezi i spo-razumku sa ostalom jednokrvnom braćom poprave Štete VITI i zabune prošlih vremena. Kraljevski Bihać da obnovi staru svoju slavu i opet steče medju hrvatskimi gradovi ono častno mjesto, koje mu pripada od starine i po dobru glasu i po njegovu zgodnom i sretnom namještaju. Vjerski zanos naše muhamedovske braće neka se ublaži plemenitim i iskrenim osjećajem za otačbinu, rod i majčin jezik, a da nas nikad više ne smete razlikost vjere, koja je najviše kriva našemu zajedničkomu stradanju, sjećajmo se uviek onih zlatnih rieči pjesnikovih, koji pjeva: Ali da 'e proklet, tko cjeć vire Na svojega reži brata; Jer nesreća tvoja izvire, Samo iz toga kalna blata! U Zagrebu pred Božić god, 1890. Radoslav Lopašić. VVVVSA,« eliki dio današnje bosansko-hercegovačke pokrajine pripadao je staroj državi Hrvatskoj. Ne sežući u doba narodnih hrvatskih banova i kraljeva, dok je bio narodni i državni život izmedju Hrvatske i Bosne gotovo istovjetan, spominjemo, da su za vladanja ugarsko-hrvat-skih kraljeva g. 1325. od Hrvatske odtrgnute župe Dumno, Hlievno i Glamoč i pod imenom „zapadnih strana" Bosni pripojene, pa daje još tečajem četrnaestoga vieka bosanska država zaokružena na Vrbasu i na Plivi sa nekoliko hrvatskih župa, kojim je nadjenuto ime „dolnji krajevi". Ali se i poslije sterala Hrvatska do Vrbasa i preko te rieke. Još o Petrovu g. 1380. za banovanja Petra Sudara Viile su na saboru u Zagrebu zastupane županije DubiČka, Vrbaška, Sanska i Mrenska (comit. Dubica, Orbas, Zana et Meren).' Bosansku je državu najviše razširio i ojačio odvažni kralj Tvrdko, pripoji v Bosni veliki dio Hrvatske sve do Jadranskoga mora. Držeči Hrvate i Srbe u svojoj kraljevskoj vlasti, pisao se kraljem hrvatskim i srbskim. Ali poslije Tvrdka nije se vlast bosanska na sjevernoj strani Vrbasa prama Uni mogla učvrstiti, a prostrana bosanska država opet se razbije za doba protukraljeva i priestolnih borba u Bosni. Istina, bosanskom je moći i podporom spljetski lierceg Hrvoje Vukčić g. 1398. bio prodro čak 1 Neo-rerdstr. acta, fase. 053. l>r. 9. prijo u hrvatskom zem. arhivu, sada u l'udimpesti. Lopašić: Iiihać. I i u Dubičku županiju, pa za neko doba pače i u Bišću smjestio bio vojnu posadu, nu 'to je Hrvoja bio izveo samo kao ban i namjestnik ugarsko-hrvatskoga protu-kralja Ladislava Napuljskoga, koga su mnogi Hrvati priznavali zakonitim kraljem, naročito u onih priedjelih Hrvatske, što ih je bosanska i Hrvojina vojska čuvala. Pa i ta zaprema bila je samo prolazna i za kratko vrieme, a nije nipošto obsezala čitav prostor zemalja na Uni, što je kasnije pripadao Bosanskomu vilajetu. Okolica Bišća sa gradovi Ripčem i Sokolcem ostala je poštedjena od Bošnjaka i pristalaca kralja Ladislava, a i čitava Krajina na lievoj obali Une od Krupe do Kladuše odoli i Tvrdku i Hrvoji, pa ju tekar tursko oružje ote LIrvatskoj i bosanskomu pašaluku pripoji. Narod pripovieda, da je sva zemlja do rieke Vrbasa bila Crne kraljice, a ona sama da je sjedila u Bišću. Kraljica, pričaju, da se borila s Turci, a kad su oni nadjačali, otišla je preko mora, a Turci zauzmu Bihać. I za turskoga vladanja vazda su priedjeli izmedju Vrbasa i Plive sa iztočne strane i rieke Une na zapadnoj strani pa sve do Glamoča i Hlievna u današnjih okružjih Bihaćkom, Banjalučkom i po nešto Travničkom držani kao dielovi kraljevine Hrvatske, pa su pod imenom „turske Hrvatske" obilježeni na svih zemljovidih do novijega doba. Istom poslije austrijske zapreme počelo se namitati čitavu gore naznačenom prostoru ime: „Krajine", koje pak ime pripada samo pravoj Krajini u bližnjoj okolici Bišća i priedjelom u zavoju Une na lievoj obali rieke. Na ovu Krajinu, koja je do Omerpaše još pod zloglasnim MehmedpaŠom sačinjavala posebni sandžak za muselim-pašu, a danas obseže upravne kotare Bihaćki, Cazinski i Krupski u okružju Bihaćkom, ograničujemo svoje pripoviedanje, želeći hrvatskog čitatelja upoznati sa prošlosti, a donekle i sa sadanjimi prilikami starodavnoga Bišća i od vajkada junačke bihaćke krajine. Bihaćka krajina. Geografski položaj bihac'ke krajine i njezini prirodni odnosaji ; trgovina i promet. Krajiški narod: muhamedovci, madžari (katolici) i Vlasi. — Stare hrvatske politične i crkvene uredbe na Uni; županije i crkveni kotari. — Turska provala u Krajinu i do Bišća; krajiški gradovi i obrana. Turski napredak u malom i otvorenom ratu; vojna Kevenh'iillerova; posvemašnji poraz kršćanskoga oružja na Uni i razširenje turske vlasti u sandžaku Bihaćkom. I. 'jj^ihaćka krajina veoma je zanimljiva tako u prirodnom, kao što i u povjestnom pogledu. Šteta pak, Što je gotovo posve nepoznata svim onim, koji je niesu svojim očima vidjeli i upoznali. Dok su se u novije doba razni stručnjaci, žalibože više tudji nego domaći, prilično bavili proučavanjem Bosne, pa i iste kršne i težko pristupne Hercegovine te su i posljedke svojih studija u knjigah na svjetlo iznieli, na tako zvanu tursku Hrvatsku svi ti pisci po gotovo se i ne osvrću. Tako ostaje i za napried glede tih strana za pouku još najvrednije ono, što je o njih zabilježio pokojni bosanski rodoljub fra Fr. Jukić u svom zemljopisu i povjesti Bosne, pa u „Bosanskom prijatelju" i u raznih časopisih. Bečki učenjak dr. 1 loernes u svojih raznih znanstvenih spisih o starinah bosanskih, a i u najnovijem stručno pisanom djelu: „Dinarische Wande-rungen" ni ne spominje Bihaćko okružje, dok magjarski pisac Ivan Asboth u svom jednostranom, ali zbog obilne * s pomoću upravnih vlasti sakupljene gracije važnom spisu : „Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien" opisuje u poglavju o krajini poglavito samo službeni doček ministra Kallava u Bišću i Cazinu, dodavši nekoliko obće-nitih opazaka o zemlji i narodu, a uklanjajući se imenu hrvatskomu, premda su još pred kojih pedesetak godina njegovi zemljaci Fejer i Gvurikovits dokazivali, da je upravo u turskoj Hrvatskoj prava domovina hrvatska. Bihaćka se krajina prostire na obje obale srednje Une izmedju Hrvatske i kotara Ključkoga i Petrovačkoga. Negda je Una bila poglavita rieka Hrvatske („principa-lissimo fiume di Croacia") i tekla je sredinom kraljevine, a sada čini medju samo na dolnjem svom tečaju prema Bosni. Divna li je na svom tečaju rieka Una, kad se u romantičnom kraju kroz klisure probija i čini mnoge manje i veće otoke. I korito njeno čudne je spodobe; malo gdje teče Una gladko, već se probija kroz katarakte, što ih čine naravske kamene brane po dnu rieke. Dakako da to smeta plovitbi, ali rieka postaje živa i dražestna množtvom mlinova najprimitivnije vrsti, Što su posadjeni na stupovih ili su pak na sidrih prikopčani Od Unskih ponajviše strmih obala razmakla se na obje strane zemlja osobite prirodne ljepote i puna romantičnosti, pak se tuj pomalja gradina za gradinom i još danas odzvanja po brdih i lugovih junačka pjesma o borbi braće, koja su se medjusobno kroz viekove krvarila. Koliko li je samo živa Una u svojih valovih takove bratske krvi posrkala! Koje čudo, ako se u tako pitomu kraju, kao što je Unska dolina, ljudstvo već u najdavnije doba nastanilo. Glavna cesta, što je spajala Jadransko more sa Podunavljem od Salone do Siscije tekla je uz obalu Une te ima i sada mjestimice traga kaldrmi. A i rimske starine svake vrsti: zidovlje, stećci, sarkofagi, novci nadjeni su dosada u Krajini samo u I'ounju kod Pritoka, u Brekovici i blizu Novoga u Ra-kanih, gdje je valjda stajala i rimska naseobina: Claudate. 5 Za Bihaćko okružje kažu, da je najsiromašnije u Bosni i da je najviše zapušteno. To valja naročito za iztočne kotare: Sanski most, Ključ i Petrovac, ali priedjeli na Uni i prema hrvatskoj medji imadu bolju zemlju. Istina, Krajina je već kras, dok Posavina ima zemlju crnicu rodnu kao što je zemlja u Sriemu i u Banatu, ali Krajina nije nipošto tako krševita i kamenita kao i lercegovina. Ako i jesu krajiška brda većinom pokrita samo šikarjem, to ima mjestimice još dosta zelenih šuma i valjane hrasto-vine, koja će prije ili kasnije nositi korist. Po dolinah i na oplazih bregova dobra je zemlja, koja je, na koliko stoji bliže kucam, posijana pšenicom i kukuruzom te prilično rodi. Dakako da se iza obradjenog polja stere na milje daleko bujad, koju može samo naprednije obradjiva-nje pretvoriti u pitomo polje. Sada su tuda samo pašnjaci za rogatu marvu i za ovce. Dobro obradjene zemlje ima osobito oko Une kod Krupe i Bišća. l'riedjeli s ove strane Une u Krajini naliče po svojoj spodobi jako na hrvatsko Zagorje, pa kad ih čovjek vidi, težko mu je, što je toga sada toliko pusto i zanemareno, gdje je nekoć sve to bilo upravo pitomo. Zemljište nije nigdje na većem prostoru ravno, već prepleteno nizkimi i medjusobno većom Česti izprekidanimi brdi, medju kojimi su uzke doline, ponajviše livade sa bujnim zelenilom, natopljene potoci: Mutnicom, Kladušnicom,Glinicom i Baš-trom. Brda su poprieko 300 do 500 metara visoka, kao što su Cazinska bila, sjeverno od Cazina (Mulkovac 510 m., Vlaško groblje 482 m., Dubrovi 520 m.), i Pećko bilo (Kudić brdo, 522 m.), zapadno od Peči prama Sturliću. Najviša je glavica Mala Gomila (797 m.) kod Stiene, pa Radoč {630 m.) sjeveroiztočno od Bužima prama Hrvatskoj medji. Dakako da ima prama Bosni u Grmeč-planini još i viših glavica, od kojih se „Gredoviti vrh" popinje na 1209 m. U planinah se krije mnogo rude, koja se nekoć, koliko je poznato, vadila kod Krupe u Lipčan-brdu, u Bužimu, u Cazinu, i u Majdanu kod Bišća, ali je sada oko Bišća i u Krajini taj obrt sasvim prestao te se kuje Željezo na najpriprostiji način samo oko Novoga na Uni i kod San-skoga mosta, pa prodaje dolje Savom u Biograd. Žito (ponajviše pšenica, kukuruz, i zob) vozi se Savom i Unom u Sisak ili se pak prodaje na suhoj medji u Karlovac i u bivšu gornju vojničku krajinu. Do nedavna prodavalo se samo iz područja s ove strane Une na raštelih u Maljevcu, Prosičenom kamenu i Zavalju više tisuća mje-rova kukuruza i zobi, zatim dosta goveda, jaraca i voća, dok nasuprot Turci posve malo kupovahu od hrvatskih krajišnika, a ta se trgovina u novije doba još i smanjila, budući da Krajišnici svoje potrebe kod domaćih trgovaca podmiruju. Trgovina se krajiška usredotočila u novije vrieme osobito u Bišću, u Krupi i u Novom, koja mjesta očevidno napreduju. Kao okretni i vješti trgovci ukazuju se osobito pravoslavni žitelji, s kojimi se što se tiče solidnosti ne mogu natjecati iz Austro-Ugarske pridošli trgovci i trgovčići mojsi-jeve vjeroizpoviesti. Na probitak trgovine služe i novo ure-djeni putovi. Osim zemaljskih cesta od BiŠća u Kostajnicu, pak od Bišća preko Petrovca u Ključ i Jajce, izgradjene su nove kotarske ceste od Bišća prama Orašju i Uncu, pa dvie ceste kroz krajinu do suhe medje hrvatske, jedna (g. 1881.) kroz Cazin, Peći na Maljevac, a druga od Otoke kroz Bužim i Vranograč na Oblaj kod Topuskoga. Prije austrijske zapreme nije bilo po krajini utrtih cesta za vožnju, već su poglavita mjesta spojena bila putinami, kuda se pješke ili na konju prolazilo, a dielom još i danas prolazi, a putovi krajiški bili su ponajviše svedeni u Cazin, gdje se najviše žita tržilo. Glede Žiteljstva u Bihaćkoj krajini pruža najnoviji službeni popis bosanske vlade vrlo zanimivih podataka. Po tom popisu ima kotar: grada trga sela žitelja muham. pravosl. katolika. Bihaćki 2 — 38 21.351 II.698 7.038 2522 Ca/.inski 1 1 27 30.795 26.527 4.040 2.28 grada trga sela žitelja muham. pravosl. katolika. Krupski — 2 51 36.731 13.606 23.035 90 Bihaćka krajina 3 5 I 16 88.877 51.781 34.109 2.840 Vidi se po popisu, da je žiteljstvo Cazinskoga kotara gotovo sasvim muhamedovske vjere; u Bihaćkom kotaru ima većina muhamedovaca sa 20—40°/o pravoslavnih, dok su u Krupskom kotaru pretečniji sa 20—40"/» muhame-dovci. Katolika ima u većem broju (2.522) samo u Bihaćkom kotaru; šaka katolika u Cazinskom i Krupskom kotaru doselila se ponajviše nakon zapreme. Stanovničtvo je najgušće (2.500 duša na □ milju) u Cazinskom kotaru; u Bihaćkom i Krupskom stanuje poprieko na Q milju 2000 ljudi. Slabije su napučena ostala tri kotara Bihaćkoga okružja, gdje je zemlja gorovita i slabo obradjena. U Sanskom mostu i u Ključu stanuje na fj milju istom 1000 duša, a u Petrovačkom kotaru jedva da stanovničtvo po ] milju doseže broj od 500 duša. Nigdje u Bosni ne ima toliko slobodnih gospodara zemlje, koliko u Bihaćkoj krajini. Dakako da su to velikom većinom muhamedovci. U Bihaću ima 123 age, 3.129 slob. vlastnika i 2.379 kmetova. U Caziuu » 79 aga, 7.437 » » » 1.180 » U Krupi » 106 aga, 3714 » » » 6.442 » Dolazi dakle u Cazinskom kotaru, koji je napučen ponajviše muhamedovci, na šest slobodnih gospodara jedan kmet, u Krupskom kotaru stoje slobodni gospodari prema kmetovom kano 2 prema 1, a i u Bihaćkom su slobodni vlastnici brojem nešto jači od kmetova. Bezi i age, Što kmetove drže, niesu nipošto, kao po nekojih krajevih Bosne, imućni, nego većim dielom siromašni i biedni, te se mnogi ne razlikuju od kmetova. Ta njihova nevolja potječe dielom od doba OmerpaŠe, koji je g. 1850. Krajinu pokorio i popljačkao, dielom je pak nastala u najnovije doba u vrieme bosanskoga ustanka. Bezi Beši-revići još na početku ovoga vieka vlastela u Jasenici, koju 8 im g. 1S37. ote Vedžidpaša i grad im obori, pa kapetani i vlastela u Ostrožcu, u Peći i u Sturliću, držeći veliko množtvo kmetova, sada su tako siromašni, da su i kruha gladni. Bolje stoje te su vidjeniji starinski hrvatski plemići Badnjevići i Krupici kod Krupe. Siromaštvo krajišnika opaža se svuda i na vanjštini, osobito pak na poderanom odielu. Sva je prilika, da će unapried biti bolje, jer se u narodu opaža volja za napredkom i za što većom privredom kod gospodarstva, što se medju ostalim pokazuje i to većim nasadjivanjem i obradjivanjem vinograda osobito u Bihaćkom i Cazinskom kotaru. Ma da je na Uni silna bratska krv prolivena, narod iza Une nije za dugotrajne borbe toliko patio i toliko izpremiešan, kao što ovamo bliže prama Kupi i Korani u nekadašnjoj banskoj i Karlovačkoj krajini, gdje je staroga naroda po gotovo nestalo. Priedjele oko Une prama Bužimu, Ostrožcu i Cazinu, pa i sam Bihać zauzela je turska sila jednim mahom, naroda je doduše za ratnih godina 1530—1540., pa nakon pada Krupe g. 1565. i Feradove vojne g. 1576—1578. mnogo uskočilo u kršćanstvo, ali većina je ipak ostala na otčinskoj grudi, pokorila se turskoj vlasti i primila koran. To je bilo tim lakše, Što su se mnogi kmetovi, tlačeni do zla boga od svoje vlastele, bili uzrujali i naginjali turskoj vlasti samo da budu u životu i imetku što više poštedjeni. Po tom dakle ne ima sumnje, da su većina današnjih krajišnika oko Une prasje-dioci i potomci tamošnjih starih kršćanskih Hrvata.1 Po nešto je drugačije glede priedjela bliže do korduna hrvatskoga oko Vranograča, Kladuše, Tržca i Izačića, oko 1 Pripoviedajući zgode pojedinih krajiških mjesta pobilježili za ki-šćansko doba imena nekolicine plemića, gradjana i seljana, kojih potomci valjada i danas onuda živu, ako su se i pojedina prezimena osobito s obzirom na turska nazivanja promieuila. S pomoću registara o desetini crkvi Zagrebačkoj, koji su donekle za petnaesti i šestnaesti viek sačuvani, mogu se ustanoviti stari kršćanski stanovnici /.a područje Dubičkoga arcidjako-nata na Savi sve do Vrbasa i za gorski arcidjakonat oko Bužima. kojih je gradova borba dulje trajala i dovršila se konačnim opustošenjem tamošnjih krajeva. Rečeni priedjeli bili su gotovo sto godina pusti te su tekar oko polovice sedamnaestoga vieka na novo napučeni muhamedovci i Vlasi iz nutarnjih strana i nakon odagnanja Turaka iz Like (g. 1689.) Ličkimi muhamedovci, od kojih ima potomaka manje ili više po svih mjestih Bihaćke krajine. Posljednji doseljenici Muhamedove vjere dodjoše iz Hrvatske g. 1791. nakon Svištovskoga mira, kojim je turska država izručila Austriji krajeve oko Cetina, Rakovice, Drežnika i Lapca. Tom prigodom doseliše se muhamedovci iz Srba u Jezero kod Ostrožca na Uni, te se od to doba to mjesto zove takodjer Srbljani, a muhamedovci od Cetina dodjoše mnogobrojno u Malu Kladušu i u Todorovo. Istovjetni sa krajiškimi muhamedovci jesu katolički kršćani, madžari ili madjuke zvani, od kojih je manja čest uztrajala u starinskom zavičaju, dok je mnogo više tih madžara uskočilo, osobito nakon Svištovskoga mira, u tako zvanu Novoseliju na hrvatskom kordunu. Ima pak i u hrvatskoj krajini starosjedilaca madžara kao na pr. u župi Zrinskoj pod starom gradinom Zrinskih knezova. Nu madžari u bivšoj turskoj i ovostranoj Hrvatskoj niesu porieklom Magjari, već čisti Hrvati, a pokojni Jukić (u po vješti Bosne) misli, da se ti katolici zovu zato madžari, jer su jednakoga (katoličkoga) s Magjari zakona onako isto, kao što hrišćane zovu — poradi Srbije — Srbima, a u Hercegovini kršćane zbog Rima Latinima. U Hrvatskoj bilo je vazda naroda, koji se zvao Vlasima. Takove Vlahe spominje već kralj Sigismund, darujući g. 1431. i 1435. knezom Frankopanom razna imanja oko Une, u današnjoj gornjoj Dalmaciji i u Lici. U to doba težko da su se Vlasi razlikovali od ostalih Hrvata ni vjerom ni po jeziku i narodnosti, ali je medju njimi i Hrvati i Srbi svakako razlika bila u družtvenom položaju, po radu i zanimanju. Vlasi bili su u prvom redu čobani 1 poljodjelci, živući dielom razlučno od Hrvata po poseb- to nih zakonih. Ne upuštajući se u dalnje razlaganje priobću-jemo u prilogu ove knjige1 radi upoznanja hrvatskih Vlaha dvie vrlo zanimljive hrvatske listine. Jednom, pisanom glagolski, od g. 1433. podjeljuju: „knezi, vladiki, vojvoda i sudci vlaški i vsi dobri Vlasi svete krune kralestva Ugr-skoga u Hrvatih slobošćinu vsemu imanju svetoga Ivana crikve v Lici na gori (Velebitu), da nijedan Vlah i s nami naš brat hrvatskih Vlahov ne imi rečenomu imanju nijednoga zla činiti". Drugom pak listinom, pisanom ćirilski, u Klisi kod Spljeta g. 1436. potvrdjuje „Hanž Franko-pan, Krčki, Modruški, Cetinski i Kliski knez i veće, ban Dalmacije i Hrvat" hrvatskim Vlahom u Dalmaciji „počtene i dobre i prave njih navadne zakone". Iz sačuvanih pismenih spomenika ne može se razabrati, da li je i u Bihaćkih stranah bilo Vlaha prije turske provale. S ove strane Une prama sadašnjoj hrvatskoj medji jamačno da ih nije nikad bilo. Prvi Vlasi pomaljaju se na početku šestnaestoga vieka oko Dinarskih planina i kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoča. Ove Vlahe jednako hvale g. 1530. ban Ivan Karlović, Mikula Jurišić i gradjani Bihaćki, da su valjani i hrabri ljudi (de valore), moleći generala Katzianera, da ih primi u kršćanstvo. Vlasi ovi, kaže se, da su prije kršćanom tri sta jada zadavali. Ovi isti Vlasi naseljeni su kasnije u Žumberku, gdje im je ustupio zemalja tamošnji vlastelin Ivan Kobasić.2 God. 1551. javio je general Ivan Lenković kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz nutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha („soviel tausent Morlagkhen oder AVallachen aus der tveffe der Tiirkhen"), i da ih naseliše oko Srba i u Kozlovom (Kosovom) polju kod Knina.3 Po svoj su prilici u to doba sa narodom došavši 1 Vidi Listine br. III. i IV. u dodatku. 3 Razni dopisi sa Katziauerom u zem. arhivu u Ljubljani, fasc. 120. — Krčelić B. Notitiae praeliminares str. 130. — Vidi članak o Brekovici u ovoj k nji/, i. 3 Arhiv zajedničkoga fm. ministarstva u Beču. kaludjeri u Rmanji, gdje je bio g. 144.8. i 1451. purgarski i varoški stol (sud) i stol županije LapaČke, osnovali pravoslavni manastir, koji je poslije dugo obstojao pa je nedavno obnovljen. Osvojivši Turci g. 1560. gradove Lisnicu, Novigrad i veliki dio Unske doline prema BuŠeviću i Krupi naseliše tamošnje krajeve narodom iz nutrašnje Bosne.1 Veliki zaštitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski paše i sandžaci. Vlahom je bio jako u volju Memi beg, koji je g. 1589. postao sandžakom Ličkim. Oni su rpimice dolazili u Liku samo s toga, da pod njegovu zapovied dodju.2 I ratobornoga Uasanpašu Predojevića milovali su Vlasi, a on se podpunoma u njih uzdao, upotrebljavajući ih na svojih vojnah. Po službenom izvještaju zaokupiše Vlasi po 1 Lasanovoj odredbi g. 1593. nakon pada Bišća krajeve oko Brekovice, Ripča, Ostrvice i u Vrloj dragi do Sokolca, množeći se kasnije svakim danom. Ali jedva što se Vlasi po Krajini naseliše, već je mnogim izmedju njih dodijalo tursko gospodstvo. Spominje se, da su već g. 1579. Vlasi stojeći na turskoj službi u Cazinu i Ostrožcu, voljni bili rečene gradove predati kršćanom. God. 1599. uskoči mnogo Vlaha iz Korenice i Bihaćkih strana u Gomirje, g. 1605. dovede general Vid Kisel Vlahe iz Ostrožca u strane Ogulinske i Bosiljevačke, a za ovim nešto kasnije dodjoše Vlasi iz Uzorca i Turja u Karlovačku krajinu. Počev od g. 1683. nakon turskoga poraza kod Beča jako se uzvrpoljiše Vlasi po čitavoj Krajini, a Turci s toga uplašeni zaključiše na sastanku u Krupi, da će Vlahe od medja maknuti i nastaniti iza Une. Toga Turci, u to doba ljuto napastovani od banske i Karlovačke krajine, izvesti ne mogoše, a Vlasi pod zaštitom bana hrvatskoga grofa Nikole Erdeda i generala Karlo- 1 Izviešće generala Ivana Lenkovića od II. svibnja g. I560. Savremeni priepis u mojoj zbirci. 2 Lopašić R. Spomenici hrvatske Krajine I., str. 133. Martin Har-te&Cteia javlja iz Bišća: »dan sich die \Vallachen ge\valtig ser loben und (den Memibeg) lieb haben«. vačkoga grofa Ivana Josipa Herbersteina zapremiše g. 1685.—1688. priedjele banske i Karlovačke krajine oko Petrinje i Gline, Skrada, Vojnića, Krstinje i Budačkoga. Prazna mjesta na Krajini posjedoŠe dielom Turci vojnici, največma pak odagnani iz Like Turci. 1 Po ovom, što o seobi naroda nacrtasmo, bit će jasno, zašto je krajina Bihaćka, naročito njen Cazinski kotar tako silno napučen gotovo zgoljnimi muhamedovci, koji su kao vojnici i stražari na granici pa od česti potomci vlastele Ličke i sada slobodni gospodari zemalja, držeći malo kršćanskih kmetova, pošto je većina istih još prije dvje sta godina na kršćansku stranu uskočila. Narod po Bihaćkoj krajini svih triju vjera zdrav je i krepak, bistar i jedar kao gotovo svuda po gornjoj hrvatskoj krajini i u zapadnoj Bosni. Jezik mu je krasan štokavskoga narječja, kod muhamedovaca i katolika više ikavski, a kod pravoslavnih jekavski. Krajišnici ne miešaju toliko turskih rieči koliko Bošnjaci, a govoreći, jezik rado kite i cifraju. Po Krajini zovu i muhamedovci svoj jezik hrvatskim, inače pak kažu, da bosanski govore. Današnji je govor ipak nešto različit od staroga hrvatskoga govora u Bišću i po ostaloj Krajini, kako se on zrcali u pojedinih listovih i izpravah, što ih u ovoj knjizi priobćujemo koje tekom samoga pripoviedanja, koje pak u dodatku knjige. I muhamedovci i kršćani imadu svu silu narodnih pjesama , a gotovo svako mjesto ima po jednoga i više pjevača. Kod muhamedovaca odlikuju se osobito junačke pjesme ungjurske (ugarske) i ličke. Prve pjevaju ratne dogadjaje u Hrvatskoj i Ugarskoj, a potonje zgode i nezgode ličkih junaka, slaveći ponajviše Mustaj-bega ličkoga i krajiškoga buljakbašu (četovodju) Muju Hrnjicu i njegovu braću. 1 LopaSić R.: Spomenici, knjiga I. str. 345, 346 ; U. str. 203, 250, 300—307, 311, 347, 409. Izviešće generala Herbersteina u savremenom priepisu u mojoj sbirci. Noviji dogadjaji silno su djelovali na krajiški narod, osobito na muhamedovce. Težko im se snaći u današnjih prilikah ; oni su potišteni, neodlučni, mučaljivi, puni praznovjerja te ginu za vjeru Muhamedovu, držeći se za prave Turke, dok Stambulske Turke zovu Osmanlijami. O srodstvu s ostalim našim narodom rado ne govore, kao ni o tom, da su im predji bili nekoć kršćani. Dakako da i u tom pogledu imade hvale vriedne iznimke, i da su mnogi bistriji i prosvjetljeniji već progledali. II. Kako već spomenusmo, kraj Bihaćki bio je sa Čitavom pokrajinom medju Vrbasom i Unom cjeloviti dio kraljevine Hrvatske. Upravo sredinom te pokrajine (kako se vidi točno u zemljovidu, koji je priložen ovoj knjizi) od GrmeČ-planine prema Vrbasu išla je medja banata ili, da bolje označim, vicebanata hrvatskoga i slavonskoga, jer je obično objema stranama jedan te isti ban vladao, a samo su bili različiti banovci (podbani) za Hrvatsku i Slavoniju. Sjevero-iztočno od Grmeč - planine prema Vrbasu i Savi prostirahu se stare slavonske županije: Dubička, Sanska, Vrbaška i Mrenska. Na zapadu i sjeveru oko Kladuše i Peći dopirala je Gorička županija, a oko Vrano-grača i Bužima županija gorska. Na zapadu kod Tržca oko Korane pripadalo je zemljište županiji Drežničkoj. Ostali prostor na srednjoj Uni prama Bišću i Ripču zauzimale su stare hrvatske plemenske župe te se oko Krupe prama Bišću pružala županija Psetska ili Pašće-nička, više gore oko Ripča župa Humska, imajući još g. 1493. svoga župana i četiri sudca stola Humskoga,1 jugo iztočno od Bišća župa Neblujska sa četiri koljena plemena neblujskoga i sa neblujskim kotarom,2 a još južnije u dolini Krbavskoj župa Krbavska i na gornjoj Uni 1 Kukuljević: Acta croatica, str. 157. - Ibidem, str. 68. oko Lapca, Dobra sela i Rmnja (Rmanje) župa Lapačka.1 Ako još spomenemo župu Poljieku (Police, Polhana) iztočno od Bišća a desno od Une po dolinah izmedju g-ore Ljupine, Crljevice i Grmeč-planine prama Ključu u Lipovskom, Bilajskom, Petrovačkom i u drugih manjih poljih, onda smo sve stare oblastne kotare u Bihaćkih stranah naveli.2 Pošto u posavskoj 1 Irvatskoj starinske hrvatske na slavenskoj zadruzi plemena osnovane župe ili županije polovicom četrnaestog vieka zamieniše ger-mansko-ugarske grofije (comitatus) sa većim obsegom, pripali su priedjeli Unski zajedno sa Bišćem zagrebačkoj županiji te se odslije mjesta Kladuša, Cazin, Ostrožac, Bužim, pače i Bušević i Krupa preko Une u mnogobrojnih službenih izpravah spominju kao mjesta u županiji Zagrebačkoj, koja je držala za svoje prekokupske krajeve posebno sudište u starodrevnom gradu i varošu Stenič-njaku. Kraj na sjevero-iztoku od Bišća pri zavoju Une zvao se kao što i sada već u staro doba Krajinom, a pla- 1 Lapačko pleme i župa spominje se u vise listina počcv od trinaestoga vieka. Nekoliko takovih listina imadem i ja; g. 1396. spominje se Magister Stephanus f. Pauli castelani castri Conuba ac Guvanus f. Rank de vila Drihova, suppanus de Lapach, et judices nobilium sedis. (Ljubić: Monumenta vol. IV., p. 379.) G. 1431. spominje se knez Rmanjski, župan i sudci stola LapaČkoga, a g. 1448. Dragovola, gračak (kaštelan) Rmanjski i knez stola Lapačkoga. (Kukuljcvić: Aeta eroat. str. 56. i 71.) 2 Boraveći pokojni magjarski pisac Fridrik Pesty u Zagrebu, dosta je puta sa mnom obćio i po mom pripoviedanju koješta zabilježio o stari h uredbah Hrvatske, što je on naknadno prekrojiv na svoju priobćio u svom djelu o »nestalih starih županijah«. Po mom pripoviedanju zabilježio je on i župu Cazinsku, ali kako se kasnije uvjerili, te župe nije nikada ni bilo, a mene je zaveo jedan spis od g. 1436., pisan pod gradom Sinjem na Cetini (sub castro Syn vocato in Cetina), gdje ban Matko Talovac povodom razpre medju Bra-tolom sinom Orkuna od Brokunove gore proti Pavlu Zrinskom i njegovim sinovima Jurju i Petru spominje, da mjesto Lisnica (na Uni medj Novim i Kostajnicom) leži in comitatu »Casiensi« mjesto »Crisiensi«. Dakako da je i »Crisiensi« pogrješno, jer je g. 1437. Lisnica bila u županiji Zagrebačkoj. Listina nalazila se u zem. arhivu U Zagrebu medju neo. reg. acta fasc. 315., br. 24., a sada je u Budimpešti. ninski kraj prama izvoru Une na jug i zapad do Bilaja, I V trovca, Ključa i Unca: Vrhovjem, Vrhovinom i Vrhriekom. Sa političnimi kotari sudarali su se u Krajini od prilike i crkveni. Slavonske županije na Savi prama Vrbasu pripadale su arcidjakonatu DubiČkom (Sanskom i Vrbaškom) biskupije Zagrebačke, koja je dopirala svojimi kotari, Gorskim i Goričkim, i u strane Kladuške i I iužimske. Gorskomu arcidjakonatu pripadale su g. 1334 i još g. 1501. župe sv. Martina u KreŠčićih (Podzvizdu), sv. Križa u Preseki i sv. Luke u Budmeriću kod Vranograča, sv. Križa u Čaglici, sv. Klimenta u Čavi (Bužimu), sv. Martina u Sta-bandži i sv. Martina u Krupskoj Kostajnici (danas Varoška rieka ili Lubarda), dok je Gorički arcidjakonat u današnjoj Krajini u isto doba obsezao župu sv. Martina u Velikoj i sv. Križa u Maloj Kladuši i sv. Ivana u Hresnoj.' Krbavskoj biskupiji i to crkvenomu kotaru Drežničkom pripojen je bio Tržac na Korani sa okolicom, a sva ostala Bihaćka krajina na obje obale srednje Une sačinjavala je crkveni kotar Psetski, poslije prozvan Humski u staroj hrvatskoj biskupiji Kninskoj. Nekolicinu župa za područje Kninske biskupije u Bihaćkom kraju spominju takodjer sačuvane listine i to: u Bišću, u Ripču, Ostrožcu, Cazinu. Koprivnici (Koprivni), Jezerskom, Obrovcu na Uni, u Me-nićih, u Dobrom selu, u Medvedovcu, u Novom gradu (Podorovu) i u Vrhovini, ali već s obzirom na broj crkvina u tamošnjem kraju moramo zaključiti, da je u Psetskom (Humskom) crkvenom kotaru bilo i drugih župa i crkava. Premda u ovoj svojoj knjizi sva poglavita i znamenitija mjesta napose opisujemo, to će slika čitavoga kraja za srednji viek postati čitatelju jasnijom, ako još napose vlastelu i plemena onih krajeva zajedno navedemo. Zemlje kod Une držahu prije dolazka Turaka od Česti vlastela sa svojimi kmetovi, a od česti slobodne i Poredi Tkalčić : Monumenta ecclesiae Zagr., knjiga II knjiga IV. str. 203 — 205. 2i6. — Starine plemenske občine. U Hrvatskoj nije nikada feudalna in štitucija bila tako tegotna, kao što u drugih državah zapadne Europe. Većina je naroda kroz viekove u slobodnih občinah i plemenih po starom slavenskom običaju s ima sebe upravljala i samo donekle ovisila od velmoža. Slobodne takove plemenske občine obstojale su ovamo u posavskoj Hrvatskoj sve do novijega doba u Turovu polju, pod Kalnikom, a donekle u Draganičih, Domago-vićih i Cvjetkovićih, a preko Velebita u Poljicah kod Spljeta, ali u starije doba, dok nije naša kraljevina provalom Turaka raztočena, bilo je takovih slobodnih občina mnogo više. Već u doba kraljeva hrvatskih spominje se dvanaest slobodnih plemena, a brojem jaki, povlasti okrepljeni i zakoni uredjeni bili su plemići: Gorički, Klo-kočki, Gacki, Kninski, Bribirski i mnogi drugi, kojih je povjest žalibože do sada slabo izpitana. Na prostoru medju Unom i današnjom hrvatskom medjom držale su osobito u starije doba više zemlje plemenske obćine, nego feudalna vlastela. Glasovita je bila Kreščićka obćina, koja je imala za vlastitu obranu dva grada: Podzvizd i Vranograč. Uz nju su se na zapadnoj strani prama suhoj medji hrvatskoj prostirala slobodna plemena u: Caglici, Stabandži, Banjanih, Krupskoj Kostajnici (sada mjesto Varoška rieka ili Lubarda) i Čavi. Bliže do Une i prama Bišću bila su pak plemena : Jezersko, Obrovačko, Menićko, Koprivničko, Vrhovinsko, pak plemena podložna gradu Bišču: Vrtek, Sudčani, Omršal. Staro hrvatsko prekovelebitsko pleme Kačića bilo je oko Cazina i Stiene mnogobrojno zastupano. Staništa tih plemena mučno je i s pomoću povjestnih spomenika ustanoviti, a mjesta im niesu ponajviše ni na najboljih zemljovidih naznačena. Ova su plemena, kao što po gotovo svekolike slobodne obćine u Hrvatskoj, pretrpjela velike nepravde i progonstva od velikaša, koji se žalibože osobito u doba, kad je počela turska nevolja, radije zanimahu otimačinom dobara slabijih susjeda, ugnjetava- njem slobodnih obćina i nasilnim pritjeravanjem istih u kmetstvo, nego li junačkom vojnom na zajedničkoga neprijatelja. Da si obstanak i po mogućnosti slobodu obez-biede, sklapala su pojedina plemena sa velikaši ugovore, povjeravajući se njihovoj zaštiti, kao što pleme Kreščićko, pleme Vrhovinsko i Dolnjo-Jamničko; druga pak plemena izmoliše kraljevsku odredbu, kojom bijahu riešena od pokroviteljstva pojedinih gradova i vlastele, te budu ubrojena medju plemiće kraljevske i podčinjena sudbenosti županije Zagrebačke. Ali pored svih povlasti ne mogoše se pojedina plemena obraniti od sile pohlepnih i grabežljivih velmoža, koji plemena skučiše u kmetstvo, a njihove za vlastitu obranu podignute gradove pretvoriše u vlasteoske zamke. Tako učiniše Karlovići sa plemenom Novigradskim (Todorovom), Zrinski sa Kreščići i Krupskom Kostajnicom, a Blagaji donekle s Menići. Pače i pojedine možnije porodice u plemenih, kojim bijaše kao izabranim glavarom ili starješinam obrana plemenskih gradova povjerena, zlorabiše povjerenje svoje plemenske braće, na-metnuvši se kadšto gospodari i silnici u plemenu i pri-svojivši imetak plemenski. Takovi su nametnici bili u plemenu Obrovačkom na Uni plemići Sladojevići, u Jezerskom plemići Nemčići Jezerski, u Čavi Farkašići, u Podzvizdu Tumpići i Mikulići. Tako se dogodilo, da su šestnaestoga vieka stare plemenske obćine bile već jako raztočene i da su ponajviše u nevoljnom kmetstvu čamile. Glasoviti hrvatski velmože Krčki Frankopani, knezovi Gusići-Karlovići i knezovi Babonići Blagajski držahu svaki po jedan dio pounskoga područja oko Bišća. Starinsko imanje Frankopansko u tom području bio je Tržac na Korani, po kojem se jedna grana prozva knezovi Tržač-kimi. Kasnije (g. 1431.) nadariše kraljevi krčke knezove gospoštinom Bihaćkom i gradovi Sokolom i Ripčem. Silni knezovi Krbavski bili su još za doba posljednjega potomka slavne te obitelji, bana Ivana Karlovića, vlastnici Krupe, nekoć Blagajske, i grada Mutnika, koji je nekoć po svoj LopaSić; Bihać. 2 prilici pripadao vitezovom Sv. Ivana Jerusolimskoga. Kar-lovićeva imanja baštiniše knezovi Zrinski. Najprostranija i najbogatija imanja po bivšoj banskoj krajini, pa i dalje do Une i preko te rieke, držahu pak knezovi Babonići, prozvani po gradu Blagaju na Sani knezovi Blagajski. Na prostoru Krajine, što ga Una obuzima na lievoj strani, bili su njihovi gradovi Ostrožac i Stiena, a znatan dio zemalja Bihaćke krajine zapadno i sjeverno na suhoj medji spadao je na Blagajske gradove Žirovnicu (Žirovac), Bojnu i Brubuo (Prumna), kojih su ruševine na hrvatskoj strani prema Glini i Topuskom. U Brubnu kao poglavitom gradu stanovali su većinom Blagajski knezovi. Na desnoj obali Une imali su Blagaji velika imanja Bušević, Mračaj i Krupu, pa i Otoku, koja usred Une na ostrvu leži. Cazin bilo je dobro biskupa Kninskoga, a Hresno na Glini tik medje hrvatske imanje crkvenjaka (vitezova Sv. Ivana), pa je kasnije založeno obitelji Križanića, iz koje se rodio glasoviti književnik Sveslaven pop Jurko Križanić. Vlastela obiju Kladuša i Kladuške Peći bili su vrlo ugledni knezovi Kladuški, a kad se g. 1460. u Zagrebačke strane odseliše, dospjele su Kladuše u vlast Slunjskih Frankopana, a Peći u ruke Ugrina Mihalja Turaka od Čandorfalve. Veliko i unosno imanje Bužimsko mienjalo je vlastelu: knezove Celjske, pobožna Martina Frankopana, silovita Jurja MikuliČića, dok mu ne postanu gospodari hrvatski plemići, potekavši iz Kninske županije, Keglevići, koji se prozvaše Bužimskimi. Znamenita obitelj bili su Kobasici, vlastela Brekovice, Radotine i Topličkoga Turnja. Od njih ima po svoj prilici i danas potomaka, ali se ne zovu više Kobasici, već ,,von Schmid-hofen". Ako još spomenemo vlastelu Izačiće i Sturliće od Izačić- i Sturlić-grada, koji se radi turske nevolje u Hrvatsku preko Save ukloniše, to smo naveli svu pogla-vitu vlastelu u Bihaćkoj krajini. Kod izbora Ferdinanda kraljem hrvatskim u Cetinu na 1. siečnja g. 1527., zastupan je bio Unski kraj osim biskupa Kninskoga Andrije ta TuŠkanića i knezova Frankopana, Zrinskih i Blagajskih, vlastelom : Brnardom Tumpićem od Vranograča i Zečeva, Ivanom Kobasićem od Brekovice, Gašparom Križanićem od Hresna i Pavlom Izačičem. Osim ovdje pomenute vlastele bilo je u Bihaćkih priedjelih vrlo odličnih plemića, koji su bili vazali velmoža. Glasoviti su bili plemići: Ko-lonići, Orlovići, lllapčići (Alapići), Jakšići i Kružići. Iz ovih strana potekoše i Jelačići, dospjevši kasnije u Leto-vanić, Bišević, Posavje i Turovo polje, gdje se počeše pisati polovicom sedamnaestoga vieka po dobru Buzinu u Turovom polju Buzinskimi. U obče svekoliko plemstvo, dobjeglo u Pokupje i Posavje zbog straha turskoga, nije podrietlom iz Bosne, već iz priedjela do Vrbasa i Plive, koji su vazda hrvatski bili. To svjedoče takodjer i njihova obiteljska pisma, koja su hrvatska, izdana po kraljevih ugarsko-hrvatskih i banovih i kaptolih hrvatskih, a nipošto bosanska, jer su plemići bosanski u Hrvatskoj bili veoma riedki, a sada ih gotovo ni ne ima.1 III. Sva prije opisana uredba Krajine bi uzdrmana, kad no Turci poslije katastrofe na Muhačkom polju razbiju straže postavljene na Vrbasu i osvojivši glavne hrvatske utvrde : Kamengrad, Dubicu (g. 1538.) i Kostajnicu (g. 1556.), svojoj državi pripoje sav prostor do Une. I u gornjoj planinskoj Hrvatskoj prodru Turci prama dalmatinskoj obali, te zauzmu Cetinu i Knin (g. 1522.) pa Piku i Krbavu (g. 1514.—1528.). Bihaćka Krajina bude obkoljena poput kakova poluostrva sa svih strana od turske 1 Knezovi Nlagaji na pr. držali su imanja tik do Vrbasa, u Kozarcu i Kamengradu, ali njihove povelje na ta imanja izdane su po ugarsko-hrvatskih kraljevih te po hrvatskih banovih i po Zagrebačkomu kaptolu. Blagaj] čuvaju u svojem arhivu samo dvie bosanske povelji;, jednu bana I'rijez.de od g. L283., tičuću se rodbinskih odnošaja, a drugu kralja Štefana Tomasa Ostoića °d g. 1446., kojom isti kralj uzimlje u zaštitu Doru, udovu lvaniša Blagaj-skoga, i sina joj kneza Miklouša sa svim, što imadu od krune Ugarske. države i opasana gradovi, koje Turci jako utvrdiše. Naj-većma je od to doba prietio Hrvatskoj na srednjoj Uni tvrdi nekoć Blagajski Kamengrad, u kojem je turski zapovjednik sa jakimi četami sjedio i neprestano se na kršćanske strane zaletavao. Stanovnici Hrvatske, osobito na Krajini, niesu imali od to doba mira ni počinka, i sva im je briga bila, kako da se od groznoga neprijatelja obrane. Do skora zavlada u čitavoj kraljevini skrajna nevolja i siromaštvo, koje upropasti i vlastelu i narod. Sva snaga, sav dohodak trošio se jedino na utvrde i za straže u pograničnih gradovih. Ban Ivan Karlović, knez Nikola Zrinski, knezovi Blagaji i Fran-kopani, vlastelin Ivan Kobasić i drugi otmeni junaci niesu Štedjeli ni života ni imetka, da ostatke kraljevine na Uni spasu, ali u nejednakoj svagdašnjoj borbi ne mogahu hrvatski vitezovi odoljeti pretežnoj turskoj sili. Budući da je pogibelj prietila i nasljednim austrijskim pokrajinam, stadoše ove poticanjem kralja Ferdinanda pomagati kod obrane ostataka FIrvatske te je njihovim sudjelovanjem i pomoću ustrojena i uredjena krajiška obrana. PoČev od g. 1530. pa do god. 1555. pretvoreni su po krajini gotovo svi vlastelinski zamki i dvorovi u tvrdje i stražarnice te su postavljene u njih jače ili slabije vojne posade. Sretan je bio vlastelin, koji je od svog dobra primao toliko dohodka, da je uz vojnike mogao i sam makar kukavno živjeti. Manjoj vlasteli pomoglo se tim, što im bijaše povjereno zapovjedničtvo nad posadom u vlastitom gradu. U Bihaćkom kraju bili su oko g. 1555. posjednuti vojskom osim glavne utvrde Bišća još gradovi: Bojna, Bužim, Bla-žuj kod Bišća, Brekovica, Bušević, Cazin, Čavički, H resno, Izačić, Jezersko, Kladuša mala i velika, Krupa, Mračaj, Mutnik, Ostrožac, Peči, Podzvizd, Radotina, Ripač, Sokol Sturlić, Todorovo (Novigrad), Toplički Turanj, Tržac, Vranograč i Žirovac. Budući da je tolik broj utvrda bilo mučno vojskom posjesti i vojnike u njih uzdržavati, razoreni su počev od g. 1559. gradovi: Bušević, Mračaj, Žiro- * * vac i crkva sv. Marije u Ostrožcu, a general Ivan Len-ković predloži g. 1563., da se takodjer razore: Novigrad (Todorovo), Čavički, Krupa, Toplički Turanj i Radotina.* Zapovjednici krajiške vojske: banovi Nikola Zrinski i Petar Erdedi, Juraj Drašković i Franjo Frankopan Slunj-ski, kao što i hrvatski generali: Ivan Lenković i Herbard Auersperg bili su junaci na glasu i prokušani vojskovodje, čineći za obranu domovine, što su igda više mogli, ali jer je sila turska postajala dnevice sve jačom, a vojska kršćanska bila odviše slaba i zapuštena ponajviše bez plaće, hrane i strjeljiva, to su bosanske paše razki-nuli ograde i straže na medjah i posegli dublje u kršćansku zemlju. Od Kostajnice prodirahu Turci duž Une, osvojivši g. 1561. Lisnicu i Novigrad. Odtuda se pomaknu na desnoj obali Une prama Buševiću i Otoku, te osvanu g. 1565. s velikom vojskom pred Krupom, koju bez pomoći iz vana hrabra, ali posve malena četa Pavla Bakica obraniti ne mogaše.2 Premda četovanja niesu nikada prestala, ipak Turci kroz deset godina iza toga niesu zemlje osvajali, ali g. 1575. zauzmu s lake ruke Bielu stienu, a sliedeće godine mjeseca lipnja na prievaru Bužim, a isto tako mjesec dana kasnije Gradac Hojsićev kod Mutnika i Cazin. Na Ostrožac navale Turci pod Ferhat-begom i Kapidži-pa-Šom na 13. studenoga g. 1577. i osvoje ga jurišem, kao » Što i grad IzaČić. Ostale gradove na krajini: Podzvizd, Kladušu, Sturlić, Peći nije trebalo Turkom ni otimati silom, jer ih porkulabi i vojnici bez boja ostaviše, ne mogavši ni odkud dobiti ni plaće ni hrane, premda bijahu za to nekoliko puta otišli prosjačiti u Ljubljanu. Ferhat-beg obašao je zatim sa jednim dielom vojske gradove kod Une, napravio most kod Novoga, razorio dvor Kneju kod Steničnjaka i osvojio grad Bojnu, koja je imala 1 Lopašič R.: Spomenici hrv. krajine, knjiga III. str. 426. 2 Vidi Članak o gradu Krupi. malenu i gladnu posadu. Mjeseca listopada g. 1577. osvoje Turci takodjer znameniti grad i trg opatije Topuske Sra-čicu, a u isto doba udario je bio Kapidži-paša na lievom turskom krilu sa velikom turskom vojskom na grad i župu Smrčković (izmedju Vojnića, Klokoča i Veljuna), ugrabiv veliko množtvo marve, dok se ljudstvo sakrilo još za doba u grad. KapidŽi-paša popljačka sa 5000 vojske priedjele do Korane, porobi silu božju blaga, ali se puk spase u šume, gore i gradove. Turska se vojska napokon utabori kod IIresne s odlukom, da udari na Metliku. Oteta mjesta osiguraše si Turci zauzećem tvrdoga Zrinskoga grada Gvozdanskog, koji branjahu stražari i rudari (jer su tu bile bogate srebrne rude) od Turaka i saveznika njihovih Vlaha tri nedjelje dana, ali kad je sa 2000 konjanika nakon robljenja Steničnjačke okolice pao pod Gvozdansko Kapidži-paša (zu den Vallachen, so Gos-dansko belagert), osvoje ga Turci na 13. siečnja god. 1578.' U Hrvatskoj je tada radi napredovanja turskoga oružja nastala tolika nevolja, da je krajiški general Ivan Auersperg očajavao, javljajući staležem kranjskim, da će Turci predobiti svu Hrvatsku, a on da ne može sa 1 Odkuda se prije kršćani branjahu, tu sada Turci postavile jake čete i njimi oklopiše ostatke kraljevine hrvatske. Gradovi: Krupa, Bužim, Cazin imali su sami za sebe već g. 1577- Ja^e turske posade i veću vojsku, nego li je bila sva vojska hrvatske krajine. Gr. 1577. bile su u Hrvatskoj sliedeće turske posado: U Krupi................. 300 konjanika i 400 pješaka » Bužimu................ 50 » 130 » » Cazinu................ 50 » 130 » » Kostajnici............. 400 » 200 » » Novom gradu (na Uni) • ■ 200 > 200 » Na Udbini.............. 300 » 500 »" U Buniću ............... 100 » 100 » » Boričevcu.......... ■ • ■ • 70 » 100 » Na Ostrvici (Kulen-Vakufu) • 60 » 150 » Osim toga bilo je u Kamengradu mnogo neplaćenih Turaka i Vlaha, a u Bilaju mnogo neplaćenih Turaka. U svem bilo je u Hrvatskoj plaćenih turskih vojnika 3700. (Lopašić K.: Spomenici hrv. Krajine. Knj. I. str, 44.) svojih 600 konjanika, od kojih tek polovica na krajini služi, a drugi se samo broje i plaćaju, ništa opraviti protiv 6000 Turaka, pa da je prava sramota, kako se hrvatski gradovi prepuštaju Turkom. Taj nemar da će se prije ili kasnije na austrijskih zemljah ljuto osvetiti. Ratni dogadjaji posljednjih dviju godina silno uzdrmaše hrvatsko stanovničtvo u Pounskih stranah. Na koliko se ono nije bilo Krstovoj vjeri iznevjerilo, stane od ovo doba u velikih rpah ostavljati starinske svoje zavičaje, te bježati preko Kupe ća u Kranjsku, Štajersku, Austriju i Ugarsku, pa u istu Češku i Moravsku.1 Napredak turskoga oružja u Hrvatskoj jako je uzburkao uz Hrvatsku i obližnje austrijske pokrajine. Strah i trepet od Turaka prisili austrijsku vladu, da poprimi ozbiljne mjere za vlastitu obranu. Na bosanske paše potuži se ozbiljno carski poslanik na divanu u Carigradu, zahtieviijuć, da se oteti gradovi povrate, pa pošto je to porta odbila pod izlikom, da se u zaokupljenih gradovih već džamije grade i radi toga da se ne mogu povratiti, odlučeno bi na dvoru kralja Rudolfa u Zlatnom Pragu i nadvojvode Karla u Gradcu, da se u napried granice bolje čuvaju i sila silom suzbije.2 Čitavu zimu (od g. 1577. na g. 1578.) spremala se s naše strane velika vojska na Turke. Zbog budućeg uredjenja vojske na krajini i potrebitoga troška držao je nadvojvoda Karlo u Bruku na Muri sabor austrijskih pokrajina, u kojem se staleži po-savjetovaše i zaključiše odredbe, koje valja poprimiti za osiguranje krajine.3 Velikim vojvodom vojske, koja je imala na Turčina udariti, postavljen je glavar Koruške pokrajine barun Juraj Kevenhiiller, a na vojnu imale su 1 Vitezović: Kronika, str. 162. - f [amnier-I'urpstall: < i esc liich te d. Osm. Reiches. II. Auflagc, II. B. str- 45 c>, 457« a Universal-Landtag mit Steier, Kiirnthen, Crain umi Gdrz zu Bruck an der Mulir im jahre 1578. — rukopisi u sveučilišluoj knjižnici u Gradcu br- 431. 432. krenuti sve čete hrvatske pod vodstvom bana Krištofa Ungnada i vojska obližnjih austrijskih pokrajina. Za ovu vojnu bi posebna osnova ustanovljena već mjeseca travnja god. 1578. Nadvojvoda Karlo, kojemu bi podčinjen i ban hrvatski, poslao je bio radi dogovora u ovom ratnom podhvatu u hrvatski sabor od 15. srpnja g. 1578. generala Vida Haleka. Hrvati odlučiše, da će čete sakupiti pod kraljevsku zastavu na dan sv. Lovre po starinskom običaju kod svetoga Jurja na Odri. Vojsci hrvatskoj da zapovieda ban, koji po svojem dostojanstvu ne može biti podčinjen nijednomu strancu. Hrvati da su gotovi svaku žrtvu doprinieti za obrambu otačbine, ali da se ne krnji sloboda i neodvisnost kraljevine, jer je Hrvatska vazda bila slobodna i od svoje volje podložila se nekoć kralju ugarskomu (,,cum regnum hoc Sclavoniae semper fuit liberum, divisque regibus Hungariae spon-tanea solum voluntate ipsorum subjacens").1 Na vojnu bijahu pozvani hrvatski velikaši: knez Juraj Zrinski, Tomo Nadaždi, biskup zagrebački, knez Toma Erdedi, Ivan Tahi i Gašpar Alapić sa svojimi oružnici. Ivan Auersperg, nasljednik Herbardov u zapovjedničtvu krajiških četa, koji je držao u zakupu Nadaždevo imanje Steničnjak, imao je dobaviti na tom gradu za vojsku hrane, što ju većim dielom darovaše hrvatska vlastela. Sve bojne sprave i vojnu prtljagu trebalo je da dopreme hrvatski žitelji. Auersperg je bio skupio 500 hrvatskih konjanika, a isto toliko konjanika i 1500 haramija (hrvatskih pješaka), bješe prikupio Kranjac Vid Kisel, poslije general Karlovački. Glasoviti junak Ivan Ferenberg, tadanji glavar Senja i prvi zapovjednik u Karlovcu, već je u mjesecu veljači g. 1578. spreman bio na vojnu sa svojih 600 konjanika strielaca i 1500 pješaka.2 Saborski zapisnik u zem. arh. za g. 1578., fol. 125—29. »Croatica« u registraturi ratnoga ministarstva. — Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. str. 25, 26. Turci niesu ni za doba, dok se pripravljalo na ovu vojnu, mirovali, već su nesmiljeno harali tužnu našu kraljevinu. Zaista je bila nastala već skrajna nužda, da se učini kraj okrutnomu krvoločtvu, i da se barem ostatci Hrvatske izbave. Velike čete Turaka provališe početkom g. 1578. opet preko Kupe i naletješe jurišem na Gradac kod stare Petrinje, porobivši cielu tamošnju okolicu, iz koje odve-doše 2000 kršćana u robstvo. Mjeseca ožujka uzimali su Turci grad Pernu, zavičaj plemića Šubića Peranskih, ob-koliše gradove Dabar i Prozor kod Otočca i osvojiše u travnju Frankopanski grad Drežnik. U isto doba prešla je bila poveća turska vojska Kupu, obsjela Metliku i zadala grozne muke tamošnjemu narodu, a mjeseca lipnja popljačkaše Turci okolicu Novoga grada na Dobri i He-rendić-kaštela na Mrežnici, zarobivŠi pod samim Novim gradom 200 kršćana.1 Kako je vojvoda Kevenhiiller sam zabilježio, krenuo je on s vojskom 13. kolovoza g. 1578. iz Metlike. Vojska mu je brojila 10.000 pješaka i konjanika, 500 topnika i 500 kopača za šanceve, pa 18 lumbarada. Bilo je tu mnogo vojaka iz Koruške, Kranjske i Štajerske, ali velik dio sačinjavahu Hrvati, koje je predvodio ban Krištof Ungnad. Vojska stiže 21. kolovoza u tabor kod Herendić-kaštela (danas sv. Petar na Mrežnici), odkle vojskovodja po nalogu nadvojvode Karla naviesti formalno rat Turkom. Marširajući mimo Blagajskoga Turna (Blagaj na Korani) dodje vojska 27. kolovoza u Slunj, odkle posla zapovjednik 200 haramija i husara2 sa kapetanom Jurjem Kraškovićem do Drežnika, da slete na taj tada već turski grad. Kad je Drežnik zauzet, bude to odmah javljeno nadvojvodi 1 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. str. 26. — Valvasor, Ehre d. H. Krains, B. XII., str. 13, 125. 3 Haramije bili su hrvatski pješaci, a husari konjanici hrvatski. U gra-daČkom zem. arhivu ima izvorna hrvatska instrukcija za jedne i druge od 8- podpisana po nadvojvodi Karlu. — Vidi Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I., str. 65—71. Karlu u Gradac i Albrehtu, vojvodi Bavarskomu, i svojti nadvojvode Karla. Turci se istom predadoše, kad je čitava vojska pod grad došla. 30. kolovoza stiže kršćanska vojska do na pogled tvrdje Izačića, gdje su vojnici trpjeli mnogo od žedje i gladi. Posljednjega kolovoza utabore se kršćani kod Topličkog- Turnja (na potoku Toplici nedaleko od Mutnika), i tu se pred njimi pojaviše prvi put Turci, rpa od 500 konjanika. Andrija Auersperg, kasnije general Karlovački (sa Tomom Erdedom i Vukom Eggen-bergom), pobjeditelj pod Siskom od g. 1593., natisnu se za Turci, koji pobjegoše bez obzira, a Kevenhiiller dopre 1. rujna pred tada tvrdi i napučeni grad Cazin. Tu dočeka naše Ferhad-paša sa bosanskimi Turci, ali Čim Kevenhiiller vojsku u bojne redove svrsti, uzmakoše Turci. Žestoko je bio navalio Krištof Ungnad, koji je vodio prednje čete. Sam je smaknuo dva Turčina, jednog bo-dežem, drugog sabljom. Jedan Hrvat, za koga se mislilo, da je slabe vjere, ubio je vlastitoga svog šurjaka Turčina, i odsjekao mu glavu, i donesavši glavu pred generala posvjedočio vjernost viteza. Od naših je u boju poginulo samo osam Hrvata. Cazin predadoše Turci sa hranom i strjeljivom. Dne 3. rujna krenu vojska pod Ostrožac. Turci su bili u neki turanj podmetnuli mnogo praha i goriva, nadajući se, da će Hrvati, kad u njega stupe, u zrak odletjeti. Ele to je začuo još za doba kapetan Juraj Križanić, silan krajiški junak i osnovatelj današnjega Kri-žanić-turnja kod Karlovca, te je zapriečio nesreću. Od Ostrožca pošla je vojska 4. rujna g. 1578. u Bu-žim, počinuvši tu nekoliko dana. Ungnad pozove Turke, da se predadu, ali oni toga ne učiniše. Kršćansku vojsku pritisnu glad i bolest, osobito ljuta griža. Budući da je medjutim Ferhat-beg bosanski veliku silu Turaka prikupio, postalo je to za našu nevoljnu vojsku opasno, na što vojvode zaključiše, da će odustati od dalnje vojne, zapre-miti osvojene gradove vojskom, a ostalu vojsku natrag maknuti. Kevenhiiller nije bio na povratku ni do Iza- Čića dopro, kad al mu viesti dodjoše, da su Turci Cazin podsjeli. Na 27. rujna već je bio Cazin u ruku Ferha-tovih. 3. listopada stanu Turci udarati topovi na Ostrožac i prisile grad na predaju. Porkulab Ostrožki Ivan Bog-danić, potomak stare Ličke obitelji i silni junak na Krajini,1 nije se s laka predao, već je silno prije pomlatio Turke, kako je iz Bišća izviestio neki vitez Zach. Našim dozvoliše Turci odlazak, ali po nevjeri izrobiše ih na putu, te u su-žanjstvo odvedoše porkulaba, vojvodu, sedam njemačkih vojnika2 i četiri žene. Dok su Turci otimali hrvatske gradove, naša je vojska uzmicala, a toliko je bilo u njoj rdjavo zdravlje zbog patnje i gladi, da je spala na 4000 momaka, koji se s mukom zakloniše u ostale tvrdjave na krajini.'1 Vojna, sjajno započeta mjeseca kolovoza osvojenjem grada Drežnika, dokončala se kukavno i sramotno gubitkom svih netom izbavljenih gradova i uzmakom kršćanske vojske na Bihać i odanle do Kranjske medje. Kako su tada gradove i sav priedjei oko Une osvojili Turci, ostalo je to sve u turskih ruku tri sta godina do današnjega vremena. Junačka loza knezova Slunjskih izumre u mužkom koljenu s banom Franjom Slunjskim. Njegova sestra Ana udova Czaszar izruči g. 1578. gradove svoje porodice: Slunj, Cetin, Kladušu, Krstinu i Kremen kralju Rudolfu. Tržačka grana Frankopana izgubivši Drežnik, Tržac i Furjan uzmaknu u Bosiljevo. Knezovi Blagajski, očajavši nakon strašne i dugotrajne borbe za obstanak domovine, izseliše se iz Hrvatske, našavši sa mnogimi hrvatskimi plemići utočište u obližnjoj Kranjskoj, 1 Pisao je samo glagolski, podpisujući se i na njemački pisana izviešća vazda glagolicom: Ivan Bogdanić. 2 Vojnici oružani i odjeveni na njemačku, ali po narodnosti, kako se vtdi iz mnogih do danas sačuvanih vojničkih popisa za razna mjesta i godine, velikom većinom Hrvati pomiesani sa nekoliko Slovenaca iz Kranjske 1 Štajerske. a Kevenhiiller Franz Christ: Annales Ferdinandei. II. Theil, str. 7. 1 —■ Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. str. 26. gdje bježe Stjepan Blagajski sa sinom Franjom g. 1547. kupio imanje KoĆevje. Što je bilo kršćanskih straža prama Glini i Korani u Vranograču, Kladuši, i Tržcu i u obližnjih gradovih, te su se još nekoliko godina održale, ali pošto se bio narod iz tih strana razbježao i zemlja pusta ostala, nije bilo ni stražam dugoga obstanka. Gotovo čitavu Hrvatsku od Bišća do Otočca, Ogulina i Slunja i dalje prama Kupi poklopi Hasan-paša (g. 1590—1593.) te narod, koji ne bješe pobjegao, pod mač okrene. Zemlju, osvojenu na Uni i preko Une prama preostaloj još kršćanskoj Hrvatskoj, prikupi Hasan u sandžak Bihaćki, koji zamieni sandžak Ostrožki, osnovan jur g. 1578. od tada osvojenih hrvatskih priedjela. Odslije kroz više od pol vieka bile su sjevero-zapadne strane Bihaćke krajine, pa gotovo sva hrvatska krajina ovamo do Karlovca i Siska puste i bez naroda. Budući da je zbog medja bilo svadja i kreševa, to su g. 1625. medju Turskom i Hrvatskom uravnane medje na krajini. Povjerenikom je bio bivši ban Nikola Frankopan TržaČki, koji je vojujući od mladosti na krajini poznavao i Turke i medje bolje nego itko drugi. Polag ustanova mira išla je medja od Bišća na Izačić, Bužim, pa na Gvozdanski, Stari Novi, Zrinj i Kostajnicu. Mirom ovim bili su Turci ovlašteni u tih gradovih, kao Što i u gradovih straga, naime u: RipČu, Sokolcu, Ostrožcu, Cazinu, Stieni, Krupi, BuŠeviću i Otoci držati posadnu vojsku, a sva zemlja sa gradovi ovamo prama Kupi morala je po uvjetih mira ostati pusta. Malo je godina prošlo, a Turkom se prohtjelo razširiti svoju vlast. Nastalo je doba najljućeg malog rata i pustolovstva pod četovodstvom čuvenoga Mustaj-bega ličkoga i Buljuk-paŠe Hrnjice Kladuš-koga. Do g. 1637. posjedoše Turci sve malo po malo četrnaest pustih gradova na hrvatskoj krajini: Drežnik, Tržac, Mutnik, Brekovicu, Sturlić, Cetin, Peći, Malu i Veliku Kladušu, Todorov Novi, Vranograč, Podzvizd, Pedal i Goričku. Turci posegoše i gore više od Korenice prama starom PeruŠiću i Prozorcu. U krajeve medju pomenute gradove nastaniše Turci 4000 kuća Muhamedovaca i Vlaha, a bili bi još i dalje pomakli medje, da ih nije natrag potisnuo junački hrvatski general Vuk Frankopan TržaČki sa sinovi Gašparom i Jurjem i zetom Petrom Zrinskim.1 Počev od g. 1693. osvoji zaslužni ban Adam Bacan s hrvatskom vojskom više gradova : Novi, Vranograč, Todo-rovo i KladuŠu i razmakne medju kršćanske Hrvatske preko Une oko Novoga, Kozarca, Vranograča i Todorova, ali te priedjele opet izgubi Hrvatska uredjenjem medja, provedenim po grofu Marsigliu (g. 1 700.) na osnovi Karlovačkoga mira (g. 1699). Ovim mirom priznata je Turskoj vlast nad velikim dielom hrvatske krajine, koju su Turci bili doista posjeli silom, ali na to niesu nipošto ovlašteni bili. Nakon sjajnih vojna principa Fvgenija razmakne Hrvatska opet nešto svoje medje mirom Požarevačkim (g. 1717.), pripojiv si znatnu čest turske Posavine. Stoje tada dobiveno, to se g. 1741. izgubilo mirom Biogradskim nakon nesretne vojne kneza Hildenburgshausena, koji je g. 1737. pod Banjalukom hametom potučen. Ob seg Bihaćke krajine umanjen je nešto g. 1791. Svištov-skim mirom, kojim su kraljevini Hrvatskoj povraćeni komadi zemalja kod Cetina, Breznika, Lapca i Srba. Kako su tada medje ustanovljene medju bosanskim vilajetom i Hrvatskom, tako su ostale nepromienjene do današnjega dana. 1 »Croatica« u registraturi ratnoga ministarstva, — Lopašić R.: Spomenici hrvatske, krajine knjiga II., str, 186—188, 243. Bihać. i. Današnji grad. Položaj grada u Unskoj dolini; utvrde i stare sgrade. — Nekadanje kršćanske crkve sada turske džamije. — Kuće i stanovi; džamije i parohije. — Stanovnici po vjeri i zanimanju. — Trgovina i promet; oblasti državne i obćiuske. sim Sarajeva i Jajca nijedan grad u Bosni nije povje-stno tako znamenit, kao Bihać. Za bosansku IJrvat-sku, danas ponajviše zvanu Krajinu, bio je Bihać odlučan u sva vremena. Nekoć su ga držali ključem sve gornje Hrvatske i glavnim gradom kraljevine („caput et metropo-lis regni Croatiae"), a još za zapreme Bosne niesu se htjeli ljuti krajišnici predati ćesaru, dok se nije pokorio tvrdi Bihać. Bihać (narod ga zove i Bić i Bišće) i sada je naj-znatnije tnjesto bivše turske države na hrvatskoj medji. ()d raštela Zavalja u bivšoj Otočkoj pukovniji odaljen je Bihać slabu uru hoda. Sa visočine Zavaljske prekrasan je pogled na starodavni grad i na Bihaćku dolinu, ali je još ljepši pogled na čitavu Bihaćku dolinu čak do Breko-vice i kule Visovice sa brda Debeljače i sa Ripačkoga klanca. Osobito je milina pogledati na rieku Unu, kako se tamo amo preko Bihaćkih polja poput kristala svjetluca. Naša slika Bišća i Bihaćke okolice na čelu ove knjige snim- 51 ljena je sa Debeljače. Uz rieku Unu, koja se dielom uz hrvatsku medju, dielom pak jednu uru daleko probija kroz strme i kamenite obale mimo Ostrvice i Sokolca, prostire se oko BiŠća prekrasna dolina, kojoj ne ima u gornjoj Hrvatskoj nigdje para tako glede obilne plodovitosti, kao što glede prirodne ljepote pa prijatna i zdrava zraka. Odtuda su postale poznate rečenice : „Bihaćka je dolina drugi Misir", „ne ima Bihaćke doline do stambulskih vrata". Dolina je Bihaćka dugačka dobra četiri sata hoda a to od jugoiztočne strane prema sjeverozapadu. Sa iztočne strane opasuju i zatvaraju dolinu ogranci planine Risovca, tako zvana Grabeška brda. Sa zapada s lieve strane rieke Une stoje glavice Somišlje i DebeljaČa, a pram jugu uzdiže se ponosito brdo Ljutoč i Jadovnik planina. Planine i brda obrasla su ponajviše šumom, a ima po njih i liepih pašnjaka sa bujnim zelenilom, što podaje čitavu priedjelu osobitu ljubkost i dražest. Grad Bihać stoji na lievoj obali Une, rek bi na otoku, jer je sa južne i zapadne strane izkopan Široki jarak pred gradom za proplavu vode. Taj se jarak niže grada spaja s glavnom Unom. Pred gradom se prostire na lievoj, a od česti i na desnoj obali Une pod brdom Benakovcem prama Ripackom klancu na sjever i iztok varoš, koja je mnogo veća i prostranija nego je sam grad. Jedan dio varoši nalazi se na iztočnoj strani grada na posebnom otoku na Uni. Zato i treba prieći dva proplava i Unu i preko tri mosta, da prodjeŠ čitavim Bišćem pravcem od Zavalja pram Ripču. Bihać je od starih vremena utvrdjen i opasan na okolo bedemi, četverokutnimi i oblimi tornjevi i debelim zidom, koji se medjutim počeo osipati, osobito prama zapadu i sjeveru, gdje je mjestimice već i razvaljen. Južna strana grada prema Ripču odieljena je od grada posebnim zidom a unutar te pregrade nalazi se kasarna (kršlja) za 2000 Vojnika; a na desno od kasarne prostire se trg za sajmove, Sto se drže svakoga petka. Zidine pak ne će se po svoj prilici dugo održati, jer se grad razvija te će se po osnovi, koju je dala bosanska vlada izraditi, zidine sa zemljom prije ili kasnije izravnati. Sive i stare zidine gradske imadu osobito prama Uni prkosnu i ratobornu spodobu. Manje je grad učvršćen prema južnoj i zapadnoj strani uz jarak, po kojem su vojnici u novije doba osnovali vrtove za povrtelje. U grad se ulazi poglavito na troja vrata. Vrata prama sjeveru na Hrvatskoj strani zvana su od starine njemačka, a sada ih prozvaše državnim vratima (Reichsthor). Po svoj prilici prozvana su ta vrata tako po njemačkih vojnicih (deutsche Knechte), koji stanovahu za doba, dok je kranjska pokrajina vojsku u Bišću plaćala, u starinskom kaštelu tik do tih vrata na desno. Na dolnjoj strani grada prama Izačiču stoje zelena vrata kod bedema Zelengrad zvanoga. Po tom bedemu nadjenuto je još u staro vrieme obližnjemu priedjelu grada ime Zelengrad. Prama Uni prolazi se kroz dva zida na Unska (Spahinska) vrata. Napokon nešto dalje od Zelenih vrata, ali ipak jošte na jarku, nalaze se još i Krupska vrata uz krvavu (kanli) kulu, prozvanu tako po suŽnjevih, što su tu izsječeni. Glavni je prolaz gotovo sredinom grada od njemačkih vrata, do kojih dopire Zavaljska cesta iz Hrvatske, pak ulicom Franje Josipa i nadvojvode Albrehta prema konaku na Unska vrata, a odatle na otok i na Unu preko dva mosta u prekounsko predgradje, gdje se luče ceste, jedna što vodi u Krupu, a druga na Petrovac i u Bosnu. Mostovi, što spajaju grad preko jarka sa varoši, kao što i mali i veliki most na Uni, još su i danas priprosto i od drva sagradjeni. Na mostu Unskom podignute su s obiju strana daščene kolibe za dućane. Ne ima sumnje, da je Bihać i u arhitektoničnom obziru zanimiv grad te bi stručnjaci u njem našli dosta prilike i povoda za proučavanje starih gradjevina. Šteta je svakako, što se dosele nijedan stručnjak nije osvrnuo na Bihać, gdje očito svakim danom starina nestaje. Zanimljiva je svakako bila utvrda Bišća sa sredovječ-nimi zidovi, tornjevi i bedemi. Na zidinah, većom česti već porušenih, bilo je raznih znakova i turskih napisa, koji žalibože niesu proučeni. Na sjevero-iztočnoj strani urezana je bila na jednom mjestu zmija aždaja i mudro slovo Salamunovo. To je okrug, komu je obod podieljen na pet jednakih dielova, te su točke spojene s pravimi črtami tako, da se dvie bližnje izpuštaju. Od starijih znamenitijih zgrada stoje još dvie crkve, pretvorene nakon osvo-jenja Bišća u džamije. Veća džamija, zvana „Fetija" (Osvojena), na doljnoj strani grada ponosita je sgrada, te se nad gradom diže kao vita jela nebu pod oblake. Prvašnje ure-djenje ove crkve dielom je promienjeno, prozori su neki zazidani, a neki iznova probijeni; stari je zvonik prije dvadeset i sedam godina porušen, te sadašnja munara u iztočnom slogu podignuta, ali pored svega toga na prvi je pogled očevidno, da to nije bila u početku džamija, već kršćanska crkva, sagradjena u čistom i liepom gotskom slogu od tesana četverouglasta kamena. Ima jedna slika grada Bišća od g. 1502., na kojoj je dobro oličena glavna gradska crkva. Po slici se dobro poznaje, da je crkva gradjena bila u gotskom slogu sa šiljastim! prozori i visokim krovom. Zvonik je bio na osam kutova, veoma visok, imao je gore u viencu više zidanih tornjića na so-rninu (Frker) i u mjesto krova veoma visoki, šiljasti tulac od kamena.' Kako sačuvani spomenici dokazuju i narodna predaja potvrdjuje, velika džamija Bihaćka „Fetija" bila je katolička crkva posvećena sv. Antunu, uz koju imahu dominikanci već od 13. vieka manastir u zgradi, što postoji do današnjega dana te se za turskoga vladanja kao i sada upotrebljavala ko vojarna. Poznaje se na sjevernom zidu Fetije, da je do nje dozidana bila neka sgrada, bez 1 Slika u mojoj zbirci sa naslovom: »Wihitscii a. 1592. von Tiirken "•••'igenomen«, rezana je u bakru, a predočuje osim grada i borbu kršćanskih •Onjanika sa turškimi u bli/.ini Bišća. sumnje rečeni manastir dominikanski. Kad su Turci crkvu pretvorili u džamiju, činila im se odviše visoka, pa zato napraviše unutra izpod svoda novi strop, nad kojim je još danas prostor do svoda. Gotička ornamentika, kako nam i ovdje priložene dvie slike „Fetije" pokazuju, osobito je liepa na pročelju crkve kod glavnih vrata, više vrata na okruglom prozoru (ruži), a donekle i u šiljastih pro-zorih na južnoj strani džamije, koji su sad zazidani, te samo mali prozorčići umetnuti. Poznaje se i danas mjesto, gdje je oltar stajao. Taj je bio okrenut prama iztoku, kako je to u starije doba bio običaj i kod kršćanskih crkava. Nad glavnim vratima stajala je u absidi ploča sa napisom, koja je, kako se vidi, silom nekamo odstranjena, i to tek nedavno poslije bosanske zapreme.1 Nova munara Fetije, na kojoj se odmah opaža, da je djelo novijeg vremena, sagradjena je kao i sve veće starije i novije sgrade u BiŠću od vrstnog domaćeg kamena, koji se lako piliti, rezati i blanjati dade. Na podnožju munare uklesana su u kamenu dva turska napisa.2 Druga stara Bihaćka džamija, takodjer nekoć crkva, nalazi se pokraj njemačkih vrata kod bivšega staroga ka- ' Iz Bišća je potekao i kamen, što je sada uzidan u župnu crkvu Ra-kovičku, na kojem se čita napis: »Hoc saxum fecit fieri egregius . . .