UDK 910.1(913 YU ISSN 0352-7921 YU ISBN 86-7207-014-3 Oddelek za geografijo Filozofske fakultete Univerze Edvarda Kardelja v Ljubljani Department of Geographv Facultv af Philosophy University of Edvard Kardelj in Ljubljana DELA St. 4 TEORIJA IN METODOLOGIJA REGIONALNE GEOGRAFIJE The theory and methodologv of regional geographv Jugoslovanski simpozij, Ljubljana, 2. do 3. aprila 1987 Ljubljana, 1987 Izdala in založila Oddelek za geografijo in Znanstveni inštitut Filozofske fakultete Univerze Edvarda Kardelja v Ljubljani Izdajateljski svet - Publishing Counsel Borut Belec, Slavko Brinovec, Matjaž Jeršič, Vladimir Klemenčič, Mirko Pa k Odgovorni urednik - Responsible Editor Vladimir KLemenčič Uredniški odbor - Editorial Board Marijan Klemenčič, Franc Lovrenčak, Mirko Pak, Janja Turk Glavni urednik - Editor in Chief Mirko Pak Prevod izvlečkov v angleščino - Translation of abstracts into English Andrej 2-tf?«*7 Izdano s finančno pomočjo Raziskovalne skupnosti SR Slovenije Tisk - Printed by Univerzitetna tiskarna Ljubljana Naklada 500 izvodov PREDGOVOR Oddelek za geografijo Filozofske fakultete v Ljubljani je skupaj z Zvezo geografskih društev Slovenije sklenil ob začetku vsakega leta organizirati strokovni sestanek in ga posvetiti spominu na velikega slovenskega geografa akademika profesorja dr. Svetozarja Ilešiča. Profesor Uešič se je močno ukvarjal z regionalno geografijo, tako s teorijo kot s pisanjem visokošolskih ter srednješolskih učbenikov; to daje našemu simpoziju ob tako imenovanih Ilešičevih dnevnih še poseben pomen. Teorija in metodologija regionalne geografije sta osnova vsemu snovanju na tem področju, ki je po usmeritvi geografov v specialistične študije, v povojnem obdobju doživljalo vse prej kot ugoden razvoj. Tradicionalističen koncept in premajhno število kakršnihkoli regionalnih študij sta vzrok za močno zaostajanje za moderno regionalno geografijo in za potrebami izobraževanja in drugih uporabnikov. Po Meliku tudi še nismo dobili modernejše regionalne geografije Slovenije in Atlas SR Slovenije, ki naj bi del te vrzeli tudi zapolnil, saj nikakor ne more preskočiti praga od skoraj v celoti pripravljenih založniških originalov do tiska. Podobno je stanje tudi v drugih federalnih enotah, pa tudi kolikor toliko ustrezne regionalne geografije Jugoslavije še do danes nimamo. Simpozij naj bi torej z referati in diskusijskimi prispevki prispeval k napredku naše regionalne geografije, za katero smo vsi enako zainteresirani: Upamo, da bo to tudi prvi konkretnejši korak v naših skupnih prizadevanjih za temeljno Geografsko monografijo Jugoslavije. Oddelek za geografijo se zahvaljuje Znanstvenemu inštitutu Filozofske fakultete in Raziskovalni skupnosti Slovenije za sredstva za tisk te publikacije in Filozofski fakulteti za uporabo prostorov. Organizacijski odbor so sestavljali člani Katedre za regionalno geografijo: dr. M. Pak, predsednik in člani, dr. Marijan Klemenčič, dr. 4 Franc Lovrenčak, dr. Mirko Pak, Janja Turk in Maja Umek. Uredništvo I VSEBINA " CONTENTS Ivan Gams: Regionalna geografija v sistemu geografske znanosti............................. .................. 1 Regional geographv in the svstem of geographic science Vladimir Klemenčič : Dileme o vsebini in položaju regionalne geografije v sistemu znanosti........... .... 14 Thoughts on position and contents of regional geographv in the svstem of science Mirko P a k : O sodobni regionalni geografiji............ 23 About the advanced regional geographv Marijan Klemenčič: Sistemska teorija: pot k novi regionalni geografiji? .................................... 32 SystenB theorv: a way to modern regional geography? Jovan Dj. Markovič: Dometi i problemi (regionalne) geografije Jugoslavije ..................................... 41 (Regional) geography of Yugoslavia, its feasibilities and problems Franc Lovrenčak: Regionalna geografija v slovenski geografiji............'.................................. 52 Regional geography in Slovene geography Novak Z u b i č , Rajko G n j a t o : Planske regije i problemi kompleksnog regionalnog razvoja.................. 66 Planning regions and problems of complex regional develop-ment Andrej Č e r n e : Regionalne razlike in regionalni razvoj 73 Regional disparities and regional development Krešimir P a p i č : Koncepti regionalizacije ............. 80 Regionalization concepts Milan V r e s k : Metropolitanske regije u sistemu regionalizacije................................................ 90 Metropolitan regions in the system of regionalization II Asllan P u s h k a : Uticaj industrije na formiranje regija - primer SAP Kosova.................................... 100 The influence of industrv on formation of regions - čase of SAP Kosovo Igor V r-i š e r : Regionalni razvoj v SR Sloveniji....... 113 Regional development in the Socialist republic of Slovenia Miroslav S i č : Autobusni promet kao faktor euvremene organizacije prostora - primjer Jugoslavije................ 124 Bus traffic as a factor of modern regional organization: Yugoslavia Dragoljub Bugarski, Pavle T o m i 6 : Metodologija izrade geografskih monografija vojvodžanskih opština___ 136 The methodologv for geographical monographv of communes in Voivodina Muharem Cerabregu : Korelacija narodnog i naučnog koncipiranja prostornih cjelina na primeru SAP Kosovo ..... 141 Correlation of the national and scientific determination of spatial units in the čase of Kosovo Jovan Ž i k i č : Upotreba gravitacionih i potencijalnih modela za odredjivanje nodalnih regija na primeru SR Srbije.................................................... 149 The use of gravitv and potential models to define nodal' regions, čase study of SR Serbia Zoran K 1 a r i 6 : Neka razmatranja o turističkoj regio-nalizaciji Jugoslavije na temelju indeksa turističke funkcionalnosti -................................................... 157 Some thoughts about touristic regionalization of Yugoslavia on the basis of functional touristic index Stevan M. Stankovič: Prioritetne turističke regije Srbije____............................................... 171 The prefered touristic regions of SR Serbia Maksut Dž. Hadžibrahimovič : Mikroregiona- lizacija geografsko-turističkog prostora ulcinjske opStine ... 181 Regionalization of the recreational areas of the commune Ulcinj III Milan N a t e k : Hribovske kmetije v pokrajinski strukturi Mežiške doline ..............................."............ 187 Mountain farms in the regional-geographic structure of the Meža Vallev (Mežiška dolina) northern part of Alpine Slovenia Zdravko Ivanovič : Metodičke specifičnosti obrade regionalno-geografskih tema............................... 202 The treatment of regional-geographic topics and their metho-dological specifics Tatjana F e r j a n : Sodobni vidiki problematike obravnave regionalne geografije v šoli ............................... 208 Contemporarv aspects of regional geographv in the school Safet Nurkovič : Regionalna struktura Sandžačkc— starovlaškog prostora..................................... 213 Regional structure of Sandžak-Stari Vlah area Werner F r i c k e : Die Nutzung des von der Regionalen Geo-graphie gebotenen Potentials fur die Praxis: Das Beispiel Adamaua/Kamerun........................................ 225 The application of regional geographv: the čase of Adamaua/ Kam e run IV REGIONALNA GEOGRAFIJA V SISTEMU GEOGRAFSKE ZNANOSTI * Ivan Gams IZVLEČEK UDK 910.1:913 Članek razčlenjuje vsebino fizične in družbene geografije na sploh v odnosu do sorodnih strok, ter vprašanja o njeni kompleksnosti in regionalnosti. ABSTRACT UDC 910.1:913 REGIONAL GEOGRAPHT IN THE SYSTEM OF GEOGRAPHIC SCIENCE Phvsical and social geographv contents are analvsed in general in relation to the related sciences, and questions about its complexity and regionality. Če hočemo opredeliti pojem regionalne geografije, moramo definirati oba člena sestavljenke, kaj je geografija in kaj je regija. O predmetu geografije se javljajo v literaturi tako različna mnenja in definicije (Monkhouse, 1970, Stamp, 1961), da si lahko vsak izbere ustrezno za podkrepitev svojega mnenja. Ni namen tega referata, da bi polemiziral z večino objavljenih mnenj in definicij. Oprli se bomo raje na nekatere novejše definicije iz geografskih terminoloških slovarjev, ki imajo Večjo težo zato, ker gredo pred tiskom skozi recenzetske skupine. Geografi smo dokaj enotni, da -je zastarelo naziranje, po katerem geografija samo opisuje zemeljsko površje in njegove dele. Zavedamo se, da mora imeti vsaka veda in torej tudi geografija svoj sistem zakonitosti. Novejši geografski teoretiki iščejo to zakonitost v dveh sferah, v območju prostorske soodvisnosti in v genetski razlagi geografskih * Dr., univ. prof. , Oddelek za geografijo, Filozofska fakulteta, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. - 1 - I. Gams_ Regionalna geografija . . . - 2 - pojavov. Obe ti sferi nakazuje leksikon Geografija (ta prirejeni Herder-jev Lexikon der Geographie je izšel pri DZ 1. 1977 v Ljubljani), ko definira geografijo tako-le: "Znanost, ki se ukvarja s proučevanjem pojavov na zemeljskem površju, nastalih z delovanjem naravnih procesov in človeške družbe, v medsebojni vzročni in funkcijski povezanosti. " Poglejmo si najprej, ali je raziskovalna geografija sposobna sama ugotavljati kompleksno vzročno povezanost pojavov na zemeljskem površju. Iskanje osnovne vzročnosti v območju fizične geografije je predmet temeljnih naravoslovnih ved, kemije (geokemije), fizike (geofizike) in biologije. V družboslovju se pripisuje podobna vloga sociologiji. Ker se univerzalne zakonitosti družbenega razvoja odvijajo preko psihofizičnih aktivnosti človeka, spada delno med te temeljne vede tudi psihologija. Sociologija in psihologija pa proučujeta tudi že prostorske modifikacije procesov. Med slednje se uvršča tudi zgodovina, etnografija in nekatere druge prostorske vede. V geografiji ne proučujemo osnovnih zakonitosti dogajanja v naravi in družbi. Zato nas naravnost tudi ne prizadeva slovita ostra delitev zakonitosti na počasne naravne in hitrejše družbene, ki da so v osnovi povsem različne. Ne raziskujemo ali pojasnjujemo, zakaj in kako raste drevo, zakaj je mogoče uporabljati vodno silo, poteka svetovnega gospodarstva in podobno. Vsestransko vzročno pojasnjevanje geografskih pojavov torej ne more biti naloga geografije. Namesto vzročnosti pojasnjujemo v geografiji razvoj (genezo) geografskih pojavov. Razčlenimo vprašanje, po geografskih panogah, ali more geografija sama kompleksno pojasniti razvoj. Z razvojem reliefa se ukvarja genetska geomorfologija, z razvojem klime paleoklimatologija, ki je pretežno geološka in kvartarološka disciplina. Manj je razvita paleopedologija. Razvoj živega sveta je domena biologije in paleontologije oziroma geologije in antropologije ter palinologije. V fizični geografiji je stvar jasna: s preteklim razvojem se ukvarjajo druge vede. Izjema je genetska geomorfologija, ki se po tradiciji goji tudi v I. Gams Regionalna geografija geografiji in ne samo v geografiji. Zanjo pa so se že javili dvomi, ali je pretežno geološka ali geografska panoga. V družbeni geografiji je razmejitev do drugih ved o procesih in preteklem razvoju manj jasna. Ni nedvoumne časovne meje med geografijo oziroma historično geografijo in zgodovino (Vrišer, 1985). Nekatera vprašanja, na primer razvoj naselij, zemljiško parcelacijo, delno industrijski in prebivalstveni razvoj, proučujejo tako geografi kot zgodovinarji. Pri teh posegamo geografi v preteklost do poldrugega stoletja nazaj ali več. Istočasno pa so v zgodovini razvite panoge, ki se ukvarjajo samo s tem stoletjem (zgodovina delavskega gibanja, NOB itd. ). Kriterija, da geografi proučujemo preteklost, da bi spoznali sedanjost, zgodovina pa obratno, zgodovinarji ne bi sprejeli. Zanje je sedanjost samo faza, ki bo jutri preteklost. Tudi kriterij, da skušamo geografi- s preteklostjo ugotoviti zgodovinske relikte v pokrajini (Ilešič, 1964), je dvomljiv, saj je vsa sedanjost proizvod preteklosti. Tudi kriterij, po katerem naj bi zgodovina obravnavala polpreteklost tedaj, ko to zahteva obdelavo arhivov, ne more držati. Za vsestransko pojasnitev v zadnjih desetletjih nastalih industrijskih obratov bi morali geografi raziskovati arhive planskih teles, ki so te objekte odobrile. Najmanj, kar lahko rečemo je, da se družbeni geografi pri proučevanju polpreteklega razvoja srečujejo z drugimi vedami, na primer pri rasti prebivalstva z zgodovinarji in sociologi, pri naseljih in značilnih zgradbah, na primer kozolcu, z etnologi in arhitekti, pri gospodarskem razvoju z ekonomisti itd. Pri vprašanju kompleksne genetske razlage se zastavlja še prin-cipielno vprašanje: razvoj ugotavljamo s primerjavo dveh ali več časovnih stanj, od katerih je za nas eno gotovo sedanjost. Čim daljše je primerjalno razdobje, tem manj smo geografi sami sposobni kompleksnega pojasnjevanja. Že pri prebivalstvenem razvoju nekega slovenskega kraja med leti 1931 in 1981 je sodelovalo ne le gospodarstvo, ampak tudi druge silnice, ki jih obravnava sociologija, zgodovina NOB, zgodovina uprave, medicina, tehnika, po svoje svetovni politični razvoj in podobno. Geografi lahko ugotavljamo samo kvantitativno razliko - 3 - I. Gams Regionalna geografija ... med sedanjostjo in preteklostjo. Za kompleksno razlago procesov, ki so povzročili te razlike, se moramo posluževati spoznanj drugih ved, od globalne tektonike in sedimentologije do sociologije, demografije, ekonomike, medicine itd. Doslej smo razpravljali samo, ali so procesi oziroma razvoj predmet raziskovalne geografije ali ne. Ako je odgovor negativen, s tem ni rečeno, da ne bi bili dolžni, geografskih pojavov genetsko pojasnjevati z izsledki drugih ved. To daje geografiji večjo veljavo, zlasti v šoli. Negativni odgovor na zastavljeno vprašanje tudi ne zanika potrebe našega ugotavljanja, kako različno okolje modificira realizacijo sedanjih in polpreteklih procesov v podobi pokrajine. Da so tako zastavljena vprašanja na primer deagrarizacije, urbanizacije, litoralizacije (Gams, 1986) geografska, ne more biti dvoma. Po mnogih mnenjih se geografija loči od drugih ved po svojem kompleksnem pristopu. Tu je vprašanje, kaj ta kompleksnost pomeni (Radinja, 1977). Če je pri tem mišljena tudi osnovna zakonitost razvoja materije in družbe in osnovna zakonitost naravnih in družbenih procesov, potem je naša kompleksnost okrnjena. Kompleksna metoda pa je značilna tudi za nekatere druge, zlasti prostorske vede. V geobo-taničnih delih se navadno ne podaja sama vegetacija, ampak tudi vse, kar jo pojasnjuje, od litologije in geologije do posegov človeka. Tako so tudi zastavljeni tolmači k novim fitogeografskim kartam na slovenskem v izdaji Biološkega inštituta J. H. ZR.C SAZU. Tudi v družboslovju kompleksnejše študije niso izjemne. V sociologiji obstoja smer, ki se imenuje geografska sociologija in ki poudarja vlogo naravnega okolja za razvoj družbe. Podobno je v filozofiji, zlasti v preteklem stoletju, tudi v tej, ki sloni na dialektičnem materializmu. Plehanov in drugi so še v tem stoletju pripisovali naravnemu okolju večjo vlogo (Čirič, 1966) kot tako imenovana deterministična geografija. Če je v čem geografija res kompleksna, je v iskanju prostorske in funkcijske soodvisnosti geografskih pojavov v pokrajini. - 4 - I. Gams Regionalna geografija Druga vrsta zakonitosti, ki naj bi bila v smislu modernih definicij predmet geografije, je regionalna struktura (in podobni izrazi kot pokrajinski kompleks, pokrajinski značaj, geografska podoba).. Da je regionalni kompleks ali celo sama regionalna geografija edina posebnost geografije med drugimi znanostmi, se je izjavila vrsta vidnih geografskih teoretikov (na primer Bobek, 1970, Mensching, 1972, Schmithusen-Bobek, 1967, Schmithusen, 1962/63, 1970, Mihailescu, 1970, Sauškin, 1974, od Slovencev Ilešič, 1969, Vrišer, 1975, 1979, 1981, 1982, 1985, in Radinja, 1977). Od novejših geografskih terminoloških slovarjev naj navedem definicijo slovarja splošne geografije (v izdaji Diercke, 1985, zv.l), ki se glasi: "Geografija-znanost, ki se ukvarja z trodimenzional-no strukturo in razvojem zemeljskega površja, katerega posamezni pojavi se fiziognomsko in funkcijsko združujejo v spoj vplivanj (=Wirkungsgefuge) v pokrajini". Pred kratkim izdan mednarodni geografski slovar v publikaciji komisije za geografsko terminologijo v Mednarodni geografski zvezi (Mevnen, 1985) navaja, da je "specifični raziskovalni predmet geografije pokrajina, kulturna pokrajina in geo-sfera kot celota". V tej nemško napisani verziji sta ločeni pokrajina, kot "jo obravnava posebna veja Landschaftskunde, in kulturna pokrajina, kjer je v ospredju človekov vpliv in ki jo obravnava LSnderkunde. Sama pokrajina je v isti izdaji definirana kot ekosistem in kot sistem interakcije, Landschaftskunde pa kot opisovanje delov geosfere, ki so individui in ki so ena glavnih nalog geografije. Regionalni aspekt kot specifični predmet geografije zagovarja tudi Ilešič (1973, 91) v stavku: "Gre pač za to, da si mora geografija kljub vsem težnjam za specializacijo ohraniti svoje lastno delovno področje, kjer ne ponavlja dela drugih strok s še izrazitejšo potrebo po specializaciji. To delovno področje je lahko samo kompleksno obravnavanje prostorske stvarnosti, temelječe na regionalnem aspektu in ne na ločenem obravnavanju posameznih elementov te stvarnosti". - 5 - I. Gams Regionalna geografija Če je torej v smislu navedenih definicij raziskovalni predmet geografije v regionalni oziroma pokrajinski strukturi, smo jo dolžni podrobneje opredeliti. Pri tem nas pusti večina objavljenih definicij na cedilu. Ali je mogoče trditi, da geografija v pokrajini obravnava samo to, kar je vidno? Žal ne. Temperatur zraka na primer ne vidimo, a jo v klimatogeografiji vseeno obravnavamo. Od blizu ne vidimo položaja nekega kraja, katerega vpliv geografi navadno podcenjujemo, ali upravno oziroma državno pripadnost, pa je oboje predmet našega zanimanja. Po drugi strani vidimo v pokrajini poedinosti, ki jih kot take ne obravnavamo, temveč jih združujemo v kategorije. V smislu matematičnega izrazoslovja bi lahko rekli, da se ukvarjamo samo z množicami. Pomembnejše imenujemo tudi pokrajinske prvine, pokrajinotvorne dejavnike ali geofaktorje (Gams, 1977, 1981, 1983, 1984). Po tradiciji prištevamo mednje relief, klimo, tla (prst), živi svet, vode, naselja, prebivalstvo in njegove pokrajinotvorne dejavnosti, ki si jih zadnji čas lasti cela vrsta novih geografskih panog (med drugimi geografija prostega časa, oskrbe). Ali lahko opredelimo kot predmet regije oziroma pokrajine vse, kar je za njeno strukturo pomembno? Ali še boljše: pomembno za njen razvoj? Tu je potrebno pripomniti, da marsikaj, kar vpliva na regionalni razvoj, kvantitativno ne raziskujejo tudi druge vede. Vemo, da so pomembne psihofizične lastnosti prebivalstva, kot se javljajo v delovnih navadah, gospodarnosti, nadalje dejansko znanje prebivalstva, ne le sistem šol, pa vemo o tem zelo malo. Ne obravnavamo na primer prava, zdravja ljudi, vloge svetovnega kapitala, socialističnega planiranja, svetovnega in lokalnega tehničnega napredka, čeprav vse to vpliva na razvoj družbe. Vse to je tudi nevidna sfera pokrajinskega površja. Bliže realni opredelitvi, kaj geografi v pokrajini obravnavamo, je princip materialnosti. Ta princip bi lahko osvojili, kolikor se tiče izhodiščne raziskave, ko bi jo lahko imenovali tudi pokrajinska fiziogno-mija ali zunanja podoba pokrajine. Končni cilj je funkcijsko pojmovana regionalna struktura, ki je miselna kategorija. 6 I. Gams Ragionalna geografija V definicijah regionalne geografije se cesto javljajo deli zemeljskega površja kot individualne regionalne strukture. Ob tem se zastavlja vprašanje, ali ni vsak košček zemeljskega (kopnega) površja edini in neponovljiv na svetu? Ali nima torej individualne regionalne strukture? Ob tem se postavlja vprašanje, kako pojmujemo regijo, oziroma pokrajino. V vsakdanji rabi in tudi v geografski literaturi nastopa regija (pokrajina) kot pojem za poljubno izbran in omejen del zemeljskega površja, z eno ali nekaj geografskimi podobnostmi (za ta pojem je bil predlagan rajon - Gams, 1984), ali kot večje ozemlje s homogeno regionalno strukturo. V tem smislu je A. Melik (1953, 1957, 1959, 1960)in v petdesetih letih tudi S. Ilešič (1956) prikazal slovenske pokrajine. Med takimi homogenimi se cesto nahajajo prehodne regije (Gams, 1983b). V takem smislu nastopa regija oziroma pokrajina tudi v doslej navedenih definicijah o geografiji (tudi v Urbanističnem terminološkem slovarju in Mastilo, 1979). Funkcijsko strukturo regije kot končni cilj regionalne geografije (gl. tudi Westermannov Lexikon der Geographie, 1969) v svetovnem povprečju res sestavljajo že imenovane pokrajinotvorne prvine, ki jih obravnavajo posamezne geografske panoge od gemorfologije do prebivalstva in geografije na-ravovarstva. Toda na lokalni ravni stopijo v ospredje tudi drobni geografski pojavi kot osnovni dejavniki, ki dajo pečat pokrajini. Ne poznamo samo hribovitih in jezerskih pokrajin, ampak tudi mestne, rudarske, industrijske, turistične, agrarne in podobne pokrajine. Ob navajanju tako različnih pokrajin se vzbuja vprašanje, ali je geografija veda, ki so ji predmet univerzalne zakonitosti. Če našo stroko proglašamo za vedo o regionalni strukturi je jasno, da je univerzalen samo obstoj medsebojnih vplivov pokrajinotvornih prvin. Toda ta vpliv nima povsod enake moči, pa tudi vrednost za človeka je lahko različna. ¦ Rahla strmina površja je lahko ugodna za riževa polja, večja lahko onemogoča poljedelstvo, toda istočasno omogoča gorski turizem in smučarstvo. Toda povsod ima strmina svoj vpliv, tudi na širjenje mesta iz ravnice ob obali ali dolini po dolinskem pobočju, kjer ' - 7 - I. Gams Regionalna geografija stene onemogočijo gradnje, tako kot v hribih smučanje. Vplivi so odvisni od časa, zlasti od tehničnega razvoja. Klima drugače vpliva na kmetovalca kot na zaposlenega, ki se'dnevno podaja na delo .Svetovni proces koncentracije prebivalstva v večjih naseljih ima v industrijskih deželah drugačen vpliv na gospodarski razvoj kot v agrarnih družbah. Vsi procesi imajo omejen teritorialni obseg in so podvrženi lokalnemu okolju. Depopulacija hribovskega prebivalstva je omejena pretežno na razvito severno poluto. Ob koncu nekaj trditev in vprašanj za poživitev diskusije. Moderni geografski teoretiki vedno bolj soglasno opredeljujejo regionalno strukturo kot specifični predmet geografije v sistemu znanosti. Toda geografsko raziskovanje v praksi se vedno bolj drobi po panogah in problemih, kompleksna regionalna geografija pa je vedno bolj v ozadju, Ali s tem ne prepuščamo drugim osrednjega predmeta naše stroke? V sodobni geografiji so se okrepile zlasti panoge splošne geografije, ki so svoje znanje dopolnjevale z izsledki sorodnih strok. Glede razvoja kvantitativnih raziskovalnih metod pa je najbolj zaostala regionalna geografija pri ugotavljanju funkcije geografskih pojavov. Ali zato, ker takega napredka nismo sposobni? Osebno v to ne verjamem. Prej krivim za to razdrobljenost organizacije raziskovalnega dela (Gams, 1983 a). Na Zahodu je geografija pretežno izobraževalni predmet, kar ne sili geografov k večjim skupinskim raziskavam regionalnih problemov. Na Vzhodu so v velikih raziskovalnih institucijah v tem na boljšem, na slabšem pa glede principielnega ostrega razlikovanja naravnih in družbenih zakonitosti, kar zavira iskanje součinkovanja regionalnih prvin. V tem vidim delni vzrok za tako imenovano dualistično regionalizacijo, ki se je uveljavila v Jugoslaviji, kjer smo priče delitve ozemlja na tako imenovane fiziognomske in funkcijske regije. Če je zamišljena kot dokončna in ne pomožna, je dualistična delitev v nasprotju z idejo o homogeni regionalni funkcijski strukturi, ki je -\ -8 - '¦¦¦¦ 'S^-"'' I. Gams_Regionalna geografija - 9 - specifični predmet geografije in koncepcijo o kompleksni geografiji. Kdo more na primer zanikati, da v Sloveniji glavne prometnice, večji gravitacijski centri, industrijski obrati, srednje in višje šolstvo in varstva drugih družbenogeografskih pojavov in procesov ni ozko navezana na ravninski svet in le izjemoma na rudarska in obalna mesta? Ali nista depopulacija in ogozdovanje značilna za gorati svet? Za Slovenijo še vedno drži Ilešičev stavek: "Da pokrajinsko-fiziognomične regije danes hote ali nehote radi imenujemo enostavno geografske, ni slučajno; brez njih geografija dejansko izgubi svoj osnovni smisel in svoje izhodišče" (Ilešič, 1957-58, 92). Ker nekateri geografski pojavi v pokrajini izhajajo iz sosednje regije in ne iz regionalne strukture domače regije, smo med načrtovanjem koncepcije bodoče geografske monografije Slovenije sklenili, da take pojave obravnavamo v okviru sosednjih regij. V vsaki pokrajini obravnavamo torej le tiste pojave, ki izhajajo iz njene regionalne strukture. V okviru hribovske regije zato ne bo govora na primer o zaposlenem nekmetijskem prebivalstvu. O njem bo govora pri obravnavi zaposlitvenih centrov v dolini. Ako je stanje, ko vsesplošno priznavamo kompleksno geografijo (Razprava .. 1981), potem bi bil o tem vprašanju koristen poseben posvet. Tata bi morali tudi razčistiti z navedbami, da se tako imenovana praksa ca kompleksne regionalne raziskave ne zanima. To bi moglo imeti različne vzroke: 1. ker se praksa zadovoljuje s kratkimi uvodnimi geografskimi pregledi starega stila, 2. ker kvantitativnih sintetičnih regionalnih analiz, čeprav usmerjenih v eno vprašanje, ne pričakuje in se sama loteva sin-tentiziranja izsledkov raznih strok, 3. ker ve, da slovenski geografi organizacijsko nismo sposobni, pritegniti k reševanju kompleksnih regionalnih problemov specialistov iz svoje in iz drugih strok. Razgovori v znanstveni sekciji ZGD v 1.1986 v smislu vabila k regionalnim raziskavam za potrebe gradnje hidroelektrarn so dali vtis, da I. Gams Regionalna geografija take raziskave le niso "nepraktične". Eno je usmerjenost geografskega raziskovanja v regionalne strukture, drugo pa je vprašanje, koliko časa odmerjamo regionalni geografiji v visokošolskih učnih načrtih (glej o tem diskusijo v Geografskem obzorniku: Medved, 1973, Gams, 1974, 1977, Ilešič, 1974). Ako so geografske panoge orientirane k regionalnemu konceptu, bodo absolventi tudi ob manjšem času za regionalno geografijo dobro podkovani o kompleksni geografiji. Visokošolski učni načrt, ki se sedaj uvaja, je zelo razvejan in fizično-geografske ter družbe noge ograf s ke panoge so dokaj uravnovešene. Ker pa so izbrani pomožni predmeti domala povsem družboslovni, izobrazba absolventov le ni polivalentna. Večji poudarek na teoretski geografiji je zato nujen. Sedaj najstarejša generacija slovenskih raziskovalcev je pričela z delom v regionalni geografiji. Odkar je ta prisila nehala in smo se ozko specializirali, smo pozabili na regionalni kompleks. Da ne bi imela podobne razvojne poti tudi najmlajša generacija raziskovalcev, bi jo bilo potrebno pritegovati v timske raziskave regionalnih problemov. Literatura : Bobe k, H. ,1970, Bemerkungen zur Frage eines neuen Standorts der Geographie. Geographische Rundschau 22, št. 11, Braunschwig, s.438-443. Čirič, J. V., 1966, Geografija od deskripcije do eksplikacije i aplikacije. Radovi katedre za geografiju VPŠ u Nišu. Niš. Gams, I. ,1974, O konceptu geografije za 2. in 3. razred. Geografski obzornik XXI, št. 203, Ljubljana, s. 7-10. 1977a, O regionalni geografiji, vrhu ali anahronizmu metodične geografije: Geografski obzornik XXIV, št. 1-2, Ljubljana, s.41-45. 1977b, Okolje-človekovo okolje-geografsko okolje-geografija. Geografski vestnik XLIX, Ljubljana, s. 59-64. 1981, Razprava o geografiji. Geografski vestnik LIH, Ljubljana, s. 85-86. - 10 - I. Gams Regionalna geografija 1983a, Stanje in perspektive slovenske raziskovalne geografije. Geografski vestnik LV, Ljubljana, s. 9-18. 1983b, Geografske značilnosti Slovenije". MK 1 Ljubljana. 1984, Metodologija geografske razčlenitve ozemlja. Geografski vestnik LVI, Ljubljana, s. 75-82. 1986, Razpotja v geografiji. Naši razgledi XXXV, 24.okt.1986. Geografija. Leksikoni Cankarjeve založbe. Ljubljana 1977. Ilešič, S., 1956, Slovenske pokrajine. Geografski obzornik III^,št.2, Ljubljana, s. 25-38. 1957-58, Problemi geografske rajonizacije ob primeru Slovenije. Geografski vestnik XXIX-XXX, Ljubljana, s. 83-140. 1964, Preostanki preteklosti v pokrajini kot element resničnega geografskega okolja. Geografski vestnik XXXVI, Ljubljana, s. 3-12. 1969, Položaj socialne geografije v sklopu geografske znanosti. Geografski vestnik XLI, Ljubljana, s. 81-91. 1974, Na rob razpravljanja o marksističnem izobraževanju pri pouku geografije in o novem učnem načrtu geografije za gimnazije. Geografski obzornik XX, št. 4, Ljubljana, s. 19-22. Mastilo, N. , 1979, Geografija. V: Školski riječnik terminoloških više- strukosti. Ins. za jezik i knj. u Sarajevu. Sarajevo. Medved, J., 1973, O novi orientaciji geografije kot učnega predmeta. Geografski obzornik XX, št. 1-2, Ljubljana, s. 22-30. Mensching, H. , 1972, LSnderkunde-Regionalgeographie, RSumliche und zeitliche Bewegungen. Wiirzburg. Mihaiiescu, V., 1970, Geografie-ecologie, regiune geografica-ecosistem. Studii si cercetSri. Seria Geografie XVII, št. 2, Bucuresti. Mevnen, E. , 1985, International Geographic Glossarv. International Geographical Union. Stuttgart. Melik, A., 1953, Slovenski alpski svet. SM, Ljubljana. 1957, Štajerska s Prekmurjem in Mežiško dolino. SM, Ljubljana. 1959, Posavska Slovenija, SM. Ljubljana. 