PROGRAM SRBA U MONARHIJI I ANEKSIJA BOSNE-HERCEGOVINE. NAPISAO SRBIN-KATOLIK NAKLADA PISCA. MOSTAR. HRVATSKA DIONIČKA TISKARNA. 1908 . 3 61500 Mješte predgovora! U političkim programima treba da bude iskrenosti, jednako kao i megju pristašama jedne te iste stranke. Ako ovoga nema, tad ci j el a stranka počiva na labavom temelju. Kazati otvoreno, kako misliš, o političkoj situaciji i prema torne nastojati udesiti pro¬ gram svoje stranke, potaklo me, da napišem ove redke. Nikakova mržnja ili osobna osveta prema vlastitoj Stranci, ved korist i evolu¬ cija, koju naša stranka zahtjeva, prigodom najnovije nastale situacije — turiše mi pero u ruke. Ima li koja oštrija, neka se ne za- mjeri, u najboljoj je namjeri kazana; ima li koja dobra, neka se prilivati od onih, koji ravnaju politikom srbskog naroda u našoj državi. To je j edini i nikakav drugi moj cilj. 24. studenoga 1908. Aneksija Bosne i Hercegovine uznemirila je sve političke duhove u Srbiji i Ornojgori i u nekoj tr¬ zavici ostavila je srbske političare u našoj Monarhiji. Srbske novine izvan Monarhije, osobito one u Srbiji, prepune su svakojakih protesta proti ovom političkom činu, što ga je nenadano izvela naša država, i u prvi , mah bio bi rekao: rat je neizbježiv izmegju Austrije, Srbije i Ornegore. Srbija kao i Crnagora odaslale su najbolje svoje diplomate, da porade kod evropskih velevlasti, kako bi se one za „ugroženo“ srbstvo zauzele, Austriju dezavuirale i otele joj ono, što ima 30 godina, da ona svojom svojinom smatra. Netom smo saznali za one diplomatske korake dvajuh naših slobodnih državica, ispovjedamo, da smo se nasmijali. Nasmijali smo se, jer za nas ima več 30 godina, da je bosansko pitanje bilo riješeno. Od onoga časa, kada je austrijska vojska zaposjela Bosnu i Herce- govinu, o sudbini ovih zemalja bilo je odlučeno; odlučila je ona ista Evropa, koju danas srbski di¬ plomate u pomoč zazivlju proti Austrije. Samo kra- tkovidan političar mogao se je nadati, da bi Austrija bez katastrofe drugome one zemlje darovala; samo narod, koji žive o kojekakvim utopijama, mogao je gojiti nadu, da če evropska diplomacija, u ime srbske ideje, zahvatiti oružje, da proširi granice dvajuh ma- lenih srbskih državica. Aneksija ni je uradila drugo, več pred evropskim forumom svečano nešto zape¬ čatila, što je več mnogo prije na berlinskom kon¬ gresu bilo zapečačeno i za srbstvo na uvjek izgub¬ ljeno. Ovo je bila činjenica, sa kojom je srbski narod mnogo prije morao računati i po tom svoj politički 6 rad udesiti, te ne bi dan as srbski poli tičari uzdisalr nad gorkim razočaranjem. Uvaženi list petrogradskog slavjanskog komiteta „Slavjanskija Izvjestija“ otrag koju godinu pisao je obzirom na Srbe i Hrvate u našoj Monarhiji: „Niko neče moči opovrgnuti ni ku- šati da opovrgne, kako je s gledišta srbskog, hrvat- skog i slavenskog u opče nužan i željan sto prešniji i sto brži sporazum sa Srbima, sjedinjenje Srba, Hr¬ vata i Slovenaca u jednu političku skupinu. Samo če se tada staviti gospodarstveno i kulturno razviče ovili naroda na bolji temelj. Po opčemu slavjan- skom shvačanju svejedno je, kojim imenom, pomoču kojega načela bude izvedeno ovo sjedinjenje; glavno je, da nam više ne gospodare naši zajednički duš- mani. Duševne i fizične sile obih suparnika Srba i Hrvata, gotovo su jednake i sve nastojanje jednih da zavladajo drugima nije imalo drugog rezultata nego megjusobno oslabljenje na veliku radost okolnih Nijemaca, Magjara, Italijana i Grka. Cini se, da to pitanje može biti riješeno samo nekom spoljašnom šilom. Nu dok nastupi taj veliki čas, sugjeno nam je dugo čekati i kroz to vrijeme mogli bi mnogo uraditi. Imade temelj, na kojem se sastaju posve etički interesi Srbii, Hrvata i Slovenaca, svim jednako ži- votan, svim jednako simpatičan — to je temelj čiste slavenske kulture. Mi poznajemo posve dobro odno- šaje svih trijuh naroda, i znamo njihove djelove, pak cijenimo, da imamo pravo, da ih zajedno pre- korimo s nezanimanja i s neshvačanja tih kulturnih slavjanskih interesa. Naravno ne govorimo ovdje o iznimkama u subjektivnim mijenjima, nego ob opčim pojavama intelektualnog života. Srbska inteligencija zadovoljava se tim, što imade pravoslavno religijo i slavensko pismo, a o suštini je ne inanje zapadno 7 europejska po svojim težnjama i idealima. Srbi teže, da što više s desna i s lijeva otmu svojim susjedima i tim trose sasvim uzalud svoje sile i zaostaju u kulturnom i političkom razvoju. Kada Srbija bude u sebe doma bolje učvrščena, jača, prosvijetljena i blagorodno pravedna, kada ona pokaže više rada i truda, a manje praznih i pretenzivnih riječi, tad če i njena brača k njoj težiti kako željezo k magnetu. Srbski listo vi grdeči bezobzirno i nerazumno sve ono, što se zove hrvatskim imenom, prinose bez sumnje štetu onomu svetomu srbskomu djelu, za koje misle, da se bore i kojemu je dužan simpati¬ zirati svaki Slaven. Isključivo srbski separatizam izazivlje za sobom i isključivo hrvatski separatizam. Nije li vam Srbima več vrijeme i doba, da promjenite svoju politiku prama Hrvatima, da ih priznate svoiom najbližom, najboljom bračom, da ih pomažete u njihovoj borbi proti njihovim neprijateljima? Ako Srbi ne dijele ovoga mnijenja, onda jamačno oni ne pojimlju ni slavjanske ni svoje budučnosti". Kamo sreče, da su se Srbi u Monarhiji, pa 'i oni izvan Monarhije uvjek držali ovog političkog načela, izražena od uglednog petrogradskog lista. Istina je, da su se Srbi u Monarhiji u početku na¬ rodne borbe nalazili uz bok sa bračom Hrvatima i skupa se borili za kulturnu i narodnu svoju slobodu; to bijaše epoha, kratka epoha, naše narodne svijesti, epopeja slavjanske uzajamnosti. Srb i Hrvat bijahu ne samo brača, da li i kuča im bijaše zajednička. Htjede zao udeš i kratko sve to potraja, i Ljubiša, u koga naša stranka u Dalmaciji sve je svoje nade polagala, u ime nekog političkog neshvatljivog libe¬ ralizma, posija grozni razdor megju Srbom i Hrva¬ tom, stvori srbski separatizam, koji se je napokon 8 na samoj srbskoj Stranci osvetio. Razdor u Dalma¬ ciji odjeknu i preko Velebita, i mi učestvovasmo najodurnijoj bratoubilačkoj borbi. Posljedica je bila, da naša stranka n Dalmaciji, nalazeči se u manjini, višekrat bila je prisiljena baciti se u vladin naručaj, da sačuva svoje pozicije; a preko Velebita rukova- smo se s Magjaritna proti Hrvatima za neznatne po- litičke .stečevine. Sve je ovo doprinijelo iznenaro- gjenju prave srbske ideje. Od toga časa srbska po¬ litika u Monarhiji stade se regulirati po barometru srbskih političara u Beogradu. Ne mislim ovim kazati, da su naši politički vogje bili prosti plaeenici Beo¬ grada, jer bi se ogriješio o značaj i poštenje ponaj- boljili naših politicara; ali moram ispovigjeti, da su oni u tnnogome