« ali nije izvjestno, da je taj kamen istovjetan sa onim, što je silom snimljen iznad vrata Fetije, Taj je napis, kako je po pismenih sudio pokojni povjestnik Ivan Kukuljević, urezan oko g. 1400. (Kukuljević: Sredovječni i noviji napisi u Hrvatskoj i Slavoniji, str. 197). ' Napis na gornjoj ploči glasi u hrvatskom prievodu: »U zdravlje Njegova Veličanstva, našega cara sultana Abdulaziza, koji je poglaviti član visoke porodice otomanskoga doma, zaštitnik vjerozakona i popravitelj, urednik i uzdržavatelj gradova i t. d., jest ova munara sagradjena, a džamija popravljena i u blagostanje dovedena tako, da se rečena munara broji medju tvorine, kojima primjera ne ima. Godine 1280. (1863.) po hedžri. O ti bez skrajnosti uztrajatelju Bože. Na dolnjem kamenu ima napis: »Napisao kajmekam Bihaćki Hilmi«. O ti osvojitelju i uzdržatelju Bože.« Bihaćka džamija »Fetija«. (Zapadna strana. Pročelje.) štela. Ona nije ni tako velika ni tako solidno gradjena kao Fetija, ali se i na njoj opaža gradjevni slog gotski. Kod te džamije ne ima munare, a za nju pripoviedaju, da se Turci niesu nikada smjeli u njoj klanjati zbog nekih prikaza, što su im se tu prividjale. Valjda je ta džamija, što je stajala uz kraljevski grad, bila istovjetna sa kraljevskom kapelom, o kojoj listine spominju, da je kod nje bio namješten posebni dvorski kapelan. Gdje su ostale stare Bihaćke crkve stajale, nije poznato. Manastir Franje vaca svete Marije bio je blizu gradskoga zida na „Senjskoj strani", desno od njemačkih vrata prama Uni. Usred tvrdjave podizala se u staro doba ovelika na četverokut gradjena čvrsta kula, zvana džabela (citadela); nju je razorio prije kakovih dvadeset godina Hadži-Ali paša. Kraljevski i kasnije Frankopanski grad bio je do nedavna postojavši kašteo polag njemačkih vrata, nalik po svojoj ogradi i oblih kulah zamku srednjega vieka. Ta je sgrada služila vojničtvu za pohranu raznih stvari, ali je već jako bila ruševna, pa je lanjske godine oborena , da mjesto ustupi novoj turskoj medresi. I tako je nestalo opet staroga hrvatskoga gradjevnoga spomenika, koji su Turci za gotovo 300 godina bili poštedjeli. U tvrdjavi je zanimljiva grobnica (turbe, mausoleum) dvojice turskih svetaca, gradjena od tesana kamena u iztočnom slogu, a nadkrita kubom i prošćem ogradjena. Vele, da je ta svetinja postala sgodom, kad je neka pašinica ugledala svjetlost iz zemlje i da je njen paša to mjesto proglasio svetim. Ima i drugih priča o postanku te svetinje; Turci do nje mnogo drže, a inače bi ju bili već porušili, jer smeta prolazu i saobraćaju. Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugo-iztočnoj strani grada prama Uni. Ne zna se, da li su ju nekoć Hrvati ili kasnije Turci gradili. U njoj je bio stan paše ili sandžaka, a sada služi tamnicom okružnoga suda. Od gradskih vrata bit če, sudeći po gradnji, najstarija Krupska ili biela vrata, što vode u pred- gradje „Otoke". Ona ne imaju krova, ali stoje još ciela. Narod priča, da su ih nekoć Krupljani osvojili, a odtuda da im je ime. Bihaćka džamija »Fetija«. (Južna strana.) Od novijih sgrada, što ih još Turci podigoše, iztiče se konak, iz vana liepa zgrada od tesana kamena. U novije doba za sadašnje bosanske uprave, podignute su nekoje javne i privatne kuće od valjane gradje. Odlikuje se osobito sgrada pučke škole, podignuta solidno od četverouglasta kamena, pa turska medresa, gradjena u vrlo liepom iztoČnom slogu. Od predgradja najviše se u novije doba razvio Ičezar, koji se prostire pred tvrdjom na zapadnoj strani od Njemačkih vrata prama potoku Dobrinici. Najljepša je u njem glavna Zavaljska ulica sa više ukusno gradjenih novih kuća i pločnikom na obje strane ulice. Ures ovoga diela grada, a i prava blagodat za vas Bihać bit će novo nasadjeni park na južnoj strani, kao što će žiteljstvu ug-adjati šetalište, Što je u najnovije vrieme na mjestu porušenih gradskih zidina i bedema na zapadu grada, počev od Njemačkih vrata prama pred-gradju Petiji osnovano i uredjeno. Starije kuće Bihaćke ili su od drva ili pletera, pa stoje ponajviše na stupovih tako, da su razi zemlje staje za goveda i konje. Stare su kuće zamazane, neuredne i trošne, te ne pružaju nipošto liepu sliku; kršćanske imaju otvoreno dvorište, a turske ga zatvaraju kapijom od dasaka. Turske se kuće razpoznaju i tim, što su zbog bula rešetke na prozorih. Nova uprava učinila je donekle red po ulicah, kojim su nadjenuti novi nazivi po članovih vladajuće dinastije i s obzirom na druge mjestne prilike. Muhamedovci imadu ukupno u gradu i varoši šest džamija, uz koje su stajala i groblja. Kao vjerska njihova glava službuje u Bihaću muftija, koji je podčinjen ulemi u Sarajevu. Poslije zapreme imaju i katolici i pravoslavni u Bišću svoje crkve. Katolička župna crkva Sv. Antuna od kamena ukusno gradjena upravo se sada sgotavlja. Ona je pravi ures Bišća, kako to pokazuje i ovdje priložena slika. Pravoslavna je crkva sv. Trojice samo privremena, a gradjena je od drva. Pravoslavna crkva bila je prije u Jezercu i samo je pravoslavni pop prebivao u Bišću. Pravoslavna parohija Bihaćka prostrana je i obseže cielu Unsku dolinu i prigorje gore prama Ripču i dolje do Brekovice sa selima: Lopašić: Bihać (str. 38.), g i h a ć. (Pogled s most*1' Katolička crkva.) »Matica Hrvatska« 1890, 39 Založje, Pritoci, Ilrgari, Račić, Lipa, Dolani, Lohovo, Golubić i Zlopolja. Osim Ilrgara, gdje će se s vremenom postaviti posebni paroh, broji Bihaćka parohija 435 kuća i 3.093 duše, a Hrgar napose 82 kuće i 568 duša. U Bišću je sielo protoprezviterata Bihaćkoga, kojemu su podčinjene još parohije u Ilrgaru, Vrtoči, Grmuši, Vrelu i Rujnici. U čitavom protoprezviteratu Bihaćkom ima 8079 pravoslavnih duša.1 I za katoličke vjernike ustrojen je, ili da bude točnije rečeno, obnovljen je stari Bihaćki dekanat sa Šest župa: u Bišću, Dubici, Sasini, Staroj rieei, Stratinskoj i u Volaru. Bihaćkoj župi pripadaju katolici u: Bišću, Golubiću, Jezeru, Kralju, Vedrompolju i u Vrkašiću. U župi bilo je g. 1885. 2096 katolika. Katolički župnik prebiva počev od g. 1855. pa sve do danas na brdu Križu kod sela Zegara, koje je za posljednje krajiške bune posve izgorjelo. Predji današnjih Bihaćkih katolika jesu bez dvojbe starosjedioci, koje Turci istom prošloga vieka iz grada na polje iztisnuše. Koncem 17. vieka spominju se katolici, živući „na otoku" kraj grada Bihaćkoga, u popisu župa katoličkih i pravoslavnih, što ga je sastavio Senjski biskup Martin Brajković. Biskup hvali Bihaćke katolike kao revne vjernike, kojim je pošiljao svoje svjetovne popove radi duševne pastve.2 Stanovnika, koji svi osim nekoliko doseljenika, činovnika i židovskih trgovaca govore hrvatski liepim narječjem, broji Bihać sa predgradji polag najnovijeg službenoga popisa u 594 kuće 3.506, i to s obzirom na vjeru 2.448 muhamedovaca, 499 katolika, 420 pravoslavnih i 134 Žida. Po zvanju i zanimanju dieli se ovo stanovničtvo na 12 svećenika svih vjera, činovnika državnih 42 a občinskih 6, učitelja 5, liečnika 4, vlastele 20, težaka 530, obrtnika i trgovaca 203. Do novijega doba držali su gotovo 1 Šematizam pravosl. metropolije i arhidijecize Dabro - Bosanske za god. 1883. - I.opašić R.: Spomenici hrvatske Krajine, knjiga III., str. IQ2. sve zemlje muhamedovci, bezi, age i slobodni posjednici. Medju posjednici ima nekoliko starinskih i odličnih obitelji, kao što su bezi Poprženovići i Bišćevići, Alibego-vići i Ibrahimbegovići. Bišćevići drže zemlje u Kralju kod Une niže Bišća, gdje se od starine ratarstvo gojilo. Stanovnici Bišća bave se trgovinom, nešto obrtom, a ponajvećma poljodjelstvom, koje se u plodnom Bihaćkom polju dobro izplačuje. Glavni je prirod pšenica, ječam, zob, a poglavito kukuruz, a sadio se i duhan, koji izvrstno rodi. Žitom Bihaćke doline hrani se gotovo ciela Lika. Poljsko gospodarenje podobno je promaknuti novo ustrojeno gospodarsko druŽtvo u Bišću, jedino i prvo te vrsti u svoj Bosni. U novije doba rek bi da je nješto oživjela trgovina, koja se prije tjerala poglavito samo na čaršiji i u dućanih na Uni, pa na hrvatskom raštelu u Zavalju, gdje je bio svakog pone-dieljka sajam, ponajpače marvom i žitom. Osobito je promet živahan, kako i naša liepa slika: „vašar u Bišću" pokazuje, petkom na Bihaćkom sajmištu kod Unskih vrata. Na sajam se obično prikuplja po više tisuća naroda iz obližnje krajine, a na takov dan dobra je prilika upoznati se sa ćudi i običaji krajišnika. U Bišću ima trgovaca, koji stoje u izravnoj trgovačkoj svezi sa BeČem i Trstom, a nešto trgovine ide i sada k moru na Senj, dok je toga bilo prije i više. Za trgovinu i promet služi Bišću valjana tek minule godine iz nova bolje svedena cesta do Za valja, pak već g. 1865. uredjena cesta uz Unu preko Krupe do Novoga. Mnogo pomaže razvitku grada cesta u novije doba uredjena preko Petrovca i Ključa u Jajce, pa kotarske ceste probijene prama Uncu i Orašcu i kroz Krajinu do Kladuše i Vranograča. Najživahnije su ceste: Zavaljska i Krupska, pa zato je i promet ovimi cestami znatniji. Preko Krupe dolazi roba trgovačka od željezničke postaje u Novom, na Zavaljskoj cesti, pak roba iz Ogulina, Karlovca, Senja, Baga, Dalmacije i Like. Dok je bio medju gradom i Prekounjem savez samo na Unska Lopašić: Bihać (str. 40.). Vašar u Sišću. »Matica Hrvatska« 1890. 4J ili Bosanska vrata starim trošnim mostom, smetalo je to prometu, ali g. 1886. sagradjen je na južnoj strani grada izmedju predgradja Ičezara i Prekounja novi udobni drveni most, kojim je Bišću znatno olakšano obćenje sa Bosnom Petrovačkom i Krupskom cestom. Dakako da će se promet i trgovina kud i kamo u Unskoj dolini, a poglavito u Bišću podići, kad se jednom izvede zasnovana željeznica do Senja, te dalmatinska željeznica, koja je zapela kod Knina, svede na Bihać i Novi na Uni. Bihać, koji bijaše vazda uvaženo i poglavito mjesto u turskoj 1 trvatskoj ili na Krajini, postao je i po novoj uredbi stolicom okružne upravne oblasti sa šest kotara: Bihaćkim, Cazinskim, Krupskim, Petrovačkim, Ključkim i u Sanskom mostu. U Bišću ima i okružni sud, upravna kotarska oblast i porezni ured. Posljednjih godina ustrojena je u Bišću za odgoj vrstnoga trgovačkoga staleža trgovačka škola, te su namještene na pučkoj mužkoj i ženskoj školi tri učiteljske sile. Uz to imaju muhame-dovci još i posebne vjerske škole, naročito medresu, a pravoslavni drže još i posebnu vjersku školu, makar da jedan dio njihove djece polazi obću osnovnu školu. Gradskom obćinom upravlja načelnik sa zastupstvom, u kojem ima članova svih triju izpoviesti: muhamedo-vaca, katolika i pravoslavnih. Dosadašnji načelnici bijahu s obzirom na pretežni broj muhamedovskoga žiteljstva vazda muhamedovci. Gradska obćina stara se dosta u novije vrieme o napredak staroga kraljevskoga Bišča, pak ovaj napredak Bišća pomogao je mnogo i obližnjem hrvatskom Zavalju. kamo osobito ljeti po novo uredjenoj Zavaljskoj cesti i liepim nasadom rado zalaze Bihaćka gospoda. 4 2 Starija poviest Bišća. Osnovanje grada Bišća na Uni; prve povlasti i procvat gradske obćine. — lažni/e političke sgode do turskoga osvojenja; razni gospodari Bišća. — Oblasti; gradska občina; crkve i manastiri; gradjani. '•j^ ihać je stari grad. Po pučkoj predaji sagradiše Bihać ( i Senj dvie sestre, kćeri nekoga velmože, Bika i Seka. Od Bike, vele, da je Bihać, a od Seke današnji Senj. Narodna pak pjesma kaže, da je Bihać sa Karlovcem gradio ban Karlović. Prvo je puko etimoložko nagadjanje, a drugo nije povjestno, jer je znano, da ban Ivan Karlović niti je osnivao liišća, niti gradio Karlovca. Hrvatski ljetopisac fratar Ivan Tomašić, pišući polovicom šestnaestoga vieka kratku, ali vele zanimljivu kroniku, kaže za Bihać, da je postao g. 1205. I to je pusto nagadjanje bez povjestnič-koga temelja, a jamačno bit će Bihać puno stariji, ako i nije izviestno, da su u njem, kako neki pisci spominju, već hrvatski kraljevi stolovali, jer su ti pisci zamjenjivali Bihać na Uni sa Bijačem pri Kaštelih kod Trogira, gdje je hrvatski knez Trpimir g. 852. listine izdavao.1 Bihać na Uni spominje se u sačuvanih listinah istom u drugoj polovici trinaestoga vieka. Ime mu je različito zabilježeno: Bihig, Byheg, Bych, Bichich, Bihag, Vy-hych, By\vhegh. Niemci su ga pisali 16, i 17. vieka. Wi-chitsch. Kraljevska povelja od g. 1260. kaže o Bišću, da je sagradjen na otoku Sv. Ladislava i da je u vlasti opatije Topuske. Pošto je državni interes zahtievao, da se uzdrži taj grad i obskrbi Što većimi dohodci, to je radi toga kralj Bela IV. bio poklonio rečenoj opatiji zemlje 1 Vidi: Arkiv za poviest jugosl., knj. IX., str. 33. u Kralju, što su ih držali prije neki Bridislav i Ludugar.1 Mjesto Kralje, gdje se jošter danas razabiru tragovi starih zidina i kaldrme kod Une, predao je g. 1264, župan Sanski Mihajlo (comes de Sana), boraveći na Otoku (in insula), samostanu Topuskomu, i to pred Jakovom, svojim dvorskim županom u Bišču.2 Darovano imanje u Kralju pridržala je doista opatija Topuska, ali je sva prilika, da je odmah iza toga opatija izgubila Bihać, koji je postao neodvisnom slobodnom obćinom. Povjestnik Istvanfv, koji je kao propalatin i znamenit državnik poznavao diplomatiku, a živući većim dielom u Hrvatskoj na svojih imanjih u Paukovcu, Bistrici i u Vinici takodjer dosta imao prilike, da prouči uredbe i pravice Hrvatske i pojedinih pogla-vitijih mjesta, pripovieda u svojoj poviesti Ugarske,s da je kralj Bela, pobjegav od Tatara iz Ugarske u Hrvatsku, podielio Bišću pravice utvrdjenih slobodnih mjesta. Povelja o tom nije doduše do sada na vidjelo iznesena, ali je sva prilika, ako kralj Bela nije odmah iza poraza tatarskoga Bišću udielio povlast, da je to učinio za svoga boravka u Bišću g. 1262., onom istom zgodom, kad je u tom gradu poveljom na 7. ožujka knezu Grguru, sinu Grobeše, darovao imanja Medjurečje kod Ivanića.4 Malo zatim iztiče se Bihać u sačuvanih listinah ne samo kao poglavito mjesto, kamo su velmože i zemaljski sudei dolazili, da u važnijih zgodah i razprah odlučuju, već takodjer kao slobodni municipij (občina) sa posebnim zemljištem, Uživajući povlast občinske samouprave i sklapajući samo-vlastno i neodvisno ugovore sa obližnjim! velikaši i plemeni. Tako je g. 1266. u Bišću dosudio župan Poljanski i Psetski Dionizije manastiru Topuskom vode u Cesti, Tregli i Hreniću, što su ih žitelji Poljanski nepravedno uživali. Kod suda bio je osim sudca poljanskoga Slavca 1 Tkalac: Monum. ecclesiae Zagrabiensis. Knj. I., str. 124. * Ibidem, str. 129. a Istvanfv: I list. regni ] lungai iac, liher XXVII. 1 Tkalćić: Monum. eccd. Zagrab. Knj. I., str. 127. prisutan i biskup Kninski Ladislav i prior dominikana Bihaćkih.1 God. 1277. uglavi pak občina Bihaćka, a na čelu joj glavar Jakob („major vile et tota communitas") sa opatijom Topuskom, da ne će dopuštati medjusobno pre-seljivanje kmetova (jobagio) iz gradskoga priedjela Veliha (Velove kraj Une prema Brekovici) u Kralje.2 U kasnijih listinah spominje se više puta obćina Bihaćka i njeno poglavarstvo u različitih poslovili. G. 1395.zavadi.se se gra-djani Bihaćki sa plemići Klokočkimi, koji bjehu Bišću štete počinili, te je kaštelan Sokolski imao pribaviti Bi-šćanom zadovoljstvo od K lokočana.'3 Još iste godine (1395.) svjedočio je sudac Stjepan i obćina Bihaćka, da su kaštelani grada Sokola Uga i Grgur zvan Litila podmirili Nikolu i braću mu od plemena Klokočkoga za blago, što ga bjehu KlokoČanom pootimali.4 G. 1442. potvrdi sudac Bihaćki Ratko sa starješinami i gradjani („judex ac jurati et omnes cives atque tota communitas") izpravu, kojom bješe Vid od Jarinske u županiji Krbavskoj kupio razne zemlje u Bišću, naročito jedno gradilište od bivšega sudca gradskoga Dujma, nasuprot stanu župnikovu, i dva mlina u Gorinji od gradjana Matije Grabrovčića/* Uz slobodnu obćinu obstojao je u Bišću vazda i kraljevski grad, kojemu su bila podčinjena u okolici mnoga plemena te su i gradjani u koječem o gradu ovisili. Kraljevskim gradom i okolišnom gospoštinom upravljao je gradski kaštelan. Medju plemeni, što su bila Bihaćkomu gradu podčinjena, spominje se pleme Humljan ili llumčan uz brdo llum, pleme Berešić kod današnjega IzaČića, pleme Vrtek možebiti današnji Vrkašić, pleme Omršal 1 Tkaleić 1. c. Knj. I., str. 135. - Vidi listinu u dodatku br. I. 3 Fcjer: Croatia et Slavonia dis<|uisita, str. 17». 4 Fejer: Codex diplom, Tom. IX., vol. VIII. str. 378, 379. Izvornik na pergameni medju neoregistrata acta, fasc. 465, br. 25, prije u zem. arhivu u Zagrebu, sada u BudimpeSti. — Vidi u dodatku br. V. (Omršlji) i Sudčani.1 Plemena nastojahu da steku i veću slobodu , pa tako je već kralj Sigismund riešio plemena Omr-šalj, Sudćane i Bručinu sudbenosti bana hrvatskoga i kašte-lanata Bihaćkoga, podćiniv ih neposredno županiji zagrebačkoj. Ovo potvrdile kasnije kraljevi Ludovik II. i kralj Ferdinand, potonji g. 1551.2 * * * Spominje se nekoliko puta, da su kraljevi ugarsko-hrvatski, došavši u Hrvatsku i putujući u dalmatinsko primorje, boravili u Bišću, koji je bio branikom i oslonom kraljevske vlasti proti hrvatskim velmožam i nevjernim primorskim gradovom. U burno doba nakon smrti posljednjega kralja iz Arpadova koljena bila je Hrvatska od Une do mora često pozorištem velikih i opasnih meteža i krvava ratovanja. Lukavi Mlečani okoristiše se političkom biedom naše domovine, predobivši što milom što silom po hrvatskih velmožah žalibože mnogo napastovane i ozlo-voljene primorske gradove: Spljet, Trogir i Šibenik, te rtamamiše u politični savez takodjer nekoje hrvatske velmože. Jedini grad Zadar, napučen tada još Čistim Hrvatom, odbije mletačku napast, ostavši vjeran kraljevskoj vladi. Pošto se bio proti kralju Karlu Robertu pobunio i ban hrvatski Ivan Babonić, vlastelin ogromnih imanja od Save do Une, poslan je u Hrvatsku čuveni ban Mikac Prodanić, koji prikupiv takodjer čete kneza Fridrika Krčkoga i Senjskoga, svlada g. 1326. Babonićeve sinove Uioniza, Pavla i Ivana. Ban Mikac zauzme grad Unac te se uputi iz tabora kod Unca s vojskom u Zadar, gdje 1 U iztrazi, što ju je vodio g. 1486. kaptol Čazmanski proti Jurju Mikuličiću, vlastelinu u Bužimu, radi usnirćcnja nekolicine plemića Menićkih, spominje se medju ostalim Jurko (ilečić »de generatione Wcrthek ad castrum Gregoriua judex de Wrethomerya, Valentinus judex de generacione Beresvch, Jacobus Justić de generatione Omerstval ad castram Bihich«. Listina u arhivu grofa Blagaja. 2 Transumpta, Knj. J. u zemaljskom arhivu u Zagrebu. bi radostno i svečano dočekan. Napokon ostavi v u Bišću kao poglavitom gradu gornje Hrvatske jaku vojničku posadu, povrati se ban u Posavinu. Hrvatska se pak ne umiri, jer kraljevi savjetnici ne poznavajući potrebe 1 Ir-vata i ne mareći za njihove narodne osjećaje ništa ne uči-niše, da se Hrvatom zadovolji. Odmetnu se napokon i nekoji kraljevi pristalice i združe se s ustaši, na čelu im knez Kninski i Cetinski Nelipic, koji je prije kao kraljev pristaša ukrotio i uhvatio bio kraljeva odmetnika, kneza Jurja Šubića Bribirskoga, poslije pak i sam nastojao, da se grad Bihać otme kraljevoj vojsci i posjedite po hrvatskih ustašah.1 Vojujuči g. 1345. možni kralj Ludovik I. na Mlečane i njihove saveznike, hrvatske velmože, prispje s vojskom do Bišća u Unsku dolinu, gdje mu se pridruži ban bosanski Stjepan Kotromanović. Kralj Ludovik boravio je s velikom vojskom osamnaest dana u taboru blizu Bišća na potoku Klokotu (Galgochfeu). Tu se kralju pokloniše hrvatska gospoda, naročito knez Grgur Kur-jaković i kneginja Vladislava Nelipićka, predavši mu ključe svojih gradova. I Zadrani poslaše svoje pouzdanike kralju do Bišća.2 Ludovik ode naskoro iz Hrvatske, ostavivši u Bišću bana hrvatskog Nikolu, koji u tom gradu na 20. listopada 1345. potvrdi povelju bana Mikca glede desetina crkve Zagrebačke, priobćiv ju Ivanu županu Zagrebačkomu, koji je bio ujedno kaštelan u Samoboru.3 Kralj se opet na proljeće buduće godine vrati u Hrvatsku, da suzbije Mlečane, koji su tada Zadar obsje-dali. Na 27. svibnja 1346. nalazio se kralj opet u Bihaćkom polju na potoku Klokotu sa ogromnom vojskom od 1 Michaelis Madii: Historia, pogl. 22, 23 i 28. kod I. Lucija dc regno Dal-matiae et Croatiae. — Lučio: memorie istoriche di Tragurio, str. 177, [87. 2 Obsidio Jadrensis libri duo kod I. Lucia de rcgno Dalmatiae et Croatiae. — Joannis de Thurocz: Chronica Hung. kod Scbvandnera i Hra-deczki: Chronicon Budense, str. 278. Liber privil. episcop. Zagr. 1, 21. ioo.ooo konjanika: Ugara, Hrvata i Bosanaca. Medju vojvodami bio je najodličniji bosanski ban Stjepan, kojega kasnije osvadiše, da je skrivio poraz Zadrana i uztuk kralja Ludovika pred Zadrom. Ludovik se povrati u Ugarsku, ne opraviv ništa proti Mlečanom.1 Za borbe o priestol kraljevski u Ugarskoj i Hrvatskoj medju Karlom i Ladislavom Napuljskim i Sigis mundom iztiče se takodjer i Bihać. Saveznik Ladislavov, bosanski kralj Tvrdko, bio je svojom vojskom zauzeo velik dio Hrvatske, osobito krajeve prema dalmatinskom primorju , nastojeći stvoriti veliku jedinstvenu državu od srbskih, bosanskih i hrvatskih pokrajina. Hrvatskim Ustašam, a protivnikom Sigismundovim, priskoči u pomoć jaka bosanska vojska. Tvrdko postavi svojim banom u Hrvatskoj odvažnoga Ivana od Polešnika. Godine t 384- provali bosanski vojvoda Hrvoja, kasniji herceg Spljetski i „glavni namjestnik preblagih vladara kralja Ladislava i Ostoje", sa bratom svojim banom Vukom na čelu velike vojske bosanske („cum valido exer-citu Bosnensium") u hrvatsku krajinu i popljačka Zakop, imanje kneza Pavla Zrinskoga blizu Une. Vojsci bosanskoj pokazivali su putove Benko Vranešić i Pavao Stje-pić, službenici kneza Stjepana Blagajskoga, koji je tada u zavadi živio sa Zrinskim, te i kasnije (g. 1388. i 1389.) s pomoću Bošnjaka iz svojih gradova Brubna (u bivšoj banskoj krajini kod Klasnića) i Otoka na Uni zaletavao se na Zrinskova pounska imanja u Stupnici, Tunovcu i Leskovcu,a Herceg Hrvoja zauzme g. 1398. poslije nesretne vojne Sigismundove na Vrbasu, Dubičku županiju, a držao je jakom posadom za kralja Vladislava i grad Bihać. Blizu Bišća uhvatiše ustaše na prievaru Sigismundova hrvatskoga bana Pavla Bišena (Bvssenus) upravo u čas, kad 1 Obsidio Jadnu 1 1. rit. 2 Neo registrata acta, fasc, 320. br. 31., prije u Zagrebu, sada u Budimpešti. je smjerao udariti na ustaše. Bana Pavla odvedoše 5. veljače g. 1403. u Zadar. God. 1405. spremio je kralj Sigis-mund tri vojske na Bosnu; kraljevoj vojsci na Uni za-poviedao je medjutim iz sužanjstva izbavljeni ban Pavao, koji otme na juriš iz šaka ustaških Bihać, ali i sam u boju smrtnih rana dopade.1 Polazeći kralj Sigismund g. 1412. pod zimu u Dalmaciju, da tu pokrajinu očisti od Mlečana i izbavi gradove Šibenik, Spljet i Trogir, boravio je neko vrieme u Bišću, pozvavši odatle na 15. studenoga Trogirane, da priznadu njegova zapovjednika Golija Ugolina de Auria.'- Bihać je dakle medju g. 1398. do 1405. došao bio za neko vrieme u vlast Ladislavove stranke i njegova namjestnika u Dalmaciji i u Hrvatskoj („vicarius generalis in partibus Dalmatiae et Croatiae"), a time svakako i u neki politični odnošaj sa Bosnom.' Grad Bihać i područje njegovo sa županijami Ličkom i Poljičkom, zatim sa kaštelom Ripčem, gradom Covkom (Choka), Rmnjem (Rmanjom), Kninom, Labom (Lapcem), gradom Vrhličkim (Vrlika), Ostrovicom, i varošem Skradinom sa svimi pristojališti tih pricdjela i mjesta u kraljevini Hrvatskoj („in regno nostro Croacie") bješe kralj Sigismund početkom petnaestoga vieka založio banu Nikoli Frankopanu za 42.000 dukata. Ovaj zalog potvrdi Sigismund god. 1434. i zapisa pomenute gradove i županije Nikolinu sinu banu Stjepanu Frankopanu za zasluge, što ih bješe ovaj za kralja stekao, prateći ga dvie go- 1 Ludo: Memoric cli Tragurio, str. 379, 380. — Rački: Pokret na Slaven, jugu, str. 239, 270. — Katona: Historia R. Hungar., knjiga XI., str. 377. —Acta monasterii Duhica, br. 19., prije u zem. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. - Lučio : Memorie di Tragurio, str. 405, 406. 3 Povelja Tvrdkova od 2. prosinca g. 1382., izdana »u predgradji na Bišću«, kao što i listina kralja Ostoje za Dubrovčane od 23 ožujka g. 1418., datovana u Bišću, pisane su u Bišću hercegovačkom nedaleko Mostara pod planinom Bišće zvanom (Miklošič: Monumenta Serbica, str. 202, 280.). — Vidi glede mjesta »Schematismus vicariatus apostolici in Hercegovina« od P. Bakule, str. 111 —113. dine dana sa 200 svojih oružnika na vojnah u Lombardiji, Toskani, Italiji i u Rimu, te potrošivši tom prigodom svojih novaca do 3.000 zlatnih dukata.1 Iza toga držali su knezovi Frankopani grad Bihać čitav jedan viek. Pri diobi gradova i dobara, obavljenoj g. [449. u Modruši medju sinovi bana Nikole i Anžom (Ivanom) Frankopanom, dobi varoš (oppidum) Bihać sa obližnjim Sokolcem i Tržcem na Korani, pak grad i mjesto Brinje knez Bartol, dok njegovu bratučedu knezu Jurju tada pripadoše gradovi: Unac, Rmanj, Lapac, Cetin, Baška na otoku Krku i Ribnik koti Karlovca.2 Po smrti kralja Matije Korvina pristane obitelj Fran-kopanova uz stranku njemaekih cesara Fridrika i Maksimilijana proti Vladislavu Češkomu, nadajući se od prvih, kao gospodara obližnjih austrijskih zemalja Kranjske i Štajerske, izdašnoj podpori za 1 Irvatsku u borbi proti Turkom, Navlastito bili su odlučni pristaše Maksimilija-novi: Ivan (Anž) Frankopan Cetinski, Nikola Tržački i Mihalj Slunjski. Zbog toga navali na Frankopane s vojskom Vladislavov ban Vladislav Fgervarski, pa im ote više gradova, a medju ovimi i Bihać. Vojujući ban na protivnike kraljeve, mnogo bješe potrošio vlastitoga imutka za kraljeve čete kroz dvie godine, a kralj, da ga odšteti za potrošenih 20.000 forinti, založi Lgervarskomu g, 1491. gradove Bihać, Krupu na Uni i Steničnjak kod Karlovca pod uvjet, da ban ima gradove povratiti, ako bi se kralj izmirio sa Maksimilijanom , te voljan bio izručiti gradove predjašnjim vlastnikom. Ele već ugovorom sklopljenim 7. studenoga god. 1491. sa Fridrikom i Maksimilijanom oprosti Vladislav svim svojim bivšim protivnikom, a pristalicam Maksimi]ijanovim, te im obeća povratiti do 1 Neo registr. acta, f, 483, br. 25., prije u zem. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. 2 Neo reg. acta, fasc. 1646, br. 7. T-opašić: Bihać. 4 četiri mjeseca sva ugrabljena imanja. I tako je Bihać opet došao u vlast Frankopana.1 Na svršetku petnaestoga vieka bio je gospodarom Bišća vojvoda i ban [van Korvin, naravski sin kralja Matije, dobivši taj grad i mnoga druga imanja po ženi Beatrici, kćeri silnoga Bernardina Frankopana. Vojvoda je boravio često i stalno sa svojim dvorom u Bišću, a tu mu se rodio g. 1500. jedini sin, koji je u Bišću svečano kršten. U Bišću je osobito rado boravila Ivanova žena Beatrica, i onda, kad je njezin junački muž u državničkih poslovili obilazio tada još prostranu kraljevinu ] irvatsku, ili pak na Turčina vojevao. Izpravom izdanom u Bišću na Markovo g. 1498. daje banica selište jedno u trgu (opidu) Rakovcu Stjepanu Pučiću,2 a drugom izpravom od 14. lipnja 1499. primi Beatrica u zaštitu plemića Stjepana Berislavića i njegove potomke.3 Udavši se Beatrica po smrti Ivanovoj po drugi put za Jurja Brandenburžkoga, držala je Bihać još neko vrieme. Kasnije upravljaše Bišćem hrvatski ban Andrija Bot. Na 11. studenoga 1509. dočekao je ban u Bišću svečano mletačkoga poslanika Petra Pasqualiga, kad je ovaj polazio na kraljevski dvor u Budim. Ban bješe izišao pred odlična gosta sa svojih 150 konjanika, a njemu se pri-družiše obližnja gospoda hrvatska: knez Ivan Karlović, Nikola Zrinski, Antun Blagajski, Juraj Mrzinski (od Korenice) i još drugi sa 450 vitezova.4 Po smrti Botovoj g. 1512. pozvao je hrvatske staleže ban Mirko Peren, da odpreme u Bihać kapetana Jurja Strežemleja s vojskom, koji da posjedne kašteo Bihaćki, ali da ne čini štete gradjanom, i da u miru i skladu živi sa ljudmi udove 1 Transumpta documentorum mixtorum, u zem. arhivu u Zagrebu, str. 549. — Firnhaber: Beitrrige zur Geschichte Ungarns unter Vladislav II. und Ludwig II., str. 105. 2 Izvorna listina u sbirci jugosl, akademije. 3 Neo reg. acta, f. 136. br. 27. 4 I-jubić S.: Comissiones et relationes Venetae. Knj. I. str. 110. bana Bota.1 Banica je još iste godine mjeseca srpnja predala Bihać novomu banu.2 Premda Bihać odslije u napried držahu zapremljen čete kraljevske, to su Frankopani neprestance svoje pravo na taj grad branili, držeći se zakonitimi vlastnici Bišća. Još g. 1555. tvrdio je knez Franjo Frankopan Slunjski u pismu na kralja Ferdinanda, da je Bihać njegov grad.' * * * Budući daje Bihać ne samo u obziru političnom i vojnom, več i u prometnom i trgovačkom zgodno bio položen, to se on kroz viekove uzdržao kao veći i napučeni grad pa je sve do provale turske znatno napredovao. Naročito jo trgovina iz Bišća prolazila prama Senju i moru, a na drugoj strani prama Kupi i Savi. Bihać je bio vazda sveza i kopča posavske Hrvatske, zvane Slavonije, sa planinskom Hrvatskom i dalmatinskim primorjem. Pravo je kazao ban Franjo Bacan u pismu od 21. prosinca 1526., upravljenom austrijskom nadvojvodi Ferdinandu, da o posjedu Bišća ovisi vlast u Hrvatskoj, jer da se gospoda hrvatska imaju pokoriti gospodaru Bišća il s dobre volje ili pod silu. Zato je i zemljište oko Bišća kroz viekove bilo pozorištem važnih dogadjaja u hrvatskoj prošlosti. Oko Bišća prostiralo se više starih hrvatskih župa, koje imahu u Bišću glavno svoje branište i stjecište. Dok su stare hrvatske plemenske župe sa manjim obsegom obstojale, stajao je Bihać u župi Psetskoj (Pset, Peset, Pesach-nuk), koja se prostirala uz obje obale Une oko Krupe pod GrmeČ-planinu, ali već od početka četrnaestoga vieka vazda se spominje, da je Bihać i njegova okolica pa i ciela krajina u zavoju Une u županiji Zagrebačkoj. Razvitku Bišća bilo je u prilog, što su u gradu ponajviše 1 Starine. Kuj. V. str. 135 - Ljubić: Com. et rel, Venetae. Knj. I. str. 135. 3 Izvornik pisma bio je u zem arhivu medju pismi kontiskovanih imanja Zrinsko-Frankopanskih. stolovali bani i banovci (vicebani), te su smještene bile i druge kralje vinske oblasti, a kadšto su se u BiŠću sakupljali i staleži hrvatski u sabor, kako se to dogodilo na 16.srpnja 1:526. prije nesretne katastrofe na Muhačkom polju.1 God. 1486. išle su stranke u Bihać pred bana i kraljeve svjetlosti „pitača" na pravdu, a g^odinu dana kasnije sudili su u Bišću u pravdi Janka Marko vica sa vlastelinom Jurjem Kosinskim kraljevski sudci Gašpar Bodogaj i Janoš Korotnaj sa pristavom Bukačem Zrčićem iz Dugo-polja i Ivanom Dulčićem iz Celopek te izdaše o sudbenom riešenju glagolsku izpravu.a Za banovanja Ivana Korvina počeo je kraljevski sud u Bišću vlast svoju sve više razširi vati te stezati i krnjiti po hrvatskom pravu i zakonu ustanovljeno i od starine uzdržano slobodno sudstvo u županijah. G. 1497. tekla je pravda medju Tadi-. jom i Petrom Milutinići od plemena Kulišiča i manastirom franjevačkim sv. Ivana kod Skradina radi nekih mlinova i zemalja u županiji Lučkoj. Za riešenje ove parnice opredieli ban Ivan Korvin kraljevski sud u Bišću, ali proti toj odredbi prituže se Milutinići kralju Vladi-slavu, jer da se po starom običaju kraljevine Hrvatske („secundum antiquam consuetudinem regni Corvacie") ima stvar sudbeno razpraviti i riešiti u županiji Lučkoj, gdje su pravdene zemlje, a nipošto izvan županije u Bišću, koji da leži u županiji Zagrebačkoj.'' Bihać su u starije doba obćenito smatrali glavnim gradom kraljevine Hrvatske, pa tako se on mnogo puta zove u službenih izviešćih šestnaestoga i sedamnaestoga vieka.4 1 Chmel: Actenstiicke zur (lesehichte lvroatiens und Slavoniens iu den Jahren 1526—1527. - Kukuljević I.: Acta croatica, str, 127—130, :! Izvorna listina u mojoj sbirci. 1 Mletački poslanik, i/.viestiv 30. lipnja g. 1592. pad Bišća, kaže o gradu: »metropolitana di Croatia, pjazza prinripalissima di quei confini«. (Ljubić: Ogledalo knjiz. povicsti, kuj. II., str. 167.), a Za Unu kaže papinskoga poslanika izviešće na papu g. 1580.: >piincipalissimo fuune di Croazia«. (Theiner: Na glasu je bila Bihaćka varoška obćina radi svoga ure-djenoga magistrata (poglavarstva) sa množtvom popova, redovnika, plemića i gradjana. Žalibože, nije nam poznata povelja, kojom je kralj Bela učinio Bihać slobodnim gradom, ali nema sumnje, da se ona u bitnosti nije razlikovala od povelje grada Greča (Zagreba) i drugih gradova u Hrvatskoj, kojim je rečeni kralj nakon tatarske vojne slobodu podielio. Povelje Bihaćke bile su još sačuvane u doba, kad je Hrvatska do.šla pod vladanje kraljeva iz habsburžke kuće. God. 1527. preuzeo je Bihać i Ripač za kralja Ferdinanda slavni Nikola Jurišić, koji na molbu gradjana u ime kraljevo potvrdi posebnim pismom Bihaćke stare povlasti i običaje. Na 24. srpnja god. 1527. poslao je bio Jurišić kralju svoga pouzdanika Nikolu Šiška, pa je kralju medju ostalim preporučio, da potvrdi Bihaćka i Ri-pačka privilegija (povlastice), što je Ferdinand na skoro i učinio.1 Vazda se u službenih spisih Bihać zove kraljevskim gradom („regia civitas") za razliku od drugih obližnjih mjesta Cazina i Krupe, koji se jednostavno varoši („civitates, oppida") zovu. U hrvatskih listinah pisao se sudac Bihaćki, da je sudac slobodnoga varoša. Poput drugih poveljenih gradova i mjesta imao je Bihać svoj posebni grb, na kojem je bio oličen tvrdi kašteo sa tri obla turnja, a na srednjem vije se zastava. Priobćujemo ovdje u snimku jedan pečat Bihaćki iz XIV. vieka i grb Bihaćki iz XVI. vieka.2 Monum. Slavorum merid. Knj. II., str. 75.) — Jezuita Stjepan Glavač-, koji je g. 1673. sastavio najbolji zemljovid Hrvatske za starije doba, zabilježio je za Bihać: »olim metropolis Croatiae«. Jedan primjerak toga zemljovida nalazi se u Valvasorovoj sbirci u nadbiskupskoj knjižnici u Zagrebu. 1 Spomenica pisana u Krstinji sa ćirilskim podpisom Mikule Jurišića u tajnom dvorskom arhivu u Beču. - Pečat nalazi se u mojoj sbirci na glagolskoj listini iz XVI. vieka, a grb nalazi se u knjizi: Valvasor, Ehre d. H. Krain, knj. IX., str. 121. — Na listini Stjepana sudca od god. 1395. ima Bihaćki pečat sa napisom ! t S. communitatis Pihigi. Gradu na čelu stajao je gradski sudac, kojega su gradjani kao i njegova namjestnika i bilj' žnika i dvanaest starješina (prisežnika) postavljali slobodnim izborom. Uz sudca vazda je u poslovili ujedno odlučivala uz starješine i ostala občina („jurati et omnes cives, atque tota universa communitas"). Uz pravoga sudca bio je ugledan vazda i stari (izsluženi) sudac, a sudca je u gradskih poslovili zamjenjivao podsudac.1 Sačuvane starije listine, koje se tiču Bišća, pisane su obćenitim diplomatskim jezikom latinskim, ali ne ima sumnje, da se i u doba, iz kojega te listine potječu, u Bišću kao što i u okolici pisalo hrvatski. Iz šestnaestoga 1 Kao gradski sudci spominju se u listinah nam poznatih: g. 1277. Jakov (major vile), g. 1395. Stjepan, oko g. 1440. Dujam, g. 1442. Ratko, oko g. 1480. Tomo Kosavić, g. 1488. Benko Radošević, g. 1531. Juraj, g. 1543—1547- Luka zlatar, g. 154*). Ivan Glavić, g. 1566. Juraj GrJavič, g. 1573. Lovro Kozlović, g. 1573. Lovrinac Vukoslavić, g. 157') Franko Kap-tolović, g. I$88, Mikula Ževelić, g. 1590. Ivan Vranić i podsudac Matej I'.eličić, g. 1592. Mikula Zemlić. Za sudca Benka Radoševića kaže listina, da je bio litarat i prisežnik županije Zagrebačke (juratus com. Zagr.). Godine 1488. bio je gradskim bilježnikom Andrija Hukašič, pišući dobro latinski. I/. sa vremenih spisa zabilježili nekoliko stanovnika i gradjana Bihaćkih, po kojih mogu se od prilike znati stare Bihaćke porodice: God. 1442. Tomaš Bezič, Pavica Galičina, Simon, Matko i Milas Gra-brovčiči, Juraj Mičić, Petar Mosočić, Petar RepeŠić, Marko Stojin, Tvrtko Tkanićarić. Pečat grada Bišća iz XIV. vieka. Grb grada Bišća iz XVI. vieka. vieka ima pak vsačuvan prilični broj hrvatskih spisa iz Bišća. Obćenito je rabilo u Bišću, kao što i u obližnjem Ostrožcu, Nebluju, Ripču i Rmnju, glagolsko pismo, uz koje se kadšto pisalo ćirilski, a počev od polovine Šestnaestoga vieka pisalo se hrvatski takodjer i latinskimi slovi. Ćirilicom pisali su Bišćani (sudac i vsa obćina) g. 1540. glasovitomu Nikoli Jurišiću, o kom je poznato, da je pisao samo hrvatski, i to ćirilicom. Još god. 1582. zove se u Bišću službeno ćirilica hrvatskim pismom (,,Chu-rulika oder Krabatische Sprache").' Oko god. 1570. još je pretežno na hrvatskoj krajini i u Bišću vladala glago-lica, koju su poznavali i njom pisali gotovo svi tadanji poglaviti krajiški zapovjednici, medju njimi Ivan Lenković i Herbert Auersperg, po rodu ponajviše Kranjci, a donekle i Hrvati. Na glasu je bio Bihać zbog svojih liepih i kamenih crkava i manastira, od kojih se spominje: crkva sv. Antuna, sv. Elizabete, sv. Marije, sv. Lucije, sv. Jakova, sv. Duha G. 1488. Simun liatalić, Martin Budišič, Paval i Benko Diačići, pri-se/niei, Petar f I niču', han Kalametić, Malko Kobasić, [urica Kutlić, vice-sudac Bihaćki, Jakov Martinušić, Antun Migić, Petar Pičić, Brnardo Rado-šević, Jurko, viee-kaštelan gradski, Marko Štefković i Toma Vladić. gradjaui. (r- 1535. Magistar Juraj od Bišća, tajnik bana Petra Keglevića. (i. 1547. Pri se ž ni ci (jura t i) gradski; Matija Bri/.ović, Paval Cvitković, Nikola (irgić, Mikula J'urmanić, Juraj J urlinović, Bartol Kružić, Juraj Peršič, Nikola Radičević, Grgur Tomasovič, Tvan Vlailić, Mihovil Zvirčić. G rad j a n i: Ivan Barbi rić, Marko Brizovčić, Jandrej Čvrst ići ć, Martin Ivinović, Paval Mršljenović, Luka ITdrinić, Petar Zoranu' Plemići i vojni častnici: Petar Bučkovič, Paval Hcraković, Ivan Hlapčić od Knina, Marko Hrinčić, Ivan Izačić, Stjepan J'urjević, Tomo Katalenić od Knina, Bogdan Knezić, Petar Kučković, Martin Roškovič, Radić SiŠmanović, Vid Tehojević od Obrovca. jska Bihaćka. — Turske navale na Bihać i razne ratne zgode počam od god. 1528. Nevolje Bišćana; opasno stanje Bišća nakon pada Krupe god. 156$. P'eradpašine vojne. Nemar krajiške uprave za grad Bihać i njegovu vojsku. Popravak grada nakon požara god. ISJS. i još žešće turske navale do god. 1590. — Hasan-paša Pre-dojevic. J'ad Bišća. Razseoba naroda; Bihaćki bjegunci. J^ad ju propalo bosansko kraljevstvo (g. 1463.), te na-stala još veća turska nevolja, postao je Bihać glavnim branikom, odakle je suzbijan Turčin mnogo godina od Primorja i od krajeva s ove strane Une. Od doba kralja Matije Korvina stajala je u njem, kao što i u obližnjem Ripču, posada. Nasljednici Mirka Perena na banskoj časti: biskup Petar Berislavić i Ivan Tah, držahu u Bišću neprekidno po stotinu pješaka i toliko konjanika. Kako su Turci često puta upravo mimo Bišća prolazili na četo-vanja u Istriju i Kranjsku, mnogo su Bihaćki krajevi zu luma pretrpjeli. Prigodom poroda djeteta bana Ivana Korvina god. 1500. poslao je bio bosanski Skenderpaša novorodjencu bogatih darova, ali je i zaiskao od bana, da mu dozvoli proći sa 8.000 konjanika mimo Zavalja kroz 1 LopaSić R.: Spomenici hrvatske Krajine, knjiga 1. >tr. 412—413. Krbavu na pljačkanje po mletačkoj Istri. Ban toga dakako dozvolio nije, ali zato porobiše Turci nemilice još iste godine svu okolicu Bišća.' Na 20. svibnja g. 1520. planu nedaleko od Bišča na brdu Djavlu kod Korenice grozna bitka, u kojoj doduše Hrvati poraziše Turke, ali je i žrtvom pao junački ban Petar Berislavič. Pavao Medošić i drugi gradjani Bihaćki donesoše banovo truplo u Bihać, odkud je odvezeno u Vesprim.2 Po ugovoru od 22. prosinca g. 1522. imao je Ferdinand, nadvojvoda austrijski, zapremiti svojimi četami gradove: Senj, Krupu, Knin, Skradin, Klis i Ostrvicu, ali Bihać je čuvao i nadalje ban hrvatski sa domaćom vojskom. Kralj Ludovik naloži na 17. lipnja g. 1526. novomu banu Franji Bacanu, da Bihać preuzme iz ruku Ivana Taha, koji grada nije htio više držati.3 Medjutim je i Bacan tako malo mario za povjereni mu grad, da se hrvatski staleži, sakupljeni na saboru u Cetinu, s razlogom pobojaše, ne bi li Bihać pao u turske šake, pa zato zamoliše novo izabranoga kralja Ferdinanda predstavkom na 27. travnja g. 1527. medju ostalim i zato, da se postara za Bihać, u kojem da Bacan drži samo pet stražara. Nemar za Bihać tim se manje može oprostiti Bacanu, što je dobro poznavao važnost toga mjesta za kraljevsku vlast u Hrvatskoj, pi-savši na 21. prosinca god. 1526. Ferdinandu, da će biti veoma štetno po kralja, ako Bihać zauzme Krsto Fran-kopan, tadanji protivnik Ferdinandov, pa da o posjedu tvrdoga Bišća ovisi vlast u Hrvatskoj. A znao je Bacan bez sumnje, da se samo iz Bišća dade prepriečiti dalnje napredovanje Turaka, koji su bili na svršetku god. 1526. zapremili Liku i Krbavu, i o bok došli Pounju, koje još držahu Hrvati.4 Napokon se i ban Bacan odvažio, da ne- 1 Sanudo u Arkivu družtva za povj. jugosl., knjiga V., str. 77—127. 3 Ljetopis Tomašića u Arkivu, knjiga IX., str. 24. — Mesić: Život Betra Berislavića. :' Starine) knjiga V., str. 259. 4 Pogibao ovu slutio je i Krsto Frankopan, pisavši 29. svibnja god. što učini za obranu Bišća. Mjeseca veljače g. 1527. dogovarao se sa Ljubljanskim biskupom Krištofom Rau-berom, kao pouzdanikom kralja Ferdinanda, radi vojnika, što ih je valjalo uzeti u tvrdju Bihaćku. Ban je zahtievao, da ti vojnici ne budu Niemci, već Cesi ili Slavonci (Hrvati) (,,das solche knecht nicht Deutsch, sondern Behe-misch oder AVindisch gut piichsenschutzen sein sollen").1 Kralj Ferdinand bio je poručio 28. travnja g. 1527. hrvatskim staležem, da će Bihać utvrditi u svrhu, da bude poglavitim branikom Hrvatske, ali neka se staleži pobrinu za to, da taj grad priedje posve u kraljevsku vlast, što će oni lako izvesti s pomoću Nikole Jurišića. Se-njanina, kojega bijaše kralj postavio kapetanom vojske u Hrvatskoj.2 Kralj je radio, da što prije izpuni svoje obećanje, a to već s toga, što je nakon Muhačke bitke obran-bena linija na Vrbasu bila napuštena, a paše bosanski Hozref i hercegovački Murad sve to žešće prodirahu u Hrvatsku, pa se već tada bojati bilo, da će i Bihać podleći turskoj sili. Opasnost za Unske priedjele povećala se još više padom nekadašnje Blagajske tvrdje Kamengrada.3 Kralj Ferdinand zatraži od Kranjskih staleža, da mu pozajme svotu, što će ju trebati za utvrdu i za vojsku u Bišću i Ripču, a on će ih odštetiti dohodci ugarske komore.4 1527. biskupu Joželiću: »da basa bosanski hoće priti, kako se klas zrija, zauzeti najprije Bihać, Krupu, pak vse grade u Hrvatih, a da sada trdi Udbinju, Mr/.in i Komić«. Kukuljević Ivan: Acta croatica, str. 222. 1 Cievav: Actenstiicke zur Geschichte der Verhaltnisse z\vischen Oester-reich, Ungarn und der Pforte, - Chm el: Actenstiicke zur Geschichte Kroatiens in den J. 1526—1527. str. 25—27, 45—49. 3 Prigodom putovanja Nikole Jurišića i Famberga, kao carskih poklisara u Carigrad god. 1530., bio je Kamengrad već u turskoj vlasti. Gubitak Kamengrada jako se osjećao. Nikola Zrinski molio je, ali bez uspjeha, kraljeve povjerenike, da mu dadu 600 težkih i 2.000 lakih konjanika i 6.000 pješaka za osvajanje Kamengrada, koji da je najjači štit Hrvatskoj. (Buch-holz: Geschichte Ferd. I., knjiga IX., str, 43.) 4 Dimitz: Geschichte Krains, II. Theil, str. I IO. U Bišću postavi kralj god. 1528. mjesto kaštelana, koji je dotle grad čuvao, posebna kapetana, koji je zapo-viedao takodjer obližnjemu Ripču i Kamengradu. Kapetan Bihaćki bio je podčinjen vrhovnomu carskomu vojskovodji. I/, prva je zapovjedničtvo Bišća predano Senjskomu kapetanu Jakovu Ravnikaru (Raunachu), ali je odmah načelno odlučeno, da kapetan Bihaćki ima biti neodvisan od kapetana u Klisi i u Senju, gdje su kapetanije jur prije pod ugarsko-hrvatskimi kraljevi iz različitih rodova obstojale. Iz prva je imao kapetan razmjerno malu plaću, ali kraljica Ana odredi naredbom od 19. travnja g. 1540., da novi kapetan Martin Gal ima dobivati toliku plaću, kao tadanji Senjski kapetan Ivan Lenkovič, naime na godinu 500 for. Prvi samostalni zapovjednik Bihaćki bio je Erazmo Turn, poslije zapovjednik svih četa u gornjoj Hrvatskoj, što ih austrijske pokrajine plaćahu. Kad je Turn odstupio, povjeri kralj Ferdinand g. 1535. obranu Bišća i Ripča tadašnjemu županu Varaždinskomu, kasnijemu banu Petru Kegleviću, predavši mu upravu nekoć bogate i prostrane Cistercitske opatije Topuske pod uvjet, da imade dohodci opatije braniti i uzdržavati pomenuta dva grada. Kod primanja Topuskoga, Bišća i Ripča obveza se Keglević, da će opatiju i gradove povratiti na zahtjev kraljev, a glede obrane gradova da će se sporazumjeti sa zastupnici Kranjske.1 Ujedno bude Kegleviću kao vojnomu ko-misaru u Hrvatskoj i Slavoniji dodieljeno 100 lakih konjanika, i za uhode doznačeno na mjesec 150 for. Predjaš-njemu kapetanu Turnu naknadjene su tražbine (4.570 for.) zalogom grada Metličkoga na Kupi i iz dohodaka malte u Kranju.2 Pošto Turci s proljeća g. 1538. po izdajstvu zauzeše Dubicu, a turski martolozi stadoše harati Slavoniju medju Savom i Dravom, zamoli Keglević, koji je bio 1 Pavla Rittera regesta arhiva grofova Keglcvića u sbirci jugoslav. akademije. Tu ima takodjer i odnosni nalog kralja Ferdinanda t. u matici. 2 Mittheilungeu d. hist. Vereins f. Krain. J. 1865., str. 20. medjutim postao banom hrvatskim, da mu oduzmu Bihać sa Ripčem, jer da ne može na obje tako udaljene strane dospievati. Keglević bude dignut od zapovjedničtva kraljevskom naredbom od 27. travnja g. 1538. Odstup Kegle-vićev obznani kralj još naposeb i hrvatskim velikašem : Jurju Frankop&nu Slunjskomu, Vuku Frankopanu Brinjskomu, Stjepanu Blagaju i Nikoli i Stjepanu Frankopanom. 1 Vrieme, kad je Keglević bio kapetanom, zovu kasnija nje mačka izviešća hrvatskom upravom („chrabatische verwal-tung"), a trošak za Bihać i njegovu posadu podmiren je u to doba ponajviše iz komorskih dohodaka. Unapried pak obskrbljivale su Bihaćke potrebe austrijske zemlje, naročito pokrajina Kranjska, kojoj na čuvanje povjeri kraljica Ana posebnom poveljom, izdanom u Beču 17. lipnja g. 1540., grad Bihać, ali ga ne utjelovi toj pokrajini, kako to proti jasnom glasu izprave tumače Valvasor2 i noviji inače dosta kritični kranjski povjestnik Dimitz.3 Takov dar niti je bio moguć, niti bi imao smisla po starom državnom pravu Hrvatske. Gradjani Bihaćki bili su i kasnije podložni banu hrvatskomu i njegovoj sudbenosti. Kapetan Bihaćki Martin Gal tužio se na Bišćane g. 1543, da ni istoga bana ne priznavaju, a kad su g. 1564. Biščani plemićem Kobasi-ćem u Kralju silovito mnogo štete činili, tužili su Bišćane štitnici malodobnoga Ivana Kobasica Andrija Tadiolović i Gašpar Subić Peranski banskomu stolu.4 Oslanjajuć se na novčani prinos za uzdržavanje vojske u kapetaniji Bihaćkoj prisvajala si je odslije pokrajina Kranjska pravo postavljati kapetane i više zapovjednike u Bišću, a kad se g. 1560. radilo o naimenovanju namjestnoga kapetana Mihajla Špalatina (Albertia), čuvenoga viteza na hrvatskoj krajini, uzprotive se tomu kranjski staleži. Špa- 1 Koncepti u tajnom arhivu bečkom. 1 Valvasor: Ehrc đ. Herz. Krains, knjiga XI[., strana 12. 3 Dimitz: (ieschichte Krain, poglavje H., strana 143. 1 Arhiv kaptola Zagrebačkoga. Izvorni spisi. Slovo K., br. 132. latin je iza toga odstupio, pa kad je kasnije i sam kralj Ferdinand poželio, da Špalatin ostane kapetanom, nije se taj dao na to skloniti.1 Odslije unapried bili su svi kapetani Bihaćki sve do pada tvrdjave g. 1592. kranjski plemići.2 Iz prva zapoviedao je Bihaćki kapetan samo nad po-sadami u Bišću i u Ripču. Kasnije pak, pošto je veća pogibao nastala, budu umnožene posade dielom u gradovih, što ih je vojna uprava od pojedine vlastele preuzela, dielom na dvorovih vlastele, koji su javne straže bili zamolili. Već g. 1537. bili su posjednuti i kapetanu Bihaćkomu podčinjeni gradovi: Ripač, Golubić, Sokol, Brekovica, Turanj toplički i Izačić. Broj utvrdjenih mjesta sa stalnom posadom i stražami na hrvatskoj krajini umnoži se sliedećih godina, a svakolika krajina hrvatska bude 1 Bilježke Iz kranjskog zemaljskog arhiva u Rmlollinu. 2 Kapetani Bihaćki sliedili su ovim redom: God. 1528. Jakov Ravnikar (Rau- God. 1573. Sebastijan Lambcrg. nadi). » 1578. Benko Krainer. » 1528. Erazmo Turn. » 1579. Juraj Paner (upravitelj » 1535. Petar Keglević. kapetanije). • 1539. Bartol Ravnikar (Rau- » «579. SebastijanLamberg(ope- nach). tovano). » 1540. Martin Gal (naimenovan » 1580. Franjo Rossel (upravi (ientu 12. travnja). vitelj). » 1543. Vilim Schnitzenbaum. » 1581. Danilo Obričan (f 19. » 1544. Juraj Sauer (naimeno- prosinca g. 1583. kod van u Zlatnom Pragu Rakovice u bitci). 2. veljače). » 1584. Ladislav More. » 1558. Juraj od Zobelsberga. » 1584. Jakov Prank (namj. ka- » 1560. Mihajlo Špalatin (Alberti). petan). » 1564. Juraj Kmmchal. » 1584. Franjo Homer. » 1565. Adam Schramf. » 1586. Tomo Dornberg (f god. » 1570. Danilo Lozcr (poginuo '590-)- kod KrSkoga za seljačke » 1590. Krištof Obričan (f god. bune g. 1573). 1592). » 1573. Fridrik od Višnjegore. » 1592. Josi]) Lamberg. (Po spisili /.em. arhiva u (i radcu i u Ljubljani i /.ajedn. financijalnog i ratnog ministarstva u Beču.) Lopašić: Bihać. 5 razdieljena u četiri kapetanije: Bihaćku, Senjsku, Ogulinsku i Hrastovičku (kod Petrinje). Pod Bihaćku kapetaniju spadali su g. 1573. i 1577. osim Bišća kao glavne utvrde gradovi: Ripač, Sokol, Drežnik, Tržac, Slunj, grad i trg Cetin, Izačič, Toplički turanj, Brekovica, Ostro/,u-, Kremen, 1 lojšić kašteo na mostu, Blagajski turanj, Hresno, Gornja Kladuša, Sv. Juraj u Ostrožkoj šumi (polju). Pod-zvizd, Peći, Sturlić, Vranograč, Perna, Kneja, Krstinja, Stiena, Cazin i Bužim,1 a bile su god. 1573. ukupno u tih gradovih 364 haramije. Posada Bihaćka brojila je god. 1537. 81 pješaka i 36 konjanika, god. 1553. 50 konjanika i toliko pješaka. Kralj Ferdinand naloži 13. kolovoza g. 1351., da valja Bihać pozorno čuvati i u nj smjestiti 200 sluga.2 G. 1373. umnožana je posada na 58 konjanika i 250 pješaka, a medju ovimi bilo je 80 tako zvanih Niemaca. Napokon je god. 1579. broj njemačkih vojnika u Bišču povećan na 200, husara bude pridržano 50, ali je broj haramija smanjen na ioo, pa je tako rečene godine čitava kapitanija Bihaćka imala 402 momka uz mjesečnu plaću od 2.508 for.3 Posadna mjesta ostaše samo: Ripač, Sokol i Izačić, dok je ostale gradove Bihaćke kapetanije dielom Turčin osvojio, dielom su pak priklopljeni novo ustrojenoj kapetaniji Slunjskoj. Uz kapetana zapoviedao je u Bišću vojsci u njegovoj odsutnosti podkapetan. Bilo je pak u Bišću i više manjih Častnika, kao što: kapetan husara, zastavnici, stražmeštri, ranarnik, puškari, topnici, trubljari, bubnjari i desetnici. Grad (kašteo) čuvahu osobiti stražari. Isti župnik pop Jakov dobivao je god. 1551. 3 for. 50 kr. mjesečne plaće. Kod njemačke čete nošahu po vojnom propisu plemići oklope i pancire. Ako i jesu pojedini zapovjednici bili 1 Posljednja tri mjesta zaokupio je g. 1576. bosanski Ferad-paSa. 2 Radics: Herbard Auersperg, strana 287—289. — Lopašić R. : Spomenici hrvatske Krajine, knjiga I., strana 33—41. 3 Miscellanca u štajerskom zem. arhivu, fasc. 31, br. 176. — Starine, knjiga XVII. Bihać. — pripadnici Kranjsko i .Štajerske, to je vojska Bihaćka sastojala gotovo od samih Hrvata. Osobito kod konjaničtva u Bišću služili su po izbor hrvatski plemići, koji izgubivši svoja dobra rado su ulazili u krajišku vojsku. Popisi Bihaćke vojske od god. 1.54.0. i 15 51.1 pokazuju med j u Bihaćkimi Častnici i vitezovi odlične Hrvate: Jurja (ira~ busa, Ivana HlapČića (Alapića), Ivana Izačića, Marka Juranića, Štipana Jurjevića, Pridrika Kačiča, Marka Ka-rinčića, Bogdana Knezića, Mikulu Križanića, Lovru Kružića, Ivana Mihalovića, Pavla Mladoševića, Vida Hrelju Petričevića, Ivana Rebrovića i mnoge druge, kojih su prezimena mnogo poštovana u hrvatskoj poviesti. I gla soviti Ivan Lenković, poslije kapetan Senjski i velik general hrvatske i slavonske krajine, počeo je, povra-tivši se god. 1529. od obsade Bečke, ponajprije u Bišću služiti kao namjestnik (lieutenant) kapetanov. On je boravio u Bišću sve, dok ne bude god. 1537. imenovan kapetanom Senjskim. U okolici Bišća postavljeno je bilo već g. 1553. 16 Stražara („Scartleute") na prielaze u šumah i u klancih. Takove straže postavljene su naročito više Ribića na Že-leznoj glavi, na Novoj Vinici, u Vražjem vrtlu (kod Iza-Čića), u Garavici i u Mihlom polju. Kasnije g. 1587. još se spominju straže na Klokočkoj glavi i na Šiški. Straže Ove imale su medju ostalim bditi, da Bišćani mogu težati zemlje sve do Zavalja.2 Od Bišća išle su pošte po pograničnih gradovih, pa preko Ogulina u Ljubljanu i preko Zagreba u Njemački Gradac. Na glasu bijahu po hitrini i radi pouzdanosti Bihaćki poštarski konjici (,,Wihitscher Pfefde"), koji su služili kod pošta u čitavoj Krajini. Uhode (špioni), obično tada nazivani kovači, polazili su ponajvećma iz Bišća u Tursku, da saznadu za naum turskih zapovjednika, a na njih se raz- 1 Vidi popis vojske Bihaćke od g. 1551. a dodatku br. IX. 2 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. L, str. 146—152. mjerno dosta u Bišću trošilo. Iz prva bila je pazka na uhode povjerena banu Ivanu Karloviću, koji je često na svojih imanjih u blizini Bišća boravio, i odličnomu vlastelinu BrekoviČkom Ivanu Kobasicu, ali pošto se oba g. 1531, s ovim svietom oprostiše, povjeren je taj posao kapetanu Bihaćkomu.1 * * * Budući da su Turci šestnaestoga vieka bili u najvećoj svojoj snazi, te neprestance napredovali i razširivali medje prostranoga osmanskoga carstva, to je Bihać za posljednjih šestdeset godina vlasti kršćanske nad gradom pretrpio mnogo zla i nevolje, pa jer je na našoj Krajini bilo vazda malo poredka, a gotovo nikad prave brige za hranu i obskrbu vojske, pravo je čudo, da se je Bihać, obkoljen gotovo sa svih strana turskom zemljom, i tako dugo održati mogao. To je tim zamjernije, jer su Turci za druge polovice šestnaestoga vieka držali na svojoj krajini u mnogih mjestih stalnu poveću plaćenu vojsku poput one na kršćanskoj strani, a uz Turke su tada još pristajali gotovo svi pravoslavni kršćani, doselivši se iz Bosne pod imenom Vlaha i martoloza, koje istodobna izviešča hvale u velike sbog vojničke vještine i hrabrosti, ali se na njih i gorko tuže poradi razbojstva i paleža, čim dodijaše tako kršćanom, kao što i Turkom. Sve ratne zgode Bišća i doživljaje Bihaćkih gradjana u ovo vrieme niti je moguće niti je potrebno pobilježiti, ali na koliko su pojedini dogadjaji zamašniji, sliede ovdje (počevši od g. 1528.) kronogijskim redom po izvornih sa-vremenih spomenicah i izvještajih, što su ih Bišćani (plemići, vojnici, župnik, kler, sudac sa gradjani) hrvatski ili latinski pisali čuvenomu Kranjcu, generalu Katzianeru i drugim poglavarom na hrvatskoj krajini. 1 LopaSić R.: Spomenici hrvatske Krajine, knj. III., str. 395, 398. — Miscel. u štaj. zera. arhivu, f. 31, hr. 176, f. 43, br. 141, f. 46, br. 80. — Slai i ne, knjiga XVII. Mjeseca srpnja g. 1528. prikupi se kod Bišća velika turska vojska, koja kasnije prodre ća u Kranjsku. O toj vojsci i prietećoj pogibli izviestiše za doba u Ljubljanu ban Ivan Karlović, knez Vuk Frankopan i kapetan Bihaćki Erazmo Turn. Turci su nasrtali i sliedeće godine s velikom žestinom u okolicu Bišća i Ripča, i tada je ljudstvo toliki strah bio obuzeo, da su kmetovi počimali ostavljati svoje zavičaje, pa da nije bilo junačke mišice i svjeta Nikole Jurišića, bili bi ti krajevi jamačno već tada opustjeli. Dočuvši zastupnici austrijskih pokrajina za tu pogibao, dozvoliše na saboru u Slovenskom Gradcu (Windisch-griitz) 10. svibnja g. 1530. vanredan trošak za. utvrdu i obskrbu hrvatskih gradova: Klise, Senja, Otočca, Bišća i Ripča, a kralj Ferdinand primi u službu 700 lakih (hrvatskih) konjanika pod vrhovnom zapoviedi Ivana Katzia-nera i kapetana Nikole Turna i Erazma od Karšana i 300 martoloza (četnika po načinu turskih martoloza). Ovi su konjanici jedno doba vojevali oko Bišća ća do Udbine, Srba i Unca, ali biše na skoro odazvani u Posavinu i u Slavoniju, da vojuju proti pristalicam Zapoljevim.1 Kako je već spomenuto, počinjali su Vlasi, boraveći u zemljah Turkom podčinjenih i često na turskoj službi, mnogo štete u Hrvatskoj. Osobito dodijaše Bišću Vlasi, što se bijahu nastanili oko Dinarskih planina i kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoča („Valachi Thurcorum, qui co-moraverunt in Zerb, in Unacz et in Glamoch"). Kad se ovi Vlasi iznevjeriše Turkom, te stadoše na kršćanstvo prelaziti, jako su se tomu Bišćani radovali. Bišćani ih pre-poručiše na Križevo g. 1530. generalu Katzianeru, moleći ga, da primi Vlahe u kršćanstvo, jer da su valjani i hrabri ljudi („sunt homines de valore"). Držalo se, da će za njimi prieči u kršćanstvo i mnogi drugi Vlasi. Poglavica Vlaški Ladislav Stipkovič od Glamoča pošao je bio glavom u 1 Izvorna izvieSća na Katzianera u Ljubljanskomu Rudolfi n u (/emalj. arhivu), fasc. 120. Ljubljanu, da se preporuči. Odmah treći dan, čim Vlasi u Bihać stigoše, potukoše Bišćani, na novo oduševljeni, pred samim gradom tursku vojsku. Mjeseca srpnja god. 1530. izletješe Bišćani do Knina i do Cetine, gdje je bio u isto doba prikupio kršćanske čete harambaša Nikola Bidojević 1 S proljeća god. 1531. opet se spremala velika turska vojska na Bihać, vozeći sa sobom mnoge topove i sprave za obsadu grada. Čuvši Bišćani za to spremanje, pošlju svoga sugradjanina imenom Dudića i druge svoje zastupnike ća u Zlatni Prag do kralja, moleći ga za pomoć. Katzianeru pak dojaviše prieteću pogibelj prvaci Bihaćki: podkapetan Petar Rebrović, Župnik pop Marko, fratar Tomo, prior Dominikanski i fratar Antun, gvardijan Franjevački, u ime čitave občine na Cvietnicu g. 1531. po sugradjaninu plemiću Antunu Andrijeviču, nacrtavši u posebnoj predstavci veoma tužnu sliku o stanju svoga nevoljnoga grada. U Bišću da ne ima poredka, kapetan Turn da malo kada boravi u gradu, koji da već ostaviše puškari ; a i isti husari, što ih je prije kapetan na plaći držao, razbjegoše se od nemila do nedraga, ne dobivši kroz više mjeseci ni plaće ni hrane. U gradu da je oskudica na svem, osobito na hrani i strjeljivu, a ni za dlaku da nije bolje ni u ostalih krajiških utvrdah i gradovih. Ako Turci obkole Bihać, čemu je sva prilika, jer se svaki čas zalieću čak pred gradska vrata, da se ne ima tko oprieti, a grad da ne može već zato odoljeti navali turskoj, jer ne ima ni-kakove spreme za obranu. Pod kraj poslanice očitovaše Bišćani, da su gotovi umrieti za vjeru kršćansku i za kralja, samo ako im se pošalje hrane i barem nešto pušaka i bojne sprave. Inače da će dospjeti u mrzko su-žanjstvo, a nesmiljeni Turci da će ih prodavati sa ženami i djecom poput marve. Zato zaklinju vojvodu, da im po- 1 Pisma Hišćana u hrvatskom zemaljskom arhivu u škrinji povlastica i u Ljubljanskom Rudolfinu, fasc. 120. moć pošalje, a inače da će ga tužiti Bogu i kralju.1 Vojnici Bihaćki još napose zamoliše Katzianera, da im pošalje plaću, i to u dobru novcu, jer novac, što ga dobivaju, ne valja i nitko ga ne će primiti. U Ljubljanu poslaše ujedno Bihaćki stanovnici po novac gradskoga sudca Jurja. Gradjani Bihaćki mogahu se ipak u času nevolje zakloniti donekle iza zidina gradskih, ali okolišna otvorena mjesta i obćine ljuto stradahu turškimi četovanji u ovo grozno vrieme. Jadno i nevoljno su osobito živjeli pri takvih prilikah plemići Plumljanski („fratres congeneratio-nales nobilium de Flomglan"), koji bijahu podložni gradu Bihaćkom. I to bratstvo razgali pismom god. 1531. svoju biedu i nevolju Katzianeru, zamoliv.