1960, Slovensko Primorje. SM. Ljubljana. Monkhouso, F. , 1970, A Dictionarv of Geographv. London-Southampton. Radinja. \ D., 1977, O kompleksnosti v geografiji in izven nje. Geografski vestnik XLIX, Ljubljana, s. 25-30. Razprava o geografiji (več avtorjev). Geografski vestnik LIII, 1981, Ljubljana, s. 85-92. Sauškin, J., G., 1974. Geografia v perspektive. Vestnik Moskovskega Universiteta, št. 2, Moskva. Schmithflsen, J. ,1962/63, VorschlSge zu einer internationale Termino- logie geographischer Begriffe und der Grundlage des geospSrischen Svnergismus. Geographisches Tachenbuch. Schmithusen, J.,Bobek, H., 1967, Die Landschaft im logischen Svstem der Geographie. Erdkunde (3), 1949, 2/3. Sonderdruck:. Zum Gegen- stand und zur Methode der Geographie. Schmithflsen, J. , 1970, Die Aufgabenkreise der Geographischen Wissenschaft. Geographische Rundschau 22, št. 11, Braumschweig s.431-437. - 11 - I. Gams Regionalna geografija Stamp, D., L. ,1961, A Glossarv of Geographical Terms. London. Urbanistični terminološki slovar 1975. Urbanistični inštitut SRS, Ljubljana. Vrišer, 1. ,1975, Nove meje geografije. Geografski vestnik XLV1I, Ljubljana, s. 3-9. 1979, Razmišljanja o geografiji. Geografski vestnik LI, Ljubljana, s. 83-96. 1981, Razprava o geografiji. Geografski vestnik LUI, Ljubljana, s. 92. 1982, Uvod v geografijo. FF, Ljubljana. 1985, Historična geografija: cilji, pomen in metode. Geografski vestnik LVII, Ljubljana, s. 73-82. Westermann Lexikon der Geographie, II, F-k, Braunschweig 1969. W6rterbuch der Allgemeine Geographie. 1985. Zv.l, Diercke, Wester- mann. Miinchen-Braunschweig. REGIONAL GEOGRAPHV IN THE SYSTEM OF GEOGRAPHIC SCIENCE The article aims at clarifving the notions of geographv and regional geographv in particular. It stresses the difference between the explana-tion of geographical features as provided by the findings of other Sciences, and the specific object of the geographical research proper. In this regard, the capability of geographers to carry out a comprehensive causal research of geographical features is presented as being rather questionable. In physical geography, this kind of research is clearly reserved for other sciences (geology, biology, meteorology, hydrology etc. ). But in social geography, the tirne and subject-matter limitation (as opposed to the object of research in history, sociology, demography etc.) seems to be less clear. Here, geography has been forced to work hand in hand with the social sciences for some tirne now. The article gives support to the view that the spatial interrelationship of the geographical phenomena within the frame of the regional structure is the only specific object of any geographical research, and the regional aspect the only specific object of the geographical disciplines. - 12 - I. Gams Regionalna geografija. An attempt is made to explain the discrepancv between the general recognition of this view and the geographical praxis. Recently, there seems to be some lack of studies devoted to comprehensive and well--balanced (in the sense of the interrelationship between the natural and social factors of the region) regional analyses, while the research of isolated problems has been steadily gaining ground. The author of the article thinks one of the reasons for such discrepancy to be the misa-pprehended notion of the regional structure, which remains insufficiently determined. The .regional structure as presented in the studies is usually limited to the physico-geographical sphere, or to the social sphere. Suck "dualistic" regionalisation is quite common. The present article calls for greater importance to be given to geographical tbeory in the teaching of geography at university, and for a more frequent joint research of the regional problems in collaboration with many geographie "specialists". A special symposium should answer ali reproaches brought against the uselessness of the so defined regional studies. - 13 - DILEME O VSEBINI IN POLOŽAJU REGIONALNE GEOGRAFIJE V SISTEMU ZNANOSTI Vladimir Klemenčič IZVLEČEK UDK 910. 1:913 Avtor razvija misel o potrebnosti regionalne sinteze ob upoštevanju naravnih in družbenih elementov v njihovi medsebojni soodvisnosti. ABSTRACT UDC 910.1:913 THOUGHTS ON POSITION AND CONTENTS OF REGIONAL GEOGRA-PHY IN THE SYSTEM OF SCIENCE The author develops thoughts on needs of regional svnthesis where phvsical and social elements should be brought into an adequate inter-dependencv. V zadnjih dveh desetletjih se med geografi v Sloveniji in po svetu mnogo razpravlja o vprašanju "regionalne geografije". Gotovo je vzrok za "kritično" stanje regionalne geografije vse manj novih knjig in razprav, ki bi obravnavale posamezne regije, države ali večje pokrajinske enote po klasičnih kompleksno regionalnih geografskih metodah. Hkrati pa lahko sledimo geografskim' študijam posameznih prostorskih ali regionalnih enot, ki ne nosijo naslova geografija tega ali onega območja, ampak največkrat problemsko zasnovano obravnavajo določeno zaključeno geografsko tematiko in njen naslov. Tako se pojavljajo pod različnimi imeni geografske monografske študije, imamo jih že tudi za SR Hrvatsko, SR Makedonijo, v tisku pa je tudi takozvana "Landeskunde Bavern". V čem je torej razlika med problemsko zasnovano in klasično pojmovano regionalno geografijo? Po mojem ne gre zavračati nobene od teh dveh smeri, kajti vsaka ima svoj namen in cilj. Ne moremo pa razlike teh dveh konceptov opredeliti, ne da bi osvetlili razlike v funkciji, vsebini in teoretično metodološkem pristopu geografije, ki je značilna za prostor statične agrarne družbe na eni in prostor moderne dinamične industrijske družbe na drugi strani. * Dr. ,univ. prof. , Oddelek za geografijo. Filozofska fakulteta, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. V. Klemenčič Dileme o vsebini Zavedati se moramo, da je od konca 19. pa do 80. let tega stoletja geografija ustrezno družbeno tehnološkemu razvoju in njegovim učinkom na oblikovanje prostora prešla kar pet faz: kozmografsko, družboslovno, morfološko, funkcionalno in procesološko. V teh fazah družbenega razvoja je zato morala tudi geografija bistvgno spremeniti svoj položaj v okviru znanosti in menjati svoj način dela. Od opisovanja je morala preiti h kvantitativnim in kvalitativnim analizam, ki terjajo uporabo moderne tehnologije raziskovalnega dela z računalniki in vključitev v sistem delitve dela z novonastalimi prostorskimi vedami. Žal pa pogosto še vedno ostajamo v geografiji pri statičnem, strukturnem in opisnem načinu dela, kar nas ne vodi k regionalno-geografski osvetlitvi realne podobe in funkcije pokrajine višje razvite družbe. (Slika 1). Če dosledno upoštevamo naloge geografije ali njeno definicijo, da bi naj bila "veda, ki obravnava posamezne fizično-geografske in družbeno-geografske elemente v njihovi medsebojni povezanosti in razvoju ter navezanosti na prostor", moramo priznati, da ne morejo tej nalogi več zadostiti v celoti niti posameznik niti posamezne skupine geografskih raziskovalnih institucij. Če nočemo geografi ostati amaterji, moramo upoštevati rezultate tako naravoslovnih kot družbenih ved. Prav zato, ker niti posamezniki niti skupine pri današnjem načinu organizacije raziskovalnega dela ne morejo obvladovati novega znanja posameznih disciplin ali skupnih spoznanj naravoslovja in družboslovja, se je geografija morala odločiti za problemski pristop, to je k geografsko teoretično in metodološko zasnovani raziskavi prostorsko relevantnih pojavov pokrajine ali prostora. Pri tem pa menim, da je njena naloga, da sproti sledi novonastalim in nastajajočim prostorskim ali regionalnim pojavom, ki jih odpira proces družbenogospodarskega in tehnološkega razvoja. Seveda ji pri tem ostaja naloga razvijanja metodologije za pripravo monografskih študij, ki pa imajo večinoma le strokovni, ne pa znanstveni značaj. Pri tem delu morajo geografi upoštevati rezultate drugih znanosti, nekatere pojave pa morajo tako kot doslej obravnavati le z opisovanjem. - 15 - -1970 PROSTORSKI PROCESL PROCESOLOSKA FAZA PROSTORSKO-RELEVANTNI PROCESI SOCIALNA GEOGRAFIJA SOCIALNO-PROSTORSKA RAZISKAVA -1950 CLOVEK-PROSTOR FUNKCIONALNA FAZA DRUŽBA-PROSTOR FUNKCIONALNA ANROPOGEOGftAFUC EKOLOGIJA (HUMAN ECOLOGY) -1930 FIZIOGNOMIJA KULTURNE POKRAJINE MORFOLOŠKA FAZA MATERIALNA BAZA DRUŽBENA GEOGRAFIJA MORFOLOŠKE VEDE (MORPHOLOGIE SOCIALE) -1910 PROSTOR-CLOVEK DRUŽBOSLOVNA FAZA PROSTOR-DRUZBA ETNOGRAFIJA DRUŽBOSLOVNE VEDE (SCIENCE SOCIALE) -1890 KOZMOGRAFSKA FAZA F.F.-P.Z.E.6E0GRAFUA I.-U7« PREGLED NAD DRUŽBENO-GEOGRAFSKIMI IN EMPIRIČNO-SOCIOLOŠKIMI FAZAMI RAZVOJA ZNANOSTI ( PO THOMALE-ju 1972 ) - 16 - V. Klemenčič Dileme o vsebini V moderni industrijski družbi postaja pokrajina in prostor direktno ali indirektno predmet vrste drugih disciplin, saj tudi druge stroke pojavov ne morejo obravnavati izven prostora in izven družbe. Tako sledimo oblikovanju novih vej znanosti, ki snujejo svoje delo prostorsko in regionalno, zlasti v sociologiji, ekonomiji, ob oblikovanju nove vede ekologije, ki jo tako kot v geografiji pojmuje vsaka stroka na svoj način. Ob takem razvoju pojmovanja in funkcije geografije se odpira vprašanje kaj lahko pojmujemo pod "geografijo" ali "regionalno geografijo". Pri tem se srečamo z različnimi definicijami, ki so največkrat subjektivne narave. Gotovo ne moremo označevati nobenega dela za geografskega, če ne izhaja iz iskanja zvez med človekom in družbo ter naravo. Ker vsebuje vsaka pokrajina ali vsaka regija svoje specifičnosti in svojstven sistem medsebojne povezanosti le-teh in s tem tudi svojstven učinek povezanosti teh elementov na oblikovanje pokrajine, se problemsko zasnovana geografija s sistemskim pristopom postopoma vsebinsko oddaljuje od stare klasične opisne regionalne geografije. Prav gotovo pa moramo ločiti takozvano regionalno geografijo nam oddaljenih kontinentov ali dežel od regionalne geografije ožjega območja, za katerega smo v stanju opraviti lastne raziskave določenih pojavov, a hkrati tudi s terenskim delom ugotavljati učinke dejanske povezanosti in soodvisnosti človekovega dela v določeni družbi in določenem prirod-nem okolju na oblikovanje pokrajine od tiste regionalne geografije, ki sloni na kompilaciji virov geografske in negeografske narave in ki jih avtorji nikoli niso mogli terensko obiskati ali proučevati. Ko imamo v mislih regionalno geografijo, ki sloni zgolj na opisih ali le deloma na terenu geografsko proučenih pojavov, se moramo zavedati, da se v poljudnem tisku vse bolj pojavljajo tudi razne enciklopedije in statistični prikazi o družbeno in fizičnogeografskih pojavih za posamezna območja. Mnogo novih informacij dobivamo tudi v dnevnem časopisju, na radiu in televiziji. - 17 - V. Klemenčič Dileme o vsebini Vprašanje nastaja, kako je z regionalno geografijo v Sloveniji. V zadnjih tridesetih letih lahko zasledimo geografske študije, ki jih lahko razvrstimo po aspektih in zasnovah v več skupin. V disertacijah, ki jih je opravila danes že starejša generacija slovenskih geografov ob koncu 60. in v 70. letih so individualna dela vezana na določeno regijo v Sloveniji, v kateri se klasični regionalni pristop že prepleta s problemskim. Večina doktorantov je skušala ob osvetlitvi fizičnogeograf-skih elementov kot materialne osnove za življenje osvetliti tudi nove procese, ki so bili povezani z začetki urbanizacije podeželja glede na doseženo stopnjo urbanizacije in glede na uveljavljanje novih gospodarskih in negospodarskih dejavnosti in njim ustrezne poselitve ter strukture prebivalstva. V 80. letih pa že moramo slediti večjemu poudarku ali pa bolj specializiranim študijam bodisi posameznih elementov ali celotnega kompleksa družbeno in fizičnogeografskih elementov. To je doba, ko smo se v Sloveniji že srečali s tako intenzivnimi procesi urbanizacije ali razvojem posameznih neagrarnih dejavnosti, da so že dobivale svoj odraz v podobi in funkciji kulturne pokrajine. Po mojem smo to fazo razvoja regionalne geografije in geografije na sploh v Sloveniji relativno dobro opravili, nismo pa prešli k poskusom višjih oblik na teamski osnovi zasnovanih regionalnih analiz. To fazo bomo lahko opravili s povezovanjem dela in rezultate nosilcev raziskav posameznih elementov ali kompleksa fizično in družbeno geografskih elementov, z uporabo moderne tehnologije in ob upoštevanju teoretskih in metodoloških izhodišč regionalne geografije po svetu ter spoznanj naravoslovnih in družboslovnih znanosti. Takemu poizkusu moremo slediti pri uveljavljanju prostora socialnogeografskega sitema. V dunajsko-mflnchenski socialno-geografski šoli so že sami avtorji tega sistema (K. Ruppert, F.Schaffer, H.Bobek, W. Hartke, E.Thomale, J.Maier, R.Paesler) pokazali na vrzeli pri proučevanju tako nekaterih elementov fizičnogeografske kot družbe-nogeografske narave (Slika 2 in 3). Pri tem se je pokazalo, da morajo geografske raziskave temeljiti na dobrem poznavanju procesov uveljavljanja gospodarskih in negospodarskih dejavnosti in na usposobljenosti geografa za sprotno zaznavanje novega načina soodvisnosti in povezo- - 18 - OVREDNOTENJE INFORMACIJ PROSTORSKO UČINKOVITE DEJAVNOSTI ZNOTRAJ BAZIČNIH FUNKCIJ KRAJINSKI VZORCI PROCES Si -»- S2 . SPREMENJEN KRAJINSKI VZORCI IN ODNOSI SOCIALNO-GEOGRAFSKI PROSTORSKI SISTEM (po k.ruppertu) F.F.-r.ZitEociunj* i-itr»^l - 19 - človek /eksooeni faktorjK tehnološki nivo svoboda misli prirodno okolje družba življenjske oblike socialnih skupin kot predmet analize prirodno-in družbenogeografskh faktorjev F.F-Fj.utgMVUt I.-IITIA (PO KEUNINGU l»68) V. Klemenčič Dileme o vsebini vanja človeka in družbe z naravnim okoljem. Da je temu res tako, nam potrjuje stiska, ki je pripeljala človeka v odnosu do narave pri snovanju družbenega razvoja, saj skoraj v vseh delih sveta, kjer se je uveljavila moderna tehnologija, nobeni družbi še ni uspelo izogniti nevarnosti ekološke katastrofe. Prav s to zadnjo mislijo sem želel podčrtati, da ne kaže ovirati, precenjevati ali podcenjevati nobene vrste raziskav v geografiji, pa naj si bo to posameznih elementov ali pojavov, prirod-ne ali družbenogeografske narave, raziskav, ki proučujejo te pojave v procesu ali glede na njihovo medsebojno povezanost in soodvisnost, seveda s pogojem, da so zasnovane regionalno in da prestavljajo fazo raziskav, ki je lahko osnova regionalni sintezi. V Sloveniji smo dosegli že tako stopnjo družbenega razvoja, ki terja od raziskovalca tudi snovanje geografskih raziskav aplikativne narave. Priznati moramo, da je odsotnost geografov pri snovanju plana razvoja Slovenije 2000 očitna. Saj v tem planu, prostorskega aspekta, zlasti takega kot ga pojmujemo v geografiji, ni zaznati. Že v uvodu sem poudaril, da je regionalna geografija v Sloveniji v zadnjih dvajsetih letih prepuščena podobni usodi kot v večini drugih dežel. Ker smo v veliki meri še vedno vezani na individualno delo, saj se je kljub močni zasedbi geografskega kadra po razmeroma številnih geografskih institucijah po mojem mnenju geografija, razbila na "geografije" in "geografijice" ter na problemsko zasnovan način raziskovalnega dela. Po mojem pri tem zaostajamo s sintezami teh dveh smeri, hkrati pa tudi s sprotnim odkrivanjem prostorsko relevantnih pojavov, ki jih odpira dinamičen družbenoekonomski razvoj. Ker teorijo in metodologijo ne povezujemo vedno tudi z aplikacijo, tudi pri tem že tako zaostajamo, da ne nudimo družbi tistega, kar je njej potrebno tako za kulturni kot družbeno ekonomski razvoj. Vzroke zaostajanju moramo iskati v tem, ker premalo težimo k takozvani regionalni sintezi, ki pa seveda ne more sloneti na opisih posameznih pojavov, temveč v iskanju takih zvez med elementi družbenoekonomskega procesa, ki se odraža v načinu izrabe naravnih danosti ali pa že od človeka preoblikovane kulturne po- 21 - V. Klemenčič Dileme o vsebini krajine. Vse premalo smo posvetili pozornosti proučevanju smotrnosti, skladnosti ali nesmotrnosti in neskladnosti razvoja in funkcije zunanje podobe in funkcije prostora odnosno pokrajine. Čeprav že dvajset let bolj ali manj sistematično raziskujemo Slovenijo v okviru raziskovalnih programov, ki jih finansira Raziskovalna skupnost, se Se do danes nismo mogli zediniti, kako bi sistematično izbirali in proučevali slovensko pokrajino, da bi nas privedlo do take sinteze, ki bi jo potrebovali pri usmerjanju take rabe slovenskega prostora, ki bi odgovarjala pestrim in raznolikim potezam obalnega, kraškega, alpskega, predalpskega in panonskega sveta. DER STAND DER REGIONALEN GEOGRAPHIE IM SYSTEM DER WISS-ENSCHAFTEN UND DIE DIESBEZUEGLICHEN INHALTLICHEN DYLE- MMAS Im Aufsatz wird die Entwicklung der regionalen Geographie und Inhalt und Methodologie vorgestellt. Berucksichtigt wird die Bereich der kla-ssisehen, statisehen agraren und der dvnamisehen, urbanen Gesellshaft. Dabei wird besonders der verfinderte Stand der geographischen Wissen» schaft im Rahmen des wissenschaftlichen Svstems berucksichtigt. Es wird festgesteUt, dass die Geographie der Gegemvart mit anderen Disaplinen, z. B. der Oekologie, aber auch mit den Wirtschafts-wissenschaften und der Soziologie das Forschungsobjekt teilt. Die Geographie in Slowenien hatte die Phase der so g. "besehreibenden Regio-nalgeographie" schon Qberwunden sie verblieb jedoch in der problemo-rientirten Geographie ohne, dass sie sich fiir eine komplexe Regionalan-lyse zu organisieren versueht. Die Aufvvertung der Geographie auf die Ebene der regionalen Analyse kann nur im Rahmen eines "Teamworks" gesehehen wobei moderne Technologien, die Computertechniken eingeseh-lossen werden mussen. - 22 - O SODOBNI REGIONALNI GEOGRAFIJI Mirko Pak IZVLEČEK _ TJDK 913:"312" Na osnovi teoretične literature avtor razmišlja o predmetu in vsebini regionalne geografije ter o njenih teoretičnih in metodoloških osnovah. ABSTRACT UDC 913:"312" ABOUT THE ADVANCED REGIONAL GEOGRAPHV On the basis of literature the author meditates about the subject and content of regional geographv and its theoretical and methodological basis. Teorija in metodologija regionalne geografije ni slučajno naslov prvega našega znanstvenega sestanka, ki je izključno posvečen regionalni geografiji. Drastično zmanjšanje zanimanja zanjo med geografi se kaže v skromnem številu r egionalnih del in geografov specialistov (regionalnih specialistov), ki bi se z njo temeljiteje ukvarjali, njeni teoretični in še zlasti metodološki zastarelosti. Po višku v dvajsetih in tridesetih letih, ko se' je močneje začela razvijati specialistična geografija na škodo regionalne, ki v tem razvoju ni našla svojega ustreznega predmeta proučevanja, se je njeno zaostajanje in relativno nazadovanje poglobilo. Na drugi strani pa potrebe po regionalnogeografskih prikazih, od infor-macijsko-enciklopedijskih do modernih kompleksnih in sintetskih za prakso, še zlasti za potrebe izobraževanja, naraščajo. Iz tega izhajajo sicer prizadevanja za ponovno aktiviranje regionalne geografije v smislu moderne sinteze, žal mnogo pogosteje in bolj uspešno izven meja naše širše domovine. Da pa je pri tem med razvojem in problemi geografije na sploh ter regionalne geografije kot njene srži, vrha ali krone neposredna soodvisnost, ni treba posebej poudarjati. Pomembno pa je, kaj pomeni regionalna geografija v geografski znanosti sploh in kakšna ta regionalna geografija, teoretska in praktična, po svetu in pri nas je in * Dr., izr. univ. prof. , Oddelek za geografijo. Filozofska fakulteta, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. 23 - M. Pak O sodobni kakšno si želimo. To še toliko bolj, ker vsi z razvojem geografije povezani problemi neposredno prizadevajo razvoj regionalne geografije. Že splošna definicija geografije vsebuje vse osnovne elemente regionalne geografije. Geografija razlaga tiste pojave in dejavnike na zemeljskem površju, ki v medsebojni povezavi in funkcijski soodvisnosti vplivajo na oblikovanje zemeljskega površja in na razmestitev pojavov, naravnih in družbenih, ter tvorijo obsežni součinkujoči sistem, oziroma njegove subsisteme, zemeljske površinske sfere. Nobena druga veda ne proučuje na tako celovit način pokrajine, ki je kompleksen pojav, sestavljena iz različnih pojavov, ki so povezani, odvisni in součinkujoči med seboj. Razložim) jo lahko edino na sintetski način (Vrišer, 1979, 85). Ker pa po mnenju številnih geografov posamezna področja splošne geografije, od geomorfologije do demogeografije, tako močno zahajajo na področje drugih ved, ki posamezne pojave bolje in temeljiteje obravnavajo, med drugim tudi z regionalnega vidika, ta področja pravzaprav ne sodijo v osnovno delovno področje geografije. Vsekakor pa niso njeno jedro in ostaja nam potemtakem v resnici le regionalna geografija v najširšem smislu pravi predmet geografske stroke. Vprašanje je, koliko in kako je regionalna geografija sledila tem ¦ zakonitostim, kako hitro je sledila razvoju analitičnih ved in kako je uresničevala proklamirano kompleksno proučevanje zemeljske površinske sfere. Ugotovitev, da je regionalna geografija s tem, ko je obdržala staro zasnovo in metodologijo, obtičala na ravni med obema vojnama, pri preprostem razlaganju in prikazovanju prostorske stvarnosti, je v večji meri upravičena. (Vrišer, 1975). To velja še posebej za celotno jugoslovansko regionalno geografijo, pri katere delu je opaziti trmasto vztrajanje na tradicionalnih metodoloških pristopih in pri takozvanem Kerovem vrstnem redu ali sistemu prezentiranja podatkov o regionalnih enotah. Za tem večinoma zelo močno bolehajo dosedanji regionalni prikazi Jugoslavije v celoti in njenih posameznih delov. Tako so na primer zasnovane tudi monografije vojvodinskih občin. Ni dvoma, da so to koristni 24 - M. Pak JL. O sodobni opisi posameznih pokrajinotvornih elementov, vendar so ostali na informativni in deskriptivni ravni ter enciklopedijskemu pristopu. Da je to in še vse drugo v regionalni geografiji posledica pomanjkanja konkretnega dela in konkurence kaže tudi sicer upravičena ugotovitev, da so tudi topografski prikazi slovenskih občin izpod peres etnografov sicer koristne regionalne študije za vsesplošne potrebe, regionalne geografije pa to ne more zamenjati. Mnogokrat ne gre niti za pojasnjevanje, temveč zgolj za opisovanje-na-vajanje. Kako daleč je še vse to od kompleksne znanosti o pokrajini. Govorimo o slabi regionalni geografiji, hkrati pa jo zaradi naše nezain-teresiranosti prepuščamo ali vsaj dopuščamo njeno vključevanje sorodnim znanostim: etnologiji, sociologiji, ekonomiji itd. (Mensching, 1972). Ena od zahtev v regionalni geografiji na sploh je razvojna osvetlitev dejavnikov, ki vplivajo na dani pojav v pokrajini, ga ustvarjajo ali oblikujejo dano pokrajino. Prevladujeta dva načina, tradicionalni historični prikaz, katerega geografska vsebinskost je vsekakor vprašljiva in na drugi strani primerjava podatkov v dveh ali več časovnih razdobjih, kar je sicer samo po sebi koristno, dejanskih vzrokov in dejavnikov pa največkrat ne more prikazati. x Ne gled« na podobna, če že ne enaka gledanja večine geografov na predmet in vsebino regionalne geografije, praksa od tega bistveno odstopa. Problem je vsekakor v pomanjkljivi teoriji ter iz nje izhajajoči praksi. Teoretično objektivno visoka je stopnja enotnosti o teoretičnih pogledih, da bodi regionalna geografija kompleksna obravnava konkretnih regij in njihove razvojne dinamike (Ilešič, 1975). V resnici, in prav je tako, pa se je v različnih naravnih in družbenih okoljih regionalna geografija usmerila, podobno kot tudi druga geografska področja, v takšne oblike, ki so najbližje tamkajšnji usmeritvi in času. Haggett govori o regionalnem mozaiku ekoloških odnosov med človekom in okoljem do prostorske - 25 - M. Pak O sodobni strukture človekove organizacije. V resnici je kompleksna regionalna analiza kombinacija prostorske in ekološke analize (Haggett, 1972). Tako je regionalna geografija v Severni Ameriki večinoma močno matematično obarvana s številnimi specialnimi publikacijami, kar naj bi pripeljalo do razumevanja prostorske ekonomije pri njihovi delitvi na številne funkcionalne in nodalne regije. Druga usmeritev so prostorske študije, ki so prerasle iz klasične regionalne geografije. Pomenijo prepletanje fizičnih in družbenih elementov s pomočjo spoznanj drugih disciplin, kolikor lahko pripomorejo k razlaganju prostorske stvarnosti. Tretji trend je razvoj regionalnega planiranja (Russel, 1979). V Nemčiji se poleg že tradicionalne regionalne geografije ali "LSnderkunde", ki naj bi upoštevala vse prostorske elemente pri izdelavi določenih prostorskih modelov na osnovi treh kriterijev (oblikuje, združuje in dela to za določene potrebe), uveljavlja še "Raumforschung", ki poskuša strukture, funkcije in procese regionalnega razvoja obrazložiti, opisati, ovrednotiti in presoditi (Wirth, 1978, Brugger, 1984). V Sovjetski geografiji so med drugim tudi Sauškin, Baranski in Anučin dali odločno prednost regionalni geografiji kot konkretizaciji geografske vede o "landšaftni sferi", o "teritorialnih kompleksih" geografskega okolja, ki izstopa v povezavi s prakso, pri čemer "landšaftovedenije" - pokrajinska ekologija pomeni določeno usmeritev ali orientacijo na področje fizičnega okolja. (Ilešič, 1973). Družba regionalno geografijo potrebuje v obliki regionalno geografskih sintez o naravnih in socialnih elementih, sistemih, njihovih medsebojnih odnosih in orientaciji. Moderna regionalna geografija mora biti antropocentrična, ugotavlja Mazur. Tudi rezultati posebne ankete izvedene na Mednarodnem geografskem kongresu v Tokiju so povdarili potrebo po problemski in dinamični regionalni geografiji (Vasovič, 1983). Mensching pa pravi, da čim bolj se odnosi med naravo in človekom prekrivajo, tem bolj pridobiva na pomenu problematika, ki razlaga človeka kot nosilca resničnih zgradbenih faktorjev življenjskega prostora, pri čemer pa izjemni naravnogeografski faktorji tudi ne smejo izostati (Mensching, 1972). 