pogriješili, ravnajuci se po političkim nazorima beogradskih diplomata. Naš politički položaj u Monarhiji tražio je sasvim drugu političku taktiku, koja nije smjela imati nista zajednickoga. izvan pro¬ stih simpatija, sa političkom akcijoin Beograda. Vas politički rad Srba u Monarhiji morao se temeljiti na potpunome sporazumu sa Hrvatima, da se u okviru Monarhije stvori jedna snažna državna skupina od Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre, Hrvatske i Slavonije. Ovo je morao biti jedini politički cilj i program toli Srba koli Hrvata. Srbska stranka u Banovini i u Dalmaciji na ovaj program nije htjela pristati. A zašto? Jer je sumnjala, da se ovaj pro¬ gram kosi sa političkim aspiracijama kraljevine Sr¬ bije, koja je neprestano isticala neko svoje pravo na Bosnu-Hercegovinu, pa i na Dalmacija. I srbska stranka radije je pristajala uz utopije beogradskih diplomata, nego li uz realan i praktičan program, koji je ciljao za ojačanjem južnog slavenstva u našoj državi. A realizacija ovakovog programa bila bi od neosporive koristi i za samu kraljevimi Srbiju. 9 Priznajemo, mi smo dosta očekivali od Srbije. Mi, ili pravije govorec, naši narodni vogje, nadali su se, da če ona biti onaj Pjemont balkanskih ple¬ mena, koji če poput talijanskoga privlačiti svaki na¬ rodni pokret, da če nas ona pomagati u borbi za opstanak, te vršiti na naše duhove onaj veliki mo¬ ralni upliv slobodne države, koji je Pjemont ekser- ■citovao po svoj Italiji. Mi smo se prevarili. Pjemont i Srbija su ekstremi. Dogogjaji tijekom vremena do¬ kazali su jasno, da- se uspomeni talijanskog prepo¬ roda nanosi profanacija, svaki put, kad se ime male alpinske kraljevine aplicira Srbiji. Ova ne samo da nije znala sebe podiči do one višine značaja, požr- tvovanja i slobode, na kojoj se kočila državica Karla Alberta, nego je Srbija, Srbija ista svojom nespret- nom politikom mnogo doprinijela, da se položaj Srba u Banovini i u Dalmaciji pogorša, jer da je Srbija muževno odgovarala svojoj misiji, da su Srbijanci bili ljudi i Slaveni, nikad sila magjarska ne bi se bila usudila da ono uradi iz Hrvatske. Ovo odlučno tvrdimo, a ko u pameti probere nekoliko stranica iz srpske povijesti, uvidječe, da pravo zborimo. Sva Evropa gleda, kako vas rad srbskih diplomata u Sr¬ biji nije drugo nego herostratsko djelo protiv one slobode, koju su im drugi darovali. Oni sami to ne vide, oni ne samo da su s tim svojim nesretnim stanjem zadovoljni, nego bi još litjeli, da u nj po- vuku Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku, Sla¬ vonijo, Istru, pa sve do Triglava!! Ako jedan narod, poslije sto godina slobode. ima doči na ono, na što su oni došli, mislim, da se taj narod ima stiditi da pogleda svijetu u oči, a kamo li da s onakom bez- očnom smijelosti od njega još traži poslije nego se za nj toliko učinilo. Rusija je Srbiju digla na noge, •ona je dovela kao i Bugarsku na onaj stepen ne- 10 odvisnosti, koji joj je neophodno bio potrebit, da postane srečna i čestita. Kako su Srbi zahvalili Ru¬ siji, poznato je više i Hotentotiraa u Africi. Ali nista zato; moglo bi im se i oprostiti, da su barem urnjeli da opravdaju pouzdanje, koje je u njih stavila Evropa,, da su se trsih da postanu narod, marljiv, radin, na- predan, koji može da sebi privlači ostale Slavene na jugu. 1 to bi bila jedna vrst zahvalnosti i odvrate naprama svome dobročinitelju, jer ko bližnjega po¬ maga, najbolja mu. je nagrada, 'kad vidi, da se je dotičnik okoristio pomoči, da ju je zbil ja zaslužio. Ali nista od svega toga ni zahvale ni opravdanja, nego se opet okreču Rusiji, te joj za danas pitaju samo Bosnu i Hercegovini!, a za sutra i ostale bal¬ kanske zemlje, da im ih donese na sahanu k6 pe¬ čeno pile, neka oni, velike glave, od njih učine ono, sto su učinili od sebe! Sto je ovo? šovinizam? lu- dilo ? kako da rastumačim. Neka me niko ne prekori da strašču pišem, jer tobože mrzim Srbe pravoslavne- vjere. Bog i duša i ako sam Srbin katolik, ne mr¬ zim ni najman je pravoslavne, skupa sam se s njima dugj niz godina borio i za srbsku ideju radio; ali sažaljujem Srbe u Srbiji, sto su tako zalutali, a žan mi je, kad moram pisati, da med Slovenima imade- takvih neznačajnih ljudi, te čine iznimku prema ostalim mirnim čudima svili Slavena. Evo u kratko nekoliko dokaza našoj tvrdnji. Karagjorgje prvi godine 1804. dignuo je Šuma- dince na rat za oslobogjenje. Karagjorgje je vladao do 1813 , nenavigjen i mržen od svih vigjenijih Srba, a navlastito od kneza Miloša. To mu bijaše narodna hvala! Godine 1813. Srbija je od Rusije, na cjedilu ostavljena i Turska je opet podjarmi. Karagjorgje pobjegne, a to Miloš jedva dočeka, da se stavi na čelo Srba. Godine 1815. pogje mu za rukom, tugjom 11 pomoči, nešto od Turske izvojštiti i god. 1816. do- bije Srbija prijašnje stanje. Knez Karagjorgje po- vrati se, ali ga knez Miloš godine 1817. dade ubiti u bližini Smederovca i proglasi se nasljedniin kne¬ zom. Srbi su ga trpili, dok ih opet rnržnja ne osvoji i god. 1839. prisile ga, da se odreče prijestolja i po- bjegne u Beč. Najstariji mu sin umre brzo, a na- slijedi ga Mihajlo, koji hude več god. 1842. od istih Srba pročeran i čitava obitelj Obrenoviča iz zemlje prognana. Ne treba ni spominjati, da su to uradili Karagjorgjevci kao osvetli za ubojstvo Črnog Gjorgja. Na srbsko prijestolje izabraše njegova sina Aleksan¬ dra Karagjorgjeviča. proti kome odmah započeše urote. God. 1857. sretno izmakne dobro zasnovanom umorstvu. Godine 1858. srbska skupština zbaci ga s prijestolja i pozove opet Obrenoviče. Aleksandar uteče u Pestu. Miloš se vrati i vladao je do smrti. Naslijedi ga sin Mihajlo, čovjek lij epih sposobnosti i velikih nada, koga malo iza toga, godine 1866. isti Srbi izdajnički ubiše. Umoriše ga pristaše Kara¬ gjorgjeviča. Na njegovo mjesto dogje Milan, sin Mihajla, strica ubivenoga i Marije Catargi, ljubovnice kneza Cuze. Radi sudjelovanja u Mihajlovu umorstvu osugjen je Aleksandar Karagjorgjevič od srbskih su- dova na 20 godina tamnice, naravno in contumaciam. Ugarski ga sudovi nijesu zatvorili. Ovo bi bila sta- rija povijpst „slobodne“ Srbije. Nova je svakome poznata. Zavlada Milan, koji uradi od Srbije sve ono, sto je uradio, dok ne dogje do Slivnice, do progon- stva prvaka radikalnih, koji su ga htjeli zbaciti sa prijestolja, do njegove odreke, pa onog sramotnog izagnanja kraljice Natalije, koju su po ulicama po¬ tezah i svili drugih grdnih dogagjaja do obustave srbskog ustava i svake gragjanske slobode Tragična smrt kralja Aleksandra i kraljice Drage još je sva- 12 komu Srbinu svježa u pameti. Kad na sve ovo pro- mislimo, možemo lako shvatiti, zašto je u Srbiji i dan danas svekoliko gnjilo, a bojimo se, hoče li se ikad i izliječiti. Kakav je u toj „slobodnoj“ srbskoj