ši ga za stražare. Sami da ne mogu stražiti, pošto su gotovo svi njihovi odrasli mužkarci u boju poginuli ili u robstvo zapali; ako ostanu bez pomoći, da će se morati odseliti.2 Turci su se okanili za ovaj put Bišća, ali mjeseca kolovoza iste godine ob-sjednu znatnom vojskom Krupu. Kapetan Bihaćki Tuni bio je po svom običaju opet odsutan, pa su ga istom pismom morali Bišćani upozoriti, kolika pogibao prieti i Bišću i čitavoj Hrvatskoj.'1 Godine 1533. naloži kralj Ferdinand staležem štajerskim, da namaknu trošak za bolju utvrdu Senja i Bišća.4 Na saboru hrvatskom u Dubravi kod Ivanića mjeseca studenoga g. 1537. obeća kralj, da će o svom trošku primiti u službu u Hrvatskoj i Slavoniji 2.000 konjanika i 1.000 pješaka, a da toj vojsci bude zapovjednikom u mjesto nevjernoga Ivana Katzianera Nikola Jurišić, Ovomu je i kasnije kralj Ferdinand pismom iz Zlatnoga Praga 24. travnja god. 1540. naročito preporučio hrvatske pogranične utvrde („unser Kroatischen Ortrleck gegen die 1 Izvornik u zem. arhivu u Zagrebu medju povlasti, br. 141. - Izvorna korespondencija u Rudoltinu (zem. arhivu) u Ljubljani, f. 120, :t Ibidem. 1 .Muhar A.: Gesch.icb.te d. Steiermark, kuj. VIII, str. 397. Tiirken nach seinen besten Verstand und gueten Fiihrse-hung und "VVahrung zu halten").1 Ma da je Bihać svakojaka nevolja pritiskala, niesu njegovi stanovnici duhom klonuli; god. 1539. poletješe Bišćani na poziv Senjana i njihova kapetana Ivana Len-kovića sa jednom četom u pomoć proti turskomu vojskovodji Barbarosi, koji je bio Kašteo Novi osvojio, prieteči ostaloj Dalmaciji i grozeči se takodjer Senju.2 Jedva što je opasnost Senj minula, opet se stanu Turci spremati na Bihać. I kapetan Bihaćki Bartol Ravnikar i obćina Bihaćka upozoriše s proljeća g. 1540. krajiške poglavare, da će Turci obsjesti Bihać, koji je slabo obskrbljen, pa da će ga zato Turci lako zauzeti. „Sudac i vsa općina Bihaćka", javi 22. srpnja god. 1540. „uzmožnom i zveliČe-nomu gospodinu Mikuli Juriši ću, da je vojska turska pod Kostajnicom, a druga da gre na ovu zemlju (Bihaćku krajinu), Ne zna se, kamo te. Mi se najveće sebi bojimo, zato molimo vašu milost, da bi k nam prigledala, da ne-poginemo".5 Pomoć je tada od Kranjske i vStajerske za vremena prispjela i Bihać se održa.4 Godine 1543. u proljeću uhvatiše Bišćani na četo-vanju zloglasna i veoma opasna turskoga harambašu, Perla zvanoga, te dobiše za njega, kao što i za njekoga Žumberačkoga Uskoka imenom Vlaha, koji je sa Vukom Popovićem bunio Uskoke, hoteći ih natrag u Tursku premamiti, od kranjskih i štajerskih staleža znatnu ucjenu.r> Pošto su Bišćani kršćanske odmetnike i kraljeve nevjernike sami hvatali, a nikada ni prije ni kasnije vjerom ne krenuše, boreći se vazda oČajano s Turci, jamačno da nije osnovana os/ada kranjskih staleža 14. listopada g. 1343., da 1 Fraknoi: Monumenta comitialia Hung,, knj. II., str. 235, 248. — Muhar o. c., knj. VIII., str. 421. - Rilježke iz Ljubljanskoga arhiva. :t Vidi u dodatku br. VII. 1 Miscellanea, f. 44, br. 52, u štaj. zem. arhivu. — Starine, knjiga XVIII. '' Ibidem, f. 45, br. 159, 160. se Bišćani dogovaraju s Turci radi predaje, pa da bi po nevjeri gradjana lako mogao i sam grad pasti.1 Sva je prilika, da je ova osvada potekla od novog kapetana Martina Gala, koji je sa gradjani Bihaćkimi u zavadi živio, pa ih tako na muke stavljao, da je bio ozbiljni i patriotični Nikola Ju-ri.šić prinukan pismom od 23. lipnja g. 1541. opomenuti rečenoga kapetana, da ne progoni jadnih i nevoljnih Biš-čana, kojih je grad spas i obrana čitave kraljevine Hrvatske („totius regni Croatiae salus et sustentatio"), pa ako ima opravdanih tegoba na Bišćane, da ne bude sebi sam sudac, već da se, potuži kralju." Opreka izmedju gradjana i kapetana postala je još žešćom g. 1543., pošto je kapetan Gal stao odlučivati u razpri medju obćinom Bihaćkom i plemićem Nikolom Križanićem, koji je o sebi i o ostalih stanovnicih na otoku Bihaćkom stao tvrditi, da su kraljevski slobodnjaci, pa da niesu podložni obćini Bihaćkoj i njenom magistratu. Kapetan bio je pozvao stranke preda se, ali pravo odlučivanja poreče mu Bihaćki sudac, odrediv ujedno globu od 500 for. stranci, koja bi se pokorila sudu kapetanovu. Radi toga postupka potuži se kapetan Gal na sudca Bihaćkoga upravitelju Kranjske pokrajine, moleći ga, da neposlušni sudac bude pozvan u Ljubljanu i oštro kažnjen. Sudac Bihaćki da ne mari ni za cara ni za bana, a stanovnikom na otoku da se je rugao, da su Bihaćki drvari i stražari.3 Nije izviestno, kako se ovaj priepor svršio, medju tim stanje u Bišću razjašnjuje donekle i pismo „Luke zlatara, sudca Bihaćkoga i vse općine varoša Bihaćkoga" odpravljeno na dan sv. Barbare g. 1543. barunu Antunu Turnu „vićniku kraljeve svitlosti i namišću kapitana Lublanskoga", kojim se pismom obćina Bihaćka potužuje „gospodi odlučenoj, pri-glednikom rusagov kraljeve svitlosti" na klevete i pre- 1 Ibidem, f. 45, br. 232. - Pismo Juriševićevo u kranjskom /.um. arhivu (Rudollinu). 3 Tužba u kranjskom /.em. arhivu. poručuje za daljnu pomoć, pišući: „razumismo, ča nam pisaste, vaša milost, kako ste nam bili poslali pomoć, ki se vazda nadijemo od kraljeve svitlosti i od vas gospode. I ovo smo poznali, da se je nigdo naša], ki mrazi našu ubogu službu vam gospodi, kako nam pišete, da smo učinili namaknuti na jistiš proti pomoći, ku ste nam poslali. Zato, milostivi gospodine, ča pišemo milosti vašoj, vazda nam monete za istinu prijeti — da nismo na ništar namakli, a to. ča se je nigdo tužil na nas vam gospodi, a to bismo mi imili tužiti, zač bismo mogli doistiniti, da nam je učinjeno škode za sto dukat u senu i u slamah i u grajah vartlenih, ča ni plaćeno i ošće zato ovi ubozi ljudi nisu k nim nijedne zle volje ni zle riči skazali. Zato, milostiva gospodo, cica Boga, da biste od nas pomoći nekratili, zač mi liti i v zimi prez vašega prigledanja i pomoći biti nemoremo."1 Svakako je očevidno, da stanje u Bišću nije bilo povoljno, pa da se je tada predaja dogodila, ne bi se zbog nje nitko toliko mogao kriviti, koliko upravo staleži austrijskih zemalja, koji po svjedočanstvu službenih izvještaja nikada izdašno ne pomagahu Hrvate, te su pogranične utvrde upravo grozno stradale na svem, na hrani, na oružju i na strjeljivu. Od dalnjih dogadjaja valja iztaći, da je g. 1544. kapetan Bihaćki Juraj Sauer razbio četu od 100 turskih konjanika i 30 Turaka uhvatio. Mjeseca listopada g. 1556. navale Turci na Mutnik, odkud odvedoše puno ljudi i marve; ali im je kasnije loša sreća bila; uhvate ih Bišćani kod Izačića, izbave sužnje, otmu marvu, i posieku Turke većom česti. Sliedeće zatim godine (1557.) bili su opet Turci odlučili, da zauzmu Bihać. Ratoborni Malkočbeg dopro je bio radi toga s vojskom pod Izačić i smjerao je napraviti most na otoku Bihaćkom ; u tu svrhu morao je svaki Turčin spremiti tri daske i šest čavala." Ova turska vojna 1 Vidi u dodatku br. Vlit 1 l'ismo Juija Iločkog, biskupa Kninskoga, iz Cazina kapetanu Saucru u Gradačkom arhivu. Miscellanea. potakne kralja Ferdinanda, da je naredbom od 13. kolovoza g. 1557. stalnu posadu Bihaćku pomnožio na 200 momaka, a kneza Nikolu Zrinskoga i palatina Tomu Nadažda, vlastelina u Steničnjaku, pozvao, da pomognu tvrdji Bihaćkoj.1 Pošto je Malkočbeg neprekidno vrebao na Bihać i vojsku blizu grada spremnu držao, upozori hrvatski sabor na opasno stanje Bišća kralja Ferdinanda, koji na 20. travnja g. 1560. naloži izplatu dužne plaće Bihaćkoj vojsci. Tadanji kapetan Mihajlo Špalatin bio je, kako je već rečeno, na glasu junak; ne samo što je u veoma nepovoljnih prilikah Bihać očuvao, već je bio mjeseca srpnja g. 1560. potajno noću izletio sa 200 Bihaćkih konjanika pod Ostrvicu, grad naprama Kulen-Vukafu na gornjoj Uni, te je tu na juriš zauzeo tursku tvrdju i posjekao tursku posadu. Mjesto samo bio je tri puta upalio, ali su Turci vatru svaki put pogasili.- Dok je Krupa bila kršćanska, služila je ona vazda uporištem i branikom i Bišću; ali i Krupa pade god. 1565., a Bihać je od to doba stajao na otvorenom udarcu. Dok su Turci Krupu obsjedali, nahrupi 3.500 Turaka na Hotinac pred Bišćem; grad se ipak obrani, makar da nije posada imala kroz dulje vremena ni plaće ni hrane. Podzapovjednik turske vojske Munim-aga bio se silno zagrozio stanovnikom Blažuja kod Bišća, s čega se ljudstvo toga mjesta jako uplaši te se odmah sa blagom na sve strane razbjegne. Od to doba nestalo je spomena gradu i mjestu Blažuju. Alaj, vojvoda turski, govorio je na vjeru sa porkulabom Ostrožkim, kojemu priobći, da će Sokolović-paša na skoro stići pod Bihać. Gubitak Krupe i ove poruke uzročiše veliku stravu na čitavoj kršćanskoj krajini. Kad se general Herbard Auer-sperg, uzmičući od Krupe preko Stiene i Ostrožca približio k Bišću, došao mu je na susret u Mač Bi- 1 Miseellanea u štajerskom arhivu, faSC. 31 l>r. 104, 2 Spisi u kranjskom zem. arhivu. — Valvasor: Ehre đ, Herzogth. K min, knjiga XII., strana 12. haćki sudac sa gradjani, te je zamolio pomoć i da se opredieli mjesto, kamo da se uklone žene i djeca Bihaćka, a mužkarci da će uztrajati u gradu, kako se pristoji pravim kršćanom i čestitim muževom. Junački taj duh gra-djanstva uzdržao je u to opasno doba grad. U prilog je bilo Bišću, što su Hrvati tri godine prije po saborskomu zaključku zemaljski mi težaci iz imanja Steničnjaka, Ostro-žina i Topuskoga grad utvrdili, i jer je u oči navale turske po nalogu nadvojvode Karla Štajerskoga bio probijen jarak iz Une pred tvrdjom, pa je tako grad bio vodom obtočen sve na okolo. Sto nije tada sgotovljeno bilo u jarku, to su g. 151)6. sami Bihaćki stanovnici s velikim svojim trudom i mukom izveli, kako je o tom glavom izviestio u Ljubljani Bihaćki sudac Juraj Grdović.1 Pošto je u Bosni postao pašom Perad, počeli su Turci sve žešće napaditi na ostatke Hrvatske. Gotovo čitavu god. 1573. bile su prikupljene na krajini turske čete s nakanom, da udare na koji grad u okolici Bišća. Kao što „vsi Bihaćki soldati, pisci i konjici i porkulabi okolašni" Jobstu Josipu Turnu „namisniku generalstva kapetanije vsih harvackih i primorskih pokrajin" na 29. lipnja javiše, tursku su „veliku vojsku s oružjem i zastavami, pisce i konjike od Kamengrada, od Krupe i od Banjaluke i oda vse zemlje" vidje vali Bihaćki martolozi, obilazeći turske pokrajine, a u isto je vrieme neka zarobljena „Vlaška diviČica vlaškoga kneza kćer — na istini povidala, kako je onamo {u Turskoj) Čula i vidila, da se velika vojska kupi i da na istini ovde očito oko Bihća gredu pod niki grad, ali ne zna pravo, pod ki će".a Iste su godine (1575.) Turci iz Krupe dva puta područje grada Bišća porobili, preplivavši kod crkve 1 Bilježite iz kranjskoga /em. arhiva. — Misccll. u štajerskom arhivu, fasc. 21., br. 16., fasc. 25., br. 142. — Hrvatski saborski zapisnik za g. 1562. u zem. arhivu. - Pismo Bišćana u dodatku, br, XJ\ u Velehovu (Velove) na konjih Unu i to prvi put na malu Gospoju, a po drugi put na Miholje. Na tom mjestu niesu Turci nikad prije prodirali. Sve, što je bilo živo, povedoše oni sobom. Ljudstvo, što se bilo na biegu prikupilo na Uni, poubijaše iz pušaka i strjelica. Još po treći put već pod zimu iste godine navali četa turskih konjanika od Mača kod Pokoja prama Bihaćkom otoku; na sreću ih opaziše momci porkulaba Ostrožkoga Ivana Bogdanića, jer bi inače Turci bez svake zapreke došli bili na most pred samim gradom.1 Tako obćina Bihaćka, kao što i vojničtvo zamoli Turna za pomoć. Voj-ničtvo skrušeno i očajno poruči kapetanu Turnu: „prigle-dajte sada prvo, nego se zlo učini, k nam i k ovim okola.šnim gradom vojskom, ljudi i ostalom spravjom, ča je k takom dugovanju potribno, zač sami, vaše gospodstvo, morete bolje znati, da se mi, ča nas je ovuda, nigdar sili neodr-žasmo, ako na nas dojde, a s ovom spravjom, ku imamo, i u ovakovi tvrdći, ka je oko nas, nebismo vsi, ča nas je, proti sili a u ovuliki varoši dan ter noć jednih vrat obdržali."2 Sudac pak Lovre Vukoslavić i „vsa općina varoša Bihaćkoga vazda verni", zaključi dojavu o spremanju Turaka na Bihać s opomenom ujedno i molbom: „nerecite, da vam nismo dali na znanje, dajte brzo ljudi unutar i ča je potribno, da ne pogine ov varoš i ove sirote cesarske svit-losti. I za ljubav božju, neostavite nas."3 Sto niesu Turci g. 1573., kad se na krajiške gradove prilično pazilo, mogli izvesti, to im je pošlo za rukom tri godine kasnije, pošto su medjutim krajiške utvrde bile sve više zanemarene i puste, ne dobivajući vojnici kroz mnogo vremena ni plaće, ni hrane, ni streljiva. Ferad paša, osvojiv g. 1576. s laka najčvršće gradove krajiške Bužim 1 Dojava i molba Bihaćkoga sudca Lovrinca Vukoslavića i obćine u kranjskom zcm. arhivu, 2 Vitli u dodatku, br. XI. 3 Vidi u dodatku, br. XII. 7« Bihać. — i (laziti, primicao je svoje čete na pogled Bišću. Kukavno tadanje stanje u Bišću opisao je vec 15. veljače rečene godine vjerno i istinito tadanji sudac Franko Kaptolović, bivši i sam prije mnogo godina vojnik u svojem otČin-skom gradu. Sudac kaže, da je Bihać posve zapušten i razoren. Kod gradskih vrata naherio se jedan turanj, te će se srušiti. Mostovi jesu tako poderani, da se ni drva ne mogu preko njih u grad uvoziti. Zidovi se gradski osipaše. Vojske ima u gradu malo, jer su vojnici, ne dobivši plaće, većom česti ostavili službe. Jedva je tko u gradu, koji nije u svakdašnjem boju izgubio otca, ili brata ili kojega drugoga rodjaka po krvi. Silna su djeca u roblje odvedena.1 Postoje pak u Bihać dopro glas o padu Cazina i Bužima, pisao je rečeni sudac na 12. srpnja 1576. generalu hrvatske krajine Ivanu Auerspergu: „Sada, gospodo, znajte, da se vse zlo za zlom zgaja. Ovo su nam jur, gospodo, Turci pred vrati u Bužinu i u Cazinu. To vse, gospodo, za vaše nepregledanje, zač jur po tri i po četiri ljudi stoje u gra-dih još gladni, a mi smo vas dosta krat opominjali i zaklinjali Bogom, da k nam prigledate. A je li to, gospodo, veliko čudo vaše, da nigđor od vas gospode nećete pri-gledati k ovomu varošu cesarove svitlosti i k ovim dušam? Sada, ako se ko zlo zgodi od nas, Bogu i cesarovi svitlosti odgovor dajte, zač smo mi u božjih i u vaših ruku. A to bihote niČ ljudi poslali, kada bi najveća potriba bila, tada nam je uzeta, i po tom dimo, da za nas malo marite. Sami dobro znate, da je bolje pomoći susedne kuće gasiti, nego kada k svojoj požar dojde."a Osvojiv Ferhat-beg zajedno sa Kapidži-pašom poglavite gradove oko Une, smjerao je na jesen g. 1577. oteti i poglavitu tvrdju Bihać, pa je sa sandžakom Hlivanskim pred Bihać došao. Namjeru njegovu razbije hrabrost Bihaćke vojske, 1 Kranjski zem. arhiv. 2 Vidi u dodatku br. XIII. ali Ferhat gotovo bez boja i s malimi žrtvami zaokupi mjeseca rujna rečene godine mnoge gradove u okolišu Bišća. Turci se osokoliše na Krajini, kao što nikada prije, a na kršćanskoj strani zavlada strah i užas. Kapetan Bihaćki Se-bastijan Lamberg izviesti na početku studenoga rečene godine, da su njegove čete vrlo slabe, te da nije kadar ni na sami Ostrožac uspješno navaliti. Bihać i ostali još neosvojeni kršćanski gradovi da ne imaju nikakova sredstva za claljnu borbu. I zbilja već na 27. studenoga naletješe Turci na Bihać s konjaničtvom iz Cazina, i stanu na nj udarati i bielim putem („weisser Weg") i od Zavalja.1 Biedno stanje u Bišću i u obližnjih hrvatskih gradovih slika sasvim vjerno i bolje, nego ikoje savremeno službeno izviešće, poslanica, što ju 3. prosinca g. 1577. predaše „ponizne sluge vsi Bišćane: purgari, konjici, soldati, nimci, pisci mali i veliki zmožnoj i zveličenoj gospodi vsoj kršćanskoj i deželskoj, ki su vićnici i priglednici vsih pokrajin Har-vatskih, Slovinskih, primorskih." Ova poslanica nam je ujedno žalostni dokaz, kako su bezdušno radili oni, koji osnivajući ponajpače za svoju sobstvenu obranu i u vlastitom interesu krajišku obranu, ravne duše i mirna srca gledahu, kako naš narod gine i strada, te niesu unatoč svečanih obećanja našim predjim u ljutoj borbi za vjeru i dom pomagali. Koje čudo, ako je uslied toga i toliko odličnih rodova hrvatskih, napose u Krajini, prigrliv Mu-hamedovu vjeru, odpalo od našega stabla, pak se iza toga sinovi istoga roda i jezika kroz gotovo tri stoljeća medju sobom krvarili i uništivali I Poslanica Bišćana glasi doslovce u izvorniku: „Zmožna i zveličena gospodo kršćanska i vsa deželska, ki ste vićnici i priglednici vsih ovih nevoljnih pokrajin i ostalih. Sada vas ovo prosimo cice Boga Jezusa Kristusa vas ovaj nevoljni puk, ki pogiba i koga su neprijatelji sa vsih stran obsinuli, ki čekamo vsaki dan i noć pogi- 1 Izvornik u zem. arhivu u Ljubljani. bolj u liti i u zimi. a veliki, težki. Ako vam ni, gospodo, za nas, ki smo obastrti sa vsili Četirih stran, gospodo, vidjte i promislite, ča će se napotle učiniti od ostale krajinske zemlje. Bog zna, gospodo, ako se Turci nepregnaše opet priko vode, da je zaman vas prigled i potrošak. Vidite li, gospodo, kolike grade Turci zavjese, da nijedan človik ni porkulab u njih nepoginu. Nebi špot ni sramota, da bismo je izgubli bojem ali krvi prolitjem. A ovi zločesti (biedni) junaci, ki su soldati, Nimci i Hrvati, ti jure dalje nemogu nas čuvati, ni ove nevoljne kuće cesarove svitlosti, goli i lačni i neplaćeni. A drugo je, gospodo, da nimamo čim dočekati našega neprijatelja, ni imamo oko ovoga nevoljnoga varoša na zidu staje, na čem bi junak stal, kada bi se nevolja prigodila, a načiniti ih nimamo čim, zač nam Turci nedadu van ni izlizti, zač su oko nas okolo turski gradi, u kih Turci stoje. Tako dan i noć misle, kako bi mogli vanka izmamiti, da bi nas mogli izsici. Jur veće neznamo ča učiniti, nego kada pridu, tako z grada hitamo meda nje velikimi pukšami, ke su nam jurve v stanim izgnile i na zemlju vpale, da njimi se pomoći nemoremo. I. ovi zločesti (biedni) ljudi vsi, ki su ovdi, videći od vas gospode takovu pomoć i prigled, kruto se plaću dan i noć, čekajući svoje pogibeli nerazumne, tere misle, kako bi glave svoje iznesli u cesarovu zemlju, a grad ovako ostavili. A znajte, gospodo, da bi i zid sobom odnesli, da bi mogli, (kad pomisle), da ote ovdi stati neprijatelji kršćanski, ki ote to vse do Ljubljane i u Ljubljanu prognati. Nego, gospodo, priglejte, kako vas najbolje gospodin Bog ući, ljudi i plaćom i profuntom. Ili volite, gospodo, glave vaše pogubiti i Turke preko Une pregnati, dokle se bolje u ovih pustih gradinah umeste i utvrde ? Ali volite prez boja i prez krvi iz svoga prognani biti? A znajte, gospodo, da će to jedno krat biti, ako se nepodignete. A to dobro promislite, ter nam na znanje dajte, česa se imamo držati. Listo niki dobar odlučak dajte nam. Ako li toga nebi, ča u tom listu čujete, to vam nebudi nepovidano. Ovi ljudi vsi misle van pojti po zemlji cesarovi, a vi, gospodo, promislite gradom i puk-šami i ostalim oružjem ces. svitlosti, ko je u gradu, da neupade u ruke neprijateljem vere kršćanske. I potle da biste nerekli, da smo neverni veri kršćanske i duš naših i naše diče i ces. svitlosti. I da smo vsi preporučeni Bogu i vam gospodi. I Bog vaše gospodstvo veseli u zdravju i u gospodstvu."1 S obzirom na ovo iskreno i prostodušno pripovie-danje o tadanjoj nevolji u Hrvatskoj ne ima sumnje, da je hinjena i orijentalnom maštom izkićena poruka „deli-baše čestitoga sandžaka Kliskoga", koji u isto doba tadanjemu Bihaćkomu kapetanu Sebastijanu Lambergu piše, da drži dobro susjedstvo i prijateljstvo: „Vala da susid susida i vitez viteza za ljubav i prijazan poznade".2 Udes staroga Bišća kao glavne tvrdje i branika hrvatske kraljevine bio se u oči tolike opasnosti popeo na dušu osobito hrvatskom seljačtvu. Pošto se nije opažalo, da će toli izkušanomu gradu još za vremena stići u pomoć, kraljevska vojska, odluče hrvatski seljaci, da će oni Bišću u pomoć priskočiti. Dvje sta seljaka podje u Njemački Gradac do nadvojvode Karla s molbom, da im dopusti udariti na Turke. Nadvojvoda odbije molbu pod izlikom, da ima dovoljno vojske, koja će suzbiti Turke. Medjutim na 12. travnja g. 1578. obkoli 12.000 Turaka Bihać, a nevoljni Bišćani pošlju na sve strane po pomoć tim više, što je u gradu malo hrane bilo. Videči hrvatski seljaci tu nevolju, koja je propašću prietila glavnoj tvrdji i Čitavoj otačbini, sakupe se na sbor kod sv. Patrijana (možebiti kod sv. Petra u Pištalini). Turci navale odmah na seljake, držeći, da će ih s laka predobiti, ali se ljuto prevariše. Seljaci, njih u.000, udare najvećom hrabrosti na I Savreraeni piiepis u sbirci jugosl. akademije. II Vidi u dodatku br, XIV. Lopašić: Bihać. 12.000 Turaka, pa ih hametom pomlate.1 Tako se Bihać za ovaj put izbavi turske napasti. Pošto se u to doba već obćenito naslućivalo, da će Bihać jamačno pasti, a hrvatskoj Krajini da je odzvonilo, pa je s toga bio i u austrijskih pokrajinah veliki strah zavladao, to budu na saboru austrijskih pokrajina u Bruku na Muri zaključene vanredne mjere radi održanja hrvatskih gradova. Po glasu zapisnika sabora u Bruku upravo je stanje Bišća najviše briga zadavalo staležem Štajerske, Kranjske i Koruške, koji u Bruku svečano izjaviše, da su pripravni doprinieti svaku žrtvu, samo da ne dospiju u muhameclovski jaram (,,in die unchristlich, vihisch, mo-hametische Servitut"). Za popravak Bišća, koji je bio gotovo sav s proljeća g. 1578. izg'orio, dozvoljeno bude u Bruku 20.000 for., za ostale gradove do Senja 5.000 for. Bihać i Slunj valjalo je odmah urediti i obskrbiti hranom, oružjem i topovi. Osim Bišća da se ima čuvati obližnji Sokolac, Izačić, Brekovica i Ripač, U Ogulinu da se podigne krušna peć i odanle da se hljebom obskrbe: Bihać, Senj i okolišni gradovi. Za kapetaniju Bihaćku bude od-redjeno 689 momaka sa mjesečnim troškom od 3.520 for.2 Vojna Kevenhullerova, — o kojoj pripoviedasmo već prije, crtajuć savremene sgode u krajini Bihaćkoj, —• pokrenuta ponajviše radi osiguranja Bišća, nije doniela tvrdji druge koristi, van što je general Ivan Ferenberg gladnu posadu god. 1578. dva puta mjeseca svibnja i kolovoza hranom i strjeljivom obskrbio. To bijaše izveo taj hrabri 1 Newe Zevtung ein \varhaftige uikI erschriickliche, \\ie der Tiirk den 28. tag Marcij (1578) fur die stat Medlinge gezogen und eingenommen hat, wie er alda zwei tausent Menschen umbracht und wegk gefiihrt hat, und \vie er darnach den z \v o 1 H e u tag Aprili s v o n den W i n-disch und Krapadischen 13 a u e r u mit /. vrplf tausend Man g e-schlagen ist \vorden. Anno MDLXXVIIt. (Jedan primjerak zanimljivog ovog tiskopisa ima Ljubljanski Kudollinum.) * Universal-Landtag zu Bruck an der Muhr im Jahre 1578. u sveučilišnoj knjižnici u Gradcu. — Izvadak u: Lopasić R.: Spomenici hrvatske Krajine, knjiga I., str. 72. vojvoda na očigled 12.000 Turaka, koji umakoše. U isto doba popravljeni su na novo zidovi i bedemi gradski, podignute su požarom postradale zgrade manastira, velikoga spremišta i gradske oružane. Rile su opet u ovo doba nastale tužbe, da pojedini Bišćani prijateljuju s Turci, pa zato je Kevenhiiller imao izvidjeti, ne bi li bilo shod-nije maknuti gradjane iz Bišća, a komu drugomu povjeriti obradjivanje polja i vinograda. 1 Medjutim nije se njemačkim vlastodržcem ni trebalo brinuti za preseljenje Bišćana. Radi slabe pazke na grad i posve loše ili nikakve obrane moralo se žiteljstvo i onako u velikih rpah seliti iz Bišća. Kapetan Franjo Ilorner izviesti 4. listopada g. 1586. kranjskoj pokrajini, da je g. 1577. i 1578., za najveće nevolje na Krajini, otišlo iz Bišća dvie do tri tisuće ljudstva.2 Napadaji turski na Bihać sliedili su i u napried svake godine po nekoliko puta, ali i Bišćani bi vraćali Turkom šilo za ognjilo, izletavajući često iz grada do obližnjih turskih gradova. Na 4. listopada g. 1579. javio je Ferenberg nadvojvodi Karlu u Gradac, da mu je do-glasio kapetan Sebastijan Lamberg, kako se na Bihać sprema Ferhad sa sandžak begovi od Klisa i od litievna, a u Bišću da ima premalo vojske, a još manje živeža; Ferhad da je već na putu u Krupu.4 General Auersperg javio je pak u rujnu g. [.-So., da su Turci obkolili Bihać, pa da na nj udaraju lumbardami, što ih dovezoše iz Banjaluke. Turci na ovom pohodu ništa ne opraviše; dok im nasuprot Bišćani popališe Krupu i Novi na Uni. I sliedeće godine 15S r. bio je na Bihać navalio Krupski beg sa 500 konjanika, ali je i njemu loša sreća bila i sa znatnim je gubitkom suzbijen. Mjeseca rujna iste godine 1 Lopašič R.: Spomenici hrv. Krajine, knjiga I., str. 72. — Croatica, knjiga II. — Miscell. u štaj. zem. arhivu, f. 36, br. 2. — Starine, knj. XVII. 2 Vicedom-Akten u Ljubljanskom Rudollinu. Eeelesiastica, f. 40. 3 Croatica, III. knj., u registraturi ratu. ministarstva u Beču. 4 Miscell., u štaj. /.em. arhivu, f. 26. br. 32. uhvatiše Bišćani 56 Turaka, a medju ovimi takodjer jednoga izdajicu, kojega natakoše na kolac.1 Takova kazan bila je vazda u običaju i kod kršćana i kod Turaka za izdajice i uhode. Na 17. prosinca 1583. ubiše turski četnici kod Drež-nika kapetana Bihaćkoga Danila Obričana, koji je s malom pratnjom i sa nekoliko odličnih turskih robova: Etem-agom, agom od Cazina, agom Baršakotićem od Krupe i jednim odabašom od Krupe, pa sa tri turske zastave putovao u Karlovac. Od 52 osobe u pratnji kapetanovoj spasio se samo jedanaest, i to osam u Slunj, a tri u Drežnik. Svi drugi pogiboše u kreševu, a sužnje izba-više Turci. U Bišću je ostao zasužnjen još samo Vodaja Hasan-aga. Truplo kapetanovo nad je Crni VraneŠ, a do-nieše ga u Bihać Pavao Štifković i Ivan Gradčanin. Viest o smrti Obričanovoj donio je u Karlovac Nikola Barbarić.2 Izbavljeni iz sužanjstva Etem-aga, poznavajući stanje Bihaćko, stao je nagovarati pašu, da ide otimati Bihać. U tu svrhu da treba uništiti sav prirod na poljih i u vinogradih, a da će na to kršćani i bez boja od ljutoga glada grad ostaviti.'' Pisci, koji su o dogadjajih ovoga doba u Hrvatskoj što zabilježili, kao što su: Ištvanfv, Megiser, Valvasor, pri-poviedaju kao o nekom čudu, kako je god. 1587. dole-tjelo nad Bihać neizmjerno jato divljih gusaka i pataka, tako, da se njimi sva Una napunila i obližnja sela pokrila. Medju pticami nasta ljuti boj i pokolj, te ih je mnogo tisuća zaglavilo. Gladno žiteljstvo u Bišću dobije tako mukte dobre hrane, dok iza nekoliko dana na jednom dignu se i guske i patke u jedan mah poput oblaka u vis i odlete bez traga. Ovo se tumačilo kao neko zlo i da će Bihać do skoro pasti. Po svoj prilici, da su kobne 1 Lopašić R. : Spom. lirv. kr., knjiga I. — Croatica, knjiga II. 1 Izviešee Vuka Kngelberta Auersperga iz Karlovca, 18. prosinca g. 1583., u kranj. zem. arhivu. :> Lopašić R.: Spom. hrv. kraj., knjiga I., strana 133. guske i patke bile i ponešto krive, da se iza toga opet, kao što g. 1578., stalo razmišljati i razpravljati kod krajiške uprave o napustu Bišća, dok konačno ne prevlada struja, da se Bihać i nadalje brani i stara tvrdja i pored žestokih turskih navala ne napusti. Uzprkos svih napora junačkih Bišćana prispije napokon kobni čas, da se i najjača i posljednja utvrda na Uni, grad Bihać — kojega lik nam iz ovoga doba priložena slika pokazuje — iza borbe i obrane od stotine i još više godina pokloni polumjesecu. Bosna je već do to doba imala nekoliko odvažnih i ratobornih turskih upravitelja, ponajviše domaćih poturica: Hoz-ref - pašu , Mal-koč-bega, Fer- mSm'i......M hada, ali smionstvom, ratnom vještinom, uztrajnošću i ži-lavošću, a žalibože i mrzkim krvoločtvom nadkrilio je ITasan-paša sve svoje predšastnike. Po predaji, koja se do danas održala u Bišču i po Krajini, bio je Hasan rodom iz Lužaca u kotaru Sanskomostskom, potekav od pravoslavnih roditelja, a zvao se po obitelji Predojević. Kažu, da još i danas ima u Lužcih Predojevića, hri-šćana, koji ne bijahu nikada kmetovi, već slobodni posjednici zemalja, koja povlast da potječe od Ifasana. Ele većega zla jedva da je ikoja poturica počinila našemu narodu, koliko I lasan, vojujuči neprekidno i pustošeći našu kraljevinu sve do svoje smrti u bitci Sisačkoj (22. lipnja god. 1593). Još dok je za izliku trajao mir medju kraljem Rudolfom i osmanskim carstvom g. 1590—1591 udarao je Hasan na sve strane u Hrvatsku, obsjedao Sisak, nadvladao Gušćerovac i Božjakovinu, palio i robio Vrbovac i Rakovac i popljačkao ravnu Posavinu sve do Jastrebarskoga, Samobora i Zagreba. Porazi turskih vojska kod Križevaca i Ivanića, gubitak Moslavine, koju bješe u kolovozu godine 1591. oteo junački ban Tomo Erdedi, pak razor tada turskoga grada Karina u današnjoj Dalmaciji po Senjskih uskocih, razgnjevi Hasana na toliko, da je iz petnih žila počeo raditi kod Porte u Carigradu, da se odkaže primirje i da se kršćanom rat naviesti. Divlju svoju ćud pokazao je Hasan osobito kod Moslavačkih Turaka, koje je dao svezati i u Carigrad odpre-miti samo zato, što su nakon očajne obrane bili predali kršćanom grad, ne imajući za dalnju borbu ni malo praha, koji se bio upalio. Nedvojbeno je, da je Hasan tim hotio uplašiti svoje vojnike, koji bi mogli u takovu zgodu doći. Pod jesen g. 1591. dobio je Hasan nalog iz Carigrada, da nastavi vojnu i gleda Bihać predobiti. Hasan je tajio svoju namjeru. Karlovačkomu generalu Andriji Auerspergu potužio se pismeno na bana Tomu Erdeda, što udara na tursku zemlju, pa zamoli Auersperga, da mu javi, da li to biva po volji banovoj, ili mu je to od zgora naloženo. Njemu da je stigao nalog od turskoga cara po posebnom čaušu, da se osveti, ali toga on za sada ne će učiniti.1 Ali Hasan-paša što reče, na skoro poreče. Hasanove Čete navališe odmah iza toga na Bihać, ali platiše svoju smionost mnogom krvi, nu žrtve turske nadoknadi pad grada RipČa, koji mjeseca rujna g. 1591. Hasan osvoji. Od Ripča pošao je Hasan prama Sturliću i Blagaju na Korani, hrvatsku zemlju paleći i robeći.2 Posada Bihaćka osvetila se donekle Turkom, izpanuvši mjeseca kolovoza g. 1591. u Bunić u Krbavu, odakle je dovedeno u Bihać nekoliko sužanja, i 1.500 ovaca i 250 goveda, što je zapuštenoj tvrdji i gladnim vojnikom dobro došlo. Početkom god. 1592., kad je- Bihaćki kapetan Krištof Obričan, koji je zapo-viedao u Bišču već od god. 1590., nekoga dana nadzirao radnje za bolju utvrdu grada, Turci ga iz zasjede napa-doše i živa uhvatiše. Pratnja se kapetanova razbježe, a u g^radu nasta užasna zabuna i strava, ne imajući sad glave, koja da im zapovieda i od turske ih navale brani. U oči tolike opasnosti primi za vrieme upravu grada u svoje ruke Josip Dornberg, dok ne bude postavljen kapetanom Josip Lamberg, na kojega molbu bude grad na novo obskrbljen i posada ojačana za stotinu Uskoka. I to je bilo sve; izdašnije pomoći nije bilo odnikale. Hasan-pašaPredojevićmedjutim nije mirovao. O novoj godini 1592. zapremi on svojimi četami Goru i Hrastovicu, poče graditi Petrinju kod Kupe, utvrdi Ripač, a na 10. lipnja god. 1592. pane 5.000 pašine vojske sa dosta topova i bojne spreme pod Bihać. Paša je došao treći dan s novimi četami k vojsci, koja je ležala u Pokoju. Odmah je odpremio svoje konjanike sa tri zastave pješaka u polje Bihaćko, gdje Bišćani nekoliko Turaka poubijaše. Pred velikim mostom ostaviše Turci knjigu, kojom poručiše novomu 1 »Croatica« u ratn. ministarstvu. — Bilježke i/- Rudolfina u Ljubljani. - Fuggcrs Rtlatioues pro a, 1591., rukopis u dvorskoj knjižnici u Beču. — Miscellanea u Štajerskom zem. arhivu, f. i. br. 5. — Valvasor: Ehrc d. H. Krain, knjiga XII. kapetanu Josipu Lambergu, plemiću kranjskomu iz poznate još sada živuće obitelji, i Bihaćkoj posadi, neka predadu grad, koji i onako pripada sultanu. Kao stoje Lamberg generalu Andriji Auerspergu sam izviestio, odbio je on pašinu poruku „jer niesmo voljni ono učiniti, što uradiše izdajice i Božji nevjernici Hrastovičani". Noću je poslao Pla-san poturicu Ivana Juršića Keletu u Hotinac, da na vjeru govori, ali ni to nije kapetan dozvolio. Kapetan odpremi u Karlovac Martina Kalenića, Mikulu Herkovića i brata župnikova, kojemu se ime ne spominje, da izmole u generala Andrije Auersperga pomoć radi spasa tolikih kršćanskih duša. Izvan grada postavi kapetan na stražu dva Uskoka (Zumberčana), dva husara Antuna Hrinčiča i Mihalja Glačnika i tri haramije: Juricu Curilovića, Ga-špara Radovića i mladoga Peranskoga.1 Nekoliko gra-djana i seljaka, videći pred gradom Hasanovu vojsku, uteče u kršćanstvo. Na i 3. lipnja zavjeri Lamberg Niemce, Hrvate, Uskoke i gradjane. Svi prisegoše i tvrdu si vjeru zadaše, da će zajedno živjeti i umrieti. Za borbu bilo je tada sve oduševljeno.- Sutradan zatim na 14. lipnja od-premiše i gradjani Auerspergu molbu, da im u ime Isu-krsta pomogne. Ako Bihać pane, osjetit će to čitavo kršćanstvo. Rieči ne će da troše, ali su pripravni „poginuti kao starovjerci kršćani i katolici".3 Obsada Bišća bijaše se odpočela u sriedu, a udaranje iz topova u nedjelju 14. lipnja. Topovi udarahu sa tri mjesta: iz Pokoja, medju vodami i iz Somišlja. Prve lumbarde iz-liiti.se iz Pokoja, ali one ne napraviše štete. Za to promak-nuše Turci vojsku od Pokoja do Une, gdje smjerahu most graditi. Jedna čest vojske turske bila je ostala pred Rip-Čem, koji su Turci s velikom hitrinom gradili i čvrstili. U petak na ig. lipnja stadoše Turci metati na Bihaćke zi- 1 Pismo Josipa Lamberga od 13. lipnja u kranjskom /.em. arhivu. - l/.viešća Julija Paradeisera od 21. i 22. lipnja g. 1592. — Valvasor, knj. XII. str. 127. — Hurter: Geschichte Ferdinand des II. und III., knj. I. str. i 38. :l l'i.aio Biščana od 14. lipnja u njem. prievodu u kranj. zem. arhivu. dove ljestve za juriš. Toga se ljudstvo uplaši i kao što izvješćuje Lambergov zemljak, kapetan u Karlovcu Juraj Paradeiser, koji je deset godina kasnije Kanižu Turkom izdajnički izručio i to glavom platio, dodjoše k Lambergu Bihaćki sudci (sudac, stari sudac i podsudac), te izjaviše, jer je turska vojska ogromna, a ni od kuda ne ima pomoći, pa tako obkoljenikom prieti očita smrt, da se vole na vjeru predati, nego bez milosrdja propasti. Uz kapetana da je bilo Niemaca malo, a tim više gradjana i u obće Hrvata, pa zato da je bio kapetan u stisci, ne znajući, što će i kako će. Napokon privoli na želju sudaca; Hasan-paša dade vjeru i pošlje za dalnji dogovor odličnoga bega u grad, a kapetan ode sa tri gradska sudca u tabor do paše, koji obreče, da bude svakomu slobodno iz grada otići i sve svoje ponieti, ako mu se Bihać bez daljnjega boja preda. A koga je volja ostati u gradu, da mu bude i to prosto. Tako je predaju grada Lamberg glavom ugovorio. Lam-berg primi obilate darove i pozlaćene haljine, dok su sudci nadareni haljinami od atlasa. Takove haljine bio je darovao 1 iasan i častniku Tomi Galu, ali taj na oči pašine preda haljine nekomu od prisutnih Turaka. Na pitanje pašino, da li su Galu poklonjene haljine slabo vriedne, primjeti neki vojnik, da je Gal Niemac, pa da svoga života nije nosio svilenih haljina; da bi njemu više godilo nekoliko talira za napitak. Paša se na to nasmieši, pa dade Galu 20 talira, poklopiv ga rukom po ramenu. Deseti dan obsade, 19. lipnja god. 1592., uljezoše Turci po medjusobnom ugovoru u stari kraljevski Bihać. Kako je Hasan-paša bio vazda himben i lukav, znao je u prvi čas premamiti žiteljstvo Bihaćko, raz-dielivši mnogo novaca mužkarcem, ženam, djevojka m i istoj djeci, a pokazao je Bišćanom čitave škrinje pune zlata i srebra, obećavši im, da će i to blago gradjanom darovati, a vojsku da će redovito plaćati, što se nije nikad pod Niemci dogodilo. Andriji Bajnaku, rodom Bi-ščaninu, inače husaru u kraljevskoj vojsci, koji je bio vješt hrvatskomu i njemačkomu pismu, prikaza Hasan 150 talira, postavi ga svojim pisarom i obeća mu još veće koristi i višu čast. Hasan javno reče, da je Bihać zauzeo po zapoviedi sultanovoj.1 Kapetan Josip Lamberg predao je bio Bihać ili s nevještine u ratnih poslovih i s kukav-Štine, kako mu to povjestnik i državnik Ištvanfv spoči-tuje, ili se pak dao nagovoriti na predaju po uplašenom gradjanstvu, kako Valvasor pripovieda. Bilo kako mu drago, toliko je izviestno, da se je Bihać sa 400 vojnika i više od tisuće gradjana mogao održati još koje vrieme, da je Lamberg znao osokoliti obkoljenike, pa da je borbu nastavio, a svakako slavnija i dostojnija bila bi i junačka smrt od mrzkog pokolja i težkog robstva tolikih kukavnih kršćana. Možebiti pak, da bi bila Bihać i izbavila vojska, Što se tada prikupljala kod Karlovca iz Hrvatske i obližnjih slovenskih pokrajina. Lamberg ostavi polag ugovora Bihać sa 22 njemačka vojnika i hrvatska konjanika, i osam gradjana sa obitelji, robom i marvom, pa odputova preko Drežnika na Slunj, a Hasan ga izprati sa množtvom Turaka do Čalo-peka kod Petrova sela. Od Čalopeka imalo je 400 turskih konjanika dalje odpratiti Lamberga sa družinom. Cim se paša udaljio, započnu Turci natezati se sa ženami i djecom Lambergove pratnje, te ih stanu robiti. Na to se uzbune Niemci, a častnik Tomo Gal ubije odličnog Turčina Veli-agu, a ranjen bude i Ibrahim, zapovjednik šajkaša iz Gradiške, koji bješe dovezao Savom i Unom do Bišća topove na splavih. Ištvanfv, koji Gala zamjenjuje sa Batalićem, kaže, da je to Batalić učinio, braneći svoju ženu, koja se sbog vanredne ljepote svidjala smaknutomu Turčinu. Nastade sveobće kreševo i pokolj, u kojem od kršćana pogiboše svikolici osim kapetana, nekoga 1 Izviešća Julija Paradeisera od 21. i 22. lipnja g 1592. i izviesče Slunj-skoga porkulaba Nikole Barbariča od 17. lipnja g. 1592. u kranj. zem. arhivu u Ljubljani. Karabogdana i još petorice. Mjesto, gdje se taj pokolj dogodio, zove službeno izviešće: „Mečevićev brod" (Me-tschevitscher fuerd), a bilo je negdje kod Vaganca na Korani. Lamberg je nekoliko dana poslije predaje Bišća došao banu Tomi Erdediu u tabor kod Bresta blizu Petrinje, odakle odputova u Karlovac generalu Auerspergu. U Karlovac je naknadno došlo još nekoliko bjegunaca iz Bišća. Mnogi su pokazivali darove, što im bješe Hasan podielio. Lamberg i vojnici Bihaćki i Izačićki stavljeni su pred ratni sud, ali nigdje nije ništa zabilježeno, da im se što zla dogodilo. Sirotinja, što je dobjegla iz Bišća, dobivala je hrane iz vojničkih spremišta, a udovice palih vojnika u Ripču dobivale su podpore.1 1 lasan, koji je bio vazda okrutan, pokazao je i u BiŠću mrzku ćud poturice. Pogazivši on zadanu rieč i sklopljeni ugovor sa Lambergom, postradaše Bihaćki gra-djani groznim načinom. Od 5.000 kršćana, što se tada desilo u Bišću, posjekoše Turci više od 2.000, a 800 kukavne djece odvedoše zajedno sa zarobljenici u bitci kod Bresta u Carigrad. Roblje ovo dovedeno je svečano pred padišaha, da se tim proslavi sreća i napredak turskoga oružja u Hrvatskoj. Carski poslanik kod porte bio je svjedokom toga slavlja. Na 29 kola vožena su do porte 172 kukavna i pokunjena zarobljenika, na veliku radost sultana i pravovjernoga puka moslimskoga. Kola su bila nakićena sa 22 kršćanske zastave, što ih Turci koje oteše za poraza kod Bresta, koje pak poskidaše s grobova vitezova u crkvah Bihaćkih. U pratnji sužanja bilo je i nekoliko najnovijih poturica. Sa zarobljenici poslao je bio Hasan i slike Bišća i Slunja, makar da posljednji grad niji nikad bio u vlast Turaka dospio.2 1 [/.viešće Paradeiserovo. — Valvasor: Ehre d. II. Krain, kuj. II., str. 127. — Hurter F.: Geschichte Ferdinand des II, and III., knjiga I., str. 1 iK. — Croatiea, knjiga III. 2 Istvanfv: Hist. Ilung. knj. XXVII. — Valvasor: Ehre, k nj XII., strana 12—15. — Fuggers Relationen f. d, J. 1592., strana 570—577. — Cesarski poslanik, kod porte potužio se sultanu na nasilja Flasanova, zahtievajuć u ime cesara i kralja, da se Bihać natrag vrati. Na taj zahtjev odgovori Mehmed-paša Budimski nadvojvodi Ernstu, da će svaki pametan gospodin lako dokučiti, da se Bihać ne može vratiti, pošto je u njem džamija sagradjena, te se u njoj već i Štaj. arh, miscell. i. 54., ln. 32. — O padu Bišća izašlo je istodobno god. 1592. više brošura, koje manje razjašnjuju sam dogadjaj, nego li rukopisna i/.virši'a. Evo ih nekoliko: Die vvahrhafte Zeitung, ueklier maasen der Tiirk die Stadt AVihitsch eingenommen, and sonsten grossen Schaden gel han. — Klagliche Zeitung. AVas massen der erschrockliche Erbfeindt Christl. Namens, der Tiirk, das Euserisst Granz Hauss und Vestung \\"iliitsch in Krabaten gelegeu, nach lang beschehener belegerung entliehen Erobert und eingenommen und hernaeh ini abziehen viel Chrislcn lilut jammerlich vergossen dcn 19. luni 1^92. Erstlich gedruckt zu Wicn. — Nachgcdruckl zu Niirnberg durch Nieolaum Knorre. (Na naslovu drvorez.) — Krbiirmlicli Xc\ve Zeittungen von ilem leidigen Erbfeind Christliehen NTamens, dem Turken, was gestalt er die weitbcriimptc statt und voste Wiliitsch in (rabaten dcn 21. tag (?) Junij dises 1592 erobert, auch darnach andere vostun-gen belegert habe. Auch wie die Venediger den 9. Juli die vestung Carl-\vag (Karlobag) unversehens iiberfallen, eingenommen und auf den boden zersclileill't. Erstlich gedruckt in Dilingen 1592. 4". 4 lista. (Sa drvorezom na naslovu.) (Kertbenv K. M. Bibliografie, knjiga I„ str. 244, 245.) — 0 narodnoj pjesmi još živi uspomena na gubitak Bišća. Pjesma spominje uz ila>ana još dva lurska zapovjednika: ('oru od Auatolije i Al tirat a Velikoga, koji udarahu na grad s obližnjih mjesta Pokoja, Orljane i Somišlja. I'iliać da je branio ban Ivan Ivarlović. llasanov Imljllbaša Tale da je uhvatio u fleSivici Vlaha Jovu Predojevića, čobanina, a ovaj da je izmamio ključeve Bihaćkih vrata od ključara gradskih Ivana Kablarića, Matije Seveljiča i Jakova Trbljića. I/a kratkoga bombardovanja da je zatim grad predao ivarlović uz pogodbu slobodna izlaza sa ljudima i prtljagom. () Lamlu.Tgu. kao što u obće o Niemcih, što su zapoviedali na Krajini, ne govori pjesma. Kar-lović je izveo, kako pjesma kaže, jedan dio vojske kroz njemačka vrata na Zavalje, dok je sa drugom četom na Zelengradska vrata uzmakao vojvoda Žarković na llumce i Vedropolje. Odmah pred gradom ugrabio je llasan banicu i dvoje njene djece Janju i Alihovila, pošto ih je opazio u kočiji, a nešto podlije, opa/iv Šećući po bedeinili u kamenoj kuli kod Zelengrada tri sta posječenih Turaka, jiošao je za kršćani u potjeru, ali ga Karlović i /.aikovič potukoše kod Drežnika 11a mjestu zvanom Pašina bika, i tu da je poginuo i Hasan Koliko se ova pjesma s istinitimi dogadjaji sudara, Opata se na prvi mah. Pjesmu zabilježio je g. sveuč. prof. dr. Marjanović, rodom iz Zavalja. molilo za zdravlje velikoga padišaha. Po turskom zakonu drže se osvojene zemlje i gradovi, gdje se to dogodilo, kao da barem sto godina pripadaju sultanu, a takove zemlje i gradovi ne vraćaju se više nikomu.1 Sretan je bio onaj, koji je u ovo grozno vrieme mogao još u zgodan čas uskočiti i spasti bar cigli život. Znatan dio žiteljstva Bihaćkoga i okolice ostavi u oči najveće pogibli već g. 1591. i 1592. tužni svoj zavičaj. Gradsko poglavarstvo Bihaćko podupiralo je takovo izseljivanje, izdavajući svje-dočbe pojedincem, koji su se selili. Tako je sudac Mikula Zemlić sa ostalimi purgari občine 21. svibnja g. 1592. potvrdio, da je plemenita gospa bivšega pokojnoga kneza Ivana Čiračanina, gospodarica Katarina, koja ima još i danas potomaka u Gračanih kod Bosiljeva, „žena dobra glasa i da ostavlja Bihać ne za drugi uzrok, nego za strah turski, da bi ne služila vere kršćanske neprijatelje."2 Većina pak izturči se i prilagodi novim prilikam i samo nekolicina ostane vjerna katoličkoj crkvi, da pod imenom madžara ponajprije u Bišću, a poslije izvan grada po selih sprovede tužan život pod turskom vlasti. Samo katolički Kra-ljani nešto su bolje i lakše živjeli. Oni niesu sve do nedavna davali trećine, a niesu nikada beglučili. Po priči uživali su Kraljani tu slobodu za izdajstvo počinjeno u Bišću. Svakako će Kraljani biti potomci starih Bišćana, a može-biti i varoških poglavica, koji su predaju Bišća ugovorili. Bjegunaca iz Bišća bilo je daleko po zemljah kršćanskih, najviše pak u Hrvatskoj preko Kupe. Odatle i potječu tolike obitelji s pridjevkom „Bišćan", i čitava sela Bišćana na Gradišću i u Draganjem selu kod Samobora, u Melunju kod Jastrebarskoga i u Bišćanovu kod Brkiševine blizu Kupe. Pojedine obitelji Bišćana sačuvale su još i staro svoje obiteljsko ime, kao što Bišćani Jankovići U Hrčiću u župi Bosiljevačkoj. Spisi hrvatski 1 Lopašič R.: Spomenici lirv. Krajine, knjiga I., strana 170. 2 Priepis službeni 18. vieka u mojoj zbirci. šestnaestoga vieka mnogo spominju pojedine doseljenike iz Bišća i iz turske Hrvatske. Gotovo svi službenici hrvatske vlastele bili su hrvatski prognanici iz Like i Unskih priedjela, a mnogi hrvatski bjegunci stekoše ponajviše ženitbom dobra medju Kupom, Savom i Dravom. Na 26. listopada g. 1562. naseli poveljom izdanom u Okiću gradu ban Petar Lrdedi u pristojali.štih rečenoga grada u Zdenčini, Rakovpotoku i u selu „Hrvati" zvanom „sto kuć Hrvatov, ki su od turske sile od Bišća uskočili i pri svićah i pri zvizdah (po noći, da ih Turčin ne upeti) u naše kraje prišli".1 Medju timi uskoci bilo je i znamenitih obitelji, od kojih spominjemo Orloviće (Orlov-čiće) od Srake grada (Covke) u kninskoj županiji i Sima-noviće nekoć dosta imućne, kojim je kralj Ferdinand II. potvrdio plemstvo. Orlovići čuvaju u Zdenčini i danas staru plemensku zastavu, pod kojom dodjoše njihovi djedovi iz gornjih Unskih priedjela. Vlastelin Ozlja knez Stjepan Frankopan naseli g. 1571. „dobro oboružane plemenite muže Mikulu Radičića, Fabijana Vlašića i Petra Bendekovića, koji su pred turskom silom svojom družinom od onkraj Bišća mista Vrhovja u kršćansko došli" na svoja zemljišta na Prekrižju više Pribića, gdje su im i danas potomci.8 I naš bieli grad Zagreb bio je milosrdan prama Bihaćkim prognanikom. Jednu čest Biščana naseli gradska obćina Zagrebačka na svojem imanju u Hrašću u Turovu polju, a kad naseljenici odlučiše ostati na novih selištih, sklopljena je 15. ožujka g. 1599. „pogodba gospodina sudca i vsega varoša cesarove svitlosti Zagrebačkoga, pod koj put se imaju seliti Bišćani na zemlju rečenoga varoša." Pogledom na nevolju doseljenika i na njihovo junačtvo, pokazano u starom zavičaju, dozvoli grad Zagreb, da 1 I/.vornu listinu čuva mjestna obćina u Zdenčini. - Izvorna listina kod seljačke zadruge Radičića u Prekrižju. Listina je pisana latinicom, ali se godina izdanja ne može točno razpoznati. Bišćani „daće varošu ni jedne ne budu davali i tlake ni jedne, nego ako li bi kada orsačka velika vojska bila, kada bi se vas orsag polag cesarove zastave podigal, da onda u vojsku zmed sebe pošalju ljudi, koliko orsačko doko-njanje bude, i to o svojem brašnu."1 U Hrvatskoj je bilo više plemićkih obitelji sa pri-djevkom „od Bišća", od kojih je ipak najviše bila čuvena netom izumrla grofovska porodica Kolonića od Bišća i Kolograda. I sada ima u hrvatskom selu Cumof (zum Hof) u dolnjoj Austriji pri Beču pred župnom crkvom gotički spomenik sa napisom: Johannes Kollonich de Bihach a. 1578.2 Neki Gašpar Križančić de Bihać bio je koncem šestnaestoga vieka vlastelin u Podbrežju kod Ozlja, koje imanje bješe kupio od Gregorijanaca s dozvolom kneza Jurja Zrinskoga.3 Gubitkom Bišća prenesena je hrvatska obranbena linija natrag na Slunj i Otočac, a pošto je Hasan-paša već prije oteo tvrdju PJrastovičku, obuzeo je bio naše strah, da će pasti u turske šake i druge tvrdje, a i sam Karlovac, koji je sada bio u opasnosti.4 Knez Petar Erdedi, kapetan Uskočki, upozorio je 22. lipnja g. 1592. pismeno nadvojvodu Ernsta, upravitelja krajiških posala, da Turci nakon osvojenja Bišća vrebaju i na Slunj, koji valja dobro ob-skrbiti i učvrstiti na trošak krajiške gradjevne zaklade u Karlovcu.5 Mislilo se tada napustiti sva mjesta i gradove na Glini, Korani i Mrežnici, pa braniti Hrvatsku samo s lieve obale Kupe tvrdjami: Ogulinom, Karlovcem, Brestom i Siskom.6 1 Izvornik ugovora u sbirci jugosl. akademije. - Priobćio mi g. profesor Zulić, rodom iz toga mjesta. :l Meo reg. acta. f. 33., br. 8 , prije u Zagrebu, sada u Budimpešti. * Ljubić S.: Ogledalo knjiž. poviesti jugosl., knjiga II., strana 167. 5 Miscell. u staj. arhivu, f. 2. br. 10. fl Ibidem, f. 1. br. Q; IV. Bihać u turskoj vlasti. Sa/nizak Bihaćki; četovanja i ratovanja Bišća na i krajišnika u se* dauinaestoin vlekli; Mustaj-beg Ličanin. — Obsada Bišća god. l6yj. — Letovanja krajišnika iza Pozarevačkoga mira; odpor krajišnika protiv novim uredbam i njihovi ustanci protiv vezirom ; Omer-paša u Krajini. — Zaprema Bišća i Bihaćke krajine god. l8?8, svojivši Turci Bihać 19. lipnja g\ 1592., držahu ga u vlasti kroz dvje sta osamdeset i šest godišta. Uzalud su bile kršćanom sve žrtve, da grad opet zadobiju, jer Bihać Čuvahu novi gospodari poput očinje zenice, znajući dobro, da njime brane svu Unsku Krajinu i stare hrvatske po Turcih osvojene županije Liku i Krbavu. Sve kasnije četovanje i vojevanje tursko na Hrvatsku naslanjalo se na Bihać, u kojem se smjestio bio sandžak turskoga okružja, ustrojenog još g. 1578. za Idris-agu od osvojenih hrvatskih gradova na Krajini.1 Sandžak Bihaćki prostirao se uzduž rieke Une od Krupe do Grahova, a medjašio je na sjeveru sa sandžakom Cerničkim kod Sane, na iztoku sa sandžakom bosanskim, na jugu sa Kliskim i na zapadu sa sandžakom Ličkim. Prama sjeveru i zapadu doticao se sandžak Bihaćki kršćanske Hrvatske.2 Uz Bihać bila su poglavita mjesta sandžaka: Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrožac i Krupa. Osim sandžaka stanovao je u Bišću kadija i više aga. Sandžaku su bili podvrženi kapetani u Krupi i u Ostrožcu, dok su ostale gradove na Krajini držali i 1 Hammcr: Osm. Gesch., drugo izdanje, knjiga II., strana 458. 2 Illvricum, krajobraz Ivana Klaeu-a u Amsterdamu, posvećen banu Petru Zrinskomu. — Jedan primjerak, tiskan na svili, nalazi se u mojoj sbirci. čuvali age i dizdari.1 Ponajviše bila je čast sandžaka {muse-lima) spojena sa čašću kapetana, ali kadšto su ta dva zvanja bila razlučena. Sandžaci i kapetani Bihaćki bijahu poput ostalih 36 bosanskih kapetana gotovo neodvisni od be-glerbega i kasnije vezira Bosanskoga, imajući oblast mača, vješala i kolca, ali samo za kršćane (raju). Kašteo Bihaćki čuvao je posebni dizdar. Tursku upravu uredio je u Bišću Hasan-paša odmah nakon osvojenja. Kao prvi zapovjednik turske tvrdje spominje se Murad-aga.2 Već je u ovoj knjizi spomenuto, 1 Opis pažarukft bosanskoga od g, 1630. po Anastaziju Grrgiceviću, Starine, knjiga XVII., strana 145. - U poznatih vrelih spominju se nekoji sandžaci i kapetani Bihaćki, nasljednici Murad-age, ali im niesu imena navedena. Zabilježena su pak imena sliedećih Bihaćkih poglavica dielom u izvornih listinah, die-lom pak u savremenih autentičnih službenih izvještaj ih : (iod. I5')3- Murad-aga. » 1634. Derviš-aga Hadugarič. » 1635. Duralija, kapetan Bihaćki. » 1640. Tdris-beg, kapetan Bihaćki. » 1642—1676. Mustaj-beg Ha-sumović (Lipovača?). » 1689. Osman-aga Poprženović. » 1695. Mustaj-beg Badnjević, sandžak-beg Bihaćki, »serdar i zapovidnik sve plemenite Bihaćke i Krup-ske pokrajine«. » 1695. Tatar Mustaj-beg 1*1 ris Kapitanović, kapetan Bihaćki. » 1704. Mustaj-pasa Feradpašić. » 1718. Ali-beg Kovačevič, mu-selim Bihaćki i »zapovidnik sve Bihaćke krajine«. » 1719- Tatar Mustaj-paša Idris I.opašić: Bihać. K apetanović , kapetan Bihaćki, »zapovidnik bosanske krajine«, (.iod. 1722. Sali-paša Kulenović, kapelan od Bišća. » 1723. Ahmet-beg, kapetan Bihaćki, »zapovidnik Bihća i Krupe«. » 1724. Idrasović, kapetan Bihaćki. » 1727. Ahmet-beg Jusuf-Be-govič, kapetan Bihaćki, »zapOVidnik sve Bihaćke krajine«. » 1739. Ibrahim-paša. » 1709. Hasan-beg Ibrahimpašić. » 1833—1850. Mehmed-bcg Bi-šćević, kapetan, muse-lim i paša. » 1850. Jakob-beg. » 1863. Hilmi, kajmakam. » 1877. Husejn efendi Kara-begović, mutasarif. da je Ilasan na početku g*od. 1593. okolicu Bišća naselio Vlasi. Njih su Turci posvuda po medjah nastanjivali, da im pomažu na vojnah osobito kao „zahrije" kod kopanja šanaca i dopreme hrane i zaire, i da im služe kao uhode. U posadu Bišća postavljeni su osim Bihaćkih poturica ponajviše Vlasi.1 llasan-paša mnogo se uzdao u njih te ih je na svojih vojevanjih mnogo puta upotrebio. O njem se još danas pripovieda med j u pravoslavnimi u Krajini, da je dobar bio krštenomu narodu i da je izho-dio kod sultana ferman, kojim je bilo dopušteno ozidati manastir MoŠtanicu a zabranjeno napastovati ga i pljačkati turškimi četnici. Biščani Turci bili su goropadni zulumćari, polazeći neprestano na četovanje u kršćansku zemlju, kojoj su do zla boga dodijali. Dakako, da su i naši vraćali šilo za ognjilo, i zato je bilo na Krajini vazda krvavih glava. Već prvi turski zapovjednik Murad-aga četovao je s proljeća god. 1593. sa 100 konjanika do Ogulina, ali malo da nije na povratku zabasao kod Modruša u zasjedu, iz koje se ipak nekako izbavi." Odvažni i ratoborni Karlovački general Juraj Len-ković, vojujući Čitav svoj viek proti Turčinu, sakupi u jeseni g. 1594. do 10.000 vojske što konjanika, što pješaka, te udari na 5. studenoga na Bihać, pa uljeze u grad noću neopazen po ljestvah. Ne nadajući se Turci njegovoj navali, uzbuniše se, i samo nekoliko ih se spase u kašteo nakon žestoka i krvava kreševa. Varoš Bihaćki izgori tom zgodom sav. Po tadanjem ratnom običaju izsieku kršćani uhvaćene Turke bez milosrdja. Penković ugrabi u Bišću bogat plien, osobito mnogo goveda i ovaca, te izbavi 1.100 kršćana iz sužanjstva. Od svojih ljudi izgubi samo trojicu. Već osmi dan vrati se general veseo i dičan u Karlovac, odakle pošalje nad- 1 Miscellanea u štajerskom zem. arhivu, fasc. 57 br. 57. 2 Ibidem, f. 57 br. 57. vojvodkinji Mariji u Gradac dva turska mladića, tri zastave i nekoliko liepih konja.1 God. 1602. navale Bišćani na našu stranu i dopru sve po sniegu do Tounja i Lešća kod Bosiljeva, poharavši putem mnogo sela, iz kojih odvedoše sto duša u robstvo. Ovaj napadaj osvetio je istom četiri godine kasnije Karlovački general Vid Kisel, izpanuvši do Ostrožca. Dugotrajni otvoreni rat s Turskom zaključen je mirom, sklopljenim u Žitvadorogu g. 1606., te su g. 1625. poravnane medje na Krajini izmedju Hrvatske i turskoga carstva. Mjesto da iza toga na Krajini mir zavlada, plane upravo rat žešći, nego li ikad prije. Za ustanove mira niesu marili bosanski paše, a još manje pogranični sandžaci Bihaćki i Lički. Upravo od to doba nastojahu kao pomamni krajiški Turci, da razmaknu granice turske i da posjednu gradove i priedjele do Gline i Korane, pa i prema primorskoj krajini. Nikad nije bilo na krajini, počev od Dub:ce i Kostajnice pa sve do Senja i Primorja, tako živahno komešanje i četovanje, kao sredinom sedamnaestoga vieka, osobito od ono doba, kad se pojaviše na Krajini pjesmom toli proslavljeni turski junaci: Mustaj-beg Lički i buljukbaša (četovodja) Mujo Hrnjica od Kladuše.2 Bila bi se doista tada Hrvatskoj velika nesreća dogodila, a Turci bi bili svoju vlast jamačno do Karlovca i možebiti dalje razprostrli, da niesu na sreću u taj čas hrvatske krajine povjerene bile tako izkusnim i hrabrim junakom, kao što bijahu hrvatski banovi: Žiga Erdedi i Ivan Drašković, pa general Vuk Frankopan Tr-žački, njegovi vitežki sinovi Gašpar i Juraj i zet mu, dični Petar Zrinski, koji s uspjehom suzbiše turske navale. Vuk Frankopan bješe g. 1038. izviestio ratnomu vieću u Gradcu, da je paša bosanski na tužbu radi narušenja mira 1 Croatica, u ratn. min., knjiga IV. — Valvasor: Khre etC., knj. XII., str. 16. — Krekvitz: Beschreibung Ungarns, g. 1686., str. I0l6. - Vi
