Učiteljske konferencije u Voloskom. Dne 14. julija držala se opet iza pet godina službena kotarska učiteljska konferencija u pitomom i ubavom Voloskom, a odmah za istom glavna godišnja skupština učiteljskoga družtva onoga kotara. Deset je sati. Uz zidove izpražnjene velike dvorane Družbine škole poredalo se redom na okolo preko 40 učitelja i učiteljica. Svakotnu sieva sa lica nešto ugodna i svečana. Drug pogledava druga i jedan čita drugome u očima vlastita čuvstva i jednaku milu uzbudjenost. Vidiš tu uz mnoga patnička lica »učiteljske« boje takodjer i po koju veselu, rumenu jabuku, uz tjelesnoga slabica kršna kremenjaka, uz ljutog brkajliju dostojanstvena bradaša; vidiš (sa Preradovičem) uz starca nadzornika »vlasi siede i razsute« mladih plavka »prame ugladjene žute«; uz netom razcvale ruže mladih djevojačkih lica vidiš zreliji obraz učiteljice, koja je najkrasnije dane svoga života jurve požrtvovno iztrošila u školi, a da ni sada još nije došla do žudjena i zaslužena cilja; vidiš uz mlade sokole dobnije ljude, kojima se več na čitavo biče počelo spuštati nešto jesenskoga . . . Drug pogledava druga i mnogi pomisli — da več nije mlad; snuždeno se pita : »Kje so moje rožice?« Gdje su zlatni, ružičasti sanci minulih dana ? Gdje je doba poezije, čara, poleta, kad se duša na gorostasnim valovima velebnoga zanosa dizala u vedre, nebeske visine? Gdje su oni sveti ideali, koji su tako plemenito u srdcima cvietali ? . . . »Vzela jih je zima, mraz . . .« Nepovoljnosti toga ničemurnoga zemskoga života ubile su mnogom dušu; a mnogi je morao sam počiniti duševno samoubojstvo, da dodje do kore žalostnoga hljeba . . . Na mnogom vidiš izmučenost — iztrošenost. Slomila ga borba za obstanak, borba za . . . kruh, što mu ga nitko nije htio dati, borba za pošteno ime, koje mu je svatko htio uzeti . . . Grobna tišina vlada u dvorani. Tiho kuca mnogo izmučeno srce. Mnogi se opet pita : »Kje so moje rožice ?«, al odgovora si ne daje. Nema ih više — povenule su — izgorjele. U trudnim grudima — hladan pepeo. Al i taj ledeni pepeo svakomu je mio i svet, svet kao mrtvi grobni ostanci, svet, kao što bijahu sveti i oni plemeniti ideali, iz kojih je nastao .. . Grobna tišina vlada dvoranom. Tiho kuca mnogo izmučeno srce, al glava još nikomu nije klonula na grudi, niti je kome malaksala jošte radišna ruka. Svatko smjelo drži čelo i u duši visoko diže neokaljanu zastavu ljudskoga dostojanstva i stališkoga ponosa ! II. Predsjednik, c. k. kot. školski nadzornik Ursič, pozdravlja prisutne i otvara skupštinu. Predstavlja mjestnoga načelnika viteza Stangera, koji u rečima upravljenim na skupštinu izrazuje zadovoljstvo, što se ovo zborovanje vrši u sielu njegove občine; želi dobar uspjeh razpravama, kano i to, da želje i zaključci skupštine budu od nadležnih faktora uvaženi. Ka konferenciji pridolaze i dva vj erouči t elj a, veleč. gg. Vrabec i Kvnčil. Sliede priobčenja predsjednikova, izbor dvaju perovodja, Ryšlavi i Matetič, izbor stalnoga odbora (Pajalič, Makarovič, Zahija, Rajčič, Albert), izvješče odbora o djelovanju kot. učit. knjižnice, pri čem se mnogogodišnjem marnom knjižničaru Rubeši Vinku izrazuje u zapisnik zahvala; bira se novo povjerenstvo za upravljanje rečene knjižnice (G r o s m a n, Jurinčič Bruno, Jelušic Hinko, Kinkela, Šepic), biraju se nadalje dva člana za zemaljsku učiteljsku konferenciju (Rubeša Frane i Makarovič, našto sliedi praktično predavanje učiteljice Kinkela »Prelaz od računanja sa cielim brojevima na računanje sa desetičnim bfojevima«; iza dotične razprave dolazi na dnevni red »Uvedenje ručnih djelaza dječake na pučkim učionicama i eventualnapreinaka učevnih osnova obzirom na uvedenje toga predmeta.« Ł upština jednoglasno odklanja uvedenje ručnoga rada za ^ečake u pučke škole, jer su ovi i bez toga preobterečeni. Komu i u koliko treba ručni rad, neka ga uči u stručnim i obrtnim školama. Da taj predmet nije bogzna šta, pokazuje i okolnost, što se več napušta i u onim zemljama, gdje je bio uveden. Kod ove točke stvara skupština obzirom na preinaku učevnih osnova vrlo važan zaključak, koji če, kad bude ostvaren, znatno izpraviti i poboljšati nutarnju organizaciju pučke škole. Mnogogodišnje izkustvo pokazalo je naime, da dosadanji spoj četvrte škol. god. sa petom nije ni naravan ni praktičan. . . Četvrta škol. godina je za više škol. godine ono, što je prva za niže, zato tnora ona sačinjavati posebnu jedinicu, dočim se peta ima spajati sa šestom. Prema tome se ima promieniti i učevna osnova, a dosljedno i učevne knjige, imenito čitanke. Uz početnicu za prvi škol. god. imaju biti još tri čitanke, naime jedna za 2. i 3.,jedna za 4. i opet jedna za 5. i 6. škol. godinu. Pobliže o tom razglaba August Rajčič, referent za zadnju i ujedno najglavniju točku dnevnoga reda »Razprava i predlogo školskim čitankama za hrvatske pučke učione u Istri.