26 - M. Pak O sodobni Pri tem, ko vseskozi govorimo o vzročni povezanosti pa pravi Gams, da posebnost regionalne geografije ni v tem, da povezuje naravne in družbene pojave v geografski kompleks, temveč da sta obe komponenti enakomerno ali vsaj enakopravno zastopani. Dalje pravi, da družbene pojave, ki jih ne moremo razložiti tudi z naravnimi pogoji, niso predmet geografije. Opozarja pa tudi, da zaradi vedno novega formiranja geografske kompleksnosti in nove, po njegovem mnenju enostransko poj-movane regionalne geografije, srečujemo vedno nove delitve sveta, ne več po kontinentih ali prirodnogeografskih pasovih, pač pa po socioloških vidikih. (Gams, 1977). Velikokrat je govora tudi o regionalni fizični geografiji, o geografski pokrajinski ekologiji, ki obravnava predvsem tiste sestavine geofaktorjev, ki imajo večji vpliv na živi svet. (Gams, 1986). Na drugi strani pa imamo tudi pri nas vrsto čistih družbenih regionalnih prikazov (nikakor ne socioloških) Jugoslavije in njenih regionalnih enot, ki le obrobno obravnavajo naravnogeografske elemente. Spomnimo se še na Rogičevo Regionalno geografijo Jugoslavije s podnaslovom: Prirodna osnova in historijska geografija (Rogič, 1982), pri čemer je slednji tematiki namenjene več kot štiri petine knjige. V ospredje se torej postavlja fizična geografija, v okviru katere naj bi se vključili najbolj prostorsko relevantni družbenogeografski dejavniki. Iste misli, oziroma tendence se kažejo pri naših prizadevanjih za regionalno monografijo Slovenije, kjer se ob metodoloških zadregah večkrat proklamira tudi metodologija Melikovih regionalnih geografij Slovenije.. Na takšni teoretični in še posebej metodološki podlagi se mi zdi priprava neke skupne jugoslovanske geografske monografije vsaj zaenkrat še neuresničljiva. Iz navedenih razlogov temeljnih regionalnogeografskih prikazov obsežnejših regij doslej pri nas še nimamo. Spomnimo se samo na geografijo Hrvatske, ki v šestih knjigah prinaša zelo različno obdelana področja, od zelo temeljitih in kvalitetnih prikazov vsebin, ki jih avtorji tudi sicer raziskujejo, pa do skrajno pomanjkljivih, ki se pri gospodarstvu - 27 - 'M. Pak O sodobni omejujejo največkrat na zgodovinske prikaze ter je kot takšna v resnici sestavljenka posameznih specialističnih študij. Tudi Ilešičeva regionalna primerjava dveh alpskih regij. Zgornjega Posočja in Gorenjske, ne pomeni ravno vzornega modela regionalnogeografskega prikaza, saj gre le za bolj ali manj splošni primerjalni prikaz (Ilešič, 1975). Sam Ilešič pa opozarja na študije Haloz, Slovenskih goric. Dravskega polja. Blejskega kota, Kozjanskega in na druge podobne študije naših pokrajinskih enot, ki so pisane sicer v smislu kompleksne regionalne analize, vendar z močno izpostavljenim enim ali večimi osnovnimi razvojnimi faktorji regije. Govori celo o primerih takozvane interne regionalne specializacije, ko se nek raziskovalec ukvarja poglobljeno predvsem z določeno regiojo. Takšna regionalna specializacija naj ne bi le prispevala k reintegraciji regionalnega aspekta, temveč tudi k poglobitvi problemske analize in s tem k modernizaciji, aktualizaciji in dinamizaciji regionalne geografije (Ilešič, 1983). Isto zagovarja Vasovič, ko pravi, da se pri proučevanju posameznih regionalnih enot s širokega geografskega stališča postavljajo sledeča tri vprašanja: sistematizacija zbranih podatkov, opredelitev in omejitev teh enot ter popolnejše proučevanje nekaterih sodobnih procesov in pojavov (Vasovič, 1973). Končno tudi Mensching ugotavlja, da gre pri regionalni geografiji za proučevanje dinamičnih silnic v regiji. Potrebno je razviti specialne metode, ki pa ne morejo biti enostavne in enotne za vse, ker stopa v ospredje različna problematika in je treba izločiti predvsem to, kar je dejansko geografsko relevantno (Mensching, 1972). x Kako naprej v regionalni geografiji? Kokole poroča, da je Mednarodni geografski kongres v Montrealu pokazal, da je sodobna geografija prišla v obdobje nekakšne presnove. Podrobne preučitve marsikje rušijo stare koncepte, so pa še premalo obsežne ali preozke, da bi hkrati že služile za nov sistem v regionalni in obči geografiji (Kokole, 1958). Obenem pa Vasovič poroča, da se je na Mednarodnem geografskem kongresu v Moskvi 1976 leta pokazala težnja po renesansi regionalne geografije. - 28 - M. Pak O sodobn; Rezultati ankete okrog 90 geografov so pokazali zahtevo po posodabljanju regionalne geografije, upoštevajoč potrebe po njeni revitalizaciji, preusmeritvi, pomladitvi, preporodu, po teoretično-metodološki opredelitvi njenih osnov v smislu nove filozofije, ter po novi raziskovalni tehniki (Vasovič, 1983). Večina avtorjev si je tudi edina, da je regionalna geografija še vedno ena bistvenih osnov in neobhodnih pogojev za eksistenco geografije. Tudi v praksi narašča potreba po njej in zato naj bi bila tudi temu primerna, torej uporabna v najširši praksi, še predvsem pa v regionalnem planiranju in v izobraževanju. Toda to naj ne bi bila faktbgrafsko ali celo leksikografsko prikazana regija na ravni informacijske geografije. Potrebna je za razlago in za razumevanje številnih procesov in je tudi edina veda, ki resnično informira o sodobnem svetu in njegovih pokrajinskih enotah. Predvsem je regionalna geografija potrebna krepke idejne in metodične prenove. Potrebna je izboljšav in izhajati mora iz regionalne danosti ne pa iz problemov. Pri tem pa ni nujno težiti za nekakšno leksikografsko celovitostjo in shematičnostjo. Lahko je usmerjena. enkrat v en in drugič v drug vidik. (Vrišer, 1979). Redno pa bi naj prikazovala regije, ki so njena osnova in njihovo opredelitev, kar je bolj sintetično in kompleksno. Za takšno geografijo se zavzema tudi Hagget, ki govori o kompleksni regionalni analizi kot kombinaciji rezultatov prostorske in ekološke analize in o geografiji kot moderni sintezi (Haggett, 1972). Kot taka se mora nujno opirati na moderne tehnike (npr. matematične metode), usposobiti pa je potrebno tudi regionalne specialiste", ki jih sedaj skoraj ni. Poleg obdelave podatkov na regionalni ravni v smislu regionalne sinteze je te potrebno regionalno primerjati za potrebe regionalnega planiranja, kar je izhodišče za regionalno sintezo (Leser, 1974). Vedno več pa se tudi v regionalni geografiji govori o sistemski analizi kot poskusu združitve enakih oblik v drugih sistemih, iz' katerih je mogoče opredeliti splošne značilnosti. - 29 - M. Pak O sodobni Literatura : Bennett, R.,1984, Systemanalyse fiir Umwelt-Management: Entwicklung und Zukunftstendenzen. Mitteilungen der Osterreichischen Geogra- pnischen Geselschaft, št. 126, Wien, s. 29-49. Gams, I. ,1977, Regionalna geografija - vrh ali anahronizem metodične geografije. Geografski obzornik XXIV, št. 1-2, Ljubljana, s. 41-45. Gams, I. , 1986, Osnove pokrajinske ekologije. Ljubljana. Haggett, P. ,1972, Geography: a modern svnthesis. Ilešič, S., 1973, Za regionalno kompleksnost v geografski teoriji in praksi. Geografski vestnik XLV, Ljubljana, s. 91-99. Ilešič, S. , 1974, Geografija na razpotjih. Geografski vestnik XLVI, Ljubljana, s. 3-9. Ilešič, S. , 1975, Pomen kompleksnega regionalnega aspekta v sodobni geografiji na primeru alpskih predelov Slovenije. Geografski obzornik XXII, št. 3-4, Ljubljana, s. 1-6. Ilešič, S., 1983, Specializacija i reintegracija u savremenoj geografiji. Zbornik XI. kongresa geografa SFRJ, Titograd, s. 51-56. Kokole, V. , 1958, XVIII. mednarodni geografski kongres v Riu de Janeiru. Geografski vestnik XXIX, Ljubljana, s. 169-171. Mensching ,H. , 1972, LSnderkunde-Regionalgeographie. Eine kritische Betrachtung uber eine Zeitstromung der Geographie. Wiirzburger Geographische Arbeiten, št. 37, Wiirzburg, s. 53-65. Rogič, V. , 1982, Regionalna geografija Jugoslavije. Zagreb. Russel, K. ,1979, Regional geography is dead: Long live regional geo-graphy! Teaching geographv, št. 3, s. 109-113. Vasovič, M. ,1974, Pristup proučavanju regonalnih celina. Glasnik etno-grafskog instituta XXII (1973), Beograd, s. 1-11. Vasovič, M. ,1983, Regionalna geografija i njena uloga u integraciji naše nauke. Zbornik XI. kongresa geografa SFRJ, Titograd, s. 57-66. Vrišer, I. ,1975, Nove meje geografije. Geografski vestnik XLVII, Ljubljana, s. 3-9. Vrišer, I. ,1979, Razmišljanja o geografiji. Geografski vestnik LI, Ljubljana, s. 83-96. Vrišer, I. ,1981, Razprava o geografiji. Geografski vestnik LIII, Ljubljana, s. 92. Vrišer, I. ,1982, Geografska veda v preteklosti, sedanjosti, prihodnosti. Geografski vestnik LIV, Ljubljana, s. 91-98. Wirth, E. , 1978, Zur Wissenschaftstheoretischen Problematik der Landerkunde. Geographische Zeitschrift 66, št. 4, Wiesbaden, s.242-261. - 30 - M. Pak O sodobni ABOUT THE ADVANCED REGIONAL GEOGRAPHY In the twenties and thirties regional geographv remained behind specia -listič geographv and is stili in the stage of search for apprppriate theo-retical and methodological basis. Because of traditionalistic approach this ambitious is very slow in Yugoslav geography, and uneffective. Traditional regional description of Yugoslav territory and bigger regional units is the result of it. Appart of geography of Croatia we don't have other presentations of federal units because of theoretical, specia-lly methodological straits. Ouestions of equal treatment of natural and socio-economic factors, complex view and synthetical approach are also the problems. Endeavourment for modern and more advanced regional geography presents special regional analysis, specially those from before twenty years: Haloze, Slovenske gorice, Dravsko polje, Blejski kox and some: regions in Croatia. The leading spatial problems are exposed in these studies. Modern tehnics, mathematical methods and others are in the need. The need for regional geography is increasing besause of the need for education and specially for multydisciplinary planning. - 31 - SISTEMSKA TEORIJA: POT K NOVI REGIONALNI GEOGRAFIJI T * Marijan Klemenčič IZVLEČEK • UDK 910. 1:913 Podan je kratek pregled razvoja regionalne geografije, možnosti uporabe sistemske teorije v geografiji, posebno z vidika posodobitve metodologije regionalnogeografskih preučevanj. Posebna pozornost je namenjena regiji kot sistemu. ABSTRACT UDC 910. 1:913 SYSTEMS THEORY: A WAY TO MODERN REGIONAL GEOGRAPHY? Short survev of development of regional geographv and possibilities of the use of svstems theorv in geographv, especiallv from the viewpoint of modernization of methodologv in regional geographv, is given. Spe-cial attention is destined to a region as a svstem. Uvod Regionalna geografija je prav gotovo tisti del geografije, ob kateri se strokovna kopja najbolj lomijo. Spomnimo se le Ilešičevih prizadevanj, da bi regionalna geografija dobila mesto, "ki ji pripada". Stanje regionalne geografije in pogled nanjo se spreminjata, kar je posledica razvoja geografije v celoti. Glede na notranjo organiziranost stroke Coffev (1981) loči tri osnovne pristope sodobne geografije. Prvi je "klasični" pristop Humboldta in Ritterja, ki izhaja iz pogleda, da je za vso znanost značilna posebna metodologija. Pridobivanje znanstvenih spoznanj je sestavljeno iz dveh delov: iz zbiranja faktografske-ga gradiva ter odkrivanja zakonitosti o vzrokih in učinkih. Drugi je "regionalnogeografski" pristop, ki ga je oblikovala predvsem francoska šola v začetku stoletja. Prevladovalo je mnenje, da znanost preučuje subjektivni predmet. V geografiji to pomeni, da so fizični in družbeni objekti in dogodki povezani v pojavnostno neločljivost. Zato je bil potreben bolj predmeten, regionalni način obravnave sveta in regija * Dr.,doc.. Oddelek za geografijo, Filozofska fakulteta, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. 32 - i M. Klemenčič Sistemska teorija je postala organizacijski koncept stroke. Fenneman je leta 1911 trdil (Coffev,- 1981), da je edina stvar, ki je prva, zadnja in je vedno geografija in ničesar drugega - študij območij v njihovi kompleksnosti; to je regionalna geografija. Za tretji, novejši organizacijski okvir geografije je značilen prostorski vidik, ki se uveljavlja s preučevanjem vpliva razdalj in relativnih lokacij, in to od Christallerja do Haggetta. Regionalna geografija v sodobni geografiji Po zadnji vojni je z uveljavljanjem prostorskega vidika v geografijo začela prodirati metodologija, ki je postavljala v ospredje kvantitativno analizo. Raziskave so bile v večji meri naravnane na tematsko plat kot na regionalno. Tovrstne raziskave so geografom jemale veliko sil, saj so zahtevale iskanje vedno novih metodoloških pristopov, pa tudi povpraševanje prakse po njihovih izsledkih je bilo precejšnje. Teoretska stran geografije je ostala nedorečena in z njo njen logični sistem. Ob močnem porastu metodologije je geografska teorija ostala v grobem stara. Najkrajši konec je potegnila regionalna geografija. Tudi sodobna metodologija ni bila sposobna - potem ko se je odmaknila od deskriptivnega pristopa - zadovoljivo preučevati kompleksa zemeljskega površja. V praksi prihaja do tragikomičnih položajev, ko mnogi geografi v želji, da bi bili "pravoverni", "znanstveni" in "teoretični", na ves glas zagovarjajo regionalno geografijo, čeprav je njihovo delo izrazito geografsko specialistično. Hkrati pa tudi ti geografi tiho priznavajo, da "klasična", na opisni metodi sloneča regionalna geografija, ni več ustrezna. Vsebina regionalne geografije in njeno mesto v geografiji je tako danes bolj ali manj neopredeljeno in nejasno. Ali jo sploh še potrebujemo? Če ostajamo pri tradicionalnih opredelitvah geografije, je odgovor vsekakor pritrdilen. Vprašanje je samo, kakšna naj bo sodobna regionalna geografija. Pri tem je odločilnega pomena opredelitev regije. Žal - 33 - M. Klemenčič Sistemska teorija je velika večina opredelitev nejasnih in dvoumnih,' tako da je zmeda popolna. Regija naj bi bil del zemeljskega površja, ki se po svojih značilnostih loči od sosednjih območij.- Zaradi tako poenostavljene definicije v praksi prihaja do neštetih "regionalizacij", ki bi jih lažje uvrstili med rajonizacije ali celo klasifikacije. Najnovejša splošna opredelitev regije, ki jo srečamo v.literaturi (Small, Witherick, 1986), je že natančnejša: regija je del zemeljskega površja, ki se loči od drugih in mu posebna značilnost ali niz kriterijev dajejo celovitost. Težišče definicije je na celovitosti. Dumolard (1975) je eden izmed redkih geografov, ki se prizadevajo zmanjšati dvoumnost izraza regija. Opredeljuje jo kot prostorsko celovitost, strukturirano in kohezirano zaradi delovanja tako močnega dejavnika, da oblikuje strukturo. Poleg te osnovne, predlaga še nekatere enostavne in enoznačne definicije. Sistemska teorija in geografija Splošna teorija sistemov je nastala kot reakcija na pretirano specializacijo v znanosti. Teži k poenotenju znanja ter k oblikovanju obče teoretične osnove znanstvenega preučevanja. Splošna teorija sistemov, ki jo je prvi začel razvijati biolog von Bertalanffv, je torej teorija splošnih modelov. Seveda pa to ni nek povsem nov pristop. Harvev (1969) ugotavlja, da je postopek oblikovanja sistema s pomočjo drugega znanost uporabljala že od nekdaj. Res pa je, da ta način ni bil opažen in posebej opredeljen vse do zadnje vojne. Svet, v katerem živimo, je sestavljen iz neskončnega števila materialnih elementov, ki so medsebojno povezani in se medsebojno pogojujejo. Materializacijo teh součinkovanj v določen sklop lahko imenujemo sistem. Sistemski pristop se je v geografiji pojavil pozno in zelo boječe. Verjetno je bila geografija preveč obremenjena z vročimi razpravami o - 34 - M. Klemenčič Sistemska teorija tako imenovani "novi geografiji", ki so jo obljubljali zagovorniki uporabe matematičnih metod v geografiji. Ker se v geografiji običajno obravnavata kompleksnost in součinkovanje, se je nemogoče izogniti uporabi metodologije in izrazoslovja sistemske teorije. Danes se sistemski pristop uporablja praktično na vseh geografskih področjih, od geomorfologije do geografije prebivalstva. Zelo redki pa so poskusi celovitega, regionalnega pristopa; mednje lahko uvrstimo predvsem Chapmana (1977), delno Coffeva (1981). Zdi se, da se v geografiji zadovoljujemo s preučevanjem posameznih pojavov ali -prostorskih problemov. V to silijo hitre spremembe, pa tudi želje po lagodnejši in hitrejši strokovni afirmaciji. Pokrajinska kompleksnost ostaja cel oreh, ki je sicer vabljiv, vendar nas lupina prestraši, da je niti ne poskušamo razbiti. Regija kot sistem Najbolj splošna definicija sistema je naslednja: "Sistem je niz součinku-jočih objektov" (Small, Witherick, 1986). Ena od definicij sistema, ki je prilagojena uporabi v geografiji, je naslednja: "Sistem je celovitost, sestavljena iz niza medsebojno odvisnih in součinkujočih delov ter jo je z mejo možno ločiti od sosednjih območij" (Barry, Conkling, Ray, 1976). Osnovne poteze sistema, kot jih opredeljuje splošna teorija sistemov, so: - odnosi (povezave) med elementi sistema; posebno pomembni so sistem otv brni elementi, - urejenost elementov določa delovanje sistema; hierarhičnost je značilen izraz urejenosti elementov, - struktura in organizacija sistema, - delovanje sistema, ki je lahko aktivno ali reaktivno, - vodljivost sistema, ki nastopa pri visoko organiziranih sistemih. - 35 - M. Klemenčič Sistemska teorija Osnovne lastnosti sistemov so: dinamičnost, hierarhičnost in raz-vojnost. Sistemi se odlikujejo po določeni stopnji notranje povezanosti (koherentnosti). Ta sloni na taki povezanosti elementov, da sprememba kateregakoli od njih potegne za seboj spremembo ostalih. Ločimo odprte in zaprte sisteme. Odprt sistem je tisti, ki se povezuje z okolico, zaprt pa je neodvisen od okolice. V velikih sistemih lahko nastopa centralizacija, ki je značilna za hierarhične sisteme. Če so med elementi sistema odnosi podrejenosti oziroma nadrejenosti, je sistem hierarhični. Vsak sistem lahko delimo na podsisteme ali sisteme nižjega reda, te pa naprej do elementarnih sistemov. Torej vsak sistem lahko obravnavamo kot del drugega, splošnejšega, ki ga imenujemo nadsistem. Vsak sistem lahko preučujemo z dveh aspektov: kot element nadsistema in kot samostojni sistem. V prvem primeru posvečamo pozornost zunanjim povezavam sistema in njegovim funkcionalnim lastnostim, v drugem pa notranjim povezavam in njegovim strukturnim lastnostim. Po klasičnem pojmovanju v sistemu kroži energija. Na osnovi novejših spoznanj energije dodajajo še pretok informacij, ki pa ni isto kot energija. Informacijskega signala ni brez materialnega posrednika, pa tudi ne brez energije. Nakazane osnovne značilnosti sistemov govorijo v prid dejstvu, d a je prilikovanje sistema regiji povsem umestno. Lahko rečemo tudi drugače regionalna geografija močno potrebuje tovrstno formalizacijo, ki pa bi ji morala slediti ustrezna metodologija. Ob sprejemanju sistemskega pristopa se razjasnjujejo tudi vsebinska vprašanja regije. Regija naj namreč ne bi bila katerikoli del zemeljskega površja, pač pa le tisti, za katerega je značilna določena stopnja notranje povezanosti, zaklju-čenosti. - 36 - M. Klemenčič Sistemska teorija Sistemski pristop in regionalna geografija Sistemski pristop, ki sledi induktivni poti znanstvenega dela, ugotavlja notranje povezanosti med elementi, torej sisteme. Zato Chapman (1977) napada tradicionalno opredeljevanje regij in poljubno razmejevanje zemeljskega površja kot predmeta geografskega preučevanja. Delitev geografskega prostora se mora začeti od spodaj, z najmanjšimi sistemi, za kar so potrebna drobna lokalna preučevanja. Tu bi kdo našel stičišče z munchensko socialnogeografsko šolo, ki se tudi v veliki meri poslužuje lokalnih raziskav. Dejansko pa je njena zasnova iskanje družbenih skupin, sestavljenih iz ljudi z enakim prostorskim obnašanjem, povsem nasprotna izhodiščem sistemskega pristopa, ki išče celovitosti na osnovi povezav med objekti. Pri tem uporablja metodologijo, ki se je razvila ali izpopolnila v zadnjih desetletjih. Več kot očiten je prehod (prelom) od tradicionalne, sistematično zasnovane in na deskriptivni metodi sloneče regionalne geografije, k sodobni regionalni geografiji, ki se poslužuje sistemskega pristopa in uporablja sodobne geografske metode. Istočasno se spreminjajo tudi predstave o geografiji kot znanstveni vedi. Tradicionalne definicije govorijo o geografiji kot opisovalki zemeljskega površja. Sodobna obča geografija je že močno presegla tako gledanje, medtem .ko se v preostankih tradicionalne regionalne geografije še ohranja. Zdi se, da se ohranja bolj v načinu razmišljanja starejših geografov, ki vidijo v regionalni geografiji "idilični vrt" geografije. Zato ni čudno, če se regionalna geografija omejuje na (opisno) "šolsko" geografijo; na geografijo, ki mora biti zaradi tradicionalne sistematike vede in ki nima prave znanstvene teže. Regionalna geografija v očeh dobršnega dela geografov ostaja kot slepo črevo geografije. S takim dvoličnim gledanjem slepimo sebe, geografiji pa delamo medvedjo uslugo. Regionalna geografija je mrtva, živela regionalna geografija! - 37 - M. Klemenčič Sistemska teorija Brž ko pa pristanemo na to, da geografija spada med znanstvene discipline, moramo sprejeti zahteve, ki jih pred nas postavlja znanost. To pa je na primer kiritično preverjanje spoznanj, njihova sistemizacija in oblikovanje splošnih načel. Klasična regionalna geografija verjetno težko zadosti osnovnim zahtevam znanstvenega preučevanja, zato jo je treba ukiniti ali pa posodobiti. Sistemska teorija prav gotovo lahko pripomore, da se stoletne teoretske zahteve po celovitem (kompleksnem) preučevanju v veliki meri tudi uresničijo. Če ne drugega nam sistemski pristop omogoča nov način razumevanja regije. Ne samo to; pri vsakem geografskem preučevanju nas sili, da razmišljamo o celovitosti, kompleksnosti. Kot pri uvajanju vsake novosti lahko tudi v primeru uporabe sistemske teorije zapademo modnosti, kar vodi k pretirani formalizaciji oziroma stanju, ki ga lahko imenujemo l'art pour l'art v geografiji. Na to nevarnost opozarja Chisholm (1967) ko trdi, da so nekatera teoretska izhodišča teorije sistemov nič drugega kot razmišljanja z zdravo pametjo. Žal se v današnjem svetu vse prepogosto dogaja, da povsem vsakdanje stvari zavijamo v "znanstveni celofan". V skrajnem slučaju to ni tako velika tragedija, le da pri tem ne bi izrodili zdravega razuma. Zaključek Specializacija v geografiji in životarjenje regionalne geografije sta osnovna problema geografije v zadnjih desetletjih. Sistemska teorija ni čudežna palica, s katero bi bilo mogoče na mah ozdraviti vse slabosti, je pa prav gotovo pomemben metodološki pripomoček. Kvantitativne metode so prinesle velik napredek v metodologijo geografskih preučevanj, posebno posameznih geografskih disciplin. Drugače je s sistemsko teorijo, ki s celovitim pristopom nudi možnosti trdnejše opredelitve predmeta preučevanja, poglabljanja spoznanj o geografskem okolju (sistemu), zmanjšanja razlik med geografskimi disciplinami ter ponovni uveljavitvi regionalne geografije ali vsaj regionalnega koncepta. Gre za metodolo- - 38 - M. Klemenčič Sistemska teorija ške novosti ter teoretične osvežitve, ki lahko posodobijo geografijo. Slovenska geografija ima bogate izkušnje s tega področja,: vrsto let, posebno ob zborovanjih slovenskih geografov, si prizadeva izdelati metodologijo regionalnogeografskih raziskav. V veliki zadregi pred sinteti-ziranjem spoznanj so posamezniki povzeli rezultate delnih raziskav. Ostajamo torej na deskriptivizmu, na "seštevalnem" načinu predstavljanja pokrajinskih elementov. Literatura: Berry, J. L., Conkling. E. C. , Ray, D. M. ,1976, The geography of economic systems. Prentice-Hall, London. Chisholm, M., 1967, General systems_ theory and geography. Transacti- ons 42, London, s. 45-52. Chapman, G. P. ,1977, Human and environmental systems: a geographer's appraisal. Academic Press, London. Coffey, W. J., 1981, Geography. Towards a general spatial systems approach. Methuen, London, New York. Dumolard, P. ,1975, Region et regionalisation. Une approche systemi- que, L'Espace Geographique, št. 2, Pariš, s.93*-lll. Harvey, D. ,1969, Explanation in geography. E.Arnold, London. Small, J. , Witherick, M., 1986 , A modern dictionary of geography. E.Arnold, London. SYSTEMS THEORY: A WAY TO MODERN REGIONAL GEOGRAPHY? There are two main problems in geography in the last decades: specia-lization and backwardness of the regional geography. Quantitative methods have enlarged and deepened the field of geographie methodology, especially in the sphere of particular geographie discipli-nes. It is quite different situation with system theory offering possibi-lities of more precise definition of the subjeot of geographie researches. It offers diminution of isolation of geographie disciplines also as reaffir-mation of regional geography or regional concept at least. Systems theo-ry brings methodological newness and new horizons to a theoretical - 39 - M. Klemenčič Sistemska teorija thinking, so it seems to be very successful in geography but not for ali problems and for every čase. The main problem is how to use theory in practical researches, how td catch the coherence of real world. Nevertheless, region as a central notion in geography can pro-fit very much from systems theory using thinking in a way of systems. There is a hope to overcome descriptive and sistematic character of (traditional) regional geography; systems theory gives a chance to modernize it. DOMETI I PROBLEMI (REGIONALNE) GEOGRAFIJE JUGOSLAVIJE Jovan Dj. Markovič IZVLEČEK UDK 913(497.1) Realizacija regionalnogeografskega prikaza Jugoslavije je odvisna od stopnje doseženih regionalnih orisov posameznih regionalnih enot. Avtor podaja vrsto misli, kako z dolgoročno načrtovanim organiziranim znanstveno-raziskovalnim delom doseči ta osnovni cilj jugoslovanskih geografov. ABSTRACT UDC 913(497.1) (REGIONAL) GEOGRAPHY OF YUGOSLAVIA, ITS FEASIBILITIEs' AND PROBLEMS The realization of regional geographv of Yugoslavia depends on regional description of single regional units. The author presents several thoughts how to achieve this aim of vugoslav geographers with long-term planned organizations of scientificresearch work. Fizička, ekonomska, antropo i regionalna geografija su četiri stožera geografske nauke. Svaka integriše niz specijalnosti i oslanja se na srodne nauke. Sve imaju naučni i nastavni pristup, opšti i posebni (svetski i jugoslovenski) aspekt. Otuda, naučna i nastavna tematika, po-red drugih, i Regionalne geografije 'Jugoslavije. Poenta je na njoj, nje-nom dometu,problemima, potrebama i značaju u geografiji i za zajedni-cu. Njeno poimanje proističe iz geografskog staža (rada, znanja, is-kustva) i opšteg uzrasta. Ono se prihvata ili ne, bez prizivanja "auto-riteta" i. samišljenika, a ne isključuje polemiku oponentima. Namera članka je - vizija geografije Jugoslavije kroz bilanse prošlog, ocene sadašnjeg za bolje idučevekovnog. Reč je o potrebama moderne osmiš-ljene geografije i njenoj naučnoj i društvenoj reafirmaciji. Potrebni su nam - drukčiji rad, nova organizacija, viši ciljevi u geografiji radi prevazilaženja njenog status quoa. Zablude geografa i nemoč, nerazumevanja zajednice za potrebe naše nauke mogu joj produžiti tavorenje ili viziju učiniti iluzijom. Na obostranu štetu! * Dr., univ.prof. , Odsek za geografiju i prostorno planiranje PMF, 11000 Beograd, Študentski trg 3. - 41 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi Rad na (regionalnoj) geografiji Jugoslavije, uvid u postoječu literaturu svih naših geografskih centara, karta geografske proučenosti jugoslo-venskih prostora potvrdjuju neravnomernu tematsko-problemsku prou-čenost naših terena, kao posledicu neplanskog, nesistematskog rada obeleženog i afinitetnim individualizmom do zablude. Neosporni su us-pesi pojedinaca, manji ili veči uzleti centara, ali izostali su kolektivni napori, timski projekti, svestrani specijalistički naučni zahvati geo-grafskog proučavanja republičkih prostora, ne računajuči pojedinačne i periodične pokušaje u jednovekovnom radu. Otuda hiljade geografskih ra-dova po zbornicima i glasnicima su samo privid geografskog poznavanja Jugoslavije. Mnogim prostorima nedostaju osnovna poznavanja, a Btrukturno-problemsko nepoznavanje prostora isključuje njegovo kompleksno, sintetičko naučno poznavanje, od regionalnog diferenciranja do svestranog valorizovanja. Izneta ocena nameče mnoga pitanja, traži odgovore, izlaze iz stvarnosti . . . Evidentna je potreba ravnomernog i svestrano specijalističkog poznavanja sveg jugoslovenskog prostora, kao preuslov njegovog regionalnog poznavanja. Regionalna geografija je sintetička, integralna, stožerska geografska naučna i nastavna disciplina, sa višestruko aplikativnom funkcijom, te izuzetnim značajem. Da bi ostvarila zadatak i cilj, bila naučna, neop-hodne su joj analize. Poznato je pravilo "da nema sinteze bez analize i da ove nisu optimalno vredne ako se ne sintetišu". Kako jugosloven-skim prostorima nedostaju neophodne specijalističke analize - ne mogu se regionalno naučno meritorno prikazivati. To je moguče samo u stručnom, nastavnom ili popularnom dometu. Drukčije, mi imamo re-gionalnu geografiju Jugoslavije u nastavi srednjih škola i fakulteta, te i nastavnike regionalne geografe, no ne i naučnike specijaliste regionalne geografije. Samozvanaca i kvazi regionalnih geografa - naučnika -ima. Sto je i jedno i drugo - tako, nije nepoznato. Dosadašnji rad na geografiji, lišen neophodnog sistema, plana, kadra i novca, opterečen - 42 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi individualizmom, "školama", slabostima katedara i instituta geografskih centara, nije obezbedio finaliziranja. Nominalni geografi su bez krivice - krivi, jer pišu udžbenike i monografije bez dobre naučne podloge, jer su bili bez inicijativa za organizovanje rada na analizama, jer se udaljuju od matice, zapostavljaju je ... U dometu regionalno-geografskog stvaranja više su krivi zbog sopstvenih nemoči nego zbog objektivnih moči. Dobronamerni regionalni geografi greše kada precen-juju snage i u samouverenosti prenebregavaju realno, pa se late neo-stvarljivog. Otuda malo koja objavljena "regionalno-geografska študija" zadovoljava geografa-specijalistu odeljkom njegove struke. Otuda je kvalifikacija "študija" za "stručni geografski prikaz" preteška, pogoto-vu ako izostane i osnovna regionalna individualnost i problematika. U naučnom vrednovanju sopstvenih (i tudjih) proizvoda potrebna je odgovornost pred stvarnošču, naukom i istinom, vremenom i društvom. Radovi naših uglednih geografa univerzalnog profila (J. Cvijič, B. Ž. Milpjevič, A. Melik i dr.) odrazili su autore, vreme i uslove stvaranja, nivo onovremenih geografskih dostignuča i vidika. Dugujemo im zahval-nost, iako su im, prirodno, sadržaji, tematika i problematika prikaza prevazidjeni, ali i sa trajnim i drukčijim vrednostima. Imamo novije monografije planina i dolina, regija i gradova, republika, dela pojedi-naca i timova autora, ustvari skupa individualaca. Ali, monografije Srbije (5 knjiga), Hrvatske (6 knjiga) ili Slovenije, Vojvodine, Črne Gore su'samo opštegeografske kompilacije, manje ili više uspešni geografski prikazi, stručni i analitički, samo pokušaji sintetičkih prikaza regija i komuna. Analize monografija i "regionalno-geografskih študija" mahom potvrdjuju "da se u širini gubi dubina, a u dubini širina". Veča je nevolja, ako se nauka i struka pobrkaju. Razlike u ocenama geografa o bitisanju regionalne geografije i regionalnih geografa je u priznanju da jesu i nisu. Ako se regionalni geograf delom ne potvrdi, ako meditacijski koncept uzornim delom ne oži-votvori ili ako tradicionalno jedva prevazidje, ili se "študije" odrekne, nije regionalni geograf u suštini, več na rečima. Pogotovu ako se bavi - 43 - J.Dji Mar kovic Dometi i problemi više, npr. geomorfologijom, turističkom i nekom drugom specijali-stičkom geografskom disciplinom. Kabinetska razmišljanja mogu poroditi irealni (fiks) koncept, neostvarljiv u postoječem, bez preduslova. Stoga B. Ž. Milojevič, sa kojim se poistovečuje regionalna geografija u Srbiji, nije davao recepte, delom je koncept demostrirao, a teren i opštegeografsko interesovanje je predpostavio teorijske-metodološkim pitanjima regionalne geografije, prepuštajuči sudu savremenika i potoma -ka domet svojih dela. Geografska univerzalnost i enciklopedij s ka znanja ne mogu mu se poreči. Svojevrsno su instruktivni primeri u naučno-stručnoj preorijentaciji po-jedinih geografa; nekoliko geomorfologa predaju i pišu udžbenike iz regionalne i ekonomske geografije (turističke, saobračajne), iz antropo-geografije, životne sredine, aplikativne geografije .. . Nema, medjutim primera, da je ekonomski ili regionalni geograf postao geomorfolog. Čak i "ortodoksni" regionalni geografi radje brane doktorsku disertaci-ju iz geomorfologije ili pišu radove iz turističke geografije. Priklanja-nje geografskim specijalnostima je razumljivo, kako zbog sticanja nau-čne kvalifikacije i indentiteta, tako i zbog udaljavanja od svaštarenja i rovitog. Kako do regionalne geografije Jugoslavije ? ! Postavljeno pitanje je centralna tema geografske nauke i nastave Jugoslavije. Regionalna geografija Jugoslavije je dalek cilj naše nauke, do čijeg je ostvarenja potrebno mnogo napora i vremena. Preduslovi su: ljudi, novac, organizacija, jugoslovenski koncept i razvoj geografske nauke i nastave. U tom opsegu podrazimevaju se sistematski, planski, etapno-dugoročni, koordinirani rad, uz analitička (specijalistička) prou-čavanja celokupnog prostora zemlje, u funkciji sintetičkog geografskog finaliziranja. To podrazumeva radikalan energičan zaokret u dosadaš-njem radu, temeljitu reorganizaciju u svim centrima. Svestrano dogo-voreni i intenzivan rad, društveno verifikovan i finansijski obezbedjen mogao bi tokom dve-tri decenije da obezbedi mnoštvo specijalističkih - 44 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi analiza, bar po desetak za svaki planom izdvojeni prostor, za potonje regionalno geografske študije. Institutski naučni rad mora biti u funkciji plana, što ne isključuje. tematsko-problemske afinitete individualnog naučnog kreiranja. Ukratko: svim republičkim i pokrajinskim geografskim naučnim institutima i katedrama, kadrovski kompletnim, finansij-ski bezbednim, temeljno organizovanim, dobrp rukovodjenim, planski definisanim, treba postaviti zakonske obaveze proizvodnje. U njima treba okupiti sve dokazane naučne radnike, talentovani podmladak, sarad-nike srodnih nauka, pa intenzivno raditi od starta do cilja. Ako-bi svaki od desetak (bolje petnaestak) naučnik instituta u vodečim gradovima (geografskim centrima) Jugoslavije okupio po dvojicu-trojicu specija-lista geografskih i srodnih disciplina, tim od 400-500 vrhunskih geografa, mogao bi u trodecenijskom terensko-kabinetskom radu da pokrije sav jugoslovenski prostor hiljadama specijalističkih geografskih analiza. Taj uopšteno zamišljeni put do cilja podrazumeva niz predus-lova i imperativa, od neophodnih pojedinačkih i kolektivnih vrlina ljudi, entuzijazma i predanog rada, istinskih terenskih istraživanja, nauč-nih saopštenja i diskusija, do svestrane koordinacije u radu do cilja. Savezni geografski institut objedinjavao bi sve naučne aktivnosti repub-ličkih i pokrajinskih instituta, uskladjivao bi sve planove, sadržaje rada, rad institutskih i medjuinstitutskih odeljenja i saveta, centralnog saveta geografa-veterana ... Dogovoreni rad i cilj, pogled u budučnost' geografije, kroz zaostavštinu i stvarnost, je imperativ geografa Jugoslavije, obaveza prema zajedhici i nastupajučem milenijumu. Ni aktualna ekonomska kriza iznetu viziju ne može oglasiti grandomanskom idejom irealnih htenja. Mnogo smo bliži trečem milenijumu nego anti-čkom dobu, nauči nego zemljopisu, pa dosadašnjB i postoječe moramo mnogo, mnogo da prevazidjemo. Mali i skromni pomaci još više če nas udaljiti od neophodnog nedosegnutog. - 45 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi O profilu regionalnog geografa! Da bi regionalna geografija ostvarila cilj sinteze i naučno-društvenu funkciju neophodne su joj specijalističke studije-analize. Samo pomoču njih ona može da ostvari zadatak kompletne, kompleksne, sintetične i stožersko-mostovske nauke. Ta pijedestalna naučna geografska disciplina integrisanog tematskog trojstva u prostornom jedinstvu treba da pro-nalazi sopstvene probleme u njegovoj strukturi i individualnosti. Oni moraju imati integralno obeležje, eventualno i naglašeno specijalistič-ko, ali nikako samo specijalističko, jer bi bili pozajmljeni, svojatani. Regionalno-geografski problem mora imati interakciono kauzalno-posle-dično obeležje sa pro i retrogradijentnim manifestovanjem u prostornom jedinstvu njegovog trojstva (priroda, čovek, privreda). Regionalna geografija u združivanju i povezivanju oblika, pojava i procesa u prostoru treba da ukaže na njegove specifičnosti i potrebe, mogučno-sti svekolikog iskoriščavanja, planiranja u njemu (življenja i privredji-vanja), bez degradacije. Očito, zadatak regionalne geografije je složen, težak i odgovoran, pa se postavlja pitanje - koji ga geograf može oba-viti!? Nije slučajno što J. Cvijič "nije obračao pažnji regionalnoj geografiji", što je P. Jovanovič čak nipodaštavao, što su se "mnogi geografi gotovo odricali od nje", što je mnogo kritikovana, označavana deskriptivnom, što "regionalni geografi lutaju po tudjim morima". Razumljivo je to, jer nema geografa sa toliko specijalističkih znanja, fi-zičkih i misaonih snaga i sposobnosti terenskih opservacija, problem-skog pronicanja, sa toliko vremena i sredstava da bi sopstvenim analizama obezbedio sintezu, da bi odmenio učinak niza analitičara. Sinte-zom se, dakle, ne može baviti svaki geograf, nijedan uski specijalista-analitičar, a najmanj početnik u geografiji. Ne može to ni naučni savet-nik, ni univerzitetski profesor regionalne geografije - bez svoje krivice, bez preduslova. Jer, da bi smrtni geograf postao besmrtan, treba da sazna šta ne zna.