  • .f,i1(i,7. i}i,r,!iiixMiii,i, ai ODađOSta raa-fftOtiapg l"xiij:i. BbrBfti anu H/.T.hiTi miaihHJtavsnii ;ir/. uuvah (MmilfiH mahi i'.TiIii.t.ihit n'ama. x WibT bamata mirTi toffi mi3PJPxmi »tami Onanna-uia. x ornata arjij [jtjhait ma'/idNhTiriiianm Dfaftbl nhddTfo mai il'hiiki, •Ti Sihnnmmia %nT. On,i, paiM.rma-Quui /naf/i'a^.ami afinmpaiuami macani', ma. x mix «3 awn miav ismi «tam Onimjdiua j'3/.iTi a' dim. tamu %,h.T.uiii ; On [|)aimi.TimaiMm,T. koi.t. xOwiOi.xmi.huux imahs xm.i. a . . . P'aim.Ti'..-Oko unutrašnjega grada veliki je i ravan prostor ogradjen zidom. Poznaje se gdješto, gdje su turske kuće stajale, u koje se Turci zakloniše osobito za vrieme, kad bi s kršćanske strane u zemlju navalili ili kad bi se raja 1 Glagolske napisi; na kamenu u Zagrebačkoj biskupiji našao sam samo na jednoj grobnoj ploči u staroj župnoj crkvi svih Svetih u Trgu i u crkvici u Jtratovancih kod Ozlja; i u Vinici na Kupi u Kranjskoj, koja je župa god. 1334. pripadala zagrebačkoj biskupiji, a i poslije mnogo godina dobivala Župnike glagolaše iz zagrebačke biskupije i iz hrvatskoga primorja, ima na bivšoj gradskoj kapeli urezano godište glagolskimi slovi. 2 Latinicom: »Ta grad sazidal iz fudamenta izibrani km/, Juraj Miku-ličić, ono vrimc va vsei Ilrvatskoi zemli bolega Človika ne biše, zač u krala Matijaša u veliki počteni biše, zač ot cara turskoga Ugrskoj zinili mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim človikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše, a Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. I ti se oče takim človikom zvati, neka s' takov grad iz fudamenta ima iz'zidati, t ere ima s(voi) bitak.« pobunila, te kakav ustanak nastao. U tom prostoru na južno-zapadnoj strani ima drvena džamija, koja je jedna od najvećih u svoj Bosni. U vanjskom gradu stanovali su dizdari i stražari, koji su grad čuvali, a dizdar je i sudio narodu. Iz ove tvrdjave branili su se Bužimljani od neprijatelja puškami i topovi, koji su potonji na vanj ■ skih bedemih grada stajali sve do nedavna. Bužim je bio uz Ostrožac i Cazin najznamenitiji turski grad s ove strane Une. U njem je bio rašteo (sajam) od žita i blaga, a to je trajalo sve do Omer-paše. Taj, da kazni krajišnike Bužimljane za njihov odpor proti sultanu i vezirom, premjesti sve u Krupu, a u Bužimu je ostao mudirluk, koji je trajao sve do zapreme Bosne i dok nije Bosna na sadašnju uredjena. Trgovina žita bila je dosta znamenita, a Čaršija puna trgovaca i robe za okolišnu krajinu. Ali od doba Omer-paše Bužim je u svakom obziru nazadovao, trgovina je propala, dućani su opustjeli; danas ih ima još samo nekoliko u čaršiji, gdje se petkom trguje. Već je rečeno, da se Bužimski kraj nekoč zvao Ca-vom. Pod tim imenom spominje se god. 1334. župa Bu-žimska sv. Klimentije u arcidjakonatu gorskom biskupije Zagrebačke. Upravo ova posveta crkve sv. Klimentiji dokazom je velike starine i znamenitosti mjesta Cave, jer je ta crkva po svoj prilici osnovana prije, nego li je utemeljena Zagrebačka biskupija pod uplivom germansko-ugarske struje, u doba, kad se je uspomena na slavenske blagovjestitelje sv. Cirila, Metodija i Klimentiju i od crkvenih glavara u naših krajevih više štovala. Crkve posvećene sv. Klimentiji jesu u Zagrebačkoj biskupiji posve riedke; nalazile su se samo u poznatih prastarih mjestih i priedjelih kod staroga županijskoga grada u Gorah, pa u Kelemincu u hrvatskoj Podravini. Kao što je bio u Turovompolju, u Kalniku, u Goricah i u Klokoću podieljen prostor izmedju vlastelinstva i plemenske braće, tako je i u obsegu Cave postojao grad Čava (Kužim) i pleme („generatio") istoga imena. Vjerojatno je, da je pleme Cava bilo isto onako uredjeno, kao Što obližnje Kreščićko,1 i da je kasnije, kad je nevolja turska nadošla, sazidan po braći napose grad Čavićki ili Čavnik za obranu proti Turčinu i domaćim neprijateljem, osobito proti velmožam. * ■jf. * Grad Čavnik ili Bužim dospio je tečajem vremena u kraljevsku vlast. G. 1336. darova ga kralj Ludovik Grguru Gallesu.2 Po svoj prilici je bio potomak ovoga Grgura knez Ivaniš Cavski, koji je g. 1403. od „bratščine svete Katarine v Ostrošce" kupio „polaču svete Katarine bratščine, ka je polača v Ostrošce, ku je polaču dal Dujam Milosvić v taštamenti."3 Ovoga Ivana sin, tako-djer imenom Ivan, založi ujedno sa svojim sinom Nikolom g. 1425. svoj dio u Čavi ili u Bužimu („in Chava alias Buzin") za 200 zlatih Ladislavu, Antunu i Ivanu, sinovom Nikole, a unukom Dujma, kneza Blagajskoga.4 Nije poznato, kako i kada je Bužim dospio u vlast knezova Celjskih. Valjda se to dogodilo nekako u isto doba, kada zavladaŠe Celjski (g. 1429.) gradom Krupskim; toliko je pak izviestno, da je posljednji Celjski knez Ulrik medju ostalimi gradovi u Hrvatskoj takodjer Bužim („\Vut-schin") držao.5 Još za života Ulrikova oko g. 1456. dobila je Bužim ujedno sa trgom Lipom na Dobri kneginja Dora Blagajka, žena kneza Martina Frankopana, od kralja Ladislava u zalog za svotu od 12.000 for., odstupivši kralju za isto toliku svotu njezinom prvom mužu založene i po njem nasliedjene gradove Vrbas i Kozaru." Kralj Ma- 1 Vidi članak o Podzvizdu i Vranograču u ovoj knjizi. - Listina medju spisi zagr. jezuita. Fasc. I. u hrv. zem. arhivu. :l Vidi listinu u dodatku br. II. 4 Arhiv grofova Keglevića i Regesta Pavla Rittera u sbirci jugosl. akademije. r> Krones Fr : Die Freien von Saneck u. ihre Chronik als Grafcn von Cilli, II. str. 156. '' Marcelović : Regesta za bisk. Zagreb. Rukopis nadb. knjižil, str. 956. tija potvrdi gf. 1464. knezu Martinu Frankopanu osim gradova: Skrada na Korani, Kladuše, Ostrvice u Lici, Gradca i Komogovine kod Petrinje, i imanja Kreščića (Podzvizda), Perne pod Petrovom gorom, Molunja kod Jastrebarskog i trga Lipe na Dobri, takodjer i grad Bužim, kao nasljedno dobro, pod uvjetom, da odmah kralju ustupi grad Krupu, a nakon smrti da izruči još kraljevoj vlasti i gradove Kostajnicu na Uni, Steničnjak kod Karlovca i Lipovac kod Samobora. Knez Martin uveden je još iste godine po propisu zakona u darovane mu gradove. Kod uvoda u Bužimu i u plemenu Cavskom bili su svjedoci okolišni plemići Valentin i Mikula Mašić od Kostanjice (Varoške Rieke), Juraj Svaganić od Čaglice i Gjuriša od Stabandže1. Po smrti Martina Frankopana (g. 1479) darova kralj Matija Bužim odličnomu plemiću hrvatskomu Jurju Miku-ličiču. Porodica ovoga bogatog vlastelina potekla je iz Šibenika, a zvala se još početkom petnaestoga vieka Gašparović. Porodična imanja u županijah Kninskoj i Lučkoj (današnjoj Bukovici niže Zrmanje) poveća Nikola sin Gašparov g. 1439. kupom imanja Strižića od Jurja Strižića, a god. 1442. imanjem Dobarčevićem u županiji Lapačkoj, a napokon g. 1449. imanjem Stazićem u istoj toj županiji, kupljenim od Jurja, sina Karla Staziča. Naj-večma je pak podigao tu porodicu Nikolin sin Juraj, pišući se kadšto Gašparović MikuliČić, a ponajviše samo Mikuličić. Ovaj dobi za vjerne službe i junačtva u mnogih ratovih god. 1477. od kralja Matije grad i go-spoštinu Ostrovicu na Uni, kod današnjega Kulen-Va-kupa (,,in regno Croatiae in districtu Lappach"), g. 1483. starodavni Ostrožac na Uni, i napokon god. 1491. od cesara Maksimilijana, kojega su mnogi Hrvati kraljem priznavali, kraljevski grad Mutnicu. 1 Neo. reg. acta, fasc. 1645. br. 13. prije u hrv. arh., sada u Budim* pesti. — Kaptol, arhiv u Zagr. F. br. 113. Čim kaptoli Zagrebački i Stolnobiogradski uvedoše Mikuličića u uživanje grada Bužima i imanja Čave, stao je on izvoditi na svojoj novoj gospoštini razne popravke i preinake. Iz prva se ustručavao podavati od Bužima crkvenu desetinu, ali se g. 1480. nagodi pred kaptolom Zagrebačkim sa Zagrebačkim biskupom Osvaldom Tuzom, da će u napredak štovati prava crkvena i poput ostalih plemića kraljevine Slavonije dopustiti, da njegovi podložnici i kmetovi podmiruju crkvi, Što ju ide. Svojemu službeniku Ivanu, sinu Pavka od Tuhovja, pokloni Miku-ličić g. 1481. zato, što ga je vjerno kod upravljanja i gospodarstva u Bužimu i u Čavi bio služio, selo Cerovo, izhodivši potvrdu dara i u kralja Matije.1 Znajući novi gospodar Bužima, na kako opasnom mjestu je njegov grad na krajini hrvatskoj i koliko mu mogu nauditi Turci Čestimi provalami, mnogo se brinuo, da grad Bužim uredi kao čvrstvo branište, pa ga je zato, kako svjedoči hrvatski napis u kamenu, na novo onako, kako nam se danas u svojih ruševinah predočuje, „sazidal iz fuda-menta" i kulami učvrstio. Uredivši Mikuličić u svakom obziru grad i gospoštinu, pisao se u napried knezom Bužimskim. Sa Jurjem Mikuličićem nije se bilo šaliti u feudalnih stvarih, braneći on u duhu svoga vremena bezobzirno i žestoko istinita, a možebiti i umišljena vlasteoska prava. Posvadivši se g. 1485. u susjedstvu sa starimi plemići Menići,* koji su bili pod pokroviteljstvom knezova Blagaja, radi zemljištnih medja, sam sebi pravdu odkroji, davši sa mnogo plugova Menićke zemlje orati, pa pošlje na Meniće čitavu vojsku oružanih ljudi, koji na nevoljne plemiće navališe i njih petoricu s mjesta usmrtiše, a nekolicinu raniŠe. Doduše, nekoji svjedoci potvrdiše, da Mikuličića ne bijaše u Bužimu, kad se taj boj dogodio, ali ne ima sumnje, 1 Regesta a dielom i listine u arhivu grofova Keglevića, sada kod jugosl. akademije. — Regesta iz prava u nadi). Zagreb, arhivu. Ecclcsiastiea. Knj. I, str. 60. 2 Vidi članak e Menieih u ovoj knjizi. Loptali: Bihać. IO da je navala na Menićke plemiće učinjena s njegovom privolom pod vodstvom kaštelana Bužimskoga. Sbog ovoga nasilja i boja pozvan je Mikuličić g. 1488. na sud pred bana Matiju Gereba po kaptolskom izaslaniku, koji je Mikuličića zatekao na njegovu dobru u Novom Brdu.1 Možebiti da je upravo poradi nesretnog ovog dogadjaja odlučio Mikuličić, da ostavi domovinu i stečena ogromna dobra, i podje u daleki sviet. Juraj Mikuličić bio je oženjen Jelenom, kćerju Simuna Keglevića, vlastelina u Poričanih, koju je upoznao, držeći na -blizu do Poricana (Kegal-grada na Zrmanji, ne daleko od sadašnje medje hrvatsko - dalmatinske) razna dobra. God. 1494. odluči Mikuličić putovati u Rim,2 da lieči svoje narušeno zdravlje, pa zato pismom, učinjenim pred kaptolom u Kninu, posini svojega šurjaka Ivana Keglevića, brata žene Jelene, predavši mu za ciglih 5.000 for., koje je trebao za putni trošak i za ljekarije, sva svoja imanja u Hrvatskoj i to: grad Bužim u županiji Zagrebačkoj, grad Ostrvicu sa imanjem u Dobrčevićih, u Strižićih, u Ne-bluju, kuću i vrtove u varošu („civitate") Rmnju u La-pačkoj županiji, sela Omislavac i Kraćan u Gackoj, dobra Prgoići i Dvorac u Kninskoj, i napokon selo Mejorce u Lučkoj županiji. Nu sudeći po spomenutom već napisu na kamenu ili nije Mikuličić ovaj put otišao bio u Rim, ili se skoro povratio, te dočekao smrt u domovini, gdje ga „Hrvati za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše". Sva je prilika, da je Mikuličić, premda je bio jako poštovan od kralja Matije i njemačkoga cesara Maksimilijana, imao razmirica sa banom Ivanom Korvinom, pa da su ga kojom zgodom rodjeni njegovi zemljaci smaknuli. * 1 Listinu u arhivu kneza Lud. Blagaja. 2 Već prije na 13. lipnja 1492. upisan je bio Juraj Mikuličić članom družbe sv. Duha u Rimu. U družbu ga ji; upisao Nikola Imrefi od Serda-hela, koji Mikuličića zove svojim poočimom (»pater adoptivus«). Mikuličić je u knjizi zabilježen kao pripadnik biskupije Kninske. (Monumenta Vati-cana Hungariae. Liber confraternitatis S. Spiritus. Budapest 1889. str. 17.) Imanja Jurja Mikuličića primio je Ivan Keglević odmah iza gornjeg ugovora; on se dao god. 1495. uvesti u njihovo uživanje po kaptolih Zagrebačkom i Knin skom, pa se stao odbaciv stare pridjevke „Porički1' (Porvchki) i „(fradački" odslije pisati knezom I »užiniskim, koji pridjev grofovi Keglevići do današnjega dana pri-držaše. Kralj Vladislav bio je ustupio Ivanu Kegleviću kraljevsko pravo na prije navedena imanja i naročito na Bužim pod uvjetom, ako taj grad i njegovo vladanje od starine ne pripadaju banu kraljevine Hrvatske ili kojemu drugomu kraljevskomu gradu. Ivana Keglevića uvedoše veoma svečano u (»užim kanonik Zagrebački Nikola Pudački i kraljevski povjerenik vlastelin Klokoćki Vojko Maretić. Bilo je prisutno mnogo odlične susjedu«; vlastele, a medju ostalimi opat Topuski Juraj, ujedno biskup Rožnavski, zatim Ivan Pevenjud od Ostrožina i Skrada na Korani, Krištof Šubić od Perne, Tomo Jan-ković od Petrovljan, Janko, kaštelan od Vranograča, Tomo Parkašić od Podzvizda, Ivan od Sokolovca, Matija vesnik (sudac) varoši Krupe, Nikola sudac plemena Menićkoga, Ivan Lučić od Podgorja, Juraj sudac plemena u Stabandži i drugi Juraj sudac plemena Kostajnićkoga (u Varoško] Rieci). Svi prisutni držali su, da je u vedenje pravedno i ovlašteno; nitko nije prigovorio, pa nitko nije s toga pred banski stol u Zagreb pozivan,1 Od ovo doba poznaje poviest Pužima i narodna predaja, koja se održala medju Budimski muhamedovci. Oni kažu, da je grad Bužim knez Keglević zidao, i daje grad kasnije, nego li liosna, u tursku vlast dospio, Predajom Bužima Ivanu Kegleviću došla je ta dosta znamenita hrvatska obitelj iz planinskih krajeva današnje Dalmacije, gdje joj se predj Kegal još polovicom petnaestoga viek.i spominje, u priedjele pounske, posavske i u pitomo Zagorje, gdje su Keglevići ogromna imanja prikupili, utječući 1 Izvornik medju spisi kapt. Zagreb, f-ocus cred. K. b. 482. za puna tri vieka na zgode i nezgode posavske Hrvatske. Krivo je mnienje, da su Keglevići bosanskoga koljena. Ni njihova stara imanja u Kninskoj i Lučkoj županiji, a ni novo zadobljeni Bužim, niesu bili u Bosni, već u I [rvatskoj, a meniju obilnimi pismi Keglevićeva arhiva1 ne ima ni cigloga pisma bosanske državne kancelarije, već su tu sami odpravci hrvatskih oblastnika, banova i ba-novaca hrvatskih, pa onda kaptola Kninskoga i Zagrebačkog. Kralj Matija kaže naročito u povelji od god. 1479. za stara imanja Keglevića: Poricane, Kočevicu, Po-krovnicu, Prkle i Dobru Vodu, da leže u kraljevini Hrvatskoj („in regno Croatie"), dok je izviestno, da je i novo imanje Keglevića u Bužimu bilo vazda u Hrvatskoj u oblasti bana hrvatskoga i župana Zagrebačkog, i pod crkvenom upravom biskupa Zagrebačkoga. Jelena Keglevićeva preživjela je svoga muža Jurja Mikuličića, boraveći i nadalje kod svoje braće Ivana i Petra Keglevića u gradu Bužimu. God. 1510. na 12. veljače darova rečena Jelena u Bužimu kanonikom Otočkim dva ždrieba zemlje u Kraćanu u Gackoj.2 Dalje ne ima spomena o njoj, a valjda se na skoro zatim s ovim svietom razstavila. Ivan Keglević vladao je neograničeno Bužimom, a g. 1497. predao mu je kralj Vladislav takodjer pokroviteljstvo sa odnosnimi pravi i užitci nad plemenom Čaglić-kim na tri godine, a nad Stabandžom i Kostajnicom (Varoš-kom Riekom) na šest godina. Zaštitnikom ovih plemena bio je već pokojni Juraj Mikuličić;'' prije pak pripadala su rečena plemena kraljevskomu gradu Krupi. Ivanov nasljednik u imanju Bužimskom bio je njegov mladji brat Petar, svakako najznamenitiji član čitave porodice Kegle- 1 Arhiv grofova Keglevića čuva se po namjeni grofa Samuela Keglevića u Tećoj česti u jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu. 2 Kukuljević: Acta croatica, str. 193. 3 Arhiv gr. Keglevića kod jugosl. akademije. viceve. Bio je Petar na glasu junak i vojvoda; kao ban Ja-jački veoma se odlikovao; Turke, koji bijahu g. 1521. Sre-brenik oteli, porazi hametom svojom malom ali hrabrom četom. Navalivši g. 1525. Turci na Jajce sa 20.000 vojske, održa sa šakom svojih junaka tvrdju, dok mu niesu prisko čile u pomoč čete proslavljenih hrvatskih vitezova: Krste Frankopana, Petra Kružića, Grgura Orlovčića i kneza Ivana Zrinskoga. S ovimi zajedno porazi tursku vojsku i izbavi za još koju godinu Hrvatsku od poplave turske. Kad je na Muhačkom polju pao kralj Ludovik, nešto se bio Petar smutio i pristao uz protukralja Ivana od Zapolja, ali ga na brzo ostavi, pa je sve do smrti vjeran ostao Ferdinandu austrijskomu. Za obsade Bečke god. 1529. došao je bio na pomoć sa 300 svojih junaka, a počev od g. 1535. branio je kao kapetan Bihać, dok ga nije g. 1538. kralj uz Tomu Nadažda na bansku stolicu postavio. Njegovu silu i hrabrost brzo su osjetili i domaći i vanjski kraljevi neprijatelji, poglavito pak Turci, ali se on žalibože na skoro zaboravi i potamni bansku čast, upotrebivši javnu vlast na svoju korist, posežuči za tudjimi dobri i progoneći ljude, koji mu se niesu bud s kojega mu drago razloga svi-djali. Na Keglevićevo mjesto stupi g. 1542. potonji slavni Sigetski junak knez Nikola Zrinski, a sam Keglević dokopa se pod stare svoje dane za neko vrieme i tamnice. Griešili su kao Petar Keglević jednako i drugi muževi velikoga glasa u ono doba, ali je pohlepa u Keglevića tim manje opravdana, što je on kod skupljanja blaga i dobave imanja bio vanredno sretne ruke, nabavljajući nagomilanimi novci neprekidno nova dobra i primajući od milosti kraljeve za doista velike svoje zasluge ogromno dobro Bielu Stienu kod Pakraca, Lobor u Zagorju i Novigrad Blinjski kod Petrinje. G. 1523. kupio je Petar Keglević od Jurja kneza Brandenburžkoga nekadašnja Celjska a kasnije Korvinska imanja Krapinu i Kostel, pa kad su na Tominje rečene godine kupo-prodajni ugovor u kaptolu Požunskom sklapali, odobrio je ban i vojskovodja Petar Keglević ugovor hrvatskom glago'. icom („caracte-ribus eroaticis"), jer ni on, kao ni njegov savremenik vrhovni vojskovodja („generalissimus") austrijske vojske i dični branitelj Kisega, Nikola Jurišić , niesu poznavali drugoga pisma, do li hrvatskoga.1 Za boravka Petrova na turskoj medji g. 1521. uzvrpoljile se mnogobrojni turski zarobljenici u Bužimu, pa ne samo Što se s pomoću vanjskih Turaka izbaviše okova 1 tamnice, već udariše na službenike i stražare gradske, pa podavivši njih zavladaše gradom. U toj nevolji priskoči »užimu ban Ivan Karlović, koji je u taj čas boravio u I itniku, navali na grad, pa prisili Turke, da grad prekidu, K arlović bješe radi toga, da što prije predobije grad, dozvolio odlazak Turkom uz povoljne uvjete, i Turci odoše iz grada sa čitavom dragocjenom spremom. To se kasnije na žao dalo Petru Kegleviću, pa premda je već jednom pred kaptolom Čazmanskim bio izjavio, da je zadovoljan postupkom banovim, i da mu je Puzim u pod-punom redu predan, opozove Keglević poslije u kaptolu Budimskom prvašnju svoju izjavu, zahtievajuć naknadu štete, što ju je pretrpio od turskih zarobljenika.2 Kako je valjano gospodario Petar Keglević na svojih i manjih, dokazuje takodjer njegova briga za rude, koje su tada vadili u Bužimu. (iod. 1523. dozvoli kralj Pudovik Petru Kegleviću, kao jajačkomu kapetanu, da može za dvadeset i pet godina svuda na zemljistih grada Bužima vaditi zlato, srebro, bakar, željezo, olovo i kositar, rude taliti i kovinu obradjivati i rudami se koristiti, plaćajući j iđino propisanu daću kraljevskoj komori. LT koliko se Keglević okoristio ovom kraljevskom poveljom, ne da >3 omjeriti bez pobližih podataka, ali u regestah arhiva K.eglevićeva, Što ih je sastavio poznati hrvatski povjestnik i rodoljub Pavao Vitezović {Ritter),'1 zabilježen je ugovor, 1 Autentični priepis u mojoj sbirci. - I/.voruik u Keglevićevu arhivu. Medju rukopisi biblioteke jugosl. akademije. što ga je Petar Keglevič g. 1525, sklopio sa rudarskimi majstori radi kopanja ruda u Bužimu, kao što i pogodba, učinjena sa kovačem novaca („Conductio impressoris rao-netarum per Petrum Keglevich"). Posljednja pog-odba, služi dokazom, da je i u Bužimu bila kovnica novaca, i da se u tom pogledu Petar Keglević natjecao sa knezovi Zrinskimi, koji su u isto vrieme kovali novce u Gvozdan-skom. Kao čovjek od reda dao je god. 1526. Petar Keglevič popisati i pobilježiti sve pogodnosti i dužnosti stanovnika i kmetova na dobru Bužimskom.1 S pomoću toga popisa odnosno urbara moglo bi se više znati i kazati za starije doba o Pužimu i o njegovih stanovnicih. Zupa u Ćavi spominje se još g. 1501., a kod nje župnik Matija. Kasnije se spominje župnik u Bužimu, i to g. 1528. župnik Petar, koji je za svoga vlastelina razne poslove kod oblasti i kaptola obavljao, živući još g. 1547. na istoj župi kao starac od šestdeset godina.2 Grad Bužim čuvao je posebni gradski kaštelan, a gospodarstvo rukovodio je posebni nadzornik („provisor"). I stanovnici Bu-žima i plemići od Čave imali su svoje posebne sudce, koji su ljudstvu pravicu krojili i občinskimi poslovi upravljali. U Bužimu nije bilo gradjana („cives"), već su stanovnici bili ili plemići ili samo kmetovi.3 Kako je već na 1 Taj bez sumnje već po mjestu, za koje je izdan, vrlo zanimljivi urbar pod naslovom: »l'rivilegia Petri Keglevich urbarijs in ducatu suo BusiU con-cessa« niesam mogao naći medju Keglevićcvimi arhivalijami, ali je zabilježen i naznačen u popisu spisa Keglevićkih u mojoj sbirci podnaslovom: »Elen-i'luis lit t eiral ium instrumentorum universorum in arehivio ili. familiae KegU-vichiauae existentium a. d. 1770«. Pokojni pukovnik barun Maretić, koji je vise toga žalibože iako m-kritično o hrvatskoj poviesti napisao, kaže, da je bila u Cavi opatija, koja je dokinuta god 1503. Bilježeći ovu viest opažam, da joj ne mogoh na izvor doći. ;l U parbi medju knezom Nikolom Zrinskim i knezom Stjepanom Blagaj sk im radi plemena Meuićkoga g. 1547. svjedočiše u prilog kneza Blagaj-skoga sliedeći žitelji B u zimski: Župnik Petar, plemić Martin Slovinae, kaštelan gradski Martin Apilja-rić, providnik Martin Magdalenič, sudac Mihovil Kužić. vedeno, imalo je pleme Čavsko svoj posebni grad Ča-vica ili Cavnik. Plemići bijahu razdieljeni u kurijaliste, imajući po nekoliko kmetova, i plemiće-selce. God. 1482. držao je plemić Marko od Čave imanje Jesenovu i Kremen. Ugledna je bila obitelj zvana Kozal od Čavice; ona je imala od starine imanja u Maloj Čavici i u Kapeli, koje je kralj Vladislav god. 1493. iz nova braći Ivanu i Petru od Cavice potvrdio.1 Kozli bili su jedno doba i starješine plemenske ooćine Kreščićke. Kad su pojedini možniji velikaši i plemići stali svojatati obćinske gradove u Podzvizdu i Vranograču, izhodivši na njih i kraljevske darovnice, našao se u tom kolu i Toma Kozal od Cavice, koji je bio tobožnje kraljevsko pravo kupio od Nikole Vojkovića, te se dao uvesti u rečene gradove.2 Medju tim se i plemićem od Ćave dogadjalo isto tako, kao što plemenu Kreščićkom, da su pojedini boljari po-sezal". .a njihovim občinskim gradom. God. 1522. darova kralj grad Čavicu Penku Bacanu i Baltazaru Alapiću,* ali ne ima dokaza, da su oni ikada taj grad držali. U Cavici bio je g. 1540. kao što u Podzvizdu starješinom plemić Farkašić. Na čelu plemena Čavskoga bio je god. 1547. županijski sudac Nikola Vrnčić.4 * # * I Bužim nije za provale Turske bolje prošao, nego ostala pogranična mjesta. Ban Ivan Karlovič javio je Oko grada Bu/.ima stanovahu tada kmetovi: Mihovil Bošnjačić, Nikola Kralič, Luka KraSičić, Matija Kušičić, Andrija Lučić, Juraj Marić, Antun Marić, Juraj i Štipan Ozrinovići, Matko Pučić, Simun Kadulović, Nikola Roginić, Martin Stričić, Juraj Tomković, Tomica Varjačić, Marko Zmajlović i Štipan Zrklič. 1 Kapt. arhiv Zagreb. K. br. 416. ' Kapt. arh. Zagreb. K. 441. 3 Neo reg. acta, f. 9. br. 169. prije u hrv. zem. arhivu, sada u Budimpešti. 4 Medju plemići Cavskimi spominju se: Martin Benšić, Petar Hlaži-tVvić, Jakov Gorjekovič, Petar Krsić, Andrija Obradović, Luka Strilčić, Toma Vičić i Valeut Žugović od plemena Kačića. (Kapt.arh. Zagreb. Loc.ered. B. br. 2.) 22. listopada god. 1530. generalu Ivanu Katzianeru, da Turci prodrieše preko Une i da robe i pale priedjele oko Bužima i Stabandže. Turske čete da su prenoćile na brdu Radonu (Radoču) kod Bužima. Prevezli su ih na Uni ljudi kneza Zrinskoga, koji se tada dobro pazio sa Turci te im morao poslužiti. God. 1564. bio je bosanski sandžak Mustafa-beg Sokolović svojimi četami zapremio Cazin, Bužim i Bojnu. General Ivan Lenković imao je dosta muke, dok je Turke iz tih mjesta opet iztisnuo.1 U to doba bilo je u Bužimu već postavljeno 16, a u Čavici 10 stražara o trošku kraljevske uprave. General Ivan Lenković bio je predložio, da se u Bužimu postave 34 stražara, a Čavićki grad da se razori. Sva je prilika, da nije ni jedno ni drugo tada učinjeno, a Turci osokoljeni ratobornim bosanskim Perad-pašom zaokupe god. 1576. Cazin i Bužim i još nekoliko gradova i dvorova, što bijahu bliže Uni.a Cesarski poslanik barun Ungnad tražio je po više puta kod Porte, da se za mira oteti gradovi povrate, ali veliki vezir Sokolović odbije molbu pod izlikom, da su jur u Cazinu i u Bužimu podignute džamije, a takova mjesta da se ne mogu krščanom povratiti.3 Od to doba ostao je Bužim turski. U grad postaviše Turci razmjerno veliku posadu od 50 konjanika i 130 pješaka.4 Za vojne Kevenhiillerove g. 1578. nije mogao predobiti Bužima ban Krištof Ungnad, koji bješe sa jednim odjelom vojske došao pod grad Bužim. Današnji stanovnici Bužima pripoviedaju, da je grad Bužim osvojilo devet Turaka, a ti da su se zvali: Sahin, Čerkin, Sikleuša, Plarčeta, Kalauz, Abdija, Pajalin i Selim. Posljednji da je bio Ciganin, a od njega da je po- 1 Štaj. arh. Miscell. f. 46 br. 84. '- Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. III. str. 429. — Valvasor: Ehre etc. knj. XII. str. 19. 3 Hamraer-Purgstall: Gesckiclite des Osm, Reiches po Gerlachovom dnevniku. II. izdanje. Knj. II. str. 455., 456. 4 Lopasić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I, str. 44. teklo pleme Alkasova rieka. Od ovih devet plemena ima danas u Bužimu sedam stotina kuća muhamedovskih.1 Bit će pak u Bužimu, koji je bez boja i u miru posjednut, ostalo i dosta starih stanovnika, koji se poturčiše. U gradu Bužimu zapoviedao je vazda za turskoga gospodstva dizdar, a Bužimljani Turci mnogo su četovali na kršćanske strane. Za velikoga raUi turskoga opustošio je g. 1685. Karlovački namjestni general grof Ernest Pa-radaiser sa sinovcem banovim grofom Franjom Frdedom Bužim i Vranograč, nu iz grada sipahu toliku vatru na hrvatsku vojsku, da je morala Kužim ostaviti. Takodjer i ban hrvatski grof Nikola I'.rdedi prodre mjeseca lipnja g. 1686. do Bužima sa 600 momaka, ali ni on gradu ne mogaše nauditi, već popali mnogo kuća. Još se spominje jedno četovanje Karlovčana god. 1688. na Bužim, kojom zgodom 60 Bužimskih Turaka zaglavi.3 Takodjer god. 1737., dok je knez llildenburgshausen Banjaluku sa cesarskom vojskom obsjedao, obkolio je ban hrvatski Bužim, a general Karlovački Cetin, ali čuvši ovi, da je Ali-paša Fćimović na 4. kolovoza austrijsku vojsku kod Banjaluke razbio, i da se vojska u Slavoniju uklonila, ostave hrvatske čete Bužim i Cetin. Turski povjestnik Omer Ffendi, koji je tadanju vojnu u Bosni opisao, slavi junačtvo Bužimljana, što ga tom prigodom pokazaše. pa hvali turske žene, koje se osobito odlikovaše. Do vezira, koji je u Podražici s vojskom boravio, bili su tada Bu-žimljani poslali barjaktara Ahmeda, a taj je u Bužim donio glas o turskoj pobjedi i skoroj izbavi, što se doista i djmala dogodilo.'1 1 Bošnjak, kalendar za g, [888. - Valvasor: Ehre etc., knj. XII. str. 132. — Frcisvillige Theilnalime tler Serben u. Kroaten in den vier letzten Tiirkenkriegen, str. 174. ;l Die Geschichte Omer Kfendi's aus Bosnien, gedruckt in Constanti-nopel im Jahre 1154 (1740), ubersetzt von Dubski. V. Cazin Cazin; priča o njegovu postanku. — Biskupi Kninski vlastela Cazinska. — Cazin god. IA'j6. osvojen od Ferad-paše; priča o turskom osvojeuju. — Zgode Cazina za turskog gospodstva. J^Ja Krajini je na Hevoj strani Une svakako najznatnije ^' mjesto Ca/.in. Cazin doduše nije ni po namještaju kuća, a ni po njihovoj spodobi nalik varoši, ali se Cazin za takovu od davnine drži. Kuće su i u Cazinu, osim nekoliko u novije doba sagradjenih, kao što po svoj Krajini a i po Bosni, drvene i od pletera, ali je mjesto slikovito i milovidno upravo po tome, kako su kuće razmještene. One su podignute ponajviše uz cestu, što od ] »išća dolazi, na obje strane na obroncih i oplazih obližnjih brda, a na kraju mjesta podiže se na vrhu pod viši mi glavicami stari grad, zatvarajući slikovito Cazinsku dolinu. Samo sa južne i zapadne strane može se Cazin vidjeti, a sa druge dvie strane okružuju ga brda i brežuljci. Zemlja je u okolici Cazina osobito prama Ostrožcu i liišću, do kojega ima pet sati, pitoma i plodna. Već odavna bio je Cazin središte svakoga prometa za Krajinu na lievoj strani Une; s toga su i bili svi puti i puteljci svedeni prama njemu. Još za turske vlade napravljena je od Cazina dobra cesta prama zapadu na hrvatski rašteo u Pro-sičenom Kamenu. U novije pak doba prokrčena je od Bišća kroz Cazin valjana cesta do hrvatskoga korduna; njom je Cazin izravno skopčan sa Karlovcem i Glinom. U Cazinu sjedio je za turske vlade mudir za Cazinsku nahiju. Mjesto se počelo razvijati i poljepšavati nakon zapreme, pošto je u Cazinu smještena kotarska oblast za Cazinski kotar, koji obseže svu zapadnu Krajinu počev od Une, pa prema hrvatskoj med j i do Tržca, Kladuše i Podzvizda. Grad Cazin broji po novom službenom popisu 282 kuće i 1681 stanovnika. Od ovih je 16 r8 muha-medovaca, 41 pravoslavni i 22 katolika. Po staležu i zanimanju ima 10 državnih i 1 občinski činovnik, 5 hodža, 17 begova i aga i samo 37 kmetova. Stanovničtvo se ponajviše bavi obradjivanjem zemlje, a posve malo ima obrtnika. Od staroga Cazina ne vidi se danas ništa, van na brdu nekoliko ostataka stare ograde ili manastira, kako narod zidine zove. Još prije pet do šest godina bio je na gradskom brdu i podor stare crkve, valj ada biskupske; kažu, da je bilo vidjeti i slikarija po stienah. Prije pet godina nestalo je iz gradskih zidina i kamena sa napisom, valjada glagolskim, kojega nije mogao nitko pročitati. Mjesto stare crkve, pretvorene u džamiju, podignuta je u novije doba već iza zapreme nova od kamena gra-djena džamija, koja je tako velika, da joj možda u svoj Bosni para ne ima. Za tu džamiju upotrebljeno je mnogo gradje iz staroga grada, i tako je svake starine nestalo. Osim crkve u gradu bila je u Cazinu na drugom vršku, do pet stotina koračaja od grada udaljenom, takodjer crkva, od koje ima ruševina. U Cazinu ima osim turske vjerske škole, tako zvane medrese, već nekoliko godina i pučka škola. Osim nove liepe zgrade za medresu podignuta je u novije doba ovelika zgrada za kotarski ured i sud, a i nekoliko novih kuća, pa tako dobiva i Cazin sve malo po malo lik i spodobu europejske varoši. Grad Cazin i varoš pod njim pripadao je staroj hrvatskoj biskupiji Kninskoj, koja se sterala, pošto ju je kralj Krešimir g. 1050. utemeljio, za vrieme hrvatskih kraljeva do osnovanja Zagrebačke biskupije oko g. 1090. sve do I hrave. U Krajini se održala u narodu priča o postanku Cazina; ona ne zna za biskupa, ali se približuje povjest-noj istini, pripoviedajuć o osnivanju manastira u Cazinu. Priča kaže, da su u vrieme, dok je knez Keglević Bužim zidao, našli čobani brdo kao zviezdu medju zviezdami, okomito i gotovo na sve strane vodom obtočeno, kao neko ostrvo. Kad za to začuju glavari, odluče odmah, da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir. Iztočno od manastira ozidaju drugi grad kao manastirsko dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli priča, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti, što je bila pred gradom čatrnja i u njoj vazda dovoljno dobre vode. Cazinsko imanje darovali su po svoj prilici biskupom Kninskim već hrvatski kraljevi, veliki zaštitnici i dobrotvori crkvam i svećenstvu. Poznato je, da su hrvatski kraljevi osobito milovali i odlikovali Kninskoga biskupa; on je bio njihov dvorski biskup, a zvao se zvanično hrvatskim biskupom („episcopus regalis et croatinus"). Osim velikoga imanja Cazinskoga držali su Kninski biskupi u Pounskih stranah imanja uz potok Glodinu, naprema Bu-Ševiću, i u Zakopi i Doljnoj Jamnici nedaleko od Zrinja i Novoga. Cazinsko imanje ležalo je gotovo u sredini crkvenoga kotara Psetskoga ili Humskoga; zato je bilo osobito zgodno iz Cazina pobirati biskupsku desetinu. Imanje Cazinsko bilo je vazda unosno, a biskupom Kninskim koristilo je mnogo, osobito nakon g. 1522., poŠto su rečene godine Turci biskupsku stolicu u Kninu osvojili. Od to doba, za kakovih petdeset godina, stanovali su biskupi Kninski ponajviše u Cazinu, upravljajuć iz toga mjesta ostatci svoje biskupije. Naročito su boravili manje ili više u Cazinu biskupi: Andrija Tuškanić, koji je god*. 1527. bio na izbornom saboru u Cetinu, zatim god. 1535. Petar od Ripča i g. 1550. Matija od Zabrdja, oba prije Zagrebački kanonici, g. 1554. Pavao od Hutine (kod Karlovca), prije arcidjakon Gorički, i g. 1557. biskup Ivan od Iloka. Ovaj je posljednji premješten u ugarski Vac za biskupa, a na njegovo mjesto dodje čuveni Andrija Dudić. Težko da je ovaj ikad stanovao u Cazinu, već je jedino dohodke od gospoštine pobirao, na koliko se to moglo. Njegov nasljednik Stjepan od Biele Stiene (g. 1571.), kao što svi kasniji biskupi Kninski niesu više upravljali biskupijom i morali su se zadovoljiti pukim naslovom.1 Osim grada biskupskoga spominje se u Cazinu vazda i varoš („civitas") sa sudcem i gradjani. U prostranoj go-spoštini Cazinskoj bilo je više vazala, plemića i mnogo kmetova. Uz Cazin bilo je u gospoštini znatno mjesto Koprivnica, sada Koprivna Doljna i Gornja na potoku Koprivskom. U Koprivnici stanovala je od starine jedna grana starodavnoga hrvatskoga plemena Kačića, koje je bilo inače slobodno, stojeći jedino pod zaštitom biskupa Kninskoga. Svakako je zanimljivo, da je to najjužnije hrvatsko pleme i preko Une svoje grane razprostrlo. Ne samo Cazin, već i Koprivnica imala je svoju katoličku župu. Od nekadašnje župne crkve Koprivničko ima i sada podor („crkvina'') u Doljnoj Koprivni. U Cazinu bio je g. 1547. župnik učen čovjek („magister") Mar tin, a u Koprivnici pop Juraj, prije kroz šest godina po-birač desetine za biskupiju Kninsku. Grad biskupski čuvao je kaštelan, gospodarstvo je rukovodio „špan", dok je pravicu gradjanom krojio posebni izabrani sudac.1 1 Po bilježkah iz izvornih listina u sbirci jugosl. akademije i u /.cm. arhivu u Zagrebu. 2 U Cazinu spominju se: g. 1494. plemići: Ivan Dmičić i Mikula Ivanac; g. 1510. Mikula de Minetić, alias de Cazin; g. I.55I'. Magistar Petar G rej tić od Cazina, tajnik bana Ivana Karlovića; g. 1547. Matija »Špan«, Simun sudac; gradjani: Štefan Blagutović, Ivan Božcić, Matija Despotović, Matija Krbavčić, Andrija Kučić, Ivan Malić, Grgur Nosović, Ivan Opatić, Lukša Otavčić, Juraj Pivčić, Juraj Radojević, Štefan Rozgović, Mihovil Ruzić, Martin Šušić, Mihalj Turkovič, Mikula Uboj-ković, Ivan Vučić; plemići: Andrija Du/.ić, Juraj Grubešič, Juraj Milo-slavić, Juraj Mogorić i Ivan Stenjevič. U Koprivnici se spominju od plemena Kačića: g. 1482. Guran Kruhavčić i Antun Radovanić; g. 1486. Paval sudac plemena, Tomo Bruminić, Tomo Živković, plemići; g. 1547. Matija Turković, sudac plemena; Matija Brundić, Martin Do-brokliković, Blaž Keleminović, Mavar Kovačić, Luka Kralić, Juraj i Marko Pavšići, Juraj Radelić, Paval Radovanić, Jandrej Stipković, Jakov Vidko-vić, Mikula Živković. (Arhiv kapt. Zagreb. Locus cred., B. br. 2.) Turci su šestnaestoga vieka često napadali Cazin i njegovu okolicu, dok niesu konačno i grad osvojili. Biskup Andrija Tuškanić javio je o Duhovih god. 1530. iz Topuske, kojom je upravljao, generalu Katzianeru, da se na njegov varoš („oppidum") Cazin spremila jaka četa turskih konjanika i pješaka. Po smrti biskupa Andrije držao je za neko vrieme Cazin Petar Keglević. Po kraljevskoj naredbi imao je Keglević Cazin predati Petru PIrvatu od Klise, novomu upravitelju Topuskog. Radi te predaje već se Keglević s Hrvatom dogovarao. Medjutim (god. 1535.) bude imenovan biskupom Kninskim kanonik Petar od Ripča, na što kralj naloži Kegleviću, da novomu biskupu izruči Cazin. Bez sumnje je Keglević rado držao unosno biskupsko imanje, pa da otegne predajom, izjavi pred kaptolom Zagrebačkim, da ne može predati Cazina do jasnije kraljevske odredbe, a to tim manje, što valja podmiriti tražbinu kaštelana Stjepana Strezoje, koji mu je grad izručio.1 Poslije je predao Keglević Cazin novomu biskupu, nu g. j 539. otmu biskupu Cazin Turci i ostaše u njemu dotle, dok ih iz njega ne iztjera Keglević, koji je bio medjutim banom postao. Keglević dobije tako i po drugi put vlast nad Cazinom, kojega ne mogaše sam biskup uspješno braniti. Pošto je Keglević toliko imao posla i brige za Cazin, nije ni čudo, da je njegovo ime pučka predaja u Cazinu do današnjega dana sačuvala. Od biskupa Jurja Iločkoga sačuvano je pismo od 22. svibnja g. 1537.. kojim javlja iz Cazina kapetanu Bihaćkomu Jurju Saueru, da je Malkoč-beg s vojskom dopro do Izačića, odakle će na Bihać, gdje ima prijatelja.2 Pri godom premještaja toga biskupa u Vac ostalo mu je u ('azinu nekoliko neubranih dohodaka. Pobiranje tih dohodaka povjeri Iločki Zagrebačkomu kanoniku pojcu Benku, koji izruči od upravitelja Cazina primljene novce g. 1560. 1 Listina izvorna u sbirei jugosl. akademije. - Miscellanea u štajerskom zem. arhivu. Matiji Gašparoviću kao punomoćniku biskupa Iločkog.' Već sliedeće godine 1561. dopru Turci opet pod Cazin. General Ivan Lenković izviesti 4. srpnja rečeno godine pismom iz SraČice, da je potjerao Mustaj-bega Sokolovića od Cazina, Bužima i Bojne.2 Cazin je bio dobio već počev 0(-l S- 1553. krajišku posadu. God. 1563. bilo je u gradu 20 haramija, a general Ivan Lenković predloži, da se još toliko haramija u Cazin stavi. G. 1572. plaćala je krajiška uprava za dva konjanika i četrdeset haramija u Cazinu na mjesec 164 for. * * * Cazin je kršćanom oteo ratoborni Ferad-paša bosanski na 18. srpnja god. 1376., došavši iznenada pod grad u doba mira. Bilježka o padu Cazina kaže u kratko, da su Turci Cazin zauzeli himbom po noći, a nipošto junačtvom. Kakova je ta turska himba bila, ne veli pismeno vrelo, ali ga dopunjuje priča o osvojenju Cazina, koja se kod naroda u cieloj Krajini uzdržala. Priča pripovieda, da je u Lievnu (lllievnu) sjedio vezir turski, kome skrivi sedam Turaka Lievljana ne za drugo, nego za to, što su ljepši bili od njega. Oni pobjegnu i krijući se kojekuda namjere se na Cazin, kamo su po noći prispjeli. Tu se dogovore, kako će grad osvojiti, i sviećaju, da načine utvore. Ujedno pošalju dvojicu do vezira u Lijevno s porukom, da bi došao s vojskom i zauzeo vrlo liepi grad. Sutra dan po manastirskom običaju urani zvonar da zvoni, ali ima šta vidjeti : u manastiru se prikazuje. Od toga se sviet tako uplaši, da se nije usudio ni blizu manastirskoga dvorišta doći. Medjutim se bio vezir požurio s vojskom i na posljednjem konaku legne kod bunara blizu Cazina. Sutra dan navali na manastir i grad, a Lievljani, što su već u gradu bili, stanu se još žešće pretvarati. Poslije kratkog boja narod nešto s'rvan od turskih mačeva, nešto upla- 1 Arhiv kapt. Zagreb. Loc. cred. Protoc. I. str. 155. 3 Miscell.. u štaj. zem. arhivu f. 46 br. 84. šen od utvora preda se Turkom. Vezir udje u grad, pa zadovoljan, što je tako lako pobiedio, oprosti Pievljanom i nadari ih zemljami, samo se odslije moradoše zvati onimi prezimeni, u što se koji pretvarao. Tako su postala imena, kojih i danas ima u Cazinu i u okolici: Ćp-ralići (pretvarao se ćorav), Magaraševići (pretvarao se u magarca), Puškari (pretvarao se u pušku), Pjanići (pretvarao se pjan), Topići (pretvarao se topalast, hrom).1 Osvojivši Turci Cazin, pretvore odmah crkvu u džamiju, a kad se zatim carski poslanik u Carigradu potužio na otimanje Cazina i Bužima usred mira, i zatražio povratak osvojenih gradova, odgovori Porta, da gradova povratiti ne može, jer su unutra već džamije, u kojih se po nauci prorokovoj bogu klanjalo. Turci postave u Cazin svoju posadu, koja je g. 1577. jaka bila 50 konjanika i 150 pješaka.2 Za vojne Kevenhiillerove u Krajini g. 1578. izpraznio je Ferad-paša bez boja Cazin, koji zapremi general Ivan Perenberg. Ali već mjeseca rujna uzmakne Kevenhiillerova vojska od Une i Cazina, gdje bijaše ostao u posadi por-kulab Arbanasić (potomci njegovi živu sada u Turovu polju, kamo dodjoše iz Bosiljeva) sa 50 haramija, 30 Niemaca i 4 konjanika. Odmah iza toga na 27. rujna bahne Ferad-paša sa ogromnom vojskom od 30.000 pješaka i 2.000 konjanika pred Cazin, te ga žestoko topovi udarajuć prisili na predaju već na 29. rujna. Obkoljenici su se branili hrabro i požrtvovno, ali u neprekidnom žestokom boju proti ogromnoj turskoj sili iznemogoše.3 Već mjeseca travnja g. 1579. javi gore pomenuti general Ferenberg, da Turci utvrdjuju netom osvojene gradove: Cazin, Zrin i Ostrožac, a da kod toga posla rade Vlasi, kojih je mnogo došlo u Krupu, vukući sobom 25 malih i 5 velikih topova.4 1 Vidi »Bosansku Vilu« /a g. 1887. str. 264. - Lopasić R. : Spomenici hrv. Krajine, knj. 1. str. [44. a Štajerski arhiv: Miscellanea fasc. 36, 2. — Lopasić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I., str. 26. 4 Miscell. u staj. arhivu, fasc. 36. hr. 35. Lopasić: Bihać. 11 Naši su težko pregorjeli gubitak Cazina. God. 1580. naloženo bi žumberačkom kapetanu Daji Vukoviću, da naj mi čovjeka, koji bi upalio Cazin. Nije zabilježeno, da li je to doista i učinjeno, a Turci god. 1584. još bolje utvrde Cazin, koji je bio u napried jedan od najtvrdjib i najjačih turskih gradova na medjah proti kršćanskoj Hrvatskoj.1 Gradu samomu ne mogoše nauditi Hrvati, ali okolicu Cazina, kao što i Krupe, strašno je poharao mjeseca srpnja g. 1595. general Juraj Lenković.2 Primirjem od god. 1625. dakako da je priznato Turkom vlast-ničtvo na Cazin. Hrvatski pisac a austrijski diplomat Anastas Grgi-čević (Georgiceo), koji je oko g. 1630. opisao Bosanski pašaluk, kaže, da je Cazin zidano i utvrdjeno mjesto sa 100 dimova, a da osim toga ima u varošu i u okolišnih mjestih još 200 kuća. Grad sa varošem i selima brojio je do 300 vojnika. U gradu, koji je ovelik, bilo je pet aga.3 Pošto je Cazin razširenjem turskoga gospodstva prama Korani i Glini odmaknut od medja, to se on malo spominje za maloga rata, koji je na kordunu potrajao sve do ovoga vieka. Kad je pak nakon Bečke obsade god. 1683. nastao otvoreni veliki rat, provali mjeseca srpnja g. 1685. Karlovački general grof Herberstein sa hrvatskimi graničari pod Cazin i opustoši sav tamošnji kraj. Sto je bilo toj vojsci preostalo, to popali i poplieni iste godine na 26. studenoga Karlovački namjestni general grof Matija Strassoldo.4 I dvie godine kasnije popališe Hrvati Jezersko i Bielu St ionu, razbiše Turke u Cazin-skom polju i kod Tržca na Korani. Tom prigodom izvede Ikirilovićki kapetan barun Franjo Ivan OrŠić Vlahe, što 1 Croatica, u arhivu ratu. min., knj. III. ■ Ibidem, knj. II. i III. :1 Starine, knjiga XVTI., str. 143. 4 Valvasor: l-'.hie d. Mer/.. Jvrain, kuj. XII. str. 132. ih bjehu Turci još šestnaestoga vieka oko Cazina naselili, te ih smjesti u Perjasicu i u Tržić izmedju Korane i Mriežnice, gdje su im potomci još i danas.1 VI. H r e s n o. Podor staroga Ifresna. — Vlastela u Hresnu: vitezovi sv. Ivana. Križan ići i Snbići Peranski. — Nasrtaji turski; razor grada i mjesta ]/resna. alo ima zemalja, gdje se mjesta i položaj njihov prema stanju u srednjem vieku toliko promieniše, koliko u Hrvatskoj uslied provale turske. Čitavi krajevi ostali su bez naroda i sasvim opustješe, a nebrojenim mjestom, nekada dosta znamenitim i cvatućim, nestalo je svakoga traga. Medju takova nestala i zaboravljena mjesta spada i Hresno, do turske provale znatna gospoština sa gradom i trgom na rieci Glini na bosanskoj strani. Kad se od bivšega raštela Maljevca putuje cestom kordunskom u Topusko, dodje se za pol sata, prešav preko rieke Gline, na tačku, gdje se izmedju ogranaka Petrove gore i obližnjih brda u bosanskoj Hrvatskoj uz rieku Glinu otvara prostrana dolina i tu se na bosanskoj strani, na kojoj ima mnogo manje ravnice, vide pod šiljastim brdom, pokritim nizkom šumom, u polju ogromne razvaline grada i mjesta Resna ili Hresna (Hresne), kako tamošnji mu-hamedovci izgovaraju. Podor nekadašnje župne crkve sv. Ivana, koju već Ivan arcidjakon god. 1334. spominje, stoji na rečenom obližnjem šiljastom brdu, a u ziclinah razpoznavaju se još dvoja vrata, glavna i pobočna, sve- 1 Lopašič R. : Spomenici hrv. Krajine, knj. II., str. 409. * tište i oltar. Manje se može razpoznati osnova i lik grada i mjesta, jer je tu sve razvaljano i silna gromača kamenja. Opaža se ipak, da je grad imao više kula i da je bio opasan platnom. Sa lievom obalom Gline na hrvatskoj strani, na kojoj je ravnica, zvana Resne bare, od jamačno sto jutara, ponajviše livada, skopčano je bilo Hresno mostom, od kojega se vide još i sada u rieci Glini drveni stupovi. Izviestno je iz listine, pisane u Dubici g. 1314., kojom poglavar reda sv. Ivana Jerusolimskoga u Ugarskoj i u Hrvatskoj, fratar Loketus, prodaje imanje Gošće u županiji Vodičkoj (Vodičevo kod Dobrlina u bosanskoj Hrvatskoj), da je i Hresno bilo imanje križara sv. Ivana (Mal-teza). U rečenoj listini spominju se „preceptor" Ivan u Gori i „preceptor" fra Andrija Gualleromi, po svoj prilici Talijan, u Hresnu.1 Ne zna se pak, kad je Hresno pripalo redu sv. Ivana; možebiti da se krije Hresno pod imenom imanja „Cresseno", što ga je g. 1209. kralj Andrija II. sa Županijom gorskom i mnogimi drugimi imanji hrvatskim templarom potvrdio.2 Pleme („generatio") Hre-sansko (,,de Resnek") spominje se u povelji, koju je kralj Bela IV. g. 1264. za pleme knezova Kreča, Kupiše i Raka u Krešćićih (sadašnji Podzvizd i Vranograč) izdao; povelju ovu čuva sada Draganićka obćina. U povelji se kaže, da zemlje Krešćićke leže tik zemalja plemena Hresanskog". Pleme ovo, kao što mnoga ina prije slobodna plemena, postalo je tečajem vremena ovisno od vlastnika grada pa se ni ne spominje u kasnija vremena. Iz starijeg doba sačuvano je malo listina, koje bi mogle razjasniti prošlost Hresna. Zanimljiv je pak medjašni list od god. 1459., kojim su na molbu Tome priora Vran-skoga označene po Petru Kobasicu od Kralja i kanoniku Zagrebačkomu Stjepanu medje imanja Hresanskoga. Iz toga razvoda medja vidi se, da je Hresno bilo prostrano 1 Arhiv grofa Lud, Blagaja u Boštajnu u Kranjskoj. - Tkalćić: Monumenta hist, eccl. Zagr., str. 20. imanje i da se prostiralo na obje strane rieke Gline prama Kladuši i daleko gore pod Petrovu goru prama Perni.1 Za turske provale najviše i najprije postradaše imanja vitežkih redova i manastiri. Njih ne samo da je Turčin tamanio, već su njihova dobra otimali i plienili obližnji velmože, nastojeći si tako ono naknaditi, što u ratu turskom izgubiše. Za turskih provala zavlada pravo razsulo u bogatoj opatiji Topuskoj i na imanjin vitezova sv. Ivana. Glasoviti ban i biskup Petar Berislavić imao je velike muke, da kao prior Vranski održi na okupu imanja, a pošto on junački pogibe g. 1519. kod Korenice, došla je uprava imanja reda u ruke svjetovnih velmoža Ivana Ta-hija i kasnije bana Nikole Zrinskoga. Već prije, osobito za priora Petra Berislavića, podieljena su mnoga imanja križara u leno pojedinim uvaženim ličnostim, da ih čuvaju i brane od Turčina dohodkom, što će od njih dobivati. Tako podieli s kraljevom privolom ban Petar Berislavić g. 1514. grad Goru sa ogromnom gospoštinom knezu Mihajlu Prankopanu Slunjskomu, a u isto doba založi rečeni ban s privolom kralja Vladislava i grad Hresno sa čitavim imanjem Ivanu Križaniću, kapetanu u tvrdji Kliskoj kod Spljeta, za podmirbu tražbine od 1.000 for. na kapetanskoj plaći. Već prije god. 1503. kupio je bio rečeni Ivan Križanić sa svojim bratom Nikolom, otcem glasovitih krajiških kapetana i osnovaca Križanić-turnja, Jurja i Gašpara, od Gackoga plemića Ivana StuČića imanje Zamršje kod Karlovca. Tako je došla u pokupske strane Čuvena ta hrvatska obitelj. Prije toga držali su Križaniči grad i imanja u Nebluju, medju Bišćem i Korenicom, a bilo je Križanića i u Vrhriki u Kninskoj županiji, odakle dodje jedna rozgva u Ilrašće u Turovu polju, čuvajući još i danas porodična pisma, koja se tiču Vrhrike. Kao što su se prije pisali Križaniči po Nebluju Nebluški, tako se stao Ivan, kao gospodar Hresna, zvati po tom gradu Hresanski. 1 Listina u sbirci jugosl. akademije. Hresanski Križaniči izumru god. 1546. sa sinom Ivanovim Stjepanom, a Kresno držali su od to doba vlastela Gašpar Šubić Peranski, oženivši Katicu, kćer Ivana Kri-žanića, i Ivan Ajtić od Buzete, oženivši udovu Stjepana Križanića, a kćer vlastelina Ivana Novakovića od Slam-novca. Stjepan Križanić umrie još mlad, a njegova rana smrt bila je po Hresno tim štetnija, što je pored sve nevolje turske dobro bio pokrenuo gospodarstvo na zapuštenom PIresanskom imanju, nasadivši medju ostalimi i ove-liki vinograd u Svinjaku. Na skoro iza smrti Stjepa-nove o novoj godini 1547. pošla je mlada udovica sa svojom majkom Uršulom Novakovicom u Cetin grad, gdje se uz zagovor možnoga Cetinskoga i Slunjskoga vlastelina, kneza Jurja Frankopana i njegove gospodje, kneginje Uršule, a u nazočju kneževih službenika Tome Karinčića, Nikole Klariča i Gašpara Budišića, nag-odila sa rodjakom Gašparom Šubićem Peranskim i njegovom ženom Kati-com, da će dieliti Hresno i sve zemlje i kmetove na jednake dvie polovine. Jednu polovinu Hresna da može Ana uživati, dok je udovica, ako bi se pak opet udala, da ima svoj dio M resna ustupiti rodjaku, pridržavši samo kao svoju vlastnost imanje Zamršje i vinograd u Svinjaku. Ovu pogodbu potvrdiše stranke svečanom zakletvom, a o njoj je sastavljena izprava hrvatskim jezikom a glagolskim pismom („idiomate croatico, litteris croati-ticis"). Premda su stranke ovaj ugovor godinu dana ka snije na novo pred odaslanici kaptola Zagrebačkoga, kanonici Antunom od Božjakovine i Mirkom od Velike potvrdili, to se on već iste godine (1548.) prevrne udajom Ane Križanićeve za plemića Ivana Ajtića, što potakne Ivana Peranskoga, da Anu Ajtičku sasvim iztisne iz Hresna. Tako se porode mrzke i dugotrajne pravde iz-medju dva znamenita hrvatska roda: Šubića i Ajtića, od kojih su prvi bili srodnici knezova Zrinskih i po tankoj krvi potomci glasovitoga Spljetskoga hercega Hrvoje, dobivši darom kralja Sigismunda (od god. 1434.) stari grad i varoš Pernu pod Petrovom gorom, dok su Aj-tići od plemena Ratetića imali od starine od opata To-puskoga dosta prostrano imanje sa gradom u Ajtiću na potoku Buzeti, nedaleko od Topuskoga, gdje ima i sada kod sela Vrtlinske ruševina staroga Ajtićkoga grada.1 Subić i Ajtić bili su jedan drugomu tim više opasni, što oba bijahu odlični junaci, služeći kao kapetani kraljevske vojske na Krajini. Ajtić izhodi već g. 1548. u kralja privolu, da mu žena Ana može pridržati dio Kri-žanićevih dobara i dade se svečano uvesti u uživanje Hresna po kraljevskom i kaptolskom povjereniku, ali već sliedeće godine (1549.) založi ban Nikola Zrinski kao upravitelj priorata Vranskoga svojemu kapetanu Gašparu Peranskomu za 1.000 for. Ilresno, što i kralj Ferdinand odobri posebnom poveljom, izdanom u Zlatnom Pragu god. 1549. Peranski bude svečano uveden u čitavo Hresno po kraljevom povjereniku Jurju Ajticu i kaptolskom poslaniku popu Benku od Bienika, u prisuću nekoje obližnje vlastele i plemića: Grgura Farkašića, Ivana Babonožića, Jurja Grabusa, Simuna Zlatinčića, literata od Dubovca, i Nikole Kralića. Godine 1556, zapisao je Gašpar Peranski svojemu zetu Gašparu Kobasicu od Brekovice, koji bješe oženio kćer mu Barbaru, dvadeset i pet kmetskih selišta u Ponikvah, u kotaru grada Hresna. Pošto je iza toga Peranski po kraljevoj zapoviedi morao odlaziti na vojnu, to odredi, ako bi u ratu turskom poginuo, kako će njegova udova sa djecom dieliti odkup, što će ga primiti, ako bi kralj oduzeo Ilresno. Gašpar Peranski živio je do g. 1502., ostavivši iza sebe djecu Barbaru, udovicu Gašpara Kobasica, zatim sinove Ivana, Stjepana i Nikolu, i'dvie dje- 1 Još danas ima u Ugarskoj plemića Horvath de Ajtićgrad. U Hrvatskoj živjeli su Ajtići de .Buzeta još koncem sedamnaestoga vieka u Rakovici (Miruovcu) kod Samobora. — Subići Peranski izumrli su početkom |8. vieka u Karlovačkoj okolici. vojke Margaretu i Katicu. Bojeći se ovi nasljednici Ga-špara Peranskoga, da ne bi ili Ivan Ajtić ili tko mu drago drugi na silu zauzeo Ffresno, prosvjedovaše u kaptolu Zagrebačkomu svečano proti svakomu nasilju.1 Po svoj prilici su se u to doba ovlaštenici na Hresno, videči svaki dan sve to veću opasnost od Turaka i ne imajući nikakova dohodka od imanja, medju-sobno nagodili i predali Hresno Ivanu i Stjepanu Peran-skim, koji se jedini odslije spominju kao vlastnici grada Ilresna i zapovjednici straža, u njem postavljenih. Već g. 1552. tražio je Gašpar Peranski u generala Ivana Ungnada vojničku posadu za Hresno, ali je nije tada dobio, već puno kasnije. God. 1563. bilo je u Hresnu 10 plaćenih stražara, a sam general Ivan Lenkovič bio je iztaknuo, da bi se ta straža morala pojačati. Ipak je još god. 1372. bio u Hresnu isti broj stražara, na koje se mjesečno trošilo 31 for. Kasnije su povećali troškove, a grad bude povjeren pazki kapetana Stjepana Peranskoga. * * * Hresno je trpjelo, kao Što svi gradovi bliže do Bosne, mnogo od Turaka; ono je u više puta porobljeno i popaljeno. Koncem mjeseca rujna g. 1377. utaborila se nad llresnom ogromna turska vojska pod bosanskim poglavicom Perad-paŠom, plieneći i paleći sve na okolo.2 I sam grad Hresno jurišala je turska vojska na 29. rujna rečene godine, nu nije ga osvojiti mogla. Krajiška uprava bila se uvjerila, da pojedina mjesta i gradove najbolje čuvaju sami vlastnici, ako im se pomaže novcem za plaćanje stražara. Zato se i povjerenici nadvojvode Karla, izaslani radi gradnje tvrdje Karlovačke, na 31. srpnja god. 1579. pogodiše sa Stjepanom 1 Arhiv kapt. Zagreb, protoc. I. str. 276, 28, str. 150, 185, 215, 370, 531, 544, 565; zatim spis A. 64. i spisi u mojoj sbirci i u jugosl. akademiji. 2 Starine: Knjiga XIX.. — Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. str. 25. Peranskim, da ima potonji držati dosta vojnika i stra-žara u Hresnu i grad braniti, a za to da će dobivati na godinu 2.304 for. iz krajiške blagajne. Peranski je održao prema ugovoru IIresno, a pošto su medjutim nakon nesrečne vojne Kevenhiillerove god. 1378. Turci opet bili predobili gradove Cazin i Ostrožac, pa je tako nastala i za llresno velika opasnost, to je Peranski zamolio prvoga zapovjednika Karlovačkoga Ivana Ferenberga, da se Hresno bolje obskrbi i pogodjena plaća redovito podmiruje.1 G. 1584. molio je Stjepan Peranski na novo, da se štogod učini, kako da se llresno održati bude moglo, i da se grad popravi, pa ako se Iiresno ne bi imalo nipošto više držati, da se dozvoli premještaj Hre-sanske posade u Pernu; ali ratno vieće u Gradcu ne zadovolji molbi, već zaključi, da se i Iiresno i Perna, gdje je bilo takodjer deset stražara, napuste i poruše, a stražari da se smjeste u grad Skrad na Korani. Još iste godine (1584.) mjeseca svibnja upališe Turci Hresno, pa tako nije trebalo ništa rušiti. Turci pokušaše god. 1637. rnalo kasnije, nego su Kladušu opet opravili, da će i Hresno na novo urediti i podignuti, ali im to zaprieči hrvatski krajiški general Vuk Frankopan na temelju ugovora od g. 1623., kojim je bilo ustanovljeno, da Hresno ima ostati pusto. Turci počeše opet mjeseca kolovoza g. 1646. popravljati uz Cetin takodjer i Hresno, nu na zahtjev Vuka Prankopana privoli bosanski paša, da će Iiresno opet razvaliti.2 Od-slije ostalo je Iiresno ruševina bez straža i stanovnika sve do dana današnjega. 1 Lopasić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. str. 90.; knj. III. str. 43°. 436. 2 »Croatica« u ratn. ministar, knj. 17. Gradovi u Bihaćkoj krajinu — Izačić. VII. Izačić. Izačić; vlastela Izačići. — Izačić počevši od god. 1540. brane krajiške straže; god. i^p2. osvoje ga lurci. — Novije zgode Izačića. ik hrvatske medje naprotiv Petrovu Selu izpod planine Plešivice, a na dnu Bihaćke doline nalazi se mjesto Izačić, naslonjeno pram iztoku na Izačićku glavicu, nekoć Vražji Vrtal zvanu. Mjesto je razdieljeno na troje: Izačić-grad sa 80 kuća i 500 muhamedovskih stanovnika, Izačić-kula sa 30 kuća i 226 muhamedovaca i Izačić prnjavor sa 69 kuća i 364 muhamedovca i 7 katolika. Izačić grad slabo je varošu spodoban; kuće su raztresene i od drva sagradjene, a kula (stari grad) već je mnogo godina ruševina. Taj grad nije bio ni u staro doba, kako se vidi iz opisa g. 1531., velik, već je imao samo jednu okruglu kulu sa dva platna na okolo za obranu. Starija poviest Izačića slabo je poznata. U srednjem vieku prostirala se oko Izačića plemenska obćina Berišić, koja je bila ovisna od grada i gospoštine Bihaćke.1 Poslije zvalo se mjesto takodjer Dol, jer leži u dolini medju Ple-šivicom i Izačićkom glavicom (Vražjim Vrtlom). Današnje svoje ime Izačić, kadšto i lližačić i Ežačić, primilo je mjesto od porodice istoga imena, koja se istom na koncu petnaestoga vieka s Bogdanom Izačićem pojavljuje. Kod uvoda Jurja Sladojeviča u grad Obrovac na Uni g. 1301. bio je kao kraljevski povjerenik Ivan Izačić od Dola, a g. 1519., kad bjehu uvedeni Ivan Bornemisa i Ivan Ko-basić u imanja: Otok, Omršal, Sudcu, Topoljane i Bri-stovicu u okolici Bihaćkoj, spominje se kao uvoditelj Pavao Izačić od Berišića i od Dola. Rečeni l'avao Izačić 1 Arhiv grofa Blagaja u Boštajnu u Kranjskoj. bio je nazočan u saboru Cetinskom 1. siečnja g. 1527. prigodom izbora Ferdinanda Habsburga kraljem hrvatskim, a njegovo se ime i kasnije u savremenih spisih spominje. Iza toga niesu se dugo nauživali mira plemići Izačići u svom zavičajnom gradu. Već g. 1530. spominje se straža u Izačiću, a njezin zapovjednik bio je sam vlastelin, po-menuti Pavao Izačić. Stalnu vojničku posadu dobio je Izačić počev od g. 1537. po zaključku hrvatskoga sabora u Dubravi. Proj plaćenih vojnika mienjao se prema novcu, što su ga za krajine u raznih godinah dozvoljavale austrijske pokrajine. God. 1337. bilo je u Izačiću šest stražara, a g 1540. pače samo tri stražara. Kasnije g. 1577. pojačana je posada na 40 momaka sa 133 for. mjesečne plače, a tu posadu poveća sabor u Bruku na Muri g. 1578. na 30 vojnika sa vojvodom, zastavnikom i bubnjarem. Vojnici u Izačiću bili su vazda samo Hrvati, tako zvani haramije. Porkulabi i vojvode Izačićki bili su podčinjeni kapetanu Pihaćkomu. Iz prva bili su porkulabi sama vlastela, i to: g. 1530. Pavao, g. 1537. Ivan, a g. 1530. Franjo Izačići. Kasnije se spominju kao zapovjednici grada: g. 1372. Juraj Zlatarić, g. 1373. Juraj Hrvat, g. 1580. Juraj Mohović, g. 1381. Juraj Makar, g. 1383. Martin Ba-njak, g. 1386. Juraj Kučenić, g. 1387. [van Rossel i g. 1392. Gašpar Babonožić. Porkulabi u Tzačiču zapoviedali su i straži, što je bila postavljena u obližnjem Topličkom turnju, gdje je bilo g. 1572. 10 momaka. God. 1340. ustupi Stjepan Izačić sasvim kraljevskoj upravi svoj grad, ne mogavši ga sam braniti, budući gotovo bez svakoga dohodka od gospodarstva i kmetova.1 1 Predavši Stjepan IzaČić svoj zavičajni grad kraljevskoj upravi, odoše plemići Izačići stanovati u pokupske i posaVtke Itnne Hrvatske. Već god. I538. spominje se Pavao Izačić kao kaštelan u gradu Medvedu pod Zagre-ku kom gorom. Polovicom šestnaestoga vieka živio je Ivan Izačić kapetan u Kipču; on je bio vrlo zaslužan častnik kod obrane krajine, a imao je braću Franju i Krištofa Izačiće. Ovim zaloziše g. 156S. vlastela Stjepan Kapita- Nakon pada Ostrožca i Cazina služio je uz Brekovicu na lievoj obali Une upravo Izačić kao prednja straža Bišća, pa zato su Turci neprestano zgodu vrebali, da ga u svoje šake dobiju. Kao što je bio god. 1557. biskup Kninski Juraj Iločki iz Cazina javio, došao je te godine Malkoč-beg s vojskom pod Izačić, da ga osvoji i poslije na Bihać udari. Pošto je bila slaba briga za krajiške gradove, pravo je čudo, da se IzaČić i tako dugo držao proti Turčinu. God. 1579. bio je general Vajkard Auersperg izviestio nadvojvodu Karla, da u Izačiću ne ima ni porkulaba ni vojvode, koji bi posadi zapoviedao. Izačićki stražari dobivali su plače na mjesec svaki po 3 for. 30 krajcara i nešto obskrbe, što im je valjalo dobavljati ili iz Bišća ili iz vSlunja, a na to dobavljanje trošili su gotovo čitavu svoju plaću. Pa i na kukavnu plaću morali su kadšto ubogi vojnici mnogo vremena čekati. Porkulab Izačićki Juraj Makar zaklinjao je god. 1581. vojne poglavare, da dadu nevoljnoj posadi plaću, koja je bila na dugu zaostala.1 Radi toga bili su nović, Juraj Hiulić i Ivan Borojević plemićki dvor »Jelačićevo selo« kod Lasinje na Kupi. (Arhiv kapt. Zagreb, list II. str. 214.) Pomenutomu »plemenitomu i vitežkomu« Krištofu I/.ačiću založi g. 1573. knez Stjepan Fran-kopan Ozaljski dvor i kmete pod Novim tiradom na Dobri, a Ivan Izačić, kanetan Ripački primio je god. 1575. od nećaka Stjepana Frankopana knezova Zrinskih imanje Žakanje na Kupi u kotaru grada Ribnika. (Kukuljevič Iv.: Acta croatica, str. 272 i 275.) Poslije dadoše knezovi Zrinski svojim službenikom l/.ačićem takodjer imanja Ostrnu i Sela u Božjakovačkoj gospo-štini, gdje su Izačići kao plemići na dobru glasu do početka osamnaestoga vieka živjeli. God. 1643. živio je podžupan Križevačke županije Ivan Izačić. Posljednji Izačići bili su (iašpar Izačić, g. 1664. sudar. Županije Zagrebačke, i njegov sin Ivan. Potonji bio je vrlo ugledan vlastelin, imajući čast ponajprije sudca, a kasnije podžupana Križevačke županije. Ožcnivši se Juditom Despotovićevom, dobio je takodjer dvor Kopčevac. (Moje bilježke iz obiteljskih listova.) Još g. 1697., kad je posebno cesarsko povjerenstvo razgledavalo bansku krajinu, bio je Ivan Izačić 11/. bana Adama Haćana, biskupa Zagrebačkoga Stjepana Seliščevića, banovca Stjepana Jelačića, pouzdanik kraljevim' Hrvatske. (Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. III.) 1 Lopolić K.