državici javni i privatni život, najbolji nam oris daje beogradska „Zastava“, koja je otrag koju godinu pisala: „Ako tražite lupeže i kradljivce — eno ih, nadi čete ih megju samim ministrima i kmetovima, megju samim mnogobrojnim Maršalovicima, Jefti- dima i Veselinovicima — oni su krali državne i opštinske novce narodne. Ako tražite podlaee i ku¬ kavice — eno ih, i njih dete naci u prvim redovima megju Pašicima, koji bježe preko mostova i izmi¬ šljajo atentate po klisurama. Ako tražite izdajnike, eno ih, naci dete ih u glavnom odboru, megju svo¬ jim prvacima — oni traže stranačku intervenciju, oni ruju protiv svoje otadžbine, oni proglasuju za šovinizam pravedne aspiracije srbskih rodoljuba! Hočete da ih imenujemo? Ako tražite nitkove, eno ih, i njih dete nadi megju Buricima, koji nude svoje „zauzimanje“ i poslanidki glas za nekoliko hiljada dinara, pa posle kao odbijeni, tu istu visoku ličnost, kojoj su nudili, nedostojno i kukavnički klevetaju i grde u skupštini. Tuži nas sudu, proto Milane! Ako tražite ubojice i razbojnike — eno ih, i njih dete naci u svome kolu megju svojim ministrima i poslanicima. megju svojim jezuvitima (ovo se odnosi na Gjaju, jer rodjen katolik) megju svojim Pastr- kulanima, Malonarcima i Gogicima — oni ubijaju ili naregjuju puškaranje svojih političkih protivnika i njezinih gragjana! To bi potvrdile i šene Sofroni- jevica, Pejce iz Brezovice i onih jadnika (danas i Novakoviča), sto ih 6. maja, pucajuci u „vetar“,. po- ubijaše po zapovedi radikalnih ministara. Ako tražite zvekane i propale karaktere — eno ih, i njih dete 13 nači megju „doktorima“, megju „besednicima“ i „žur- nalistima“, megju Milovanovicima i Vesnicima, megju Živkovicima i Svilokosicima, megju Ivanicima, Pe- lagicima i Karicima — oni suludo i bezobzirno ubi- jaju svako hrišcansko mišljenje o eksisteneijama i najmanje mrve mozga u njih! Ako tražite kajišare i grabljivce, eno ih, i njih čete naci megju prvacima i poslanicima, megju Kukureeima, Telovicima i Mi- trovicima — oni otimlju Kukurek, oni pridižu life- racije, oni su „grofovi“ u planinama. Ako tražite falsifikatore i kockare, eto ih, eto i njih čete naci megju sudijama, megju Tiricima i Stejskalima, jer oni kradu i falsifikuju sudske akte! Ta sve, sto je zlo i naopako — naci čete u svojim redovima!" Ako ovako piše sama srbska štampa, koja je u prvom redu zvana, da se umjereno i reservirano izjavliuje o javnim i privatnim neurednostima svojih diplomata — ako sama srbska štampa na sva usta bez ikakve koprene raznosi nedolična djela Srba i to formom kod nas nevigjenom; možemo pomisliti, na sto je spao politički javni i privatni život u „slo- bodnoj“ Srbiji. Kad sve ovo razmotrimo, možemo li se uvjeriti, da je Srbija na Balkanu što i Pijemont na Apeninu? Što nijesu sve pretrpili i podnijeli Pijemontezi, budedi Italiju, a eno prvi muževi talijanskog prepo¬ roda potidu iz Pjemonta. Dinastija se iznajprije opire, ali napokon popusta glasu svog naroda. A Srbi? Nit se sami mogu složiti, pa hoče da pod sobom slože sav Balkan; ne mogu vladati rad silnih strasti ni malenom Srbijom, pa hoče da sjedine i ucine sretnim deset puta vedi prostor, u kom ima plemena različnih težnja i dudi, vjere, druge prošlosti, a i krvi! Svaki, ko o tom promišlja, uvjeride se, da Srbija nije dorasla takvoj zadadi, a i nece tako skoro. 14 Ne pripisujem sposobnost za to Hrvatima; al svak če priznati, da če Hrvati na jednom moru i na za¬ padli, a Bugari na drilgom moru i na istoku mnogo prije moči izvršiti ulogu Pijemonta nego Srbija. Ovu ideju pridali su Srbima drugi, a osobito Slovjeni, koji se mnogo nadahu od oslobogjene i novorogjene Srbije, al kako se vidi, ona za starom Srbijom kud kamo zaostaje, samo imaju oba kraljestva — starije i mlagje — to zajednicko, da doživljuju svakim da- nom bune, prevrate, politička ubojstva i rovarenja svake vrsti. Ele, kako rekoh, to je Srbima u Srbiji več u krvi, a to im daje u psihologiji Slavenstva osebujni lik i posebno mjesto, jer med inim Slovje- nima toga nema. Godine 1892. naš veliki srbski književnik S. Matavulj upravio je iz Beograda na vojvodu Vrbiču pismo slijedeceg sadržaja, koje pismo u velike nam ilustrira patriotski rad srbskih državnika. Pismo glasi: „Ja vam iskreno čestitam, što ste obezbijedili svoju starost, da se s vama ne ruga fukara. Pošto vas jedna nezavisna srpska država, za koju ste više od 40 godina neumorno radili, odgoni, pošto vas druga srpska nezavisna (!) država, za koju ste takogjer krv 1 i je vali, i kojoj ste obraz osvjetlali (onda, kad joj se obraza najviše tičalo), pošto ni ona ne po¬ trebuje vaše usluge. Vi ste vrlo dobro učinili, što se sklanjate u državu, u kojoj najviše Srba ima i gdje ljudi umiju cijeniti i svoje neprijatelje. Ovo vam pišem i ako znam, da se pisma vama upravljena otvaraju na pošti. Jutros je „Videlo“ donijelo članak iz „S. Presse“ o vama. Clanak je učinio veliki uti- sak, te ako jost imade malo obraza Pasic i njegova kompanija iinače se zašto crveniti. Ja još jednako očekujem, šta če biti sa rumom. Pašič mi može dati i nedati mjesto, — u prvoin slučaju neču mu biti za- 15 hvalan, jer ako to učini, učiniče samo s toga, sto mora i sto se boji posljedica; u drugom slučaju spremam mu pilulu, koja de mu zanago biti gorka, te če ga dobro osvijetliti pred savremenicima. Ako bi pak vi meni mogli izraditi mjesto u Bosni, onda se nemara sto predomišljati. Beograd, 22. Maja 1892. Primite moj iskreni pozdrav. S. Matavulj“. Kada na sve ovo dobro premislimo, u neku hvata nas i smijeh, kad gledamo ponosite Srbijance, kako bez ikakvih zasluga oholo pružaju ruku Evropi, da im dade nješto, sto se ne stice šarlatanarijom, nego ustrajnim radom za oplemenjivanje prosvjetu i napredak naroda. Cudnijeh Ii ljudi! Siloviti, oholi, napuhani, a prazni. Sve velike glave; svak hoče da zapovijeda, da bude ministar. Pučki učitelji neče da vrše dužnosti pučkoga učitelja, nego one presjed- nika sudišta i prefekata, za koje nijesu sposobni; pismeni krcmari hoče da budu guverneri i tako na- prijed. Ovako se tumači sloboda u Srbiji. U svakom Srbinu vi vidite budučega ministra ili barem pokli- sara uopče čovjeka stvorena, da se barabari sa Gladstonom i Bismarkom. Hočeš li politički značaj istražiti: evo ti ga najjasnije izražena u kraljevini Srbiji, gdje su jučer naprednjaci, danas liberali, sutra radikali, pa opet liberali, pa radikali na vladi, gdje jedan mjesec sav Beograd ustaje protiv svog na¬ čelnika, jer je druga vlada do vlasti došla, a kad opet druga dogje, prave joj bakljadu itd. Teška je to bolest njihovog karaktera, koju može izliječiti jedino hladan tuš diziluzija i nevolje, te uporan rad pojedinaca, da ga na novo podignu. Prvoga sredstva imadu i odviše, ali koja korist, kad nema drugoga. Sjecam