« Njegova pomno i temeljito sastavljena razprava sluša se sa napetom pažljivošču. Referent je proučio na stotine čitanaka u raznim jezicima, te si je glede razdiobe uzco za uzor njemačke čitanke od Josipa Heinricha. U razpravu posižu Dukič i Dubrovid sa dubokim poznavanjem stvari. Svi se drže pozitivne strane kritike, to jest ne prosudjuju sadašnje čitanke nego razlažu, kakve moraju biti nove. Prihvačaju se zatim odnosni predlozi, med kojima je glavni »izbor posebnoga odbora za sastav čitan aka«. U taj odbor biraju se ova lica: August Raj čič (ujedno odborski predsjednik), Dukič, Dubrovič, brača Rubeša, Pajalic i učiteljica Kinkela. Zaključuje se nadalje, da odbor ima pozvati sve naše učiteljstvo u Istri na sudjelovanje. Možda če to kome pribaviti i neugodnosti, jer se svačiji sastavak neče moči porabiti, ali ce se ovim načinom barem uzbuditi obče zanimanje učiteljstva za samu stvar, te nema sumnje, da če usled toga priteči i mnogo biserno zrnce u riznicu novih čitanaka, koje trebamo kano ozebao sunca. Nadamo se, da čemo iza 15-godišnje borbe ipak več jednom do njih doci. Uz spretno vodjenje od strane predsjedničtva i triezno sudjelovanje od strane članova konferencije mogla se je ista zaključiti razmjerno dosta rano.. Razpravljalo se u svem mirno i ozbiljno, te se nije ni najmanje štono rieč, mlatilo praznu slamu. Ova i sliedeča konferencija pokazale su, da se je učiteljstvo kotara Volosko u zadnja dva decenija razvilo do zrela stališa, koji si je svjestan svojih prava i dužnosti, do stališa samostalna, koji ne stoji pod ničijim uplivom ni kuratelom. III. Odmab po zaključku službene konferencije otvori podpredsjednik A. Ra j č i č glavnu godišnju skupštinu učiteljskoga družtva za kotar Volosko. Spominje smrt bivšega predsjednika pok. Butkoviča, kome je družtvo položilo na odar grobni vienac, te smrt pok. Viteziča, pri čijem pogrebu je podpredsjednik ovo družtvo sam osobno zastupao. Obim pokojnicima izrazuje skupština počast dišuči se sa sjedala uz poklik »Slava !« — Na to se čitajii razni zapisnici i računi. Sliedi izbor družtvenoga ravnateljstva. U novi upravni odbor biraju se : D uk ič, predsjednik; Aug. Rajčič, podpredsjednik; Kinkela, tajnica; Bruno Juričič, blagajnik i Grosman, zborovodja. Novi predsjednik se zahvaljuje na izboru, očituje, da če kao takav raditi po nazorima vecine, imenito u pitanju izjed- načenja plača. Na njem je sada, da ovrši odnosni zaključak zadnje glavne skupštine. Družtvo ima naime podnesti peticiju na zemaljski sabor, da se učiteljice u pogledu plača izjednače sa učiteljima. Onje u svoje doba*) odlučno zagovarao dosadanju razliku u plačama upiruči se na čvrste razloge narodne ekonomije, kojih do sada nitko još oborio nije; on si je uslied toga bio navukao i mržnju svojih družica i mnogih drugova, mržnju, koja u ostalom njemu nije ni male imponirala; ali sada kao družtveni predsjednik dužan je, da radi po nazorima onih, koji ga izabraše; dapače, videci toliku jednodušnost u mišljenju, on se radi podpunosti družtvene bannonije i kao osoba pridružuje željama svojih kolegica i kolega scieneči, da nije svagda baš najbolje držati se razloga hladnoga razuma, nego da je kadkada uputnije, da se udovolji i zahtjevima srca, naročito u ovom slučaju, gdje se znade, da ni pojedinci ni narodi ne živu samo od ekonomije; uvjeren je napokom da če i učiteljice, ako se udovolji njihovim željama, voljnije i radije vršiti svoje težke zvanične dužnosti, te če tako zadovoljne učiteljice više koristiti narodu, nego li onaj na njima prištedjeni krajcar. Ova izjava novoga predsjednika primljena je sa jednodušnim odobravanjem i burnim pljeskanjem. Dao Bog, da se želje učiteljiča čim prije ostvare. Prešav na zadnju točku dnevnoga reda, naime na izbor delegata za učiteljsku »Zavezu«, naglasuje se občenito važnost ovogodišnje njezine skupštine, koja če se naskoro držati u Puli. Posebnoga pomena ima ta skupština več obzirom na to, što če se vršiti na našem teritoriji L u našoj sredini, kano i radi toga, što če se nanjoj bez sumje povesti rieč i o našim provincijalnim prilikama, koje reč bi da brači Slovencima niesu skroz dobro poznate. Naše družtvo šalje u Pulu dva vrstna muža, Hrvata Rajčiča Augusta i Slovenca Šiškoviča. Osim toga če i ostali učitelji i učiteljice voloskoga kotara pohrliti po mogučnosti u što večem broju na »Zavezino« zborovanje, da se rukuju sa bracom Slovencima, koje več sada ovim putem najsrdačnije pozdravijamo. (Konec.) *) Zar i učiteljicam istu plaču? Narodno-gospodarstveno pitanje. Razpravio Ante Dukič. U Zagrebu (Karlo Albrecht). Vlastita naklada 1895.