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I. i III. — »Croatica« u arhivu ratnoga ministar. Knjiga II. stražari Izačićki zlovoljni i tražili su vise puta lieka. Zidine gradske bile su tečajem vremena jako oštećene; vojna uprava malo je na njih trošila, pa je zato bila prava muka trošni već grad braniti. Ne ima u sačuvanih spisih traga, da je na Izačiću od god. 1,551. išto popravljeno; tada je pak na velikom tornju napravljen krov, uredjeni su podovi i triemovi oko nutarnjega platna, i napravljena su tako-djer vrata na oba vanjska ogradna zida. God. 1591. mjeseca lipnja došla je bila velika turska vojska pod Izačić, i počela je noću lagume kopati pod gradom, ali je morala sramotno uzmaknuti.1 Izačić je oteo Hasan-paša Predojević istom nekoliko dana prije, nego je pao Bihać. Porkulab Slunjski Nikola Barbarić javio je 17. lipnja god. 1592. knezu Petru Erdedu, tadanjem Žumberačkom velikomu kapetanu, da je k njemu u Slunj prispio Izačićki porkulab (fašpar Babonožić s viešću, da je prvu navalu turske vojske na grad suzbio, ali da su se njemu podčinjeni vojnici kasnije popla-šili i prisilili ga na predaju. On sam da se nije htio nipošto predati, ali jedne nedjelje pod noć spustiše se vojnici izpod mosta lančenika niza zid i ostaviše grad. Ostao je tako na cjedilu, pa se morao i sam predati. LI Izačiću da je bilo tada u svem 16 vojnika.2 Prigodom izravnanja medja. medju Turskom i Hrvatskom g. 1625. dopitan je Izačić Turskoj, kod koje je od to doba ostao. Izačić utvrdiše Turci i postaviše u nj krajišnike. Za velikoga turskoga rata pošao je g. 1685. general Iler-berstein sa hrvatskimi graničari u Krajinu, gdje je uz ostala mjesta popalio i Izačić. * * * U novije je doba Izačić sa okolicom mnogo stradao od hrvatskih graničara. Tomu su poglavito sami 1 »Croatica« u rata. ministar., kuj. III. - P.ilježke iz zem. arhiva u Ljubljani u Rudollinu. Izačićani krivi, jer su oni uz Kladušane i Tržačane najviše zuluma na kršćanskoj krajini činili i silili kr-štene svoje susjede, da im vrate šilo za ognjilo. Dva puta se Izačiću u ovom vieku velika nesreća dogodila Najprije ga je god. 1809. svega s okolicom popalio i uništio francuzki general Marmont, doprievši Bišću pod zidine, a druga ga je nevolja snašla god. 1836. Mjeseca srpnja rečene godine ubiše Izačićani hrvatskog graničara, koji je na kordunu stražu stražio. Krajišnici i njihove poglavice uzkrate svaku zadovoljštinu, a hodža Iza-čićki Dizdarović izkaza krivo, da ubojice niesu iz Izačića. Muselim Bihaćki Mahmud-beg Biščević, nešto prisiljen od naroda, a nešto i od svoje volje pozove pismeno sve krajišnike čak do Dubice, Priedora, Petrovca i Ključa na oružje, da udare na Hrvate, kojih da ima 50.000. U tili čas prikupi se 15.000 krajišnika. Karlovački general barun Waldstaten, koji je hrvatskim graničarom zapoviedao, popali Izačić i izagna Turke iz mjesta bodom na polje, a kasnije budu odagnani Turci raketami i iz drage izpod staroga grada. Otočani potisnu Turke od Peći i Mutnika iz šume Bugar zvane i popale sela Masnović i Malu Peć, koja se oprieše. Najžešći je boj bio kod Turja; istom kad je došao na pomoć jedan batalijun Slunjana, okrenuše Turci ledja i pobjegoše prama Bišću. Kapetan Polde Fi-lipovič, otac generala Josipa i Franje Filipovića, osvoji na juriš Izačić i jedan top u njem. Klokot i okolišna sela budu popaljena, kao što i mlinovi, što ih turski krajišnici podigoše na vrelu Klokotu na austrijskom zemljištu. Pet stotina Turaka osta što mrtvih, što težko ranjenih, a više od četiri stotine kuća plane vatrom. Krajišnici se strašno prepadoše; na kordunu gornje Krajine zavlada od to doba mir. vr.li. Jezersko. Jezersko; pleme Jezersko; vlastela Nemcić-Jezcrski. ■— Jezersko u Jjedno dvie milje u zapadnom pravcu od Otoke i Une leži starinski grad Jezerski i pod njim selo Jezersko. Grad stoji na brdu iztočno od doline, u kojoj se potoci Kamarica i Jezerčica salievaju. Prama zapadu i sjeveru prostire se ravan, okružena bregovi, koji su šumom pokriti. U ravnici, potoci obilno natopljenoj i mjestimice močvarnoj, kosi se po livadah sieno, kojemu nije na daleko para. Priedjel prama sjeveru i iztoku na potok Ba-štru i na Unu jako je šumovit. Jezerski grad ima nutarnju veliku kulu i vanjsku ogradu ili bedem. Za kulu kažu, da ju je gradila nekoć Jezerka djevojka iz Bužima, a platno ili obor oko grada da su podigli Turci za minulih ratova radi bolje i lakše obrane nutarnjega grada i naroda, koji bi se u grad uklonio, kad bi neprijatelj navalio. Polag grada ima džamija, a na istom mjestu bila je nekoć župna crkva sv. Kuzme i Damjana u biskupiji Kninskoj. O polju Jezerskom kažu, da ga je krčio ban iz Bužima i da su prije pet stotina godina banovi konji po tom polju pasli. Ma da tako narod pripovieda, ipak je posve izviestno, da je Jezersko dobilo ime od močvare, koja i sada postoji i koja je u stara vremena po gotovo mogla biti pravo jezero. Okolica Jezerska vrlo je romantična. U jednoj dolini iztočno od Jezerskoga ima špilja, za koju kažu, da ide dva sata pod zemljom. U toj špilji bio je zbjeg, kad je s koje strane bila potjera na narod. Najzad bilo je to za bune Krajišnika pod Omer-paŠom. U toj špilji mnogo je naroda poginulo od gladi i druge nevolje. Po njoj ima turskoj vlasti. čovječjih kosti, razlupanih zemljanih posuda, te se znade, gdje je vatra gorjela. Ima u špilji kristala liepih i na svaku stvar spodobnih.1 Kao što niesu gotovo nigdje u Krajini s ove (s lieve) strane kuće na okupu, tako niesu ni u Jezerskom, već su raztresene po brdih i hribovih. Po službenom popisu ima Jezersko 198 kuća i 1150 muhamedovskih i 133 pravoslavna stanovnika; ukupno dakle 1303 stanovnika. Kod džamije u Jezerskom ima jedan hodža. Malo znamo iz prošlosti Jezerskoga pripoviedati. Toliko stoji, da Jezersko ili Jezerane, kako se u staro vrieme pisalo, nije držao ni jedan velmoža, već da su Jezerani bili slobodno pleme, koje se samo upravljalo. Medju plemići bilo je kao gotovo svuda u Hrvatskoj odličnijih i bogatijih, koji su kao vlastela kmetove držali, i plemića jednodvoraca („nobiles unius sessionis"). Medju prve valja ubrojiti vlastelu Nemčiće, Jezerske zvane, i Svičo-viće. Ugledan je bio vlastelin oko g. 1500. Stjepan Nemčić ili Nimčić. God. 1549. držali su Nemčići oko Jezerskoga imanja u Prdu, Orešju, Radakovu i Bosilju. I za Jezersko kaže se u pismih svuda, da leži u županiji Zagrebačkoj.2 Dosta se puta spominje i Jezerska župna crkva sv. Kuzme i Damjana. Tu su crkvu štovala i obližnja plemena, a kod nje su obavljani javni poslovi i za vanjske občine. Tako su god. 1549. upravo kod rečene crkve u pravdi kneginje Doroteje Blagajke proti Antunu Bakšiću saslušani svjedoci iz Krupe, iz Gradca kod Petrinje, iz Banjana i Gvozdanskoga. Iz svjedočbe kaptola Zagrebačkoga o saslušanju svjedoka znademo priličan broj plemića, koji su g. 1549. u Jezeranih (Jezerskom) živjeli.3 1 Vidi Bošnjak, kolendar sa godinu 1888. 2 Arhiv kaptola Zagrebačkoga, protokol 28, str. 206, 3 Evo nekoliko njihovih imena: Marko I'.elavić, Sime Belčić, Petar Benčić, Vid Budnić, Andrija Budnić, Blaž Boltizarić, Mikula Budaković, Antun Dobrić, Sime Frančič, Ivan (irubešić, Luka Jc/.erjanin, Kirin Ka-tičić, Blaž Ivohmanović, Fran Kolmanović, Lovro Kotković, Juriša Kuh- U Jezerskom dogodilo se u šestnaestom vieku ono, što i kod drugih plemena. Porodica Nemčića zvana Jezerski nametne se gospodarom plemenskoga grada, držeći ga u vlasti još god. 1563. Dakako da to gospodstvo radi turske nevolje nije bilo ni lagodno, a nije ni dugo trajalo. Već pomenute godine čuvalo je Jezerski grad šestnaest stra-žara, a general Ivan Penković bio je predložio, da se grad bolje ojača i posada u njem umnoži još za 24 momka.4 Medjutim pošto Bužim i Cazin g. 1576. dospješe u turske Šake, nije se mogao ni Jezerski grad održati proti turskoj sili. Nemčići se preseliše u Križevačku županiju, gdje im potomci i danas živu. Za njimi se povedoše i druge Jezerske porodice, ali većina ostade bez svake sumnje na otčinskoj zemlji i poturČi se. Osvojivši Turci Jezerski grad, učvrstiše ga vanjskim platnom, pa ga čuvahu krajiški mi junaci sve do novijega doba. God. 1687. popališe i porobiše, kako već prije spomenusmo, hrvatski krajišnici Jezersko i Stienu. Kladuša. Kladuša Velika i Mala; Kladuša ni. — Vlastela u Kladuši: knezovi Kl a du šk i, knezovi Frankopani i Tuzi od Laka. Klad uski plemići. Napadaji turski na Kladušu. — Kladuša u turskoj vlasti; Mujo llrnjica; okršaji sa Kladuša ni. i jedno mjesto ne spominje se za doba maloga rata izmedju Turske i Hrvatske toliko, koliko Kladuša. Ima sila narodnih pjesama, i turskih i kršćanskih, koje manović, Bartol Kušinić, Pavao Obmanovič, Juraj Perečić, Blaž Rađošević, Mato Silajević, Ivan Šetan, Tomaš Toičić, Pavao ZavrŠki, Marko Zobnić, Marko Zvorčm. (Arhiv kaptola Zagrebačkoga.) 4 Lopašić R. : Spomenici hrv. Krajine, knjiga III. str. 429. Lopašić: Bihać. 12 178 (iiađovi u Bihaćkoj krajini. — Kladuša. dakako različito prema shvaćanju na jednoj ili drugoj strani pripoviedaju zgode i nezgode Kladuškog buljuk-baše Muje Hrnjice, njegove braće i ostalih Kladušana, koji bijahu mnogo godina, pa sve do Omer-paše, najžešći i naj-smjeliji četnici i zulumćari na Krajini. Budući da je Kladuša blizu suhe medje, tik bivšega raštela Maljevca, a najbliže je veće mjesto do Karlovca, to se i zbog- toga Kladuša više u Hrvatskoj spominjala i bolje je poznata bila, nego ikoje drugo tursko mjesto na hrvatskom kordunu, izuzevši jedino poglaviti grad Bihać. Do Maljevca pod Kladušom stiže se dobrom cestom preko Vojnića i Krstinje na kolih za pet sati, a kad si u Maljevcu, eto te i u Velikoj Kladuši, kojoj se medja stere upravo pod zidine bivšega raštela. Dvie su Kladuše, Velika i Mala, ili kako se prije pisalo, Gornja i Doljna. Svaka ima svoj stari grad i posebni kotar, po kojem su razštrkane pojedine kuće. Obje su Kladuše nakon austrijske zapreme spojene cestom, koja na jednoj strani vodi do Maljevca na kordunsku i Karlovačku cestu, dok je na drugoj strani prama iztoku i jugu otvoren novi dobro gradjeni put prama Pećim i Cazinu sve do Bišća. Po novom uredjenju Bosne pripadaju obje Kladuše kotaru Cazinskomu u okružju Bihaćkom. U poviesti daleko je više poznata Velika Kladuša sa svojim starim gradom, nego Mala Kladuša, koja je sada živahnije i naprednije mjesto od Velike Kladuše i ima čaršiju, ali je u njoj grad bio malen, te nije ni obzidan platnom, kao što je većina turskih gradova u bosanskom dielu Hrvatske. Caršiju donekle zamjenjuje u Velikoj Kladuši sajmište, koje je iza zapreme Bosne premješteno sa hrvatskoga zemljišta kod raštela MaljevaČ-koga više gore pod grad Kladuški. Valjada samo zbog toga nedjeljnoga sajma, a ni po ičem drugom, broji se Velika Kladuša medju zemaljske trgove u Bosni. Stari grad u Velikoj Kladuši — kako nam se na priloženoj slici prikazuje — osovio se na 219 met. viso- koj glavici, koju s traga prama zapadu nadvisuje Kese-rovo brdo. Starinski kaldrmani put ide do grada s iztočne strane, a mimo vrela Mrnjičina, koje izvire iz same pećine, i ima mnogo bistre i vrlo tečne vode. Blizu Mrnjičina bunara, izpod gradskoga brda, ima uza stazu grob braće i roda Mrnjičina sa turbetom, a do groba stoji turska bogomolja od pletera. Brdo, na kojem je grad Kladuški, ob-točeno je potokom Grabarskom, koja pod gradom na iz-točnoj strani utječe u Kladušnicu. Na Grabarskoj su i sada dva mlina, a nekoč je tu bila kamena stupa, u kojoj je Mujo Ilrnjica barut tukao. Na I Irnjicu sjeća i jedna ovelika ploča pod gradskim brdom sa nekakovimi znakovi, o kojih kažu, da potječu od podkove Mujina konja i od njegova koplja. Grad Velika Kladuša već je kojih petdeset godina bez krova, a sastoji od nutarnjega grada, zidana visoko na dva boja u liku nepravilnog pakruga. Nutarnji grad je opasan dosta visokim i čvrstim platnom (palankom). Sa zapadne strane grada podiže se kula, koja ima s jedne strane dva oštra kuta, dok joj je na drugoj strani zid zaokružen. Svakako je ta kula najstariji dio grada, do kojega je kasnije slabijom gradjom ostali grad prizidan. U grad se ulazi kroz palanku na malena vrata, koja su bila napravljena od hrastovine, a skinuta su istom iza bosanske zapreme. U sami grad ulazilo se na vrata, pro-bušena u zidu u visini od dva do tri metra po ljestvah ili skalinah, kojih sada ne ima. Zidine se ne odlikuju kakovom osobitom gradnjom, samo u kuli ima u uglovih ponešto tesana četvrtasta kamena. Kakova osobita znaka ni napisa ne možeš nigdje u gradu naći. Kladušani pri-poviedaju, da su nutarnji grad nekada sazidali stari kraljevi, a platno da je prije kojih sto godina podigao kapetan Mehmed Beširević. U gradu bila je i čatrnja, ali sada je zasuta. Uz nutarnje platno, naprotiv velikoj kuli, prama Keserovu brdu, odkuda se moglo najlakše na grad navaliti, ima za obranu vanjska manja kula, koja je bila sve dog. 1880. pokrivena. U prostoru medju platnom i gradom prama iztoku i zapadu naslanja se na platno drveni stan hodžin, a nešto je dalje takodjer od drva sagradjena džamija sa liepom šiljastom munarom. Šiljak (alem) od mjedi na vrh munare potječe od samoga M uje Hrnjice, koji je pod gradom u svojoj kući stanovao. Ma da i nije brdo, na kojem je Velika Kladuša podignuta, osobito visoko, grad, kako je namješten, gospoduje cieloj okolici. Iz njega je krasan vidik, osobito u Hrvatsku prama Cetinu, Klokoću i Petrovoj gori. Pa i na sam grad sa visokom palankom krasno je pogledati sa mnogih mjesta Slunjskoga korduna, a najdivniji je pogled na Kladušu s ceste, što vodi iz Topuskog uz kordun prama Slunju, kadno na obroncih Petrove gore kod Svi-nice pukne uz rieke Glinu i KladuŠnicu prostrana dolina, a otraga se na šiljastom brdu pomoli velebna zidina Kladuška. U Kladuši ne ima nigdje većega broja kuća na okupu, već su kuće raztresene po vršcih, oplazih brda i poljem uz KladuŠnicu. Medju razštrkanimi kućami proviruju tanke munare od džamija, kojih ima u okolišu Velike Kladuše osim gradske još četiri. Sve su džamije od drva i to jedna pod gradom prama Maljevcu, jedna u Trnovinah, a dvie u polju polag Kladušnice. Svaka džamija ima do petdeset kuća i gotovo svaka svoga hodžu. U Maloj KladuŠi četiri su hodže, a u Velikoj tri. Ilodža u gradu ima do 70 kuća, dobiva varićak žita od svake duše, što polazi džamiju, i do 80 for. u gotovu novcu iz neke zadušbine; od toga se živi dosta siromašno. Hodže Kladuške, kao u obće po selih, jesu priprosti ljudi i ne razlikuju se od ostalih muhamedovaca. Dosta da znadu bogoslužje i nešto turski, zašto idu u medresu u Cazinu. U Kladuši ne ima škole, osim što hodže uče djecu u vjerskih stvarih. Ponajviše je služba hodžina nasliedna u pojedinoj obitelji. I sadašnji hodža u gradu Velikoj Kladuši nasliedio je u službi svoga djeda i otca, a domaći je sin. Naroda, što u Velikoj Kladuši živi, ima polag službe- nog popisa od g. 1885. u 307 kuća 1.843 duša i to 1.8 13 mu-hamedovaca, 3 pravoslavna i 27 katolika. Brojnije je pučanstvo u Maloj Kladuši, gdje ,imade u 338 kuća 2.039 muhamedovaca. Muhamedovci su gotovo svi starosjedioci, a nekolicina pravoslavnih i katolika naseli se tek u novije doba. Pošto ne ima u Kladuši aga, ne ima ni kmetova. Gotovo svi Kladušani-jesu slobodni posjednici, dobivši nekoć zemlje kao turski graničari, da Krajinu čuvaju. Kažu, da je nekoć zauzelo Kladušu 13 plemena, a medju ovimi: Duranovići,Durekovići,Gračani, Grahovići, lladžiči, Karoići, Milkovići, Okanovići, Pelići, Premaksuzi, Šuviči i Veljačiči. Nekoja plemena dodjoše, kao u obće po Krajini, iz Pike g. 1689. U ličke porodice broje se Milkovići, kojih ima u Kladuši do četrdeset kuća. Stanovnici Male Kladuše došli su ponajviše iz Hrvatske, pošto su prie-djeli Drežnika i Cetina g. 1791. Svištovskim mirom Hrvatskoj ustupljeni. Malo-K.ladušane zovu Krajišnici i danas Cetinjani a njihova muktara Cetinjskim muktarom. Kladu-šani kao što gotovo svi Turci na hrvatskom kordunu bili su i prije jako siromašni, a u novije doba, odkada im na-metnuše velike poreze, propadoše po gotovo. Kladušani, kao što većina Krajišnika, ne znadu privriediti, ali su inače dosta marljivi i posleni, radeći i na hrvatskoj strani uz malenu nadnicu. Sa poštenja i čestitosti ne ima Kladu-šanom prigovora, ali tko ih danas vidi, ne bi mogao ni s daleka pomisliti, da su to potomci smionoga Muje Hrnjice. Sa Kladuškog grada je liep vidik na mjesto, gdje je nekoć stajala katolička crkva i župa. Crkva se nalazila od grada sjevero iztočno u polju tik Kladušnice. Sada se crkvi jedva znadu osnovni zidovi na polju Mehe Milkovića. Crkva, posvećena svetomu Martinu, bila je sudeć po osno-vih dosta velika, oltarom okrenuta prama iztoku a nasuprot crkvenim vratima stajao je popov stan, gradjen od cigle i kamena, kako to svjedoče ostatci gradje. Zidine crkvene bile su čitave još prije kakovih trideset godina; crkvene škropionice, izdubene u kamenu, nestalo je istom prije koje godine. Sadašnji Kladuški muhame-dovci dobro znadu, da je to bila crkva i kuća za popa katoličke vjere. Stanovnici Kladuše malo što pripoviedaju o prošlosti svoga mjesta. Znadu toliko, da je kraj Kladuški sa ostalom Hrvatskom bio zajedno, a za grad kažu, da mu je bio prvi gospodar Kladar, koji da je bio gospodarom i Vranograču i Podzvizdu. * * * Sačuvani pismeni spomenici pripoviedaju nam nekoje zgode Kladuškoga kraja. Gotovo u isto doba polovicom četrnaestoga vieka spominju se i knezovi Kladuški i župna crkva sv. Martina u Kladuši, koja je bila sa župnom crkvom u Gaju (po svoj prilici sadašnja Mala Klađuša) i sa župom sv. Križa u Pećih g. 1334. skrajnja u onom kraju u Zagrebačkoj biskupiji, a na medji arcidjakonata Goričkoga prama biskupijam Krbavskoj i Kninskoj. Radi desetine od župe Kladuške i župa sv. Jurja u Čeviću na Mriež-nici i sv. Marije u Gradcu na Dobri (današnje Gradišće u župi Pipskoj) zavrže se oko god. 1340. pravda medju poznatim ljetopiscem Ivanom, arcidjakonom Goričkim, i biskupi Krbavskimi Franjom i Radoslavom, koji su potonji priedjele Kladuške za svoju biskupiju svojatali, imajući u blizini svoje crkvene kotare Drežnički i Novogradski, Ova je pravda trajala mnogo godina (još g. 1389. za biskupa Krbavskoga Nikole i arcidjakona Goričkih Stjepana od Krka i Tomaša), a sudili su u njoj crkveni i svjetovni sudci, naročito po rimskoj stolici obrani opat Topuske Ivan, opat Nikola u Gornjem gradu (Oberburg) u Štajerskoj i hrvatski banovi Nikola i Petar Sudar. Pravda je bila tim više zamršena, Što su uz Krbavskoga biskupa pristali bili i župnici Petar od Podvozdja (Pod-zvizda), Valentin od Toplice (kod Mutnika) i glagolaš Kirin, župnik u Kladuši. Napokon je odlučeno u prilog arcidjakonu Goričkomu. Župa Kladuška ostala je i una-pried vazda do turske provale u području Zagrebačke bi- skupije. U pravdi se spominje osim župnika Kladuškog Kirina, glagolaša („Quirinus glagola"), g. 1388. i župnik Stjepan, sin Jurja.1 Za vrieme ove pravde vladali su gradom i vlastelinstvom Kladuše knezovi Kladuški Ivaniš, Dijanuš i Juraj, koji su bili nasliedili imanje Kladuško od svojih predja, takodjer knezova KladuŠkih („eorum progenitores comites de Cladussa"). U kotaru Kladuškom bilo je već tada više plemića, medju kojimi su najodlič-niji bili god. 1377. Grgur i Radoš, sinovi Jurja, a unuci Mladka od Peći. Kladuško imanje bilo je ogromno, pa je obsezalo Veliku i Malu Kladušu i Kladušku Peć (sada prosto Peći), koja je istom kasnije od Kladuškoga imanja odtrgnuta. Početkom petnaestoga vieka držao je Kladušu knez Pavao Kladuški, sin Jurjev, a taj Pavlov sin spominje se još g. 141 3. prigodom uvedenja plemića Petra od Gorice u vlastelinstvo grada Buševića na Uni. Po ovolikom imanju postali su knezovi Kladuški veoma ugledna i moćna vlastela. Kao velmože ženili su se iz prvih tadanjih velikaških porodica hrvatskih. Početkom petnaestoga vieka bio se oženio Marko Kladuški Magdalenom, kćerju kneza Nikole Krbavskoga, a oko g. 1430. uzeo je Markov sin Šimun Kladuški kneginju Mariju, kćer Ivana Krbavskoga, bratučeda kneza Nikole Krbavskoga. Pošto je sestra Magdalene Janja bila udata za kneza Babonića Blagaja, a druga joj sestra Marija imala za muža Vukmira, vojvodu od Usore, to su tako došli knezovi Kladuški u srodstvo sa vrlo odličnimi porodicami knezova Kirjakovića Krbavskih, knezova Babonića Blagajskih i pače sa bosanskimi vojvodami od Usore. U ovo je doba najbolje cvjetala porodica knezova Kladuških, ali već za koju godinu kasnije počela je na- 1 Tkalčić Iv. • Monumenta eccl. Zagr., knj. II. — Kovačević Tomo: Historia eccl. Zagr. u knjižnici jugosl. akademije i izvorna pravda u rukopisu arhiva kapt. Zagreb, J Vidi članak u ovoj knjizi o Buševiću. zadovati i propadati, dok se nije svršetkom petnaestoga vieka sasvim zatrla. Propasti njenoj kriva je dielom provala turska, a dielom i nesloga u samoj obitelji. Već Ši-mun Kladuški morao se dieliti u imanjih sa svojim bratom Ivanom. Po svoj prilici je tada za stanovanje Ivanovo i radi obrane od Turčina podignut grad Mala Kladuša. Simun je imao sina Ivana, a brat mu Ivan rodio je četvero djece, sinove: Iliju, Ivana i Antuna, i kćer Jelenicu, udatu za plemića Cvetka Nemakovića, vlastelina u Polju pod gradom Cetinom. Sinovi Ivanovi slabo su gospodarili; Ilija Kladuški proda g. [461, svojemu šurjaku Cvetku Nemakoviću dva kmetska selišta u Rečici i u trgu (,.oppidum") pod gradom Kladuškim jedno selište, na kojem je stajao Martin Rabić. Njegov brat Ivan proda god. 1462. rečenomu Nemakoviću za bra-tinsku ljubav prama sestri Jelenici imanje Kladuško Ma-lovec (današnji Maljevac), a tri godine kasnije (g. 1465.) odstupi on za potrebe brata Antuna dio Kladuše, što je bio njegovu otcu Ivanu pripao, za 2.000 for. knezu Jurju Frankopanu Cetinskomu.1 Još prije toga bio je knez Martin Frankopan, koji je gradio crkve i manastire, ali je i rado posezao za tudjimi imanji, kupio ili prisvojio jedan dio Kladuškoga imanja, pa je stao svojatati čitavu Kladušu, izhodivši god, 1464. u kralja Matije, da može Kladušu i ostale svoje gradove oporučno komu ga volja ostaviti. Već sliedeće godim: (1405.) odstupi knez Martin Kladušu svojemu sinoveu, gore rečenom Jurju Frankopanu Cetinskomu, koji je tako postao vlastnikom polovine Kladuškoga dobra. Kako se vidi iz uvodnog pisma od god. 1464., prisvajao je knez Martin grad Kladušu, polovicu trga Kladuše sa gradjani, imanje Peći, selo Maljevac, šumu Gaj i selašca Dolen ili Sipkovac. 1 Arhiv kapt. Zagreb. K. br. 199., 200. i 206. — Neo registr. arta, f. 1645.1 ^n x4- P*Me u zem- ar^'vu u Zagrebu, sada u Budimpešti. Knezovi Fran kopani otežčaše uživanje ostale polovice KladuŠke stricu gore pomenutih knezova Kladuških Ivanu, sinu Šimunovu. Ivan se potužio g. 1465. kralju Matiji na Frankopane, da su njemu i njegovim predkom mnoga zla i nasilja počinili, veliki dio Kladuše već oteli, a da se spremaju na silu uzeti i Kladušku Peć. U to doba boravio je na krajini hrvatskoj ban Ivan Tuz od Paka; on je bio došao, da bolje uredi obranu proti Turčinu i da zapremi gradove Sinj i Klis u današnjoj Dalmaciji. S banom se pogodi Ivan Kladuški za imanje Peći, neka ga dotle drži, dok mu se troškovi obrane naplate, a u zamjenu da mu ban izruči dobro Blagušu kod Kašine, što ga je bio banu dao brat mu Zagrebački biskup Osvald Tuz. Ban Tuz preuzme Peći i podigne nad selom na brdu današnji grad. Iza nekoliko vremena pozove ban Tuz kneza Ivana Kladuš-koga, da mu izplati trošak za Peći, a kad tomu nije mogao Kladuški zadovoljiti, a nije se bio kadar ni obraniti proti sve jačoj navali Turskoj, ustupi on g. 1470. banu Tuzu i Peći i Kladušu za 4.000 for. Kupovninu podmirio je ban koje gotovim novcem, koje pak predajom imanja Blaguše. Ne ima sumnje, da se iza toga doba naseliše Kladuški knezovi u okolici Zagrebačkoj, ali im ne ima dalje spomena i valj ada im se do skora koljeno zatrlo. Jedino sjećaju na njih zidine dvora Blaguše kod Kašine povrh sela nad jarkom, koji je nasadjen plemenitimi trešnjami.1 Ban se Tuz iza toga, pobrav u Hrvatskoj silne novce od 60.000 zlatnih dukata, uklonio u Mletke, gdje je postao patricijem republike. Gospodarom jednog diela Kladuše bio je pod kraj petnaestoga vieka banov brat, Zagrebački biskup Osvald Tuz, a poslije njega sinovac biskupov Alfonz, prepošt Ostrogonski, i sinovka Sofija, djeca bana Ivana Tuza. Posljednje dvoje bilo je g. 1499. imanja Kladuška u Pećih, u Vidonjini (Vidovskoj) i u Riečici prodalo braći Šubićem Pe- 1 NTeo registr. acta, fasc. 1645br. 13. — Marccllović: Regcsta za bisk. Zagreb, str. 309.; rukopis u Zagreb, nadbisk. biblioteci. ranskim : Jurju, bilježniku kraljevske kancelarije, i Ivanu, ali pošto nije htio rečena imanja Peranskim ustupiti Andrija Hening Susjedgradski, muž Sofije Tuzove, to su Peranski tražili g, 1500. zaštitu u kralja. Hening je imao radi svoga odpora odgovarati na sudu banskom u Zagrebu,1 ali je napokon na prodaju pristao. Peći su postale Peranske, a Tu-zova Kladuška imanja dodjoše, kad se po smrti Heningovoj uda njegova udova Sofija u drugom braku za Matiju Frankopana Slunjskoga, sina Dujmova, a brata Jurjeva, u vlast knezova Slunjskih Frankopana. Medjutim je grana Cetinskih Frankopana izumrla sa sinom Jurjevim Ivanom, knezom Cetinskim, poginulim god. 1493. u boju kod Udbine, pa Andrijom i Grgurom, nadbiskupom Kaločkim, našto i njihov dio Kladuše baštiniše s ostalimi dobri knezova Frankopana Cetinskih knezovi Frankopani Slunjski. Posljednji knezovi Slunjski Juraj i ban Franjo Frankopani držali su šestnaestoga vieka uz Slunj još gradove : Cetin, Kremen, Krstinju, obje Kladuše i veliko dobro Goru kod Petrinje, primivši ju od vitezova sv. Ivana (crkovnjaka). Malo ima podataka za poznavanje viasteoskih i go-podarskih prilika na imanju Kladuškom. Toliko se znade, tla je u obsegu gospoštine Kladuške razmjerno bilo manje plemića i slobodnih posjednika, nego na obližnjih imanjih: Cetinskom, Krstinskom i Hresanskom (Ilresno).2 1 Arhiv kapt. Zagreb. P, br. 321. - U službenih spisih i zapisnicih šestnaestoga vieka navedena su u raznih zgodah i imena starih Kladuških stanovnika i obitelji. Evo ih nekoliko: God. 1549. Plemići: Juraj Babić, Stjepan Dobojević, Petar Kerovac, Juraj Privratić i Juraj Skoblić ; g r a d j a n i i kmetovi: Mihovil sudac, Matija Bavčić, Pavao Oliarić, Juraj Celarić, Petar Galibić, Mate Katić, Nikola Kovačič, Blaž Krojač, Ivan Marin, Pavao Novačić, Juraj Pastoreić, I van Picurić, Martin Sudćić, Toma Trgovčić, Simun Toli-nović, Andre Voljan, Luka Vrepćić; — g. 1550 Pavao Bilinić, Ivan Bolatič, Tomo Cvetić, Sime Ćolinovie, Nikola Dobović, Ivan Gladić, Grgur Kerovac, Mihovil Kirinovič, Petar Malinić, Tomo Magdalenić, Stjepan Petarić, Petar Pojčić, Matija Radojić, Tomo Trogović, Ivan Urhić i Mate Zoćić; — napokon g. 1556. plemić Ivan Boljarić, Nikola Dobojić, Pavao Gojač, Ivan Kolinović, Kladuša je imala kao što gotovo svaka veća gospo-ština svoj trg (varoš) sa občinskim sudcem i okolo njega ladanje, po kojem su imali svoje dvorove sa nekoliko kmetova pojedini plemići kao vazali i predija-liste grada. Stari predijaliste Kladuški bijahu plemići Švaganovići u Bistri („villa in districtu provincie Kladuša"), koja se spominje već god. 1439.1, pak Karinčići, držeći imanje u Maljevcu (Malovecz). Kad je nastala sve to ljuća nevolja turska, podieiiše knezovi Frankopani nekoliko novih predija (imanja) pojedinim odličnim osobam, koje s toga, da ih nagrade za razne, osobito vojničke službe, koje pak zato, da obskrbe svoje častnike u narodnih četah. Tako je god. 1533. kralj Ferdinand potvrdio darovnicu Jurja Frankopana, izdanu g. 1531. u gradu Gori Luki Kružiću za selo Kadovac, pa kuću i vrt pod gradom Kladuškim (,,in bonis nostris sub superiore Kladuša") u županiji Zagrebačkoj. Po svoj prilici bio je Puka rodjak glasovitoga Kliskoga kapetana Petra Kružića; njegovi potomci živu danas kukavno kao siromašni seljaci u Zadobarju kod Karlovca, gdje su još nedavno čuvali punu vreću starih svojih povelja za uspomenu na bolja vremena svoje obitelji. G. 1548. podieli isti knez Juraj Frankopan Slunjski za vjerne službe Nikoli Babonožiću od glasovitog starog hrvatskoga plemena (,,de genere et familia") Mogorovića dva imanja, jedno u Prekovršju pod gradom Krstinjom sa devet kmetova, a drugo u Drme-ljevu pod Malom Kladušom sa četiri kmetska selišta." I svojega vjernoga službenika i odličnoga plemića Ivana Ručica, koji je puno puta kneza Jurja Frankopana pratio na junačkom vojevanju, nadario je knez Juraj dvorom Ko-ko.šić- selom pod Malom Kladušom, sa 12 kmetova u Ke-rovcu i GaiŠčici. Darovanje ovo potvrdio je kasnije i sin Petar Marenić, Mate Ratić, Mihovil Rajevac, Petar Stojćič i Mate Zorčič. (Arhiv kapt. Zagr. P. hr. 5. i 7.) 1 Neo registr. acta, fasc. 1645. br. 8. 2 Arhiv kapt. Zagreb. Protoc. 28., str. 192. Jurjev, junački ban Franjo Frankopan Slunjski, izdavši god. 1556. posebnu darovnicu.1 Ako su već knezove Kladuške Turci napastovali, to je borba s Turčinom pod Frankopani upravo užasnom postala. Samo muževi tolike duševne snage i uztraj-nosti, kao što su bili posljednji Slunjski Frankopani: knez Juraj i knez Franjo, kadri su bili još neko doba Turke zaustaviti i uztrajati u starom zavičaju. Da su gospodarski probitci na imanjih Frankopanskih uz takove prilike na vrlo tanke grane spali, posve je jasno. Izvješćujući knez Juraj Frankopan kralja Ferdinanda g. 1555. o nevoljnom stanju Krajina, potuži se, da su Turci prije dvie godine (1553.) prodrli u Kladušu i iz nje odveli silno ljudstvo u sužanjstvo. Goropadni Malkoč-beg popalio je god. 1558. na samo Miholje medju ostalimi gradove Kladušu, Bojnu i Vranograč. Mjeseca listopada g. 1560. navali 2.000 Turaka na Dolnju Kladušu. Vojska njihova podieli se u dvie čete; jedna se utabori kod crkve i mosta, a druga se postavi na brdo više grada kod dvora plemića KarinČića. Iz Kladuše plienili su i žarili Turci svu okolicu prama Husiću (podor grada i crkve nedaleko od Ma-Ijevca) prama Cetinu i Plešivici. Krajiški general Herbard Auersperg bio je blizu na Petrovoj gori, a i knez Nikola Frankopan Tržački i Franjo Frankopan Slunjski bili su prikupili nešto vojske, ali su bili svi zajedno odviše slabi, da udare na Turke. Jedino učini Turkom nešto štete knez Franjo Frankopan Slunjski. Četu tursku, kao što se to i više puta do-gadjalo, vodio je kršćanin, vojvoda Ceh iz Jajca, koji je bio u Malkoč-bega u velikoj milosti, živući ponajviše na njegovu dvoru. Pet godina kasnije g. 1563. prošla je mimo Kladuše na povratku od gradova Smrčkovića i Klokoča 4.000 jaka 1 U darovnici navode se i imena kmetova, i to u Kcrovcu: Simo Pisačić, Ivanac Perigalja i Stjepan Tolinović ; u (iajišću: Jure Babič, Ivan Bilinić, Hercndić, Mate Zvečič; i napokon pod Cetinom: Matko i Jure Ko-lešići. (Arhiv kapt, Zagr. Protoc. 28., str. 542.) turska vojska pod Sokolović-pašom i begom Požežkim, ali nije velike štete počinila. Za ovih vojna uhvačen je medju ostalim ljudstvom i sin sudca Kladuškoga. Bio je pogodjen za njega i zajedno i za Stjepana, kaštelana Klimne gore kod Petrinje, odkup, koji podmiri biskup i ban Juraj Drašković, kako je on sam o tom kralja Maksimilijana 8. veljače g. 1574. izviestio. Isto tako odkupio je biskup Drašković sa 250 for. Kladuškoga plemića Petra Mavra-čića iz sužanjstva turskog.1 Knezovi Frankopani Slunjski trošili su sav prihod svojih imanja na utvrde i stražare. Pomoći niesu nikakove dobivali, a kad je knez Franjo pomoć zatražio u generala Ivana Ungnada, hotio je taj g. 1555., da Franjo Slunjski bez odštete ustupi obje Kladuše i Krstinju. Već g. 1533. išla je kroz Malu Kladušu krajiška pošta od Dubice prama Drežniku i Bišću, a poslije oko g. 1570. postavljeno je u jednu i drugu Kladušu po 10 stražara o trošku krajiške uprave. Držalo se, da je osobito Mala Kladuša za obranu zgodna, pa zato je bilo g. 1377. odlučeno, da se u njoj pojača posada sa 40 haramija i 30 konjanika. Po smrti bana Franje Frankopana Slunjskoga g. 1572. uzela je kraljevska blagajna (tlsk) njegove gradove: obje Kladuše, Ce-tin, Slunj, Kremen, Krstinju, kaštel Letovanić i grad Ledenice kod mora. Proti kraljevskoj zapljeni prosvjedovali su knezovi Nikola Frankopan Tržački i Stjepan Frankopan Ozaljski, napokon i knez Franjo Blagajski za se i za go-spodju Doru, udovu Stjepana Blagajskoga, a kćer kneza Mihajla Frankopana .Slunjskoga." I sabor hrvatski pre- 1 Bilješke iz tem. arhiva u Ljubljani. — Starine, knj. XIX. — »Croa-tica« u ratnom arhivu. — »Politica« u nadbiskup, arhivu u Zagrebu, Protoc. III., str. 186. — Loc. cred. u arhivu kapt. Zagreb. 2 Arhiv kapt. Zagreb. Loc. cred. Protoc. III., str. 41., 90., 147. i 148. — Priepisi u zem. arhivu u Zagrebu. — Za Nikolu Frankopana Tržačkoga došao je bio u kaptol Zagrebački s prosvjedom ponajprije njegov službenik Petar (ralić Crnkovački, a poslije i pop Stjepan Kovačić, prebanuš crkve sv. Mavra u Bosiljevu, i plemić Pavao Skoblić; za Stjepana Frankopana poručio je kralju Maksimiljanu pravo knezova Franko-pana na rečene gradove. Nastala je radi toga g. 1573. pravda, ali svemu učini kraj sestra Franje Frankopana Slunjskoga Ana udova Nikole Czasara, izručivši gradove banu i biskupu Jurju Draškoviću, a kasnije nadvojvodi Karlu pod pogodbom, da gradove od Turčina brani, pa kad nastanu mirna vremena i Hrvatska se napasti izbavi, da gradove izruči zakonitim baštinikom. Po svih gradovih Frankopan-Slunjskih bilo je tada jedva dvadeset kmetova; sve ostalo ili je Turčin zarobio ili se razbjeglo na sve krajeve. Uprava krajiška umnožila je straže u Maloj ili Dol-njoj Kladuši, ali pošto stražari niesu dobivali ni plaće ni hrane na vrieme, to su oni nuždom natjerani g. 1577. ostavili ne samo Kladušu, već i obližnje gradove. Učinjen je doduše g. 1579. opet bolji red, gradovi Kladuša i Pod-zvid budu povjereni pazki kapetana Belavića, ali su me-djutim Turci na Krajini tako bili osilili, da nije bilo moguće proti njim nipošto održati gradova, koji su bili poput Kladuše više udaljeni od većih i jačih kršćanskih tvrdja. Koje čudo pri takovih prilikah, da je vojvoda Juraj Gvozdanović ostavio g. 1585. sa stražari Kladušu, u kojoj je malo iza toga popalio kapetan Janko Schnitzen-baum ono malo kuća, što je bilo iza turskoga požara od g. 1582. još preostalo. Požar Kladuše bio je već radi toga nuždan, da Memi-beg Lički, kako je htio, ne smjesti u Kladuši odjel turske vojske iz Ostrvice pri Kulen-Va-kufu i ne postavi stražu od osamdeset konjanika, koji da prieče obćenje medju Karlovcem i Bišćem.1 Od to doba je kojih petdeset godina Kladuša sa više obližnjih mjesta pusta stajala.2 * * * Ozaljskoga pak plemić [van Dragovanić od Gorice, napokon za kneza Ela-gajskoga njegov službenik Martin Balog. 1 Bilješke iz štajer. zem. arhiva. — »Croatica«, kuj. III. u arhivu ratn. ministar. 2 Lopasić R.: Spomenici hrv. Krajine, kuj. I. br. 133. Premda je i Kladuša po ugovoru od g. 1625. imala ostati pusta, to su Turci uporno nastojali, da ju posjednu. Na 26. svibnja g. 1633. izviesti general Vuk Frankopan Tr-žački, da su Turci počeli čvrstiti grad Kladuški. Frankopan bio je dan prije svoje dojave pošao sa 800 vojnika pod Kladušu, hoteći ustaviti daljnu gradnju i razoriti ono, što je bilo izvedeno. Već je sa Četom dospio bio u Podzvizd, kad mu uhode javiše, da je Kladuša tako učvršćena, da joj ne bi mogao bez težkih topova ništa nauditi. Dok su Turci Kladušu gradili, stražilo je grad i radnike 5.000 Turaka. U grad postavljena su u posadu četiri aganluka za redovitu posadu: kapetan Soliman Badanjković, njegov brat Rešep-aga, zatim Deli-paša Badanjković i Kariman-aga Ljubiša. Već tada su smjerali Turci, da če i Podzvizd posjesti. Dvie godine iza toga (g. 1635.) zapremiše Turci grad Cetin, stavivši u nj četrnaest aga sa četami. Turci pose-goše tada i za Pećmi, a spremali su se, da zauzmu i utvrde grad Hresno na Glini i nekadašnje Blagajske od mnogo godina puste gradove Brubno i Bojnu. Osnove Turaka pomrsio je svuda na kordunu odvažni Vuk Frankopan; samo Kladušu, oko koje odmah Turci jaku palanku podigoše, ne mogaše predobiti Frankopan, ne imajući od kralja dozvole, da s većom vojskom prodre i topove upotrebi. Kralj je bio naročito zabranio Vuku Frankopanu, da se Turkom sveti, a na koliko ima povreda, neka se to s Budimskim vezirom uravna. Samo za Cetin, koji je bio veoma opasan za obližnji Slunj, pače i za Karlovac, bio je ovlašten Vuk Frankopan, da ga može razoriti, ali bez velike halabuke („sine strepitu"), samo da se očiti rat ne izleže.1 Taj je zadatak god. 1645. riešio Vukov sin Gašpar Frankopan Tržački, osvojivši i razorivši grad Cetin. Tako je po nebrizi i uslied neodlučnosti Bečkih državnika ostala Kladuša sa nekojimi obližnjimi gradovi u turskih šakah. Turci naseliše u Velikoj Kladuši sto i dvadeset što turskih što vlaških kuća. 1 Bilježke iz Ljubljanskoga zem. arhiva Utvrdjena Kladuša bila je Turkom krajišnikom uporištem i zakloništem, kad bi njihove čete na vojnu polazile. Pod zaštitom ratobornog Mustaj-bega Ličkoga, a sandžaka Bihaćkoga, strašno je kršćanskoj zemlji dodijavao narodnom pjesmom opjevani buljuk-baša Mujo Hrnjica. On je bio rodom iz Udbine, a doveo ga je u Kladušu iz Krbave ujak mu Hurem-aga Kozlića, gospodar Široke Kule. Mujo Hrnjica steče milost u paše u Banjojluci, u kojoj su tada ponajviše bosanski beglerbezi stanovali. Paša Muju sam glavom odprati u Kladušu i postavi glavarom krajiških straža u Kladuši proti Hrvatskoj. Pjesma kaže, da je paša zavolio Muju Hrnjicu zbog toga, što je bio ubio harambašu i njegovo družtvo. Taj harambaša da je bio na silu uzeo robe u dučandžije, a nije ju htio platiti. Tako pjesma, ali jamačno se Mujo Hrnjica drugačije dokopao pašine milosti. Bit će da je Mujo paši pomogao proti pobum'enim krajišnikom, koji bijahu g. 1636. napali na pašu, njegov dvor u Banjaluci porobili i popalili i prisilili pašu, da pobjegne u Bihać.1 Bilo kako mu drago, Mujo je Hrnjica u Kladuši kršćanskim krajišnikom na daleko do zla boga dodijao, a četovanju, otimanju djevojaka i mejdanom nije bilo po čitavoj krajini turskoj i hrvatskoj za više godina ni kraja ni konca. Po narodnoj pjesmi četovao je Mujo Hrnjica sa svojom braćom Hali-lom i Omerom do Zadra, Šibenika, Karlovca, Siska i čak do Zagreba. Njega su poznavale i voljele djevojke i krčmarice u kamenom Zadru i u bielom Karlovcu. Pravo naznačuje pjesma tadanji život na krajini: Ovaka je krvava krajina: S krvi ručak, a s krvi večera, Svak krvave žvače zalogaje, Nikad b'jela danka za odmorka. Narodna pjesma osobito muhamedovačka slavi ju-načtva braće Hrnjice, hvali i kiti pojedine dogadjaje, 1 »Croatica«, u ratn. minist. knj. XVI Lopašić: Rihać. 13 194 (iradovi u Bihaćkoj krajini. — Kladuša. ali ona pripovieda i mnogo toga, što je malo častno za pravoga junaka. Mujinu ćud pokazuje medju ostalimi osobito pjesma o banu Zrinoviću. Jednom da je sjedio Hrnjica sa prijateljem Ramom Kovačevićem, koji je bio poturica, u Kladuškom gradu, kad mu dodje knjiga od Zrinovića bana, u kojoj ga moli, da mu dade sestru Kaliju za sina Matiju. Kovačević prigovori poruci banovoj, ali 1 Irnjica odgovori po glasniku, da je sporazuman, pa neka dodje na kočijah po Haliju ban s banicom i kćerju Ružom. Ban pristane, a Hrnjica naruči po glas-nicih u krajiških poglavica, a i u istoga Mustaj-bega Ličkoga, da stave čete i straže svuda po stazah i klancih. Tako uhvati Mujo bana s banicom i zatvori ih u Kladuši. Zarobljenici izkupiše se samo na zagovor Halijin. Od Kladušana nije bilo na Krajini nikada mira ni pokoja. Ako se Kladušani niesu mogli sporazumjeti sa obližnjirni Turci i zajedno vojevati, oni su na svoju ruku četovali. God. 1637. napali su Karlovac i iza toga Sre-dičko. Došlo je u Sredičko do 1.500 Kladušana i ostalih Krajišnika; mnogo su tad Kladušani ljudi zasužnjili i silne štete počinili. Ne mogavši naši predji od strahote Kladušana živjeti i na Krajini obstati, morali su smišljati, kako da zatru gniezdo, odakle je toliko zlo dolazilo. G. 1641. bahne iznenada sa dosta jakom vojskom pod Kladušu ban Ivan Drašković. U njegovoj vojsci bili su prokušani vitezovi: Vuk Erdedi, Juraj Ratkaj, poznati hrvatski povjest-nik, banovac Gašpar Orehovački i Ivan Vojković. Malo da nije tada ban zauzeo Kladuše, u kojoj su upravo bili turski svatovi, pa se bili opili. Ban razbije pod samim gradom Turke, Što se bijahu u brzi čas sakupili, ali grada nije zauzeo.1 Još iste godine razbiše Vuk Erdedi i Gašpar Orehovački i po drugi put Kladušane. Tom prigodom uhvaćen je Čuveni na Krajini kalauz Komlen, koji zadade vjeru, da će u napried samo kršćanom služiti. I godine R.atkay: Memoriae regum et b&aorum. 1663 kaznio je Kladušane za počinjeni zulum kapetan Turanjski Krištof Delišimunović. On je požegao dva sela pod Kladušom, ubio 50 Turaka, više njih zarobio i odagnao mnogo goveda.1 U krvavom ratu medju braćom mnogi je vitez poginuo na junačkom polju, ali Muji Hrnjici ne bijaše su-djena takva smrt, već njega ubije iz zasjede u Petrovoj gori pobratim mu Meho Katarica. Pogodio ga je iz puške — kako pjesma pjeva — zrnom od zlata salivenim, jer Muji nije moglo olovo nauditi. U Petrovoj gori kažu i danas Mujin grob. Od njegove braće pogibe Halil uz Talu Ličanina u Banjaluci valjada za bune, što je već spomenuta, a drugog mu brata Omera ubio je iz busije kod vrela Korenice harambaša Stojan. Pod Kladušom bit će pokopana u grobu, na kojem je turbe, mati Mujina i sin Omer, a možebiti je i tko od ostale braće, kojih je Mujo, kako pjesma kaže, sedam imao. Vlasi, što su bili naseljeni u KladuŠah, pobunili su se bili već god. 1683. odmah poslije Bečkog poraza. Dvie godine kasnije (1685.) izvede iz Kladuše turanjski kapetan barun Franjo Oršić 120 vlaških kuća i smjesti ih oko Budačkoga, gdje su im i danas potomci. Kuće turske i vlaške bio je i onako prije toga seljenja general Karlovački Flerberstein popalio.2 Prazne zemlje posjedoše god. 1689. bjegunci iz Like i Krbave, kad su te županije Turkom otete. Predobiv za turskoga rata g. 1695. ban hrvatski grof Adam Bacan Vranograd i Todorovo, na-rene s vojskom i na KladuŠu. Hrvati jurišaše grad, ali ga predobiše istom onda, pošto je u kreševu poginuo po-glaviti turski vodja Grahovo.'1 Prošloga vieka bili su go- 1 »Croatica«, u ratn. ministar, kuj, XVIII. 2 Bilješke i/, /.em. arhiva u Ljubljani. — Lopasić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. II. str. 257. — »Croatica« u bečkom ratnom arhivu, — Ilor-mann: Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni, knj. I. i IL — Iz rukopisne zbirki: narodnih pjesama »Matice PIrvatske«. 3 Theatrum europaeum, knj. XV. str. [t. * spodari Kladuše bezi Beširevići, držeći i nekoliko kmetova u kotaru Kladuškom. Kladušani, koji bijahu god. 1791. odagnanu braću iz Cetina medju sobom nastanili, niesu mogli nipošto prego-rjeti gubitak Cetinskoga kraja. Zato su vaviek zadievali na kordunu i vazda je bilo malih i većih okršaja. Na 4. travnja god. 1831. napadne sedam stotina Kladušana Slunjsku krajinu i stane paliti kuće po kordunu oko Ma-ljevca i Martinovca. Zapovjednik korduna, kapetan Šiljak, potisnu Turke natrag. Na kordunu prikupi se čitava divizija hrvatskih graničara pod generalom barunom Milu-tinovićem, ali se Turci izmole i vojska se razidje. Posljednji veći okršaj dogodio se u Velikoj Kladuši listopada god. 1835. Turci odagnaše iz PIrvatske 38 goveda, a kad zatraži general Juco Rukavina zadovoljštinu, sakupi se više tisuća Turaka u Kladuši pod zapoviedi Murad-bega Be-širevića. Rukavina udari sa Slunjani i Ogulinci na 17. listopada 1835. na Kladušu, pa ju osvoji nakon žestokoga boja. Usmrti 70 Turaka, 165 ih rani i popali čitavu Kladušu, osim kuće Alije Sabića, koji je bio sa svojom obitelju ostao u kući, pa je zato poštedjen. I medju vojnici generala Rukavine bilo je prilično mrtvih i ranjenih, kojimi su se napunile bolnice Karlovačke.1 Kako se moglo očekivati, Kladušani su se prilikom zapreme g. 1878. najdulje opirali austrijskoj vojsci. Mjeseca listopada obsjedne Kladušu general Zach i stane udarati grad sa Keserova brda. U gradu su se Turci držali 14 dana, premda je, kako u Kladuši pripoviedaju, bilo u svem samo šest branitelja. Kad su vojnici pošli, da grad silom uzmu, našli su ga prazna. Izviešće generala Rukavine u mojoj slrirei. X. Krupa. Današnja Krupa. — Stari Pse t kasnija Krupa. Knezovi Babonič-Blagaji do god. 14.10. gospodari Krupe. — Krupa u kraljevskom posjedu. Vlastela Krupe: knezovi Celjski, knez Martin Fra'ukopan, kratj Malija, vojvoda Ivan Korvin, ban Ivan Karlovie i knezovi Zrinski. — Turske navale, na Krupu. Obsada Krupe. Junaštvo Matije. Bakica i njegovih drugova. Sokolović-paša osvaja g. 1565. Krupu. — Turski kapetani u Krupi. Okršaji pod Krupom. ko je dolina Unska gotovo čitavim tečajem rieke po prirodi vele romantična i zanimljiva, to očima ipak najviše godi Unski kraj oko varoši Krupe. Una dolazi od zapada, obtječe Krupu na sjevernoj strani, pa teče k iztoku; ona ima svuda na svom tečaju dosta otoka, a kod Krupe dieli se u pet rukavci i čini četiri plodna ostrva, na kojih raste kukuruz, pšenica i razno povrće. Krasnu Krupsku dolinu okružuju zapadno, južno i iztočno bregovi šumom pokriveni, a najbliže je do grada brdo Hum na iztočnoj strani. Na Hum se naslanjaju varoške kuće prama obali Une, nad kojom se podiže na strmoj litici ruševina staroga grada Krupe. Kroz ravnicu medju Humom i iztočnimi bregovi teče potok Krušnica, koji izvire južno od Krupe kod sela Gudavca iz jedne pećine; Krušnica se nakon kratkog tečaja od jednog sata odmah niže Km <■ u Unu slieva. Krupa je dakle medju Unom i Krušnicom kao poluostrvo. Upravo pod starim gradom napravljen je most, gdje prelazi cesta na lievu obalu Une pram Otoci. Ravnica na lievoj obali Une zove se Krečana; ona je sa strana opasana bregovi šumom obraslimi. Stari grad Krupski je sada razvalina sa tri na po porušene kule,1 a varoš Krupska, kako nam ju priložena 1 Grad Krupski je još pod kraj prošloga vieka bio popravljen, kako to turski napis u kamenu kaže: »Dana II. mjeseca zilkade II98. godine slika predočuje, razvija se u novije doba kao nijedna u bosanskoj Hrvatskoj. Osobito je procvala trgovina u Krupi posljednjih četrdeset godina, odkako odpočeše Krupu naselji vati trgovci pravoslavne vjere. Položaj Krupe tako je za trgovinu zgodan, da se u njoj usredotočio promet gotovo za čitavu Krajinu u zavoju Une, pa takodjer za priedjele prama Sani, Petrovcu i Grmeč-planini. Trgovini su u prilog sajmovi, koji se drže u Krupi svakoga po-nedieljka; tu se kupuje i prodaje sila goveda i svakojaka žita. U novije doba podignuto je u Krupi nekoliko ljepših i udobnijih kuća, a i broj žiteljstva, osobito kršćanskoga, znatno je narastao. Polag najnovijeg narodnoga popisa za Rosnu od g. 1885. ima trg Krupa u 393 kuće 2.096 žitelja, i to: 1.522 muhamedovca, 523 pravoslavna i 51 katolika. Uz kotarsku oblast, koja upravlja iztočnim dielom Krajine s lieve strane Une do Vranograča, Bužima i Jezerskoga, pak čitavim okolišem Krupe na desnoj obali Une do Grmeč-planine, postoji u Krupi za okolicu Krupe i občina Krupska. Pošto ima u Krupskom kotaru dvie trećine kmetova, a istom jedna trećina slobodnih posjednika, to je u Krupi takodjer znatan broj begova i aga (80). Muhamedovci Krupljani ponajviše su slobodni posjednici (329), dok su pravoslavni većinom trgovci i obrtnici, kojih ima u Krupi 88. U Krupi ima narodna škola sa dva učitelja, a osim nje još i posebna pravoslavna vjerska škola. Po Krupi je prozvan protopresviterat Krupski pravoslavne mitropolije Dabro-Bosanske; u njem ima dvanaest parohija sa 19.201 duša. Parohija Krupska sa crkvom Rožde-stva Bogorodice broji osim varoši 5 sela i 2.873 duše.1 (i. kolovoza god. 1783. po Krstovu rodjenju) za vlade cara Abdul Hamid Hana i za vezirstva Silihdar Abdalah-paše u Bosni vještinom Nuri-bega obnovi se Krupska tvrdja kao ružica.« Bio je na gradu još i drugi turski napis, koji spominje, kako je osmansko oružje za vladanja silnoga Sulejmana (g. 1565.) osvojilo Krupu. 1 Sematizam pravoslav. mitropolije i arhidijecezc Dabro-Bosanske za god. 1883. O Krupi ima priča, da ju je zidala djevojka Krupna u vrieme, kad su u onom kraju još kraljevi vladali, i da je grad po toj djevojci prozvan. To je dakako samo pjesnički nakit, jer ime Krupa je mjestno, osobito za rieke.1 Gdje su Krupe, tu se ponajviše vadi ruda. Pripovie- daju, da se negda i kod Krupe na Uni zlato kopalo i da brda iza Krečane na lievoj obali Une kriju kamenu sol. Na Humu tik Krupe vadio se kameni ugljen, a ciela okolica Krupe ima manje ili više rude.2 * •jt. # Kraj Krupski poznat je u hrvatskoj poviesti još za doba podpune samostalnosti kraljevine pod domačimi hrvatskimi vladari. Tada se prostirala oko današnje Krupe na srednjoj Uni župa Psetska, koja je imala god. 1072. župana Miroslava. Sa Psetskom župom istovjetan je i crkveni kotar Psetski u biskupiji Kninskoj, što ga g. 1185. spominje Spljetski nadbiskup Petar. Grad Pset („Peseth" i „Pesachnvk") bio je izprva županski, a poslije kraljevski. Pila su u Psetu dva grada, veliki i mali („major et minor Peset"), a bila su mu podčinjena od davnih vremena nekoja hrvatska plemena. Kako povelja kralja Ladislava od g. 1284.3 svjedoči, podložna su bila Psetu hrvatska plemena: Menić i Medvedjani izmedju Jezerskoga i Bu-žima. Osim toga stajala su pod zaštitom Pseta plemena: Obrovčani, Dolnja Jamnica, Caglica, Kostajnica (Varošica rieka), Vrhovina, Stabandža, Banjani i Baštra. Tečajem vremena nestalo je imena Psetu4, a pomenuta plemena 1 U starih hrvatskih zemljah ima više Krupa; tako je jedna kod Banjaluke, dinga kod Bugojna, treća u Hercegovini ; osim toga ima rječica Krupa sa manastirom pod Velebitom u Dalmaciji i grad i potok Krupa kod Črnomlja u Dolnjoj Kranjskoj. - Na zemljopisnoj karti, što ju je još g. 1717. dao izraditi princ Eugen Savojski, ali ju je istom i/.dao pisac poviesti Bosne Schimek za doba cara Josipa ii., naznačeno je, da se u brdu Lipčanu kod Krupe srebro kopa. Da su se kopanjem rude stanovnici Klupskoga kraja već u pradavna vremena bavili, dokazuju takodjer kartaški i numidski novci i razni grumeni od tuča, što su se našli god 1887. blizu Krupe u Vraukamenu, a sada su pohranjeni ponajviše u Sarajevu, (Vidi Glasnik zem. muzeja za Bosnu g, 1889., sv. 1., str. 38.). 3 Listina u arhivu grofa Blagaja u Boštajnu. * Grad Bset i rieka Krupa sjećaju nas i na poznatu priču o Cehu, Lehu i M ehu. Gotovu svi stariji ruski, poljski i češki ljetopisei vjerovali su pripadala su počev od četrnaestoga vieka gradu Krupi. Vjerojatno je, da se u starije doba sama Krupa zvala Psetom i da je sadašnje svoje ime primila od potoka Krupnice (Krušnice). Možebiti da se Pset (Paščenik) krije pod imenom PuČenika kod izvora Krušnice. Kao što su bila dva Pseta, veliki i mali, tako ima i dva Pučenika. A i u staroj Krupi bila su, kako i priložena slika iz Ku-ripešićeva putopisa od g. 1530. pokazuje, još dva grada, gornji i doljni, pa i listine petnaestoga vieka spominju dvie Krupe, novu i staru. Pod sadašnjim svojim imenom spominje se Krupa istom pod kraj trinaestoga vieka. Tada bijahu gospodari Krupe knezovi Babonići.1 Prvi ju je držao Babo Pabonić, osnovatelj grada Blagaja na Sani, po kojem se proz vaše Babonići Blagajskimi ili Blagaji. Ostaviv Babonić Blagaji po nezgodi vremena prije tri sta godina svoju domovinu, niesu oni doduše tako poznati kao Zrinski i Prankopani, ali zato nije njihovo znamenovanje za starije doba lir vatske poviesti manje, jer su kao vlastnici ogromnih imanja sve od Štajerske i Kranjske medje, pa duboko prema Bosni preko Vrbasa bili kroz viekove znameniti mog-ućnici u Hrvatskoj. Da su sami kraljevi držali Babo-niće poglavitimi oblastnici u Hrvatskoj, potvrdjuje povelja kralja Karla od g. 1300., kojom potvrdjuje knezovom [vanu, tvrdo, da su im pradjedovi došli s juga i iz zemalja, gdje danas stanuju Hrvati. (To tvrde naročito Filip Kalimah i Matija od Mehova, poljski poviest-nici, i češki ljetopisae Vjenceslav Hajek [ j- 1553.]). Iz Hrvatske — pričaše — da su došli praotci Ceha i Leha knezovi Ceh i Leh, Potonji da je stanovao u Krapini, dok mu je stariji brat Čeh boravio u gradu »Pseru«. nad riekom Krupom, Taj grad da je poslije razvalio neki Dalmatinac Uroš (llio-sius«), i iza toga mu ne ima više traga. Priča govori o seobi slavenske braće iz Hrvatske, a Hrvatskom se zvala u starije doba zemlja preko Kupe, pa zato je vjerojatnije, da se priča ticala Pseta i Krupe, nego li Psarjeva, k<>j<-je u staroj Slavoniji ležalo. 1 Du-Fresne u djelu »Illvricum vetus et novum« spominje, da je Krupa bila imanje priorata Vranskoga u današnjoj Dalmaciji. Tomu ne nadjoh traga u listinah, ali na Vranu sjećaju i sada mjesta »Vranska ISadnjevićeva« i »Vranska lie.širevićeva«. blizu Krupe. Radoslavu i Otonu Babonićem dio Slavonije (Hrvatske) od Teutonije do Bosne, od Save do Gvozda onako, kako su već njihovi predji držali. Zanimljivi su knezovi Babonići i time, što su na svršetku trinaestoga vieka upravo oni bili gospodari prostranih gospoština oko glavnoga grada Zagreba : Su-seda i Medvedgrada, Lipovca, Samobora, Zelina i Ozlja. Od ogromnih svojih dobara izgu-biše Babonići znatan dio, osobito u priedjelih medju Kupom i Savom, pa Stenic nj ak i Zrin god. 1299., 1322. i 1345., kad ustadoše na obranu hrvatskih prava proti silovitim kraljevom talijanske krvi Karlu i Ludoviku, ali i ono, što im bješe ostalo, osiguralo im je jedno od najodličnijih mjesta medju hrvatskimi velmožami. Znade se, da su Babonići dobivali četrnaestoga vieka od svojih dobara na godinu do 120.000 dukata, a to su bili u ono doba silni novci, kojih niesu primali ni mnogi veći njemački knezovi. Vršeći Stara Krupa, ((iod. 1530.) nekoji Babonići bansku čast u Hrvatskoj, silno je njihova porodica utjecala u državne zgode Hrvatske i Ugarske, a i obližnje Bosne. Trinaestoga vieka proslavio se ponajviše ban Stjepan Babonić, koji je bio ujedno i upravitelj Stajera. Pod kraj trinaestoga vieka porazdieliše Babonići medju se vlastita, prostrana i velika imanja, osnovavši više loza: knezove Blagaje po gradu Blagaju na Sani, knezove Vodičke po Vodičevu kod Dobr-lina na dolnjoj Uni i knezove Kostajničke i Krupske. Osnovac loze knezova Babonić-Krupskih bio je Stjepan, sin Babe, koji se spominje uz brata Radoslava i Ivana god. 1294—1316. kao ban hrvatski. Stjepan se oženi g. 1287. Jo-lantom, kćeri bosanskoga bana Prijezde, i dobi od svoga tasta i s privolom sina mu Stjepana u miraz župu Zemljenik kod Glasa („in territorio Galas") na Vrbasu.1 Rodio je Stjepan sinove Dionizija, Pavla, Jurja i Ivana i kćer Katu, udatu ponajprije za grofa Henrika Ortenburžkoga, a u drugom braku za Jurja Bišena, otca bana hrvatskoga Pavla Bišena. Dioniziju i Pavlu podieli kralj Ludovik g. 1361. za zasluge, stečene u ratu, kad su uz kralja vojevali, novu darovnicu za kraljevski grad Krupu na Uni. Osim Krupe držali su knezovi Babonići-Krupski još i grad Otoku na Uni, a još g. 1327. primili su bili knezovi Dionizije i Pavao od nadstojnika (priora) crkvenjaka Pilipa od Gragnane imanja Ropisano i Jamnicu uz obvezu, da će davati svake godine o Martinju preceptoru u Cicah „četiri marke i tri časti." God. 1366. sklopili su knezovi Krupski svečano u kaptolu Zagrebačkom pobratimstvo sa knezom Ivanom Ivanovićem od Brezovice i njegovimi sinovi Ivanom i Ladislavom. Ivanovići bili su potomci glasovitih knezova < )kićkih, a predji kasnijih grofova Ivanovića, poznatih iz doba oslobodjenja Slavonije od turske vlasti. Nije bio sudjen knezovom Babonić-Krupskim dugi viek. God. 1370. živjela su samo još braća Dionizije i Pavao, a potonji, ne imajući od srca poroda, ostavi sav svoj dio u Krupi i u Listina u arhivu grofa Blagaja u Boštajnu. Otoki i sva druga imanja i prava oporukom bratu Dio-niziju, pa ako ne bi i Dionizije imao odvjetka, svojoj bratučedi , knezovima Ivanu, Nikoli, Babi i Stjepanu, sinovima Dujma kneza Blagajskoga i njegove žene Margarete, kćeri Nikole bana Mačvanskoga. Dionizije i Pavao bili su oženjeni sa dvie grofinje Ortenburžke, i to Dionizije Anom kćeri Otona, a Pavao drugom Anom, kćeri Majnarda, zemaljskoga poglavice u Kranjskoj.1 Pavao knez Krupski živio je još god. 1382., boraveći ponajviše na svojem dvoru u Jelovcu kod Dubice, Medju njim i knezom Pavlom Zrinskim tekla je u to doba pravda radi nekih zemalja u Selčici kod Dubice.2 Pavlu se poslije g. 1370. rodio sin Pavao, koji je još oko g. 1395. žP vio. Taj mladji Pavao bio je posljednji od roda knezova Babonić-Krupskih, Po svoj prilici bio se oženio nekom kneginjom Prankopanskom. Oslanjajući se na taj brak, stali su knezovi Prankopani po Pavlovoj smrti svojatati Krupu. Tako se porode pravde, a bogme i krvavi okršaji izmedju dva možna roda Frankopana i Babonić-Plagajskih, koji su potonji Krupu kao imanje svojih rodjaka bili po-sjeli. Pojedini knezovi Blagajski, osobito knez Stjepan, naginjali su za borbe bosansko-hrvatske stranke proti kraljevom Pudoviku i Sigismundu Bošnjakom, pa budući da je izviestno, da je Stjepan Blagajski s pomoću Bošnjaka navaljivao god. r 3S9. na imanja knezova Zrinskih, s kojim bijaše posvadjen, to će jamačno biti isti nita takodjer viest Koruškoga kroniste Megisera, da su gospodari Krupe (knezovi Blagaji) g. 1400 proti Pranko-panom dozvali u pomoć Turke, koji su se u to doba već u Bosnu zalietali. Tadanja provala bila je za Hrvatsku tako štetna, da su se i kasnija potomstva sjećala pretrpljenih turskih strahota. Poviestnik kanonik Ljubljanski 1 Odnosne listine u arhivu grofa Blagaja. - Neo registr. acta, fasc. 320, br. 12., prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti. 3 Megiscr: Annales Carintiae, str. 1191. Ludo vik Schonleben pripovieda, da su Hrvati još za njegovo doba (g. 1680.) u pjesmah spominjali nesreću, što su ju tada Hrvatskoj nanieli gospodari Krupski.1 Knezovi Blagajski niesu samo morali braniti Krupu od Frankopana, nego ih je još veća nevolja stigla, kad najednom g. 1 396. kralj Sigismund pokloni gradove Krupu i Ostrožac, koji potonji nije bio prieporan, Vukcu banu Bosanskom. Tomu darovanju uzprotive se svi knezovi Blagajski, a knez Stjepan Blagajski, sin Dujmov, koji je bio kanonik Zagrebački i starao se mnogo o dobrobit svoje obitelji, svečano prosvjedova u ime svojeg roda u kaptolu Zagrebačkom proti kraljevskoj darovnici, kojom bijahu po-vriedjena starodavna prava knezova Babonića na rečene gradove. Ostrožac su Blagaji doista i obranili, ali Krupe ne održaše. Krupu zauzela je g. 1410. za kralja banska vojska silnom rukom. Nije poznato, tko je od roda Blagaja tada držao Krupu, ali da je hrvatski ban tada vojevao pod Krupom, izviestno je iz osude župana Zagrebačkoga i Ivriževačkoga Pavla Čupora - Moslavačkoga, koji bješe kaznio plemića Blaža od Mlake radi toga, što nije bio odaslao svoje momke na vojnu pod Krupu.2 * * * Krupa je bila u napried za više godina kraljevo dobro, a njom su upravljali župani Zagrebački kao kaštelani. Takovi su kaštelani bili g. 1423. Zagrebački župani Juraj i Bartol. Koju godinu kasnije založio je kralj Sigismund Krupu svojemu šurjaku Pridriku knezu Celjskomu, sinu 1 (ionealogia ili. ct nobilis familiac dom. comitum Vrsinorum do Blagaj. Kukopis grofa Ludovika Blagaja. — Ima i štampana poviest knezova Blagaja od istoga pisca pod naslovom: Rosa Ursina. — Valvasor kaže, da su Krupski knezovi pozvali bili Turke god. 1464., a ovi da se odazvaše g. 1405., poči-nivši grozne štete u Hrvatskoj. (Valvasor: Ehre dcs Herz. Krain, knj. XII. str. 120.) Ta viest tiče se po svoj prilici g. 1400, jer god. 1464. držao je Krupu Martin Frankopan, koji jamačno Turaka nije u pomoć zvao. 2 Neo rcgistr. acta., fasc. 1524. br. 28., prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti. Hermana, koji je bio po knezovih Ortenburžkih donekle u srodstvu sa knezovi Babonić-Krupskimi. Već g. 1429. pre-dade Sigismund kraljevski grad Krupu („nostrum castrum Crupa ex altera parte Save") rečenomu knezu u neograničenu vlastnost.1 Kad je posljednji knez Celjski Ulrik g. 1456. od mača Ladislava Hunjada u Biogradu poginuo, razgrabiše golema imanja Celjska različiti opravdani i neopravdani pretendenti; imanja u austrijskih pokrajinah zaokupi ponajviše cesar Fridrik, a hrvatska kralj Ladislav. Imanja, što ih knezovi Celjski držahu uz Kupu i Unu: Steničnjak, Bužim, Japru i Krupu, prisvajahu knezovi Frankopani već s toga, što ta imanja bijahu od česti došla na Celjske knezove kao miraz kneginje Jelisave Krčke i Mo-druške, kćeri kneza Stjepana Frankopana, prigodom udaje za Fridrika, otca Ulrikova. Steničnjak, Bužim i Krupu zaokupi bogati knez Martin Frankopan, plativši za Krupu njemačkim kapetanom, što ih bjehu Celjski u tom gradu postavili, za ustup neku svotu. Nu pošto je bila Krupa od prije već kraljevsko i samo založeno dobro, to morade knez Martin Frankopan već god. 1464. kralju Matiji na osnovi posebnoga ugovora i uz odštetu na drugih ima njih Krupu povratiti.2 Pobožni Martin Frankopan nije bio najbolji susjed vlasteli i gradjanom, a svoje podanike mu čio je kojekako. Za kratkoga svoga vladanja u Krupi nastojao je knez Martin, da slobodna plemena, što su priznavala pokroviteljstvo grada Krupe, skuči u što veću ovisnost od grada. Pleme Vrhovinsko potuži se na kneza Mar Una Frankopana, da ih sili na službu gradu Krupskomu, a oni da su stari plemići, da imaju povlasti potvrdjene od raznih kraljeva, pa da niesu nikad drugdje tražili suda i pravice, nego u stolu županije Zagrebačke. Kralj Matija usliša molbu, pa naloži god. 1464. još prije, nego je 1 Neo registr. acta, fasc. 1593., br. 10., prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti, 2 Kapt. arhiv u Zagrebu. Fasc. 87., br. 5 Krupu kao kraljevsko dobro preuzeo, Mirku od Zapolja, upravitelju Bosne i banu hrvatskom, da zaštiti plemiće Vrhovinske u staroj slobodi proti knezu Frankopanu. Ujedno odredi kralj, da rečeni plemići imadu i u napried, kao što prije, vojevati samo pod kraljevskom zastavom.' Primivši kralj Matija Krupu, povjeri ju radi obrane od Turaka sa bližnjim Obrovcem na Uni i sa još nekoliko gradova u gornjoj Hrvatskoj Senjskim kapetanom, koji su u pograničnih gradovih svoje kaštelane držali, a sami sebe zvali kapetani Krupe, kako to čini u jednoj listini od god. 1487. Senjski kapetan Petar Tarnik.2 Premda knezovi Blagajski niesu bili već od davna vlastnici grada Krupe, ipak oni i kasnije prisvajahu pokroviteljstvo nad plemeni, podložnimi Krupskomu gradu. Pleme Kačića u Doljnoj Tamnici opiralo se knezovom Stjepanu i Mihajlu Blagajski m, koji se god. 1487. potužiše na rečene plemiće banu hrvatskomu Matiji Gerebu. Pošto nije ni Krupski kapetan Petar Parnik stranke uravnati mogao, a zastupnik plemena Kačiča, Franko Dokmanić, nikako nije htio predložiti povelje plemena, to su povelje, što se ticahu plemena Kačića u Dolnjoj Jamnici, jednu od god. 1283. i još dvie potonje donieli knezovi Blagajski na sud u Zagreb. Na temelju predloženih povelja odsudi g. 1493. ban Ladislav Pgervarski ujedno sa prabilježnikom i vel-možami pleme Jamničko ,,u kotaru grada Krupe a u županiji Zagrebačkoj", da imade podložno biti knezovom Blagajskim onako, kako o tom povelje glase.'' Po smrti kralja Matije nestalo je bilo kapetanije Krupske. a državnim ugovorom, što je sklopljen g, 1490. medju kraljem Vladislavom i naravskim sinom kralja Matije, vojvodom 1 Listina u arhivu grofa Blagaja. 2 Jedan dio imanja Krupskoga, naime zemlje u Gradcu, u Zibski i u bregovih Mačinani zvanih, darova kralj Matija poveljom, izdanom mjeseca srpnja g. 1488. it Budimu, plemiću hrvatskomu Petru Kegleviću od Gradca, koji je bio na vojni stekao zasluga. (Listina u u sbirci jugosl. akademije.) ;i Listina u arhivu grofa Blagaja. Ivanom Korvinom, dobi potonji uz hrvatsko banstvo i mnoge kraljevske gradove, a medju ovimi Krupu i Japru i kaštel Obrovački na Uni.1 Državni ugovor nije smetao nestalnoga kralja Vladislava; već sliedeće godine (i491.) založi on banu Ladislavu Egervarskomu za njegove ratne tražbine uz Bihać i grad Krupu. Ali i pored toga zaloga ostao je Ivan Korvin gospodar i Bišću i Krupi, često u njih boraveći. Na 3. prosinca g. 1495. odlikova on poveljom izdanom u Bišću plemića Jurja Sladovića ili Sla-dojevića, darovavši i potvrdivši mu mlinište na Uni kod mosta Krupskoga, jednu kuću u varoši Krupi, zemljište „Ogradu" zvanu naprotiv Krupe pri staroj varoši, zemljišta Keruč (Keruch) i Orehovuluku, jedno ostrvo Unsko više grada Otoka i vinograde i zemlje u Ostružnici i u Mačinanih.2 Pismom pak izdanim 17. svibnja god. 1497. u gradu Krupi zajamči vojvoda Ivan Korvin Stjepanu Be-rislaviću, da će ga štititi od protivnika i neprijatelja.3 G. 1498. darova Ivan Korvin gradove Krupu i Obrovac na Uni svojoj kćerki Jelisavi, a sliedeće zatim godine pokloni imanje Jamnicu, pripadajuće gradu Krupi, svojoj ženi Beatrici Frankopanovoj, kćeri kneza Bernardina.4 Ivan je Korvin žalibože prekratko živio, a doskora pomru u vrlo nježnoj mladosti i njegova djeca. Gradove Kor-vinske u Zagorju i oko Zagreba držala je još neko doba udova Ivanova Beatrica, a poslije i drugi njezin muž, knez Juraj Brandenburžki. Gradove pak na turskoj medji Bihać i Krupu preuzme opet kraljevska uprava, namje-stivši u Krupu god. 1509. kapetanom Mirka Turaka lleninga, a poslije Mihalja Turaka. Nakon nekoliko godina dobije Krupu državni kancelar kardinal Toma Bakač. 