- u struci i životu! Regionalnom geografijom se, dakle, mogu baviti samo veterani i vedete geografije, višestruki rani-ji analitičari, iskusni terenci, dubiozni naučnici, erudite enciklopedij- - 46 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi skih znanja i bogatog životnog iskustva ... Regionalni geograf mora dobro da razume študije petnaestak analitičara-specijalista (ako i sam ne može pisati), njihovu sadržinu i problematiku, da bi ih združio u problem (e) prostorne sinteze, sopstveni - regionalno geografski problem (e). Što je on školovaniji, analitički potkovaniji, misaoniji, is-kusniji, pronicljiviji i vredniji, sinteza če mu biti uspešnija i regional no geografska študija osmišljenija. Ali, i takav div-geograf, geografski univerzum je nemočan bez analize. Otuda nemarno pravog regio-nalnog geografa, pogotovu divove. Imamo - što imamo. Jedna narodna poslovica kaže: "Nema kuče bez cigala". A druga: "Bolje ista, nego nista"! Zato su nam "geografski prikazi", monografije - dobro došli. Prikazi, ne študije! Jer, inversno je, kada se po-četnički rad kvalifikuje kao "študija", a završni kao "prikaz" (npr. Kopaonika). Odskora imamo zvanje "diplomirani prostorni planer" (ne i magistar, doktor). A ovaj je regionalni geograf, planer prostora. Ovi sinonimi se neznatno razlikuju. A tirne je sve - rečeno! O značaju regionalno-geografske sinteze Geografija odavno nije zemljopis, ni nauka radi nauke - sterilne, uča urene. Naše društvo nedovoljno koristi aplikativnost specijalističkih geografskih disciplina, na svoju štetu. Nauka o prostoru, njegovim komponentama, njihovoj interakciji, najpozvanija je u prostornom planiranju, horološki sveobuhvatnom. Svestranost u prostornom poiman-ju, valorizovanju, uredjenju i očuvanju date teritorije, njene prošlo-sti, stvarnosti - strukture i problematike, garancija su dobre sinteze iz j oš boljih analiza, te i uspešnog planiranja - budučnosti tog prosto ra. Nažalost, nemarno preuslove za naučni pristup imperativnom, za odgovornost pred društvom i vremenom. Otuda - mnogo je promašaja u našem vremenu i društvu, od najmanjih do kardinalno-fatalnih, sa posledicama i za potomstvo. Otuda i ovaj tekst - apel. - 47 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi Moderno i uspešno društvo mora da se oslanja na nauku. Svakako i na nauku o prostoru, pojavama i procesima u njemu, prirodi, ljudima, privredjivanju, na geografiju. Ako smo nemočni za geografske sinteze, sve specijalističke geografske discipline veoma mogu da pomognu u raznim planiranjima. Nisu štetne i kvazisinteze u filtrima, koji sprečavaju (ili bar ublažavaju) kažnjavanje u neuspelim planiranjima. Široka je le-peza planiranja u privredi i demografiji, u prirodi, gradu i selu. Stihiji se suprotstavlja i potrodica, ako ne i svi poedinci. A opština, regija, republika, savremeno društvo bez plana je bez glave. Naše društvo i vreme nije slučajno bremenito problemima - nerazvijenih područja, višestrukog diferenciranja severa i juga zemlje, depopulacije sela, planinskih i prigraničnih prostora, urbane imigracije, ekonomske emigracije, investicionih promašaja, raznovrsnih kriza, oštečenja prirode itd. Imaju šta da kažu geografi o makro i mikrogradnjama, revitalizaciji ekonomsko-demografski zapuštenih prostora, uredjenju naselja (posebno sela), prirodne i životne sredine, koriščenju prirodnih bogastava, pogo-dnostima u odbrani zemlje .. . Može geografija da pomogne u zaštiti od stihije, izradi kapitalnih projekata, monografija komuna i gradova, planina i dolina, prirodnih lečilišta, izradi atlasa, izdvajanju regiona i re-jona .. . Istina, sadašnji dometi geografskog poznavanja zemlje predpo-stavljaju defektnosti, subjektivne proizvoljnosti i zastranjivanja, omaške zbog palijativnosti .. . Zato predlog pledira za decenijski rad na analizama u funkciji sinteza, za fundamentalna i egzaktna istraživanja kao jedini i pravi naučni temeljac osmišljene geografije, baze svih planiranja. Te prve sinteze bile bi osnova svim potonjim - dopunjavanim, korigovanim, svim aktualnim i savršenijim geosintezama i planiranjima. Tek tako i tada uhvatiče se do sada ne dosegnut korak moderne geografije i imperativa njenog bitisanja, nauke funkcionalno primerene vremenu i planerskom društvu. Nova kretanja, viši dometi i ciljevi, jači kadrovi, temeljniji naučni rad, prave študije, progresivnija organizacija vode ka neophodnoj reafirmaciji geografije i njenom valjanom tretmanu u sistemu nauka. Njoj i društvu ciljevi su zajednički radi obo- 48 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi strane koristi - kroz simbiozu, asimptotsko približavanje naučnim istinama i socijalnim savršenstvima, vodiljama i zalogama trečeg mi-lenijuma. Značaj nove nacionalne geografije biče daleko veči, kao i korist od nje i njena autoritativriost. Zaključak Limitirani tekst članka uskračuje saopštenja mnogih misli, htenja, obrazloženja, predloga . .. Osvrt na još neka pitanja generalne teze umanjiče škrtosti i nedoumice, opravdače je i učiniti prihvatlivijom i prividnoj irealnosti i stvarnoj neophodnosti. Geografija se mora energično osloboditi kompromitujuče deskriptivno-sti i ostvariti na delu proklamovanu fundamentalnost i egzaknost na svim nivoima prezentiranja. U njoj se moraju jasno razlučiti - naučno od stručnog i popularno-informativnog, naučno od nastavnog. Tu nema tajni, ni dilema, ali ima primera kardinalnih ogrešenja o jasnom i za prekršioca. Suptilna merila i rafiniranja prosudjivanja predpostavljaju skromnost i objektivnost o delu, ako ne kreatora ono mnjenja. Samoza-dovoljstvo i samouverenost u dosegnutom nosi u nekritičnosti rizik neuspeha, površnosti do promašaja u domenima autorove stručne deficitarnosti. Izuzetno teško je iznači regionalno-geografski problem, origina-lan, neuzorpiran. Oni nisu očekivani ni od "naučnog projekta" o geografiji Srbije, još manje od publikovane stručne geografske monografije "Srbija". Nema u njoj nijednog, pogovu ne 12 ili 38 naučnih radova. Stručnih prikaza - da! Mnogo je teže napisati regionalno-geografsku študiju, naročito "uzorni model", nego dva-tri univerzitetska udžbenika regionalne geografije ili preporučiti kako treba raditi nego uraditi. J. Cvijič nije ni spominjao regionalnu geografiju, pa joj ne može biti ute-miljavač samo stoga što je pisao geološko-geografske osnove i prikaze. B. Ž. Milojevič je bio najplodniji pisac-geograf, ali neostvarljivo nije mogao prevaziči. Geografska širina pisca predpostavljena dubini može odvesti u previde i greške. Povodjenje za autoritetom dovodi do zablu- - 49 - J.Dj. Mar kovic Dometi i problemi da, trajnih ili potonjeg odricanja od sopstvenih radova (primer Cviji-čeve abrazionističke škole). Objektivne i subjektivne nemoči kreiranja moramo priznati. Moramo stremiti mnogo visim dometima i ciljevima geografije, njenoj viziji i stvarati do sagorevanja - prema zamišljenom. Potrebne su nam hi-ljade terenskih analitičkih študija, kalibra disertacija pedesetih godi-na, svakako i sinteze makar limitirajuče tematike-problematike. Na-žalost, geografske prikaze prostora i kvazi geografske monografije pišu uljezi-uzorpatori u geografiji. Dugotrajan i mukotrpan je put do regionalne geografije Jugoslavije, ako nečemo površnost, surogate i zablude. Jer, na nesreču (bruku) nismo načisto ni sa osnovnim terminima - stranim i domačim. Šta je to - region, rejon i regija? A šta - kraj, preded, oblast, pokrajina? ! Mnogi geografi pišu i govore da regionalna geografija proučava - regije. A nije regijalna geografija! Regionalna geografija valjda proučava re-gione. Ako je region prevashodno prirodni prostor, onda jezička doslednost (predpostavljena tradicionalnom) podrazumeva geomorfološku, kli-matsku ili hidrološku regionalizaciju. Ako dominantno privredni sadr-žaj obeležava prirodni okvir, ovaj se može označiti rejonom, a tada se izdvajaju npr. agrarni, industrijski ili turistički rejoni. Treči (preostali) termin je - regija. A onda - regijalna geografija, ragijalizacija. Bez anateme - uime tradicionalnog. Može i drukčije, suprotno sa poj-movima: region, rejon, regija. Valja se dogovoriti - uime doslednosti, umesto prisutnog haosa. Pogotovu narodne oznake prostora nalažu nam dogovor i doslednost. Imamo mi više krajina, dve pokrajine, od kojih se jedna ranije nazivala Kosovsko metohijska oblast, kada je postojala i Niška oblast. Postojale su i dve zone Trsta. Dakle, ako (tradicionalna) regionalna geografija proučava - regione, čije su regije? ! Baš smo na njenom početku! - 50 - Dometi i problemi J.Dj. Mar kovic PORTEES ET PROBLEMES DE GE*OGRAPHffi (REGIONALE) DE LA TOUGOSLAVIE Le territoire de la Yougoslavie n'est pas etudie du point de vue geographique dans une mesure egale, en ce qui concerne l'espace aussi bien que les themes et les problemes. D. n'y a aucun territoire qui fut bien et completement etudie par les specialistes, et, par contre, il y a des micro-regions qui n'ont presque jamais etel'objet des 6tu-des. Pour les bonnes synthese, ca. d. les etudes de g6ographie regionale il manque d'indispensables bonnes analyses et, par cons6quent, dans le prčsent article, on traite des questions de perspective de la geographie nationale - nouvelle organisation de l'etude de l'espace yougosla-ve entier sous tous les aspects geographiques, paeticulierement le ' profil de geographe regional, l'importance des etudes de geographie regionale dans les planifications, jusqu'a la n6cessit6 de definir la terminologie fondamentale. Les 6tudes geographiques, faites jusqu'a present, ont 6t6 volumineu-ses, mais insuffisamment executees selon un plan et systeme, caract-•erisšes par 1'absence du plan et de la methode, l'orientation non uniforme des cadres, pa le choix de themes et de tarrains d'etudes, base sur l'affinite, la base materielle insuffisante pour un travail mieux organise et plus sense. Le troisieme millenaire exige des g6o-graphes des portees considerablement plus grandes. - 51 - REGIONALNA GEOGRAFIJA V SLOVENSKI GEOGRAFIJI * Franc Lovrenčak IZVLEČEK • UDK 913(497.12) Prispevek obravnava pregled regionalnogeografskih del v slovenski geografiji. Po vsebini in številu teh del ločujemo tri razdobja v razvoju regionalne geografije: do ustanovitve univerze v Ljubljani, od te ustanovitve do druge svetovne vojne in dobo po njej. ABSTRACT UDC 913(497.12) REGIONAL GEOGRAPHY IN SLOVENE GEOGRAPHY Contribution deals with a survev of regional geographie work in Slovene geographv. According to the contents and number of work we can distinguish three periods in development of regional geographv: up to establishment of Universitv in Ljubljana, between estabilshment and second World war, and after it. Regionalnogeografska dela v slovenski geografiji lahko razdelimo na tri obdobja. Prvo obsega dobo do ustanovitve univerze v Ljubljani, ko je bil na filozofski fakulteti osnovan geografski inštitut in katedra za geografijo. To je doba, ko je mogoče govoriti le o posameznih delih, s katerimi se začenja slovenska geografija. Druga doba zajema čas od ustanovitve univerze do druge svetovne vojne, ko se že pojavijo kompleksne regionalne obdelave. V tretjo obdobje pa spada čas po drugi svetovni vojni z močnim razmahom regionalnogeografskih študij. I. V obdobju do prve svetovne vojne, ko se je šele rojevala slovenska geografija, regionalnogeografskih del skoraj ni. Bohinec (1925) je v pregledu razvoja geografije pri Slovencih zapisal, da so takrat prevladovala dela iz domoznanstva in šolske geografije. Regionalni prikazi so imeli v precejšnji meri opisni značaj. Nova smer v evropski geografiji, ki je vodila k razlagi pokrajine kot celote, se je v knjigah o * Dr., doc.. Oddelek za geografijo, Filozofska fakulteta, 61000 Ljublja na, Aškerčeva 12. - 52 - F. Lovrenčak_Regionalna geografija ... -¦ 53 - slovenskih deželah le malo uveljavila. Do neke mere se kaže modernejša regionalnogeografska zasnovanost v posameznih delih o slovenskih deželah, ki jih je v-drugi polovici 19. stol. začela izdajati Slovenska matica v zemljepisno-zgodovinskL zbirki Slovenska zemlja. Med sodelavci pri tej zbirki ima dokaj pomembno mesto Simon Rutar, ki je napisal knjigo: Zgodovina Tolminskega. Drugi del knjige zajema prirodoznanski opis Tolminskega in tretji statistični del. Ta dva dela zajemata glavne prirodne in družbene značilnosti, od reliefa, voda in geološke sestave do prebivalstva in živinoreje. Za matično zbirko je Rutar (1892) napisal knjigo o Goriški in Gradi-ščanski. V prvem delu je podal že bolj popolen regionalnogeografski prikaz kot ga je za Tolminsko. Poleg lege in meja je zajel še reliefne in kamninske značilnosti, vodovje, podnebje, živalstvo in rastlinstvo. Temu poglavju sledi politični opis in poglavje o prebivalstvu, gospodarstvu in šolstvu. Po Bohincu (1925) je ta knjiga prvi moderni opis neke slovenske dežele in knjiga o Tolminskem v naši geografiji prvi opis manjše geografske enote. Podoben koncept bolj ali manj uspešnega prikazovanja posameznih slovenskih dežel odseva tudi iz ostalih knjig te zbirke. Med njimi izstopa še knjiga Seidla (1907), ki je napisal monografijo o Kamniških Alpah. To ni celovita regionalna študija. Izrazit poudarek je na morfologiji in geološki zgradbi in rastlinstvu. Novo pot je ubral tudi Šarabon (1916), ki je napisal geografijo Avstro-Ogrske. Čeprav ponekod v posameznih poglavjih našteva dejstva in podatke, drugod vzročno povezuje pojave, npr. reliefno ekspozicijo, nadmorsko višino in rastlinske pasove. Razporeditev snovi pa še ni v smislu moderne regionalne geografije. Najprej so obdelani relief, podnebje (vetrovi in padavine so v ločenih poglavjih) flora in favna, nato prebivalstvo, narodnosti in verske razmere. Sledijo prikazi posameznih regij, npr. alpske dežele, kraške dežele itd. Za vsako deželo avtor na- F. Lovrenčak Regionalna geografija vaja značilne naravne in družbene dejavnike. Šele za tem regionalnim prikazom je uvrščeno gospodarstvo. Avtor se dotika perečih vprašanj, ki so še sedaj aktualna. Kot zanimivost navajamo stavek o onesnaženosti rek v Alpah: "Moderni čas je s svojimi tovarnami, odpadki itd. ribe na večjih krajih popolnoma pregnal, prim. Gornja Štajerska". Strokovno težo temu geografskemu pregledu daje v uvodnem poglavju navedena literatura in karte, kjer so upoštevana tudi slovenska dela. II. Ko je bila 1919. leta ustanovljena univerza v Ljubljani, je bil že v šolskem letu 1919/20 ustanovljen tudi geografski inštitut (Bohinec, 1925). S tem je bilo osnovano organizacijsko središče za razvoj slovenske geografije, ki naj bi dosegla raven, doseženo drugod po svetu; tudi v kompleksnem proučevanju ne samo manjših pokrajinskih enot v Sloveniji, temveč tudi v Jugoslaviji in ostalih evropskih ter izvenevropskih dežel. Čeprav v tem najzgodnejšem obdobju slovenske znanstvene geografije na univerzi še ni bilo ljudi, ki bi napisali pomembnejša regionalnogeo-grafska dela, so to storili nekateri srednješolski profesorji. Capuder (1919) je napisal kratko geografijo Jugoslavije z naslovom "Naša država" in podnaslovom "Zemljepisni pregled s statističnimi tabelami". Po vsebinski zasnovi se ne razlikuje od Šarabohove geografije Avstro-Ogrske. V knjigi je najprej obdelan položaj države, njene naravne značilnosti in politična razdelitev, nato pa prebivalstvo, naselja ter prometne poti. Drugi del obsega opis posameznih regij in tretji gospodarske razmere. Avtor obravnava pojave že vzročno, ko npr. povezuje podnebje, relief in rastlinstvo. Posebno mesto med regionalnogeografsitimi deli zavzema knjiga o Jugoslaviji, ki jo je napisal mladi Melik (1921 - prvi del, 1923 - drugi del). Z njo smo dobili prvi obsežen zemljepisni pregled Jugoslavije v slovenščini, izhajajoč iz modernega koncepta regionalne geografije. Snov je razdeljena po znani shemi, ki se je ohranila še do danes. Prvi del F. Lovrenčak Regionalna geografija zajema naravne (relief, vode, podnebje, rastlinstvo in živalstvo) in družbene (prebivalstvo, tipe naselij in gospodarstvo) dejavnike. V drugem delu so razvrščeni prikazi posameznih delov države od Slovenije, preko Hrvaške do južne Makedonije. Slovenijo je avtor že dokaj podrobno razčlenil in geografsko predstavil tudi manjše regije. S tem smo dobili prvo moderno regionalno obdelavo celega slovenskega ozemlja, žal takrat razdeljenega na svobodno ali jugoslovansko Slovenijo ter avstrijsko in italijansko Slovenijo (Melik, 1923, 5). Knjigo odlikuje pregled geografske literature, ki jo je avtor uporabil, kar omogoča kritičen pretres njegovih trditev. Takih pregledov v nekaterih starejših delih še ne najdemo. V času izida prvih modernih slovenskih regionalnih knjig o Sloveniji in Jugoslaviji je nastalo tudi prvo slovensko geografsko delo o neki nedoma-či državi. Šarabon (1922) je napisal kratek geografski pregled Češkoslovaške republike, ki je manj popolen kot njegovo starejše delo o Avstro-Ogrski. Čeprav je to poljudno pisano delo (avtor ne navaja virov), je z njim začeta regionalna geografija tujih držav. Knjižica zajema od prirodnih dejavnikov relief, podnebje in rastje, od družbenih pa prebivalstvo, naselja in gospodarstvo. Nima pa pregleda o posameznih pokrajinskih enotah. Kmalu po ustanovitvi univerze so mladi študentje začeli izdajati prvo geografsko znanstveno revijo Geografski vestnik (leta 1925). S tem je bila dana možnost tiskanja tudi regionalnih razprav. Vendar v letnikih vestnika do druge svetovne vojne skoraj ni takih študij, z izjemo He-šičeve (1938) razprave o Škofjeloškem hribovju. Do neke mere je to razumljivo, saj je bilo potrebno najprej proučiti slabo poznane posamezne elemente pokrajine. Šele na tej osnovi se lahko preide h kompleksnemu pregledu določene regije. Vendar je kljub temu izšlo več regionalnogeografskih člankov in razprav Melika (Meze, 1960) in Ile-šiča (Meze, Lojk, 1967) in drugih. - 55 F. Lovrenčak Regionalna geografija Najpomembnejše regionalnogeografsko delo v času med svetovnima vojnama v slovenski geografiji predstavlja Melikova Slovenija (1935 - prvi del, 1936 - drugi del)., V njej so že zbrani rezultati cele vrste podrobnih proučitev Slovenije, ki jih je opravil Melik sam, delno pa tudi drugi geografi. S to knjigo je avtor nadaljeval že pred leti začeto regionalnogeografsko delo v zemljepisnem pregledu Jugoslavije, ko je najprej podal obči pregled in nato pregled posameznih regij. V obdobju po prvi svetovni vojni so slovenski geografi pripravili tudi vrsto regionalnogeografskih učbenikov za srednje in strokovne šole. V njih so obravnavali geografijo Evrope in izvenevropskih dežel ter geografijo Jugoslavije. S temi deli se je prenašal nov vzročni in razlagalni način geografskega mišljenja tudi v šole. Pisci teh zemljepisov za različne razrede so bili Bohinec, Prijatelj, Savnik in Miklavčič (Gams, 1968). Zanimivo je, da v tem času slovenski geografi niso napisali pomembnejših del iz regionalne geografije sveta. Ilešič (1950) piše, da v stari Jugoslaviji pri tem delu niso prišli čez nekatere poskuse, ki so zamrli zaradi izdajateljskih težav. III. Doba po drugi svetovni vojni je po Ilešiču (1979) pomenila tudi za slovensko geografijo pomembno prelomnico. Zlasti zaradi razširjenih organizacijskih in materialnih delovnih pogojev. Ta prelom se kaže tudi v regionalni geografiji, delno v konceptu in v izrazitem porastu obsežnejših regionalnogeografskih del. Podobno kot je Ilešič (1979) postavil leti 1960 - 1961 za mejnik v razvoju povojne slovenske geografije, lahko tudi v razvoju regionalne geografije postavimo isto mejo. Za prvo obdobje je značilen pravi izbruh regionalnih sintez pri obeh tedaj vodilnih slovenskih geografih Meliku in Ilešiču. V tem se kaže njuna znanstvena in strokovna dozorelost, ki sta jo dosegla po svojem večletnem proučevanju raznih geografskih vprašanj. Vsebinsko se kaže razlika med njima v tem, da je bil Melik izrazito usmerjen v regionalno - 56 - F. Lovrenčak Regionalna geografija geografijo Slovenije in Jugoslavije, Ilešič pa bolj v regionalne obdelave tujih dežel, čeprav je napisal tudi več študij o regionalni strukturi Slovenije. Vrh v regionalni geografiji Slovenije pomeni podroben regionalnogeo-grafski prikaz njenih posameznih delov v Melikovi Sloveniji n, ki ima 4 zvezke: Slovenski alpski svet, Slovenska Štajerska s Prekmurjem in Mežiško dolino. Posavska Slovenija in Slovensko Primorje. Zadnje delo je izšlo leta 1960. Z njimi smo Slovenci dobili prvo obsežno geografsko sintezo o naši deželi. Melik pa se ni ustavil samo pri regionalni predstavitvi Slovenije. Dve leti pred izidom Slovenskega Primorja je izšel njegov zemljepisni pregled Jugoslavije. Ilešič (1950) ocenjuje to delo "kot vrhunsko delo slovenske geografije, ki častno reprezentira našo geografsko znanost ne samo v drugih predelih naše države, temveč tudi v inozemstvu". Poleg teh obsežnih del ima regionalni značaj še nekaj drugih razprav, ki jih je Melik napisal v tem času (Meze, 1960). Drug zelo pomemben dosežek v slovenski regionalni geografiji pa pomenijo Ilešičeve knjige o tujih deželah. Z njimi smo dobili Slovenci moderne regionalne prikaze Amerike, Afrike, Južne Azije, Avstralije z Oceanijo in južnim polarnim svetom. Žal v tem sklopu ni izšla Evropa s Sovjetsko zvezo. V tem času je Ilešič pripravil tudi Gospodarsko in politično geografijo sveta, ki jo je kasneje še dopolnjeval in predeloval ter je izšla kar še sedemkrat. To delo je predstavljalo tudi dolga leta pomemben regionalnogeografski učbenik. Ilešič je kasneje napisal še celo vrsto regionalnih učbenikov za posamezne razrede gimnazije. Pomembna pa so tudi dela, v katerih Ilešič regionalizira Slovenijo. Omeniti je treba izrazito odmevno regionalizacijo Slovenije, ki je izšla v Geografskem obzorniku pod naslovom Slovenske pokrajine. Ta re-gionalizacija, v katero se je Ilešič vedno bolj usmerjal, je ostala vrsto let ena najpomembnejših v slovenski geografski literaturi. - 57 - F. Lovrenčak Regionalna geografija Poleg teh izrazito strokovnih del so izšla v tem obdobju tudi nekatera poljudna dela. Mednje sodi zbornik Slovensko Primorje v luči turizma in Planinova (1959) knjiga Naša domovina Jugoslavija. Obe knjigi predstavljata nov prispevek k širjenju poznavanja domačih pokrajin, saj je bilo tovrstnih del tedaj le malo. Ob koncu prvega povojnega obdobja se pojavijo v slovenski geografiji dela, ki so bila znanilci nove usmeritve v regionalni geografiji po le- . tu 1960. V teh delih so še kompletno obdelane večje pokrajinske enote, vendar je v njih že zaznati premike težišča k obravnavi nekega osrednjega pojava ali problema tiste enote. V vrsto takih del se uvrščata s svojima študijama Gams (1959) o Pohorskem Podravju in Vladimir Klemenčič (1959) o Pokrajini med Snežnikom in Slavnikom. Še močneje se uveljavi ta usmeritev v delih geografov, ki so izhajala med leti 1960 - 1970. V tem času se je povečalo število raziskovalcev na univerzi v Ljubljani, pedagoški akademiji v Mariboru in na geografskih inštitutih SAZU in univerze, ki so proučevali posamezne geografske probleme v neki pokrajinski enoti. Ilešič (1979, 144) je zapisal, da so bila dela, ki postavljajo v ospredje določene probleme regije, sistematično pospeševana. Taka dela so napisali: Titi (1965) p Koprskem Primorju, Bračič (1-967) o Halozah, Jeršič (1967) o Bledu, Lojk (1967) -o 'Škofji Loki, M. Vojvoda (1965) o Bohinju, Medved (1967) o Mežiški dolini, Žagar (1967) o Kozjanskem, Belec (1968) o Ljutomersko-ormoških goricah, Lah (1969) o Ljubljanskem barju, Pak (1969) o Zgornjem Dravskem polju itd. Delno se uvršča v to skupino tudi delo Soreta (1968). Taka dela po Hešiču (1979) niso enciklopedične regionalne geografije, ker v njih prevladuje regionalni aspekt in jih zato štejemo k regionalnogeo-grafskim. Poleg teh obsežnih del ima tako usmerjenost tudi vrsta razprav, ki so izšle v Geografskem vestniku (Ilešič, 1978). Regionalnogeografske obdelave so izšle tudi v drugih publikacijah in kot samostojna dela. Mednje se uvršča kot poljudno regionalna knjiga Planine (1963) Slovenija in - 58 - F. Lovrenčak Regionalna geografija njeni kraji, ki poleg Melikove Slovenije edina nudi prikaz celotne republike. Poleg teh del o domačih regijah je izšlo tudi dvoje del o geografiji tujih dežel. Medve (1969, 1972) je napisal dvoje priročnikov za študij regionalne geografije na univerzi. Z njima je do neke mere nadaljeval delo Ilešiča, saj je zajel podobna območja. Najprej je izšlo delo o Afriki, ki je bilo kasneje ponatisnjeno. Sledila mu je knjiga o Latinski Ameriki. Oboje del kaže nov vsebinski koncept, čeprav gre za kompleten prikaz obeh celin. Pri Afriki je avtor po uvodnem poglavju predstavil naravnogeografske in družbenogeografske dejavnike in nato prešel k pregledu regij. Pri Latinski Ameriki enako kot pri Afriki v poglavju o naravnih in družbenih razmerah posveti posebno podpoglavje opredelitvi določenih regij na osnovi podnebja in vegetacije. Taka zasnova izhaja iz nove smeri v regionalni geografiji, ki stremi k opredelitvi faktorjev regionalne diferenciacije. Ta smer odseva tudi iz drugih regionalnih del, npr. iz Crkvenčičeve (1966) knjige o Afriki. Slovenski geografi so po letu 1960 napisali še vrsto regionalnogeografskih prispevkov o Sloveniji, SFRJ in tujih deželah. Pregled Slovenske geografske bibliografije pokaže zanimivo spreminjanje števila del iz regionalne geografije, ki so jih napisali tudi negeografi in so geografsko zanimiva. Število člankov iz regionalne geografije Slovenije in SFRJ se je v dobi 1960 - 1975 gibalo okoli 10 na leto. Podobno je bilo v obdob-ju 1976 - 1984 ' . Krivulja, ki kaže število regionalnih del, poteka v glavnem enakomerno, izjema je le v primeru, ko je zajetih več let. Večje število del je izšlo tudi v letih 1971 in 1975. Še bolj umirjena krivulja kaže število del iz regionalne geografije tujih dežel, Te enkrat jih je bilo 16 v enem letu. Žal jih bibliografija ne To obdobje smo izločili, ker se je v letu 1976 spremenila metodologija bibliografske obdelave. 