Obrambni vestnik. , »KAJ PRAVITE?« Pismo iz »Belgrada«. Vrlo poštovani gospodine uredniče! Kada sam osobito (dobre volje, mašim se za »Slovencem« da ga na tenane proštijem. A kad me opet kakovi jadi snadju, latim ga se, da sc sa onim njegovim, odista savreme« nim. otmenim »Kaj pravite?« malko razono* dim. Kaj pravite! Dajte mi, molim Vas. po* klonite par četvornih centimetara Vašeg »praznog« lista, da ga donekle dopunim. Da unesem u nj jednu novu notu. kako taj Vaš list ne bi bio »Slovencu« »prazan, najdugo« časniji list« juga slovenskoga. Jeste li mi to dozvolili. onda čete i Vi, pored sviju pismes nih ljudi, doznati, »kaj mi pravimo« na bijez* garije onoga histeričnog očajnika. Elem, ljudi iz Kopitareve ulice zameraju Vašem jeziku, pa se tom prilikom sečaju i onog poganskog »Jutra«. 'Da nije samo zato, što je »Jutro« na njinom indeksu i rovašu? Al radšta se okrzavaju o vas, pa suvereno očekuju, da 'batalite s tim jezikom, pa da učite školsku decu čistoj i pravilnoj slo-* venštini. Djavo bi ga znao: iEto. otkada je dunuo taj novi vetar, (taman od Levanta), pa došli neki novi školski zakoni. pa vi se, skupa sa vašim derančičima, odmetnuli u neke sokole i 'Sokoliče, odjedared zaboraviste sve ono, što ste znali. Ne poznate više ni jezika svoje majke i naučavate štošta onu vašu pilad. A zar možda jošte i to. da smo mi pravoslavni Jugoslaveni — raskolnici? Nemojte za boga, da tu podjete tragom onog mantijaša iz do* bro nam znane jedne varošice zelene olim — Stajerske. Sva je zgoda da vam se je aparat pohabao,, pa eto javljaju se dobrovoljno majstori naim-ari, da mu poprave filološke civije, a da vama, vere mi moje raskolničke, i nogu podmetnu. Ni briga vas za tu rabotu »mišad grize, ali po tlih gmiže, sam sur.oro pod nebo se diže!! (Mažuranič). Produžite vi samo nadalje sa tom »rdja= vom« slovenštinom, mi vas ovde dobro i lako razumemo. — A ovima tamo čemo pra= viti: Ne niči, gde te ne seju! Ima vas i takovih — Slovenaca, koji se na sablaznu onih patentsSlovenaca razmeču sa nekakovim »šefovima, direktorima« — dabome u pismu i govoru. Hoče ljudi, da se kako ono reče gospar iz sanduka »Kaj pra« vite« da se nekome dodvore. Jošte ovu molbu: Dajte poradite da na onu opštinsku, gradsku kuču, na onaj — ako smemo da kažemo — gradski dvor nameste veleban napis »rotovž«. Na ovaj »echt« slove* nački izraz nailazimo u Slovenčevom leksi* konu. Iz njegovih izvestija znano i to, da »reparacije Nemčije še niso spravile č i -¦ st o n a p s a«. Onda, moliču rastumačite deci i svakome, koga to bude zanimalo. poj= move »ban, banska uprava, b a n o v i,n a«. Mi smo vam ovde v »Belgradu« u sto briga. da su poslednje oluje i povodnji celu lepu Dravsku banovinu otplavili tamo na onu malu i tesnu Bleiweisovu cestu. »Slovenec« nam je naterao taj strah u kosti,. kad je ono-= mad javio, da »sprejemi na banovini od« p a d e j o v petek«. A što ima opet da tamo 0 t p a d a? Jedino žbuka. I mi smo več po= odavna otpali od majčice Austrije, koju su negdašnji unijati (dolazi od »Urrion«) anno 1914. bili označili za »svoje kulturno Središ* če« — naprama Da, otpala je i Austrija — za nas, da nam više ne truje našeg sloves načkog jugoslovenskog govora. Kad več ne možemo u »rotovže«. jer ta= mo nešto otpada, nemojmo zamerati »šefo* vima« i »direktorima«. Što je raja kriva? Kriva j', što je živa. Al da, »rotovže« donosi neprikosnove* na tradicija a »šefovi« i »direktori« po po= trebi službe (ni tog izraza ne begenišu Ultra= s'ovenci!), dolaze iz »Belgrada«, vulgo Beo* grada. : Beograde moj. kud uteče tvoja tradicija 1 originalnost! A kamo intcrnacijonalna uzansa i zakon, koji treba da ime tvoje za^ štidujc. kad te ono neki pobelgradiše! I to oni dilbersnovinari, koji u samo njima razumljivoj doslednosti Istambula neče da po= carigrade. Možda ti, Beograde, prekrojiše mantiju taman iz zasebne jugoslovenske ideologije. Poruči ti novim apologatima jezika i nasta« ve: Prste k sebi i metite ponajprije ispred svoga praga! Beograd, 15. XI. 1930. Mih. J. Kladušanin. * Priobčujemo kot izzvani, da se čuje, kako mislijo tudi drugi.