1 Transsumpta documentorom mixtorum. Noviji ovjerovljeni pricpis u hrv. zem. .arhivu, 2 Izvornik na pergameni u shirci jugoslav. akademije. 3 Neo reg. acta, fasc. 136, br. 6.. prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti. 1 Kegesta arhiva grofova Keglevića u jugosl. akademiji. Ovaj ju povjeri na čuvanje i uživanje banu Ivanu Kar-loviču, ali pošto je taj upravo u to doba bio izgubio raz-širenjem turske vlasti sva svoja ogromna imanja u župa-nijah Krbavskoj, Ličkoj i Kninskoj, želio je Krupu za se zadržati. S toga se zavrže pravda medju kardinalom i banom Karlovićem. Nakon smrti Bakačeve (god. r521.) pridržao je Karlović Krupu, u kojoj je često boravio i iz nje mnoga pisma pisana ,,u našem gradu Krupi" („in nostro castro Krupa") odpremao. Krupom je išla cesta iz Hrvatske u Bosnu i u iztočne zemlje. Na 28. kolovoza g. 1530. dodjoše u Krupu kraljevi poslanici do sultana, glasoviti Nikola Jurišič, tada još kapetan od Rieke i hrvatski komornik („ritter und erbkamer in Crabaten") sa Josipom Lambergom i tajnikom, Slovencem iz Gornjega grada u Štajerskoj, Benkom Kuripešićem.1 Vlastnik Krupe ban Ivan Karlović dočekao je kraljevske putnike svečano već prije u gradu Klokoću, odakle ih je pratio u Jezersko i u Krupu. Karlovića zateče smrt u kolovozu god. 1331. u Medvedgradu, a Krupu posvoje na osnovi medju obitelji Zrinskih i Karlovića sklopljenoga nasljednoga ugovora knezovi Zrinski, koji su Krupu držali dotle, dok ju nije Turčin osvojio.2 0 vlastelinstvu Krupe i o občini Krupskoj za starije kršćansko doba malo ima viesti. Toliko se ipak znade, da se vlast grada Krupskoga na daleko prostirala i da su Krupi podložna bila razna već pomenuta plemena na obje strane Une. Osim tih plemena podčinjeno je bilo 1 Benko Kuripešić opisao je ovaj svoj put g. 1531, u posebnoj knjižici pod naslovom: »Itinerarium, wegraysz kon. May. potschaft gen Constan-tinopel zu dem Tiirkischen kevser Solevman. A mio XXX. 15 31. 40.« Svojemu putopisu dodao je Kuripešić i mnoge slike gradova, koje je kraljevsko poslanstvo posjetilo. Ovoj knjizi priložena slika stare Krupe (»Grupa in Cra-baten*)[od god. 1530. prerisana je iz ovoga putopisa. - I.'omašičeva kronika u Arkivu za jugosl. poviest, knj. IX., str, 30. — Starine, knj. V. LopaSić: Bihać. 14 gradu trgovište i obližnje ladanje sa kmetovi. Čuvanje i obrana grada povjerena je bila kaštelanom. Takovi kaštelani bijahu u Krupi god. 1488. neki Juraj i njegov na-mjestnik Grgur Trumbentaš, g. 1522. Ivan Novaković, g. 1549. Jurica Karinčić i Ivan 1 iojsić, napokon god. 1350. Ivan Babonožić. Trg („oppidum") Krupa imao je svoga poglavara, kojega su gradjani („cives") birali. Taj se poglavar za razliku od obližnjih obćina, koje su svoga poglavara zvale sudcem, zvao hrvatski: „vesnikom". G. 1495. bio je „vesnikom" u Krupi neki Mate. Osim mjestne župe bio je u Krupi i manastir Franjevački države bosansko-hrvatske u kustodiji Cetinskoj. Ako taj manastir nije već prije obstojao, to ga je osnovao knez Martin Frankopan, koji je mnogo manastira po Hrvatskoj sagradio i osobiti zaštitnik bio bosanskih Franjevaca.1 Na prostranoj gospoštini Krupskoj bilo je više vazala. Osobito odličan vazal bio je god. 1487. Ivan Du-gović sa pridjevkom „od Krupe". Oko god. 1540. za-ložiše za 2.000 for. knezovi Ivan i Nikola Zrinski plemiću Jurju Vidošiću od Glagoljica imanja u Cimin-vrhu, u Golom - brdu i Grabrovniku u kotaru grada Krupe, a u županiji Zagrebačkoj.2 Dvie godine kasnije darova ban Nikola Zrinski svojemu kaštelanu u Novom gradu (Todorovu) Mihajlu Budišiću od Ilotuče (Like) razna zemljišta u Cagliću i u Marsinojdragi u kotarih gradova Krupe i Novog grada.3 . * * Budući da Krupa nije bila zaklonjena Unom i na 1 Nekoji gradjani Krupski poznati su iz pravde, što ju je imala g. 1549. knegiuja Doroteja Blagajka sa upraviteljem Blagajskih imanja Antunom Bakšičem, Tom prigodom saslušani su kao svjedoci medju ostalimi i gradjani Krupski: vesnik (sudac) trgovišta Mate, Andrija Bartolovič, Martin Brložovič, Nikola Husković, Andrija Kcze, Martin Krepič, Stjepan Kripčič, Juraj Lučaković, Mihael Lutčić, Martin Lučenović, Martin Makalović, Stjepan Tkaničarić, Antoliša i Marko Vlapanovići. 2 Transsumpta donat. ex reg. cam. archivo. Knj. I. u hrv. zem. arhivu. :l Kapt. atkiv Zagrebački. B. br. [51. samu je stajala, to su za nju veoma rano postale opasne turske provale. God, 1509. bio je pošao kapetan Mirko Tu-rak iz Krupe s vojskom pod Mutnik, da ga otme knezu Ivanu Karloviću. Dok je Turak obsjedao Mutnik, stiže 2.000 Turaka pod Krupu. Turci požegoše trg i most na Uni, ali se Turak još na vrieme vrati u Krupu, udari na Turke, razbije ih i mnoge natjera u Unu, gdje se utopiŠe.1 I g. 1522. i 1523. podsjedoše Turci Krupu. Surim-paša bosanski navali sa 2.000 konjanika i 5.000 pješaka na Hrvatsku i obkoli Krupu. Turci udarahu na grad velikimi topovi i strojevi puna četiri mjeseca bez prestanka. Ban Ivan Karlović nalazio se tada na dvoru cesara Karla, da izmoli pomoć za sebe i Hrvatsku; bana je valjano za-mienio kaštelan Ivan Novaković, održavši grad, dok se hrvatska vojska u Ostrožkom polju prikupila. Kad je hrvatska vojska napravila most na Uni i stala napredovati, pobjegoše Turci bez obzira.2 Ivan Karlović mnogo se starao za svoje pogranične gradove, osobito za Krupu. Turci se bjehu god. 1529. spremili na Krupu, a Karlović nije imao ni puškara, ni novaca, da grad u dobru redu uzdrži. Pošto se mjeseca lipnja g. 1530. Turci opet spremahu na Krupu, zamoli Karlović iz Mutnika, gdje je tada boravio, pomoć u generala Ivana Katzianera; ako mu se ne bi što drugo dalo, da mu pošlju barem koji cent praha. Turci su u ovo vrieme strašno pustošili sela oko gradova Krupe i Bužima. Knez Zrinski bio se tada nekako nagodio s Turci; njegovi su ljudi prevažali Turke na Uni. Mjeseca kolovoza god, 15 31. javiše Bišćani kapetanu Erazmu Turnu, da velika navalna turska vojska ide uzimati Krupu ; Turci da sobom vuku topove i drugu spremu za obsjedanje. Bišćani su zaklinjali generala [vana Katzianera, neka pomogne Krupi, jer ako ona padne, nastat će skrajna nevolja za kralje- 1 Arkiv za jugosl. poviest, knj. IX, str. 30. 2 Arkiv za jugosl. poviest, knj. IX. str. 26. — Vitczoviceva kronika. vinu Hrvatsku i obližnje pokrajine (,,quod Krupa amissa, non solum regnum Croatiae, sed et vicinia regna erunt in ultimis periculis").1 Po smrti Karlovićevoj (god. 1531.) nastala je velika opasnost ne samo za njegove gradove Krupu, Mutnik i Novigrad (Todorovo), već i za svekolike ostatke Hrvatske na Uni. Vlastela hrvatska očajavahu, ne primajući gotovo nikakve pomoći od kralja Ferdinanda. Nije čudo, Što su se uslied toga vlastela oko Bišća počela dogovarati, ne bi li zgodno bilo pristati uz kralja Ivana od Zapolja, da tako bar donekle miruju od Turaka. Na nesreću bio je u taj čas iz Brekovice pobjegao zasužnjeni Vlah Reko Sudorović. Taj izravno odleti do paše bosanskoga, javi mu smrt bana Karlovića i zajamči mu glavom, da će turska vojska lako zauzeti Krupu a i obližnji Cazin i Ostrožac. Morali su se knezovi Zrinski, koji nasliedi.še Karlovićeva dobra, mnogo brinuti, da od turske sile za još koje vrieme obrane kukavne ostatke imanja Karlovičevih. Ban Nikola Zrinski držao je i nadalje gospoštinu Krupsku, ali posada vojnička u njoj stajala je pod za-poviedi Bihaćkoga kapetana. General Ivan Lenković iz-viesti g. 1563., da u Krupi ima u svem 40 vojnika, ali pošto vojnici niesu redovno plaćani, te su često, i to kadšto bez uspjeha morali moljakati plaću čak u Ljubljanu, to ih gotovo nikada nije bio podpun broj. Da je obrana Krupe mučna, znao je toli izkusni i stari hrvatski general Ivan Lenković, pa zato bješe on predložio, da se Krupa napusti i grad poruši. Godine 1365. odluči se sudbina grada Krupskoga. Mjeseca lipnja, a na dan četvrti, dodje pod Krupu bosanski paša Mustafa Sokolović s jakom turskom vojskom, a s odlukom, da grad zauzme za tursko carstvo. Kakove su u oči turske navale bile prilike u Krupi, prikazuje vjerno hrvatsko pismo kapetana Petra Farkašića pisano generalu Ivanu Penkoviću iz Mriežnice na 5. lipnja god. 1565. Evo pisma: 1 Dopisivanje sa generalom I. Katzianerom u zcm. arhivu u Zagrebu medju /em. pravicami i u arhivu Kranjskom, fasc. 120. „Vzmožni i zveličeni gospodine, služba moja ponizna da je preporučena vašem gospodstvu, kako momu milostivomu gospodinu. Neka zna vaše gospodstvo, kako mi ovu uru dojde list od kapitana Bihaćkoga, gospodina Kronšala, kako je dotegnul k njemu stražac iz Krupe, ki je mosta čuval, i povidal je, da su Turci Krupu podseli. Zato, vaše gospodstvo, k tomu prigledajte, kako vas je najbolje Bog naučil, zašto oni siromasi, ki su u nutreh, od Boga i od vašeg gospodstva pomoći čekaju. A gospodine milostivi, u nutra je Matijaš Bakić, ki je vojvoda, i š njim je junakov 28, a Tihić, ki mu je tovariš, ki je drugi vojvoda, ta je bil s ostalimi junaci izašal van, dohodi 1 je k meni pinez prositi, a ja mu ih nisam imal odkuda dati. I to je jure šesti dan, kako je prošal u nutra. Bojim se, da je i on poginul na putu u nutra grede i s junaci; zač da bi nepoginul, bil bi glas od njega kakov godire, ako prem je u nutra ulizal. Zato, gospodine milostivi, k tomu priglejte, kako je vaše gospodstvo Bog naučil. I ja sam onomadne i po dva krat za nju (Krupu) pisal tamo, da bi k njoj bolje prigledali; i kako su ju onomadne Turci jagmili s ognjenimi strilami, da bi k njoj bolje plaćom prigledali. Da, gospodine milostivi, ništar se nemari, a na ovoj nijednoj krajini ni teže nijednim siromahom, nego onim ki su u Krupoj. Da, oto bojim se, da nebude ni Krupe ni njih, ki su u njoj. A, gospodine milostivi, ako ih se sada neuzmete, ote svi van pojti iz nje, ako k njim neprigledate boljom plaćom nego drugim. Zašto, gospodine milostivi, znate, da je njim najteže od sih drugih. 1 da sam vašem gospodstvu preporučen. Dan v Mrižnici, 5. juna 1565. Sluga vašega gospodstva Petar Parkašić." Žalibože, da se i prevec rano izpunila slutnja rodoljubiva Farkašića, „da nebude ni Krupe ni njih, ki su u njoj". Vojska kršćanska veoma se polagano skupljala, a glavni vojvoda, zapovjednik hrvatske krajine Herbard Auersperg, oklievao je odveć dugo s navalom na Turke, pa se tako dogodilo, da jadni branitelji Krupe i pored odlične hrabrosti vojvode Matije Bakica i svakoga pojedinoga obkoljenika ne mogoše odoljeti ogromnoj turskoj sili.1 Doista bio je i sam kralj Maksimilijan zamoljen za pomoć, ali kralj priobči na 26. lipnja g. 1565. generalu Ivanu Len-koviću, da ne može poslati pomoćne vojske od Drave i Dunava za obranu Krupe, koju neka Lenković brani s vojskom, koliko je ima." Krajiški zapovjednici Kronšal i Auersperg izviestiše, da je stiglo 4. lipnja god. 1565. 2.000 Turaka pod sandžakom bosanskim Mustafom Sokolovićem pod Krupu. Turci odmah obkoliše grad, pozvavši obkoljenike na predaju. Turska se vojska utabori pod brdom gradskim, pak u dolini uz potok Krupicu (Krušnicu). Odmah, čim je junački Bakić poziv odbio, stadoše Turci grad udarati topovi, popalivši ujedno most pod gradom, čardake i mlinove. Na ib. lipnja došle su nove turske čete pod Krupu. Turci stadoše grad jurišati, ali je juriše za više dana uspješno odbijala mala nu junačka četa Krupskih zatočnika. Turci izkopaše na zgodnih mjestih četiri šanca, u koje namje-stiše topove. Bihaćki kapetan Kronšal bio je odmah prvi dan obsade odpremio stražu pod Krupu, koja se s lieve obale Une oglasila obkoljenikom i sokolila ih, da će ih doskora izbaviti kršćanska vojska. Obkoljenici se radostno odazovu iz grada, glasno vičući: Isuse, Isuse! Bihaćki kapetan dojavi opasno stanje Krupe hrvatskim pismom („Khravvatische offnen brieff") svim obližnjim voj-nićkim zapovjednikom i hrvatskoj vlasteli, te zamoli pomoti u vrhovnog krajiškog generala Ivana Lenkovića po- 1 Vojvoda Matija Bakić bio je Hrvat katoličke vjere, a nije bio u rodu čuvenomu srbskomu junaku Pavlu Bakicu, koji je za prvo vrieme vladanja kralja Ferdinanda bio odličan kraljev pristaša i vojskovodja proti Turkom i Zapoljevcem. Hrvatski Bakici uklonili su se kasnije u dalmatinski Šibenik i u hrvatsko Zagorje kod Varaždina, gdje su Bakici još početkom prošloga vieka vlastela bili. Imena ostalih branitelja Krupe niesu nam žalibože poznata, osim trojice, naime drugoga vojvode Tihića, zatim nekoga Dra-govanića, bivšega poštara u Hojsić-kaštelu (Sv. Petar na Mricžnici) i Brdarića. 2 Starine, knj. XIX. str. 27. sebnim listom, na kojem glagolskim pismom a povelikimi i čitljivimi slovi iz vana zabilježi: „Noć tr dan nek se nosi ta list u pošte prez postanja u Cernomalj brzo tr brzo." Kršćanska se vojska kupila u Pećih, odakle se pomakne na 21, lipnja prama Uni i postavi se nasuprot Krupe. U tabor stigne ban Petar Erdedi sa 300 konjanika, kapetan Ivan Alapić sa 300 Križevačkih konjanika , namjestnik Kranjske pokrajine Jobst Gallen-berg s kranjskom četom i Herbard Auersperg s hrvatskimi graničari. Iz Bišća dovezoše tri ovelika topa, a po Uni sabraše 14 ribarskih čamaca. Kršćanske se vojvode dogovarahu, kako će Turke odtjerati, ali kršćanska vojska nije ipak obkoljenikom pomogla, već je samo s udivljenjem gledala, kako se preko vode šaka ljudi s nečuvenim junač-tvom bori sa turskom premoći. Na dan, kad se kršćanska vojska pomolila pred Krupom, udariše Turci jače nego prvih dana na grad iz topova i naletješe pet puta juri-šern na gradske zidine. Nekoliko vojnika bilo se odlučilo, da će prieći na čamcih prieko do grada, ali videči, da su Turci kod mosta šance izkopali i u njih puškare postavili, odustaše od svoje nakane. Vojvode su smišljale, kako da se s vojskom pomaknu do Novog i tamo Unu prešavši s traga na Turke udare, ali bojazan, da bi mogli Turci medjutim od Krupe navaliti na Bihać, prisili vojvode , da krenu s vojskom prema Ostrožcu. Time je bila sudbina Krupe odlučena. Divno je pak bilo držanje malene posade Krupske, koja je brojila iz prva 28 junaka, ali je i od te čete do 22. lipnja bilo šest težko ranjenih i medju ovimi i vojvoda Bakič. Videći Krupski junaci neodlučnost kršćanskih vojvoda a poslije i uzmak vojske, ipak niesu u hrabrosti popuštali. Dvojicu svojih drugova spustiše na 22. lipnja po konopu niz gradski zid, a ovi javiše kršćanskim vojvodam jadno stanje obkoljenika. Hrane da ima u gradu dovoljno, ali proti turskoj sili da se ne mogu ni jedan dan viže uzdržati. Turci da su iz lumbarada mjestimice gradske zidine oborili i jednu gradsku kulu na dva mjesta podkopali. Uz nagradu od 50 talira ušulja se neki bivši puškar Krupski u Krupu, gdje izvjesi dvie zastave, što ih je bio omotane oko pasa u grad donio. I na 23. lipnja dopre u grad pod zaštitom topova dvadeset srčanih kršćana. U tren, kad ovi u grad uljezoše, upravo su Turci jurišali Krupu, a niesu to bile proste balije, već odličniji Turci sa zlatnimi turbani i svietlimi čelenkami. Najžešća borba trajala je od ranoga jutra pa do tri sata poslije podne. Kao što je godinu dana iza toga junački ban Nikola Zrinski u Sigetu sa šakom vitezova na gradska vrata izpanuo, tražeći mučeničku smrt, tako je i vojvoda Bakić, 23. lipnja g. 1565. poslije podne, prodro iz grada sa još sedam svojih drugova medju Turke i pro-krčio sa još dvojicom put do Une, u kojoj Bakić, koji je bio težkoga tiela, potonu. Četiri Hrvata posjekoše Turci na mjestu. Istoga dana, kad je Krupa pala, pomakne general Auersperg vojsku do Stiene i Ostrožca. Kasnije ode u Cetin, a ban krene u Steničnjak, da svoje gladne čete nahrani. Obsada Krupe svrši se po obkoljenike tragično ali dično, a sramotno po kršćanske vojvode, osobito glavnoga zapovjednika llerbarda Auersperga. 1 Osvojenjem Krupe pribavi Sokolović-paša vrlo na-predujućemu Osmanskomu carstvu novu čvrstu podlogu za dalnja osvajanja u Hrvatskoj. Ugarski i hrvatski po-viestnik, vriedni Nikola Istvanfi, biedi upravo generala Auersperga, da se je kukavno ponesao, pa se čudi, što se nije usudio udariti u otvorenom boju na Turke, imajući do 7.000 vojske. Pad Krupe prouzroči veliku stravu na čitavoj hrvatskoj krajini. Pišćani su čvrsto držali, da će prikupljene paše odmah navaliti na njihov grad, pa 1 Ka/.ni izvještaji o obsadi Krupe i o vojevanju pod Krupom u kranjskom arhivu u Ljubljani, fasc. I26. i u štajerskom arhivu u Gradcu, Mis- cellanea, fasc. 21 (br. 6 — 23). — Valvasor: Khre des Hcrz. Krain, knjiga XII. str. 35. da je i Bišću, kao kršćanskoj tvrdji, kucnuo posljednji čas. General Auersperg brže bolje odpremi u Bihać kapetana Matiju Mora sa dvje sta puškara. * * Osvojivši Turci Krupu, stadoše ju odmah čvrstiti s nakanom, da iz Krupe doskora i Bihać osvoje. Radi toga stajao je paša Sokolović s vojskom gotovo mjesec dana pod Krupom.' Namjestiše u nju posebnoga zapovjednika sa časti kapetana a kasnije kadšto i sandžaka. Naročito zvali su se glavari Krupe sandžaci za vrieme, dok nije bio osvojen Ostrožac (g. 1578.) i poslije Bihać, ali kapetani ostaše u Krupi i nadalje. G. 1577. stajala je u Krupi znatna turska posada od 300 konjanika i 400 pješaka.2 Ova je posada osobito dodijavala obližnjoj tvrdji Bihaćkoj, te su Turci neprestano iz Krupe sva obližnja kršćanska mjesta napastovali. God. 1580. prodre tri sta Turaka od Krupe i obližnjih mjesta preko Kupe do nove tvrdje Karlovačke. Turci zarobe četiri stotine kršćanskih duša i zapliene mnogo stoke.3 S osvete za ove zulume nastojalo se kasnije s kršćanske strane, da se što više Krupi naudi. G. 1581. javio je general iz Karlovca s velikim zadovoljstvom, da su njegovi vojnici popalili Krupu i Novi. Goropadan je bio osobito sandžak Krupski llidris-beg KaraČović, koji je g. 1585. u bitci kod Slunja vojevao sa banom Tomom Erdedom. Nakon Bišća bila je Krupa vazda poglavito mjesto na Krajini i u sandžaku Bihaćkom. Po spisu Anastaza Grgičevića od god. 1630. bila je Krupa ozidana varoš i veća i bolja od Cazina, Bužima i Ostrožca; u njoj je bilo do 200 kuća i 200 oružanih ljudi, a u okolišnih selih bilo je 500 kuća, a 600 momaka, koji su mogli oružje nositi. U Krupi je prebivalo više odličnih aga med kojimi se iz- 1 Starine, knj. XIX., str, 30. 2 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I., str. 44. 3 Ibidem, knj. I., str. 26. i 27. tiču osobito age Badanjkovići.1 U tvrdji je bilo topova, a zidine su bile prilično jake, pak pošto je u Krupi bila uviek jaka posadna vojska, to su Krupski Turci vazda mnogo dodijavali obližnjim kršćanskim krajinam, koje se ne mogahu tako lako svetiti Krupi, budući da je njen položaj bio čvrst i zaklonjeni Unom. Za velikog turskog rata g. 1690. i 1691. ipak su banove čete dosta štete činile i okolici Krupskoj, poharavši ju do dva puta. Čuvene Novljanske vojvode Filip i Mihajlo Viđakovići doprieše g. 1690. čak pod zidine grada Krupskoga, ubiše jednoga agu i četiri Turčina, pa povedoše sobom 17 Turaka i nekoliko konja. 1 g. 1692. prodre četa Banovaca do Krupe i uništi ju požarom.2 Veliku žalost uzroci Krupi vojvoda Mihajlo Vidaković, uhvativši rečene godine svatove i četu, što je pratila kćer Krupskoga Ali-bega do vjerenika sa bogatim mirazom. 1 Na glasu su bile Krupske age Badanjkovići, za koje kaže poviestnik barun Juraj Ratkaj, da su bili starinom plemići hrvatski (»antiquo nobiliime Croatiae genere orti«), Badanjkovići su osobito poticali Turke, da zauzmu puste gradove Kladušu i Podzvizd, kao prednje straže Krupi; oni su vazda prodirali na kršćanske sirane. Turan-aga Badanjković, dizdar od Krupe, sa braćom Omer-agom i Salir-agom bili su god. 1627. u pismu obružili hrvatskoga bana i druge tadanje hrvatske poglavice: Vuka Mrnjavčića, Vuka Križanića i Vuka Jelačića, kapetane u Sredičkom, Brkiševini i u Letovaniću, pozvavši ih ujedno na mejdan. Ročište za mcjdan bude ustanovljeno u Sredičkom kod Kupe, gdje je Vuk Mrnjavčić izašao na mejdan mladjahnomu Salir-agi Badanjkoviću, koji je bio radi hrabrosti vrlo cienjen i kod Turaka i kršćana. Na mejdanu dogodi se užasan prizor, da je Vuk Mrnjavčić najprije vitežkoga Turčina mačem po hrbtu težko ranio, a kad se ovaj bio od ljute boli tielom svinuo prema konjskoj glavi, odrubi Mrnjavčić jednim mahom glave i Badanjkoviću i njegovu konju. S toga dogadjaja bila je Turke tolika gro/.a uhvatila, da niesu nikad više junačine Mrnjavčića na dvoboj pozivali. (Ratkav: Memoriae regum et banorum. —- Vitezovič, kronika hrvatska.)— Badanjkovići pisali su se takodjer Batlnjevići; oni su predji kasnijih begova i aga I'.adnjtvi..c i Balevića, koji su bili zapovjednici i vlastela u Krupi, pa ih narodna pjesma spominje. G. 1638. spominje general Vuk Fran-kopan Tržački Suliinan-agu Badanjkovića ili Badnjevića, kapetana Krupskoga, i njegova brata Rešep-agu, dizdara. O njih izviesti Frankopan, da su strašni krstomrzei (»greuliche Feind der Christen«), a vazda da četuju. (Izviešće u mojoj sbirci.) 2 Theatrum europaeum. knj. 12. Četom je zapoviedao sin Ali-bega, a rodjeni brat zaručnice. U kreševu, što je tu bilo nastalo, pogibe 60 Turaka, a medju ovimi najmladji Ceri-basić, Velantič-aga i dizdar od Kamen-grada. Vidaković zarobi osim mlade vjerenice još i kčer Mohamed age, Homad agu i još drugih 30 Turaka, pa zaplieni 40 konja i savkoliki bogati i gizdavi miraz.1 Za vojne g. 1692. dospjelo je više odličnih Krupskih Turaka u sužanjstvo, te su sužnji držani'koje u bana, koje u Novljanskog zapovjednika, baruna Ivana Andrije Makara, a po nješto i u kapetana Novakovića, zvanoga obično Vu-jica. Radi izbave ovih turskih sužanja dopisivalo se duže vremena medju Bihačkimi i Krupskimi poglavicami i pukovnikom Makarom. Mustaf-beg Badnjević „sandžak beg Bihaćki, serdar i zapovidnik sve plemenite Bihaćske i Krupske pokraine", Tatar Mustaf-beg Idris Kapetanović, kapetan Bihaćki, Cafer-beg, kapetan Krupske krajine potužiše se s razlogom na mrzki i na Krajini neobični postupak pukovnika Makara i Novljanskih katolika (madžara) sa turškimi sužnji.- Jamačno je bojna sreća bila u to doba od- 1 Theatrum europaeum, knj. XII 2 Zanimljiva su pisma i hrvatskih i turskih zapovjednika za turskih ratova radi izbave sužanja. U sbirci jugoslavenske akademije čuva se medju ostalimi i jedno takovo pismo u izvoru od g. 1695. od sandžaka Bihaćkoga M u s t a j - b e g a B a d n j e v i č a na pukovnika Ivana Andriju M a-k a ra u Novom pisano bosančicom a čistom hrvaštinom. Pismo glasi doslovce: »Od nas g. Mustajd>ega Badneviča, sandžaka-bega Bihaćkoga, serdara 1 /apovidnika sve plemenite Bihaćske i Krupske pokraine u svem vele visoko i poštovanom svake vridne fale i dike časti gosposke dostojnome g. Makaru, /.apovidniku sve Novske pokraine lipi poklon i drago pozdravlene kalio g. i susidu na kraini. A po tom toga bi mi potriba pisati, v. g. dati na znane, kako dodjoše prida me sve age Bihaćke kraine i Krupske tužiti i zaradi nevolnih sužana Turaka) koje se od ni h bezakone posluje u vašoj krajini, koje nije nikad bilo, a naj pri vo od siromaha Bešir-age, slušajući nevirnih Novskih madžara, koji su učinili neviru caru, pake će i ćesaru, idući siromah svome gospodinu pravim putem sužanskim te ga okova i uze mu dvadeset dukata više od du-gOVaaa, kako se nismo nadali, da će to v. m. učiniti a na ovakoj kraini, a nismo mi mogli dosad ni lista pisati, niti nam je bilo do tog, kako nije ni više opojila hrvatske krajišnike, koji držahu, da im je u sretnijih okolnostih najpreči posao, nesmiljeno svetiti se Turkom za toliko pretrpljeno zlo. Mirom Karlovačkim i na temelju ovoga mira uredje-nimi medjami udalji se Krupa od hrvatskih krajina, te uslied toga i prestanu toli česte Krupske navale na kršćanske strane. Samo još jednom, i to za rata od g. 1716., spominje se Krupa. Mjeseca studenoga g. 1716. spremale se turske čete oko Biele Stiene i Krupe, da udare na Hrvatsku. Bilo je nabavljeno za tursku vojsku mnogo žita i siena. Čuvši za to banski namjestnik grof Ivan Drašković, odpremi u Krupu i Bielu Stienu kapetana Kostajničkoga Matanića i Zrinskoga Paraminskoga, koji pod konac studenoga Bielu Stienu otmu, Turke raztje-raju, svu okolicu Krupe, Biele Stiene i Starog majdana porobe i spale takodjer sve spremljeno žito i više stogova siena. Krupa ostane još i iza toga dobro učvršćen grad, te bude u nj smješteno i sielo nahije, koja se prostirala, kao što i sadašnji kotar Krupski, na obje strane Une. vami. Drugo g. i zaradi Krupskih ncvolnih sužana, koje dočekuju Novski madžari to j'm uzimaju konti i robu otimaju; ima trideset kona, sto su uzeli ni kiivi ni dužni. Tome se nismo nadali, jere niti če brezpustvo bog maku! viditi (odobriti), ni ludi. A treće Elkasa is Stine, koga je ban bio poslao, da mu kona vodi a za svoju glavu, te ste ga i/.a skele vratili natrag te ga okovali, neznamo, ali ga mislite posići ali prodati, neznamo za koju sramotu. A čet vrit o ste bezakone učinili od Emre harambaše, niste ga posikli na mcjdanu, veće svezana na konaku, što nije junački činjeno. Sve te zajmove g. bog vrati, a da i ja slušam krajišnika, kako ti madžara, more biti bi se do sad mnogi zajam vratijo. A sad molimo vaše gospostvo, odpišite mi u listu, ako hoćete drižati stari hesab krajišni, koji je dosad bijo uevohum suž-nem, neka je krajina krajinom. Ako li nemislite, veće hoćete tako činiti, odpišite nam, da se znamo i mi česa drižati i da srao zdravo. I molimo vaše gospostvo, zapovidite kapitanu Vujici, što no je od Bese Kruplanina uzeo sedlo i rahtiline, da ga plati ili ušale natrag robu glavom sedlo i raht. Ako po ovom listu nebi ili pinezi ili robe, hoću sve banove i tvoje suzne zapačati u Bihaćskoj kapitaniji i u Krupskoj. A vi se od Vujice naplaćujte, jere se je golemo vidijo na tome gospostvu.« T8g$ Gradovi u Bihaćkoj krajini. — Menići. 221 XI. Menići. Pleme Meničko. Menici pod zaštitom grada Maloga Pseta i knezova Blagaja; plemenske pravice. Razpre knezova Blagaja sa banom Nikolom Zrinskim radi Menića; zator plemena. hrvatskih listinah do konca šestnaestoga vieka dosta se puta spominje pleme Menićko. Sada ne ima sela toga imena, ali se zemlje pod Babinim brdom kod potoka Baštre južno od Bužima zovu Menićke. Sva je prilika, da se stara plemenska obćina Menićka uz to brdo prostirala i da su oko toga brda stajala uz plemenski grad i plemenska sela: Gorica, Kremen, Obrov, Oreho-vac, Stepčica, Glinica i Pod jelom, koja su god. 1553. još Čitava bila. Pleme Meničko imalo je svoje pravice i slobode zajamčene u više povelja kraljeva i banova hrvatskih. Povelje i pisma plemena propala su god. 1553. prigodom provale Turaka. Pleme Meničko nije bilo posve samostalno , već je od pradavnih vremena stajalo pod pokroviteljstvom grada Maloga Pseta, kasnije Krupe. God. 1284. darovao je Meniće i Medvedjane („Menvgh" i „Medvegven", valjada današnji Medvedovac na Baštri) kralj Ladislav knezu Rodini od svetoga Ivana, koji je mnogo godina rečenoga kralja vjerno služio i uz njega vojevao. Rodinu odagna iz njegovih dobara Henrik, sin bana Henrika. Unuk Rodinin, imenom Benko, ustupi svoje pravo na pomenuta mjesta Dujmu, sinu Radoslava Blagaja, za ciglih 40 maraka, a ugovor bude sklopljen g. 1359. u kaptolu Zagrebačkom, u prisuću magistra Stjepana, sina bana Mikca Prodanića, koji je Blagaja zastupao. Od toga vremena pa sve do provale turske i konačnoga za-tora plemena Menićkoga Štitili su Blagaji Meniće izprva iz grada Krupe, a kad su taj grad izgubili, iz grada Ostrožca. Pokroviteljstvo nad Menići priznao je Blagajem ponajprije kralj Karlo, a potvrdili su ga kasnije kraljevi Pudovik, Sigismund i Ladislav. Kad je to pravo bilo napadnuto, dosudio ga je knezovom Blagajem hrvatski ban Matija Gereb od Vingarta.1 Znade se za Meniće, da je pleme samo biralo poglavare, da se samo upravljalo i da je u plemenu obstajala župa biskupije Kninske, a na njoj da je bio god, 1549. župnikom plemić Menićki pop Kirin. Spisi Menićki, što su sačuvani, tiču se ponajviše pojedinih zemalja pa razpre izmedju knezova Blagaja i bana Nikole Zrinskoga. Iz tih se spisa znade dosta veliki broj porodica Menić-kih,2 a spisi pripoviedaju jade i nevolje, što ih je pleme pretrpjelo od svojih pokrovitelja i od druge vlastele. Govoreći o gradu Bužimu već je spomenuto, kako je Juraj Mikuličić zlostavljao pleme Menićko, i da je dao više Meničkih plemića poubijati. Još su teži jadi zadesili pleme Menićko, kad se za njega počeo s knezovi Blagaji otimati ban Nikola Zrinski. Ban je držao, da se pleme ima svakako podložiti njemu 1 Odnosne listine u arhivu grofa L, Blagaja. 2 U listinah zabilježeni su sliedeći Menićki plemići: g. 1482. Ilija i Andrija Jagodici; g. 1549, Andrija Babič, Stefan Bajnić, Gabro Bontič, Stjepan l'.rlo-bašić, Andrija Bribičević, Kirin Draganović, Mikula Dužić, Juriša Endreašić, Mikula Fogošić, Simun Franković, Simun Gojščić, Mate Grdanović, Martin Grdetić, Stefan Guli.Šević, Marko Hercegović, Pavao Hernić, Ivan Huhilić, Štefan Uijanovič, Jurica Jagopić, Bcnko Javorić, Juraj Jezerković, Juraj Jušić, Grgur Loganović, Petar Lučinić, Vid Lukšinović, Ivan Maličko, Juraj Maršić, Kirin Markašić, Petar Menjenski, Petar Mikšić, Petar Nazalić, Kirin Ormaiiiki, Ivan Palčac, Luka Radić, Pavao Radošić, Štetan Skarić, Luka StepSić, Bartol Stojkovič, Mihael Stričković, Mikula Tokovič, Vale Tonković, Mihael Zelović i Gašpar Žitković; g. 1553. Antun Audrašić, Juraj Banić, Petar Basa, Mikula Dužica, Štefan Fogašić, Matija Grdmanić, Kirin Grubanović, Andrija Hercegovu-, Paval Hrnić, Stefan llič, Gašpar Plešić aliter Žitković, Stefan Skvarić, Ivan Stanković, Juraj StepSić aliter Stepovič. kao vlastniku grada Krupskoga, kamo je od starine spadalo, a knezovi su Blagaji branili Meniće, držeći ih za više od sto godina kao vlastela u Ostrožcu. Sami Menići naginjali su više banu s toga, što su se nadali, da će ih ban, budući junak na glasu i zapovjednik jakih kraljevskih četa, lakše i uspješnije moći braniti. Menići su tvrdili, da su kao kraljevski plemići ovlašteni sebi po volji izabrati pokrovitelja i da se pače ni sam ban u njihove plemenske poslove pačati ne smije. Ban zaokupi Meniće na Miholje god. 1540., držeći ih od toga vremena sve do g- 1555, dakle punih petnaest godina. Porode se velike omraze i silne pravde izmedju roda Zrinskoga i Blagaj-skoga. Na novo ljeto 1541, prosvjedovaše svečano službenici kneza Stjepana Blagaja, Gašpar Dobričević od Glavine i Nikola Mrnjavčić u kaptolu Zagrebačkom proti sili kneza Zrinskoga. Knez se Blagaj prituži i kralju Ferdinandu, predloživ povelju kralja Karla Dračkoga na Meniće. U stvari je imao sud puno posla. Bjeti god. 1547. zapute se sudbeni povjerenici Juraj Zimić od Gorice i zagrebački kanonik Stjepan od Biele Stiene po gradovih i mjestih hrvatskih, saslušavši više od dvje sta svjedoka: vlastele, svećenika i plemića u Sračici, u Brubnu, u Gradcu kod Petrinje, u Bužimu, Cazinu, Koprivnici i u Bišću. Svjedoci svi jednako potvrdiše, da su Menići vazda, dok se niesu uzbunili i dok ih nije Nikola Zrinski zaokupio, pripadali gradu Ostrožcu, priznavajući štitničtvo knezova Blagaja, a da u čitavoj Hrvatskoj ne ima drugoga mjesta, koje bi se zvalo Menići.' Ne mogavši knez Stjepan Blagajski ni molbami ni tužbom ništa opraviti proti uglednomu i možnomu banu, pokuša pod kraj svoga života sam na svoju ruku silom pokoriti Meniće, udarivši sa četom od tri sta oružnika pod vodstvom svojih službenika kapetana Antuna Bakšiča od Orešja, Jurja Jankoviča od Petrovljana, Pjubenka Vlaha, 1 Arhiv grofa Blagaja. — mije u Zagrebu. Iveglevićev arhiv u sbirei jugoslav. aka 1 Neo reg. acta, fasc. 1645, br. 22., prije u hrv. zem. arhivu, sada u Budimpešti. - Transsumpta donatiunum. Knj. I. u zem. arhivu. 3 Vite/.ovićeva kronika, str. 148 i 163. — Lopašić R. : Spomenici hrv. Krajine. Knj. I., str. 37. i 61., knj. III., str. 430. 4 »Croatica«, knj. III. u ratnom arhivu. :' Valvasor: Rhre d. H. Krain, knj. XII., str. 132. Gradovi u Bihaćkoj krajini. — Obrovac. 229 XIH. Obrovac. Tragovi grada i mjesta Obrovca. Pleme Obrovačko. Plemić Juraj Sladović. Fza god. fjfl4t. Turci osvoje i poruše Obrovac. jesta Obrovca na Uni nestalo je za turskih provala Bilo je to znatno mjesto sa gradom, manastirom Franjevačkim, župom i sa mnogo kuća plemena Obrovač-koga. Dćinas se od toga ništa ne vidi osim nešto ruševina na šiljastom brdu na desnoj obali Une prema selu Mio-strahu izmedju Ostrožca i Krupe. Ma da je Obrovac u više obzira znatno mjesto bio, 0 njem ima u sačuvanih listinah malo spomena. Bit će tomu razlog, što je Obrovac već rano za prvih turskih provala razoren, a poslije nije nikad više podignut. Grad Obrovački jamačno je mnogo stariji, nego mu je spomen u listinah. Župa Obrovačka osnovana je u davna vremena. Već god. 1403. prodao je pop Juraj Obrovački (Obrivalski) sa „plebanušem Ostrožačkim" Mavrom 1 popom Medvejskim Jurom („bratja bratšćine sv. Katarine v Ostrožce") knezu Ivanišu Čavskomu „polaču" bratstva sv. Katarine u Ostrožcu.1 Pleme Obrovačko i pojedine odličnije članove plemena spominju pisma knezova Blagajskih već od početka petnaestoga vieka. Obrovačko pleme bilo je vazda pod obram-bom grada Krupe. Obrovačkih zemalja bilo je gotovo svuda po selih prostranoga imanja Buševićkoga. Zemlje plemena dao je g. 1435. izlučiti ban i knez Herman Celjski, tadanji vlastelin Krupe. Pače i sam grad Bušević držali su više godina (odg. 1404.—1413.) Strizivoje viči, plemići Obrovački.2 I 1 Vidi u dodatku listinu pod br. II. 1 Arhiv grofa Blagaja. — Kao odlični Obrovca ni spominju se g. 1411. Balša od Obrovca, g. 1435. plemići Nikola Novačić, Juraj Stojmilić i stara porodica Stančića potekla je iz Obro\ ca. Ona je rodila glasovitoga junaka Marka Stančića („Kroat Marko"), koji se odlikovao još prije Nikole Zrinskoga kao kapetan Sigeta. Jurko, sin Štefka Stančića, kupio je bio od Jurja Japrice imanja u Černisu, Kozarevu, Grmuši i Ščitaru u kotaru Obrovačkom, a ta imanja potvrdio je kralj Matija g. 1488. rodu Stančića.1 Kad je nastala turska nevolja, grad Obrovac preuzme kraljevska uprava. Kralj Matija povjeri obranu Krupe i Unskih strana Senjskomu kapetanu Petru Tarnoku, kojemu je bio podčinjen i kaštelan u Obrovcu Pavao Krnčić. U to su doba Turci grozno udarali na Hrvatsku. Jedan njihov napadaj dogodio se o Bartolovu g. 1488. i to upravo na Obrovačku okolicu; kroz pet dana harahu siromašnu zemlju turski četnici. Krnčić je branio grad i okolicu, što je bolje mogao, rvući se sa Turci. U borbi izgubi mnogo ljudi, a mnogo ih Turci u suzan jstvo odvedoše. Junačko držanje pohvališe poglaviti Hrvati, sakupljeni tada u Bišću, izdavši Častnu svjedočbu Krnčiću.2 Kad je koncem petnaestoga vieka uz Krupu i Obrovac zaposio vojvoda i ban Ivan Korvin, postao je kaštelanom u Obrovcu Obrovački plemić Juraj Sladović, zvan takodjer Sladojević. To je bio vrlo uvažen i znamenit čovjek svojega doba. Sladović je bio baštinio u Pounskih krajevih već od svojih predja imanja u Gostanji, Ponikvah, Vrh- Marko Santić, g. 1482. Luka Milčić i Mate Cigavić oil Obrovca, pa Marko Brlobožić i Luka Karlovič u Mio.strahu, g. 1488. Lovie sudac i Pavao San-dabć, član plemena u Miostrahu. God. 1503. živio je plemić Stjepan Me-ničić od Obrovca, Benko Karlović i Petar Darginić od Miostraha. 1 Izvorna listina u sbirci jugosl. akademije u Zagrebu. 2 Savremeui priepis svjedočbe u pismohrani kaptola Senjskog. Svjedočbu su izdali: Blaž, župnik Bihaćki i arcidjakou Humski, Benko Radošević, sudac Bihaćki, pop Simon, dvorski kapelan, podkaštelan Jurko, plemiči Matko i Jurko Kobasici, Antun i Maiko Štefkovičijakov Martiuušević, Petar Horčić, Marko Budišić, Pavao Čušić od Lapca, Miholica od Nebluja, Vuk Bezovinić od Kosova, Ivan Vladihović od Vrhrike i više Bihaćkih starješina i gradjaua. itava svjedočba sliedi u dodatku ove knjige pod br. VI, krupju, Selcu i Česincu, koja mu imanja g. 1493. kralj Vladislav potvrdi.' God. 1497. bio je Sladović „španom meju plemenitimi ljudi Mogorovići u Lici".2 Kao miljenik u kralja i na dvoru stekao je kasnije razna imanja. Kralj Vladislav nadari g. 1503. njega a ujedno i Stjepana Havčića od Japre imanjem Hvojevcem, a iste godine podieli njemu i pisaru kraljevske kancelarije Iliji Dragišiću imanje Gaj. Već prije (g. 1501.) bio je kralj Vladislav Sladoviću ustupio svoja kraljevska prava na grad Obrovac. U povelji se spominje, da Obrovac leži u županiji Zagrebačkoj 11a medji turskoj, pa da su već predji Sladovićevi grad držali, ali je očevidno, da je kralj glede vlastnika Obrovca bio krivo upućen, možebiti upravo po samom Sladoviću, koji je kao kaštelan počeo svojatati grad za sebe. Četiri godine poslije (g. 1505.) priznao je i sam Sladović, da nije bio gospodarom Obrovcu, već samo kaštelanom, moleći kralja, da mu udova Ivana Korvina Beatrica podmiri zaostalu kaštelansku plaću u Obrovcu i u Japri. Mirku Turku, nadstojniku dobara Korvinovih, bude tada naloženo, da podmiri Sladovića.3 Za neke žestoke navale na početku šestnaestoga vieka osvoje Turci i Obrovac, koji je poslije toga pust ostao. To se dogodilo svakako poslije g. 1514. Tada je još Čitav stajao Obrovački Franjevački manastir valjada u Crikveni nedaleko od Une prama Miostrahu. Turci su uvažavali Obrovac kao obranbenu tačku, pa su zato počevši od god. 1530. nastojali, da grad opet oprave i vojskom zapreme. Naročito je to htio učiniti Malkoč-beg u doba, kad je tvrdio lički Perušić. Osvojivši Turci g. 1576. Cazin i Bužim niesu više marili za Obrovac. Od to doba vazda je pust Obrovac do dana današnjega. 1 Izvorna listina u mojoj zbirci. 2 Kukuljcvić I.: Acta croatica, str. 166. Listina u sbirci jugosl. akademije. XIV. Ostrožac. Ostrožac. Knezovi Babotric-Blagaji vlastela u. Ostrozcu. Obćina, župa i plemena Ostrožačka. — Turske navale na Ostrožac; Turci ga konačno osvoje god, 1578. Sandžak Ostrožki. Kasnije ratne zgode. Bezi Beširevići. Osman-aga Beširević. užno od Cazina a sjeveroiztočno od Bišča, nekako u sredini medju oba pomenuta mjesta, nalazi se pokraj Une starodavni grad i varoš Ostrožac. Danas se broji Ostrožac medju sela kotara Cazinskoga, a ima 151 kuću sa 993 muhamedovca. U Ostrozcu su dva hodže, trideset ima aga i 257 slobodnih vlastnika zemalja. Kuće su u Ostrozcu više na okupu, a stari je grad dosta velik i prilično sačuvan. Nije tomu dugo, Što su u njem stanovali bezi Beširevići, turska vlastela u Ostrozcu. Na prvi se pogled opaža, da je grad stariji, nego su Turci u Bosni i u hrvatskoj krajini; on je spodoban sredovječnim dvorovom u Hrvatskoj, Dalmaciji i u Gornjoj Italiji. Ostrožac je ponešto na strani, pa u novije vrieme nije tako napredovao, kao što Bihać i Krupa, ako i ima i oko njega dosta dobre zemlje i puno naroda po obližnjih selih. Od potonjih je u po-viestnom pogledu znamenito mjesto Osredak na cesti Cazinsko-Bihačkoj sa podorom starodavne crkve sv. Jurja, koja je dugo služila i kršćanom i Turkom za tvrdju. Ostrožac je vrlo staro mjesto. Ljetopisac Ivan To-mašić zove ga „Uorosium" ili „Hostrosach", pa kaže, da je gradjen prije Krsta 405 godina.1 Dakako da to nije iz-viestna godina o postanku građa, ali je dokaz, da su već u šestnaestom vieku držali Ostrožac vrlo starim gradom. Uviek od starine bili su Ostrozcu gospodari knezovi Ba-bonić-Blagaji. Držao ga je već god. 1286. Radoslav Ba- 1 vVrkiv za poviest jugosl. kn}. IX., str. 33. bonić, sin Stjepanov, pišući se knezom („comes") Ostrožkim. Radoslava starijeg- sliedio je u gospodstvu Ostrožca Rado slav Babonić mladji, a kad i taj g. 1318. umrie, držao je Ostrožac sin mu Dujmo ili Dujmić. V taj se još g. 1346. pisao knezom Ostrožkim. Premda su sinovi Dujmo vi: Stjepan, Nikola, Ivan i Babo vladali Ostrožcem po rodbinskom nasljednom pravu, pa se niesu kralju ni iznevjerili bili, ipak je prevrtljivi kralj Sigismund pokušao dva puta oduzeti Ostrožac knezovom Babonić-Blagajskim. Ponajprije darova on god. 1396. Ostrožac zajedno sa Krupom bosanskomu banu Vuku, bratu Ilrvoja Vukčića, a nekoliko godina kasnije pokloni opet Ostrožac svojemu vojvodi Franji od Apulije. Proti darovnici za bana Vuka prosvje-dova u kaptolu Zagrebačkom kanonik Stjepan Blagajski, revni zagovornik prava Blagajske porodice. Ban Vuk nije postao nikada gospodarom Ostrožca, a 0 talijanskom vojvodi pripovieda kasnija listina, da je doduše već držao Ostrožac, ali da mu ga je himbeno izmamio Grgur, sin tvana Blagajskoga. S obzirom na promienjene prilike u Bosni po svoj je prilici i sam kralj zadovoljan bio, da je tako važan grad, kao stoje Ostrožac, ostao u ruku Blagajskoga roda. G. 1406. potuži se kralj Sigismund u listini, kako su mu nevjerni i nezahvalni mnogi podanici, koje bijaše odlikovao i obilnimi dobri nadario; Blagaj i pak da su kralju vjerni i za njega zaslužni. Sinovi Nikole Blagaja: Ladislav, Antun i Ivan, pretrpjeli su od Ilrvoja Vukčića, od Bošnjaka i njihovih saveznika Turaka („perfidorum Turcarum et Bos nensium schismaticorum") na hrvatskih imanjih i paleže i otimačine, ali vjere kralju ne prelomiše. Hrvoje bješe Ivana Blagaja uhvatio, držeći ga u tamnici, dok se nije silnimi novci odkupio. S obzirom 11a takovo držanje roda Blagajskog zajamči kralj Sigismund knezovom Blagajskim na novo sva starija darovanja, sve zemlje, županije i gradove. Grad i gospoštinu Ostrožačku potvrdi g. 1441. kralj Vladislav posebnom poveljom kao nasljedno obiteljsko imanje knezu Ivanu Blagaju i njegovu sinu Nikoli, pa (rrguru i Franji, sinovom Antuna Blagaja. God. 1471, bili su gospodari Ostrožca knezovi Ivan, Stjepan i Nikola Blagaji, imajući uz ostala porodična imanja i dobro Poljanu kod Save medju jasenovcem i Gradiškom. Blagajem je u Poljani mnogo štete činio vlastelin Ladislav od Zemča. Kaštelani rečenoga vlastelina Ptičko i Radoje od Čubina uhvate u šumi kraj Save službenika Blagajskoga Ivana Draškoviča, koji je do kaptola Cazmanskoga nosio pisma, što se ticahu grada Blagaja na Sani i Ostrožca na Uni. Kaštelani otmu pisma, mnogo srebrnine i zlatnine i 2.000 jaspre, što je imao Drašković uručiti Ani udovi Gašpara Čupora od Moslavine. Valjada su tada propala mnoga pisma Ostrožka i gotovo sva pisma, što se tiču staroga grada Blagaja, jer tih pisama sada ne ima u arhivu grofova Blagaja. Slične otimačine do-g-adjale su se tada ne malo svaki dan, a nije im bilo lieka u doba, kad je pusta sila odlučivala. Knezovi Blagaji bili su se zamjerili kralju Matiji. Po običaju tadanjeg vremena počinjali su i Blagaji razna nasilja, pa im je radi toga i zemaljski sud kraljevine Slavonije g. 1480. sudio. Više godina bili su knezovi Blagaji lišeni kraljeve milosti. G. 1483. oduzme kralj Matija Blagajem grad Ostrožac i podieli ga sa cielim kotarom u ovoj knjizi više puta spomenutomu Jurju Mikuličiču.1 Oslanjajući se na kraljevsku povelju nastojao je Mikuličič pravdom, da dobije Ostrožac, ali je ban Matija Gereb od Vingarta Ostrožac dosudio kao pravu i vječnu baštinu knezovima Stjepanu i Mihajlu Blagajem.2 G. 1486. umrie u Ostrožcu knez Ivan Blagaj, ostavivši udovu Doru, sestru kneza Ivana Frankopana. Na rečenu 1 Izvornik listine, izdane u Budimu na dan sv. Barbare, u sbirci jugoslavenske akademije - (idnosni gpisi u arhivu grofa Ludovika Blagaja u Boštajuu, — Usuda je izrečena na osnovi starijih povelja od g. 1321, kralja Karla Roberta od g. 1335' kralja Ludovika od g. 1364. i kralja Sigismunda od g. 1406. udovicu potužiše se braća Stjepan i Mihalj Blagaji, da je prisvojila pisma, koja se tiču svihkolikih imanja Blagaj-skih i da je ta pisma predala svomu bratu. Posljednji Blagaji, koji su vladali Ostrožcem i ostalimi Blagajskitni gradovi u Hrvatskoj: Brubnom, Bojnom, Otokom, Blagajem, Buševićem i Blagajskim turnjem, bili su knez Stjepan, sin Grgurov, i ovoga sin Franjo. Stjepan se borio Čitav svoj viek s Turci na krajini hrvatskoj. God. 1538. navali 150 gizdavo odjevenih i perjani-cami okićenih, strašno oboružanih Turaka ća iz Drino-polja na Ostrožac, ali im je loša sreća bila, jer svi po-giboše od mača junačkoga gospodara Ostrožca.1 Tako-djer g. 1543. bili su Turci obsjeli Ostrožac, ali ih razbije Stjepan, koji je iste godine i u Gackoj sa svojimi šurjaci knezovi Frankopani Slunjskimi slavodobitno vojevao.2 Sa opati Topuskoga imao je Stjepan Blagajski razmirica i pravda radi medja. G. 1523. bio je prikupio knez Stjepan oružanu četu od svojih imanja: Brubna, Buševića i Ostrožca, pa oplieni opatovo selo Bratetić.5 Davši se Stjepan Blagaj sasvim na ratne poslove, predao je upravu svojih ogromnih imanja Antunu Bak-šiću. Upravu je rukovodio Bakšić i nakon smrti Stje-panove za udovicu Doru, kćer kneza Mihalja Frankopana Slunjskoga. Bakšića obtužiše, da je već pokojnomu Stjepanu Blag-ajskomu mnogo štete učinio, a po njegovoj smrti da je prisvojio Blagajskoga blaga vriedna više od tri tisuće for. Maloljetnoga Franju Blagajskoga bio je jednom materi oteo i ostavio ga pred gradom Brubnom baš u čas, kad bjehu tamo došli Turci radi izbave sužanja. Pravda je trajala dugo vremena, a sud je saslušao god. 1349. po vlastelinu Jurju Ajtiću i Zagrebačkom kanoniku 1 Arkiv za poviest jugosl., k 11 j. IX. str. 29. — Valvasor: Ehre etc. knj. XII., str. 120. 2 Genealogia comitum Blagaj. Rukopis grofa Blagaja u Boštajnu. 3 Izvorna listina u sbirci jugosl. akademije. Stjepanu od Biele Stiene mnogobrojne svjedoke,' koji po-tvrdi.se, da je BakŠić neograničeno gospodario. On da je bio glavni upravitelj, kapetan, komornik i kaštelan u Ostrožcu, pa poreznik za desetinu na svih imanjih Blagajskih. Za svoju sigurnost da je držao Bakšić dvadeset i pet konjanika, a kadšto i više. God. 1332. pukla je osuda banskoga stola povoljno po Bakšića. Kneginja Blagajska bude odbijena s tužbom, te morade po kraljevskom nalogu vratiti sva dobra Bakšićeva, što ih bijaše zaplienila.2 0 samom mjestu Ostrožačkom i o životu gradjana ima vrlo malo podataka. Donekle može pak razjasniti stanje u Ostrožcu glagolska listina od g. 1403., kojom knez Ivaniš Cavski kupuje „polaču (kuću)" od bratstva svete Katarine u Ostrožcu. Obćina Ostrožačka imahi je u to doba sudca Smolca, koji je u obćinskom stolu i u sazvanom vieču odlučivao i izdavao javne izprave pod pečat obćinsku, na kojoj bješe oličena (vidi priloženu sliku pečati iz XIV. vieka) kula sa zviezdom i mjesecom na desnoj strani i s latinskim napisom: „S. Comunitatis Ostrocensis". Stanovnici Ostrožca zvahu se „purgari"/'* davajući umjerenu daću vlasteli u biru i u častih. Za čudo, kako se tadanji pravni običaji u Ostrožcu sudarahu sa običaji kod občina u ostaloj 1 Irvatskoj, naročito u okolici Karlovačkoj: u Draganičih, na Orlici, u Krašićih i u Steničnjaku. A i jezik listine Ostrožačke posve je nalik govoru u starijih listinah Karlovačke okolice. Pače u glagolskoj listini Ostrožkoj 1 Medju drugimi svjedoci sasluša .sud takodjer svećenike, plemiće i kmetove iz Brubna, Bojne, Stabandže, Ajtića, Žirovca (Žirovnice), Vrhovine, Buševića, Sračice, (iradca, župnika Cetinskog Nikolu i njegova kapelana J inja, popa Martina, župnika u Dragoslaviću, popa GaŠpara, župnika u Krstinji, popa Petra, Župnika Slunjskoga, zatim plemiće i kmetove : Bruvljane, Kladušane, Kr.stinjam-, Slunjane sa kaštelanom Slunjskim Jurjem Katkićem, gradjane Hrastovičke, plemiće oko Sračice i Ajtića (danas Vrtline na Buzeti). - Arhiv kapt. Zagreb. Izvorni spisi. 1 Gdd. 1403. živjeli su u Ostrožcu medju ostalimi purgari: Vuk Želez-nović, Brajša, Vlatko, gradski pisar, Katko Mižerić, Dnpša i Gal. od g. r 403. ima i kajkavštini traga. Kako svuda u Hrvatskoj, tako bjehu kod prodaje „polače bratšćine sv. Katarine" dani na to „pristavi i aldomašnici dobru volju obćju stranu na opelanje toga imenja", a knez IvaniŠ Čavski bješe kupio po-laču „do veka, volan udržati, volan prodati, volan darovati, volan za dušu dati". Župnikom Ostrožačkim bio je god. 1403. Mavar plebanuš, kapelanom pop Paval, a u Ostrožcu bilo je bratstvo sv. Katarine, koje je imalo nepokretnina, naročito polaču, koju mu je oporučno bio ostavio Dujam Milosvić. Po svoj je prilici župna crkva Ostrožaćka bila posvećena sv. Katarini. Osim župne crkve spominju se u Ostrožcu još dvie ovelike zidane crkve, i to sv. Marije, koja je god. 1561. po nalogu kralja Ferdinanda razorena, i crkva sv. Jurja u šumi ili u polju Ostrožkom. Ostrožačko vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih i najunosnijih imanja Blagajskih. K. Ostrožcu, kako kaže darovnica od g. 1483., pripadala su imanja i plemena: Jamomet, Miostrah, Stina, Vrti-merić, Menić, Vrhovina, Dužne, (Dozne), Starovsanje (Starovv- sane), Goličnik i Medvidjane. God. 1374. spominje se 1 imanje ()strožačko Dobornica izmedju današnjih mjesta Prošića i (hstrožca na Uni. Dobornica je pram sjeveru graničila sa zemljami crkve sv. Jurja, koja je jur god. 1374. postojala. U Ostrožcu je obično stanovao poglaviti upravitelj i kapetan nad svimi Blagajskimi gradovi. Pošto su Bla-gaji poslije g. 1400. izgubili Krupu, pripale su k Ostrožcu plemenske občine, što su ih knezovi Blagaji zaštićivali. Osim gradjana bilo je u Ostrožcu i plemića,1 koji su po- 1 (I. 1482. bili su kod povjerenstvenoga uvoda svjedoci O s t r o ž k i pleni i ć i: Juraj Kralić i/. Omišlja, Anton Carić i Matija Vokojević od Ostrožca i Paval Kosavić od Medvedjana, — a g, 1519. uvadjao je Ivana Bornemisu i Ivana najviše stajali u službah knezova Blagajskih. God. 1343. imao je knez Dujam Blagaj u Ostrožcu kaštelana kneza Vojna, sina ViČena, a g. 1359. spominje se kao izaslanik kneza Dujma kod opata Topuskoga, fratra Vilima, odlični i bogati Ostrožki gradjanin Markulin. * * * Polovicom šestnaestoga vieka dobio je i Ostrožac krajišku stražu. General Ivan Penkovič bio je g. 1551. ratnoj upravi preporučio, da postavi stalnu posadu u grad i varoš Ostrožački, jer je mnogo do njih stalo. G. 1363. bilo je u Ostrožcu uz porkulaba još četrdeset vojnika, a general Lenković bješe tada predložio, da se posada još za toliko pojača. To nije učinjeno, već je Ostrožac i u napried branilo vazda 40 haramija, a za njih se mjesečno trošilo 146 for. Pošto je g. 1563. pala obližnja Krupa, a god. 1376. još bliži Cazin, stajalo je vrstnoga porkulaba Ivana Bogdanića velike muke, da održi Ostrožac proti velikoj turskoj sili. Porkulab je jedva umirio Ostrožačke stanovnike, koji se htjedoše već g. 1565. odseliti. Osvojivši Turci g. 1376. Cazin, osvanuše i pred zidinami Ostrožca i jurišahu ga jedan čitav dan, ali hrabra posada toga puta grad obrani. Sačuvano je u izvorniku pismo Bogdanićevo od mjeseca srpnja g. 1376. sa glagolskim vlastoručnim pol pisom, u kojem pismu moli Ivana Auersperga još 50 haramija u pomoć gradu. Ostrožac pade u turske šake 13. studenoga god. 1577., kad pod njega stigoše s velikom vojskom Ferhad i Kapidži paša. Grad zauzmu Turci na juriš, a u boju pogibe s obje strane mnogo ljudstva. Što je još Hrvata ostalo živih, njih su Turci poslije, kad ih zasužnjiše, posjekli. Samo nekolicina sa porkulabom Bogdanićem spase se u Bihać. Kapetanu Bihaćkomu Sebastijanu Lambergu bude naloženo, da sporazumno sa porkulabom Bogdanićem na- Kobasiča u Suču, Omršal i Topoljane plemič Nikola Kruhomičić od Ostrožca. — Kod navale Stjepana Blagaja na Bratetić g. 1523. spominju se kaštelan Ostrožački Ivan Markočelić i plemići Ostrožki: Ivan Dragunič, G-aŠ-par Dobrošević, Ivan Krtič, Ivan Nenadić, Bartol Plavčić, Marko Sarar, Andrija Varojević i Grgur Zemlić. stoji opet predobiti Ostrožac, ali Famberg se nije usudio to izvesti bez velike pomoćne vojske. Kad se počela g. 1578. Kevenhiillerova vojna, ostaviše Turci 1. kolovoza bez boja uz Cazin i Ostrožac, koji posjedne general Ivan Ferenberg, ali Turci opet zaokupe rečene gradove mjeseca listopadag. 1578. U Ostrožcu je bio Kevenhuller ostavio uz porkulaba Bogdanića dvie hrvatske vojvode i nekoliko vojnika. Bogdanić se nije ni pored jakog bombardovanjn. s lake ruke predao, već je pred gradom Turke ljuto iz-mlatio, pa ih prisilio na ugovor, kojim bude zajamčen slobodan izlaz cieloj njegovoj hrabroj četi. Turci niesu držali vjere, već su kršćane plienili, a porkulaba i vojvode, 7 njemačkih sluga i četiri žene zasužnjili.1 Postavši Turci gospodari u Ostrožcu, smjestiše u grad i po okolici Vlahe, što ih iz Bosne privedoše. Vlasima bude povjerena i obrana grada, ali su oni slabo marili za Turke. Veću prosincu g. 1579. izviesti general Ferenberg, da mu Vlasi Ostrožani ponudiše predaju grada, a nešto kasnije na početku g. 1380. poželješe Vlasi u Ostrožcu i u Zrinju prieći na kršćansku stranu.2 Ponuda bude u Beču i Gradcu prihvaćena, ali Ostrožac je ipak ostao turski; u Hrvatsku prebježe kasnije samo nekolicina Vlaha iz Ostrožca. Turci učvrstiše uz ostale gradove g. 1379. i Ostrožac i crkvu u sv. Jurju, postavivši u oba mjesta vojsku. Za predobljenu g. 1578. Unsku krajinu bude postavljen novi sandžak i njemu sielo opredieljeno u Ostrožcu. Taj je sandžak Ostrožki obstojao sve dotle, dok ne bude god. 1302. osvojen Bihać, kamo se Ostrožki sandžak premjesti. Od to doba vladao je Ostrožcem kapetan sa dizdari u Ostrožcu i u sv. Jurju. Vojevalo se i kasnije nekoliko puta pod Ostrožcem, ali ne radi toga, da se grad opet otme, već da se Turkom 1 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I., str. 24. — Staj. arhiv, Miscellanea, fasc. 36. — Valvasor, Ehre etc. knj. XII., str. 129. — Bilje/.I-e iz Ljublj, arhiva. 1 »Croatica« u ratnom ministarstvu , knj. TI. što više naudi i zemlja uništi. Jedan takov boj spominje se pod Ostrožcem g. 1587., ali jerdjavo izpaopo Hrvate, osobito Bišćane, kojih je tada toliko izginulo, da se morala posada Bihaćka gotovo sasvim iznova popuniti. Zapoviedao je tada Ostrožcem turski aga Fojtović, kojega bješe hrvatski kapetan Matija Karinčić pozvao na dvoboj.1 Sretniji je bio Karlovački general Vid Kisel, koji je god. 1605. Sabar-pašu i veliku tursku vojsku kod sv. Jurja u Ostrožkom polju hametom potukao, dvadeset odličnih Turaka zarobio, dvie zastave i mnogo drugoga pliena zagrabio.* Ovom prigodom izveo je rečeni general iz Ostrožkoga polja više stotina Vlaha i medju njimi do 200 dobrih puškara. Vlahe nije znao Kisel gdje nastaniti, pa su čitavu jednu zimu koje kuda tumarali medju Severinom i Bosiljevom, a najviše po selu Jadrču, dok ih nije knez Nikola Frankopan primio u Ponikve i u Dubrave, gdje su im potomci još i danas.3 G. 1661, popalio je i oplienio s hrvatskimi graničari Ostrožac knez Petar Zrinski, a kad je iza Bečke obsade nastao veliki turski rat, dva puta je god. 1684. i 1685. Karlovačka vojska opustošila Čitavu okolicu Ostrožku.4 Loša je sreća u Ostrožcu bila g. 1693. Ogulinskim krajišnikom pod zapoviedi podkapetana Ogulinskoga Krištofa PIranilovića i njegova brata Jurice Hraniloviča, kapetana Slunjskoga, Ogulinci htjedoše poharati Ostrožko polje, ali budu 31. svibnja g. 1693. hametom potučeni „na vratih kod Ostrožca". Osim pomenutih kapetana poginuše tu, kako izvorno izviešće kaže, „mnogi oficiri, zastavnici, desetnici i siromašni junaci, kojih je vsih toti mrtvih bilo bolje od sto, a u životu budu uhićeni Petar Vojnović, vicekapetan huzarski, mnogi drugi oficiri i š njimi okolo trideset ostalih junakov".5 1 »Croatica« u ratn. ministar, knj. IV. - Valvasor: Ehre etc, knj. XII., str. 129. — Vitezović: Kronika hrvatska, str. 195. 3 Valvasor: Ehre eto., knj. XII., str, 17, 132. 4 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. III., str. 4. 5 Ibidem, knj. I., str. 346., 359. i 374. Poglaviti Turci OstroŽki na koncu sedamnaestoga i na početku osamnaestoga vieka bijahu: Osman-aga Beširević, kapetan od Ostrožca, Muhamed-aga, dizdar Ostrožki, Sefer ćehaja Kalauzović, odabaša Omer Kapič, Haj dar-aga, Harun-baŠa Hokić i tadanji hodža Ostrožki Mehmed, te se oni spominju opetovano u izvještajih krajiških poglavica, kad se radilo o odkupu sužanja i turskih i kršćanskih. Gospodari pak Ostrožca bili su bezi Bešire-vići, koji su takodjer držali nasljedno kapetanstvo Ostrožko. Na glasu je bio Osman-aga Beširević, kapetan Ostrožki od g\ 1690. do g. 1727. Sto su pogranični gradovi Cetin, Sturlić, Purjan, Podzvizd za tursko carstvo uzdržani, poglavito je njegova zasluga, braneći ih on od kršćana i napučiv ih bez znanja bosanskoga paše narodom, osobito bjegunci iz Bosne. Njegov sin ili rodjak Derviš-aga Beširević bio je g. 1703. dizdarom u sv. Jurju Ostrožkom, a drugi rodjak Muhamed-aga g. 1718. dizdarom u Ostrožcu. Osman-aga Beširević prava je slika i prilika spahije i poglavice krajiškoga, kojega su se bojali i Turci i kršćani, ali ga ujedno i poštivali radi iskrenog prostodušja i osobne odvažnosti i hrabrosti. Beširević je često imao posla, pa je dopisivao sa hrvatskimi krajiškimi zapovjednici: s na-mjestnikom banskim grofom Petrom Keglevićem, generalom Krištofom Delišimunovićem, Ogulinskim kapetanom grofom Adamom Purgstalom i s vicekapetani: barunom Karlom Gusićem i Sigismundom Znikom. Najviše bi vrie-djalo Beširevića, kad hrvatske poglavice ne bi na dlaku održale zadanu rieč („viru"), pa ih je znao radi toga u pismih ljuto koriti. Gospodu bi hrvatsku smatrao donekle sebi ravnom, ali su mu zato i turski i hrvatski kršteni „Vlasi" malo vriedni bili. Namjestniku banskomu grofu Petru Kegleviću pisao je g. 1700. medju ostalim: „Kakov si čovik, takov si mi list pisao, jere se pišeš zapovidnik Pounski i Pokupski, a nisi vrstan od svoga Vlaha uzeti svoje blago! . . . . Kakve god mi knjige pišeš, sam si onaki čoek." Još je gore izgrdio podkapetana Ogulinskoga ba- Lopašić: Bihać. I (> runa Gusića, pišući mu radi nekog zasužnjena Vlaha Marka Tatalovića i zaprietivši mu: „hoću učiniti, da se smiju i Turci i Kauri s tvojom virom".1 Još g. 1727. zapo-viedao je Osman-aga Beširević krajini Ostrožkoj i Cazinskoj, a Osmanovi ljudi činili su po starom običaju nasilja na kor-dunu i kršili naredbe, što su cesarske oblasti izdavale proti kugi. Namjestnik generala Karlovačkoga barun Frnest Kulmer tužio se god. 1726. na krajišnike: Sadić barjaktara, Duraka Juru Crnoga, Bosnić Ahmeta, Aliju Vestića, Jušu Sekulića, Mislin Elića Hrominoga sina, Selima Ka-sazovića i Vlaha Barača, „da su zasidali vicekapetana Belačića (u Klokoću), da ga ubiju, i da rade, da ga kako smaknu na ovom carevom i ćesarevom miru." Ne mogavši ništa izposlovati kod Osman-age, prijavljena je stvar po cesarskom poslaniku Porti u Carigradu, odakle je u tom poslu ferman izašao na Uhtugli vezira i pašu Bosanskoga.a 1 Da se bolje upozna Osman-aga Beširević i život na Krajini, neka služi ovo još nepriobčeno pismo iz moje sbirkc, koje je Osman-aga oko g. 1700 pisao hrvatski a pismom latinskim barunu Karlu Gusiću: (Iz vana:) >Plemenitomu i uzvišenomu i'svake gospodske časti i dike dostojnome gospodinu Karli Gusiću, vicikapitanu Ogulinskom ov list da se ima dati u njegove plemenite junačke gospodske ruke u Ogulin ili Gradac.« (Pismo glasi:) »Od mene Osman-age Beširevića plemenitomu i uzvišenomu i svake gospodske dike i časti dostojnomu gospodinu Karli Gusiću, vicikapitanu Ogulinskomu lipi poklon i veliko drago pozdravljcnje kako junaku na toj poštenoj Krajini. A po tom toga nemogu drugačije učiniti, nego ti još sada pisati za ovi put, jere ti ovo šaljem četrtu ali petu knjigu, da mi nisi poslao odpisa, nego jedan po Vuku Striki. Ali, gospodine, meni nije basne od tvojih knjiga, kad mi nije moga sužnja na sridu, niti moga blaga, koje sam pustio na tvojoj poštenoj viri. Nego, gospodine, ovo ti .šaljem još sada knjigu zaradi moga sužnja Marka Tatalovića,- da mi ga šalješ glavom na sridu onako, kako je zakon krajični, da nečinimo na Krajini prezakonje, što nije bilo do sada od take gospode, niti od tebe, gospodine. I ja se ufam, da nećeš ni meni na svojoj viri moga blaga ustaviti, nego mi kali (postavi) na sridu glavom Marka. Ako mi ga sada nepošlješ, veće ti posli ove knjige pisati neću, veće hoću učiniti, što ja znao budem. Ali hoću još sada počekati, jere se nadam, da nećeš svoju viru ostaviti za jednoga Vlaha; jer nisu to ni tvoji stari činili, nećeš ni ti izgubiti glasa svoga. I da si zdravo na toj Krajini. Amen.« " Savremeni ovjerovljeni priepis u mojoj sbirci. XV. Otoka. Otoka danas i nekad. Vlastela Otočka: knezovi Babonić-Blagaj i. Navale turske; Otoka osvojeiia od Turaka god. [565. iže od Krupe na Uni nalazi se danas mjesto Otoka. Ono se nekoć zvalo „Otok" odostrva Unskoga, na kojem je sagradjeno. Gdje je bio stari ()tok, tu je i danas blizu mosta Unskoga na ostrvu džamija i podor staroga grada. Kod staroga Otoka prelazi cesta Bihaćko-Kostajnička od desne obale Unske na lievu. Nekoć je oko grada bila varoš, ali danas je maleni otočić pust, a kuće mjesta Otoke sa-gradjene su na obje obale Une uz cestu i na obroncih brda Plavna kraj potočića, koji na lievoj obali utječe u Unu. Otoka je sada sjedište poglavarstva prostrane občine Otočke i broji 280 kuća sa 1.793 stanovnika i to 1.691 muhameđovea, 89 pravoslavnih i 13 katolika. Izmedju Otočkih žitelja ima pet hodža, dva občinska činovnika, jedan spahija. 