59 - F. Lovrenčak Regionalna geografija beleži več po letu 1977. Že iz števila regionalnih del se kaže določena stagnacija tovrstnih prispevkov. Če pogledamo še vsebino in izločimo netipične regionalne obdelave, je slika' še slabša; npr. v letu 1975 je od 26 člankov 9 do 10 in v 1978 od 17 člankov le 4 do 5 takih, ki kažejo kompleksno obravnavo določene pokrajinske enote. Gams (1983), ki je prišel do podobnih zaključkov, razlaga upad regionalnih obdelav s specializacijo raziskovalnih kadrov in nezanimanjem za tovrstno tematiko na geografskih zborovanjih. K temu bi lahko pristavili še slabo poznavanje tujih dežel in upad del iz regionalne geografije sveta. - 60 - F. Lovrenčak Regionalna geografija Določeno podobo o regionalni geografiji pokaže tudi pregled člankov o Sloveniji, Jugoslaviji in tujih deželah, ki so izšli v 30 letnikih Geografskega obzornika, slovenskega časopisa za geografsko vzgojo in izobraževanje. Po številu med 1400 članki prevladujejo regionalnogeograf-ski z 42,5 % (splošno geografskih je 26,7 % in ostalih 30,7 %). Po vsebini prevladujejo članki iz regionalne geografije Slovenije z 29,7 % vseh regionalnih člankov. Na drugem mestu so članki o Evropi in Sovjetski zvezi. Prav malo je bila obravnavana Jugoslavije in sicer le 13,1 % člankov, medtem ko članki o tujih deželah po posameznih celinah ne presegajo 10 %. Kaže se izrazita usmerjenost v obdelavo Slovenije in Evrope, kar je zaradi bližine razumljivo. Preseneča pa malo člankov o SFRJ, kar potrjuje misel o slabšem poznavanju širše domovine. Tudi malo člankov o tujih deželah kaže določeno slabost slovenske regionalne geografije. To je precejšnja škoda, saj je pri pouku geografije dokaj poudarjena regionalna geografija tujih dežel. Po letu 1980 se kaže iskanje novih poti pri uveljavljanju regionalne geografije v šoli, podobno kot drugod v svetu. Učbeniki za osnovne in srednje šole so vsebinsko in metodološko usmerjeni v aktivizacijo učencev, kar se odraža tudi v krajšanju vsebine. Znanje naj bi si pridobili tudi z reševanjem vaj v delovnih zvezkih. Take nove obravnave regionalne geografije Slovenije, Jugoslavije in tujih dežel še težko ocenimo, saj je minilo premalo časa za njihovo objektivno ovrednotenje. - 61 - rt U O O 00 O C (V 5- r-l w > 0) rt (h O (t) 0) C I—I o M V X G rt > d) 0) o) to 05 00 CD CD CD o m CD CD m to OD C X! 0) S H rt t< M O 0) 00 rt "3 S * g cu •s. i ¦ 5 o 00 05 O CN 00 05 CD C— O 3,5 « 5 - L 0> C rt si m i—< rt" cu 0) ¦o cu co «w o3 ta o o s C I—) .8 d ¦a o D) bjo IV ti Q) •i-: .2 '3 rt ta r-l » rt > C rt L > rt •i-i t, L C • •rt > N o o iT) 03 m o CD C-"!}l 00 05 oo cn t- rH t- F. Lovrenčak Regionalna geografija Literatura: Belec, B., 1968, Ljutomersko-ormoške gorice. Maribor. Bohinec, V. , 1925, Razvoj geografije v Slovencih. Geografski vestnik, I. , Ljubljana. Bračič, V. ,1967, Vinorodne Haloze. Maribor. Capuder, K. ,1919, Naša država. Maribor. Cerkvenčič, I. ,1966, Afrika. Zagreb. Gams, I. , 1959, Pohorsko Podravje. SAZU, Dela 9, Ljubljana. Gams, I. , 1968, Prof. dr. Valter Bohinec - sedemdesetletnik. Geografski vestnik, XL, Ljubljana. Gams, I. , 1983, Stanje in perspektiva slovenske raziskovalne geografije. Geografski vestnik, LV, Ljubljana. Geografska bibliografija Slovenije za leta 1960-1984. Ljubljana 1966-1985. Ilešič, S. , 1938, Škofjeloško hribovje. Geografski vestnik XIV, Ljubljana. Ilešič, S. ,1947, Gospodarska in politična geografija sveta. Ljubljana. Ilešič, S. ,1950, Slovenska geografija v 30 letih ljubljanske univerze. Geografski vestnik XXII, Ljubljana. Ilešič, S., 1952, Amerikav Ljubljana. Ilešič, S. , 1956, Slovenske pokrajine. Geografski obzornik III, št. 2, Ljubljana. Hešič, S., 1957, Afrika, Južna Azija, Avstralija z Oceanijo in južnim polarnim svetom. Ljubljana. Ilešič, S., 1969, Geografija (Petdeset let slovenske univerze v Ljubljani). Ljubljana. Ilešič, S. , 1978, Petdeset letnikov Geografskega vestnika. Geografski vestnik L, Ljubljana. Ilešič, S., 1979, Pogledi na geografijo. Ljubljana. Jeršič, M. , 1967, Vpliv turizma na razvoj naselja Bled. Geografski vestnik XXXIX, Ljubljana. Klemenčič, V. , 1959, Pokrajina med Snežnikom in Slavnikom, SAZU, Dela, 8, Ljubljana. Lah, A. ,1969, Ljubljansko barje. SAZU, Dela, 19, Ljubljana. Lojk, J., 1967, Razvoj mestne aglomeracije Škofja Loka v zadnjih sto letih. Geografski vestnik XXXDC, Ljubljana. Lojk, M., Meze, D. , 1967, Bibliografija prof. dr. S. Ilešiča. Geografski vestnik XXXIX, Ljubljana. Medved, J., 1967, Mežiška dolina. Ljubljana. Medved, J., 1969, Afrika. Ljubljana. Medved, J., 1972, Latinska Amerika. Ljubljana. Melik, A. ,1921(1), 1923(2), Jugoslavija. Ljubljana. Melik, A. , 1935(1), 1936(2), Slovenija I. Ljubljana. Melik, A. ^ 1954, Slovenski alpski svet. Ljubljana. Melik, A., 1957, Štajerska s Prekmurjem in Mežiško dolino. Ljubljana. Melik, A. ,1958, Jugoslavija. Ljubljana. Melik, A., 1959, Posavska Slovenija. Ljubljana. Melik, A., 1960, Slovensko Primorje. Ljubljana. - 63 - F. Lovrenčak Regionalna geografija Meze, D., 1960, Bibliografija prof. Antona Melika.' Geografski vestnik. XXXII, Ljubljana. Pak, M., 1969, Družbenogeografski razvoj Zgornjega Dravskega polja. Geografski zbornik XI, Ljubljana.' Pak, M., 1981, Nekaj misli o položaju v slovenski geografiji. Geografski vestnik LIH, Ljubljana. Planina, F. , 1959, Naša domovina Jugoslavija. Ljubljana. Planina, F. ,1963, Slovenija in njeni kraji. Ljubljana. Rutar, S., 1882, Zgodovina Tolminskega. Gorica. Rutar, S., 1892, Poknežena grofija Goriška in Gradiščanska. Ljubljana. Seidl, F., 1907(1), 1908(2), Kamniške ali Savinjske Alpe. Ljubljana. Sore, A. ,1969, Geografija nekaterih delov Celjske makroregije. Celje. Slovensko Primorje v luči turizma, Ljubljana, 1952. Šarabon-Komatar, 1916, Zgodovina in geografija Avstro-Ogrske. Ljubljana. Šarabon, V., 1922, Češkoslovaška republika. Ljubljana. Turk, J., 1985, Bibliografija Geografskega obzornika 1954-1984. Geografski obzornik XXXII, št. 2, Ljubljana. Vojvoda, M. , 1965, Razvoj kulturne pokrajine v Bohinju. Ciklostirano na Oddelku za geografijo FF v Ljubljani. Žagar, M. ,1967, Kozjansko. Geografski zbornik X, Ljubljana. REGIONAL GEOGRAPHY IN SLOVENE GEOGRAPHY The review of regional geographie works of Slovene geographv can be devided into three stages. The first one is up to the. establishment of Universitv in Ljubljana, when the chair for geographv has been establi-shed. This is a period of seperate works dealing with bigger or smaller landscape units. Complex regional works sprang up in the second period between the establishment of the Universitv and the second World war, for example: geographical deseription of Yugoslavia, Melik extensive The general geographv Slovenia. Regional geographie studies spread very quickly in the third period, after the second World war. Slovene geography got several regional deseription of Slovenia, Yugoslavia and also of some continents. After the 1960 Slovene geographers wrote several regional studies vrith emphasize on specific phenomenon or problems. Regional geographie works have been decreasing after 1975. One of the 64 - causes lies also in the bigger specialization of researchers. Regional geographv of foreign countries is also in stagnation. It is srprising because a lot of tirne in the school is destinated to the regional geographv. - 65 - PLANSKE REGIJE I PROBLEMI KOMPLEKSNOG REGIONALNOG RAZVOJA * ** Novak Zubic, Raj ko Gnjato IZVLEČEK UDK 913::711.2 Avtorja opredeljujeta pojem planske regije kot osnovno karakteristiko planskega razvoja. ABSTRACT UDC 913 :711.2 PLANNING REGIONS AND PROBLEMS OF COMPLEX REGIONAL DE VE LOPMENT Authors defined the notion of planning region as the basic characte-ristic of planned development. Savremena organizacija prostora, što izmedju ostalog podrazumijeva zasnovanost privrednog razvoja kao glavnog činioca kompleksnog regio-nalnog razvoja, nezamisliva je bez aktivnih nosilaca planskog razvoja na-cionalnog prostora. Planiranje prostora nameče potrebu izdvajanja planskih regija. Osnova za njihovo izdvajanje mora biti geografsko proučavanje prostora, i kom-ponentno i kompleksno, uvažavajuči ostala pitanja relevantna u ovoj pro-blematici. Savremena regionalna geografija daje kompleksan prikaz prostornih cje-lina sa osnovnim regionalnim sadržajima, a težište stavlja na analizu regionalnih problema. Izdvajanje ekonomskih rejona, nodalnih, nodalno-funkcionalnih i homogenih geografskih regija, donekle i fizičkih regiona, ima obilježje vremena u kojem je vršeno. Medjutim, suština i smisao regionalizacije nije s Dr., izr. prof., Geografski odsek PMF, 71000 Sarajevo, Vojvode Putnika 43 ** Univ.asis. , Geografski odsek PMF, 71000 Sarajevo, Vojvode Putnika 43 - 66 - N. Zubič, R. Gnjato Planske regije samo u registrovanju postoječeg stanja, več, prije svega, u pravilno i dugoročno usmjerenom razvoju regije. Naprijed navedene, karakteristično izdvojene, prostorne cjeline treba da posluže kao osnova za stvaranje planskih regija. Pored toga što planski razvoj predstavlja preduslov svakom uspješnom razvoju, on izmedju ostalog podrazumijeva ujednačavanje kvalitativnih svojstava društveno-ekonomskih sadržaja regionalnih cjelina. Klasična gradjanska ekonomska nauka dugi niz godina zagovarala je ekonomski samorazvoj, koji sam po sebi stvara regionalne razlike, od-nosno oblikuje regije. Tržišni automatizam doveo je do pojave velikih regionalnih razlika u okvirima istih nacionalnih zajednica. Navedeni i slični problemi nametnuli su potrebu državne intervencije u. pogledu pre-vazilaženja teritorijalnih razlika privrednog i opšteg regionalnog razvoja. Prve organizovane i "planske" korake napravile su neke socijalistič-ke zemlje, da bi nacionalni prostor, koliko je to moguče, učinile približno jednako razvijenim. Kapitalističkim zemljama objektivna stvarnost nametnula je iste potrebe. Tako nacionalno (državno) planiranje postaje važan elemenat regionalnog razvoja. U praksi još uvijek prisutna lokaciona teorija uzrok je neskladu u pogledu zasnovanosti pojedinačnog i opšteg ekonomskog razvoja, kao i neskladu u" ciljevima -individualnog i regionalnog razvoja. Naše socijalističko društvo u prvim godinama razvoja suočilo se sa objektivnim problemima u pogledu ravnomjernosti opšteg i regionalnog razvoja, a svakako ne treba bježati od subjektivnih slabosti koje su se ispoljile u neplanskom i kratkoročnom razvoju odredjenih regionalnih cjelina, koje danas označavamo nerazvijenim i nedovoljno razvijenim. Otežavajuči faktori planskog kao i regionalnog razvoja u početnom pe-riodu socijalističke izgradnje ispoljili su se kroz teritorijalne neravno-mjernosti, pretežno agrarnu strukturu privrede sa niskim stepenom industrializacije, granski pristup u pogledu opšteg privrednog razvoja, - 67 - N. Zubič, R. Gnjato- Planske regije a problemi nepotpune kvantitativne analize onemogučili su temeljniji pristup regionalnoj problematici i slično. Bez obzira koliko odredjene društvene institucije i stručna tijela vode računa o planskom razvoju naše zemlje i o problematici regionalnog razvoja, odnosno o elementima koji čine osnovu pojedinačnog i kom-pleksnog regionalnog razvoja, mi danas sa puno razloga ovu proble-matiku označavamo veoma važnom, kako u teorijskom tako i u prak-tičnom pogledu. Za praktično rješavanje navedenih j. sličnih problema potrebno je u jugoslovenskoj privredi ostvariti gransko i teritorijalno jedinstvo, te izvršiti reintegraciju privrede kroz planske regije na sa-veznom nivou. Po našem mišljenju planske regije morale bi imati fun-kciju teritorijalno-proizvodnih kompleksa (TPK). Kao što smo več rekli, osnova za izdvajanje planskih regija mora biti geografsko proučavanje prostora i komponentno i kompleksno, uz uva-žavanje ostalih pitanja vezanih za problematiku razvoja društveno-poli-tičkog i ekonomskog sistema. Spoljnji faktori razvoja morajo se uzeti u obzir prilikom pravljenja dugoročnih planova privrednog razvoja, odnosno izdvajanja planskih regija i utvrdjivanja njihove osnovne funkcije. Pod spoljnjim faktorima podrazumijevamo sva pitanja vezana za ekonomski razvoj koja utiču izvan granica nacionalnog prostora. Dakle, prvi i osnovni korak ka planskom razvoju nacionalnog prostora kao cjeline i njegovih dijelova je izdvajanje planskih regija na osnovu temeljnih geografskih istraživanja: a/ komponentnih prirodnogeografskih, b/ komponentnih društvenogeografskih, c/ karakteristično izdvojenih prostornih cjelina (prirodnih regiona, privrednih rejona, nodalnih i no-dalno-funkcionalnih geografskih regija). Drugu grupu elemenata potrebnih prilikom izdvajanja planskih regija čine istraživanja u prirodnoj sredini vezana za prirodne nauke, a za cilj imaju da utvrde mogučno-sti iskorištavanja prirodnih resursa, odnosno mogučnosti ekonomskog razvoja na bazi njihova iskorištavanja. Treču grupu elemenata čine istraživanja postoječe strukture nacionalne privrede, sa isključivo eko- - 68 - N. Zubič, R. Gtijato_Planske regije 69 - nomskog stanovišta. Po našem mišljenju navedena istraživanja su osnov za globalno odre-djenje planske regije i globalne zasnovanosti njenog ekonomskog razvoja. Unutar planske regije potrebno je izvršiti funkcionalnu diferenci-jaciju prostora na osnovu jasno odredjene privredne specijalizacije, kojoj kao osnova moraju poslužiti, pored navedenih, i druga istraživanja sa ekonomskog, sociološkog, istorijskog i drugih aspekata. Nije nam cilj da analiziramo brojna pitanja vezana za planski razvoj i izdvajanje planskih regija več načelno da doprinesemo rješavanju ove složene problematike i utvrdimo zadatke geografa. Ukoliko prihvatimo planske regije kao osnov opšteg i bitnu karakteris-tiku regionalnog razvoja onda zaključujemo da je ekonomsko pitanje osnovno u regionalnoj problematici. U vezi sa ovom problematikom name-če se pitanje kompleksnog regionalnog razvoja. O ovom problemu, kao i o večini iz regionalne geografske problematike, postoje različita shsra-tanja. Večina analitičara teorijske koncepcije regionalnog razvoja slaže se u tome da se suština regionalnog razvoja ogleda u racionalnoj teri-torijalnoj podjeli rada. S tim u vezi najvažniju stranu regionalnog razvoja predstavlja proizvodna specijalizacija planske regije - TPK. Kom-pleksan razvoj planske regije ne isključuje usku proizvodnu specijaliza-ciju. Ukoliko glavna specijalizovana grana privrednog razvoja planske regije ima uspješan razvoj onda če i prateče djelatnosti imati sigurnu osnovu razvoja. Neke od pomočnih (akcesornih) grana uslovljavaju glav-nu specijalizovanu granu a neke su posljedica njenog razvoja. Ni u kom slučaju ne znači da se razvoj planske regije mora zasnivati na usko spe-cijalizovanoj proizvodnji. Ukoliko baza privrednog razvoja regije pruža različite mogučnosti razvoja, onda i razvoju planske regije treba priči kompleksno, dovodeči privredu i ukupan razvoj u povezan i uslovljen proces. Kompleksnost regionalnog razvoja treba uslovno prihvatiti i pojedinačno tretirati, zavisno od konkretnih uslova i mogučnosti razvoja. N. Zubič, R. Gnjato Planske regije Imamo primjera gdje kompleksnost regionalnog razvoja praktično zna-či razvoj skoro svih funkcija u regiji. Medjutim, neke regije sadrže samo odredjene ili samojednu specijalizovanu granu privrednog razvoja. Po našem mišljenju kompleksnost regionalnog razvoja može se zas-nivati na jednoj ili na više specijalizovanih grana privrednog razvoja. Dakle, skelet planske regije čini jedna ili više specijalizovanih grana privrednog razvoja, oko koje se, ili oko kojih se, razvijaju prateče djelatnosti komplementarnog karaktera. Planska regija treba da ima glavnu - vodeču funkciju, bez obzira na broj specijalizovanih grana. Npr. Vojvodina je žitnica Jugoslavije iako se u njoj nalazi veči broj specijalizovanih industrijskih grana, od kojih je večina preduslov us-pješnog razvoja glavne specijalizovane grane, a ostale posljedica nje-nog razvoja. Poseban problem prilikom izdvajanja planskih regija predstavljaju oni prostori koji ne pružaju osnove za razvoj niti jedne specijalizovane grane. U ovakvi m primjerima politika regionalnog razvoja mora pored ekonomskog rješavati i pitanja socijalnog, političkog i sličnog karaktera, razvijajuči pomočne (akcesorne) djetalnosti ili vještačku industriju. U nacionalno heterogenim zajednicama, kao što je naša zemlja, problemi neujednačenog regionalnog razvoja dolaze do punog izražaja. Uz sva pitanja koja determinišu strategiju regionalnog razvoja i ovo zaslužuje posebni pažnju. Regionalni planovi predstavljaju posljednju etapu planskog procesa, gdje se u več izdvojenim planskim regijama utvrdjuju pravci i perspektive razvoja. Iz ovog kratkog izlaganja donekle se mogu sagledati zadaci geografa u rješavanju veoma složenih zadataka planiranja prostora i regionalnog razvoja, jednog od njegovih osnovnih pitanja. Obzirom da geografija, posebno regionalna, prostor tretira kompleksno smatramo da bi regio- - 70 - N. Zubič, R. Gnjato Planske regije nalni geografi trebali imati važnu ulogu u izradi prostornih planova, izdvajanju planskih regija i utvrdjivanju njihove osnovne funkcije. Sva-kako, regionalni geografi treba da vladaju i raspolažu analizama komponentnih geografskih nauka, te analizama regionalnogeografskih istraživanja, da bi se mogli uključiti u timski rad na izdvajanju planskih regija i utvrdjivanju veoma složene problematike regionalnog razvoja. Literatura: Alamfiev, P. M. , 1959, Ekonomičeskoe raionirovanie. Gosplanizdat. Moskva Kirovski, P. , 1968, Geografski elementi na ekonomskata regionalizacija. Zbornik na VIII. kongres na geografite od SFRJ vo Makedonija od 9. IX. do i4. IX. 1968, Skopje. Markovič, J., 1970, Geografske oblasti. Beograd. Vasovič, M., 1971, Regionalna geografija - karakteristične regije na zemljinoj površini« Beograd. Papič, K., 1977, Ekonomskogeografske regije Bosne i Hercegovine. Geografski pregled, št. 21, Sarajevo. Mastilo, N. ,1981, Regionalna geografija kao nastavni sadržaj. Geografski pregled, št. 25, Sarajevo. Čobeljič, N. , 1980, Privreda Jugoslavije, knjiga druga, Beograd. Rogič, V., 1973, Regionalizacija Jugoslavije. Geografski glasnik 35, Zagreb. Gnjato, R., 1982, Prilog poznavanju regionalizacije jugoslovenskog prostora. Geografski list, št. 37, Sarajevo. Ilešič, S. , 1983, Specijalizacija i reintegracija u savremenoj geografiji. Zbornik XI Kongresa geografa SFRJ, Titograd. Vasovič, M. , 1983, Regionalna geografija i njena uloga u integraciji naše nauke. Zbornik XI Kongresa geografa SFRJ, Titograd. Gnjato, R.,1985, Regionalna podjela Bosne i Hercegovine u funkciji prostorne organizacije privrednog razvoja. Zbornik XII Kongresa geografa SFRJ, Novi Sad. - 71 - •N. Zubič, R. Gnjato Planske regije PLANNING REGIONS AND PROBLEMS OF COMPLEX REGIONAL DEVELOPMENT The territorial organization of space in the function of general, particular and complex regional development is one of the most acute problems today. Until recently this problem has not been paid due attention, which led, among other thinks,to territorial disproportions in general and particular economic development, i.e. such a state of affairs led to differentiation of regional parts and to a disproportion in their development. The causes to this phenomenon are various and ought to be looked for in the peculiarities of the socio-economic and political systems of certain national communities. Modern development of any given national region changes the existing, primarily socio-economic set up, aspiring to equalization of the regional differences. Planning of space is one of the essential presuppositions of prosperous development of the plan regions and defining of their ba-sic function. It is necessary, on federal level, to single out the plan regions, define their basic functions, carry out the reintegration of economy and achieve its branch and territorial unity. The plan regions must have a function of territorially productive complexes. The issue of planned development is connected with the problems of complex regional development. The complexity of the regional development ought to be accepted conditionally and treated separately, depending on real conditions and possibilities of development. Regardless of the number of specialized branches, the planned region must have the main function. - The areas that offer no conditions for development of any branch of economic development pose a special difficulty. In such areas, accesso-ry activities and "artificial" industries should be developed. The problems of unequa regional development are particularly hard in nationally heterogeneous communities, so they must* be adequately solved in accordance with the plans of general regional development. - 72 - REGIONALNE RAZLIKE IN REGIONALNI RAZVOJ IZVLEČEK UDK 911:711 Članek prikazuje na splošno nekaj misli o regionalnih razlikah, njihovi vsebini, načinu prikazovanja in merjenja ter o vlogi in pomenu regionalnih razlik v regionalnem razvoju. ABSTRACT UDC 911:711 REGIONAL DISPARITIES AND REGIONAL DEVELOPMENT The article deals in general with regional disparities, its structure, determination, measurement, and its function in regional development. Namen članka je opozoriti na enega izmed vidikov, ki je v regionalni geografiji dokaj slabo zastopan tako v teoretskem kot metodološkem smislu. V bistvu gre za štiri ključna vprašanja, ki se nanašajo na proučevanje regionalnih razlik: - kakšni in kateri vzroki povzročajo regionalne razlike? - kakšne in katere regionalne razlike? - kako prikazati, oziroma meriti regionalne razlike? _ ~-- - kakšna je vloga in pomen regionalnih razlik? Regionalne razlike so postale osrednji predmet proučevanja številnih strok in sicer zaradi objektivnih in subjektivnih razlogov. Objektivnih zato, ker je razvoj zaobsegel širša območja, kar je vodilo k številnim ekonomskim, prostorskim, socialnim in ostalim spremembam. Subjektivnih zato, ker so postale obstoječe regionalne razlike bolj vidne tudi na subregionalnem in lokalnem nivoju. In tudi prebivalstvo vedno bolj spoznava in se zaveda, da sta čisto okolje in kvaliteta življenja družbeni vrednoti. V literaturi in praksi ni splošno sprejetih in veljavnih teoretičnih in metodoloških izhodišč glede: * Mag., univ. asis., Oddelek za geografijo. Filozofska fakulteta, Univerza Edvarda Kardelja, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. 73 - _ * Andrej Cerne A. Čeme Regionalne razlike - različnih vidikov, oziroma področij regionalnih razlik in različnih stopenj v regionalnih razlikah; - vplivov in posledic posameznih regionalnih razlik na ekonomske, prostorske, socialne in ostale značilnosti regij; - vrednotenja pomena regionalnih razlik med posameznimi državami, regijami, območji in znotraj le-teh; - kazalcev, s katerimi prikazujemo in merimo regionalne razlike; - prostorskih enot, regij, območij ali manjših prostorskih enot, med katerimi in znotraj katerih proučujemo regionalne razlike. Kaj sploh so regionalne razlike? Katere in kakšne razlike? Ali razlike v vrednotenju, ali razlike, ki izhajajo iz dejstva, da so nekateri ljudje bolj enaki kot drugi? Razlike v načinu in kvaliteti življenja? Razlike v razporeditvi naravnih, demografskih, ekonomskih, socialnih, zgodovinskih in ostalih značilnosti med regijami? Razlike v sestavi, funkciji in pojavnih oblikah ekonomskega, prostorskega in socialnega razvoja? Razlike v vizuelni zaznavi pokrajinskih značilnosti itd. ? Ob tem se zastavlja še eno vprašanje. Kakšna stopnja regionalnih razlik je zaželjena, oziroma nezaželjena? Enakomeren regionalni razvoj, kot predpostavka stabilnega razvoja je nesporno in splošno priznano načelo ter osnovni cilj. Enakomeren regionalni razvoj ima lahko namreč številne vplive: - onemogoča prostorsko polarizacijo, koncentracijo ali superkoncen-tracijo; - vpliva na enakomernejše izkoriščanje naravnih bogastev, naravnih in ostalih virov; - omogoča prostorsko optimizacijo tržišča, ki naj bi obsegalo vsa območja in prebivalstvo države itd. Enakomeren regionalni razvoj se ne more uresničevati zgolj z enakomernejšo prostorsko razporeditvijo prebivalstva in dejavnosti. Posebno velja to za proces preraščanja nerazvitosti in pri ustvarjanju materialnih osnov za nadaljnji regionalni razvoj. V prvi vrsti zato, ker pomeni - 74 - A. Čeme Regionalne razlike le optimalno kombinacijo posameznih dejavnikov: optimalno sestavo investicij v neki regiji, optimalen odnos med tremi osnovnimi proizvodnimi dejavniki, optimalne stroške medsebojnega povezovanja proizvodnih in neproizvodnih dejavnikov itd. Ne upošteva pa regije z vsemi njenimi fizično in družbeno geografskimi značilnostmi, oziroma regije kot subjekta razvoja. Ne glede na to je enakomernejša regionalna razporeditev "blagostanja" med prebivalci in regijami v prid celovitemu razvoju. Naj omenim le dva osnovna razloga. Zaradi velikih regionalnih razlik lahko pride do številnih ekonomskih, prostorskih, socialnih, političnih in ostalih posledic, ki se izražajo v zahtevah po "prerazporeditvi", kot v višjih "stroških" zaradi prenaseljenosti. Najbogatejše regije morajo npr. prispevati večji delež za skupne družbene potrebe razvoja, npr. za hitrejši razvoj manj razvitih območij. V večjih urbanih središčih se lahko stroški za družbene dejavnosti, komunalno infrastrukturo itd. prekomerno povečajo zaradi splošne preobremenjenosti. StBhr in Todtling (1977) govorita o "prostorski pravici", ki pomeni zmanjševanje regionalnih razlik v smislu: - zmanjševanja razlik med "severom in jugom"; - enakomernejšega razvoja med regijami in znotraj regij; - preprečevanju regionalnega neravnotežja; - enakopravnejših "osnovnih pogojih" življenja in dela. Regionalne razlike se do sedaj niso zmanjšale v tolikšni meri, kot so pričakovali, čeprav je splošna politika regionalnega razvoja v šestdesetih letih težila za zmanjševanjem regionalnih razlik na nacionalnem nivoju. V številnih primerih so se razlike celo povečale. Posledice regionalnega razvoja so se odražale v povečani funkcijski specializaciji in integraciji, ter povečani medsebojni soodvisnosti med dejavnostmi, regijami in državami. Velike spremembe v tehnologiji, ceni surovin in energije, povpraševanju itd. so vplivale tudi na pro- - 75 - A. Černe Regionalne razlike storske spremembe, ki so se pričele kazati tudi v obliki onesnaženja okolja, nezaposlenosti, prenaseljenosti, izčrpavanju naravnih virov itd. Urbana in industrijska rast se zato odražata v številnih, med seboj tesno povezanih in potencialno zelo občutljivih problemih: hiperur-banizaciji, stopnji onesnaženosti, prevladi razvitih območij nad "periferijo", širjenju nezaposlenosti, povečevanju razlik v dohodkih, regionalnem pomanjkanju hrane, slabšanju materialnih pogojev na podeželju itd. Regionalne razlike navzlic optimističnemu napovedovanju niso bile zmanjšane, marveč so imele celo kumulativen značaj. Zmanjševanje stopnje rasti narodnega dohodka je v zadnjih letih v številnih državah zaostrilo razlike med regijami. Mvrdal je celo postavil hipotezo o splošni tendenci povečevanja regionalnih razlik (Bigsten, 1980). Obstajajo številni poizkusi, da bi odgovorili na vprašanje zakaj prihaja do regionalnih razlik. Naj navedem le nekatere. Prostorska ekonomija povdar-ja npr. relativne razlike v moči aglomeracijskih in disperznih sil, ki vplivajo na regionalno razporeditev prebivalstva in dejavnosti: ekonomije velikosti in lokacij, urbane ekonomije, lokacijske prednosti in konstante, pole rasti, kumulativne procese itd. Gre za takoimenovan "neto učinek" dveh nasprotujočih si sil: koncentracije in disperzije. Po eni izmed številnih razlag, regionalni razvoj ni zasnovan na razlikah v stopnji industrializacije in urbanizacije, marveč na dejstvu, da so samo nekatere regije središča materialnih, tehnoloških in institucionalnih inovacij. Zaradi visoke sposobnosti ustvarjanja, sprejemanja in uresničevanja inovativnih sprememb te regije prednjačijo in prevladujejo nad ostalimi. Na pojav regionalnih razlik vplivajo v prvi vrsti naravne značilnosti, demografske, ekonomske in socialne značilnosti prebivalstva, organizacija dejavnosti v prostoru in namenska raba prostora, medsebojna soodvisnost med prebivalci, dejavnostmi, dejavniki in prostorskimi - 76 - A. Čeme Regionalne razlike enotami, stopnja sposobnosti družbe za smotrno in celovito rabo vseh dejavnikov razvoja, značilnosti dosedanjega razvoja itd. Naslednje vprašanje je, kako meriti in medsebojno primerjati različne regionalne razlike. Obstaja več problemov. Prvi izhaja iz različne stopnje merljivosti posameznih regionalnih razlik. Gre za odnos med tistimi regionalnimi razlikami, ki jih lahko kakovostno in količinsko prikazujemo in tistimi, ki so le delno merljive, oziroma popolnoma nemerljive. Večina kazalcev se nanaša na količinska in kakovostna merila regionalnih razlik. Količinska merila so demografska, ekonomska, prostorska in socialna, ki se spreminjajo v prostoru in času. Kakovostna merila za sestavo dejavnosti, tehnološka razvitost, stabilnosti dejavnosti in delovnih mest, organizacijske značilnosti, sistem odločanja itd. Popolnoma merljivi so dejansko samo "materialni pogoji življenja in dela", ali kakor jih imenuje Allardt "pogoji imetja" (Molle, 1980). ' Družbeni bruto proizvod je v prvi vrsti denarno merilo. Spremtroba stopnje in strukture rasti družbenega proizvoda na prebivalca ostaja še vedno najpogostejši kazalec, s pomočjo katerega ocenjujemo stopnjo razvitosti neke države ali regije. Pri tistih regionalnih razlikah, ki so posebnega pomena,, se srečujemo z največjimi težavami: zgodovinski razvoj, agrarni odnosi, proizvodne tradicije, dosedanji razvoj itd. Dejansko' lahko merimo le četrtino vseh dejavnikov, ki vplivajo na rast materialne proizvodnje. Več kot dve tretini rasti pripisujemo vsem ostalim dejavnikom ter znanim in neznanim vplivom. V zadnjem času so razvili številne metode, ki upoštevajo kazalce različne