se, da sam čitao u velikom i trijeznom franceskom listu „Estaphette“ slijedeci kriterij o dr- žavničkoj sposobnosti srbijanske diplomacije : „Saisir 16 le pouvoir, s’ g cramponner, en exclure les adversaires, en tirer tout le profit possible dans un but egoiste: tels sont les signes caracteristiques de la gestion ministerielle en Serbie depuis V elevation de V ancienne principante vassale en rogaume independant. On a marche au point de vue politique avec une precipitation fievreuse et dans cette course folle, neglige V organisation administrative du pays. On s’ est donne une constitution et un regime parlamentaire d la mode de V Angleterre, sans seulement songer que V administration etait encore guelguejpeu asiatigue tout comme les moeurs des masse profiondes. Le gouvernats de Belgrade faisaient de la haute politi- que sans posseder les outils pour se genre de šport, et totalement incapables de refiechir que les pags n’ etait pas assez riche pour se permetre le luxe du pareil ou- tillage ... II faut rompre avec la visees de politigue transcendente, pour s’ occuper des interets modestes de son interieur qui est passablement desorganise u . Dakle Srbija ne može nikako da bude balkan¬ ski Pijemont, jer tu ima plemena naobraženijih i sposobnijih od njih, pa ce ona biti prije zemlja, za koju ce se morati lijevati krv, nego li koja če liti krv za druge. Mjesto da grade Srbijanci kule u zraku, nek se opamete, pa nek počnu na zdravom temelju narodne prosvjete, a to je samo stalno: isprazna vika opija ko i vino, te če čovjeka samo razočarati, kad dogje do gusta, kao i pijanca, koji se svali u jarak, a prije je mislio, da leti zrakom. Eto, sto bi smo mi poručili srbskim političarima u srbskoj državici. Neka se kane Srbijanci kojekakvih provokacija protiv jake Austrije, jer je Bosnu i Her- cegovinu anektirala; Bosna i Hercegovina, u okviru Monarhije, neče biti grob ni srbske kao ni hrvatske misli; dapače, budeino li mi Srbi i Hrvati ljudi, po- moču anektiranih pokrajina ojačače srbska i hrvat- 17 ska raisao u našoj Monarhiji — mi demo postati jedan važan i neosporiv politički faktor, sa kojirn treba da računa. Vrijedi malo iz bližega osvijetliti ovu tačku. četverica se prepiru ili barem aspiriraju na Bosnu i Hercegovinu: Nijemci, Magjari, Srbi i Hrvati. Njemački narod u Austriji i ako je zabavljen sa toliko protivnika, usprkos torne ostaje mu vre¬ mena, da misli i na Bosnu. Preko Bosne on nastoji, kako bi njemačka ideja filtrirala put istoka po onoj glasovitoj Drang nach Osten. Velika protimba, koju pitanje sjedinjenja nalazi u Beču, potice poglavito od one nakane, a vijesti o sjedinjenju Bosne-Her- cegovine s Dalmacijom, koje se kroz ove zadnje dane turaju, kao da pipaju termin. Sto se same Bosne tiče, tu je njemacka misao počela raditi iz temelja — seljaštvom. Naselbina u sjevernoj Bosni sa njemačkim župama, školama i crkvama jasno odavaju namjeru pangermanizma. Njemački narod je dosta jak i napredan, da ove naselbine pokreče vlastitom privatnom inicijativom. U Prusiji imade društvo njemačkih rodoljuba, koji se isključivo bave pitanjem naseljivanja. Oni pomno istražuju pojedine zemlje na istoku, poznaju sve prilike i onda davaju svojim zemljacima korisne upute, koje su im u na- seljenju zlata vrijedne. U svojoj državi u poljskom narodu ovo naseljenje podupire javno sama Pruska stotinama milijuna maraka, koje parlamenat otvo- reno glasuje, kao da je to najnevinija stvar. Pakat je, da se njemački Drang nach Osten neprestano provagja. Njemačke naselbine vrve po Rusiji kao mravi — debele poljane Volge pune su njemačkih poljodjelaca. Na Grnom moru, po Poljskoj, Galiciji, Bukovini, Ugarskoj, Bugarskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Sla¬ voniji neprestano pomaljaju se Nijemci kao trgovci, 2 18 obrtnici, inteligencija, a — sto je najopasnije — i kao poljodjelci. Njihov se pogled ne zaustavlja na oba¬ lama Bosfora nego je prešao u Malu Aziju. Ako dakle Njemačka infiltracija dolazi do Tigra i Bufrata — kako da obagje našu Bosnu?! Nijemci o Bosni ne misle tako naglo. Oni bi htjeli, da se postepeno ugnijezde, a uz to paze, da zemlja ne pane u ruke njihovijeh protivnika. Ipak germanizacija Bosne na- lazi na nepredvidivu činjenicu: djeca Nijemaca ve¬ čini dijelom poprimiše domači jezik. Znak da je ta nijemština preslaba, a da se etnografski održi u na¬ rodu homogenu i čisto slavenskom. Magjari rade posvema drugčije. Oni se i doma uvjeriše, da im pomagjarivanje nikako ne ide, a u Bosni po gotovo. U 800-godišnjem odnošaju sa Hr- vatskom, u magjarizaciji naroda ne krenuše ni pedlja naprijed. Več sam njihov azijatski jezik čini ih an¬ tipatičnim, a surovost, kojom se služe, još više. No oni na Bosnu gledaju okom gospodara i zapovjed- nika. Magjari žele, da ekonomski svežu Bosnu sa Ugarskom, tako da se od nje ne može otkinuti. Škola i inog nema, ali željeznice i trgovina upučena je sva prama Budimpešti. Zato se toliko i protive željeznicam na moru. Magjari pak u bosanskoj po- litici vode preuplivnu riječ. Njihovi šoviniste ne na- laze, da im je bar za sada previše slavenskog ele¬ menta — ne plaše se oni ni tolikog zalogaja kao sto je Bosna, pa makar se i udavih. Ali do Bosne ne može se nego samo preko Hrvatske. U tu svrhu nastoje nogama i rukama, da izravnaju zapreke, koje nalaze izmegju Save i Drave. Doči na Jadransko more, zagospodovati cijelom njegovom istočnom obalom, to je ideal magjarskog političara. U Ugarskoj sa strane novinara i zastupnika ne¬ prestano se dižu glasovi, koji traže, da se Dalma- 19 ■cija „inkorporira“, ali ne Hrvatskoj več Ugarskoj. Ovi glasovi izbiše na javu osobito poslije „rijeoke rezolucije“. To još nije sve. Magjari su poznati kao veliki prijatelji Italije i Talijana, još od prošlih ra- tova, gdje su se uzajamno podupirali. Talijanština nije u Budimpešti zazorna i mi vidimo velike sim¬ patije, koje opstoje izmegju Magjara i riječkih Ta¬ lijana. Talijanaši protive se svim silama sjedinjenju sa Hrvatskom, ali sjedinjenju sa Ugarskom ne bi gledali zlim okom, nadajuč se, da če im magjarska brača uzručiti izgubljeno gospodstvo nad Dalmaci- jom kao što su to i na Rijeci ucinili. Sve ove ma- kinacije teže, da Bosnu opašu gvozdenim pasom upliva i politioke snage magjarske državne ideje. A onda — kad bude u našim rukama, misle, tad je lako za to, što su Bošnjaci drugog jezika i naroda! Najbolji izgled u tom mogu služiti Slovaci i Rumunji. Aspiracije Srba dvajuh slobodnih državica po¬ znate su urhi et orbi. Dok Nijemci nastoje osvojiti jednu zemlju intenzivnom kolonizacijom i jezikom, Magjari gospodarstvenom i državnom politikom, Sr¬ bija je naprosto svojata neumjesnom agitacijom. Srbska agitacija na Bosnu dolazi sa dvije strane: sa Beograda i Cetinja. I u torne kako