452 slobodna gospodara zemlje i 24 kmeta. U Otoci zavedena je u novije doba občinska osnovna škola, koju polazi dosta djece. Otoka je prastaro mjesto. Ruševina starih zgrada, možebiti i rimskih, ima na više mjesta u okolici Otoke, navlastito na Malkića Otoci, u Ivanjskoj i u Pjusini. Kod Ivanjske stoji zidina „Kloštar", bez sumnje ostatak starinskoga Franjevačkoga manastira Otočkoga, a u Ljusin« znadu se temelji stare crkve. Za ovu crkvu kao što za grad na Malkića Otoci i za grad zvan Zimonja kod Dobro-sela kaže narod jednako, kao što i za crkvu u Puševiću, da su te zgrade razorili Turci jednom na Jurjev dan, kad je bio narod negdje na zboru i nepripravan za obranu. Mjesto Otok („Insula") spominje se u listini god. 1264., kojom je Mihajlo, župan Sanski, boraveći u Otoku, predao kraljem Belom IV. darovanu zemlju Kralje kod Bišća manastiru Topuskom.1 Po svoj prilici bio je župan Mihajlo od koljena knezova Vodičkih (Vodičevo kod Do-brlina), predja knezova Babonića (Blagaja), koji su od davnih vremena uz ostala imanja na Uni i Otoku držali. Pošto se kasnije Babonići razdieliše u više rozgva, pripadala je Otoka rozgvi Krupskoj. Pavao Babonić-Krupski ostavi oporukom g. 1370. osim Krupe takodjer i Otoku po izumrću svoje loze bratu Dioniziju i svojim rodjakom: Ivanu, Nikoli, Babi i Stjepanu, sinovima Dujma, a unucima Radoslava Blagaja, vlastelina Ostrožačkoga.2 Krupe niesu mogli Blagaji posjesti, ali Otoku su zauzeli, pridr-žavši ju sve dotle , dok je nije Turčin oteo. Spominje se, da je u Otoci g. 1389. boravio knez Stjepan Bla-gajski i da je iz toga grada napastovao knezove Zrinske, služeći se četami bosanskimi.3 Petnaestoga i šestnaestoga vieka stanovali su nekoji Blagajski knezovi rado u Otoci, gdje su imali svojega kaštelana. G. 1486. bio je kaštelanom Juraj Čavički. Knez Grgur Blagajski ponajviše je boravio u Otoci, braneći iz nje porodična svoja imanja; ovdje ga je pohodio g. 1505. i mletački poslanik. Mjeseca studenoga g. 1509. javio je isti knez iz Otoke, da je u tamošnjem kraju 500 Turaka zarobilo 40 konjanika iz čete bana Bota.4 Otoka se vazda spominje uz ostale gradove Blagajske, a još g. 1557. tražila je Dora Blagajka, udata u drugom braku za Nikolu Frankopana TržaČkog, od svoga nećaka Franje, sina brata joj Stjepana Blagaja, dio iz Otoke, premda tada prihod Otoke nije bio dovoljan ni za uzdržavanje gradskih straža. Slaba straža od nekoliko momaka mogla nije obraniti grada, koji su Turci neprestano napastovali. Vlastnik Otoke, vitežki knez „Ferenac Vrsin, vikovični gospodar 1 Tkalčić Iv.: Monumenta ecel. Zagr. Knj. I., str. 124. - Arhiv grofa L. Blagaja u Boštajnu. 3 Neo registr. acta, fasc. 320, br. 31, prije u hrv. /.em. arhivu, sada u Budimpešti. 4 Ljubić S.: Commissioncs, knj. I., str. 113. od Blagaja" javio je pismom od 28. srpnja g. 1558. banu Petru Erdedu: „neka zna vaša milost, da ovo drča danas tri sta konj pod grad naš Otok i pred nim je bil Husein-beg Malkočbegovič",1 a još iste godine o jesenskom Miholju udari Malkoč-beg, vraćajući se od Perne, Bojne i Kladuše i Pišnice opet na Otoku, koju sasvim popali ujedno sa Franjevačkim manastirom." Rečeni manastir bio je jako ugledan i jedan od najvećih izmedju dvadeset i devet manastira, što su g. 15 [ 4. bili u hrvatskoj kustodiji Cetinskoj.''* Po nalogu kralja Maksimilijana zauzela je kraljevska vojska g. 1558. gradove Lisnicu, Otok i Bušević,4 ali Otoku osvoje g. 1565. Turci opet i priklope ju svojemu carstvu. Nakon turskoga poraza kod Beča dva puta su kraljevske i banske čete opustošile Otoku, i to g. 1685. pod generalom grofom ITerbersteinom, a g. 1688. pod banom hrvatskim Nikolom Erdedom. XVI. Peći. Današnje Peći. Vlastela u Pećih; Tuzi od Laka, Subići i Gusići. Jelena Gusićka odstupa Peći Mihajlu Turku. Turci zaposjednu Peći iza god. IĆJJ. Novije zgode. npfo hrvatskih i srbskih zemljah ima u gorovitih i ka-menitih priedjelih više mjesta, koja se zovu Peći. Najviše su poznate arbanaške Peći, gdje je bila nekoć stolica 1 Vidi u dodatku br. X. 2 Arkiv za poviest jugosl., knj. IX. str. 31. 3 U Otoci su držane skupštine (kapitula) reda Franjevačkoga gg. 1532., 1553. i 1559. — U prvoj skupštini, što je držana g. 1562. u manastiru sv. Lenarda kod Samobora, podignutom g. 1530. od kneza Petra Erdeda, izabran je provincijalom Franjevačkim fratar Franjo od Otoka. (Origine della provincia ilosna-Croatia di Francesco Glavinich. Udine 1648.). 4 Miscell., u zem. Staj. arhivu. — Starine, knj. XIX. — Arkiv za poviest jugosl., knj. IX., str. 30. starih srbskih patrijarha. Ovamo u Hrvatskoj su Peći (Pećki grad) kod Petrinje, Tovunjska Peć kod Ogulina, Peći ili Pećnik, kasnije prozvan Barilović-grad kod Karlovca i Peći kod Kladuše. Bio je negdje i na gornjoj Uni grad Peći kneza Jurja Orlovića, o kojem pripovieda Pavao Vitezović, da su ga g. 1521. Turci zauzeli. KladuŠke Peći udaljene su od današnje hrvatske medje dva sata hoda, a nalaze se na cesti, što vodi od Kladuše u Bihać. Nigdje u Krajini nije priedjel tako gorovit, kao što oko Peći, a krš i stiena svuda se pokazuje. Oko Peći vadile su se nekada rude. Tek nedavno nadjeni su veliki grumeni bronca na pola stopljena, što je dokaz, da se u ovih krajevih tuč izradjivao. U brdih Pećkih kao što oko Cazina ima podzemnih špilja, a u njih se nalaze i ljudske kosti, a ima u okolici Peći i obližnjega Cazina i zemljanih humaka i gromila. Kuće u Pećih niesu nipošto na okupu, već su jako raztresene po brdih i hridih. Grad Pećki sazidan je pod brdi Pećkimi, ali je već jako porušen; uz grad ima džamija i čaršija sa nekoliko drvenih kuća. Čitava obćina Pecka broji sada po službenom popisu 755 kuća i ima 5.228 stanovnika, 5.148 muhamedovaca, 62 katolika i 18 pravoslavnih. U Pećih su četiri age i četiri kmeta; svi ostali drže svoju zemlju. Kod raznih džamija služi u Pećih jedanaest hodža. U Pećih se u četrnaestom vieku spominje pleme Pećko. Vazda su Peći u staro doba pripadale gradu Kla-duskomu i tamošnjoj vlasteli. U poviesti Kladuše spomenuto je, kako je ban Ivan Tuz od Laka zamienio Blagušu kod Kašine sa Pećkim imanjem i da je taj ban u Pećih grad podigao.1 Od to doba počinje posebna poviest Peći. Djeca bana Tuza zajedno sa svojim stricem Osvaldom, biskupom Zagrebačkim, prodaše Peći Jurju i Ivanu Subićem Peranskim. Na prodaju nije htio izprva pristati Andrija Plening od Susedgrada, zet bana Ivana Tuza, ali g. 1519. očitova i on u kaptolu Zagrebačkom, da nije zbog- Tu- 1 Vidi članak o Kladuši u ovoj knjizi. raka mogao držati Peći i zato da ih je prodao.' Po Šu-bićih dobio je Peći valjada rodbinskim nasljedstvom plemić Jurčac Gusić. Kad je taj umro, a jedini mu sin, kojemu se ime ne spominje, zapao u tursko sužanjstvo, posinila je udova Jurčaceva oko g. 1520. kaštelana Krup-skoga grada, Mihajla Turaka, sklopivši radi toga s njim pogodbu pred kaptolom Senjskim hrvatskim jezikom a glagolskim pismom. Ugovorom se obveza Turak, da će on držati „Jelenu za mat, a ona mu sve svoje daj i izručuj, ne-budući od nikogare stisnuta ni prisiljena na to, nego od svoje dobre volje i otinja ovim načinom: grad Peć Kla-dušku sa vsimi seli, ke rečenomu gradu slišaju, ča je selo Zapeće, drugo selo Podpeće, treto Cimin vrh, četvrto selo na Šedle, peto Vidonina, šesto selo Grabrovnik, sedmo selo Ričica, osmo selo Topolovac, deveto Malovci i sa vsimi njih kotari i ča k rečenom gradu pristoji". Glede uživanja Pećkoga imanja ustanovila je Jelena Gusićka, „da ona drži grad i sela zajedno s Turak Mihalen, do-kim je živa", a po smrti njenoj da bude „Mihalu Turku i njega ostanku vikovičnim zakonom — s ovim patom (uvjetom) i načinom, da bi joj sin izlizal iz Turak, da ima vse zgora imenovano na pol pojti".2 Mladi se Gusić nije nikad više povratio iz turskog robstva, a Mihajl Turak ostao je gospodarom Peći kroz više od dvadeset godina. Po njemu zvan je grad u napredak „Mihajla Turka Peć". Pošto Turak umrie bez odvjetka, zapisa njegova udova Kristina god. 1544. polovicu Peći svomu nećaku Franji Psarjevačkom (kod sv. Ivana na Zelini). Drugu polovicu imanja pridrža još nekoliko godina, dok je god. 1550. ne dobi Andrija od Trnovca (Tarnoczi).3 Peći je bio god. 1555. zaokupio ban Nikola Zrinski. Kad se to dogodilo, prijavi istom svoje pravo na Peći 1 Starine, knj. V., str. 178. 2 Kukuljević : Acta croatica, str. 179. 3 Arhiv kapt. Zagr. Loc. cred. Protoc. 28, str. 100. GaŠpar Šubić Peranski, unuk Jurja Šubića. Ban je iza toga odmah povratio Peći. Grad Peći imao je takodjer krajišku stražu, koja je radi glada g. 1577. sama grad ostavila. Purci posjednu Peći neovlašteno poslije god. 1635., oprave grad i nasele okolicu narodom. God. 1686. general Ilerberstein, pu-stošeći Krajinu, nije poštedio ni Peći, kamo je još napose došao na palež i pljačkanje i namjestni general grof Matija Strassoldo sa hrvatskimi graničari i mnogimi Uskoci iz Turske.1 Peći su do doba Omer-paše držali bezi Beširevići. Na početku ovoga vieka za borbe krajišnika sa Stambul-skom vladom i bosanskimi veziri izašli su na glas kao VOdje krajišnika Asan-aga Pećki i njegov sin Durat-beg. Za zapreme Bosne austrijskom vojskom težko je bilo pre-dobiti Peći. Poslije predaje Bišća sgrnu se u Pećih posljednji zatočnici krajiške slobode pod vodjami Hadži Ha-sanom Salkićem, Ahmedom Musićem i Ibrahimom Medi-nelijom. Bilo je tuj osobito krajišnika iz Kladuša, Todo-rova, Bužima, Jezerskoga, Stiene i Peći, a medju njima više od tri stotine turskih nizama. Ustaše su smjerali napasti Cazin i prisiliti tamošnje žiteljstvo, da se ustanku pridruži. Austrijska vojska imala je dosta muke i mnogo je krvi proteklo na obje strane, dok su ustaše u gudarah i po hribovih Pećkih 6. i 7. listopada g. 1878. svladani. Svaki pedalj Pećke zemlje branijahu ustaše s odličnom hrabrošću, osobito pak Kladušani, koji najdulje u borbi uztrajaše; istom kad je austrijska vojska pod sam grad Pećki doprla, izvješena je biela zastava. 1 Valvasor: Ehre etc, knj. XII., str. 132. Mjesta Podzvizd i Vranograč. — Pleme Krešc'ic'i i njegove pravice ; gradovi Podzvizd i Vranograč; plemenske starješine; han Nikola Zrinski. — Navala turska i razseoba plemena. Z. na me ni t i Krešcićani. Turci osvoje g. IĆJO. konačno Vranograč i Podzvizd. Ratni dogadjaji od god. 1682. do %od. 16p p. — Okršaj kod jljedna od najstarijih i najdičnijih plemenskih obćina u Bihaćkoj krajini, koja je svoju slobodu uza svu grozotu turskoga rata znala dugo očuvati, bila je obćina Kreščička oko današnjih mjesta Podzvizda i Vranograča. Podzvizd i Vranograč udaljeni su jedan od drugoga dobar sat hoda; diele ih glavice Pecka, Metla, Razbojište i Gladno brdo, a medju ovimi brdi nalaze se uvale i jarci. Priedjel oko Podzvizda više je gorovit, dok Vranogračke strane uz potoke Glinicu i Vranogradsku niže leže. Zemlja je svuda dosta dobra; vidi se, da je mnoga mjesta još nedavno šuma pokrivala. Sto je zemlja bliže kucam, to je bolje obradjena. Podzviždjani i Vranogradci hvale se, da je u njih zemlja bolje obradjena, nego u hrvatskoj banovini pod Petrovom gorom; njihovi djedi da su našli zemlju pustu, pa su ju pitomu učinili. Vranograč je u novije doba skopčan na sve strane dobrom cestom; Podzvizd je pak ostao osamljen, do njega se može samo na konju ili pješke, Grad Podzvizdski, kako nam ga i priložena slika prikazuje, sagradjen je na šiljastom brdu i tako je postavljen , da ga je svuda na obroncih Petrove gore liepo vidjeti. Grad ima na glavici visoku kulu, koju niže dolje opasuje gradsko platno i palanka sa dva manja tornja. U jednom su vrata i u njem je džamija. Nad vra- XVII. Podzvizd i Vranograč. Podzvizda god. 184.5. tima ima kamena ploča sa turskim napisom, 2a koji vele, da pripovieda, kako je grad zidala Marija Zvjezdana, ali če po svoj prilici napis drugačije glasiti. Nutarnji grad nema vrata, već je povisoko u zidu izdubina, kuda se prije ulazilo po ljestvah. Za četverouglasti toranj, što je u gradskom platnu, kažu Turci, da ga je gradio Ahmed-paša, valija bosanski, a nutarnji grad sa čatrnjom da su nekoć zidali kršćani, dok su grad držali. Grad je visok do dvadeset metara, a platno kojih petnaest. U gradu, koji nema krova, ne stanuje nitko. Hodža se stisnuo u malenu kućicu, naslonjenu na platno gradsko. U prostoru medju gradom i vanjskim zidom ima ruševina starih kuća, u kojih su prije otmeniji Turci stanovali. Pod gradom je mala čaršija od pet do šest kuća i tu je takodjer turska škola sa džamijom. Nedaleko od grada ima mjesto crkvine, gdje je stajala g. 1334. i 1501. župna crkva sv. Martina u KreŠčićih. Druga crkvina je bliže rieci Glini na Božinom brdu. Iz Podzvizda divan je pogled na Petrovu goru i njeno podgorje pa preko Oblaja na Petrinjska brda. Liepo se vidi Velika Kladuša i odtraga u novije doba porušeni, poviestno toli znameniti grad Cetin. Na sjevernoj strani nadvisuje Podzvizd Gladno brdo; na njem vele, da se nekoje gladne godine sakupilo sedam cura, koje nekamo odoše. Vranograd, koji se sada ponajviše zove Vranograč ili Vrnograč, znatniji je grad od Podzvizda. On je sazidan na litici nizka brda. Grad je opasan uzkimi dolinami, a obtočen je potokom Vranogradskim. Iza ravnice podižu se bregovi, koji su liepom hrastovom šumom pokriveni. I Vranograd ima kulu i vanjski zid. Kula je zidana na četiri ugla a prostranija je od Podzvizdske. Prama iztoku je pod gradom čaršija sa nekoliko kuća i dućana; na iztočno sjevernoj strani je džamija. Krov na gradu već je davno izgorio od groma. U gradu ima bunar, a i napis je bio na gradu, ali ga je nestalo. I za Vranograč znadu Turci, da su ga nekoć gradili kršćani: gospodar gradu da je bio Vranić, a po njem je i prozvan. Druga priča kaže, da je grad zidala neka kneginjica Vrana, koja je stajala u Bužimu, a bila sestra Soke Sokolovačke. U Vranograču ne ima crkvine, niti se spominje posebna župa, ali u Vranogradskoj glavi ima u Sumi crkvina, zvana Presjeka; možebiti da je tu podor stare župne crkve u Presjeci, koja se g. 1501. spominje. Vranograč i Podzvizd1 bili su kroz viekove spojeni u jednoj občini; danas su razstavljeni. Vranograč je posebna občina i spada kotaru Krupskom, dok Podzvizdom mimo svake občine izravno upravlja kotarska oblast Cazinska. Po popisu od god. 1885. broji Podzvizd u 246 kuća 1.615 duša (1.414 muhamedovaca i 251 pravoslavni), dok ima u Vranograču u 215 kuća 1.519 stanovnika, a medju njimi 1.484 muhamedovca, 28 pravoslavnih i 7 katolika. Svikolici Turci u Podzvizdu i Vranograču slobodni su vlastnici zemalja. U Podzvizdu ima 59 kmetova izmedju kršćana. Spahija je u Podzvizdu samo jedan: Sule Zarar. U oba mjesta nastanilo se nakon god. 1689. nekoliko ličkih bjegunaca. U Podzvizdu su starinom Ličani! Plusidići, Sakenovići i Šidići. * * * Dična je poviest plemena Kreščićkog. Ono ima svoj iskon od glasovite braće Kreča, Kupiše i Raka, koji sa drugimi hrvatskimi vitezovi g. 1242. nadvladaše Tatare u hrvatskom primorju. Kralj Bela IV. uskočivši poradi straha Tatarskoga na hrvatske otoke, bio je jako zahvalan Hrvatom, što mu spasoše i život i krunu, pa je obilno nagradio odličnimi pravicami i zemljami mnoge hrvatske gra dove, občine i pojedine porodice. Poveljom od g. 1264., što ju sada čuva občina Draganićka kraj Karlovca, učini kralj Bela IV. junačku braću Kreča, Kupišu i Raka plemići i kraljev- 1 Podzvizdski je kraj staro kulturno zemljište. G. 1889. našlo se u Podzvizdu vrlo zanimljivih predmeta, srpova, sjekira iz doba čistoga bronca, koji su pohranjeni u novom muzeju Sarajevskom. (Vidi članak : Predhistorički nala/. u Podzvizdu, u Glasniku bos. muzeja. God. 1890,, str. 64—67.) skimi dvoranici, nadariv ih prostranimi zemljami oko Topu-skoga blizu plemena Žalačkoga (pod Petrovom gorom) illre-sanskoga na prostoru današnjega Podzvizda i Vranograča. Povelja je u cielosti osobiti izraz kraljevske milosti, a u njoj se obširno opisuje bitka, pobjeda i junačko držanje pomenute braće, koja izgubiše u bitci dvadeset i pet svojih drugova. Tatari podlegoše hrabrosti braće Kreča, Kupiše i Raka i ostalih kraljevih četa, pa pobjegoše preko rieke Krke i Brezca, a hrvatska vojska podje za njimi u potjeru, da ih sasvim uništi. Za darovane zemlje u Podzvizdu i Vranograču bila su braća jedino dužna poslati u kraljevsku vojsku tri konjanika, ako bi ih na to ban pozvao, a sam kralj glavom vojevao. Od zemalja imali su ujedno davati desetinu manastiru Topuskomu. Povelja odredjuje, da će plemićem Kreščić-kim u medjusobnih razprah suditi sud županije Zagrebačke; kmetovom pak svojim da će plemići sami suditi, a globe da će medjusobno na polovinu dieliti sudci sa plemići. Na ovu povelju bili su plemići Kreščićki vazda ponositi ; oni su naviek nastojali stečene slobode sačuvati u cielosti pod svaku cienu. Kad god bi novi kralj stupio na priestolje, tražili su plemići u njega milost, da im Be-linu povelju potvrdi." Plemići Kreščićki čuvali su zemlje, što im je kralj darovao, jako brižno. God. 1388. ustanovljene su na zapovied bana Petra Sudara medje kotara izmedju toga plemena i knezova Blagajskih na imanjih u Bruvnu i Bojni. Za borbe medju bosanskom strankom i pristašami kralja Sigismunda u Hrvatskoj držali su Kreščići, da je 1 G. 1364. zamoliše potvrdu u kralja Ludovika po plemenskom bratu Tomi Farkasu, g. 1499. u kralja Vladislava po vlastelinu Ivanu Kozlu od Cavice, g. 1519. u kralja Ludovika po plemenskoj braći Tomi FarkaŠićn i Brnardu Tumpiću, g. 1548. u kralja Ferdinanda po plemenskoj braći Pavlu Seliškoviću, Ivanu Hercegoviću i Luki Simičeviću, g. 1571. u kralja Maksimilijana po plemenskom bratu, kanoniku Vratislavskom, popu Ivanu Ljubicu i napokon g. 1583. u kralja Rudolfa po plemiću Mihajlu Ciriloviću. došla zgoda, da se mogu otresti svake obveze prama opatiji Topuskoj. Zato uzkratiše desetinu, ali ih g. 1430. ban Fridrik Celjski opet na podavanje prisili. Za obranu proti Turčinu i proti domaćim silnikom podigoše plemići Kreš čiči s privolom kralja Vladislava g. 1456. od kamena dva čvrsta grada u Podzvizdu i u Vranograču. Od to doba vladao je u plemenu običaj, da su vazda birali ili iz medju sebe ili od odličnijih plemića u okolici za obranu plemenskih gradova poglavara, kojega zvahu starješinom Tomu poglavaru dozvoli.še stanovite dohodke, što ih morahu davati dielom sami plemići, dielom njihovi kmetovi.1 Da se plemenu gradovi ne otudje, držalo je pleme u njih uz starješinu svoga župana, koji je dobivao trećinu sudbenih globa; treća trećina išla je pak plemenskomu sudcu. Pri svakom izboru starješine označet... su napose prava i dužnosti izabranika; svaki put bude iztaknuto, da novi starješina ima vazda štovati povlasti plemena, pa ih braniti proti svakom zakidanju.'2 Tolika briga, da se očuvaju slobode plemena neoskvrnjene, bila je opravdana s obzirom na tadanje javno stanje. Pravo je čudo, da niesu uz toliku nezasitnu i grabežljivu vlastelu u obližnjoj okolici slobode Kreščićke već petnaestoga vieka postradale. Opasan je bio osobito knez Martin Frankopan, koji je Kreščiće prisvajao. Kasnije, oko god. 1470., ustupi Martin svoje tobožnje pravo bra-tučedu Ivanu Frankopanu Cetinskomu, koji nadari gradom Podzvizdom svojega službenika Juršu Farkašića.3 1 Po obćinskoj odredbi davao je svaki plemić starješini dvie kvarte pšenice i toliko prosa; osim toga dva kuplenika vina i u novcu četrdeset markulina (sitnili novaca). Kmetovi su davali starješini svake godine o sv. Martinu kvartu zobi i devet markulina i tomu još kokoš i pogaču, što je ukupno vriedno bilo dva markulina. - Nco reg. acta. fasc. 318, br. 60, prije u zem. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. 3 Neo reg. acta. fasc. 1646, br. 10. Listina kaže, da je Podzvizd: »in regno Sclavonie, videlicet Corvacie«. — Podzvizd i Vranograč. 255 Vrlo je rdjav pojav bio, što se izabrani starješine Ivan Kozal od Čavice i Brnardin Tumpić od Zečeva plemenu iznevjeriše i oko g. 1520. nametnuše gospodari gradova Pod-zvizda i Vranograča. Tomu su krivi bili ne samo pomenuti sebični i pokvareni plemići, već i kraljevska kancelarija, koja je bez sumnje za dobre novce darivala i prodavala imanja, osobito onih plemena i obćina, koje se ne mogahu dovoljno same braniti. Tako su stekli kraljevske darovnice na Podzvizd i Vranograč god. 1503. Nikola Vojković i Magjar Ivan Bornemisa, a god. 1522. banovci Baltazar Alapić i Benko Bacan. Svi ovi niesu Pod-zvizda i Vranograda doduše nikad zaposjeli, ali su pleme dosta napastovali. Starješine braća Brnardin, Ivan i Andrija Tumpići razpolagali su plemenskimi gradovi, kao da su neograničeni gospodari. Kako se vidi iz zadužnice, što ju je izdao 11. siečnja g. 1525. Ivan Tumpić, posudio je on od Petra Keglevića „tisuću dukat zlatih na polovicu grada Vranograda, Podvizda i Čavice i vsega iminja i vsih prihodak".1 Ako Kreščićki plemići niesu već do to doba bili sretni u izboru starješine, a ono su još gore pogodili, izabravši g. 1547. starješinom bana Nikolu Zrinskoga. Banu ustupiše Kreščići svečanim ugovorom, sklopljenim u kaptolu Zagrebačkom, veća prava i pogodnosti, nego ikojemu pre-djašnjemu starješini. Plemići se bijahu obvezali, da će banu osim obične daće za popravak gradova još napose podmiriti potreban trošak za uzdržavanje gradova, da će kod popravka osobno raditi, a svakoga brata, koji se ne bi htio pokoravati, izključiti iz bratstva i lišiti ga uživanja občinskih dohodaka. Nikad ne bi bili Kreščići toliko prava ustupili banu Zrinskomu, da se niesu bojali nove darovnice kraljeve, koja bi ih mogla u kmetstvo skučiti. I zbilja kralj Ferdinand još iste g. 1547., kad Kreščići bana 1 Kukuljević : Acta croat., str. 213. — Zadužnica je pisana ćirilicom, a Ivan Tumpić podpisan je glagolicom. starješinom izabraše, darova oba grada Podzvizd i Vranograč, pa i kaštel Cavnik svojim generalima Nikoli Salmu i Ivanu Ungnadu, koji bi bili jamačno darovane gradove zauzeli, da ih nije već Zrinski držao. Ali odkuda da pleme sunce grije, odtuda ga je stao nemilo led biti. Več poslije dvie godine (g. 1540.) radio je ban iz petnih žila, da pleme sasvim pokori, pa bi mu to bilo doista i za rukom pošlo, da se niesu plemiči utekli kralju. Što nije ban već tada mogao izvesti, to je on pokušao učiniti g. 1559., hotjevši nakon odstupa od banstva sa svojim nasljednikom Petrom Erdedom gradove Podzvizd i Vrano-grač zamieniti za druga imanja. I proti tomu nasilju svečano se ogradiše Kreščići, poslavši u Zagrebački kaptol svoju braću Luku Simičevića i Mateja Bilića. Sva je prilika, da su plemići i taj put uspjeli. Knezovi Erdedski nikad se ne spominju ni kao vlastela ni kao starješine Kreščićke.' * * * Ratni dogadjaji raztoče naskoro pleme Krešćićko. Malkoč-beg porobi i popali dva puta g. 1553. i 1558. čitavo pleme. Mjeseca ožujka g. 1560. dodju u Vranograč Turci iz Novoga pa sve kuće popale, a mnogo ljudi za-sužnje. Na povratku namjeriše se Novljani kod Žirovca na čete Nikole Zrinskoga i generala Ivana Lenkovića, koji Turke razbiju i plien im otmu. Dvie godine kasnije mjeseca prosinca nahrupe Turci iznenada po noći na Vranograč i zauzmu ga; Turke opet odtjeraše, a u gradovih Podzvizdu i Vranograču bila je u napredak kraljevska straža. God. 1563. držao je Zrinski Vranograč, a Podzvizd 1 Starješine u obće, a tako i ban Zrinski, držali su u Podzvizdu i u Vranograču svoje porkulabe i trabante. G. I495. bio je kaštelanom u Vranograču neki Janko, a u Podzvizdu Toma Farkašič. Zrinskoga porkulab bio je g. 1550. Pavao Zelković, koji se uredio s knezom Ivanom Ajtičem radi »pineza, srebra i marhe«, što je bio uzeo jedan pobjegavši trabant, Taj trabant bješe takodjer izpustio sužnje u Vranogradu. (Glagolska listina u mojoj sbirci.) plemić Mikulić. U Vranograču bilo je osim 54 stražara o trošku Krajine još napose 100 konjanika Zrinskovih. Vranograč osvoje god. 1577. po drugi put Turci, i stave u nj jaku posadu od šestdeset konjanika i sto pješaka. Hrvatska vojska za vojne Kevenhiillerove g. 1578. pre-dobi opet Vranograč. U nj je postavljen porkulabom Nikola Andrašević, a Podzvizd zajedno sa Kladušom bio je povjeren pazki kapetana Belavića. Pošto su svi obližnji gradovi: Gvozdansko, Bojna i Zrin pali u turske šake, zaključilo je g. 1580. ratno vieće u Gradcu, da se imaju Podzvizd i Vranograč razoriti.1 Podzvizd je od to doba mnogo godina bio pust, a Vranograč su još neko vrieme držali Turci. G. 1589. bio je zapovjednikom u Vra-graču Mustafa harambaša, brat Hasan-bega, kasnijeg paše bosanskoga, kojega je Mustafu u boju kod Ripča kapetan GaŠpar Križanić posjekao. Prije nego je kraljevska straža napustila Podzvizd i Vranograč, već su se bili razselili plemići KrešČićki na sve strane po Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Najviše se pak Kreščičana naselilo u starinskoj plemenitoj občini Draganićih kod Karlovca i u obližnjih občinah: Krašić-koj i Gornjo-Kupčinskoj. U Draganiće ponesoše plemići svoje povelje, kojimi su se u napredak branili proti knezovom Erdedijem i Zrinskim. Seoba Kreščića u Draganiće dogodila se medju god. 157 1 —1580. Posljednja potvrda povelje, Što ju je god. 1583. izhodio plemić Mihajl Cirilović u kralja Rudolfa, dogodila se u doba, kad već pleme nije stanovalo u Podzvizdu i Vranograču, već die-lom u rečenih občinah kraj Karlovca, dielom pak u Mo-šonjskoj Županiji u Ugarskoj, kamo se nekoliko Kreščić-kih plemića zaklonilo. Kad je god. 1583. po nalogu ugarskoga namjestnika kaptol Požunski saslušao hrvatske naseljenike u Orošvaru, Manesdorfu i Kišmartonu, izja- 1 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine. Knj. III., str. 429. — »Croa-tica«, knj. I. i II. u registr. ratnoga ministarstva. Lopašie: Riliać. 17 više tamošnji Hrvati, da Draganići lozu vuku od braće Kreča, Kupiše i Raka. Na ove predke živa je uspomena u Draganićih i u Krašićih još i danas; u Draganićih ima obitelj, o kojoj kažu, da izravno potječe od Raka.1 Već je rečeno, da je župa Kreščićka jur god. 1334 obstojala. God. 1389. spominje se u Kladuškoj pravdi radi crkvene desetine župnik Petar od Podzvizda (Podvizda). Oko god. 1490—1505. bio je kod sv. Martina u Kreščićih župnik Andrija Japrica, plemić Japranski. Pio je to čovjek imućan i ujedno dobrotvor crkvam i manastirom. G. 1490. darova ujedno sa svojom nevjestom Jelenom, udovom brata mu Jurja, i sa sinovcem Jurjem imanje Zitaj kod Eovića u kotaru Topuske opatije manastiru Paulinskom sv. Spasa kod Senja,2 a petnaest godina kasnije obdari svoju župnu crkvu imanjem Tunkovcem u kotaru Kreščićkom.3— Znamenit je bio čovjek medju Kreščići pop Ivan Ljubić, koji je god. 157 1. izhodio potvrdu povelje svoje plemenske braće u kralja Maksimilijana. Ljubic je bio vrlo učen i klasično nao-bražen svećenik; izučio je visoke škole i stekao naslovma-gistra slobodnih vještina, filozofije i bogoslovije („magister liberarum artium, philosophiae et sacrae theologiae"). Kralj ga Ferdinand imenova kanonikom u Vratislaviji („ambarum ecclesiarum"). Ludo je svakako, kako je taj Hrvat u ono doba (prije g. 1561.) dopro u daleku Slezku i tamo stekao tako odličnu crkvenu službu. Zaista, poslije hrvatskih Benediktinaca, koje pozva g. 1380. u Olišno (Oels) vojvoda Konrad II., nije bilo u Slezkoj hrvatskoga svećenika do Ivana Ljubica.4 On je izdao god. 1561 —1566. dva la- 1 Zapisnik o saslušanju nalazi se sa drugimi spisi u izvoru u škrinji pravica kod obćine u Draganićih. 2 Spisi manast. sv. Spasa, br. 8, prije u zem. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. a Arliiv kapt, Zagreb., K.. 444, 4 Više o tom hrvatskom manastiru: Ileine Johann: Denkwurdigkeiten aus der G-eschichtc der kath. Kirche in Schlesien. Kuj. II., str. 747., 752-i Wattenbach : Geschichtliche Mittheilungen iibcr das Slaveukloster in Oels — u: »Zeitschrift des Vereins fiir Geschichte und Alterthiimer Schlesiens, Breslau«, knj. III., svezak I., str. 206. tinska spisa. Jednim, što ga je izdao nakon pada Sigeta i junačke smrti Nikole Zrinskoga (god. 1566.) poticao je krštenu Europu na boj s Turčinom, kojega treba izagnati iz Europe. Posvetio je knjižicu svojemu rodjaku Ivanu Forčiču od Butine vasi, banovcu (vicebanu) Hrvatske.1 Šteta, što više ne znamo o ovom odličnom našem zemljaku. Njegovi srodnici (plemići Ljubici) naseliše se Šest-naestoga vieka u Majkovcu kod Božjakovine, a poslije u Radišiću izpod Kalnika; oni čuvaju i danas porodična pisma i plemićku diplomu. Vrlo znamenit član ove obitelji bio je i Puka Pjubić, veoma učen pravnik i general-prOkurator za francuzke vladavine u Hrvatskoj. Puka je umro g. 1838. na svojem imanju u Bistracu kod Samobora. Osim Ljubica bilo je medju plemići KrešČići još nekoliko vlastele, koja su držala manje više kmetova. Takovi su plemići bili: FarkaŠići, Tumpići i Mikulići. Far-kašići bijahu vrlo stara obitelj. Već g. 1413. pozvao je ban Pavao Cupor plemića Tomu, sina Farkaša od Kreš-čića, da povrati stvari, što bijahu iz Paulinskoga manastira u Dubici potajno odniela dva kaludjera, pa ih Tomi donieli.2 Farkašići su g. 1563. držali grad Čavnik. pošto im ga je tamošnje pleme kao starješinam povjerilo. Znamenit je čovjek bio Grgur Farkašić od Kreščića, zapovjednik tvrdje vSigetske prije Nikole Zrinskoga. — Tumpići od Zečeva preseliše se u hrvatsko Zagorje, gdje su još i danas. Oni su po svoj prilici potomci Tome Tumpića, bratića starješina Brnarda i Ivana. — G. 1587. živio je kod sv. Jelene pri sv. Ivanu na Zelini vlastelin Juraj Mikulič od Podzvizda ili od Majkovca.3 1 Obje Ljubičeve knjižice našao je u carskoj bečkoj biblioteci ravnatelj narodn. muzeja, profesor Sime Ljubić, priobćiv spis od g. 1566. u svojih poviestnih spomenicih, izdanih jugosl. akademijom. 2 Acta monast. Dubicensis, br. 39., prije u sem. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. 3 Od ostalih mnogobrojnih Kreščićkih plemića bili su najugledniji : Bilići, Boršići, Božičevići, Ćurilovići, Hrvati od Podzvizda, Ka/ići, Podmorski, Stepkovići, Sokolovački, Simičcvići i Surkovići. Opravivši i naselivši Turci g. 1636. Kladušu, posjedoše takodjer Vranograč i Podzvizd, metnuvši u posljednji grad sto vojnika u posadu. General Vuk Frankopan iztisne Turke iz Podzvizda, ali u Vranograču se održaše. Istom g. 1670., kad je general grof Josip Herberstein imao pune ruke posla, da uguši bunu Zrinskoga i ugrabi što više blaga urotnika, posjedoše Turci uz Cetin i uz druge gradove na medjah i Podzvizd pa ga i učvrstiše. Zapovjednici pograničnih turskih gradova bili su kadšto za plaču i doušnici o turskih stvarih. Ahmet-aga Vranogrački javio je g. 1669. kapetanu u Križanić-turnju Krištofu Delišimuno-viću, da sultan veliku vojsku sprema na Zadar i Dalmaciju, a druga još veća vojska (150.000 vojnika) da će udariti na Ugarsku. Premda ovakove viesti niesu bile pouzdane, javiše ih iz Karlovca kralju Leopoldu i mletačkoj republici. Za velikoga turskoga rata (god. 1682—1699.) prodrla je dva puta hrvatska vojska do Vranograča. God. 1683. mjeseca srpnja popali general Herberstein s KarlovaČkimi graničari Vranograč i okolicu. G. 1696. bio je ban Adam Bacan odlučio, da će nekoliko gradova na turskoj Krajini uzimati. Radi toga bješe s velikom mukom i znatnim troškom mnogo toga spremio, što je za veću vojnu potrebno. Hrvati jurišahu Vranograč, ali ne mogoše s lake ruke predobiti grada zbog hrabrosti obkoljenika i čvrstoće zidina Valjalo je dakle Vranograč sasvim na vojničku obsjesti. Istom kad su topovi prodrli zidine i ob-koljenici bili lišeni vode, predaše se Turci i odlučiše primiti krst. U gradu nadjoše nekoliko zasužnjenih kršćana, koji su odmah na slobodu pušteni, a unutra stavi ban hrvatsku posadu i dade u znak radosti, stoje grad osvojen, što su mnogi robovi izbavljeni i toliki Turci pokršteni, služiti uz rik topova i prasak pušaka pred gradom svečanu službu božju. Tri sta zarobljenih Turaka ostavi ban pod stražom u Vranograču, a pet najodličnijih Turaka povede sobom pod Todorovo, da tako uplaši tamošnje Turke. Hrvatski staleži odlučiše, da će Vrano- grač održati i čuvati, a Todorovo porušiti, pa odmah, od-rediše, da se VranograČ iz Siska i Pokupskog živežem obskrbi. Zasužnjeni Vranogračani odvedeni su u Kirin, gdje su pri tamošnjoj crkvi pokršteni i poslije nastanjeni. Ali kao Što su pokrštene Turke u Pici do zla boga kršćanski stanovnici mučili, te većinu njih zatrli, tako su nemilo mrcvarili i siromašne Vranogradce, i to ne samo obližnji katolički i pravoslavni krajišnici, već i vojnički častnici, osobito kapetan Franjo Berislavić, potomak glasovitoga roda. Svoje jadno stanje razgališe ucviljeni Vrano-gradci u molbi, Što ju predaše 4. rujna god. 1698. banu Bacanu, od kojega se još nadahu utjesi i pomoći u velikoj svojoj nevolji. Vranogradci kažu u molbi, da su se „pokrstili pri crikve u Kirinu, i potlam jesmo krstu i vere kršćanskoj služili, nikakve nevere nesmo vučinili. Pre-šestno protuletje jesu nas knez Berislavić porobili bez znanja gospodina bana, g. vicebana i ostale gospode, odpeljali su nešto robja mužkoga i prodali dvoje ; nešto je još okovanih. Vzeli su vse oružje, orudelje i što je god bilo pri kuće, kako to nam hoće posvedočiti naši susedi Kirinjani, da nismo nikakove nevere učinili, nego smo vere kršćanskoj služili i on, koj je bil odpeljan u Turke, došel je nazad vere kršćanskoj. Što nas je petdeset krščeno u Kirinu, nema nas nego dvanaest, nego su nas vse odpeljali. Tulikajše prodali su knez Pačić i Vrančić dvoje robja u Karlovac. Zato se molimo i preporučamo gospodinu banu, i vse gospode plemenitoga horvackoga or-saga, da nam siromahom pravicu vučinite i naše robje nazad odkupite. — Siromahi i siromašice krstu, gospodinu banu i ostale gospode ponizni i pokorni siromahi iz Ki-rina." Ban Bacan naložio je bio doduše Franji Berislaviću, da se okani nasilja i povrati otete stvari, ali je pokrštenim Vranogradcem poslije sasvim traga nestalo i valjada su se u svoj zavičaj povratili, pošto je na osnovi Karlovačkoga mira (god. 1699.) VranograČ opet turskoj državi odstupljen.1 Za rata turskoga god. 1736. u ožujku pošla je četa od 27 Kirinjana i Pernana u Tursku, ali je sva izginula medju Vranogračem i Podzvizdom, te uteče samo jedan Kirinac.2 * * U Podzvizdu dogodio se na ro. srpnja g. 1845. posljednji ozbiljniji okršaj medju Turci krajišnici i hrvatskimi graničari. Tadanji banski pukovnik, potonji hrvatski ban Josip JelaČić, kako već prije u ovoj knjizi spomenusmo, htio je osvetiti jednoga dječaka, koji je u Glini rake hvatao, a jedan ga Turčin nemilosrdno iz kubure ubio. Ne dobivši JelaČić zatražene zadovoljštine, pošao je sa svojom pukovnijom i sa serežani u tri odjela prema Vranograču i Podzvizdu, gdje je popalio nekoliko kuća. Odjel, Što je izpod Paunovca preko Gline prešao, dospio je po nesreći u mjestu Oskoruši pod Podzvizdom pokraj jednog mlina u jaz, gdje su vojnici, ne poznavajući tlo, ugrezli u vodu i ne mogavŠi se kretati mnogi sa dva častnika, Baltićem i Kukuljem, poginuli od turskih zrna. Podzvizdski Turci i danas se hvale, kako su porazili Je-lačića, koji je bio u Podzvizd poručio, neka mu ručak spremaju. Podzviždjani pripoviedaju, da je njih tada samo četiri poginulo. Medjutim su se tada krajiški Turci silno bili uplašili Jelačića, a iz Velike Kladuše bile su sve žene i djeca sa blagom pobjegli u Malu Kladušu. Turaka je bilo tada od obližnjih gradova došlo k Podzvizdu u pomoć više od dvie tisuće. U kreševu ubijen je turski četovodja Ale Ajderac, koji je bio god. 1834. Cetin grad napao. 1 Valvasor: Ehred. Her/.ogthums Krain, kuj. XII"., str. 132. — Theatrum aeum. Knj. 15. — Lopašić R.: Spomenici hrvatske Krajine. Kuj. III.» 7. — Saborski zapisnik hrvatski za god. 1696—7. Epistolae ad episc. u nadbisk. arhivu. Knj. LXXXIII.) br. IOI. XVIII. Ripač. Ripač i njegova okolica; Ripač glavno mjesto u župi Humskoj. 1 'lastela RipaČka: knezovi Frankopani, knezovi Krbavski 1 vojvoda Ivan Korvin. — Ripač u sestnaestom vieku. Navale turske; kapetan Gašpar Križanić. Turci osvajaju Ripač god. IJpZ. ojedini otoci, što ih rieka Una na svom tečaju do izljeva u Savu čini, ili su od starine utvrdjeni, ili su kasnije na njih podignute tvrdje i obrane, pošto je turska nevolja nadošla. Još se i danas vide na Unskih otocih zidine nekoć čvrstih gradova: Kostajnice, Otoke i Ripča, dok je takovih gradova nekada na Uni i više bilo. Na otocih Unskih stajali su i starinski gradovi Dobra Njiva i Lisnica negdje medju Novim i Kostajnicom, ali položaj njihov nije do sada ustanovljen. I grad Ripač sagradjen je nekoć na ostrvu Unskom, da brani prielaz preko Une neprijatelju, ma odkud on došao. Ripač leži više Bišća dva sata daleko na Uni, kojom je sasvim obtočen. Oko Ripča je liepa i plodovita ravnica. Nad samim mjestom podiže se oblikom svojim zanimljivo brdo Ljutoč. Nova cesta, što ide od Bišća mimo Ripča prama Petrovcu i Ključu, popinje se iza Ripča uz brdo, a sa visine je prekrasan vidik na Ripački otok i cielu okolicu. Ripač se prikazuje kao daje straža na mjestu, gdje je Una prokrčila put iz kamena tjesnaca u prostranu Bihaćku dolinu. Ripač je sada selo sa nešto ruševina staroga grada. Za taj grad kažu, da se nekad Blagaj zvao, ali toga pismeni spomenici ne potvrdjuju. Kuće Ripačke dielom su na otoku Unskom, dielom pak na desnoj obali rieke. Mjesto je sada neznatno; ima dva tri dućana i po koju krčmu. Kod Ripča se Una dieli u tri rukava i pravi do dva metra visoke slapove. Kopno i otok, koji je dosta malen, spaja dugački ali prosto gradjeni drveni most. Odmah preko mosta stoji stara džamija; ona je pripadala odličnoj porodici Ibrahim - pašićkoj, pa se po njoj i zove. Tik džamije vide se podrtine staroga gradskoga zida; sada taj zid služi kao brana mnogim mlinovom, pa radi toga je zid na više mjesta porušen. Žitelji se Ripački bave dakako ponajviše poljodjelstvom, ali su mnogi izmedju njih mlinari i ribari. U Ripču se hvata mnogo riba iz Une, koje su jako tečne. U Ripču ima u svem 144 kuće i 822 stanovnika, 773 mu-hamedovca, 43 pravoslavna i 6 katolika. I u Ripačkom kotaru ima kao što u čitavoj Bihaćkoj krajini doseljenika iz Like. Medju ostalim živi tu u više kuća rod Lipo-vače, iz kojega je potekao čuveni Mustaj-beg Lički. Hrvatski ljetopisac Ivan Tomašić kaže za Ripač, da je sagradjen g. 1415. za provale hercega i bana Hrvoja Vuk-čića u doljne strane Hrvatske, a tom zgodom da su s Hrvo-jevom vojskom prvi put u Hrvatsku Turci došli.1 Nu Ripač je bez sumnje znatno starije mjesto; jamačno je Ripač već stajao u rimsko doba. Po sata od Ripča prama Golubiću ne daleko od ceste, kojom se iz Bišća u Ripač putuje, u Pritocih bile su velike rimske zgrade, a u razvalinah izkopano je nedavno mnogo starina: ploča, izbušenih velikih posuda i raznih inih stvari. U povelji kralja Sigismunda od g. 1408. podieljenoj Tomi Tompi, spominje se izrično, da je rečeni Tompa stekao zasluga, braneč grad Ripač proti Bošnjakom i Turkom.2 U to doba bio je Ripač glavno mjesto župe Humske, koja se uz župe Neblujsku, Krbavsku i La-pačku na gornjoj Uni prostirala. Još g. 1493. odlučivali su u Ripču parnice Štefan Nimac i Vuk Keglević, por-kulabi Ripački, i Dujam Orlović, župan Humski i Četiri sudca 1 Arkiv za poviest jugosl., knj. IX., str. iCt. fzvorna listina u mojoj sbirci. Gradovi u Bihaćkoj krajini, — Ripač, 265 stola Humskoga.1 Glasovita obitelj Orio vica ili Orlovčića pisala se po gradovih Čavki i Ripču: Cavska i Ripačka. Kralj Sigismund bio je poveljami od g. 1431-i 1434. knezove Krčke Frankopane Nikolu i Stjepana nadario takodjer gradom Ripčem, ali Ripač nije ostao dugo u vlasti Frankopana. Već prigodom diobe Frankopanskih imanja g. 1449. ne spominje se medju ostalimi Frankopan-skimi dobri Ripač. On je valjada prije te godine postao dobro knezova Krbavskih; barem se to može zaključiti po tom, što se knez Tomo Krbavski god. 1447. pisao i knezom Humskim i Nebluškim i što je u Ripču izdavao .izprave za razne plemiće.2 Kad je g. 1490. medju kraljem Vladislavom i vojvodom Ivanom Korvinom sklopljena nagodba, ustupio je Vladislav Korvinu uz Krupu, Bilaj i mnoge druge gradove takodjer i Ripač. Uz grad je postojala u Ripču u staro doba i slobodna gradska obćina, kojoj su slobode potvrdili kraljevi. Preuzimaj u ć g. 1527. Nikola Jurišić za kralja Ferdinanda grad Ripač, potvrdio je gradjanom sve stare povlasti, Što je kasnije i sam kralj odobrio. Ripač je po svojem položaju bio već u starije doba jako na udarcu. Posada vojna spominje se u njem već na koncu petnaestoga vieka. Ban Mirko Peren bio je već g. 1512. zemaljskim blagajnikom naložio, da plate kaštelanom Ripačkim jednom 1 33 Por., a još drugi put kaštelanom i Radoslavu prebjegu 56 Por.3 G. 1537- imala je posada Ripačka 25 pješaka, 21 konjanika i 6 stražara. G. 1563. bilo je u Ripču 60 vojnika, a general Lenković predloži g. 1563. da se ta straža još za sto momaka pojača, jer je Ripač štit čitave Bihaćke krajine. Kao kaštelani ili porkulabi u Ripču spominju se g. 1493. Stefan 1 Kukuljevič J.: Acta croatica, str. 157. 2 Ibidem, str. 68. 3 Starine, knj. V., str. 151., 163. Nimac i Vuk Keglević, g. 1512. Štefan i Dujam Orlo-vići, g. 1545. Juraj Grabus, g. 1550. Erazam Sauer, g. 1562—1576. Ivan Izačić, a g. 1587. Juraj Ramschissel. RipaČ je pobliže poznat iz polovice šestnaestoga vieka. Osim grada bio je na otoku u starije doba dobro napučen trg sa crkvom i popom biskupije Kninske. Usred grada podizao se veliki na četverokut zidani toranj na tri kata, a toranj taj opasavalo je platno, takodjer u spodobi četverokuta podignuto. Na grad se naslanjalo trgovište, u starije doba otvoreno i tek kasnije, kad su nastale turske provale, donekle obzidano. Ograda oko trg'a nije zbog neprekidnih turskih provala nikad zgotovljena. G. 1551. bilo je u trgu pod gradom još konh petdeset kuća, u kojih stanovahu ponajviše udovice i sirotčad, pošto su mužkarci već prije u boju poginuli, ili su pak u tursko sužanjstvo dospjeli. Stanovnici su tada još ponešto obradjivali zemlje i vinograde. Vojno povjerenstvo, što je rečene godine Ripač pregledalo, bilo je preporučilo krajiškoj upravi, da se iz Ripča ili posve uklone nevoljni stanovnici, ili pak da se sgotovi čitavo platno oko trga, a osim toga još podigne novo branište od drva.1 Za utvrdu Ripča zanimao se još sabor u Bruku g. 1578. Tada bješe zaključeno, da se u Ripču podigne jak toranj za petdeset vojnika.2 Svaki čas znali bi Turci doći pod zidine Ripča. Jednom uhvatiše župnika Ripačkoga, popa Matiju Glavanovića, koji je kasnijeg. 1578. iz sužanjstva svoga brata u Ripču iz-viestio o spremanju 1 Iljevanjskoga sandžaka Mustafa-bega, koji je smjerao provaliti do Rosiljeva i Črnomlja.'' Užasna je bila za Ripač osobito godina 1589. Ciele te godine nije bilo oko Ripča mira od turskih četnika. Na 6. prosinca rečene godine napadne pak Ripač bosanski paša, obsjedne i juri-šem ga osvoji. Pomogla je Turkom nesreća, što se u gradu Lopašić K.: Spomenici hrv. Krajine. Knj. rit., str. 405. Ibidem. Kuj. I., str. 62, •' Bilješke iz zem. arhiva Kranjskoga. bio upalio barut, koji je čitav toranj u zrak digao. Za borbe pogibe porkulab sa svimi stanovnici osim jedne žene i djeteta, a i Turaka je mnogo lagum uništio.1 Štetu ovu i sramotu donekle je osvetio glasoviti vitez, kapetan Gašpar Križanić, četujući i vojujući na Turke u okolici Ripča. Na 29. kolovoza g. 1589. pisao je on generalu Karlovačkomu gTofu Josipu Turnu o dogadjajih kod Ripča i o tadanjoj borbi na hrvatskoj Krajini doslovce ovako: „Uzmožni i zveličeni gospodine! — Neka znate vaše g'ospodstvo, kako sam bil niki dan nabrašnil jednu četu i poslal, jeda bi gospodin Bog dal od kuda jezik (glas). I našli su Turkom trag, da su pošli simo k Ribićem (selo kod Bišća) ili k lugu. I dojde jedan junak od one čete i po vida za Turke. I ja se on čas spravih s junaci ter idosmo van iz Bišća nigdi okol osam uri ter na Ripač okolo. I onde konje preplavismo i najdosmo Turkom trag. Idosmo po tragu i najdosmo je u busiji. I opet je bila druga četa u lugu (kod Bišća), za ku mi nismo znali. Tako su nas bili iz daleka opazili na tragu i gospodin Bog nam sriču da, da onu četu razbismo i trinadeste (trinaest) živih uhi-tismo, a šest posikosmo, vse poglavitih. Konj uzesmo dvadeset i tri, i dva ubismo, ali med svimi konji ni bilo, nego dva dobra. I od ove čete, na ku smo udrili, nije nam veće ušlo, nego šest Turak. I oni nam nebi utekli, ali ni bilo pri meni nego konjikov 18 zla i dobra, i Nimac (vojnika na njemačku oružanih, ali po narodnosti Hrvata) dvadeset. Zašto sam bil učinil busij pet po gorah i stazah, ako bi na jednu nedošli, neka bi na drugu. Tako ih pravo srića na me donese i onde se na lice pobiše. A naši pisci nemogoše k nam dospiti; kad bi oni bili mogli dospiti, nebi ni oni ušli. I onde uhitismo Mehmet-agu, sina Murat-agina, i Ostoju harambašu i jednoga kneza i nekoliko poglavitih siromahov junakov i odabaš i drugih bešlij. I posikosmo Musu spahiju Velekanovića i Mustaf harambašu 1 Valvasor: Ehre cl. Herz, Krain. Kaj. Xll„ str. II, iz Vranograča, brata Hasan-begova, i dvi odabaše iz Belaja i dva druga bešlije, a težko nam pišice uteče Ilusejn-aga u goru sam na jednu stran. Jedna četa ni se od davna na lice pobila, kako ova. Ne ino. Bog vaše gospodstvo zdravo i veselo drži. U Bišću 29. augusta 1589. Ponizan sluga v. g. Gašpar Križanić.1 Ma da su Turci toliku strahotu god. 1589. u Ripču počinili, oni ipak grada za tada još ne održaše, već ga naši opet posjedoše, ponešto opraviše i stražom osiguraše. Ripač padne konačno u turske ruke g. 1591. Na 6. studenoga rečene godine izviesti kapetan Bihaćki Krištof Obričan, da je Hasan-paša s turskom vojskom obsjeo Ripač i da ga jako udara topovi. Nekoliko dana kasnije došao je glas, da je paša grad zbilja i zauzeo.2 U Ripču je bilo malo praha i olova, a još manje hrane. Porkulaba Ripačkoga ubiše Turci sa svim ljudstvom u gradu osim jedne žene i djevojke. Iz Ripča je pošao Hasan-paša prama Sturliću i Blagaju na Korani, sve na okolo pusto-šeći.''J Pošto ni ovaj put niesu Turci Ripča s vojskom posjeli, već su ga Vlahom na čuvanje povjerili bili, to su naši nastojali održati Ripač i nadalje, pa su ga stali i popravljati, ali predobivši mjeseca lipnja g. 1592. Hasan-paša Bihać, bude i Ripač konačno napušten. Turci se niesu baš mnogo brinuli za utvrdu Ripča, koji je najviše sama Una branila. Spominje se g. 1630., da u Ripču ima malo stanovnika, a u gradu samo 15 do 20 vojnika. Pod Ripač je spadalo tada u okolici 300 kuća i u njih 400 ljudi oružanih. Bilo je tada u Ripču nekoliko aga.4 Za obsjedanja Bišća god. 1697. P° banu hrvatskomu Adamu Bacanu i generalu Karlovačkomu Karlu Auer- 1 Suvremeni priepis pismu u mojoj sbirci. - Ljubljanski /.em. arhiv. 3 Fuggers Rellationes pro a. 1591., u dvorskoj knjižnici u Beču. — Miscell. Staj. arhiva, fasc. 1., bi. 5. 4 Opis bosanskoga pasaluka od A nasla/a (irgičeviča ((-reorgiceo). Starin.- knj. XVJL, str. 145. spergu zaokupiše Karlovački graničari Ripač i uhvatiše u njem Kariman-agu, koji je prije toga zapoviedao u Vranograču.1 Dalje se Ripač u poviesti ne spominje.2 Današnji i nekadanji Sokolac; kao kraljevski grad brani ga plemić Tempa, Vlastela Sokolca: Knezovi Frankopani, Orlovići, Petar Kružić i Ladislav Kerečen. — Krajiška straža u Sokolcu; imanje Sokolovačko. Hasan-paša osvaja g. Ij>p2. Sokolac. Debeljače na strmoj litici podor grada Sokolca ili Sokola, kako se u starije doba zvao. Taj grad veoma liepo predočuje slika, koju ovdje prilažemo; on se tako 1 Izviešće žup. sudca Vuka Tausia u zem. arhivu u Zagrebu. 2 Pripoviedajući o prošlosti Ripča valja spomenuti znamenita čovjeka Petra od Ripča, kanonika Zagrebačkoga i poslije biskupa Kninskoga. Za njega kažu, da je odgojen i izučen na trošak Zagrebačke crkve. Bit će da se to dogodilo za doba, dok se cesar Maksimilijan sa Vladislavom Češkim nakon smrti Matije Korvina otimao za priestol ugarsko-hrvatski, a Petar je polazio škole negdje u Njemačkoj, prianjajući kasnije vazda uz Niem;e i rado pišući njemački. G. 1522, spominje se već Petar kao kanonik Zagrebački. Kad je četiri godine kasnije na Muhačkom polju poginuo kralj Lu-dovik te se Ugarska i Hrvatska razdvojila u stranke kralja Ferdinanda Habs-burga i Ivana od Zapolja, prione Petar uz njemačku stranku, postavši žestoki privrženik Ferdinandov i veliki protivnik svoga biskupa Simuna Erdeda. U to vrieme povjereni bijahu Petru vrlo važni politični i vojnički poslovi u Hrvatskoj. Petar je zapoviedao vojničkim četam Ferdinandove stranke u Varaždinu i u Zagrebu. Tadašnjemu glavnomu mogućniku u Hrvatskoj, gcim-ralu Ivanu Katzianeru, bio je Petar jako u volji, često s njim dopisujuć i od njega neposredno odredbe primajući. G. 1537. postade Petar od Ripča biskupom Kninskim, a kao takvomu imao mu je Petar Keglevič izručiti imanje biskupsko Cazin. (Po spisih Ljublj. zem. arhiva. Fasc. 120.) XIX. Sokolac. se prostim okom na južnom kraju brda ponosito osovio na litici, da je zbilja zavriedio ime Sokola. Ma da je zub vremena zidine grada dosta oštetio, kula i ogradni zidovi prilično su još sačuvani. Okrugla kula visoka je blizu petnaest metara, a podiže se na visokoj okomitoj stieni na iztočnom kraju grada. U gradu je zanimljiva osobito banska palača, presvodjena. prostrana soba, u kojoj su stolovi i klupe od tesana kamena. Iz grada, u koji se može unići na vrata visoko u zidu gradskom postavljena po ljestvah, divan je pogled na pitomu dolinu Unsku prama Bišću, pa preko Une do Pritoka i Ripča. Na samom obronku gradskoga brda ima selo Sokolovačko sa 83 turske kuće i 474 muhamedovska stanovnika, koji imaju svoju džamiju i hodžu. Od grada do sela vodi cesta kroz posve uzki tjesnac medju litica m i upravo pod gradskom kulom, te se spušta prama iztoku doista malena, ali ubava dolina do hrvatske medje. Odmah niže Sokolca na jugo iztočnoj strani ima po sata hoda daleko na zgodnom mjestu upravo na Uni starinsko selo Golubić, koje se u poviesti Bihaćkoj više puta spominje. I u Golubiću bio je grad, te se još i danas znadu starinske kule. Na jednom uzvišenom brežuljku na lazi se sada katoličko groblje; tu se našlo nadgrobnih ploča, koje niesu do sada potanje proučene. Za Golubić kažu, da je dobio svoje ime od crkve Golubice, od koje ima ruševina pokraj rieke Une naprama Golubiću. Sokolac je prastar grad. Ljetopisac Ivan Tomašić kaže o njem, da je sagradjen g. 1020. poslije Krsta. Narod nagadja, da je Sokolac zidala sestra Bikina, što je Bihać zidala, imenom Soka, i da je po njoj prozvan. Najstarija poznata listina, u kojoj se spominje Sokol, potječe od god. 1395. Tada je Sokol bio kraljevski grad, a u njem su bili kaštelani Ivan zvan Uza i Grgur Eten, koji se pred sudcem Bihaćkim Stjepanom nagodiše sa plemenom Klokočkim poradi stoke, što ju bijahu rečeni kaštelani uzeli Klokočanom.1 Pošto je tečajem vremena Bihać postao poglavitom tvrdjom u gornjoj Hrvatskoj i sielom banova hrvatskih, dielio je Sokolac ponajviše udes obližnjega Bišća. Samo za borbe izmedju Sigismunda Lu-ksenburžkoga i Ladislava Napuljskoga za kraljevsko prie- 1 Fejer: Codex diplom. Knj. IX., dio VIII., str. 378., 379. stolje bio je Sokolac druge sreće. Dok je tvrdju Bihaćku držala vojska kralja Ladislava i hercega Hrvoja, zapoviedao je u Sokolcu i u Ripču vjerni pristaš Sigismundov Tomo sin Tumpe od Kutnan (Kutinje), predj još danas živuće hrvatske porodice Tompa,1 braneći gradove s velikom hrabrošću od protivnika kralja Sigismunda. Osobito se odlikovao Tompa za vojne Sigismundove na kralja bosanskoga Stjepana Tvrtka g. 1405. Glavna je vojska pošla u Bosnu preko Save, porazivši Bošnjake kod Dobora, ali je boja bilo i na gornjoj Uni kod Bišća, gdje Bošnjaci, pojačani turškimi četami, udariše na Sokol i Ripač, pa ih tu Tompa razbije. Za ovo junačtvo podieli kralj Tompi i njegovoj braći Raku i Grguru imanje Sićan u Zagvozdi kod grada Drežnika na Korani, koje je imanje prije spadalo razorenomu gradu Peći,2 a u vrieme, kad je darovano (g. 1408.), gradu Sokolu. Imanje Sičan izluČeno je nakon toga od grada Sokola i bude podčinjeno sudbenosti stola Zagrebačkoga i plemića kraljevine Slavonije (posavske 1 hrvatske).* Kraljevski grad Sokol sa kotarom založi kralj Sigis-mund zajedno sa Bišćem i drugimi hrvatskimi gradovi poveljami od g. 1431. i 1434. najvjernijim svojim prista-šam, braći knezovima Krčkim Prankopanom, banu Nikoli i Stjepanu.4 Kod diobe imanja Frankopanskih medju sinovi bana Nikole i Ivana, što je izvedena g. 1449., pripao je Sokol ujedno sa varošem Bišćem Nikolinu sinu knezu 1 Ona ima sada pridjevak od »Hrsove«, mjesta kraj Crikvene u Križc-vačko-Belovarskoj županiji, gdje su Tompe imali još koncem Šestnaestoga vieka svoje dobro. Druga grana porodice Tompa pisala se »de Palična«, takodjer po mjestu u rečenoj županiji. 2 Gdje je taj grad Peć, svakako različan od Kladuške Peći, stajao, ne da se naznačiti. Ima se pak tražiti negdje kod Izačića, ili pak više Sokolca uz Unu na glavici zvanoj Gradina. Možebiti da je to ona ista Peć, koju su držali Orloviči, dok im je niesu g. 1521. oteli Turci. 8 Izvorna listina u mojoj zbirci. 4 Neo registr. acta, fasc. 483, br. 24, prije u zcm. arhivu u Zagrebu, sada u Budimpešti. Bartolu. Frankopani su držali Sokolac više od po stoljeća, ali izgubivši Bihać morali su se odreći i Sokolca, koji dospije u vlast vojvode i bana hrvatskoga Ivana Korvina. Po smrti bana Ivana Korvina g. 1505. priedju važniji po položaju gradovi na Krajini prama Bosni kao ošastno dobro u kraljevu vlast. Kralj Vladislav nije za kraljevsku komoru pridržao Sokolskoga imanja, već ga je darovnicom pisanom u Ostrogonu g. 1510. podielio starim hrvatskim plemićem Orlovićem od Ripča i Čavke, naročito Grguru, njegovu bratu Stjepanu i stricu Dujmu. Kralj u velike pohvali junačka djela Orlovića kod obrane Hrvatske, osobito pak junačtvo Grgurovo, koji je iza toga postao kapetanom Senjskim pa je taj grad branio proti Turkom i Mlečanom sve do god. 1526., kad pogibe na Muhačkom polju kao zapovjednik pomoćne hrvatske vojske. Orlovići su god. 1510. svečano uvedeni u Sokolac (,,in regno Croa-tiae, in comitatu Tiniensi") po kaptolu Kninskom, a kod uvedenja bili su nazočni susjedni plemići Humljanski.1 Tri godine poslije smrti Orlovićeve (g. 1529.) namieni kralj Ferdinand grad Sokolac sa čitavim kotarom Čuvenomu junaku Petru Kružiću. U darovnici kaže kralj, da je htio uručbom Sokolca nagraditi zasluge kršćanskoga viteza, koji je mnogo godina u junačkoj borbi s Turčinom sproveo i tvrdju Klisku kod Spljeta uspješno branio.2 Kralj je Ferdinand u to doba Kliskoga junaka bio nadario i drugimi imanji u Hrvatskoj i u Ugarskoj, naročito mu je podielio sva ošastna imanja plemića Sigismunda i Gašpara Rakokovića na hrvatskoj krajini.3 Premda je udova Grgura Orlovića Marta, kako je to kapetan Petar Kružić kraljevom 1 Izvorna listina u sbirci jugosl. akademije. Od plemića Hura-1 j a uskih, koji su stajali pod pokroviteljstvom kralj, grada Bišća, spominju se kao svjedoci: Brnardin Stepković, sudac, Matija Gelmičić, stari sudac, Jakov Bribinić, Mihalj Budačić, Luka Diković, Stefan Hrabrinić, Matija Kralić, Ambroz Kralić, Ćuril Milinić, Grgur Radović, Andrija Rebrić i Paval Šarić- 2 Transsumpta ex libris regiis u zem. arhivu u Zagrebu. Knj. I. ;l Ibidem. Lopašič: Bihać. 1 8 povjereniku Petru Kegleviću izjavio, bila predala Kružiću imanje Sokolačko, to nije Sokolca pridržao Kružić, već ga je povratio rečenoj Marti i njezinoj djeci Franji i Katarini. Franjo se Orlović po svoj prilici mladjahan s ovim svietom razstavio, pa zato ne ima dalje o njem spomena, ali sestra mu Katarina udade se za plemića Padislava Kerečena. Ovomu Kerečenu ustupi Marta Or-lovićka g 1534. grad Sokol, kašteo Brezovicu (Berzence) u Križevačkoj i imanje Sv. Mariju zvano u Vukovskoj županiji.1 Nije poznato, kojim je načinom došao malo zatim u uživanje Sokolca Juraj Vrag'ović, predj vrlo ugledne Zagorske vlastele Vragovića od Maruševca. Izviestno je pak, da su prije god. 1540. rečenog Vragovića smatrali gospodarom Sokolca i da je njemu u ime zakupa za re Čeni grad na godinu plaćano 100 for. iz dohodaka tride-setnice Tršćanske u .Slavoniji. Sokolac je bio vazda vrlo važan za glavnu utvrdu Bihać, pa zato bješe kralj Ferdinand naložio god. 1538. Petru Kegleviću, dok je još bio kapetanom Bihaćkim , da nastoji svakako dobiti Sokolac od ovlaštenih gospodara.2 Krajiška je uprava držala Sokolac u zakupu već 1. kolovoza god. 1549., a ugovorom sklopljenim u Beču 6. ožujka g. 1550. uzeo je kralj Ferdinand grad Sokolac od Ladislava Kerečena i njegove djece Krsta, Vuka i Ivana na novo u zakup na šest godina za godišnju zakupninu od 100 for., koja se imala podmirivati iz prihoda tridesetnice Nedeliške u Slavoniji (u Medjumurju). Još prije, nego je pogodjeni zakupni rok izminuo, ustu-piše Kerečeni Sokolac ugovorom sklopljenim u Beču 3. listopada g. 1553. kralju radi obrane pod pogodbom, da njihovoj porodici godimice 150 for. dotle izplačuje, dok im ne bude nadoknadjen Sokolac drugim kojim ima- 1 Odnosne listine u arhivu obitelji Keglevićeve, pohranjene kod jugoslav. akademije. 2 Nalog u Keglevićevom arhivu u jugosl. akademiji. njem.1 Tako ostavi Pounje znamenita obitelj Kerečena, koja je još čitav jedan viek držala razna manja u posavskoj Hrvatskoj, navlastito grad i trg Cirkveno i Zelen-grad kraj sv. Ivana. * * * U Spkolcu bude postavljena vojna straža pod zapo-viedi kapetana Bihaćkoga, a straža je stajala neko vrieme takodjer i u Golubiću. Već g. 1537. bilo je u Sokolcu osim porkulaba deset vojnika, polovica pješaka, a druga polovica konjanika. Kao porkulabi spominju se g". 1539. Juraj Vragovic, g. 1540. Nikola Jegenčić, g. 1330. Juraj Maras i g. 1572. Matija Jakšić. Potomci Jakšićevi, koji su bili staroga hrvatskoga plemićkoga koljena, boravili su sto godina kasnije u Karlovcu, služeći u krajiškoj vojsci. Grad Sokolac dao je g. 1338. kralj Ferdinand bolje utvrditi. Kao glavni branik služila je na tri boja visoka okrugla kula, sazidana navrh stiene, i četvrtasti toranj, kuda vode vrata u gradski obor. God. 1537. bi][ su Turci s jakom vojskom pod grad došli, i bili su i grad osvojili, ali visoke kule na pećini niesu mogli predobiti. Na 2. kolovoza g. 1561. dogodi se okolici Sokolskoj velika nesreća: pet tisuća jaka turska vojska navali iznenada preko Une pod Sokolac, te stane paliti i robiti u Golubiću, Ripču i Privelici. Malo da niesu Turci tom zgodom, kako su naglo došli i straže na Železnoj glavi i na Uni pohvatali, vas narod u okolici Sokolca zarobili i uništili, ali na sreću opazi za doba tursku vojsku porkulab Sokolački te je iz grada dozvao narod, da se zakloni u zidine gradske. Tursku vojsku predvodila su dva sina Malkoč-bega sa ćehajom Mustaf-begom. Kao uhode služili su Turkom Uskok Juraj i mali Ivanac, koji su poznavali sve pute i klance oko Sokolca, kao što i mjesto, gdje su straže stajale. Turci popališe pod Sokolcem devet kuća i u Golubiću jednu kuću i odvedoše nekoliko marve. 1 Lopašlć R,: Spomenici hrvatske Krajine. Knj. I., str. 10. i 17. s * U tursko je sužanjstvo dospjelo ovom prigodom Šestdeset žena i sitne djece, i četiri mužkarca. Kapetan Bihaćki poslao je bio pod Sokolac u ladjah Unom nešto pomoći, te je dosta Turaka poubijano, a mnogo ih se i potopilo. Ova je turska navala na Sokolac imala veoma štetnih posljedica, jer se seljaci uplašiše i stadoše na sve strane bježati.1 Gospoština Sokolska sa kmetovi prostirala se u dolini Unskoj do obližnjeg prigorja prama Ripču i Bišću iza Privelice. Najveće je koristi bilo od imanja u Golubiću, gdje je na plodnoj zemlji raslo dosta žita i vina, pa je bilo i dosta paše za stoku, od koje je Bihaćka posada dobivala ponajviše mesa i mlieka. Zato je i vojna uprava nakon kupa imanja Sokolskoga Golubić pripojila Bihaćkoj tvrdji. Privelicu pak izruči kralj Ferdinand vlastelinu Brekovačkomu Ivanu Kobasicu. God. 1586. bješe Golubić posve opustošio i požegao SarvaŠ-paŠa, a pošto je od toga mnogo Štete bilo za tvrdju Bihaćku, to je krajiška uprava već sliedeće godine naredila, da se iz Golubića pod Sokolac i u Ripač pobjegavši stanovnici opet u svoj zavičaj vrate i da se za njihovu sigurnost podignu dvie kule.2 Turci su bili već g. 1578. vojsku i bojne sprave pripravili, da vSokolac zauzmu, ali se grad tada još očuva. Pod Sokolac dopro je bio mjeseca rujna god. 1591. beg Hlje-vanski sa 1.500 vojske, ali ni on grada predobiti ne mogaše. U boju, koji se zametnuo pod Sokolcem, mnogo je tom prigodom poginulo i Turaka i kršćana.3 Osvojivši god. 1592. liasan-paša Bihać, nije se mogao ni Sokolac za kršćanstvo uzdržati. Pripovieda narod, da su Turci, osvojivši Sokolac, naselili ga bjegunci iz Njemačke zemlje, koji se izturčiše. Pošto se pak pod njemačkom zemljom razu-mievala i Hrvatska, u koliko je stajala pod njemačkim carem, a ne ima u spomenicih traga, da su ikada Niemci 1 Izvtcšće od 3. kolovoza g. 1561. generalu Lenkoviću. 2 Lopašić R.: Spomenici hrvatske Krajine. Knj. I,, str. 106—109. 146—152. i knj. III., str. 405. 