stopnje merljivosti, npr. multivariacijske analize. Obstajajo tudi številna alternativna statistična merila: ponderirana merila, merila kvadratov odklonov od povprečij, merila ponderirane variance itd. V zelo redkih primerih je avtorjem uspelo oblikovati takoimenovani "sintetični kazalec". Liujevo "merilo kvalitete življenja" je zasnovano na več kot 100 elementih in devetih kategorijah (Betielle, 1983). - 77 - A. Čeme Regionalne razlike Ostaja še vedno odprto vprašanje, kako in s kakšnimi merili prikazati oziroma meriti ekonomske, prostorske, socialne in ostale regionalne rezlike. Obstajajo sicer številne metode, ki pa prikazujejo večinoma eno ali skupino analitičnih vrednosti, ki se nanašajo na posamezne prostorske enote. Gre za prikaz prostorske razporeditve posameznih meril, ne pa za poizkus geografske razlage. Drugi problem pri prikazovanju regionalnih razlik se nanaša na vrednotenje regionalnih razlik v prostoru in času. Izhodišče regionalnega razvoja so namreč regije, vsaka s svojo lastno regionalno značilnostjo. Vsaka regija je enkratna, obsega različna območja, ima svojstvene naravne, ekonomske, socialne in ostale značilnosti itd. Od tod tudi različen pomen in vloga regionalnih razlik v posameznih regijah in različnih časovnih obdobjih. Naj ob koncu omenim še problem v zvezi s. spoznavanjem in primerjanjem regionalnih razlik na osnovi različnih prostorskih enot: celin, držav, regij, območij, manjših prostorskih enot, posameznih lokacij itd. Razlike obstajajo med vsemi enotami in tudi znotraj posameznih enot, odvisno od obsega proučevanja Tudi značaj in pomen razlik se spreminja z obsegom prostorskih enot. Vprašanje je, katere so najpomembnejše regionalne razlike. Ali samo razlike med regijami? Brez dvoma so vprašanja regionalnih razlik tudi v regionalni geografiji eno izmed možnih teoretskih in metodoloških delovnih področij, ki bi lahko vsebinsko obogatila njena dosedanja spoznanja. - 78 - A. Černe Regionalne razlike Literatura: Adelman, L, Morris, C, 1973, Economic and Social Equality in Developing Countries. Stanfords Univ. Press. Adelman, I., Morris, C. ,'Robinson, A. , 1976, Policies for Equitable Growth. World Development, Vol.4. Beteille, A., 1983, Equality and Inequality. Theory and Practice, Oxford Univ. Press. Bigsten, A., 1980, Regional Inequality and Development. A čase Study of Kenya. Hampshire. Coates. B.E., Johnston, R.j., Knox, P.L., 1977, Geography and Inequality. Oxford Univ. Press. Kuklinski, A. ,1981, Polarized Development and Regional Policies. UN Research Institute for Social Development. Geneva, Pariš. Kuznetz, S., 1960, Quantitative Aspects of Economic Growth of Nations. Economic Development and Cultural Change, Vol'8, No. 4. Molle, W. , Holst, B.V. , Smith, H. , 1980, Regional Disparity and Economic development in the European Community. Saxon House. Phillips, P., 1982, Regional Disparities. Toronto. Stohr, W. , Todtling, F. , 1977, Spatial Equity, Some Antytheses to Current Regional Development Doctrine. Spatial Inequalities in Regional Development. London. REGIONAL DISPARITIES AND REGIONAL DEVELOPMENT There are many problems how to determine so wide notion as regional disparity is, althought it is widely known in ali field of work and every day life. Probably this is also one of the main reasons for difficulties in defineing the term of regional disparities. In essence there are just four key questions: - causes for regional disparities? - which regional disparities? - how to measure regional disparities? - does it matter? Intention of this paper, of course is not to answer these questions, but just to present some of the aspects of regional disparities. - 79 - KONCEPTI REGIONAL!ZACIJE * Krešimir Papič IZVLTČEK UD K 911.6 Podana so splošna teoretična izhodišča za ne geografske in geografske koncepte regionalizacije. ABSTRACT UDC 911.6 REGIONALIZATION CONCEPTS General starting-points of theoretical concepts of regionalization for geographie and nongeographic purposes are presented. Regionalizacija predstavlja jedan od važnih zadataka geografskog prouča-vanja, ali isto tako sredstvo i metodu regionalne ekonomske politike. Zato se s razlogom može utvrditi da se naučno i aplikativno značenje regionalizacije ne dovodi u pitanje, jer je očigledno da živimo u vremenu povečanog interesa za regionalizaciju i regionalnu problematiku uop-če. Istovremeno se mora upozoriti na teškoče u vezi s kriterijima, prin-cipima ili konceptima regionalizacije, koji nisu do kraja razradjeni, sas-vim ujednačeni, lako primenljivi niti opče prihvačeni pa problem regionalizacije sam po sebi nije prost več naprotiv i teorijski i praktično još uvijek veoma složen. U tom smislu i ovaj kratki osvrt na koncepte regionalizacije pokazuje nam s jedne strane, svu raznolikost koncepta, njihove prednosti i ne-dostatke, a s druge strane, dileme pred kojima se nalaze svi oni koji pristupaju regionalizaciji odredjenog prostora. Za ilustraciju je do-voljno reči to da još nemarno naučno -utemeljene, opče prihvačene i u društveno-ekonomskoj praksi verificirane regionalizacije naše zemlje. U cilju sistematizacije, izloženi koncepti regionalizacije su uvjetno po-dijeljeni na tri grupe: negeografski, geografski i ekonomsko-geografski koncepti regionalizacije. * Dr., red. univ. prof. , Ekonomski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, 71000 Sarajevo, Trg oslobodjenja 1. 80 - K. Papič Koncepti 1. Negeografski koncepti regionalizacije a/ Koncept administrativnih regija. Ovaj koncept se zasniva na pokušaju poistovječivanja regija s postoječom političko-teritorijalnom podjelom zemlje na manje ili veče cjeline. Uko-liko se radi o dovoljno velikim i zaista zaokruženim teritorijama s geo-grafskog i društveno-ekonomskog gledišta, takav koncept cesto i nije loš, ali je veoma nepodesan kad takve podudarnosti nema. Tako npr. suviše male prostorne jedinice (opčine, srezovi) ne bi se mogle tretirati kao regije, a kod onih večih prostornih jedinica pitanje je da li stvarno obu-hvačaju prirodno i privredno zaokružene cjeline koje bi se mogle smatrati regijama. U nedostatku solidno izvedene i prihvačene regionalizacije, u nas su ulogu takvih regija preuzimali raniji srezovi, okruzi i oblasti. U novi-je doba tu ulogu na dijelu državnog teritorija imaju na odredjeni način područja regionalnih (ili osnovnih ili medjuopčinskih) privrednih komora, koja obuhvačaju više bliskih opčina i predstavljaju oblik udruživanja privrednih organizacija na odredjenom prostoru. Sličnu takvu funkciju, ta-mo gdje su na samoupravnim osnovama konstituirane, imaju i regionalne zajednice opčina. Naime, ovako izdvojena komorska područja ili regionalne zajednice u društveno-ekonomskoj i planerskoj praksi cesto se smatraju i imenuju regijama ili regionima republike, a pogotovo tamo gdje se prostorno podudaraju. (Vrišer, 1968, 1978, Papič, 1985). b/ Koncept tehničkih regija. Ovaj koncept regije je raširen u krugovima tehničkih stručnjaka i cesto predstavlja dio planskog postupka u determiniranju prostornih okvira za izvodjenje velikih projekata. On podrazumijeva regije koje obuhvačaju takav prostor zemljine površine ili odredjene zemlje, na ko-jem se za krači ili duži vremenski period izvode odredjeni zahvati sirih razmjera. Takve su npr. prostorne cjeline na kojima se vrše krup-ni i najčešče kompleksni radovi u vezi s melioracijom, vodosnabdije-vanjem, energetskim koristenjem voda, saobračajnim rješenjima i slično. - 81 - K. Papič Koncepti Kiasičan primjer za to je TVA sistem u SAD, a u nas Dunav-Tisa-Dunav, uredjenje sliva Save ili Morave, energetsko iskorištavanje Drine, itd. Tako ustanovljene regije su izrazito praktičnog značenja i njima se ne može pripisati veči značaj za regionalizaciju osim u onim slučajevima kad se regionalno planiranje veže za takve projekte koji stvaraju traj-niju osnovu za regionalizaciju. (Vrišer, 1968, 1978). c/ Koncept historijskih regija. Ovaj koncept se zasniva na poistovječivanju regija s historijskim pokrajinama koje su se sve do danas više ili manje očuvale u svijesti ljudi i u svojim prostornim okvirima, unatoč brojnih političko-teritbrijalnih izmjena i opče socio-ekonomske transformacije zemalja. Neke od tih historijskih pokrajina i sada se skladno uklapaju u aktualno izvedenu regionalizaciju državnog prostora, druge su bile važan i nezaobilazan faktor u formiranju suvremenih regija, a treče su podijeljene izmedju više regija i izgubile svoju cjelovitost i historijske granice. Tako su u nekim zemljama historijske pokrajine i danas krupne politič-ko-teritorijalne cjeline i s funkcijom makroregija (Engleska, Škotska, Vels, Vojvodina, Črna Gora), u drugim zemljama su to priznate ekonomske regije (Lorena, Alzas, Hercegovina, Dalmacija), a u ostalim su to historijski izdvojeni i prepoznatljivi prostori i pojmovi (Saksoni -ja, Tiringija, Banat, Istra, Sandžak) (Vrišer, 1968, 1978, Dolfus, 1970). 2. Geografski koncepti r e g i on a 1 i z a c i j e a/ Koncept prirodnih regija. Prirodna regija je jedan od najstarijih i najviše korištenih geografskih pojmova. Ona podrazumijeva determinirajuču ulogu prirodnih (fizičkih) elemenata u diferenciranju i organizaciji prostora. Prirodna regija je prema tome "dio zemaljskog prostora čije jedinstvo proizlazi iz posredovanja jedino fizičkih (ili prirodnih) elemenata". (A. Chollev). U tom - 82 - K. Papič Koncepti smislu se i regionalizacija po ovom konceptu oslanja na veče ili manje prirodne cjeline koje imaju iste ili slične reljefne, klimatske, hidrograf-ske ili biogeografske osobine. To može biti jedan hidrografski bazen, planinski sistem ili pak prirodna regija kojoj glavni pečat daje klima. Takva prirodna regija može pokrivati i milione kvadratnih kilometara kao što je Sahara, ali i nekolike desetina kvadratnih kilometara kao što je neka manja močvarna regija. Iako je imao i drugih pristalica, ovakav koncept regionalizacije je rani-je smatran izrazito geografskim, jer se razvio u okviru geografije i od strane geografa. Danas je ovaj koncept teško primjenljiv zbog bar dva razloga. Prvi je taj, što čisto prirodnih regija skoro i da nema više pa i "taj pojam postaje sasvim nerealan i jako apstraktan" (Ilešič, 1979). Drugi je razlog taj, što se djelovanje i dometi prirodnih elemenata najčešče ne podudaraju s djelovanjem i dometima socio-ekonomskih faktora. Zato "prirodna regija ne nudi sasvim zadovoljavajuči okvir za stvaranje prave predstave o jednoj realno postoječoj, aktivnoj i razvoj-noj cjelini" (George, 1970, Vrišer, 1968, 1978, Ilešič, 1970, Dolfus,. 1970). b/ Koncept fizionomskih regija. Za regije po ovom konceptu najkoncizniju definiciju je dao poznati fran-cuski geograf, a glasi: "Regija odgovara području rasprostiranja odred-jenog pejzaža" (M. Sorre). Prema tome, taj koncept se u biti oslanja na elemente prirodne osnove, tačnije transformirane prirodne osnove, jer se pri tom uzimaju u obzir i intervencije društvenih faktora u prostoru. Drugim riječima, izdvajanje regija po ovom konceptu se ne može ograničiti samo na jednu grupu komponenata prostornog kompleksa, t. j. samo na elemente prirodne osnove ili samo na društvene faktore. Tok kombinacija elemenata prirodne osnove i društvenih faktora pruža osnovu za izdvajanje regija po ovom konceptu. - »3 - K. Papič Koncepti U tom smislu, osnovni sintetički pokazatelj svih komponenata odredje-nog prostornog kompleksa jest njegov izgled ili geografska fizionomija. Iz toga se onda izvlači logični zaključak: ako je geografska fizionomija, odražena u pejzažu, osnovni sintetički pokazatelj, onda izmedju fi-zionomske pejzažne homogenosti i geografske homogenosti nema razlike. Zbog toga se ovako izdvojene fizionomske (homogene) regije pone-kad i nazivaju geografskim (homogenim) regijama, a izdvajanje prostornih kompleksa po tom konceptu - geografskom regionalizacijom, za razliku od bitno različite ekonomske regionalizacije. (Vrišer, 1968, 1978, Ilešič, 1979, Rogič, 1963, 1970, Dolfus, 1970). 3. Ekonomsko -¦ geografski koncepti regionalizacije a/ Koncept ekoloških ili potencijalnih regija. Ovaj koncept je bio cesto zastupljen u geografiji, a nastao je u pokuša-ju da se povežu prirodno-geografski i ekonomsko-geografski kriteriji regionalizacije. Rezultat toga je bio poistovječivanje prirodno-geografskih s ekonomsko-geografskim regijama. Taj koncept podrazumijeva izdvajanje ekonomsko-geografskih regija prema upotrebljivosti prirodnih uvjeta i izvora za privredu. Prema tome, ekonomsko-geografska regija bila bi prostor koji ima iste ili slične prirodne uvjete i izvore za privredni razvoj. Otud i naziv: ekološke ili potencijalne regije. Medjutim, danas je sasvim očigledno da taj koncept nije ekonomsko-geografski (ekonomski), jer u stvari nista ne kazuje o privredi regije več samo o prirodnoj osnovi (potencijalima) za njenu privredu. Zbog toga regije izdvojene po ovom konceptu, premda uključuju ocjenu ekonomske upotrebljivosti prostora, ne možemo smatrati ekonomsko-geografskim (ekonomskim) regijama več jednostavno prirodnogeografskim ili regijama s homogenim prirodnim uvjetima (Ilešič, 1979, Vrišer, 1978). b/ Koncept homogenih ekonomskih regija. Ovaj koncept je istovremeno najklasičniji i najjednostavniji te je dobro - 84 - K. Papič KonceptT poznat geografima i'ekonomistima. On podrazumijeva homogenost proizvodnje pa bi regije izdvojene po ovom konceptu bile područja s jed-nakom ili sličnom proizvodnjom ili socio-ekonomskom strukturom. Pri tom pojedini dijelovi regije pokazuju maksimum zajedničkih osobina i u isto vrijeme maksimum razlika prema susjednim regijama. Na toj osnovi, homogene ekonomske regije u širem smislu bile bi: rudarske regije, industrijske regije, agrarne regije idr., a u užem smislu: metalurške regije, žitarske regije, vinogradarske regije idr. Koncept homogenih ekonomskih regija ima svojih prednosti i nedostata-ka. Prije svega on izgleda jednostavan, a zatim odgovara ponajprije za zemlje manje razvijene s pretežno agrarnom privrednom strukturom, gdje se može vrlo lako uočiti homogenost proizvodnje kao odraz homogenosti prirodnih uvjeta. Nedostaci su slijedeci:prvo, ovako izdvojene regije sve manje odgovaraju pravim i komplesnim ekonomskim regijama; drugo, pojam homogenosti je vrlo relativan jer je jedna regija homogena u pogledu prihvačenog kriterija,ali je heterogena u pogledu niza drugih kriterija; i treče, u razvijenim zemljama, gdje je ekonomska i prostorna struktura složenija, teško je govoriti o uspješnoj primjeni ovog koncepta (Ilešič, 1979, Vrišer, 1969, 1978, Beguin, 1963, Bere-zowski, 1962, 1967, Boudeville, 1961). c/ Koncept planskih regija. Ovaj koncept poznaju i prihvačaju neki ekonomski geografi i mnogo više ekonomisti. Nasuprot stavu velike večine geografa, da je ekonomske regije moguče odrediti na osnovi sadašnjeg, realnog ekonomskog stanja, ovaj koncept podrazumijeva ekonomske regije koje služe kao osnova i okvir za budiči planski razvoj. Prema jednom domačem autoru, takve regije predstavljaju "... dijelo-ve ukupnog nacionalnog prostora, koji svaki za sebe treba u prvom redu da predstavljaju privredno što zaokruženiju cjelinu s gledišta mogučnosti svog dugoročnog privrednog razvitka ..." (Kuvobič, 1974). U tom - 85 - K. Papič Koncepti smislu, ove ekonomske regije su optimalni okvir, te" sredstvo i metoda regionalne ekonomske politike. Te se regije formiraju udruživanjem manjiu političko-teritorijalnih jedinica na osnovi postojanja zajedničkih problema, zajedničkih interesa i potreba, te mogučnosti zajedničkog dugoročnog društveno-ekonomskog razvoja. Radi usporedbe, može se navesti i jedno mišljenje stranog autora prema kojemu je planska ili programska regija takav prostor čiji različiti dijelovi podliježu jednoj te istoj odluci, te predstavljaju sredstvo da bi se postigao odredjeni ekonomski cilj, Boudeville, 1961, Kubovič, 1961, 1974, Boudeville, 1961). d/ Koncept teritorijalno proizvodnih kompleksa. Ovaj koncept se najprije razvio u Sovjetskom Savezu, a poslije u više zemalja sličnog društveno-ekonomskog uredjenja. On polazi od proizvodne specijalizacije i organizacije privrede, uzimajuči u obzir prvenstveno proizvodnju, odnosno teritorijalni razmještaj proizvodnih snaga. Prema tom konceptu, ekonomska regija je shvačena kao teritorijalno-proiz-vodni kompleks (TPK) koji predstavlja jednu heterogenu cjelinu različi-tih industrijskih , agrarnih i drugih privrednih organizacija, medjusob-no tijesno povezanih na odredjenom prostoru. Kao bitne karakteristike ovakvog koncepta regionalizacije 6e ističu: prvo, jasna razlika izmedju prirodne i ekonomske regije; drugo, podje-la na regije je izvršena na osnovi proizvodnje i posebno industrijske proizvodnje; treče, veliko podudaranje izmedju ovako izvedene ekonomske i postoječe političko-teritorijalne podjele; i četvrto, akcenat je na kompleksnom karakteru privrede regije koja je u osnovi jedna hetero-gena cjelina. Teritorijalno-proizvodni kompleksi su istovremeno i objektivno postoječe ekonomske cjeline i prostorni okviri za planski ekonomski razvoj tako izdvojenih dijelova državnog teritorija (Rogič, 1963, Berezowski, 1962, 1967, Saouchkine, 1980). - 86 - K. Papič Koncepti e/ Koncept funkcionalnih regija. Koncept funkcionalnih (nodalnih, polariziranih) regija se temelji na či-njenici da osnovna ekonomska funkcija povezuje prirodno i proizvodno različita područja u regionalnu cjelinu. On polazi od funkcionalnih veza zasnovanih na tržištu, potrošnji i uslugama te njihovoj organizaciji. Izraz je teorije racionalne društveno-ekonomske organizacije prostora, oslonjene na hijerarhijsku mrežu proizvodnih, potrošnih i uslužnih centara. Regija po ovom konceptu je prirodno i proizvodno heterogeni prostor, čiji su pojedini dijelovi komplementarni i održavaju izmedju sebe i posebno s dominantnim centrom (polom, nodom) jače veze nego s bilo kojom susjednom regijom. Funkcionalna povezanost i organizacija ovih regija u velikoj mjeri se oslanja na saobračajnu mrežu kojom je usmjerena više ili manje izražena gravitacija ljudi, dobara i informacija prema centru regije, Ukoliko je ekonomska i druga funkcija regije razvijenija, utoliko je gravitacijska komponenta izraženija. Zbog toga se ponekad i naziva ovaj koncept gravitacijskim ili funkcionalno-gravitacijskim. Središta na koja se oslanja funkcionalna regionalizacija nazivaju se nodal-nim centrima (centralnim naseljima), njihova utjecajna područja nodalno-funkcionalnim regijama, a funkcionalne veze izmedju njih centralnim funkcijama. 'Pošto su te funkcije višeg i nižeg ranga, zavisno od veličine i razvijenosti centara, to su i regije različito velike: više manjih regija nižeg stupnja povezuje veči centar u jednu veču regiju višeg stupnja. Taj jednostavni model hijerarhije centralnih naselja i njihovih nodalno-funkcionalnih regija je veoma blizak stvarnoj prostornoj organizaciji osnovnih aktivnosti društva. Zato ne iznenadjuje što je ovaj koncept vrlo podesan za ekonomski] regionalizaciju, za potrebe regionalnog planiranja i za sprovodjenje rojera regionalne ekonomske politike. On je očigledno realan, dinamičan, prilagodljiv i primenljiv koncept regionalizacije, a regije izvedene po tom - 87 - K. Papič Koncepti konceptu su najbliže suvremenom shvačanju ekonomskih regija. Otud mu i prednost pred drugim konceptima ove grupe. (Rogič, 1963, 1970, Ilešič, 1979, Vrišer, 1968, 1978, Beguin, 1963, Berezowski, 1962, 1967, Boudeville, 1961, George, 1970). Literatura : Beguin, H. ,1963, Aspects geographiques de la polarisation. Tiers Monde 16, Pariš, s. 559-608. Berezowski, S. ,1967, Les notions de region economique et d'arri§re- pays. Melanges de geographie offerts a M. Omer Tulippe, Gemb- loux, s. 558-566. Berezowski, S., 1962, Cracovie et sa region - Exemple de methode de regionalisation economique. Academie polonaise des sciences. Centre scientiphique a Pariš, Fascicule 42. Boudeville, J. R., 1961, Les espaces economique. P. U. F. , Pariš. Dolfus, O. , 1970, L'espace geographiqufi. P. U. F. , Pariš. George, P. ,1970, Les methodes de geographie. P. U.F., Pariš. Ilešič, S., 1967, Problčme de rSgionalisation geographique - L'exemple de la Yougoslavie. Melanges de geographie offerts a M. Omer Tulippe, Gembloux, s. 602-614. Ilešič, S., 1979, Pogledi na geografijo - Teoretsko-metodološki prispevki, razprave in 'poročila, Ljubljana. Kubovič, B.,1961, Regionalni aspekt privrednog razvitka Jugoslavije. Zagreb. Kubovič, B., 1974, Regionalna ekonomika. Zagreb. Papič, K. , 1985, Aktualni problemi regionalizacije Jugoslavije. Referat na XII. kongresu geografa Jugoslavije, Novi Sad. ' Papič, K. , 1985, Pogled na probleme i dileme regionalizacije jugoslo- venskog prostora. Opredjeljenja 3, Sarajevo, s. 139-172. Rogič, V. ,1963, Geografski koncept regije. Geografski glasnik 25, Zagreb, s. 113-119. Rogič, V. , 1973, Regionalizacija Jugoslavije. Geografski glasnik 35, Zagreb, s. 13-27. Saouchkine, Y., 1980, Geographie economique>, Moscou. Vrišer, I., 1968, Regionalizacija i centralna naselja v regionalnem planiranju. Ekonomska revija št. 2, Ljubljana, s. 145-152. Vrišer, I. , 1978, Regionalnoplaniranje. Ljubljana. LES CONCEPTS DE LA REGIONALISATION Tenant compte que la regionalisation presente un des importants devoirs de la recherche geographique et en meme temps le moyen et la methode - 88 - K. Papič_Koncepti _ - 89 - de la politique economique regionale, l'auteur a donne un appercu systematique des concepts de la regionalisation. En ce sens il a presente les principales caracteristiques de dix concepts divises en trois groupes: les concepts nongeographiques, geographiques et economico-gčographiques. METROPOLITANSKE REGIJE U SISTEMU REGIONALIZACIJE Regija je, kako nam je poznato, relevantnim obilježjima izdvojeni dio prostora koji se odlikuje uniformnbšču fizionomskih obilježja ili funkcio-nalnom povezanošču. Preobrazbom svoje okolice i funkcionalnom organizacijom grad uvjetuje diferencijaciju prostora, te se s obzirom na njegovo značenje u prostoru mogu izdvajati dva tipa regija. Nodalna regija odražava značenje grada kao čvorišta prostorne cirkulacije ljudi, robe i informacija, odražava, dakle, njegovo značenje u funkcionalnoj organizaciji prostora. U ovom radu pažnja če, medžutim, biti posvečena regijama koje se izdvaja-ju na osnovi preobrazbe koju grad vrši u prostoru. Radi se o soeio-ekonomskim gradskim regijama za koje se u svjetskoj literaturi proši-rio američlri naziv - metropolitanske regije. Što je metropolitanska regija? Metropolitansku regiju čini grad odredže-ne veličine i okolica, koja je pod utjecajem funkcije rada toga grada doživljela odredženu homogenost sočio-ekonomske preobrazbe. S obzirom da se izdvajanje okolice vrši socio-ekonomskim pokazateljima preobrazbe, to se takvu regiju svrstava u tip socio-ekonomskih gradskih regija. Za preobrazbu okolica nužna su dva bitna preduvjeta: odredžena veličina (odnosno funkcija rada) grada i odredženi stupanj društveno- * Dr., izr. prof., Geografski zavod, Prirodno matematički fakultet 41000 Zagreb, Maruličev trg 19. - 90 - Milan Vresk IZVLEČEK UDK 911.6:711.433 Avtor definira pojem planske regije s konkretnimi primeri v svetu in še posebej v SR Hrvatski. ABSTRACT UDC 911.6:711.433 METROPOLITAN REGIONS IN THE SVSTEM CF REGIONALIZATION The author defines the notion of planning region with essential world examples and especially of SR Croatia. M. Vresk Metropolitanske regije ekonomskog razvoja zemlje. Mehanizam kojim se vrši preobrazba okolica gradova ima dvije komponente. Jedna je dnevna migracija zaposlenih, a druga je spontana ili planska decentralizacija funkcije rada i stanovanja iz grada u okolicu. Prva komponenta svakako je primarna, dok se druga javlja u zrelijoj fazi razvoja regije. U izdvajanju metropolitanskih regija koriste se tri grupe relevantnih varijabli. Prvom grupom odredžuje se veličina grada (brojem stanovni-ka) ili njegova funkcija rada (brojem radnih mjesta, odnosno zaposlenih), Izdvajanje veličine grada je neophodno, jer se značajnija preobrazba okolice vrši pod utjecajem grada odredžene veličine. Drugom grupom varijabli utvrdžuje se stupanj preobrazbe okolice i odre-dženim parametrima okolica se izdvaja od okolnog prostora. Pri tome se najčešče koriste slijedeča relevantna obilježja: udio nepoljoprivrednih domačinstava, udio zaposlenog od aktivnog stanovništva, stupanj dnevne pokretljivosti stanovništva, gustoča stanovništva itd. Trečom grupom varijabli utvrdžuje se integracija izmedžu grada i okolica, utvrdžuje se, naime, koji prostor oko grada doživljava preobrazbu pod njegovim utjecajem. U tu svrhu redovno se'koriste podaci o dnevnim migracijama zaposlenih u grad. Izbor odredženih varijabli i parametara u izdvajanju metropolitanskih regija mijenja se od zemlje do zemlje (Nellner, 70). Opčenito se može reči da se u razvijenim zemljama veča pažnja pridaje varijablama integracije, dakle, dnevnim migracijama zaposlenih, a manje socio-ekonom-skim obilježjima okolice. To je zapravo razumljivo s obzirom na njihov stupanj ekonomske razvijenosti i urbanizacije. Metropolitanske regije izdvajaju se, dakle, na osnovi homogenosti socio-ekonomske i drugih oblika preobrazbe. Medžutim, 6pomenuta preobrazba posljedica je intenzivne interakcije izmedžu grada i njegove okolice koja je izražena u obliku dnevnih migracija eaposlenih. Bez evake - 91 - M. Vresk_Metropolitanske regije - 92 - je sumnje da je grad sa svojom okolicom funkcionalno najintenzivnije povezan. Upravo se zbog toga javlja dilema gdje je mjesto metropolitanske regije u sistemu regionalizacije.Valja, medžutim, naglasiti da se metropolitanska regija izdvaja na osnovi formalnih obilježja koja pokazuju homogenost prostora, a da pokazatelji interakcije služe za odredživanje vanjske medže regije. S obzirom na to, u sistemu regionalizacije metropolitanske regije možemo uvrstiti u uniformne, odnosno homogene regije. Fizionomska i nodalna regionalizacija omogučava, kako nam je poznato, u taksonomičnom, odnosno hijerarhijskom slijedu, regionalnu diferenci-jaciju cijelog nacionalnog teritorija. Kod diferenciranja metropolitanskih regija to, medžutim, nije slučaj, pošto se metropolitanska regija javlja na odredženom stupnju ekonomskog razvoja i pojavom gradova odredže-ne veličine, odnosno funkcionalne snage. Da bi se ovaj nedostatak iz-bjegao u pojedinim razvijenim zemljama s visim stupnjem metropolita-nizacije uvodi se i kategorija nemetropolitanska regija. Ne-metropolitan-ske regije neki autori izdvajaju na osnovi slabije centralizirane migracije zaposlenih, koja je istovremeno jače ispoljena medžusobno izmedžu više naselja (Smart, 1974). Tako je npr. u Velikoj Britaniji 1971. go-dine bilo izdvojeno 138 metropolitanskih i 28 - ne-metropolitanskih regija, čime je bio izdiferenciran cijeli teritorij zemlje (Hali, Hay, 1980). Pojavu i razvoj metropolitanskih regija valja sagledavati evolutivno kroz dimenziju vremena i prostora. Metropolitanske regije se, naime, razvi-jaju u skladu s ekonomskim razvojem i urbanizacijom. To praktički zna-či da danas u svijetu postoje zemlje u kojima je proces metrppolitani-zacije daleko otišao, ali da u nekim zemljama i nije počeo. Metropolitanske regije javljaju se u industrijskoj fazi, da bi u tercijar-noj ili metropolitanskoj fazi društvenog razvoja postale dominantan oblik koncentracije stanovništva i radnih mjesta. Strukturne promjene u zaposlenosti s dominacijom u tercijarnim djelatnostima, socijalno prestruktu- M. Vresk Metropolitanske regije riranje društva s jačanjem značenja tzv. nove srednje klase, razvoj automobilizma, te porast i promjene u prostornom mobilitetu stanov-ništva pospješili su razvoj" metropolitanskih regija. Proces metropolitanizacije najranije je počeo i najdalje odmakao u SAD gdje su se metropolitanske regije najranije počele izdvajati. Metropolitanska regija postala je u ovoj zemlji standardna prostorna kategorija, danas poznata pod nazivom SMSA (Berry, Horton, 1970). Na značenje metropolitanskih regija u SAD govori podatak da je 1980. godine u ovoj zemlji bilo 318 takvih regija u kojima je življelo 153,7 milijuna ili 68 % ukuprtog stanovništva. Medžutim, i u ostalim razvijenim zemljama proces metropolitanizacije je stalno jačao, tako da su rasle potrebe za izdvajanjem in proučavan-jem metropolitanskih regija u svijetu. To je 70-ih godina rezultiralo konkretnim programima istraživanja i konkretnim rezultatim (Hali, Hay, 1980; Kawashima, Koreelli, 1982). Za ova istraživanja značajna su dva centra u Evropi: u Reading u Engleskoj i Laxenburgu u Austriji. Regionalizacija 15 razvijenih zemalja Evrope na metropolitanske i ne-metropolitanske regije vjerno ukazuje na značenje ovih regija u koncentraciji stanovništva i zaposlenih (tab. 1). Metropolitanske regije u svim zemljama, bez obzira koliko ih ima, postala su žarišta života. To po-tvrdžuju podaci o udjelu ukupnog stanovništva i udjelu zaposlenih u me-tropolitanskim regijama pojedinih zemalja. Kako vidimo (tab. 1), u me-tropolitanskim regijama udio nacionalnog stanovništva i zaposlenih u večini spomenutih zemalja iznosi iznad 80 %. Pri tome valja naglasiti da su ove metropolitanske regije izdvojene po blažim kriterijima nego u SAD. Osnovni kriteriji su, naime, slijedeči: jezgro regije mora imati najmanje 20. 