u svemu vlada neka potajna utakmica izmegju one dvije srbske prijestolnice Knjaz je Nikola nekad pjevao: „Pred šator ču stražit kralju“ -— veleč pod tim, da je on spravan biti zadnji, samo da do jedinstva srbskog naroda dogje. Ali to je bila tek pjesma, u prozi čovjek drugčije misli. Na Cetinju rade, koliko im dopuštaju sile. Pak ima i druga: loža Karagjorgje- viča stoji danas u Evropi osamljena, dočim Petro¬ viča ima rodbinskih sveža desno i lijevo. Iz tih sveža ne crpe u istinu nego samih naputaka za moderi- 2 * 20 ranje, ali nada ne ostavlja čovjeka ni u največoj pogibli. Koliko'bi magjarske i njeraačke pretenzije, kad bi se posvema izvršile, bile osudne za narodnost ne samo Bosne nego i okolnih zemalja, toliko bi i one Srbije i Grnegore u svakom pogledu ubitačno dje- lovale na razvoj dvajuh onih srbskih državica. Uz- mimo, da se dogodi i Srbiji pripane Bosna — sto bi se izvrgnulo iz ovih zemalja? Muhamedanci bi morali ponajprije listom iseliti, sto im se dogodilo i u Srbiji, gdje u manje od 100 godina izčeznuše* A za muhamedancima i katolici, jer vjerska intole- rancija, koja tamo vlada, proverbijalna je. U Srbiji ne mogu katolici imati ni crkve ni župnika, vjerski fanatizam ne prašta ni onim, koji svoju djecu u pravoslavlju odgajaju! Zamamna riječ „baška vjera, a baška narodnost“, u praksi, kako to svaki dan vidimo, sasvim drukčije zvuči. Sto se pako tiče eko- nomskog i moralnog napretka zemlje, dosta je baciti oko preko Drine, pak vidjeti, kako je tamo, da te progje volja onakove uprave. Financije u groznom stanju, zemlja nesigurna, ustavnost fiktivna, stranke rastrojene, politički ljudi bacaju se u naručje tugjim uplivima, da sruše lične protivnike. Cijela srpska povijest — kao sto smo več nanizali — nije nego nastavak onoga megjusobnoga klanja prije Kosova. Ako bi pak Ornagora otela mah, t.ada bi bilo i još gore. Ko pozna prilike preko Lovčena, zna, da se velika večina onog puka samo goji pustim nadama, kad če oni gospodovati nad Bosnom, Hercegovinom i Dalmacijom. Gospodovati, riječ je ostra, ali tačna. Črnogorci, harem oni, koji o tom sanjaju, ne bi do- zvolili saučestvovanje u višoj upravi osvojenom ele¬ mentu, koji bi u tom slučaju brojno nadkrilio črno¬ gorski elemenat. Njihovi su pojmovi u tom više 21 nego sredovječni. A kakva bi pak ta uprava bila, 0 tom ne treba ni govoriti. Uz „parlamentarni“ ap- solutizam, koji je tamo zakon, uz nesposobnost onih koji ga trpe. (Prosti narod mora, ali povijest uči, da državnici, koji se rado pokoravaše samovolji, bi- jahu ili vrlo losi državnici, ili vrlo lukavi sebičnjaci). Pomislimo slučaj, da se je takova sta ostvarilo — gdje nam je garancija za čovječja prava? Bošnjak 1 Hercegovac, katolik i muhamedanac, imače tada svu raspravu isključivo u narodnom jeziku, sve na¬ rodno, pa ako hočete sve i čirilicom — ali ko mu jamči, da bi mu bila pravičnost obezbijegjena? Zar zakon? Koji zakon? Zakon, koji u tom slučaju ne, bi bio izraz narodne volje, niti posljedica dogovora izmegju vladara i naroda! Mi danas Srbi i Hrvati u našoj Monarhiji težimo za narodnosti, koja nam nije osjegurana. Tu nas nestašica vrlo tisti, jer druge ne ne osječamo, jer su nam gragjanska prava, prava čovjeka kao individuuma u zadruzi ljudskoj, posve jednaka drugim narodima. U Austriji n. pr. na sudu se ne pita, koje si vjere, ni jesi li Srb, Hrvat, Ni- jernac, niti se po tom smije da postupa sa osobom. Pomislimo malo, kako bi to izgledalo, kada bismo pošli pod Srbiju ili Ornugoru! Sječam se, da negdje marta mjeseca 1877., kad se radilo, da se dogovorno sa „hrvatskom narodnom strankom" postave kandi¬ dati za izbore na carevinsko viječe, našli su se jedne večeri skupa u Trokolijevoj kafani u Spljetu pisac, ovih redaka, pok. Sava Bjelanovič, pok. L. Zore i ako se ne varam Gjuro Vukotič. U razgovoru če Bjelanovič prigovorih Zori, gdje je on kao uvjereni Srbin stupio u klub „hrvatske narodne stranke". Zore če na to ozbiljno Bjelanoviču: nijesmo li, Sava, dugo živjeli u iluzijama i zaludu korisno vrijeme trošili oko Dušanova carstva. Vj-eruješ li ti i danas 22 u to, poznaš li Srbiju? Bjelanovic se nekako sarka- stično nasmija i reče: ne vjerujem. Šta nam dakle drugo ostaje — na to če Zore — nego poraditi skupa sa Hrvatima, da osnažimo slavensku misao u našoj državi. Bjelanovic je stao koješta predbacivati „narodnoj Stranci", a kada je svršio, Zore če u šali njemu: Reci mi iskreno, Sava, kada bi kakovim ude- som Srbija preko Bosne-Hercegovine zagospodavala i sa Dalmacijom, sto bi ti uradio? Bjelanovic smi- jajuč se odvrati: Ja bih odmah u Ugarsku! Svi smo se na ovo nasmijali, ali u ovom smijehu sastojala se je cijela filozofija naše politike! Drugom prigodom kada sam se na parobrodu iz Zadra za Spljet sastao sa plemenitim i čestitim pok. dr. Trojanovičem, na¬ rodnim zastupnikom, i prebacivši mu, da se preveč zagrijava za Crnugoru — on mi iskreno ispovidi, da, kad bi u kakovom slučaju Austrija dala slobodu narodu u Boci Kotorskoj, da se izjavi, da li če uz Austriju ili Crnugoru, da on sumnja, da li bi se na¬ šla tri Srbina, koja bi se za Crnugoru izjavila! Ovo bi se potpuno slagalo sa izjavom negdašnjeg srbskog zastupnika na hrvatskom saboru Gjura pl. Gjurko- viča, koji je jednora prigodom izjavio : „cla je nama Srbima i danas mnogo Ijepše u Austro-Ugarskoj, nego mokar kome politicaru preko Save i Dunava“. Mnogo se čuje govoriti o progonstvima srbske misli u Bosni i Hercegovini, o prestavkama i memorandumima, o sukobima, odaslanstvima itd. Slavenski listovi, koji nijesu upučeni, donose ove stvari na dugo i široko. A novine u Srbiji služe se ovim glasovima u svoje svrhe, pripovijedajuč cijeloj Evropi, kako se u Bosni srbstvo progoni. Istina je, da su neki Srbi u Bosni osjetili, kroz zadnje ovo vrijeme, snažnu ruku bo¬ sanske uprave na svojim legjima; a ma neka nam iskreno srbijanske diplomate kažu, da li nijesu oni 23 neumjestnom propagandom mnogo doprinijeli, da neki naši istornišJjenici u Bosni stradaju. U koliko je meni poznato srbstvo kao srbstvo, u Bosni se nije progonilo. Eno srbskih škola na sve Strane kao i srbskih društava. Oijela tako zvana „opozicija“ nekih bosansko-hercegovačkih Srba nije nego prosta ob- maiia, a da se svijetu i slavenskoj braci oči .zabli- ješte jednim patrijotičnim načelom. Ali u samoj stvari ne radi se tu o nikakvoj narodnoj pravici, nego li o privatnoj špekulaciji pojedinaca. Ljudi itnadu kojekakva poduzeča, liferacije, licitacije; jedni obogatiše, a drugi bi za njima; ljudi nagjoše razliki u sastavljanju računa. Pak se sada bune u ime po- tištena srbstva, u ime slavenstva, a ovamo nista drugo nego prosti Gseft! Da je ovo ovako, dosta bi bilo da se istraži, ko su te kolovogje srbske „opo- zicije“ u Bosni, te če se nači, da svaki od njih, ha¬ rem od glavnijih, imade u žepu kakav manje ili više pretjerani račun, koji bi želio da saldira, ili kakvu pogodbu, na koju se natječe, ili kakovu molbenicu za ispražnjeno mjesto, na koje aspirira. Koliko bi sjaja izgubilo tobožnji radikalizam nekih Srba u Bosni, kad bi se isti malo iz bližega upoznali. Tu se dade u ciframa tačno izračunati. Je li tako Jeftanovicu, Dimitrijevicu, pa i ti o Sola! Dočim velika večina bosanskih Srba, koja je lukavije postopala i izbje- gavala razlikama i sukobima, ova večina sa vladom u Bosni dobro se pazi i na ništo se ne tuži. Pozna- vao sam u Bosni i Hercegovini na stotine srbskih trgovaca, poduzetnika, liferanta itd., koji su mi pje- vali slavil bosanskoj upravi, zadovoljni, da njihovo srbstvo u ničemu ne trpi, te u četiri oka lažju pro- glasivali sve ono, što srbski radikali o srbskim pro- gonima u Bosni pričaju. -24 Nije mi ni na kraj pameti, da branim politiku, koju je do danas naša Monarhija u Bosni vodila; i u Bosni ona se je vladala po onoj: divide et impera. Ali ipak trebovalo je, da sve ovo nanižem, jer je neosporiva činjenica, da su se srbski političari iz Beograda nadali neumjesnom i smiješnom agitacijom proširiti granice svoje države, opravdavajuč svoju politiku tobože ugroženim srbstvom u Bosni i inte- resimi Slavenstva! Cetvrti, koji gledaju na Bosnu, bili bi Hrvati. Njihove aspiracije na danas anektirane dvije pokra¬ jine polaze u prvom redu s toga stanovišta, da je u njima po narodnosti i povijesti narod hrvatski; drugo da položaj geografski i ekonomski baca Bosnu uprav u narucje Trojedne Kraljevine; trece pak po- čivaju ove aspiracije i na njihovoj samosvijesti, da bi oni ovim zemljama dali upravu narodniju, srod- niju, nepristraniju, vjerski slobodniju, čovječanski bolju nego iko drugi. Sto se tiče prve tačke, ispra- viti mi je u toliko, u koliko za mene Srbi i Hrvati jedan su narod i po tom po narodnosti Bosna i Hercegovina pripadaju toliko Hrvatima koliko i Sr- bima. Druga je tačka očita: Bosna je upučena na Dalmaciju, a obadvije opet na Hrvatsku. Treču na- pokon tačku ne mogu nijekati Nijemci, jer tugjini, Magjari, jer tugji i nenapredni, pa ni srbski politi¬ cari u kraljevini Srbiji, jer.... onaki, kako smo ih gore opisali. Po pravici i zdravu shvačanju dakle najviše izgleda na budučnost Bosne i Hercegovine, morala bi imati Hrvatska. Nakon aneksije ovi su se izgledi za Hrvatsku podvostručili. Razumijetno, da beogradskim političarima teško če biti ovo ispovi- gjeti, jer se oni ipak nadaju, da če kakova bal¬ kanska konferenca" ili Rusija Bosnu i Hercegovini! oteti Austriji i njima ih na tanjuru darovati. Dok 25 se ne čudim tolikoj naivnosti beogradskih diplomata, za čudo mi je, da može biti nekih naših političara, koji u takova šta mogli da vjeruju. To pokazuje preveliku plitkoču političkog shvačanja. Pasici, Mi¬ lovanoviči, Velimiroviči i družina uzdaju se u Rusiju i misle sredstvom ruske krvi i ruskoga novca, da če im se ispuniti taj lijepi san. A ne osvrču se na skoru prošlost, koja bi ih mnogo naučila, jer je u opče poznato, kako se je pokojni car Aleksandar prispodabljajuč ih Ornogorcima prezirno izrazio o njima nakon posljednog tursko-ruskog rata. Uzmimo inače u ruku povijest od najdavnijih vremena do dana današnjega i ne čemo nači nikakav slučaj, da je narod narodu pomogao j edino iz — bratske lj ri¬ ba vi. Uvijek je bio po srijedi kakav interes. Fran- cezi su pomogli Talijanima u borbi za slobodu samo zato*, da oslabe Austriju. Ali kad su vidjeli. da se Italija mnogo ojačala, onda su — radi prvenstva na Sredozemnom moru — bili protivni njezinim težnja¬ ma. Kad se je za pruskog rata Franceska nalazila na rubu propasti, samo šačica idejalista pod Gari¬ baldijem pošla im je iz Italije u pomoč, ali Italija sama ostala je kod kuče, jer je nalazila, da če samo uz slomljenu Francusku moči da uljeze u Rim. En- gleska nije vikala protiv Turske za ljubav potlače¬ nih krščana na istoku, nego da drži žive istočne raspre i stvara neprilika, eda se ne dogje do rije- šenja egipatskog pitanja. Rusija nije zadnju rusko- tursku vojnu povela za oslobogjenje bratskih slo¬ venskih plemena na Balkanu, kako se to u pjesmama pripovijeda, nego što je njezina politika tražila, da slomije Tursku i utemelji svoje gospodstvo na Bos- foru. Ako joj to do kraja nije pošlo za rukom, krive su evropske velevlasti, koje nijesu lit jele da se Ru¬ sija preveč ojača. Poznato je, da Sanstefanski mir 26 Rusija je sklopila na korist Bugara, a na golemu štetu Srbije, a to zato, što su Bugari više u nje- zinoj sferi. Ako su se pak na berlinskom kongresu An- drassy i družina zauzeli za Srbiju i učinili je, kolika je danas, a pokratili Bugarsku, oni su to uradili iz istih razloga. I tako naprijed, kroz ove vjekove, od prošlosti do sadašnjosti. A ima li kakovih interesa Rusija, da se u pitanju Bosne-Hercegovine sada za- uzme za Srbiju? Naprosto nema nikakovih, jer je poznato, da je ona mnogo prije savjetovala Austriji, da uradi ono, što je ona stoprv sada uradila, t. j. anektira Bosnu i Hercegovinu. Ima da i Rusija svojih interesa, koji zahtjevaju, da ona žive u najboljim od- nošajima sa našom Monarhijom. Poznati ruski novinar M. Menšikov objelodanio je u „Nov. Vremju“ čla- nak, u kome dokazuje, da Rusija niti može, niti hoče rata. Iz članka vadimo samo ovoliko : „Naša brada Srbi, koji nijesu provigjeni ni naj- elementarnijom aritmetikom, pa nijesu ni na prste prebrojile respektivne sile, izazivlju pola Evrope na rat. Njemačka se javno izjavljuje, da če Austriji biti u pomoč; a, ako se stvari zaoštre, cijeli ce trojni savez, dakako, složno postupati, a tom velikom oluj- nom oblaku naviješta rat mali oblačic, koji jedva da ima i toliko snage, da odoli, da ga velika obla- čina ne proguta... Srbi imadu samo velike preten¬ zije, a vrlo malu snagu, da ih oživotvore. Mi se bojimo, da oni jako malo cijene sile Austrije, a ne ocjenjuju dosta opasnost, koja prijeti srbskom na¬ rodu. Ja sam primio nekoliko srbskih pisarna, a neki dan me je posjetio jedan srbski diplomata (Pasic) sa visoko-zvučnim uvjerenjem, zemljovidima i stati¬ stičnim tabelama. Govorio mi je vrlo samosvjesno na široko i daleko. Ja sam mu odgovorio: Samo što 27 manje fraza, draga srbska brado; raanje fraza i više ozbiljna proraišljanja! U pismiraa Srba kao i u raz¬ laganju srbskog diplomata iznenadio me je roman- ticki ton i prekomjernost fraza. Upitao sam s toga srbskog diplomatu, s cime zapravo Srbija računa, kad prijeti Austriji ratom? On me je upozorio na svoje statisticke podatke, koji su pretjerani. Rusko- slavenski godišnjak za godinu 1908. iskazuje, da u Evropi ne ima ni 9 milijuna Srba i Hrvata, koji su još uza to podijeljeni u pet država, te pripadaju trima vjeroispovijestima. Pod takovim bi