3 »Croatica«. Knj. III., u ratn, ministarstvu. u većem broju stanovali na hrvatskoj Krajini i da bi se bili poturčili, to ne ima sumnje, da su današnji Sokol-čani potomci starih hrvatskih prasjedjelaca, koji se nakon pada grada poturčiše. Sokolčani imadu i danas neke osobite starinske svoje običaje, kojih ne ima drugo muhame-dovsko stanovničtvo u okolini. Oni su naravi žestoke i surove, kao što niesu ostali Muhamedovci oko Bišća. <^ XX. Sturlić Sturlić; vlastela Sturlići, Turske navale i zaposjednuće tursko god. i6jo. Plemići Sturlići u Hrvatskoj. a lievoj obali Korane naprama hrvatskomu mjestu Furjanu podiže se na brdu grad Sturlić, a oko njega se stere medju potoci Sturlovom i Platnenicom raztreseno selo Sturlićko sa 195 kuća i 1.374 stanovnika (1.177 mu-hamedovaca i 197 pravoslavnih). Od stanovnika tri su age, 321 slobodni gospodar zemalja i 53 kmeta. Grad je Sturlić prilično sačuvan, a do njega je džamija. Druga je džamija nešto dalje u Sturlićkoj Platnenici. Imanje Sturlićko držali su prije turske provale plemići Sturlićki, koji se kadšto u listinah spominju. God. 1459. živio je vlastelin Benko Sturlić i bio je kraljevski povjerenik kod razvoda grada Hresna.1 Drugi Benko Sturlić, koji se u listinah spominje god. 1493., bio je valjada sin starijega Benka. U Bišću je nekoliko godina kasnije bio dobro vidjen Franjevac Nikola Sturlić, vikar Bihaćkoga manastira. Fratra Nikolu2 bio je god. 1530. poslao Ivan Kobasić do generala Katzianera u Ljubljanu, da opravi neke javne poslove. 1 Listina u sbirci jugosl. akademije. 2 Poslanica u /.em, arhivu u Ljubljani (Rudoliinum), fasc. 120. I Sturlić je postradao od Turaka. O jednom napadaju na Sturlić pisao je god. 1552. Nikola Ručić iz Cetina kapetanu Ivanu Babonožiću: „Ovo drčaše Turci na Platnenicu i pod Sturlića grad i pod Mašvinu (glavica na hrvatskoj strani naprama Sturliću sa ruševinom grada) i pisci zajedno su bili; uzeli su robja dvadeset, a plina nič malo, i ono vse veće Sturlića ljudi, a nigdor ni sužnja od njih uhitil, ni vam umem, kako za isto pisati, je li vsih bilo jedno tisuće, ki su robili, ako ih ni veće u gvozdu (šumi) čekalo".1 Sturlić nije mogla obraniti krajiška straža od deset momaka; ne dobivši dulje vremena ni plaće ni hrane, ostavi sama Sturlić mjeseca rujna g. 1577. Poslije g. 1635. pokušaše Turci po dva puta, da pusti .Sturlić opet podignu i stražom posjednu. Kad se radi toga potužiše hrvatski staleži u saboru, odtjerala je krajiška vojska Turke. God. 1653. bili su Turci sasvim popravili grad .Sturlić i sa četiri vojvodstva posjeli. \z Karlovca zamoljeno je ratno vieće u Gradcu, da pošalje radi odagnanja Turaka iz Sturlića 50 mušketira i dovoljno zaire. Turci su napokon morali i ovaj put napustiti posjednuti grad.2 Ali god. 1670., za generalovanja grofa Josipa I lerbersteina, posjednu Turci iz nova Sturlić, oprave grad i nasele u okolici 30 Vlaških kuća, postavivši u jedno straže u gradovih Cetinu i Furjanu.3 Plemići Sturlići uzmakoše k svojoj braći u Posavinu i u Zagorje. Gođ. 1389. držao je u kotaru grada Krapine dvor sa kmetovi Ivan Sturlić, službenik vlastele Mihajla Sekela Ormožkoga. God. 1660. spominje se kao dobrotvor Paulinskoga manastira u Sveticah kraj Karlovca plemić Ivan Sturlić. I danas ima u Mičevcu niže Zagreba na Savi plemića Sturliča, a i u samom Zagrebu ima stanovnika, koji se zovu Sturlići. 1 Glagolsko pismo u mojoj sbirci. 2 »Croatica« u ratnom ministarstvu. Knj. XVIII. •' »Croatica« u ratn. ministarstvu. — Valvasor : Ehre etc, knj. XII. str. 35. XXI. Todorovo. Današnje Todorovo. Pleme Novogradsko. Vlastela Novogradska: Ivan Karlović i Nikola Zrinski. Kapetan Deli-lodor. Okršaji oko Todorova. izmedju Kladuše i Peći nešto na strani prama iztoku ^ leži mjesto Todorovo. Kuće su u Todorovu razsute kao svuda po Krajini, a na nizkom brdu podižu se ruševine staroga grada, uz koji stoji džamija. Todoro-vački je grad jedan od najvećih u Bihaćkoj krajini i prilično je sačuvan. Pred gradom je stajala još prije kakovih trideset godina glasovita kruška dinjača, pod koju se Turci krajišnici sakupljahu, kad bi se bunili proti Stam-bulskoj vladi ili kad bi kakova kavga nastala na hrvatskom kordunu. Kruška je ta sad posječena. U Todorovu živu još i danas samo čisti muhamedovci. Ima ih u 395 kuća 2.517; svi su slobodni gospodari zemalja ; aga i kmetova u Todorovu ne ima. Prilike gospodarstvene i životne iste su kao u obližnjoj Kladuši i u Pećih. Narod živi od težanja zemlje, od stoke i sitnoga blaga, ali je ponajviše siromašan. Današnje mjesto Todorovo zvalo se u starije vrieme Novigradom, a prozvano je istom u šestnaestom vieku Novim Todorovom i kasnije samo Todorovom. Osim No vigrada u današnjem Todorovu stajao je na Krajini medju Bužimom i Vranogračem ili kod današnjega mjesta Lubarde ili kod Varoške rieke još i drugi Novigrad, koji se spominje pod imenom Novigrada na Kostajnici ili Krupske Kostajnice. Staro svoje ime nije ni jedan od spomenutih dvaju Novigrada do današnjega dana sačuvao. Novogradjani Todorovački bili su u staro doba poput svojih susjeda u Kreščićih slobodni obćinari, upravljajući se samostalno u svom plemenu pod zaštitom grada Krupe i knezova Babonić - Blagaja. Za svoju obranu od domaćih i stranih napadača podiglo je pleme još u davno vrieme grad, prozvavši ga Novigradom. Pod gradom je još u šestnaestom vieku bio varoš („oppidum"), gdje su plemići na okupu stanovali.1 »Sloboda plemića Novo-gradskih postradala je nakon provale turske; oni po-staše sve više ovisni od grada Krupe, a vlastela Krupe držahu se u napried gospodari Novigrada i tamošnjega imanja, postavljajući u gradu kaštelane i druge službenike. Tako je naročito bivalo u Novigradu za bana Ivana Karlovića, koji je Novigradom razpolagao, kako mu je bilo drago, često u njem boravio i iz njega („in castro nostro Novigrad") dopisivao sa generalom Katzianerom. Po smrti Karlovićevoj (g. 1531.) baštiniše knezovi Zrinski i krajiški Novigrad (Novigrad na granici). Ban Nikola Zrinski imao je u Novigradu svoje kaštelane i to god. 1543. Mihajla Budišića od Ilotuče, a god. 1549—1560. Mihajla Deli-Todora (,,Thwdorau), na glasu viteza. Rečeni Deli-Todor branio je Novigrad od Turaka s velikim junač-tvom sve do g. 1560., kad no groznom sudbinom propade i Novigrad i njegov junački kapetan. Kao što je hrvatski general Ivan Lenković kralja Ferdinanda izvie-stio, Turci su g. 1560. strašno udarali na Hrvatsku. Mjeseca svibnja provalila je 3.000 jaka turska vojska četiri puta u Hrvatsku, popalivši mnoga mjesta i odvedavši tužan narod u robstvo. Na samo Duhovo (6. lipnja) navali 6.000 Turaka na Zrinskoga Novigrad (Todorovo), upale 1 G. 1549. spominju se u krajiškom Novigradu ovi plemići: Grgur Bandičević, Luka Ranićević, Juraj Bcnšić, Benko Berović, Matija Bihićanin, Ivan Bubanovič, Marko Cvitović, Štefan Dobrinović, Štefan Dobrovčanin, Ivan Domjanović, Ivan Dudić, Stefan Fumilić, Mihael Gjuratović, Ivan Gju-rišič, Ivan Hodcnić, Juraj I.štvanić, Malko Juraković, Petar Kalusić, Grgur Ko/.mačić, Toma Krivoglavić, Toma Levaeki, Juraj Lukanić, Blaž Matković, Juraj Molić, Tomaš Maratović, Luka Pavlasić, Valentin Počinić, Andrija Praj-novič, Grgur Pukšar, Sime Savčić, Ivan Tomalović, Luka Tomašić, Juraj Trnovski, Juraj Vakotić, Mikula Velipčić, Matas Vidović i Juraj Vilaković. otvoreni trg pod gradom i odvedu silu božju ljudstva i marhe. Braneći trg, pogibe junački kapetan Deli-Todor. Grad se još držao, ali po nezgodi upali se u njem barut, te grad u jedan mah plane. U gradu jadno izgori 300 Hrvata, gospode i kmetova, a medju ostalim i djeca i žena Mihajla Deli-Todora imenom Jerolima, rodjena Ka-rinčićka, koja je u prvom braku udata bila za kapetana Sigetskoga Grgura Farkašića od KreŠČića.1 Uspomena na junačkoga kapetana Deli-Todora ostala je tako živa na hrvatskoj krajini, da je od dana opisane nesreće grad prozvan Novo Todorovo i poslije prosto samo Todorovo. Od roda kapetana Deli-Todora ostalo je ipak u Hrvatskoj potomaka, od kojih potječe plemićka hrvatska obitelj Todor ili Todorović. Još god. 1670. živio je u Zagrebu kanonik magistar Jakov Todor, a nešto kasnije u hrvatskom primorju hrvatski pisac Nikola Todorović. Razoreni grad naši opet posjedoše i opraviše. U njem je stajalo sve do g. 1578. dvanaest momaka na krajiškoj straži. Turci Todorovo nakon g. 1635. opet zaokupe i po-sjednu, naselivši ga muhamedovci i krštenimi Vlasi. Ka riman-agu Todorovačkoga uhvatio je g. 1654. knez Juraj Frankopan Tržački nakon razboja kod Popovića.2 Za velikoga rata turskoga (od g. 1682.—1699.) bilo je Todorovo veoma nesretno. Već na početku rata g. 1682. porobi i po-žeže Todorovo Karlovačka i banska vojska. Tada bude više od sto Turaka ubijeno, osamdeset zasužnjeno i više od hiljadu glava stoke ugrabljeno. Poraz ovaj, dogodivši se u vrieme velike turske nesreće pod Bečem, silno uplaši krajiške Turke, a osokoli krajiške Vlahe, koji započnu očito ustajati na Turke i seliti se na kršćansku stranu. Todorovo je postradalo od hrvatskih graničara takodjer g. 1684. i g. 1685, Prve godine popali i oplieni Todorovo 1 Tomasićeva kronika u Arkivu za poviest jugosh, knj, IX., str. 32. (Tomašić kaže, da je užasnom nesrećom postradalo 1.000 ljudi). — Kapt. arhiv u Zagrebu. Loc. cred. Knj. I. — Starine, knj, XIX. 2 Vite/.ovićeva kronika hrvatska, str. 193. žumberački kapetan grof Ivan Faradeiser, a potonje godine mjeseca srpnja pohara grad i okolicu Karlovački general grof Herberstein.1 G. 1696. obsjeo je bio poslije osvo-jenja Vranograča ban Adam Bacan sa hrvatskom vojskom i Todorovo, u kojem je tada zapoviedaoopet drugi Kariman-aga, poslije kapetan u Ripču. Banska vojska učinila je tada mnogo štete gradu i okolici. Kad je Svištovskim mirom g. 1791. ustupljen prie-djel Cetinski Hrvatskoj, došli su u Todorovo mnogi Ceti-njani, kojih potomci još i danas tamo živu. Tržac. Vlastela Drcžničke županije i Iržea: knezovi Babonić-Blagaj i i knezovi Frankapan-Krčki. — Nikola Pran kopan Tržačkt star., Vuk Frankapan Tržački i Nikola Frankapan TržaČki ml. — va sata više Sturliča leži na Korani naprama hrvat- skomu mjestu Ljeskovcu na bosanskoj strani mjesto Tržac: sa starom gradinom. Mjesto se pružilo od ušća potoka Mutnice uz Koranu prama Sturliću. Posljednje kuće Tržca na sjevernoj strani dopiru do Tržačke Plat-nenice, razštrkana sela uz potok Platnenicu. Tržac broji 283 kuće sa 1.662 žitelja, izmedju kojih ima 1.549 muha-medovaca, 102 pravoslavna i 9 katolika, 905 slobodnih gospodara zemalja a samo 17 kmetova. Stari se grad osovio na vršku tik nad obalom Korane; on je sada gotovo XXII. Tržac. Turske navale i razor Tržea. 1 Valvasor: Ehre itd., Icđj. XII., str. 132 sav porušen, samo je u platnu gradskom drvena džamija i do nje čaršija sa nešto trgovine. Tržac drže još i danas trgom. Na nekadašnju gospoštinu sjeća Tržačka kosa zapadno od Tržca i Ljeskovca, po kojoj se kosi prostirala vlastelinska šuma, sada gotovo sasvim izsječena. Tržac je staro i znamenito mjesto; on je zavičaj jedne rozgve knezova Frankopana, koja se po Tržcu prozvala knezovi Tržačkimi. Već u jedanaestom vieku spominje se županija Drežnička i crkveni kotar istoga imena, kojemu su pripadali krajevi oko Tržca, Mašvine, Furjana i Slunja. Drež-ničku županiju darova na 21. veljače g. 1292. kralj Andrija banu Stjepanu, sinu Stjepana od koljena Babonića. Time postaje izviestno, da je i sav okoliš na gornjoj Korani oko Drežnika i Tržca pripadao na početku četrnaestoga vieka možnoj porodici Babonića. Nije dugo vrieme potrajalo, a župa Drežnička dobije nove nasljedne župane, a tamošnja imanja nove gospodare u knezovih Frankopanih-K.rčkih, pošto je kralj Karlo, izpuniv već prije učinjeno obećanje, poklonio g. [323. knezu Dujmiću Frankopanu-Krčkomu, sinu Fridrika, a unuku Dujmovom županiju Drežničku.1 Odslije su držali Frankopani dvje sta i petdeset godina uz Drežnik i Furjan takodjer i Tržac sa cielim tamošnjim krajem uz rieku Koranu. Županiju Drežničku potvrdi iznova 26. veljače g. 1364. kralj Ludovik svomu dvoraniku, knezu Stjepanu Krčkomu za rod Frankopanski.2 Svakolika Frankopanska do- 1 Listina medju neo rog. acta, fasc, 1589., br. 2., prije u hrv. itcm. arhivu, sada u Budimpešti. 2 Listina ova, kao što i listina kralja Andrije od g. 1292. nalazila se, a možda se još nalazi u gradu Porpettu kod Videma (Udine). Taj je grad bio vlastnost Furlanske grane Frankopana te ga je još prije 35 godina držao grof Antigon Frangepani, koji se bio upoznao sa pokojnim poviestnikom [vanom Kuk ulje vicem, postavši i član družtva za povieslnicu jugoslavensku. — O jednom dielu Frankopanskoga arhiva u Porpettu postoje vrlo površno i/.radjena regesta, koja su i meni poslužila. II popisu zabilježeno je ukupno 114 listina, koje počimlju sa g. 1240., a svršuju sa g. 1610. Kod nekih listina naznačena je samo godina, ali sadržaj nije naznačen. Valjada su im izvor- bra bila su na okupu sve do smrti možnoga bana Nikole Frankopana; poslije njegove smrti razdieliše medjusobno g. 144U. njegovi sinovi, njih sedam na broju: Nikola, Stjepan, Bartol, Dujam, Martin, Sigismund i Ivan, i ovih bra-tučed Juraj, sin bana Hanža, svekolike gradove, varoše i imanja u Hrvatskoj. Ugovor je sklopljen svečanim načinom u Modrušah pred biskupom Krbavskim Vidom ;Korčula-ninom, biskupom Senjskim Andrijom Dračanom i Franjom biskupom Krčkim. Ugovorom se obvezaše braća, da će se, razdielivši imanja, medjusobno pomagati proti turskim na-valam i da će kršćanstvo štititi. Pri ovoj diobi zapao je Tržac sa mjestom Brinjskim i sa gradovi Jalovikom i Sokolom, pa varošem Bišćem Bartolu Frankopanu.1 Drežnik se u ugovoru ni ne spominje, ali se on svakako razu-mieva pod Tržcem, koji je tada bio držan poglavitim Frankopanskim imanjem na Korani. Već Bartolov sin Nikola, koji je bez mužkoga odvjetka umro, prozvao se knezom Tržačkim („comes de Thersacz"), pa se tako vazda i pisao. Doduše njegovi sinovci Vuk i Krsto, sinovi Hanža, koji je većinom u Brinju boravio, pisali su se samo knezovi Brinjski, ali već Krstov sin Nikola, makar da je zbog nesigurnosti od Turaka više boravio na svojih dobrih u Bosiljevu i u Črnomlju u Kranjskoj, primi opet pridjevak Tržački, pridržavši odslije ovaj na-zov za stalno ova Frankopanska grana do smrti posljed- nici hrvatski pisani, pa su registratoru bili nerazumljivi. Listine se tiču grane Tržačkih Frankopana, a ima medju njimi odpravaka (duplikata) listina, koje su se nalazile u hrv. zem. arhivu, a sada su u Budimpešti. Frankopanske listine odnio je u Porpetto ili Juraj Frankopan Tržački, stariji brat bana Nikole i generala Vuka Krsta, ili ih je ponio sobom Orfeo Frankopan, po-bjegavši g. 1670. sa ženom nesretnoga kneza Franje Krsta Julijom de Naro iz Vinodolskoga Novoga u Mletačku državu. Nu vjerojatnije je, da je listine u Italiju odnio pomenuti Juraj Frankopan Tržački, koji se poslije g. 1608. više ne spominje u Hrvatskoj. 1 Listina medju neo registr. acta, fasc. 1646. br. 7., prije u hrv. zem. arhivu, sada u Budimpešti. njega svoga potomka, nesretnoga markeza Franje Krste Frankopana.1 * * * Dok je knez Hanž Frankopan držao Brinje, upravljao je brat mu knez Nikola Tržačkimi imanji, kojim spadahu osim Tržca: Drežnik, Furjan i Bosiljevo. Tržac i 1 Rođoslovje Tržačkih Frankopana: Bartol, f g. 1461. žena Jelža. Hanž Ivan Nikola TržaČki Barbara, žena Jelena, žena 2. Katarina. f oko g. 1523. Mihovila Franko- Lazara kneza ž. Elizabeta Pethev od pana. Raškoga. Gerše. Ivan. Krsto, f g. 1530. Vuk, f g. 1546. ž. Margareta. ž. Katarina Bockaj, udova Mihajla Imreli-a. I Nikola, f g. 1576. Elizabeta ž. Dora Blagajeva, udova 1. ž. Ivana Alapića; Leonarda Grubara 2. žena i udova Josipa Dorn- berga. Štefan. Urša, žena Ladi- Gašpar, f g. 1589. Klara. slava de Reva. ž. Katarina Lenkovićeva. 1. ž. Ladislava Ke- rečena, 2. ž. Mihajla Bakica. Juraj, rodj. g. 1573. Nikola, f g. 1647. Vuk Krsto, f g. 1652. ž. Margareta de Sclvvvein- ž. Ana Marija Erdedi. 1. ž. Barbara Berislavićcva pock. 2. ž. Urša Inhofer. 3. ž. Dora Haller de Haller-stein. ________1__ Gašpar, f g. Juraj, *f.g, 1661. Katarina, j1 g. Franjo Krsto, 1653. ž. Sofija Forgach. i673- t g. 1671. ž. Eva Forgach. ž. bana Petra Zrinskoga. ž. Julija de Naro. Marija Julijana, ž. grofa Ferdinanda Er-nesta de Traun. (Po rodoslovju od g. 1573., medju neo registr. acta, fasc. 1645. br. 33., i po drugih Frankopanskih pismih i Kukuljevićevih »Acta Croatica«.) 286 Gradovi u Bihaćkoj krajini — Tržac. sva stara imanja Tržačke rozgve potvrdi kralj Matija na Petrovo g. 1475. Nikoli Frankopanu posebnom poveljom.' Naši su predji i prije poraza Muhačkoga nagibali Habsburgovcem, nadajući se od njih ozbiljnoj i uspješnoj pomoći u borbi sa Turčinom, te je već cesar Fridrik našao nekoliko pristaša u Hrvatskoj, a tek iza smrti kralja Matije pomoli se velika stranka medju vel-možami hrvatskimi, koji su voljeli cesara Maksimilijana za kralja hrvatskoga, nego slaboga Vladislava Češkoga. Medju poglavitimi pristašami Maksimilijanovimi bili su knezovi Frankopani; naročito je uz cesara pristao knez Nikola Frankopan Tržački. Kraljem Vladislavom imenovani ban Ladislav Fgervarski bio je osvojio nekoliko gradova kneza Nikole Frankopana Tržačkoga, načiniv u njih vlastniku mnogo štete i nametnuv podanikom ogromne i neobičajne terete. Zbog toga se potuži knez Nikola Tržački g. 1490. novomu kralju Vladislavu, koji najstrože naloži banu, da ima posvojene gradove, medju kojimi bijaše po svoj prilici i Tržac, zakonitomu vlastniku povratiti.- Na imanjih Tržačkih i Drežničkih imao je knez Nikola Frankopan mnogo razpra i parba sa tamošnjim pukom pred svjetovnimi i crkvenimi sudovi. God. 1486. sudio je njemu u prilog kraljevski sud; god. 1492. opredielio je papa Aleksandar VI. dva crkvena sudca, da sude u tužbi kneza Nikole Frankopana i arcidjakona Drežničkoga proti nekojim žiteljem kotara Drežničkoga.3 U grozovitoj bitci Udbinskoj, u kojoj pogibe cviel hrvatskoga naroda i koja je od tako strahovitih posljedica bila našoj domovini za kasnija vremena, borio se uz ostale velikaše hrvatske i knez Nikola Frankopan Tržački. pa je dospio u tursko sužanjstvo. Iz toga izbavi ga s velikimi žrtvami vjerna mu žena Jelisava Peteva, prodavši za odkup grad Samobor. God. 1521. branio je knez Nikola 1 Listina u Porpeltu. 2 Neo reg. acta, fasc. 18, br. 92., prije u Zagrebu, sada u Budimpešti. 3 Odnosne listine u Porpettu. Tržački pred sudom proti Slunjskim Frankopanom, kne-zovom Jurju i Matiji, pravo svoje i svojih sinovaca, Brinj-skih knezova Krsta i Vuka, na imanja: Cetin, KladuŠu, Krstinju i Flotes (danas Pazarište u ličko-krbavskoj županiji).1 Po smrti kneza Nikole Frankopana Tržačkoga baštinili su njegova imanja sinovci mu Krsto i Vuk. Od česti su oni timi dobri već za života stričeva upravljali, te je Krsto držao Tržac i dobra na Korani, a Vuk Brinje i Bosiljevo. Oba brata knezovi Vuk i Krsto Frankopani bili su u izbornom hrvatskom saboru g. 1527. u Cetinu, podpisavši kao velmože saborske zaključke. Krsto umrie mlad već g. 1530., ostavivši udovu Margaretu i jedinca sina Nikolu. Udovica je sa sinom i dalje u Tržcu živjela, dok je knez Vuk boravio ponajviše u Bosiljevu, osobito nakon godine 1538. pošto je tada, ne mogavši Brinje od nasrtaja turskih braniti, taj grad kraljevskoj upravi ustupio. Knez Vuk Frankopan Tržački bio je na glasu junak, baveći se ponajviše ratnimi poslovi, ali je bio takodjer čovjek prevrtljive ćudi, goropadan i pohlepan za blagom, ne štedeći ni imanja svojih bližnjih rodjaka. Godine 1546. tužio se knez Stjepan Frankopan Ozaljski štajerskim staležem, da više trpi od otimačine Vukove, nego od turskog zuluma.4 Oženio se Vuk Katarinom Bočkajevom Rasinjskom iza smrti prvoga joj muža Mihajla Fmrefia, i po ženi dodje do uprave i vlasti Krapinskoga grada i imanja. Najmilija zabava Vukova bijaše četovanje i ratovanje. Već g. 1528. borio se uza svoga brata Krsta u drugoj bitci kod Udbine, dovedavši tamo 300 svojih oruža nih momaka. G. 1530. odaslaše kneza Vuka staleži hrvatski na njemački sabor u Augsburgu, gdje je na Bartolovo pred svimi zastupnici njemačkoga naroda na očigled 1 Neo reg. acta, fasc. 1645,, br. 20. — U ovu doba (g, 1522.) živjeli su u Tržcu plemići i gradjani Petar Dimitrović, službenik Nikole Tržačkog, i Juraj Fabiauić i Bari Sa Dragišić. To je sve, što je znano o Tržaćanili prije provale Turske. 2 Starine, knj. XVII. cesara Karla i kralja Ferdinanda opisao žarkimi riečmi biede i nevolje Hrvatske, napomenuvši, kako se Hrvatska već osamdeset godina sama bori proti turskoj prevlasti, a dalje da ne može te će u očajnoj borbi jamačno podleći, ako ne bude brze i izdašne pomoći. Govoreći knez Frankopan latinski, pokazao je sakupljenim staležem svoje još nezacieljene rane, koje je u turskom ratu zadobio. Kneza utješi u ime cesara i staleža izborni knez Brandenburžki, obrekav brzu pomoć.1 G. 1536. ponudi knez Vuk svoju službu mletačkoj vladi, na kojoj ipak tadašnji mletački dužd Andrija Gritti pismeno zahvali. Radi počinjenih nasilja i okrutnosti ogorči više puta Vuk zemaljske poglavice, a zamjeri se i samomu kralju Ferdinandu, kojega knez Vuk lično uvriedi, izjaviv se od ljutosti, da je njegov zakoniti kralj Ivan od Za-polja. Konačno se ipak izmiri sa cesarom Karlom i kraljem Ferdinandom, pa podje za njih god. 1546. u šmal-kaldski rat, u kojem i pogibe. Vuk Frankopan ne ostavi mužkoga poroda. Jedina mu kći Jelisava uda se za vlastelina Kalničkoga Ivana Alapića a kasnije za Istranina Josipa Dornberga. Tržac sa Drežnikom, Furjanom i Bosiljevom pripadne sada njegovu sinovcu Nikoli, sinu Krstovu, a nakon smrti Nikoline sinovima potonjega: Stjepanu i Gašparu. Nikola se oženi Dorom Blagajevom, udovom Leonarda Grubara, vlast-nika Samoborskih ruda i polovice grada Samobora. Sa svojim pastorkom Krstom Grubarom imao je Nikola razmirica radi gospoštine Samoborske, ali se g. 1559. s njim pogodio glede uživanja toga dobra, hotjevši mu ujedno založiti svoje gradove: Tržac, Drežnik, Furjan i Bosiljevo, proti čemu prosvjedovaše u kaptolu Zagrebačkom ro-djena njegova djeca, sinovi Stjepan i Gašpar i kćeri Uršula i Klara.'2 Pomenute godine (1559.) boravio je Nikola 1 Knjižica : »Frangepann groiT \Volfgang cler Crabatischen landschaft Orator Oration.« Vidi Kertbenv: Ungarns dcutsche ErstHngsdrucke, str. 88. 2 Arhiv kapt. Zagr. Loc. cred. Protoc. I., str. 2, sa nekoliko hrvatske gospode, knezom Franjom Franko-panom vSlunjskim, državnim meštrom (protonotarom) Damjanom, plemićem Babonožićem u saboru ugarskom u Požunu, odakle na dan sv. Agate (5. veljače) piše Jurju Gomilcu, upravitelju svojega imanja Bosiljevačkoga, medju ostalimi: „Ovdi je kralj Maksimilijan i s kraljicom. Od orsaga prosi veliko daće i da vojsku podvignu proti caru (turskom). LTgrom se težko vidi. Još mu nisu odgovora dali i znam, da se nete brzo pogoditi. Mi ćemo jutri naše (hrvatsko) or-sačko posalstvo kralju govoriti. Bog zna, kada nam bude odlučak. Gospodin Lenković govori, da će biti na Hrvate dobro prigledanje i nadijem se, da on još bude naš kapetan; listo nas Bog Sekla mentuj. Pak vam nemorcm sega pisati, zač sam večeras gosti imal, a jutri ovdi pri meni bude naš Damjan, meštar orsački, i ostali posli Sto-vinske i Hrvačke zemlje i naš knez Slunjski i Babonožič, tr budemo dobre volje, zač nas kraljeva svitlost lipo prime."1 Knez Nikola Frankopan živio je još g. 1575. i to ponajviše u Črnomlju, koji su grad TrzaČki knezovi oko polovice šestnaestoga vieka zadobili. Sam je pisao rado hrvatski krasnim glagolskim pismom, pa je hrvatsko svoje pismo zagovarao i štitio i u Kranjskoj, zamoliv 15. studenoga god. 1575. staleže Kranjske, da u Črnomlju opet namjeste predjašnjega učitelja Bartola Mavrinca, koji uči latinsko, ćirilsko i glagolsko pismo, a ta pisma da su u Kranjskoj koristna i potrebna, pa su se vazda u Črnomlju u školi učila.2 Nikolini sinovi Stjepan i Gašpar posljednji su Frankopani, koji su s težkom mukom Tržac držali. * * * Tržac je rano stradao od turske navale. Već pismom od 10. kolovoza god. 1530. javila je kneginja Margareta, udova Krsta Frankopana, generalu Katzianeru, da je Tržačko imanje od Turaka ponajviše već uništeno, mo- 1 Izvorna glagolieom pisana poslanica u mojoj sbirci. J Izvornik u Kranjskom zem. arhivu (Rudolfimi). leći generala, da već s obzirom na zasluge pokojnog joj muža i nadalje dozvoli četiri stražara, kojim je zapovie-dao plemić Petar Mikulić.' G. 1551. preporučio je general Lenković posebnim pismom kralju Ferdinandu Tržac, kao osobito zgodno mjesto za obranu, pa je zbilja već g. 1552. dozvoljeno bilo knezu Nikoli Tržačkomu 50 konjanika, a za gradove Tržac, Modrušu, Mutnik i Drežnik još napose 200 konjanika.2 Ali i pored straža poharaše Turci više puta gradove Tržačkih Frankopana. Jedan napadaj dogodio se god. 1558., a o njem piše knez Nikola na Matijino rečene godine iz Bosiljeva ratnomu viećniku Katzianeru: „Ja ću moje ljudi gori k Tržcu odpraviti, a Bog zna, bi prvo pošli, da bi imali ob čem. Ote z doma brašno uzeti i stati, dokle budu mogli, a vaša milost morete gospodi pisati, ako ote, da ljudi budu na mesti, da im gušće plaću šalju, kako su prvo činili, zač prez stroška nigdor nemore "stati. A ča piše vašoj milosti kapetan bihaćki, da je na Platnenicu (kod Tržca) dotrčalo sto Turak, to bi mogal prvo pisati, zač je to bilo još na Malu mašu pravo onda, kada vaša milost pisahote, da se šerezi skupe zajedno ovamo k Lipi (mjesto na rieci Dobri više Karlovca). A to ja dobro znam, zač sam ondi izgu bil, ob čem se je Tržac hranil. Da viruj vaša milost, da je bilo onih Turak konjikov i pisac već četiri sta, zač su bili na brodu pisce ostavili, kadi su Koranu prešli. Ja neznam, kako bihaćkoga kapitana straže ter kovači (uhode) strigu, da obe iste vojske nigdor ni obliČil, dokle nisu na Platnenici kuće užgali." Poslije pada Cazina i Bužima g. 1576. osvoje Turci na skoro i Tržac, ali ga naši opet predobiju za vojne Ive- ' Pismo u Rudollinu, fasc. 120. — U /em. arhivu hrvatskom ima i pismo plemića Petra Mikulića na Kat/.ianeia. Mikulić spominje, da već više godina u Tržcu vjerno služi i dojavlja novosti iz Turske. 2 Archiv l'iir Kumli- osi. ili patre domino M(atlieo), venerabili al)bate de Toplica, de beneplacito suo et nostro COmmuni eonsilio et assensu tal cm inter nos et ipsum ordinauimus composicio-nem, ut ipse nullum de nostris iobagionibus de Veliho ad suum districtum in Crala recipiat, et nos e conuerso nullum equidem de suis iobagionibus de Crala ad nostrum districtum de Veliho auctorilate presentis ordinacionis recipere presumimus. Quod si pars altcrutra ordinacioncm istam aliquatenus in recipiendo alterius partis jobagionem infringcre presumpserit, ex vi pre-Miilis statuti ipsum jobagionem cum rebus ablatis cum judicio duplici ad-versc parti restituere teneatur. Datum in Bihig. Anno domini MCCLXXI. Privilegia monasi, b. v. Mariat' de Toplica, u nadbisk. arliivu 11 Zagrebu. — Tkalčir' /t. : Monumenta hist. episc. Zagr., kn/. /,, str. 160., ihr. II. U Ostrožcu, god. 1403. rujna 21. Občina Ostrožačka svjedoči, da je knez Pvanis Cavski kupio palaču u Ostrožcu od bratstva svete Katarine u Ostrožcu. Mi sudac'Smolac' i vsa op'scina Ostrožač'ka damo v(ć)d(e)ti vs(a)k(oJmu, pred' kih ta list' pride, da pridoše pred' n(a)s poČteni muzi, z edne strane na ime g(ospo)d(i)n' Mavri, plebanuš' Ostrožački i Juraj p(o)pr. Obrival'ski i Juraj p(op)r> Med'veiski, bratj(a) brat'sćine s(ve)te Katarine v OstrošcS; a z druge strane plemeniti muž" kn(e)z' Iv(a)n(i)si. Čav'ski. I te obć strane imenovanć živim' svoim' ezikom' pred' nami svedočahu v n(a)š(e)m' stole i v' zvanom' vešče (vieću): kako ta v(i)še r(e)č(e)na brat'ja s(ve)te Katarine prodaše polaču s(ve)te Katarine bratšćine, ka e polača v Ostroaee, ku e polaču dal Dujam Milosvićb v taštamenti toj istoj brat'šćiui. Koj polači bčhu mejaši: z ed'ne strane Vlk' Žele/'nović, z druge strane put' mest'ni, s tretie strane Juraj p(o)pr. Med'vćjski, a t' četrte strane prekt. zida vrt' te polače, i poda f vrt' zdola mejaš' tomu vr'tu vrt' Brajšim,, T tu polaču s tim vrtom' plati kne/i. Ivaniš'napl'ni svoim'blagom', vsekaj se b(e)še scenil l tu bratiti; a mi više imenovana brat'ja se nemu zavezasmo, ako bi knez Ivaniša gdo hotel ban'tovati ali protiviti v tom imen'i, da ga mi imamo svoboditi proti vsa-komu; a služ'ba e od te polače fariža (konja) [i??. W.] 12 a se dvč čti do godišća, vsaka po tri sol'dine. I biše dani na to pristavi i aldomašnici dobru vol'u obeju stranu na opelan'e toga imen'ja : najprvi aldomašnik be P(a)v(a)l p(o)pi., kapelan' toga istoga g(os)pod(i)na Mavra, drugo Vlatko pisac' i Rat'ko Mižcrić i Brajša i Dap'ša i Gal', pur'gari Ostrožač'ki, da e g(ospo)d(i)n Ivaniš tu polaču kupil' sebi i svoemu ostan'ku do v(ć)ka, vol'an' udr/ati, vol'an' prodati, vol'an' list' s našim' visućim' pečatom', da e tvrdo do v(e)ka i neporično. Pisanb v Ostroš'cč na dani. s(ve)t(o)ga Mateja apostola i e(van)jelista pod l(e)ti g(ospodne)mi (tt. Sli. 110.) 1403. Glagolski izvornik na pergament u arhivu knezova Auersperga v Ljubljani. Priobćio Franjo Šumi u »Arc/iiv fiir die Heimatsktuide Krains«., knj. //. str, fbg—110. Na izvorniku visi na vrpci od ljubičaste svile pečat občine Ostro iačke. — Vidi snimak pečata 11 ovoj knjizi, str. 237. III. U Lici, god. 1433. srpnja 16. Glavari hrvatskilt Vlaha čine „slobođšc'inu" imanju crkve svetog Ivana u Liti na gori Velebitu. Mi Anton Tukovič i Ivan Herendić, kne/i, vladiki, l'aval voivoda, i sudci Vlaški, po imeni: Dian Mušković, Jurai Ružić, Matiaš Vlkotić i Ma-tiaš Jelčić, takoje pristava stola Vlaškoga: Matul Rubanović i Mikula Mul-gašić, i takoje Ivan Sopković, Milota Pravišić, Lukač Milunović, Tomas Ala-dinić, Franko Danilović, Simun Bilkovič, Grgur Bekoševič i Bartol Ce-prnić, i vsi dobri Vlasi v Hrvatih: damo viditi vsim, kim se dostoi, pred kih obra/ ta naš list priđe, da učinismo slobodšćinu vsemu imanju svetoga Ivana crikve v Lici na gori, naiprvo v selu Celopekam i v Kozlu rogu i v Nadbrdu i drugdi, gdi e imanje svetoga Ivana crikve, ča k uoi pristoi, rečenomu imanju i nim kmetom, ki su na nom imanji i kl na- pred budu, da niedan Vlah i s nami na? brat Hrvačkih Vlahov ne imi rečenomu imanju niednoga zla učiniti, ni gajev pasti, ni žit ni senokos trti, ni rečenih kmetov hasan zeti, ni ukrasti, ni ni ednim zakonom zla ni škode učiniti ni ga stvoriti smite. Na koje posle svetoga Ivana crikve, kada bi na ku potribu poslani, ali bi bili pri crikvi, da niedan Vlah meiu nami, ki su v naših opčinah, nemaji nim poslom niednim zakonom zla ni škode učiniti, ni razbojem zeti, nego e imi vsaki nas pregje hranivši ■provoditj i od zla obarovati cić svetoga Ivana i naših duš spasenja. I ki godi bi Vlah naših opčin zlo učinil rečenomu imanju v senokošah, v gajih, v žiti, v tegih, ali bi ga ki ta v imanju rečenomu, ki su i ki napred budu, ukral, ali ju sam uzel, ali bi poslom više pisanim kini godi zakonom zlo ali škodu učinil, da ostaje gospodinu pedeset libar, a strani tolikoje ki zarok plaćen ali neplaćen. A ta list da je tvrd naprid i naše učinenje i danje, a na to dugovanje dasmo prokurature Ivana Sopkovića i Jurja Ružica, da ona mozita za dugovanje svetoga Ivana v Lici na gori govoriti i tirati, zastaviti i napridovati tako, kako su obariteli, ki su crikve više pisane. A to učiuismo cić Ivana svetoga i cić naših duš spasenia po našoj dobroj voli, i na to im dasmo ta naš list za vekše verovanje otvoren pod našimi visućimi pecati. Pod let od poroda božja («. H. IIP. QI1.) 1433., miseca jula dan (3. W.) 1.6. Priepis glagolskoga izvornika iz /7. vieka 11 manastiru Trsatskomu. IV. U Klisi, god. 1436. ožujka 18. Ban hrvatski Hani Frankapan (Frankapan) knez Krčki, Modruški, Cetinski i Kliski, potvrdjuje Vlahom njihove navadne prave zakone. Va ime oca i sina i svetoga duha amen. Mi knez Hanž Frankapan, krčki i modruški, cetinski i kliski knez i veće, ban Dalmacie i Hrvat, damo viditi vsakomu človiku, komu se dostoi, po sem našem otvorenu listu, da pridoše prid nas počteni i dobri muzi, bivše vime i prave sluge bana Ivaniša Ivanoviča, vsi dobri Vlasi: Vigan Dubravćić, Ninoe Sankovič, Tomaš Ro-čević, Matiaš VukČić, Milić Ostoić, Dragić Prodanič, Blaž Kočić, Hrela Ciohsević, Vukat Voiuović, Ivauiš Grobačić, Budan Grubšić, Bilosav Dražcvič. Flovac Draživoević, Kadivoi Vitković, Bulat Kustražič, Ivan Poznanović i ini vsi dobri Vlasi pitajuće i išćuće ot nas dobrih i počteuih zakonov svoih navadnih, ki im su bili za nih bivšega gospodina bana Ivaniša Ivanoviča i za negova oca, kneza Ivana, t mi smisli vse se i vidivše pravo i podobno iskanie i pitanic nih prijasmo više rečene dobre muže, bivše virne sluge bana Ivaniša, sebi za sluge i svomu ostanku, i učinismo im i dasmo i potvr-disino poćtcne i dobre i prave nih navadne zakone, ki im su bili uaipravii Dodatak. 297 i naiboli za nih bivšega gospodina bana Ivaniša i za negova oca kneza Ivana, i kimi su zakoni nira služili oni i nih starii; a vo i su oni dobri zakoni : 1. Naipri da ni nad nimi kneza posionoga. 2. S nami se zgovarae, knez, ki bi im mrzak, da ga su volni prominiti. 3. Ki Vlah ima selo, da služi s vnčom.1 4. A ki nima sela, tai na koni ščitom i s mačem, ali strilami i s mačem. 5. Ki ne ide na voisku, a zapovi mu se, Šest libar plaća; odtogaj gre voivodi Vlaškomu deseto. 6. Da im se ne uzme kon voinički u podsadu2 ni za niednu krivinu. 7. A da ne vojuju ot Štipana dne do Martina. 8. A kada gredu na voisku, dva dila voinikov da gre, a treti dio da e naprala-' brašnom i kobilami. i). I da ni nad nimi niedan Hrvatio voivoda, ner edan izmeu nih da voivoda nad nimi, ki nini zapovida, s našim se knezom dogovarat'. 10. I da im e pitanie podav Sinem, a na nih pitanie da ne sida niedan Hrvatin, ner nih knez i suci nih. 11. I da ima nih knez suci dva krat u godišću po Vlasih poiti, po vsili edino više rečenih. 12. I da ni meu nimi oplinika zaliskom,4 ner što bi koga prava pravda d Opita!«. 13. I ot vsakoga osuda da im se tretina ostala, a sucem deseto gre ot osudov.r' 14. A ot našega dohotka knezu deseto li ot osudov. 15. I tko bi osuda dopal, da mu se uzme ovca za libru, a krava za gest libar. 16. I da mu se ima rok učiniti do dvadeset dan, a ako e dotle ne iskupi, da e zgiblo. 17. Da ima dati vsaki stan o Jurevoi ovna ali ovcu, a ovna piihodnika,*' ter sir, a tko e toli ubog ter sira nima, a on vrvču.7 18. Ter podimni dukat, po nih zakonu sedamdeset i četiri bolanče, tko ima kluse i trideset brav, a tko e ubožiji i da dukat ali imri.H I eseni o Martinoi da imaju davati po vsom zakonu ot vsakoga kluseta dinar, dale katunari'-' i dvornikov. 19. A u Cetini da ne daju nigdir trgovine. 20. I đa ni ot nih obišenika ni za ednu krivinu. 1 Uncia, neki danak. — 2 To isto, što postava (depositum). — :| Insti-tuere, ovdje: obskrbljujc. — 4 Plienjenika pod silu. — ■' Globa (mulcta).— 0 Ovis adveniens, to što janje. — 7 Nerazumljivo, možda mjesto unča. — 8 [;x^pr/tov, imbrih, arapska rieč* neka vrst novea. — !l Glavar sela (čobanskoga). 21. I tla više rečeni muži, vsi dobri katunari, ot vsoih ludi pol dohodak sebi da ustalaju1 dukatov, kako no im c bilo za nih bivšega gospodina bana Ivaniša. 22. I da ne more otdati Vlah na Vlaha sto libar, ki sam nima sto libar, 23. I da nemore otdati najamnik- ni lovaš'1 na gospodara, 24. I Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srblina. 25. I da ni meu nimi ku . a stav. . . ović4 ni svidok ni porotnik, ni nitkor ot nih da ni časnik. 26. Ni da e virovan mimo četire bolančc. 27. I da ne daju travnine na planini, ni u zimišćih, ni huli, gdi nisu davali za bana Ivaniša, kada e e nakon sebe ostavil. 28. 1 da ne drže Hrvati Vlahov mimo ednoga bravara. Dale knez Vlaški i vsi više pisani dobri muži, vsi katunari, nam priaše i zavezaše se virom i dušom svoom, da hote nam virno i našemu ostanku, a mi se nim obitovasmo i na toi priasmo našom ričju gospockom, da e hočemo u vsih nih više pisanih zakonih tvrditi i udržati viku vičnim zakonom, ne i nih ostanak, dokle nam pravo i virno služe. I na to im dasmo tai naš otvoren list, ere vsi ovi više pisani dobri muži katunari svoom braćom i svoimi katunami i svoimi općinami obilovaše se i priaše i obezaše virami i dušami svoimi, da nas i naš ostanak oni i nih ostanak hote virno i pravo služiti svoimi glavami i svoim blagom i svom svoom moćju i neostaviti nas i naš ostanak protiv vsakomu človiku. Pisan na Klisi, miseea marča osmi na deste dan va litih roistva Isukrstova (. • VII. U Bišću, god. 1540. srpnja 22. Sudac i sva obći/ia Bihaćka javlja Nikoli Jttrišiću, da je jedna turska vojska pod Kostajnicom, a druga da ide na Bihać. Mole, da se straže ne povjere Stjepanu Pzačiću, već njihovu kapeliinu. Uzmožni i uzveličeni gospodine, gospodine naš nam vazda milostivi, umileno preporučene uboge naše službe. Gospodine milostivi, ovo doide glas, da e voiska turska pod Kostanicom, a druga da gre na 'vu zemlu ; ne/na se, kamo te. Mi se naiveče sebi boimo. Zato, gospodine milostivi, molimo vašu milost, da bi v. m. k nam prigledala, da nepoginemo. Tolikae razumi smo, da če v. m. dat Štefanu Izačiću stražu držati i nika ina dugovana nan spieeali. Zač on ni čim sebe sam ovdc pohvaliv, zato, gospodine milostivi, mi dobro znamo, da on ni za to dugovane, nego molimo v. m , da biste vasa milost to dali našemu kapitanu u ruke, ki e višć ka vsakomu našemu dugo-vanu. Ako li ne će nemu v. m., a vi nikomu, gdo bi stanovit človik. I na vse na to milostiva odlučka čekamo od vaše m. Dan u Bihću na dan svete Marie Magdalene (q. *. m.) 1540. Sluge v. m. sudac i vsa općina Bihačska. (1/, vana:) Uzmožnomu i uzveličenomu gospodinu, gospodinu Mikuli Jurišiću, kapitanu kranske zemle i vićniku k. s. m., gospođinu našemu milostivomu. ( irilski izvornik u sbitci jugosl. akademije u Zagrebu. VIII. U Bišću, god. 1543. prosinca 4. Luka zlatar, sudac Bihaćki, i sva obćina varoša Bihaćkoga pišu barunu sluiunu Turnu, da je ?ietko neosnovano klevetao obćinu njihovu, koja se preporučuje i za daljnu pomoć. Uzmožni i zveličeni gospodine, gospodine nam vazda milostivi, naše umileno preporučene m. v., kako gospodinu i ostaloi gospodi, ki su priglednici k. s. rusagov. Po tom razumismo, ča nam pisaste v. m., kako ste nam bili poslali pomoć, koi se vazda nadiemo od k. s. i od vas gospode. T ovo smo poznali, da se e nigdo našav, ki mrazi našu ubogu službu vam gospodi; kako nam pišete, da smo učinili namaknuti na jiliš proti pomoći, ku ste nam bili poslali. Zato, milostivi gospodine, ča pišemo m. v., vazda nam morete za istinu prieti, kako se svidočimo gospodinom kapitanom našim i kne/.eni Brtolom Ravniliarom, da nismo na ništar namakli, a to ča e nigdo tuživ na nas vam gospodi, a to bismo mi imili tužiti, zač bismo mogli doistiniti, da nam e učineno škode za stov dukat u senu i u slamah i u grajah vartlenih, ča ni plaćeno, i oše zato ovi ubozi ludi nisu k nim niedne zle vole ni zle riči skazali ; zato, milostiva gospodo, cice Boga, da biste od nas pomoći ne-kratili, zač mi liti i v zimi prez vašega prigledanja i pomoći biti nemoremo. I Bog zdravo drži v. m. u gospodstvu. Pisati u Bihću utorak na dn. s. Brbare (W. (|). OD.) 1543. Luka zlatar, sudac Bihaćki, i vsa Općina varoša Bihaćkoga vazda verni k. s. i vam gospodi. (t/. Vit OS :) VzmoŽnomu i zveličenomu gdnu. knezu Antunu barunu od Turna i Križa, vićniku k. s. i namisću kapitanu Lublanskomu i gubernatorom, gospodi odlučenoi priglednikom rusagov k. s., gospodi nam milo-stivoi dan. Popis vojske Bihaćke kapetanije god. 1551. Ivan L e n k o v i ć, zapovjednik lirvatske Krajine, ujedno kapetan Senjski. Juraj Sauer, kapetan Bihaćki, sa mjesečnom plaćom od 41 for. i za 8 konjanika mjesečno 32 for. Adrijan Gral, namjestnik, sa ])laćom mjesečnom od 16 for. Konjanici u Bišću: Štipan Jurjević na 5 konja mjesečno Štipan Keserić na I konja mjesečno 18 for. 4 for. Ivan I/.ačić na 3 konja mjesečno Ferenc Stančić na I konja mje- 13 for. sečno 7 for. Ivan Kebrović na 2 konja mjesečno Ivan Hlapčić na 1 konja mjesečno 9 for. 4 for. Bogdan Knežić na 3 konja mjesečno Bartol Hlapčić na 1 konja mjesečno 10 for. 3 for. 30 kr. Petar i Marko Vučkovići braća na Matija HrenČić na 1 konja mjesečni 1 3 konja mjesečno IO for. 30 kr. 4 for. Marko Hrinčić na 3 konja mjesečno Novak Popovi ć na I konja mjesečno 12 for. 4 for. Vid Hrelja (Petričević) na 2 konja Martin BoŠković na i konja mje- mjesečno 8 for. sečno 4 for. Toma Kninjanin ua 2 konja mjesečno Juraj Rebrović na ] konja mje- 7 for. 30 kr. sečno 4 for. Luka Roginić na 2 konja mjesečno Matija Pastuh na 1 konja mjesečnu 3 for- 3 for. Glagoh 'ski izvornik u sbirci jttgosl. akademije 11 Zagrebu, IX. Pješaci u Bišću: Juraj Niederthaimb, stražmeštar mjesečno 10 for. Vilim Wiser, puškar mjes foi Ivan Kolarić mjes. 4 for. 30 kr, Januš, puškar » 4 for. 30 kr. Gašpar \Vcihnacht, bub- Jerolim Podlipnik » 8 Pankrac Lustaler » 8 » Erhard Folz, puškar » 8 ,» Fridrik Kačić » 6 > njar mjesečno 4 for. 30 kr. Paval Feuchtner mjesečno 5 for. Jurko Turk mjesečno 4 for. Marko Kaptolović » 4 » Ivan Alić » 4 » Andre, /.idar » 4 » Mihael Starac » 4 » Radić, uhoda » 4 » Ivan Heraković » 4 » Grgur Kohmanović » 4 » Petar Spanić mjes. 3 for. 30 kr. Pop Jakov » 3 for. 30 kr. Štipan Rošković mjesečno 3 for. Matija Cvetan * 3 » Turko Urošić » 3 » Juraj Moić 3 » Štipan Smokvić » 3 » Štipan, krznar 3 » Petar Mihšić » 3 » Šimun Rartolić » 3 » Januš Rehrak » 3 » Juraj Uskok » 4 >- Luka Fumičić » 3 » Bartol Lovrić » 3 » Ivan Pauličević » 3 i> Lovre Frinčić » 3 » Petar Pane » 3 » Ivan, kuhar » 3 » Juraj Hribi ran i n Jurko Strlekar Simon Kušatović Mihovil Draganić Martin Stapešić Jakov Arapin Petar Barbierič Franko Barić Cvetko, stražar u gradu Štipan, stražar Cvetan FilipČlć, vratar Grgur Vornjavnić TomaŽ Kočevar Šimun, kovač . Andraš Perinić Luka, zlatar Mihovil Kaptolović Paval Mladošević Mihal Herak Ivan Draganović Matija Prodič Marko /rihćić GaSpar Voletič Petar Pauličević Lovrenac Kružić Grgur Paladin mjesečno 3 for. » 3 » » 3 » Konjanici u Ripču: Erazmo Sauer, porkulab, plaća za njega i za četiri konja mjesečno 25 for. ( Ivan Mihaljcvić za 4 konja 13 for. P j e š a c i Juraj Zlatarić mjesečno 4 for. Jurica od Metlike » 4 » Luka Mladošević » 3 » Mihal Štifković mjes. 3 for. 30 kr. Grgur Kamenjanin » 3 for. 30 kr. Štipan Mokrović mjesečno 3 for. Blaž, šicar » 3 » Lovrenac Barac » 3 » Štefan Krznarić 3 » Bogdan Košić 3 » R i p č u : Bartol Juranović Andre Mršljenović Sehastian Diethman Toma Kozić Martin Milenčič Andre Murat, stražar Luka Difković Petar od Golubića Mikula Kustrić mjesečno 3 for. » 3 » » 3 » >■ 3 » » 3 » ' 3 » Str a žari na Uni kod R i p č a : Mihovil Dudić nijes. i for. 30 kr. Martin Matolinić mj 1 Tor. Matija Petrašić » I for. 30 kr. Grad Sokol: Juraj Maras, porkulab mjes. 4 for. Ivan Bartolić mjes. 1 for, Matija Skaričić mjes. 3 for. 30 kr. Simon Mrsalenović » 1 for. Antun Mršljenović mjesečno 3 for. Simun Curilović » 3 for. I for. 1 for. mjesečno Petar Milišić Matija Fromić < i rad I z a č i ć : Frane Izačić, porkulab mjes. 4 for. Ivan Mihšić Ivan i/. Polja, njegov sluga » 3 » Štipan Blažčević Matija Orlić » 3 » Turanj T o p lički i Brekovica: Matija Sprinčić mjesečno 3 for. Pavao Vederić Lovre Kranjac » 3 » Petar od Ostrožca » Gašpar Serperič » 3 » Ukupna mjesečna potreba 760 forinti (rajnskih) i Po izvorniku, koji se nalazi u arhivu zajedn, fin, ministarstva u fasr. ijjgg. \0 kr. 30 kr. 30 kr. 30 kr. 30 kr. 3 for. 3 * mjesečno 3 tor. * 3 » [O k r. Beru, X. U Brubnu, god. 1558. srpnja 28. Knez Branjo Blagaj javlja generalu Ivanu Lenkoviću, da JOO turskih konjanika pod I/usejn-begom Malkoč-begovićem dotrča pod grad Otoku na Uni, a Malkoč-beg da je u Kostajnici, čekajući ■pOruku od sultana, da li će gradove uzimati ili samo zemlju harati. AVzmosni y zwelicheni gozpodine, gozpodine. Nam obdarsani poklon i zhvsbe nase preporwchenye. Po thom neka zna \v. m., da ovvo darcha danaz tri zta kony pod grad nas Otok i pred nvm ye bil Hwzeyn begh Malkoch-bego\vych, y wzkochy yzmed nih yedan Tlnvrak k nam i powyda yztyno, da ye oztawyl žarnoga Malkoch bega na Ko/.tanycz.y i powyda, da ye po/.hd wlaka k car\v po posti, pytayvvchy cara, eha m\v \veli chynithy, illi zembv harati, illi grade zawymathy. A ywr neznamo, eha che do tih dob wchynithy ; y weche zmo s nim govorili, y nemogozmo thako na naghv z. \v. m. ze pi/ati. Da hochemo, ako w. m. blise doythe, zamy do w. m. doythy, y nieg* zob(jm dopelathy, y hoehe ga y \v. m, yzpitati. Y W. m. wythe od thoga, eha Avchiniti. Ja ze, \vym, boym, da naz poroby. Dobro by, da by \v. m. nigdi blise došla, y my, kady nam \v, m. zapowyzthe, hochemo ze pry w. rn- naythy. Y bog w. m. zdrawo dersy. Dan na Brwmnw, 28. dan jullia 1558. Zhvga \v. m. Ferenacz Vrsin, wykowychny gozpodin od Blagaya. (Iz vana:) Spect. et magnif. d. d. Petro Erdsvdi de Monyorokerek, com. perpetuo montis Clautly ae regnorum Dalmacie, Croatie et Sclavonie bano etc. Izvornik M mojoj sbirci. U Bišću, god. 1573. h^nja 29. Bihaćki vojnici javljaju kapetanu Josipu barunu Turnu, da se oko Banjaluke, Ka men gr a da i Krupe turska vojska kupi i mole p odporu, jer će Turci valjada na Bihać udariti. Uzmožni i uzveličeni nam vazda u sem milostivi gospodine, gospodine. Službe naše poni/.no preporučenie vašemu gospoetvu kako gospodinu. Po tom vaše gospoctvo neka znate, kako se prigodi, pokle je gospodin Šarar tamo k vam prošav, da su bili odovle na put u martaloziju prošli tri junaci: on Filip gospodina Šarara, Jurak, Vukšin brat, i kneza Gašpara Križanića [utale. Ter su bili na onu stranu k Belaju prošli, pak odonle doli niže mimo Krupu u Kamengrad, ter na istini povidaju, da su nikuliko dan očima gledali prez prestano veliku voisku s oružjem i zastavami, pisce i konike od Kamengrada, od Krupe i od Banaluke i oda vse zemle vidili u Belaisko pole, varveći i onde se kupeći Pak su onde nigdi uhitili jednu Vlašku divičicu, jednoga Vlaškoga kneza kćer, ka c i parvo bila robina u našoi zemli, i dopelali su ju u Bihać. I ona povida, da e bil voivoda ne bratu od begove strane zapovidal, da barže vsoi onoi onde okolu zemli i župi na voisku zapovi, a on jim ni biv onako na barzu zapovidal, a Turci došadči tako su ga on čas pred negovom nižom pred vrati na kolac nabili. I ova robina na istini povida, kako e onamo čula i vidila, da se velika voisku kupi i da na istini ovde očito oko Bihća gredu pod niki grad, ali nežna pravo, pod ki te; a sada, gospodine i ostala gospodo, oto smo vam po mnogo krat naše nevole i potiibšći(ne) na znane davali ; a sada vas naiveće molimo i na znane daemo, prigledaite sada parvo, nego se zlo učini, k nam i k ovim okolašnim gradom voiskom, ludi i ostalom spravjom, ča c k takovu dugovannu potribno, zač sami, vaše go-spietvo, morete bole znati, da se mi sami, ča nas je ovuda, nigdar sili ne obdaržasmo, ako na nas doide, a s ovom spravjom, ku imamo, i u ovakovi tvardći, ka e oku nas, etebismo vsi, ča nas je, proti sili, a u ovoliki varoši, dan ter noć jednih vrat obdaržali. Zato molimo vaše gospoctvo, ča godi mislite, od nas učinite; daite nam na barzu na znane, neka se i mi znamo česa daržali, ako se ko zlo prigodi, da umećete, da e naš uzrok, i da vam Lopašić: Bihać. 20 po mnogo krat nismo na znane davali. A ča smo godi do se dobe za takovo dugovane govorili, to smo krivo govorili, zač nisu Turci pod nas došli, ali se kruto po vsakih bili/.ih nadiemo, da će nam vse sada na istinu doiti. A eda gospodin Bog da, ter i sada krivo rečemo, da nedoidu. I da smo vsi Bogu ' vašemu gospoctvu preporučeni. Pisan n Bihču, na 29. junia 1=573. Vašega gospoctva ponizne sluge : vsi Bihaćki soldati, pisci i konici, porkulabi okolašni. (Iz vana :) Uzmožnomu i u/.veličenomu gospodinu, gospodinu Tobstu Jožefu Kraturnaru, slobodnomu gdinu. od Turna i Kriza i erbu < ioričke knežic, r. c. i hercegove s. Karoluša od Avštrie vičniku lokutunentu i namisniku jeneralstva kapitanic vsih harvackih i primorskih pokrain, c. s. kapitanu Uskočkomu, gdnu, nam vazda milostivomu budi dan. Glagolski izvornik na papiru sa 7 pečata, od kojih jeda)i Gusic'a a drugi Krizanića, u mojoj sbirci. XII. U Bišću, god. 1573. srpnja 2. Provre Vukoslavić, sudac Bihaćki, i sva obi'ina moli baruna Jobsla Josipa Turna za brzu pomoć, jer Turci idu na Bihać- Wzmosna j zwelychena gozpodo, gozpodo nam wazda mylozthiwy. Slwsbe uasse wmylino j plachno da zw preporueheiie. A zada, gozpodo, \volyly byzmo wam bolye glazy pyzathy; da owo ze zada tako zgoda: byhw \vhy-thyly nowych pod Zokolom chlowyka Twrchy Myhowyla Se\vrouycha izpod Zokola i prypelaly zw ovvoga chlovvyka w Hlywno. I namyryl ze ye na nega Jakovv Nymach na ovvoga rhlowyka w Hlywnw; a owdy e Jakovv byl why. chen j>re'" Thurn, u mojoj sbirci. Dodatak. 307 XIII. U Bišću, god. 1576. srpnja 12. franko Kaptolović, sudac Bihaćki i sva obćina tnoli generala Ivana Auersperga za „prigledanjeli, pošto su Turci u blizini Bužiin Cazin osvojili. Zmožna i zvelichena gozpodo, gozpodo. Humilveno nasse nevolno pre-poruchenve. Zada, gospodo, /naite, da ze ffze zlo za zlom zgaya. Ovo zu nam jur, gozpodo, Turci pred vrati v Buzinu i u Caziuu. To ffse, gozpodo, za vasse neprigledanye, zac jur po tri i po clietiri lywdi ztoyc v gradili ios gladni, a mi zrno vaz, gozpodo, dozta krat opominali i zaklinali Bogom, da k nam prigledate. A yeli to, gozpodo, veliko chudo vasse, da nigdor od vaz goz-pode nechete pogledati k ovomu varossu cezaroue zuitlozti i k ovim dussam. Zada, go/.podo, ako ze ko zlo zgoda od na/-, Bogu i cezaroui zuitlozti odgovor dayte, zach zrno my bozyih i uasih rukah. A to nam bihote nich lywdi pozlali, kada bi jh naivccha potriba bylla, tada nam ve vzezte; i po tom dimo, da /a naz malo marite. A mi to ffze cbinimo cichc nasse verno/ti, vam daywchi na znanye. A gozpodo, zami to dobro znate, da ye bolye pomochv zuzednve kuche ga/iti, nego kada k zuoyoi požar doyde. A mi, gozpodo, znamo dobro, da ffzemu lomu morete pomocbi / bozyom volyom, chemu ze i nadyemo. Zada, gozpodo, ciche Moga, davte niko vtissenve ovomu puku ne-uolnomu. I Bog vaz vezeli. Dan v Bihchu, juleya mi/eca f na dezte + drugi dan 157^- Franko Kaptolovich, zudac Bihaćki i Uza opchina varossa Bihaćkoga, vazda verni cezarove zvitlozti i uaz gozpode. (Iz vana): Vzmoznoi i zveliehenoi gozpodi, gozpodi, zlobodnomu goz-podinu, gozpodinu Ivanu Ospergaru i ll'/oi go/podi de/euskoj vmilyeno dan. Izvornik u sbirci jugosl. akademije. XIV. Na Krajini, god. 1577. Delibaša sandžaka Kliskoga piše kapetanu Bihaćkomu Sebastijanu [.ambergu, da drži dobro susjedstvo i prijateljstvo, kako se vitezovom pristoji. TJ svem visoko počtovanomu i svake počtene časti i hvale dostoinomu Šanbaštijanu Lanbirgaru, kapitanu Biliaćskomu, naipri drago pozdravlenje i mil poklon. A pak oto razumismo vaše milosti list, u komu listu sve razu- mih, što mi pišete lipo i pošteno i razumno; ali molimo i prosimo vašu milost kako dobra gospodina, da nastoiite, da se sastanemo i za lubav kopja oblomimo. To sve u vašoj milosti stoii, ili hoće biti, ili neće, ili je mir ili je razmirje. Vala da susid susida i vitez viteza za lubav i za prijazan po-znade, a budući s obidvi strane virno i mirno, onde gospoda nedadu testira, gdino se boje, da će nevirno i mutež biti, a ovde Bogu hvala, velimo se u luba vistati, a u lubavi rastati, kako vitezov zakon, gospodina Boga moliti, tere za lubav pojedno kopje oblomiti. I molim te, što će godir biti, neka u vrime bude, ali svakojako činite da bude. Ja delibaša čestitoga sanžaka Kliskoga pisah. (Iz vana): U svem visoko počtovanomu i svake počtene časti dostoinomu Šanbaštijanu Lanbirgaru, kapitanu, da se dade u ruke u Bihać. Izvornik ćirilicom pisan u mojoj sbirci. XV. U Bišću, god. 1592. svibnja 21. Obćina Bihaćka preporučuje Katarinu udovu kneza Ivana Ciračanina, koja odilazi zbog straha turskoga iz Bišća, kršćanskoj gospodi i plemenitim ljudem. Ja Mikula Zemlić, sudac slobodnoga varoša Bihaća, i vsi ostali purgari općine varoša ovoga dajemo na znanje vsim i vsakomu vsake vrsti dobrim i plemenitim ljudem, tako duhovnim kako i sveckim, pred kojih obraz pride ov naš list otvoren, da ova dobra, poštena i plemenita gospa bivšega pokojnoga kneza Ivana Ciračanina gospodarica Katarina, da je ona od vnogo vrimena ovde megju nami živila pravo i pošteno, kako se pristoji dobrim i poštenim ljudem prez vsakoga prigovora, i ako se njoj imenovanoj prigodi poj ti po orsagu ces. svitlosti iskati, gdi bi svoje živjenje zvršila meju dobrimi kršćani, ni za drugi uzrok, nego za strah turski, da bi ne služila vere kršćanske neprijateljske. Zato gde bi se godi njoj imenovanoj gospe Katarine prigodalo obitati, da ju mi dajemo za dobru, poštenu i prcporučamo vsakomu, navlastito gospodi i plemenitim ljudem. Za vekše verovanje na to njoj danio ovaj naš list pod pečatju vse občine varoša Bihaća. Pisano u Bihaću 21. dan maja anno 1592. (Z. P.) Službeni pricpis iS. vicka u mojoj sbirci. Gdje je što. strana Pri pome nak.......................................... V Bihać i Bihaćka krajina. Uvod............................'• >...................• i Bihaćka krajina. Geografski položaj bihaćke krajine i njezini prirodni odnošaji; trgovina i promet. Krajiški narod: muhamedovci, madžari (katolici) i Vlasi. — Stare hrvatske politične i crkvene uredbe na Uni; županije i crkveni kotari. — Turska provala u Krajinu i do Bišća; krajiški gradovi i obrana. Turski napredak u malom i otvorenom ratu; vojna Kevenhiillerova; posvemašnji poraz kršćanskoga oružja na Uni i ra/.širenje turske vlasti u sandžaku Bihaćkom .............. ..................... ........ 3 Bihać. I. Današnji grad. — Položaj grada u Unskoj dolini; utvrde i stare sgrade. — Nekadanje kršćanske crkve sada turske džamije. — Kuće i stanovi; džamije i parohije — Stanovnici po vjeri i zanimanju. — Trgovina i promet; oblasti državne i občinske 30 II. Starija poviest Bišća. — Osnovanje grada Bišća na Uni; prve povlasti i procvat gradske občine. — Važnije političke sgode do turskoga osvojenja; razni gospodari Bišća. — Oblasti; gradska obćina; crkve i manastiri; gradjani....................... 42 III. Bihać glavna utvrda na Krajini. — Bihać glavni branik na Krajini, Prva posada u gradu. Bihaćki kapetani; gradovi, utvrde i straže u Bihaćkoj kapetaniji. Vojska Bihaćka, - Turske 3io Gdje je što. strana navale na Bihać i razne ratne /.gode poČam od god, 1528. Nevolje Bišćana; opasno stanje Bišća nakon pada Krupe g. 1565. Ferad-pašine vojne. Nemar krajiške uprave /.a grad Bihać i njegovu vojsku Popravak grada nakon požara g. 1578. i još žešće turske navale do g. 1590. — Hasan-paša Predojević. Pad Bišća. Ra/seoba naroda; Bihaćki bjegunci......................... 60 IV. Bihać u turskoj vlasti. — Sandžak Bihaćki; četovanja i ratovanja Bišćana i krajišnika u sedamnaestom vieku; Mustaj-beg Ličanin. — Obsada Bišća god. 1697. — Četovanja krajišnika iza Požarevačkoga mira; odpor krajišnika protiv novim uredbam i njihovi ustanci protiv vezirom; Omer-paša u Krajini. — Zaprema Bišća i Bihaćke krajine god. 1878. •....................... 96 Gradovi u Bihaćkoj krajini. Uvod........•........................................... 119 I. Biela Stiena. — Gradine i crkvine u Bieloj Stieni. — Knezovi Blagaji vlastela Biele Stiene; njihovi vazali. — Biela Stiena u turskoj vlasti............................................ 120 TI. Brekovica. — Današnja Brekovica; narodna priča o njoj. — Vlastela Kobasici; Ivan Kobasić i njegovi nasljednici. — Razor Brekovičkog grada ; Brekovica u turskoj vlasti............... 123 III. Bušević. — Današnji Buševićki priedjcl; crkvina i župa. — Vlastela Strizivojevići i Cike. — Bušević u posjedu kneginja Krbavskih i knezova Blagajskih do g. 1560. — Bušević za turske , provale i u turskoj vlasti............... .................. 131 TV. Bužim. — Bužimski kraj; gradovi Bužim i Čavnik. —- Vlastela Bužima: Gallesi, knezovi Celjski, Martin Frankopan i Juraj Mi-kuličić. — Bužim u vlasti knezova Keglevića. Ban Petar Kcgle-vić i njegovo gospodarstvo u Bužimu. Župa i grad Čavski; pleme Čavsko. — Turci u Bužimu; zgode Bužima za turskoga vladanja. 138 V. Cazin. — Cazin; priča o njegovu postanku. — Biskupi Kninski vlastela Cazinska. — Cazin god. 1576. osvojen od Ferad-paše; priča o turskom osvojenju. — Zgode Cazina za turskog gospodstva. 155 VI. Hresno. — Podor staroga IIresna. — Vlastela u Hresnu: vitezovi sv. Ivana, KriŽanići i Šubići Peranski. — Nasrtaji turski; razor grada i mjesta Hresna............... ............ 163 VII. Izačić. — Izačić; vlastela Izačići. — Izačić počevši od god. 1540. brane krajiške straže; god. 1592. osvoje ga Turci. — Novije zgode Izačića............................... '7° VIII. Jezersko. — Jezersko; pleme Jezersko; vlastela Nemčić-Je-zerski. — Jezersko u turskoj vlasti......................... *75 IX. Kladuša. — Kladuša Velika i Mala; Kladusani. - Vlastela Gdje je što Stranu u Kladuši: knezovi Kladuški, knezovi Kraukopani i Tuzi od Laka. Kladuški plemići. Napadaji turski na Kladušu. — Kla-duša u turskoj vlasti; Mujo Hmjica; okršaji sa Kladušani. • •■ 177 X. Krupa. — Današnja Krupa. — Stari Pset kasnija Krupa. Knezovi Babonić-Blagaji do god. 1410. gospodari Krupe. — Krupa u kraljevskom posjedu. Vlastela Krupe: knezovi Celjski, knez Martin Frankopan, kralj Matija, vojvoda Ivan Korvin, ban Ivan Karlović i knezovi Zrinski. — Turske navale na Krupu. Obsada Krupe, Junačtvo Matije Bakica i njegovih drugova. Sokolović-paša osvaja g. 1565. Krupu. — Turski kapetani u Krupi. Okr- šaji pod Krupom. ............................ ........ 197 XI. Menići. — Pleme Menićko. Menići pod zaštitom grada Maloga Pseta i knezova Blagaja; plemenske pravice. Razpre knezova Blagaja sa banom Nikolom Zrinskim radi Menića; zator plemena. 221 XII. Mutnik. — Današnji Mutnik. "Vlastela u Mutniku: knezovi Krbavski, knez Ivan Karlović i knezovi Zrinski. Navale turske. Ferad-paša osvaja Mutnik god. 1577 •..................... 225 XIII. Obrovac. — Tragovi grada i mjesta Obrovca Pleme Obro-vačko. Plemić Juraj Sladović. Iza god. 1514. Turci osvoje i poruše Obrovac........................................... 229 XIV. Ostrožac. — Ostrožac. Knezovi Babonić-Blagaji vlastela u Ostrožcu. Obćina, župa i plemena Ostrožačka. — Turske navale na Ostrožac; Turci ga konačno osvoje g. 1578. Sandžak Ostrožki. Kasnije ratne zgode. Bezi Beširevići. Osman-aga Beširević. • • • • 232 XV. Otoka. — Otoka danas i nekad. Vlastela Otočka! kne/.ovi Babonić-Blagaji Navale turske; Otoka osvojena od Turaka g. 1565. 243 XVI. Peći. — Današnje Peći. Vlastela u Poćib: Tuzi od Laka, Šubići i Gusiči. Jelena Gusićka odstupa Peći Mihajlu Turku Turci zaposjednu Peći iza god. 1635. Novije zgode........... 245 XVII Podzvizd i Vranograč. — Mjesta Podzvizd i Vranograč. — Pleme Kreščići i njegove pravice; gradovi Podzvizd i Vranograč; plemenske starješine; ban Nikola Zrinski. — Navala turska i razscoba plemena. Znameniti Kreščićani. Turci osvoje g. 1670. konačno Vranograč i Podzvizd. Ratni dogadjaji od god. 1682, do god. 1699. - Okršaj kod Podzvizda god. 1845...... 249 XVIII. Ripač. — Ripač i njegova okolica ; Ripač glavno mjesto u župi Humskoj. Vlastela Ripaćka: kne/.ovi Franknpani, knezovi Krbavski i vojvoda Ivan Korvin. — Ripač u šestnaestom vieku Navale turske; kapetan Gašpar Križanić. Turci osvajaju Ripač god. 1591............................................. 263 XIX. Sokolac. — Današnji i nekadanji Sokolac; kao kraljevski grad brani ga plemić Tompa. Vlastela Sokolca: Knezovi Fran- 3" 3i2_' ^dje Je št0- Strana kopani, Orlovići, Petar Kružić i Ladislav KereČeu. — Krajiška straža u Sokolcu, imanje Sokolovačko. Hasan-paša osvaja god. 1592. Sokolac.................................... 269 XX. Sturlić. — Sturlič; vlastela Sturlići, Turske navale i zaposjed- nuće tursko god. 1670. Plemići Sturlići u Hrvatskoj.......... 277 XXI. Todorovo. — Današnje Todorovo. i'leme Novogradsko. Vlastela Novogradska: Ivan Karlović i Nikola Zrinski. Kapetan Deli-Todor. Okršaji oko Todorova.............................. 279 XXII. Tržacr. — Tržae. Vlastela Drežničke županije i Tržca : knezovi Hal )onić-Blagaj i i knezovi Frankopan-K 1 ek 1. Nikola Franko-pan Tržački star., Vuk Frankopau TrŽački i Nikola Frankopan Tržački ml. — Turske navale i razor Tržca. ■ •............. 282 Dodatak. .......................... • • ............ . • 292 Slike u ovoj knjizi: Na posebnom listu: 1. Bihać. (God. 1880) Nasl. list. 2. Bihać. (Pogled s mosta. Katolička crkva.) Str. 38, 3. Vašar u B i š ć u. Str. 40. U knjizi odtisnute: 4. Bihaćka džamija »Fetija«. (Zapadna strana. Pročelje.) Str. 35. 5. Bihaćka džamija »Fetija«. (Južna strana.) Str. 37. 6. P e č a t grada B i š č a (iz XIV. vieka), Grb grada B i š ć a (iz XVI. vieka). Str. 54. 7. Bihać oko g o cl. 1590. Str. 85. 8. B rek OVi C a. Str. 124. 9. Velika K 1 a d u § a. Str. 179. 10. Krupa. Str. 199. 11. Stara Krupa. (God. 1530.) Str. 202. 12. Pečat grada (obćine) Ostrožca. Str. 237. 13. Pod z vi z d. Str. 250. 14. Sokolac. Str. 270. Zemljopisna karta: Hrvatsko P o u 11 j e (Bihaćka krajina) XIV. vieka. Na kraju knjige. [.0PAŠ1C : BIHAĆ. ^ttrap^toci ®A'ohi' fr(j\ :)Si.„j„f. \ i.. Ltidihovic HRVATSKO POUNJE (BIHAĆKA KRAJINA) XIV. VIEKA. ''' liationiii hr.shna 40' 16 Srtšmhdvic G/O7'-// ladaka^ j/ *kJft/jlfhtor)fi-t/ r j. O _________ j/4" ts.tor uti 1'm-i ,:a MATICA HRVATSKA. IftDO i tO' ^ StubcM P8 Soimca h'oinoffonina I, ^ O .sV/^/V/ Volmja0 fKosf Vrnnituriut 6 y^WVv- CET1S hTidomna 6 J \. Stabandža Zirovac ^gfdeonac iGvGzčtansJco SLUNJ r r«0 i •tirjuii \. n ,!i ---___ 5 > tAovrarad ja>sJ(ijmra •II.:. (\'llll>s/>is o {i/ Novi ifi Svodna Ww /Wani M ...... /o/fr i '"'i O i .#,/ A i i i i m.'% Jff le t n/ar 9 Ihta/- o ^ i/. 1 • Ansue > i J/liii(N° ' %d}otdI,- 1 "V Črfopch °Statino ; MtJturi,, KAifENGRAD® Ir.šraša j MM i 0 VAROS » P/c/nf o Mjesto D Critd j ManautUr + 1 tV.t*« ''cfroofir K 0 polje f / Lanac dol < ti, I . l/azr/i d o J .....Wh k U N A Č K A /f* iztor oi/ Pariza I : 30 0 0 O0 J