000 zaposlenih, a u metropolitanski ring su uvrštene oko-lne opčine s 15 % ili više dnevnih migranata u jezgro od ukupno zaposlenih. - 93 - "M. Vresk Metropolitanske regije Metropolitanske regije prostori su stalne koncentracije stanovništva i radnih mjesta. Tako je npr. 1950. u metropolitanskim područjima spo-menutih zemalja živjelo 86,0 %, 1960. godine 87,0 %, a 197o. godine 88,3 % njihovog ukupnog stanovništva. Postavlja se pitanje kako daleko ide ovaj proces koncentracije u metropolitanske regije. Američko is-kustvo govori da ovakav razvoj teče do odredženog stupnja ekonomskog razvoja i urbanizacije kada dolazi do reversnog procesa ("Clean break" hypothesis). Tada, naime metropolitanske regije počinju gubiti stanovr ništvo u korist nemetropolitanskih. U SAD to se je dogodilo 70-ih godi-na. U Evropi do takvog razvoja još nije došlo, ali je došlo do značajnih pr mjena u unutrašnjem razvoju regija. Tokom vremena mijenja se stopa koncentracije stanovništva i zaposlenih u jezgri i okolici, te dolazi do njihovog unutrašnjeg prera zrnje staja. U razdoblju 1950-1960. godine zapadnoevropske metroplitanske regije do-življavaju centralizaciju. Stanovništvo njihovih jezgara povečavalo se brže od okolica. Šezdesetih godina uslijedile su promjene, jer se stanovništvo počelo iz jezgara metropolitanskih regija preseljavati u metropolitanske ringove. Ovakav razvoj pojačan je 70-ih godina. Decentra-cija, odnosno dekoncentracija na razini metropolitanskih regija opča je tendencija njihovog razvoja u razvijenim zemljama (Hali, Hay, 1980). Proces metropolitanizacije nije, medžutim, prisutan samo u najrazvije-nijim zemljama. Iako u manjem izdvajanje metropolitanskih regija postaje sve aktuelnije. (Kawashima, Koreelli, 1982). Urbanizaciju Jugoslavije u cjelini karakterizira polarizacija, koja je op-čenito izražena u zemljama u industrijskoj fazi razvoja. Migracijama selo-grad pospješen je populacijski razvoj gradova, a praznjenje sela. U takvim uvjetima raste vrijednost okolica gradova i njihova preobrazba. Medžutim, u skladu sa stupnjem društveno-ekonomskog razvoja u našoj zemlji postoje regionalne razlike u oblicima urbanizacije. U razvijenim krajevima migracije selo-grad su slabije izražene s tirne da su značajne dnevne migracije, pogotovo okolica-grad. To se odražava na 94 - M_ Vresk Metropolitanske regije preobrazbu okolica i formiranje metropolitanske regije. U Hrvatskoj je polarizacija bila osnovno Obilježje urbanizacije. Koncentracija stanovništva, stanova i radnih mjesta u gradovima, a populacijsko praznjenje i demografsko starenje sela njezini su glavni efekti. U takvim uvjetima proces metropolitanizacija došao je do izražaja najpri-je kod večih gradova (Žuljič, 1971). Medžutim, tokovi urbanizacije u Hrvatskoj se mijenjaju. Preseljavanje stanovištva selo-grad jenjavaju, i ako su još značajna, ali istovremeno jačaju dnevne migracije. U takvim uvjetima vrijednost okolica je u porastu, pogotovu okolica večih gradova. To se odrazilo na smanjenje nekih polarizacijskih efekata. Stanov-ništvo večih gradova sporije se povečava od srednjih i manjih gradova. Istovremeno, stope porasta stanovništva gradova su niže nego stope porasta stanova i radnih mjesta. Analize prostorne pokretljivosti stanovništva pokazuje da 70-ih godina dnevne migracije zaposlenih nadmašuje stope preseljavanja selo-grad. Valja, medžutim, istači da i unutar Hrvatske postoje regionalne razlike u oblicima urbanizacije. Pojačani proces dnevnih migracija zaposlenih u centre rada povečao je, kako je več rečeno, vrijednost okolice i njihovu jaču preobrazbu. Kod večih gradova javlja se spontana i planska suburbanizacija nekih grad-skih funkcija. To je pridonjelo formiranju metropolitanskih regija. Analiza odnosa grada i okolice pokazala je da gradovi s 20. 000 ili više zaposlenih'formiraju manje-više kontinuirane urbanizirane okolice. Uzimajuči u obzir veličinu centara, odnosno njihovu funkciju rada te stupanj preobrazbe njihovih okolica u Hrvatskoj je 1981. izdvojeno 12 socio-ekonomskih gradskih regija (tab. 2). Kriteriji izdvajanja su bili slijedeči: centar regije mora imati 20.000 ili više zaposlenih, urbanizirana okolica, izdvojena na osnovi nepoljoprivrednog stanovništva, stupnja zaposlenosti i dnevne pokretljivosti zaposlenih u grad, mora biti kontinuirana, te da regija ukupno ima više od 50.000 stanovnika (Vresk, 1986). - 95 - M. Vresk_Metropolitanska regija . . . - 96 - Broj gradskih regija u Hrvatskoj nije velik, medžutim, na njihovo značenje ukazuje podatak da je u njima 1981. godine živjelo 1.987.350 ili 43,2 % stanovništva ove republike. Udio zaposlenih iznosio je preko 50 % ukupno zaposlenih republike. U odnosu na naprijed istaknute zemlje razvijene Evrope udio stanovništva u gradskim regijama nije visok, iako je značajan. No, valja reči da su i kriteriji izdvajanja naših gradskih regija stroži. Pored toga večina gradskih regija nalazi se u počet-noj fazi razvoja. To sudimo po udjelu i razvoju stanovništva centra i okolice u regiji. Kod večine regija u Hrvatskoj največi udio stanovništva regije otpada na centar regije. Isto tako centri večine regija imaju više stope porasta stanovništva od okolice. Na osnovi razvoja stanovništva i radnih mjesta gradske regije Hrvatske mogu se diferencirati u tri tipa: relativna decentralizacija, relativna centralizacija i apsolutna centralizacija (tab. 2). U svojem razvoju najdalje je otišla metropolitanska regija Zagreba u razdoblju 1961-1971. stanovništvo grada Zagreba imao je veči porast nego njegova okolica. Medžutim, u razdoblju 1971-1981. porast stanovništva i radnih mjesta bio je veči u okolici (Vresk, 1985). Urbanizacija, kao svjetski proces, je zapravo proces koncentracije ljudi, radnih mjesta, stanova i drugih sadržaja na odredženom prostoru. U ranijim fazama urbanizacije koncentracija se vrši u gradovima, zbog čega se oni brzo razvijaju. Ovakav proces je posebno izražen u industrg-skoj fazi razvoja. Medžutim, u kasnijoj fazi razvoja koncentracija se vrši u okolicama gradova, tako se stanovništvo i radna mjesta prelijeva-ju u okolicu. Metropolitanska regija je prema tome jedna historijska i svjetska kategorija, koja nastaje na odredženijem stupnju urbanizacije. S obzirom na to zaslužuje posebnu pažnju i u našoj zemlji. 3 re ni > ti W a S i cS •m C ni oli -t-» to do o tr ¦o cu a o op ti -*-> 60 (D 5) .a ti e- JI q 3 co 'o u tan n li i t—i O A •>-i o OO O0000000000000 t-neoinin^coNO>tDO)OTfO cioot~c-oOLOO>cococ-c-oeno mommLomLommoinooo t- *» *» t» t- t» t» t- t- t» t- t*, t- t* r-eocor-LOC-coco^c-ooeno cDtocONmncOHiniiffiOno ajcoc-r-coasencooot— r-oaso COtDin^OlAICHHOlO ^* H N d N m t-H oompionaiAcocom^cOHn m M H H H H co n CO C» H H C ni 't! ffl & -S to 1) JS CO a cu N O N bo ti 3 a cu m M 3 >J tn to »i 3H0a ° 3 I« 15 m frocn fi, IO i S cu •—i * « L CA 5 co ti ni O ¦t~i o X rt > u OJ U Si rt 3 CO TJ m h x o C o A! o O > n! •»-^ C 3 rt (h a) > .O al o > (ji ^ ni --- O rt 3 oo O m x rt o C a! al 'o M TJ a! O i o" x rt s cd o rt O — X O > m ni TJ 03 e Sh o C O a) -»-> a> 1 0 S C •r—J C TJ T* d, P 5 5 rt 3 •3 cq a) at tio o o o a u u q rt k rt rt < < k co o m w in in U U O Q O < rt « rt < cd o co co o CO N i-l Cf) O) CO H rt O CM rt OJ OO (M rt o co o in m cjj CTS rt c- in co en o o n m n n h o co tji H CO M H ^ H H rt C- CD OJ rt CM co O C" N N CO N C* 03 CM CM rt (M rt rt co in co m rt O o rt CO CM rt O rt E— CM rt CM CM CO CM CO c- m c- in oj o co 00 CD c- m Oi CD CM C- CO C- C- CD r- CD o o o o o o o o o o o o o o d) u ccj o. rt X X a) 01 u TJ iS rt 3 ¦ u TJ $ CM in h q tji m Tf co ^ © o co m i> t- to H l> CO t}< O «3 CM Oi N co o m CD CO lO H co CD O ^ CO H CM r- cn tjh co CD nO co CD o o o o o o o o o o o cd l> > rS ti S rta^co rt 3 .2^ !-irt rt rt L NwrtOSlrtOTwW>> xm o o o C a HW«TjiincDr>co OJ O rt CM o rt N rt rt rt Sh € <¦> CJ fj 3 rt O 01 o, rt U K o rt N rt rt M s OJ o d) TJ rt C > Q rt co C7J M. Vresk Metropolitanska regija Literatura j Berry, J. L., B. , Horton, F. E. ,1970, Geographie Perspectives on Urban System. Prentice-Hall. Friganovič, M. , 1985, Demografsko-strukturne karakteristike gradskih i ostalih naselja SR Hrvatske. Radovi GO, 20, Zagreb. Haegen, J. , Van Der, Ed., 1982, West European Settlement Svstem. Acta Geographica Lovaniensia, Vol. 22. Haggett, P., 1965, Locational Analysis in Human Geography, London. Hali, P., Hay, D. , 1980, Growth Centres in the European Urban System, Heinemann Educational Books. Kawashima, T., KoreeUi, P., 1982, Human Settlement System. Spatial Patterns and Trends, International Institute for Applied System, Laxenburg. Nellner, W. , 1970, Die Abgrenzung von Agglomerationen im Ausland. Verbffentlichung und Raumplanung, Raum und BevSlkerung, 10. Vresk, M. ,1981, Metropolitanska regija Zagreba 1981 godine. Geografski glasnik 41-42, Zagreb. Vresk, M. , 1984, Socio-ekonomske gradske regije Hrvatske. Radovi GO, 19, Zagreb. Žuljič, S., 1971, Pojava metropolskih regija i njihovo značenje za daljnju urbanizaciju Jugoslavije. Geographica slovenica 1, Ljubljana, s. 59-66. METROPOLITAN REGIONS IN THE SYSTEM OF REGIONALIZATION This article deals with metropolitan regions within the system of geographie regionalization. The appearance, development studied. Special atten-tion has been placed on the formation of metropolitan regions. With to the method of formation and their characteristics the author interpolated metropolitan regions into so-caUed uniform regions. Consequently, utilizing the results of other investigations (HaU, Hay, 1980; Kawashima, Koreelli, 1981) the author pointed out the significan-ce of metropolization and the need for formation of metropolitan and non-metropolitan regions in Europe. The author also brought into focus the appearance of metropolitan regions in Yugoslavia. Thus, the author particularly pointed out the čase of Croatia in which 12 town regions were formed in 1981, with a total of 43.2 % of the overall population, and over 50 % of the total emplo-yees in this republic. - 99 - UTICAJ INDUSTRIJE NA FORMIRANJE REGIJA- PRIMER SAP KOSOVA * Asllan Pushka IZVLEČEK UDK 911.6:338.45(497.115) Članek osvetljuje nekatere značilnosti ekonomskogeografskih regij, posebno tistih, ki jih oblikuje industrija. Z analizo stopnje industrializacije je avtor za SAP Kosovo ugotovil tri regije. ABSTRACT UDC 911. 6:338.45(497.115) THE INFLUENCE OF INDUSTRY ON FORMAT ION OF REGIONS -ČASE OF SAP KOSOVA Some characteristics of economic regions are described especiallv of those that are created by industry. The analyse of degree of indu-strialization in the SAP of Kosovo have defined three regions. Regija obuhvata odredjeni prostor gde se največi broj obelježja medju-sobno znatno do visoko podudaraju. Znači, unutar jedne regije postiže se najbolja kombinacija obelježja odnosno kombinacija sa najnižom vari-jancom izmedju obelježji. U zavisnosti od karaktera obelježja koje se uzimaju u razmatranje, mogu se odrediti različite regije. Medjutim, cilj odredjivanja regija nije svrha za sebe, več srečno uklapanje prirodnih i društveno-ekonomskih objekata i elemenata u datom prostoru i vremenu. Kod regije, važno je razlikovati skelet prostora (Pjanič, 1972), koji je dugoročan i ono što na njemu uzrasta. Skelet prostora čine prired-ni objekti (reljefni, hidrografski idr.), a ono što ljudi "nakaleme" u prostoru nazivano sadržajem regije.* Odredjivanje raznovrsnih regija na osnovu raznih kriterija i naučnih disciplina više stvara probleme nego što koristi regionalnom razvoju. S pravom je autor A. Nydegger konstatirao da svi znaju šta je region, ali ne mogu tačno da ga definišu (Piha, 1973). *'Dr., izr. prof., Odsek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, 38000 Priština, M. Tita b.b. - 100 - A. Pushka Uticaj industrije Teorija i praksa poznaje različite vrste regiona, zavisno od kriterija (po veličini, geografski, ekonomsko-socijalni, funkcionalni) za njihovo odredjivanje ili svrhe za Jcoju treba da služi. Tako se pojavljuju: pri-rodni region, ekonomski, socijalni,administrativni, gradski, homogeni, razvojni isl. (Piha, 1973). Ako odredjivanje regiona treba da služi društveno-ekonomskom razvoju, to je i jeste glavni cilj, onda on treba da obuhvata dovoljno veliki prostor za ekonomski i socijalni razvoj i dovoljno mali da se oseča kao zajednica (Piha, 1973). Medjutim, veličina regiona menja se u zavisnosti od stepena razvoja odnosno od mogučnosti komuniciranja, tj.granice regije odredjuju minimalni investicioni i privredni troškovi te racionalna integracija privrede i infrastrukture. Stepen razvoja saobračaja, koji treba regiju funkcionalno da povezuje u toku dana, odredjuje granicu regije. I kako se on menja, razvija, smanjuje troškove transporta roba, ljudi i ideja, tako se menjaju i granice regije. Optimum veličine regije treba biti u korela-ciji sa optimumom troškova transporta za dovoz i odvoz robe i radne snage unutar regije. Osim toga veličina regiona stoji u vezi sa: pri-rodnim uslovima, mrežom infrastrukture, teritorijalnom strukturom, stepenom opšte razvijenosti regije i zemlje, gustočom naseljenosti i mrežom naselja (Region. p. plan., 1967). U regiji koja služi planerskim potrebama, treba da se uzajamno pre-pliču geografski, ekonomski i socijalni faktori, koji se u toj medjuza-visnosti mogu procenjivati (Mumford, 1938). Regija po urbanistima je bazična osnovna činjenica u čovekovom životu, odnosno ona je sfera kulturnog uticaja, centar ekonomske aktivnosti, implicitna geografska činjenica (Pjanič, 1972). Prirodna osnova svojom strukturom objekata i resursa pomaže stva-ranje privredne strukture, u zavisnosti od stepena razvijenosti. U tom sklopu industrija ima veliki uticaj. Koriščenjem i preradom postoječih sirovina stvara se odred jena struktura industrije a time i privrede. - 101 - A. Pushka Uticaj industrije Neke delatnosti koje imaju površinsko rasprostranjenje homogeniziraju regiju (kao poljoprivreda, nešto manje turizam idr.), dok druge delat-nosJi, koje se koncentriraju u pojedinim mestima (naseljima) deluju po-larizirajuče. Njihove koncentrirajuče dejstvo u vezi je sa predmetom i organizacijom rada, te razvojem tehnike i tehnologije. Prema tome, dali su regije homogene ili polarizovane, zavisi od pri-vredne strukture, regionalne politike, zatim od razmeštaja prirodnih resursa i mreže naselja. Ekonomske se zakonitosti materjalizuju u prostoru odnosno regionu u dva vida, i to kao opšte važeče ekonomske zakonitosti i specifični ekonomski zakoni (Pjanič, 1972). Opšti ekonomski zakoni koji utiču na prostorni razmeštaj grana, sekto-ra i radnih organizacija unutar i izmedju regija su (Pushka, 1986): 1. Zakon jedinstva i suprotnosti produkcionih snaga i odnosa, 2. zakon raspodele društvenog rada po delatnostima i privrednim grana ma, 3. zakon vrednosti, 4. zakon produkcije i reprodukcije materjalnih dobara, 5. zakon ponude i potražnje, 6. zakon najamnine, 7. zakon prof i ta, 8. zakon rente, 9. zakon cikličnih kriza hiperprodukcije idr. Njihov uticaj u prostoru zavisi i od političkog sistema sa kojim je u vezi ekonomska i regionalna politika razvoja. Specifični ekonomski zakoni u regionalnom razvoju jesu: 1. Zakon polova rasta; 2. Zakon sektora i regiona i 3. Zakon centra i osovine razvoja (Pjanič, 1972). v. - 102 - A. Pushka Uticaj industrije Poznati francuski ekonomista F.Perraux (1969 godine) istakao je da se "rast ne pojavljuje svuda u isto vreme, on se ispoljava u tačkama ili polovima rasta, sa različitim intenzitetom; on se širi različitim pute-vima i ima različite konačne efekte za celokupnu ekonomiju" (Perroux, 1969). Polovi rasta stvaraju se i razvijaju pod uticajem vodečih industrijskih grana, koje svojom aktivnošču stvaraju, povečavaju aktivnosti drugih industrijskih grana, bilo u svojstvu snabdevača bilo u svojstvu potrošača roba i usluga (Pjanič, 1972), kako če se razviti polovi rasta, zavisi od vrste industrije, njene razgranate strukture, mogučnosti njenog razvoja idr. Osim industrije, drugi moguči pol razvoja jeste infrastruktura, a kao treči pol je turizam, mada neki jugoslovenski autori smatraju da turi-zam zbog svoje sezonske aktivnosti ne može se smatrati kao pol, več kao dopunska razvojna delatnost. Smatra se, da turizam više homogeni-zira nego što polarizira regiju (Pjanič, 1972). Dosadašnja praksa i teorija ekonomskog razvoja pokazuju da je tradicionalna industrija (tekstilna i prehrambena) kratkotrajnog efekta. Čak i teška industrija sama ne može dugo da deluje u razvoju pola ili osovi-ne razvoja, več skupa sa drugim granama i aktivnostima. Teška industrija sa preradjivačkim granama može da utiče na stvaranje i razvoj bilo aktivnog, potencijalnog ili sporednog pola rasta. SAP Kosovo, do skora ekonomski dosta homogena celina, sa razvojem industrije i ostalih delatnosti polako se diferencira. Prema podacima iz 1961. godine, 15 opština (ili 68,2 % njih) bile su ne industrijalizirane, * a 7 njih slabo industrijalizirane. Od slabo industrijaliziranih njih 6 je bilo u istočnom delu Kosova, osim Djakovice, gde se počela razvijati * Podela opština na ne, slabo, umereno, jače i izrazito industrijalizirane, izvršena na osnovu klasifikacije koju je izvršio Igor Vrišer za katastarske opštine Slovenije (Vrišer, 1977). - 103 - A. Pushka Uticaj industrije industrija na iskoriščavanje mineralnih sirovina; olova, cinka, uglja, krečnjaka, laporaca isl., kao: Leposavič, T. Mitrovica, Vučitrn, Priština. Li plane, Kačanik. Nakon deset godina povečava se broj slabo industrializiranih opština na 10 (ili 45,5 %) a jedna opština prelazi u grupu umerene industrializiranih opština (sadašnja Titova Mitrovica). Broj ne industrializiranih opština smanjuje se na 11 njih (ili 50 %). Do 1971. godine diferen-ciraju se opštine-regionalni centri (T. Mitrovica, Priština, Uroševac, Gnjilane, Prizren, Djakovica i Peč), u kojima se koncentrira 78,5 % ukupnog aktivnog stanovništva u industriji i rudarstvu (52,2 % stanovništva). Opštine, koje nisu regionalni centri a pripadaju grupi slabo industrializiranih su: Vučitrn, Kačanik, Leposavič i Liplane. Kako su se razvili više opštinski centri nego opštine, to je i broj umerene industrializiranih centara veči (Djakovica, Kačanik, T. Mitrovica i Prizren), dok je broj slabo industrializiranih centara podjednak broju opština (10 njih). Tabela 1: Opštine prema stepenu industrializacije Ne industrializirane Slabo ind. Umerene ind. manje od 7, 5 % aktiv, st. u indus.i rudarstvu od 7,6 do 25,0 % od 25,1,1-42,5 % 1961 g. Vi, Gl,Gnj,De,Dr,Is, KI, Kam, Orah, Pe, Pod, Priz, Ser,Su,Ur. Vuč.Djak, Kač, T. M, Lep, Lip, Pri. - 1971 g. Vi, Gl. De, Dr, Is, KI, Kam, Orah, Pod,Sr,Su. Vuč,Gnj,Djak, Kač, Lep, Lip, Pe, Pz, Pr, Ur. T. M. 1981 g. Vi, Vu, Gl, De, Dr, Is, KI, Pe.Sr. Gnj, Kam, Le, Li, Or, Pe, Pz,Su,Ur. Dja, Kač, T. M. Pr. SAP Kosovo kao celina 1961 godine bila je ne industrializirana regija sa svega 6,8 % aktivnog stanovništva u industriji i rudarstvu, a 1971 godine pripala tipu slabo industrializiranih regija sa 11,7 % odnosno - 104 - 17,6 % zaposlenih u industriji i rudarstvu u odnosu na aktivno stanov -ništvo. Po klasifikaciji taksonomskih jedinica koja se primenjuje u Sovjetskom Savezu, kao industrijska mesta (punktovi) mogu se smatrati relativno mladji industrijski punktovi, koji su se razvili kao potencijalni ili izvedeni polovi rasta (Leposavič, Srbica, Glogovac, Klina, Orahovac, Suva Reka, Dečani idr. ), čija je uloga iskorištavanje prirodnih i ljudskih resursa i prostorno širenje procesa industrializacije i pratečih socio-ekonomskih pojava. Industrijska čvorišta nalaze se u procesu razvoja u regionalnim centrima i oko njih. Do njihovog potpunog nastanka doči če sa njihovim kompletiranjem u tehno-ekonomske celine. Mada o indu-*** striskim regijama u pravom smislu reči u primeru Kosova ne mo-žemo govoriti, ipak se u dosadašnjem stepenu razvoja naziru izvesna regionalna okupljanja na osnovu prirodnih, energetskih i izvora radne ¦ snage. **** Mineralno bogatstvo Kosova i njen geografski razmeštaj uticali su na dosadašnji privredni razvoj i gransko opredeljenje od značaja za čelu zemlju. U početnom stadijumu razvoja (50-tih godina) granska struktura industrije je bila jednostavna, jer od celokupnog broja zaposlenih Mada po popisu 1981. g. nema podataka o broju aktivnog stanovništva po •delatnostima (na nivou opština) mi smo koristili broj zaposlenih u industriji i rudarstvo u odnosu na ukupno aktivno stanovništvo. ** Industrijsko mesto (punkt) smatra se grupacija preduzeča unutar jednog grada, a industrijske čvorište-centar smatra se grad odnos-no 2 ili više gradova i gradova satelita u kojima su industrijska preduzeča sjedinjena na osnovu jedinstvenog saobračajnog položaja, sirovinske i energetske baze i uzajamnim proizvodno-tehnološkim vezama. *** Industrijska regija (integralna ili granska) predstavlja proizvodno-prostornu zajednicu sa izraženom industrijskom strukturom i spe-cijalizacijom na osnovu jedne razvijene i razgranate industrijske grane ili integracije više industrijskih grana. **** Prema ekonomskoj proceni P.Radičeviča 1974. godine ugalj uče-stvuje sa 30 %, metali 63 % i nemetali 7 % od ukupne vrednosti mineralnog bogatstva Kosova (Radičevič, 1975). - 105 - A. Pushka Uticaj industrije u industriji i rudarstvo obojena metalurgija imala je dominantno mesto sa 49,6 % svih zaposlenih (Pushka, 1980). Ova grana zajedno sa industrijom gradjevinskog materijala (12,7 %), proizvodnjom uglja (12,4 %), nemetala (6,3 %), duvana (5,5 %), drva (5,1 %) i tekstila (4,0 %) imala 95,6 % od svih zaposlenih u industriji i rudarstvo Kosova. Sedamdesetih godina u strukturi industrijskih grana uvode se još: metalna, elektro industrija, industrija papira, kože i obuče, gume, prehrambene itd. Od 16 zastupljenih grana po broju zaposlenih najprisutni-je su: obojena metalurgija (25,8 %), tekstilna (17,5 %), proizvodnja uglja (13,3 %), metalna (6,5 %), gradjevinskog materjala (5,7 %), prehrambena (5,0 %) i drvna industrija (4,8 %). Ovih sedam industrijskih grana 1970. g. učestvovale su sa 78,6 % svih zaposlenih u industriji i rudarstvu Kosova. Kasniji razvoj industrije doveo je do deverzifikacije granske strukture. Medjutim po podacima od 1983. g. u granskoj strukturi preovladjuje osam grana (74,8 % svih zaposlenih u industriji i rudarstvo Kosova). Najzastupljene su: tekstilna industrija (15,4 %), obojena metalurgija (14,1 %), metalna i mašinska (10,4 %), prehrambena (7,8 %), proizvodnja i prerada uglja (7, 7 %), industrija gradjevinskog materjala (6,9 %) i proizvodnja sa distribucijom električne energije (6, 6 %). U razvoju i razmeštaju industrije Kosova utvrdili smo neke pravilnosti, kao što su: - što je manji urbani centar opštine, manji je i broj zaposlenih u industriji, - što je manji broj zaposlenih u industriji uglavnom preovladjuje jedna ili dve industrijske grane, - što je manji industrijski centar, više je orijentiran na vlastite si-rovine, - što je noviji industrijski razvoj, te je više baziran na lokalnu siro-vinsku bazu, i - 106 - A. Pushka Uticaj industrije - što je neki centar veči i stariji u industrijskom razvoju, te je industrija raznovrsnija i bazira se na veči broj faktora lokacije (Pushka, 1984). Na Kosovu 1983. g., na osnovu jedne aproksimativne ocene 50,9 % ukup-no zaposlenih u industriji nalazi se u granama, koje se zasnivaju na osnovu vlastitih sirovina (u neposrednoj bližini i unutar Kosova). Metodom standardne devijacije vrednosti učešča industrijskih grana po opština mautvrdili smo industrijske grane, koje su razvijene iznad preseka date opštine. Grupiranjem sličnih i bližih grana po opštinama došli smo do industrijskih regiona. Na ovaj način uspeli smo diferencirati tri odnosno četiri regije: 1. severno Kosovska industrijska regija, 2. južno Kosovska industrijska regija, 3. Dukadjinska-Metohijska industrijska regija. Treča industrijska regija mogla bi se podeliti na severnu i južnu Duka-djinsku-Metohijsku industrijsku regiju, mada imaju dosta zajedničkih elemenata. Severnoj Kosovskoj industrijskoj regiji pripada 7 opština: Leposavič, T. Mitrovica, Vučitrn, Priština, Podujevo, Srbica i Glogovac. U ovoj regiji iznad proseka (znatno, izrazito i vrlo izrazito) razvijene su: obojena metalurgija, proizvodnja i prerada uglja, proizvodnja električne energije, tekstilna industrija, grafička i industrija gradjevinskog materjala. Pomenute grane ove regije učestvuju sa više od 75 % od ukupnog broja zaposlenih odnosnih grana na nivou Pokrajine. Najkarak-teristične grane ove regije su: obojena metalurgija, energetika, hemij-ska i gradjevinskog materjalaV Učešče ostalih grana je ispod proseka i opštine i Pokrajine. Izmedju strukture industrijskih grana severne i južne Kosovske regije dobijena je slaba negativna korelacija, što znači da se ove dve regije po strukturi industrijskih grana razlikuju. - 107 - ¦A. Pushka Uticaj industrije Južnoj Kosovskoj industrij s koj regiji pripadaju sledeče opštine: Liplane, Uroševac, Kačnik, Vitina, Gnjilane i Kamenica. iKarakteristične industrijske grane ove regije su: industrija nemetala, drvna, tekstilna, prehrambena, duvanska industrija, industrija gradjevinskog materjala i črna metalurgija. Tako npr. industrija nemetala ove regije učestvuje sa 94,6 % u ukupnom broju zaposlenih ove industrije Pokrajine, industrija papira sa 75,3 %, duvanska 68, 6 %, drvna 47,5 %, gradjevinskog materjala 44,3 % i črna metalurgija sa 42,3 %. Preradjivačke akumulativne industrijske grane (metalna, mašinska, elektro, hemijska industrija) su manje zastupljene. U Uroševcu znatno su razvijene črna metalurgija (savne cevi), zatim drvna i prehrambena industrija, u Gnji-lanu tekstilna i duvanska, u Kačaniku gradjevinskog materjala, a u Ka-menici i Liplanu industrija nemetala. Dukadjinska (Metohijska) industrijska regija obuhvata 9 opština: Peč, Istok, Klinu, Dečare, Djakovicu, Prizren, Orahovac, Suvu Reku i Dra-gaš. U ovoj regiji najkarakteristične grane su: metalna, elektro i hemijska industrija, zatim tekstilna, kože i obuče, gume i prehrambena industrija. Peč je poznat po metalnoj industriji, te industriji kože i obuče i prehrambenoj industriji. Djakovica po tekstilnoj i metalnoj industriji, Prizren po hemijskoj, tekstilnoj i industriji obuče. Suva Reka se specijalizirala za industriju gume i prehrambenu, Orahovac po hemijskoj i prehrambenoj, Dragaš po tekstilnoj, Dečane i Istok po drvnoj industriji, a Klina po izvadjenju boksita. U ovoj regiji iznad 50 % ukupno zaposlenih u industriji Kosova, zastupljena su: metalna (57 %), hemijska (62,4 %), tekstilna industrija (63,1 %), industrija kože i obuče (100 %), gume (85 %) i prehrambena industrija sa 46,4 %. Osim prehrambene i drvne industrije koje imaju sirovinsku osnovu u svojoj regiji i na Kosovu, ostale grane uvoze sirovinu iz ostalih delava zemlje i inozemstva. Takodjer elektro industrija iz Peči, metalna iz Prizrena, te tekstilna i farmaceutska osiguravaju sirovine iz Kosova i izvan nje. - 108 - A. Pushka Uticaj industrije Specifične grane severnog dela ove regije bile bi: drvna, elektro industrija, metalna industrija, a za južni deo; hemijska, industrija gume, farmaceutska. Zajedničke grane su: prehrambena, duvanska, tekstilna i kože i obuče. U buduče treba očekivati dalju specijalizaciju u nosečim industrijskim granama ali i jaču kooperaciju izmedju centara regija i izmedju regija. Dosadašnja struktura industrije Kosova nije dala najbolje rezultate kako u pogledu akumulacije kapitala tako i zaposlenosti. Učešče industrije u ukupnom broju zaposlenih Kosova več duže vreme ne prelazi vrednost od 35 %, dok učešče u stvorenom nacionalnom dohodku ne prelazi vrednost 40 %. To je indikacija da treba nastojati da se menja dosadašnja struktura industrije, orijentacijom na akumulativne i radne intenzivne industrijske grane. Novim programima treba nastojati da se zaokru-žuju tehnološko-ekonomske celine. Tabela 2: Struktura zaposlenih po industrijskim granama u regijama 1983. godine Industrijske grane Severno Kosovska ind. regija Južno Kosovska ind. regija Dukadjinska- (Metohijska)ind. regija % učešče u SAP Kos. % % učešče u SAP Kos. % % učešče u SAP Kos. % 1 2 3 4 5 6 7 UKUPNO 100 45, 5 100 18, 8 100 35,7 Proizvodnja i dis-tribuc. el. energije 11 77,1 1,7 5,1 3,2 17,8 Proizv. i prerada uglja 16 96, 8 L 1,3 3,2 _ Črna metalurgija 5 57, 7 8,1 42, 3 - - Obojena metalurg. 29 95, 8 - - 1,9 5,0 Indus. ne metala 0,3 5,4 14,2 94; 6 - - Metalo preradjiv. industrija 6,0 27,1 8,6 15, 9 16,3 57,0 Elektro industr. 4,2 46,4 2,1 9,7 5,1 43, 9 Hemijska ind. 4,4 34, 7 0,9 2.9 10, 1 62,4 109 - A. Pushka Uticaj industrije 1 2 3 4 5 co 7 Ind. grad j. materjala 5,2 34, 5 16, 0 44,3 4, 0 21,3 Drvna industr. 1,9 20, 8 10,7 47, 5 3, 8 31, 7 Industr. papira 0, 7 19, 9 6, 2 75, 3 0,2 4, 8 Tekstilna industr. 6, 7 20,1 13,4 16, 7 26, 7 63, 1 Indus. kože i obuče _ 10,5 100, 0 Industr. gume 0, 8 14, 8 - - 5, 7 85, 0 Prehrambena ind. 5,1 30, 5 9,3 23, 1 9, 9 46,4 Duvanska industr. 0,3 6,2 6, 8 68, 6 1.3 25,2 Grafička industr. 4,6 79, 0 0,6 4, 7 1.0 16,3 Proizv. raznovrs-nih proizvoda L 0,1 100, 0 Literatura : Mumford, L., 1938, The culture of cities. New York. e Perroux, F. ,1969, L economie du XX siecle. Pariš. Piha, B., 1973, Prostorno planiranje. Beograd. Pjanič, L. ,1972, Prostorna ekonomija. Beograd. Pushka, A. , 1980, Industrializacija Kosova kao inovacioni proces. Geo- graphica Slovenica 10, IGU, Ljubljana, s. 237-250. Pushka, A. ,1984, Prirodni resursi i teritorijalna podela rada u SAP Kosovo, Jugoslovenski simpozij, Priština. Pushka, A. ,1986, Lokacioni i aktiviteteve primare, rukopis, Prishti- n6, prema radu B. Jovanoviča, 1978, Ekonomske zakonitosti, Econo- mia, Priština. Radičevič, P. , 1975, Mineralna sirovinska baza SAP Kosova kao faktor privrednog razvoja i njena kompleksna geološko-ekonomska ocena. Beograd. Regionalno prostorno planiranje, publikacije OUN, prevod SZU, Beograd, 1967. Vrišer, I. ,1977, Industrializacija Slovenije. Ljubljana. Žikič, J., 1986, Lokacija industrije. Rukopis. - 110 - A. Pushka Uticaj industrije THE INFLUENCE OF INDUSTRY ON FORMATION OF REGIONS -ČASE OF SAP KOSOVA The paper presents some explanations about the notion of the region, about the criterions, the types of regions, as w'eU as about the influ-ence of road Communications for the differentiation of an area. In the formation of region and its differentiation, a certain inffluence has industry, respectiveUy its branches, that define some industrial central places. Industry with some other acctivities and infrastructure creates conditions to encrease techno-economic entieties, graduaUy into regions. In the example of SAP of Kosova, with the development of industry, based on human and natural resources, there are distinguished three industrial regions: the Northen part of Kosova, the Southern part of Kosova, and Dukagjin Plaine. Each of these regions has characteri-stics of industrial less developed zones. - 111 - ZAKSLEH « INDUSTRIJI KOSOVA 1f*3 OODINE ELEKTROENERS PROlZ. UGLM \HEMUSKA INDUSTRIJA IND. 6RA0J. MATERJALA I DRVNA I IND. PAPIRA -- opitntht grenet _____¦ jromce r«9j» fFfo Hi ČRNA METALUR. TEKSTIL. I NO. KOŽE-OBUČE OBOJENA METAL. MfflNDUSTRUA &JME |_|mX8I NEMETALA 59 PREHRAN. NO. J_U METALNA INDUST. 