prilikama sjedinjenje svih Srba u jednu neovisnu državu bilo nešto preteško. Sto se češbe razgovaram sa Srbima, to više sam uvjeren, da su kadri pociniti velike po- griješke, — podiči bunu, Austriji navijestiti rat itd. Je li doista danas vrijeme za to, da se govori o ratovima 15. stoljeca, o junaštvu Karagjorgjeviča i o buzdovanima, s kojima se nekoč borilo proti Tur- cima? Mi živimo u doba mitraljeza, a ne u vrijeme buzdovana, čemu dakle kostrušenje? Treba dugih godina, dok budu austrijski, balkanski i ruski Slo¬ vani dosta jaki, da izvedu velika djela. Birati sada- šnji čas za riješenje austrijskog pitanja, kad je Ru¬ sija nemočna, sa opče slovenskog je stanovišta upravo zločin. „Ne tražimo, da Rusija vodi rat“ — vele Srbi — „mi tražimo jedino, da prosvjeduje proti austrijskoj politici". Na taj zahtjev moramo odgo¬ voriti: Znadete li, gospodo, sto znači prosvjed jedne velike vlasti? Osobito jedne oslabljene velike vlasti? Maloj je državi dozvoljeno, da raspošalje note, koje mnogo prijete, a nista ne znače. Ali sto se djetetu prašta, može skupo stajati odrasla čovjeka. Prosvjed Rusije u budučoj konferenciji vrlo je vjerojatan, no da bude impozantan, mora se oslanjati na ratnu pripravu. Ali sada niti mi možemo, niti hočemo vo- 28 (liti rata. — Vi ne možete da trpite sjedinjenja tur¬ skih pokrajina s Austrijom, koje je ved prije 30 go- dina faktično izvedeno, — no to je vaša stvar. No mi Rusi trpimo vec od sto godina sjedinjenje čisto ruskog područja, kraljevine Galicije, s istom Austri¬ jom. Francuska trpi sjedinjenje Elsasa i Lorenske s Njemačkom, Italija trpi sjedinjenje Korsike i Sa¬ vojske s Francuskom. Njemačka trpi sjedinjenje Li- vonske s Rusijom i 12 milijuna Nijemaca s Austrijom. To je ipak nešto više od Bosne i Hercegovine. Evrop¬ ski požar nada sve je poželjan za one slavenske iz- dajice, ne izuzevši ni ruske Kadete, koji žele Rusiju nagnati u katastrofu. Ali razborite slavenske stranke ne srniju im u tom poslu pružiti ruke". Evo kako piše u poluzvaničnom ruskom listu g. Menšikov, a nema surnnje, da jednako misle i ruski državnici, kao i svi ozbiljniji ruski političari. Ovo neka je memento srbskim diplomatima u kralje¬ vini Srbiji, koji su se nadali ruskim oružjem osvojiti Bosnu i Hercegovino. A Engleska? Ispovijedam, da, kao i Srbina i Slavena, oblilo me rumenilo, kada sam dočuo za ovacije udešene pred engleskim poslaništvom u Beo¬ gradu. Ona Engleska, koja zazire od Gladstonove teorije, vladajuc se Bismarkovim načelom ; ona En¬ gleska, koja se je uvijek istakla najkrvnijom nepri- jateljicom velikog ruskog naroda i slavenske rase u opce — ovakova Engleska doživljuje gromovite ovacije u srbskom i slavenskom Beogradu! U Beo¬ gradu mora da se je inozag poremetio. — Ali En¬ gleska simpatizira uz Srbiju! — ovako odgovaraju beogradski diplomate. Pa da nije Menšikov imao pravo, kada je srbskom diplomati Pašiču predbacio nepoznavanje aritmetike! Istina je, da je prigodom .aneksije Engleska iskazala Srbiji svoje simpatije, — ali ne, da u slučaju balkanskog zapletaja po- raogne Srbiji i daruje joj Bosnu, vec da se ona sama u slučaju kakove političke katastrofe okoristi. Engleska politika uvijek je bila takova. Danas bi Engleska željela, da se Rusija zbog Bosne zarati sa Austrijom, ali ne da ovoj otme Bosnu, vec jedino da Rusija u vatu oslabi, hude potučena, eda Engleskoj slobodnije budu ruke u Aziji i Persiji. Oslabiti Rusiju prva je tačka politiekog engleskog programa. Engleskim simpatijama prama Srbiji tražiti je i drugi politički motiv. Engleska ide za tim, kako bi i na Balkanu imala jednog svog eksponenta. Ako eksponente svoje politike na Balkanu imaju Njemačka, Francuska, Austrija, Rusija, pa i Italija; Grčka, Bugarska, Ru- munjska i Crnagora — zašt ne bi imala i Engleska? Ovo pitanje ved odavna postavi sebi engleska di¬ plomacija, a vidljivo je izbilo na površinu nakon tragične smrti kralja Aleksandra Obrenovica, kada je engleska diplomacija preko nekih srbijanskih po- litičara nastojala, da protura na srbsko prijestolje jednog engleskog princa. I to je glavnim uzrokom, da engleska diplomacija ne gleda dobrim okom da- našnju vladajucu dinastiju u kraljevini Srbiji, te ne- ustrpljivo iščekiva čas političkih zapletaja na Bal¬ kanu, eda li se ispune njezine vruce želje. I na ovaj način postajo nam jasni, napadaji nekih glavnih en- gleskih novina na vladajuci srbski dom; a idu za tim, kako bi kralja Petra i njegovu dinastiju pred srbskim narodom omrazili i u shodan čas sa prije- stolja zbacili, a postavili engleskog princa, koji bi bio eksponent engleske politike na Balkanu. Eto zašto simpatije oholog Albijona za Srbiju! A ipak beogradskim ulicama kliče se kralju Eduardu! Majko Slavijo, zaplači nad takovim sinovima tvoje krvi! 30 Očite su dakle nesavladive protivnosti, sto se opiru veliko-srbskim osnovama, pak i ponosita de- viza, koja se zadnjih ovih dana u Beogradu cula: „la Serbia fara da se“, ne ostaje drugo nego tlapnja. Ozbiljnosti se hoče, a ne praznih riječi i jalovih nada u Rusiju i druge vlasti, koje nijesu pamet iz¬ gubile, da podupiru najmahnitije težnje. Pjevajuc po beogradskim krčmama i ulicama i najbolje pje- sme, ne čini se Velika Srbija, kao sto ni Frankove legije ne če stvoriti Veliku Hrvatsku! * Kakav dakle mora da bude politički program Srba u Monarhiji? Bosansko pitanje, koje je u nekoj neizvjesnosti držalo srbsku stranku u Dalmaciji, u Bosni i u Banovini, a u jednako vrijeme bilo kamen smutnje megju jednokrvnom bračom Srbima i Hr- vatima — riješeno je sa aneksijom. Uzalud i nadalje o kojekakvim utopijama živjeti. Mi Srbi i u Dalma¬ ciji i u Banovini treba da se postavimo na realniji program, koji če nam biti zajednički sa bračom Hrvatima i koji če imati tačno opredijeljeni cilj. Taj bi program bio: da se okupe u jednu skupinu Hr- vatska, Slavonija, Dalmacija, Istra, Bosna i Herce¬ govina. Iz ovoga da se — u okviru habzburške monarhije — načini jedna država sa našim narodnim obilježjem, rješavajuč sa ostalim narodima i zem¬ ljama monarhije dogovorno neke poslove, koje če uglavit kao zajedničke. Centrum ovoga slobodnoga narodnoga sklopa ima da bude Zagreb. Ko malo bolje zaviri u ovaj program, nači če, da je u njemu rečeno svekoliko, te nema ni jedne riječi manje ni jedne više. Ovo mora da bude program Srbskoga i Hrvatskoga naroda. Kako ostvarati gornje idejale? 31 I malo dijete znade, da mi sami proti našim pro- tivnicima ne bismo uspjeli. Ali ti protivnici imaju i drugdje pune ruke posla; i drugdje je naroda, koji traže svoja prava. IVii smo s ovim narodima (češi, Poljaci, Rusini, Kumunji, Slaveni, Slovaci) direktno i indirektno u zajedničkoj akciji. Svi se branimo od jedilih protivnika, koji su nam zajedni- cki. češi u svojoj kuci boreči se proti Nijemstvu pomažu nama u Srijemu, a mi njima boreči se proti Magjarima. Tako Rumunji, tako Sloveni, Poljaci. Nema tu umjetnog saveza, potreba ga je naravnim učinila. Istina je, da imamo nepogodnost našeg da- našnjeg političkog položaja. Ali to je s načelnog gledišta posvema nuzgredna stvar. U ostalom govo¬ rilo se, sto se hoče, mi ipak ne stojimo tako lose, dok su nam jezik i narodnost ovako razvijem. Pak ne valja ni to zaboraviti, da je ovaj naš položaj prelazan. Mi vidimo, da se u monarhiji obavlja neka nutarnja, ali neprestana evolucija, koja teži, da iz¬ bije iz ruke dvajuh naroda isključivu prevlast. Da- nas još to postignuto nije, ali svak predvigja, da ce taj čas brzo nadoči. Magjari su doista još vrlo jaki i odlučni. Ali kada bude skršena prevlast Nijemaca pomocu austrijskih Slovena, onda ce i u interesu istih Nijemaca biti, da se skrši i prevlast Magjara! A to ce biti i u interesu same monarhije! Ovako se prestavlja nedaleka budubnost monarhije, koja mora nadoci, pak je po tom naš položaj, usprkos svim borbama, mnogo bolji nego se misli. Ali uz jedan samo uvjet: da mi budemo svijesni svojih dužnosti, da mi budemo odlucni i ustrajni borci za naša prava. Nama je dakle ovdje mjesto i ovdje naša zadaca. Mi imamo da u monarhiji ispunimo našu narodnu dužnost. Pobjeda nam ne fali! čemu dakle razbijati dobro utvrgjene šance? čemu tražiti smoka nad 32 pogačom ? Čemu i dalje zavagjati se kojekakvim utopijama? Zato zar da se sutra nagjemo puhajuči u sake: svoga se dijela odrekli, a drugi ne stekli. Pa što bi nam onda ostalo? Političko i narodno sa- moubojstvo. To bi megjer bila dostojna kruna pro- šlim pogreškama. Nego, neki srbski političari pravoslavne vjere, oso- bito oni u Bosni protivni su ovakovom programu; jedni, jer još pod uplivom beograclskih agitatora , a drugi, što misle, da bi ih ovakova aneksija tobože raznarodiia? Raznarogjenje biva tako, što se uduši kome jezik, kojim govori i nametne ruti drugi tugji jezik, radi čega mi se od Hrvata nemarno strašiti, pošto je naš i njihov jezik jedan te isti, kao što je- ista i literatura. I ako je kod drugih naroda vjera odijeljena od narodnosti, kod Srba pravoslavne vjere to se ne može reci, jer u njihov pojam srbstva, ulazi kao glavni karakter isključivo vjera pravoslavna. Kod Hrvata tako nije, kod njih se nijedna vjera ne smije bojati za svoj opstanak, nego svaka može da se slobodno razvija, pa tako i pravoslavlje pravo¬ slavnih Srba, dapače u Banovini, koja je najpotlje u crkvenim pošlima neodvisna, pravoslavni uživaju vece povlastice od katolika : toli svečenici, toli svje- tovnjaci. Sto se kulture tiče, nema ni u tom pogledu ni- kakve bojazni, da bi Srbi s aneksijom štogod šteto- vali, jer su i Hrvati jednako odgojeni u duhu za- padne kulture. 1 u ekonomskom pogledu bili na ko¬ risti, jer Bosna i Hrvatska zemlje su vrlo bogate, a aneksijom bi se silno na ekonomskom polju razvile. U čemu bi se dakle sastojalo to raznarogjenje, taj gubitak narodne individualnosti, to narodno samo- ubojstvo — kako neki pristaše naše stranke misle?' — U torne, što bi Srbi tobože izgubili svoje ime, te 33 se pretopili u Hrvate. Ali na kojem se temelju to tvrdi ? Nije li zar i danas u Hrvatskoj poštovano ime srbsko i to čak kao ime narodno? A kako je danas, tako bi bilo i unaprijed. Hrvati ne traže dakle, da se Srbi okane svojeg imena, oni hoče samo, da hr- vatsko ime ima prvenstvo, a to je borne i pravo. Hrvatska je svejedno kao sto je Srbija Srbijom sa- svim, da u njoj ima koja . hiljada Bugara i Rumunja, dakle drugih naroda. Uzmimo sada, da se mi va¬ ramo, kad mislimo, da če srbsko ime u Hrvatskoj biti dopusteno i dopustimo, da je temeljita bojazan nekih pravoslavnih Srba, da bi u ovakom hrvatskom sastavu nestalo imena srbskoga, te pitamo: A koja bi to šteta bila za Srbe u opce ? Ako mi Srbi imamo sa Hrvatima isti jezik, istu literatura, istu kultura, a mnogi od nas i istu vjeru, napokon i istu politiku, jer je teško dalje sanjati o Dušanovom carstvu, nije li sitnarija samo ime, što nas dijeli? Nemaju li Francezi i Bugari ime jednog tugjega naroda, oni ime svog najveceg dušmanina, jer su Franci bili po krvi Nijemci, a ovi ime jednog mongolskog naroda, pa zar su zato i malo „razna- rogjeni ?“ Samo ime nije dakle tako velika stvar, da bi radi njega moglo trpiti narodno dobro, a to nas najbolje uči Italija. Ako pako Hrvati drže toliko do svoga imena, to je razumljivo; oni su prisiljeni, da tako rade u interesu narodnih načela, u interesu emancipacije i slobode ovih naših zemalja, pošto je danas jedrno Hrvatska simbol iste. Evo kakav mora da bude program naše srbske stranke u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj — samo ova- kav je program izvediv, samo ovakav je program realan, jer se ne temelji na nikakovim utopijama. 3 34 I samo ovakav politički program može da sacuva utemeljena slogu, medju Hrvatima i Srbima u ovoj Monarhiji. Svaki drugi naš program, koji bi nam mogao biti izvana diktiran, bezuspješan je, ali i ri- zičan za našu narodno misao, za naš narodni obsta- nak — a lako bi mogao da pomuti dobre odnošaje izmegju Srbskog i Hrvatskog naroda u ovoj Mo¬ narhiji. Na oprez dakle! „Glas Črnogorca" god. 1897. pisao je: „Kada Hrvatska u Habsburškoj monarhiji zauzme položaj samostalan, kao sto ga Ugarska zauzimlje, tada če ona postati najpouzdaniji otpor protiv valova tugjin- štine, što prijete sada preko nje izloženijem srpski- jem zemljama". Da, Hrvatska slobodna i sainostalna bedem je cijelome južnome slavenstvu. Samo preko naših raz¬ valina može nijemstvo i magjarstvo dalje na istok! A Srbija ima takogjer svoj naravni pravac, ali to nije put zapada nego pot istoka. Tamo ce se ona naci doma, tamo ima i odviše neobragjena tla, na kome Srbija može da razvija svoju kulturnu i političku djelatnost. Ako se Srbija jednom o torne uvjeri, pak udesi svoj rad onamo, kamo ju historija i osjecaji zovu — ona ce u ujedinjenim Hrvatima i Srbima ove monarhije naci materijalne i moralne pomoči. Neka porade državnici srbski, ako im je i malo stalo do slavenske misli, neka porade, da se Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Bosna-Hercegovina i Istra ujedine u jednu skupinu u okviru naše monar¬ hije. Na „balkanskoj konferenci" dogje li ikako do nje, neka ulože u ovom smislu svoj politički upliv. Neka je dakle bosansko pitanje riješeno u okviru habsburške monarhije, mi Srbi i Hrvati ne 35 rsmijerao nista iraati protiv toga, sto vise, mi se mo¬ ramo radovati, što dobivamo bracu u zajedničko kolo, a slavenstvu Austrije mora takogjer biti milo, da mu se broj povečava novim, netaknutim, autoh- tonim Slavenstvom. Ali njegova je dužnost, da od- vrati braci na pomoči koju pridonose i da ih ne ostavi na cjedilu. Nece se zato kajati ni jedni ni drugi.