3B& 6RAFIČKA IND. ELEKTRO INDUST. DUHANSKA IND. REGIONALNI RAZVOJ U SR SLOVENIJI * Igor Vrišer IZVLEČEK UDK 911:711(497.12) Na osnovi devetih kazalcev je za dvanajst regij v okviru SR Slovenije prikazan regionalni razvoj v obdobju 1952 - 1982. ABSTRACT UDC 911: 711 (497. 12) REGIONAL DE VE LOP MENT IN THE SOCIALIST RE PUBLIC OF SLOVENIA The study tries to reveal fluctuations in the level of regional development for 12 regions in Slovenia during the years 1952 to 1982, using nine indicators. I. Medžu užim regionalnogeografskim temama je, po mom mišljenju, od posebnog značaja regionalni razvoj, to jest analiza dosadašnjeg dru-štvenog razvoja, postignuti stupanj socijalno-ekonomskog razvoja i dosadašnji problemi prirodnog, društvenog i ekonomskog značaja i njihova uloga u budučem razvoju regije. Regionalni razvoj u suštini obu-hvata kompleks društveno-ekonomskih faktora te, u ne baš maloj mje-ri, zavisi od prirodnih izvora i opčih društvenih prilika u regiji. Iz neobjašnjivih- razloga jugoslovenski geografi prepuštaju tu tematiku ekonomskim parametrima (npr. o narodnom dohotku, vrijednosti osnovnih sredstava, investicijskim ulaganjima, . zaposlenosti itd. ) u regiji. Pri tome zahemaruju druge za regionalni razvoj relevantne faktore kao što su prirodni izvori, socijalnogeografski odnosi, očuvanje okoline i naro-čito teritorijalna podjela rada u regiji. Smatram da je takvo pasivno shvačanje geografa štetno jer prepušta tu izrazito geografsku tematiku drugoj struci i time siromaši regionalnu geografiju. Dr., redni prof.. Oddelek za geografijo. Filozofska fakulteta, 61000 Ljubljana, Aškerčeva 12. Regionalni razvoj v SR Sloveniji, Ekonomska revija, 4, 1985, p. 272-288. Tu je predstavljen skračeni prikaz študije. - 113 - I. Vrišer_'_Regionalni razvoj - 114 - Pojam regionalnog razvoja je novijeg izvora. Poslijeratni društveno-ekonomski razvoj je gotovo u svim zemljama ukazao na činjenicu da regionalne razlike koje nastupaju u privrednom i socijalnom životu pokrajina država i kontinenata imaju dublji društveni značaj. Postalo je očigledno da treba uzimati u obzir uz sektorsku i prostornu (teritorijal-nu) podjelu rada (Vrišer, 1978). Ona proizlazi iz opčih socijalno-eko-nomskih odnosa i prilika i ima odredžene eklatantne ekonomskogeograf-ske i regionalnogeografske uvjete i specifičnosti. Zanimljivo je da su se nove ideje, bez obzira na njihovu aktualnost, vrlo teško prihvačale n privrednim ideologijama k-ako kapitalističkog tako i socijalističkog svijeta (Ambrožič-Počkar, 1975). Zbog toga su još danas rijetke zemlje u kojima je politika regionalnog razvoja prihvačena u cjelini te kompleksno uključena u ekonomsko, odnosno društveno planiranje. Obič-no se rješavaju samo pojedini zaostreni problemi koji izazivaju socijal-ne, političke ili etničke probleme i suprotnosti. Druga karakteristika dosadašnje politike regionalnog razvoja je njena prvenstvena usmjere-nost na rješavanje problema manje razvijenih područja. Daleko manje paž-nje. se posvečivalo depresijskim područjima ili različitim aglomeracijama iako su u tim oblastima postojali odredženi teški ili potencijalni problemi (npr. zastarjelost industrijskih postrojenja, degradacija okoli-ne, neodgovarajuča infrastruktura itd. ). Samo povremena pažnja ukazi-vala se je različitim specifičnim regionalnim problemima, npr. agrarna prenaseljenost, zapošljavanje, odumiranje rudnika, prekvalificiranje radnika, dopuna infrastrukturne mreže itd. (Report .... 1983). U Jugoslaviji smo uglavnom slijedili taj razvoj s izuzetkom pomoči manje razvijenim predjelima. Toj pomoči se od samog osnivanja so-cijalističke Jugoslavije pridavala posebna pažnja koja je bila uključena u sve planske akte. Interesantno je da se je taj razvojni problem mnogo godina rješavao samo na razini federalnih jedinica. Tek potkraj šestdesetih godina pojavilo se saznanje da postoje nerazvijena područja i * Regional develpp-'ment, ammtoagemant du territoire, Raumforschung und Raumplanung. (Lačni .... 1969) unutar razvijenih jedinica te da i ona trebaju poseb-nu brigu. U tom smislu su gotovo sve federalne jedinice usvojile poseb ne republičke zakone o uskladživanju, odnosno o pospješivanju regionalnog razvoja nedovoljno razvijenih opčina, kasnije i mjesnih zajednica i pograrnčnih predjela (Šakota, 1977). Na taj način se je u jugoslaven-skoj politici regionalnog razvoja formirala dvojaka praksa: pomoč nedovoljno razvijenim na federalnoj razini i pomoč manje razvijenim unutar federalnih jedinica. Pospješivanje regionalnog razvoja izvodilo se j« posebnim fondovima, subvencioniranimkamatarna i udruživanjem rada i sredstava. Karakteristično je da se do danas nije prakticirala pomoč drugim ekonomski ili društveno pogodženim područjima, npr. depresij-skim ili područjima ugroženom prirodnom okolinom. Cvakvo sužena politika regionalnog razvoja ostala je aktualna sve do danas jer i poslednji društveni dokumenti ostaju na starim shvačanjima i dopuštaju jedi-no diskusiju o opredeljivanju nedovoljno razvijenih područja i o mjerili-ma za njihovo svrstavanje (Komisija ...,1983). O širem uključivanju regionalne razvojne politike u opču plansku politiku nije bilo nikakvih poticaja. Čak i večina naučnih publikacija o toj tematici sužava diskusiju na problem razvijenosti i na raspravu o ekonomskim indikatorima razvijenosti, a izostavlja socijalne i prirodne faktore (Stajic, Sicherl, Bolčič, 1971). Iz sve ga. toga proizlazi: - da su regionalni razvojni problemi za mnoge političare i privredni-ke premalo aktualni, iako je poznato da se oni godinama kumulira -ju i da je tada njihovo rješavanje mnogo teže i skuplje (slično kao i s degradacijom okoline), - da još uvijek nemarno odgovarajuče metodologije koja bi na objekti-van način omogučavala mjerenje regionalne razvijenosti i usporedži-vanje s drugim regijama, - da postoje potefikoče s podacima i indikatorima koji meraju biti reprezentativni i u dugim serijama da bismo dobili pravilnu sliku o I. Vrišer Regionalni razvoj razvoju i mogučnost usporedženja. Posebno pitanje je kako te različite indikatore ujediniti u jedan zajednički nazivnik i time olakšati uspore-dživanje. Na osnovi navedenog želim u ovom prilogu pokazati na primjeru SR Slovenije slijedeče: 1. kakav je bio regionalni razvoj u poslijeratnim godinama u pojedi-nim regijama i 2. da li su se regionalne razlike smanjivale ili povečavale, naročito poslije usvajanja republičkih zakona u uskladženom regionalnom razvoju od 1971. godine dalje. Metoda mjerenja. Složeni problem mjerenja regionalnog razvoja pomo-ču različitih indikatora i pojava pokušao sam riješiti jednostavnim i svima razumljivom metodom: sve upotrebljene indikatore (devet po bro-ju) mjerio sam u indeksima od republičkog prosjeka. Republički prosjek je uvijek iznosio 100, ako je pojava imala nižu vrijednost indeks iznosio je od 0 do 100, a ako je bio iznad prosjeka imao je vrijednost iznad 100. Budiči da su indeksi relativni i neimenovani brojevi možemo ih računsko obradživati. Na toj osnovi smo indekse svih devet pokazatelja za pojedinu regionalnu jedinicu sakupili i izračunali hjihovu aritmetič-ku sredinu, odnosno, prosječni indeks regije. Iz njega je bilo vidljivo za koliko indeksnih točaka (postotaka) je bila regionalna jedinica iznad ili ispod republičkog prosjeka i kako se je u godinama proučavanja mi-jenjao njezin položaj u usporedbi s drugim regijama. Kao sve statistič-ke metode i ova je imala neke slabosti. Njezina največa mana je bila u tome da je pokazivala samo relativni stupanj razvijenosti, a ne i apsolutni. Na konačni rezultat mnogo su utjecale neke abnormalne ili iznimne vrijednosti pojedinih pokazatelja. S druge strane njegova glavna prednost bila je u tome da su se rezultati mogli usporedživati me-džusobno za više vremenskih presjeka. Time smo dobili vremenske serije o mijenjanju položaja regionalne jedinice tokom više godina. - 116 - I. Vrišer Regionalni razvoj Indikatori. Upotrijebili smo devet indikatora koje je usvojio i republički zakon o ubrzavanju uskladženog regionalnog razvoja u SR Sloveniji (Uradni list SRS 30/80) koji sii iili relevantni za opredeljenje razvijenosti opčina, odnosno mjesnih zajednica i drugih geografskih područja. Ti pokazatelji predstavljaju tri značajna aspekta društveno-ekonomskih prilika: ekonomsko, socijalno i opskrbno stanje. Republičko zakonodavstvo ih upotrebljava več više godina i prema tome možemo ih smatrati pro-vjerenima. Bili su upotrebljeni sljedeči pokazatelji: 1. Udio zaposlenih u radnom kontingentu stanovništva, 2. vrijednost aktivnih osnovnih sredstava društvenog sektora po radno sposobnom stanovniku, 3. razvoj stanovništva u odredženim razdobljima (izmedžu popisa stanovništva), 4. narodni dohodak po stanovniku, 5. udio negrarnog privrednog sektora u društvenom proizvodu cjelokup-ne privrede, 6. promet u trgovini na malo po stanovniku, 7. udio studenata viših i visokih škola u cjelokupnom stanovništvu, 8. udio predškolske djece u odgojno-obrazovnim ustanovama od cjelo-kupnog broja predškolske djece, 9. broj liječnika na 10.000 stanovnika. Na žalost, neki od navedenih indikatora su djelomično kvarili račune; najviše problema bilo je s pokazateljem "vrijednost aktivnih sredstava" i "zaposleni u radnom kontingentu stanovništva". Za neke su nedosta-jali podaci za prve poslijeratne godine (udio predškolske djece, udio studenata). Regionalne jedinice. Za analizu na regionalnoj ravni upotrijebili smo 12 regija koje se upotrebljavaju u republičkom zavodu za društveno planiranje i koje se uglavnom slažu s regionalizacijom S.Ilešiča (1981). Te regije su danas i medžuopčinske zajednice. Regionalne jedinice su bile slijedeče: - 117 - I. Vrišer Regionalni razvoj Pomurska regija Podravska regija Koruška regija Savinjska regija Osrednje-slovenska regija Posavska regija Dolenjska regija Zasavska regija Gorenjska regija Goriška regija Notranjska regija Obalna regija Buduči da su današnje opčine bile osnovane 1958. godine morali smo za raniji period upotrijebiti nekadašnje srezove (kotare). Oni su pojedinačni ili udruženi bez večih odstupanja odgovarali izabranim regijama, odnosno današnjim medžuopčinskim zajednicama. Iako se nisu potpuno podudarali smatrali smo da tim pojednostavljenjem nismo napravili neku veču grešku. Vremenski presjeci. Statistička gradža uvjetovala je izbor vremenskih presjeka. U prvim poslijeratnim godinama jugoslavenska statistika do-nosila je dosta oskudne podatke. Njezin redovni rad je počeo tek posli-je 1952. godine. Nakon 1960. godine dostupni su prvi podaci o današnjim opčinama. Zbog toga smo bili prisiljeni da analizu regionalnog razvoja na razini regija ograničimo na 1952., 1961., 1966., 1971., 1976., i 1982. godinu što se uglavnom podudara i s popisima stanovništva. Detajlniju analizu na razini opčina izveli smo za 1961., 1971. i 1982. godinu (rezultate te analize ne navodimo u ovom referatu). Osnovna konstatacija iz sprovedene analize regionalnog razvoja u SR Sloveniji prema opisanom postupku je da su se u periodu 1952 - 1982, ze niti jednakomjerne. Bile su u tijesnoj vezi s opčim društveno-eko-nomskim prilikama i privrednom politikom. Konstatacija se najbolje vidi iz indeksa za pojedine regije. III. razlike postupno smanjivale. Medžutim, te promjene nisu bile niti br- - 118 - I. Vrišer Regionalni razvoj Stupanj postignute društveno-ekonomske razvijenosti slovenskih regija mjeren u indeksnim točkama od prosjeka SR Slovenije (= 100) na osnovi devet pokazatelja: Regija 1952! 1961 • 1966. 1971. 1976. 1982. Pomurska 54,4 57, 6 64,1 64, 5 67,3 73,1 Podravska 107,1 96, 9 93,5 91,2 93,4 91,0 Koruška 100,4 96, 2 88,3 80, 8 90, 9 89, 7 Savinjska 94, 2 85, 2 89,3 84, 1 91, 5 94,3 Posavska 63,4 60, 0 61, 9 61,6 67,3 90, 8 Dolenjska 55, 0 65, c- 72,1 72,2 72,4 89,7 Zasavska 130, 9 107, 2 102,3 100,2 101,2 95,1 Središnjaslo- venska 139, 8 136, 0 142,4 137, 8 122, 3 117,5 Gorenjska 132,2 110, 9 115,3 106,1 1Q8, 8 103,1 Goriška 73, 7 83, 1 89,1 91,6 98, 8 97, 8 Notranjska 68,1 78, 0 94, 5 106, 0 85,4 87, 8 Obalna 69,2 115, 9 117,8 120, 9 125,2 113, 7 SR Slovenija 100, 0 100, 0 100, 0 100, 0 100, 0 100, 0 Smanjivanje razlika nije bilo pravolinijski več bilježimo pojedine otklo-ne. Stanje 1952. g. s velikim razlikama izražava naslijedžene regionalne razlike nastale pod utjicajem kapitalističkog sistema predratnih Nedostaju dva indikatora: aktivna osnovna sredstva na radno sposob-nog stanovnika i udio studenata. Razlike izmedžu najmanje i najviše razvijenih regija iznosile su 1952. godine 85,4 indeksne točke. Godine 1982. su se smanjile na 44,4 indeksne točke. Pojedinih godina su bile: 1952. 85,4 indeksne točke. 1971. 76,2 indeksne točke 1961. 78,4 indeksne točke 1976. 57, 9 indeksnih točaka 1966. 80, 5 indeksnih točaka 1982. 44,4 indeksne točke - 119 - I. VriSer Regionalni razvoj razdoblja. Očigledna je duboko* izražena polarizacija na razvijene (Zasavje, Gorenjska i Središnja Slovenija) i nerazvijene (Pomurje, Dolenjska, Posavje, Goriška, Notranjska) koji zaostaju za prosjekom za 30-40 pošto. Tri regije imaju republički prosjek: Podravje, Koruška i Savinjska. Na smanjenje razlika 1961. g. su, prema svemu sudeči, utjecala ula-ganja u industriju i infrastrukturu u manje razvijenim regijama (u Do-lenskoj, Goriškoj, Notranjskoj, a naročito Obalnoj regiji). Do izražaja je vjerovatno došla i djelomična dcentralizacija podsticanja uvodženjem komunalnog sistema i povečanjem privredne samostalnosti novih opčina. TJ 1966. g. bilježimo ponovno povečanje regionalnih razlika. Privredna liberalizacija u tom periodu je zasigurno išla u korist razvijenih regija i to naročito Središnje Slovenije. U tom periodu se pokazuju prvi znaci relativnog smanjenja uloge nekih starijih industrijskih regija (Zasavje, Koruška, Podravje). Povečanje regionalnih razlika pobudilo je u Sloveniji mnogobrojne primjedbe jer se prilike ni u 1971. g. nisU bitno promijenile.Odred žena pozitivna pomjeranja su u to vrijeme zabi-lježena samo u korist Obalne, Notranjske i Goriške regije. Kod ostalih manje razvijenih regija zapažamo stagnaciju, a u starim industrijskim područjima nazadovanje. Tek posle 1971. g. došlo je, izvodženjem nove regionalne razvojne politike na osnovi posebnih zakona o uskladženom regionalnom razvoju, do preokreta. Godine 1976. se amplituda razlika smanjila na 57,9 indeksnih točaka. TJ to vrijeme su izrazit razvoj postigle Dolenjska, Goriška i Savinjska regija. U poslednjem petogodišnjem periodu do 1982. godine se je konačno popravio i položaj Pomurske i Posavske regije. Relativno se snizio i visoki položaj Središnje slovenske (ljubljanske) regije i Obalne regije, koje su u prethodnom razdoblju doživljavale izrazitu konjukturu na račun velikih ulaganja i koncentracije kapitala. Nije se bitno promijenio ni položaj Podravske i Koroške regije koje su se zbog - 120 - I. Vrišer Regionalni razvoj stagnacije našle ispod republičkog prosjeka. Jak pad bilježimo kod Zasavske regije koja je sve do 1965. g. bila industrijsko srce Slovenije, a se je sada pretvorila u depresivno područje. Još uvijek je ostao problematičan položaj Pomurske regije koja zaostaje za prosjekom za 17 indeksnih točaka. Središnja slovenska i Obalna regija su zadržale svoj visoki položaj. Ipak treba napomenuti da je visoki položaj Obalne regije izraz njenih posebnih komparativnih prednosti (posebno položaja na Jadranskoj obali) i koje su još uvijek premalo iskorištene. Opisano smanjivanje regionalnih razlika zapažamo na regionalnoj kao i na opčinskoj razini samo da su tu one ostale i dalje vrlo velike i za-brinjavajuče. Politika uskladženog regionalnog razvoja pokazala je na opčinskoj razini manje uspjeha i mnogo veču zavisnost od konkretne mikroregionalne situacije. Literatura ; Amhrožič - Počkar, M. ,1975: Nekateri aspekti akcije za reševanje problema neenakomernega razvoja posameznih območij v Jugoslaviji in nekaterih državah v Evropi. Ekonomska revija 26, št. 2 , Ljubljana, s. 227-235. Ilešič, S. ,1981: Redakcijska zasnova in struktura predvidene regional-nogeografske monografije Slovenije, Geografski vestnik LIII, Ljubljana, s.103-114. Komisija zveznih družbenih svetov za vprašanja gospodarske stabilizacije, 1983, Regionalni vidik razvoja Jugoslavije. Kubovič, B. ,1974: Regionalna ekonomika. Zagreb. Lačni i siti Slovenci, 1969. Maribor. Report of an Inquiry into Regional Problems in the United Kingdom, • 1983, Regional Studies Association, Norwich. Rosic, I. M. , 1979: Regionalna ekonomika Jugoslavije. Kragujevac. Stajic, S. , P. Sicherl, S.Bolčič, 1971: Kriteriji i metodi za merenje stepena razvijenosti nerazvijenih područja Jugoslavije, IEN, Beograd. Šakota, I. , 1977: Privredno nedovoljno razvijena područja u republikama i autonomnim pokrajinama 1976-1980. Jugoslovenski pregled XXI, št. 6, Beograd, s. 223-228. Vrišer, I. ,1976: Regionalno planiranje. Ljubljana, p. 50-57. - 121 - / - 122 - REGIONAL DEVELrOPMENTTN THE SOCIALIST REPUBLIC OF SLOVENIA During the post war period it has been graduaHv estabilished that even "regional differences" have a deep social singnificance. There are but a few countries in the world which implement an integral regional de-velopment policv. In Yugoslavia, for instance, the assistance to the less loped regions has been the principal objective of this policv. The study tries to reveal fluctuations in the level of regional development for 12 regions in Slovenia during the years 1952 to 1982, using nine indicators to show the development of productive forces, the effects of the functioning of productive forces, and the growth of social standard. The study also points at the results of the policy of a more balanced regional development which was introduced in the seventies and has been used ever since. The level of development reached was measured in index points against the existing republican mean. Finally the mean of aH the nine indicators was calculated. Thus obtained findings indicate that the regional differences have been graduaUy eliminated thanks to industrialization, decentralization of ma-nagement, and a more balanced regional development which has been imposed since the year 1972. Nevertheless, regional differences bet-ween the most and the least developed regions continue to be conside-rable. The differences among various communities are even greater. T. Vrišer_Regionalni razvoj • ... - 123 - AUTOBUSNI PROMET KAO FAKTOR SUVREMENE ORGANIZACIJE PROSTORA - PRIMJER JUGOSLAVIJE * Miroslav Sič IZVLEČEK UDK 911:656. 132 Podan je kvantitativni pregled razvoja prometa po zadnji vojni, posebno avtobusnega ter njegova vloga pri organizaciji prostora v Jugoslaviji. ABSTRACT UDC 911:656.132 BUS TRAFFIC AS A FACTOR OF MODERN REGIONAL ORGANI-ZATION: YUGOSLAVIA The paper deals with quantitative survev of postware development of traffic in Yugoslavia. Special attention is paid to the bus traffic and its significance as an organizer of regional structure. Uvod U Jugoslaviji se u proteklih četvrt stolječa odvijao vrlo dinamičan proces automobilizacije. Broj osebnih automobila povečao se od pedesetak tisuča na blizu 3 milijuna. Gustočom osobnih vozila Jugoslavija se pri-bližila razvijenim zemljama svijeta. Paralelno s time tekla je snažna ekspanzija komercijalnog cestovnog prijevoza. Gusta mreža autobusnih linija pokrila je cijeli teritorij zemlje, a autobus je postao tipično pri-jevozno sredstvo u gradovima i vangradskim sredinama. Kamionski je promet istovremeno privukao velike robne tokove, znatnim dijelom na račun željeznice i postao je važan činilac ekonomskog razvoja. Takvu di-namičnu automobilizaciju pratio je razvoj cestovne mreže, obilježen prvenstveno rekonstrukcijom i modernizacijom starih makadamskih cesta. Od početka 70. godina počela je izgradnja auto-cesta, prometnica namijenjenih isključivo automobilskom prometu, čime je otvoren proces koji je več znatno ranije započeo u razvijenim evropskim zemljama. * Dr. , izr. prof. , Geografski zavod, Prirodoslovno matematički fakultet, 41000 Zagreb, Maruličev trg 19. - 124 - M. Sič Autobusni promet Karakteristično je da era automobila nije privukla veču pažnju geografske znanosti u Jugoslaviji. Posebno se to odnosi na istraživanje užeg aspekta automobilizacije - razvoja osobnog i javnog putničkog prijevo-za i njegove uloge u socijalno-ekonomskoj transformaciji prostora. Mali broj autora proučavao je tu tematiku, neki od njih tek povremeno. Tako je Ilič (1962) prikazao mjesto u ulogu autobusnog prometa u pove-zivanju Beograda sa unutrašnjošču, a Žuljič (1968) ulogu prometnih veza, posebno autobusnih, u urbanizaciji okolice Zagreba. L. Gosar i Peterle (1976) istražili su dostupnost i funkcionalnost autobusnog prometa na Goriškem, Mlinar (1977) je obradio karakteristiko autobusnog prometa Slovenije, dok je Malic (1980, 1981) usmjerio interes na centre autobusnog prometa te na odnos centralnih funkcija i prometnih veza u Središnjoj Hrvatskoj. Sič (1981, 1983, 1984 i 1985) ukazao je na značen je autobusnih veza u istraživanju dostupnosti, a posebno je analizirao mreže autobusnog prometa Zagreba i večih gradova Hrvatske i njihovu ulogu u urbanizacijskom procesu. Spomenimo još da je problematika automobilskog prometa sadržana i u radovima demografskog, urbano-geografskog, i regionalnogeografskog karaktera, no kako nije bila od primarnog interesa obradžena je uglavnom marginalno. Zbog svega toga, u geografskim je radovima malo došao do izražaja i važan aspekt organizacijske uloge aitomobilekog prometa na jugosla-venskem. prostoru. Ovim radom želimo skrenuti pažnju na tu problema-tiku, stavljajuči pri tome težište na autobusni promet kao element spe-cifičnog značenja u današnjem prometnom sistemu Jugoslavije. Mjesto autobusnogj prometa u prometnom sistemu Jugoslavije Javni cestovni promet glavni je oblik medžumjesnog putničkog prijevo-za u Jugoslaviji. God. 1985. autobusima je prevezeno 1,024 milijarde putnika odn. 88,0 % od ukupnog broja, a željeznicom 126 milijuna put-nika ili 10,8 %. Uloga ostalih vrsta prometa u prijevozu putnika -pomorskog (8,0 mil, 0,7 %), zračnog (5,3 mil, 0,5 %) i riječno-je- - 125 - M. Sič Autobusni promet zerskog (0,1 mil, 0,0 %), neznatna je. I drugi karakterističan poda-tak, prijevozni učinak mjeren putničkim kilometrima, pokazuje slič-ne odnose. U autobusnom prometu ostvareno je 31,5 milijardi putnič-kih kilometara odnosno 63, 0 % od ukupnog prijevoznog učinka, u željez-ničkom prometu 12,0 milijardi pkm ili 24,0 %, a kod svih ostalih vrsta prometa 6,5 milijardi pkm ili 13,0 %. Nešto niži postotni udio au-tobusa posljedica je kračeg prijevoznog puta nasuprot željezničkom i posebno zračnom prometu kod kojih je taj put znatno duži. Za ocjenu uloge autobusnog prometa u Jugoslaviji nisu dovoljni samo podaci o medžumjesnom autobusnom odn. javnbm cestovnom putničkom prometu. Razvijen autobusni promet postoji i u gradskim sredinama, a službena ga statistika uključuje u širu skupinu gradskog prometa, zajed-no sa tramvajima i trolejbusima. Prema statističkom obuhvatu 1985. godine, gradski promet organiziran je u 96 gradova Jugoslavije. S izu-zetkom Beograda, Zagreba, Sarajeva i Osijeka, koji imaju složenije sisteme javnog prijevoza, u svim ostalim gradovima postoji samo autobusni prijevoz. Več spomenute 1985. sredstvima javnog gradskog prometa . prevezeno je 2,572 milijarde putnika, od čega autobusima oko 82 % što u apsolutnom iznosu daje 2,109 milijardi putnika. To pokazuje da autobusni promet ima primarno značenje i u gradskim područjima. Velika uloga autobusa u medžumjesnom putničkom prijevozu i još izra-zitija u gradskom prijevozu jasno ističe dominantan položaj autobusnog prometa u prometnom sistemu Jugoslavije. Takav njegov položaj rezultat je u prvom redu dinamičnog procesa automobilizacije, tokom kojega su potisnuti ostali oblici javnog prijevoza, osobito željeznica. Ekspanziji autobusa pogodovali su i ostali faktori, unutar prometnog sistema i izvan njega. S razvojem automobilizacije bitno su izmijenjeni odnosi izmedžu željez-ničkog i autobusnog prometa, dvaju glavnih oblika medžumjesnog putničkog prijevoza. Neposredno iza rata željeznica je bila glavni prijevoznik putnika, a zatim je, sa sve jačim širenjem autobusnog prometa, njezi- - 126 - M. Sič Autobusni promet na uloga počela slabiti. Sredinom 60. godina (1966) autobus dobija pre-vlast i dalje snažno ekspandira prevozeči početkom 80. godina devet desetina svih putnika. Tada je izgleda dostignut i maksimum njegovog razvoja jer u slijedečih nekoliko godina/ pod utjecajem opče ekonomske krize i povezano s tirne pogoršanih uvjeta poslovanja, ispoljava tendencijo stagnacije. Tabela: Prevezeni putnici u željezničkom i cestovnom prometu Jugoslavije 1950-1985 (u mil.) Godina Ukupno promet Cestovni promet Aps. % Aps. % Aps. % 1950 209 100, 0 179 85, 6 30 14,4 1955 193 100, 0 164 85,0 29 15,0 1960 304 100, 0 212 69, 7 92 30,3 1965 436 100, 0 236 54,1 200 45, 9 1970 650 100,0 157 24,2 493 75,8 1975 954 100, 0 129 13, 5 825 86, 5 1980 1046 100, 0 107 10, 2 939 89, 8 1981 1059 100, 0 105 9,9 954 90,1 1982 1020 100, 0 111 10, 9 909 89,1 1983 1134 100, 0 117 10,3 1017 89,7 1984 1211 100, 0 118 9. 7 1093 90,3 1985 1150 100, 0 126 11. 0 1024 89, 0 Izvor: SGJ-1980,1986. Na veliku ulogu autobusa u prometnom sistemu Jugoslavije iitjecao je i slabiji razvoj osobnog automobilskog prometa. Iako u 1985. dostignu-ta več relativno visoka ^gustoča osobnih automobila (8,2 stan./1 osob. autombbil), mobilnost je tih automobila ostala relativno niska, tako da višekratno zaostaje za mobilnošču u razvijenim evropskim zemljama. U Jugoslaviji je 1979. godine na osobni automobil otpadalo 1552 putnička kilometra po stanovniku prema 4617 u Švicarskoj, 5830 u Austriji, 7050 u SR Njemačkoj i 7120 u Francuskoj (Bejakovič, 1984). Ograni-čeno koristenje automobila kao osobnog prijevoznog sredstva pogodovalo - 127 - M. Sič Autobusni promet je jačem razvoju autobusnog prometa, to tim prije što ni željeznica nije bila u stanju da preuzme značajniju ulogu u putničkom prijevozu, osobito na kračim udaljenostima. Usporedba strukture unutrašnjeg putničkog prometa u Jugoslaviji i Francuskoj potvrdžuje navedene konsta-tacije. Eitna razlika izmedžu te dvije zemlje odredžena je prijevoznim učinkom odn. ulogom osobnog automobila: u Francuskoj, zemlji visoke automobilizacije, osobni automobil ima dominantan položaj u prometnom sistemu, u Jugoslaviji takav položaj ima autobus, dok je osobni automobil od sekundarnog značenja. Tabela 2: Prijevozni učinak unutrašnjeg putničkog prometa u Jugoslaviji (1981) i Francuskoj (1978) (u milijardama putničkih kilo-metara) Vrsta prometa Jugoslavija Aps. % Francuska Aps. % Kopne ni promet 87, 2 98, 9 522, 0 99,2 - osobni automobil 30. 5 34,6 430, 0 81, 7 - autobus ** 47, 2 53, 5 31, 0 5,9 - željeznica *** 9. 5 10, 8 61, 0 ***11,6 Zračni promet 1, 0 1,1 4,1 0, 8 Ukupno 88, 2 100, 0 526,1 100, 0 * Proč jene. ** Medžumjesni i gradski autobus *** 2*ajedno sa metroom i R.E.R. Izvor: B.Božinovič, Drumski saobračaj 1973-1981. Jugoslovenski pregled 6/1983. Saobračaj i veze 1981. StatističfcL bilten 1360 SZZS, Beograd, 1981. Les transports en France, Notes et etudes documentaire, La documentation franqaise. Pariš 1982. • Pored rtavedenog i odredžena strukturna ob ilježja autobusnog prometa, posebno prijevoz putnika prema udaljenosti i veličina prijevozničkih po-duzeča, u daljnjoj mjeri pridonose sagladavanju položaja toga prometa u prometnom sistemu Jugoslavije. - 128 - M. Sič Autobusni promet Struktura obilježja autobusnog prometa Jugoslavije Različiti podaci pokazuju da se autobusni promet u Jugoslaviji odvija pretežno na kračim udaljenostima, u funkciji najviše lokalnog, a manje regionalnog i još šireg povezivanja. Prosječan put putnika u javnom cestovnom odn. medžumjesnom autobus-nom prometu Jugoslavije povečajo se od 18,9 km u 1950. na 30,0 km u 1975. godini i od tada se zadržava u prosjeku na oko 31 km. To je znatno manje od prosječnog puta putnika na željeznici koji je 1985. iznosio 95,2 km. Još je relavantnija struktura prijevoza putnika prema udaljenosti. God. 1981. prevezeno je u javnom cestovnom prijevozu, ne računajuči tu prijevoz ostvaren u organizacijama izvan djelatnosti prometa, oko 954.000 putnika, od čega više od polovice (51,2 %) na udaljenosti do 20 km. Kako je daljnjih 30,6 % putnika prevezeno na udaljenosti 21-50 km, proizlazi da se tri četvrtine svih putnika prevozi na relacijama do 50 km. Takva distribucija putnika prema udaljenosti navodi na zaključak da medžumjesni autobusni promet prvenstveno služi lokalnim migracijama. Največu ulogu u njima, kako to pokazuju Tabela 3: Prevezeni putnici u javnom cestovnom prometu Jugoslavije prema udaljenosti (1981) Udaljenost Apsolutni broj Postotni udio do 20 km 488. 231 51,2 21 - 50 291. 994 30,6 51 - 100 130. 700 13,7 • 101 - 300 35. 893 3,8 Preko 300 km 7. 288 0.7 Ukupno 954. 106 100,0 Izvor: Saobračaj i veze 1981. Statistički bilten 1360, SZZS, Beograd 1981. - 129 - pojedine ankete, imaju putovanja zaposlenih, a zatim školske omladine. Na odredžene strukturne karakteristike i prometnu usmjerenost autobus-nog prometa ukazuje i dužina linija te broj polazaka na njima. Ilustrirat cemo to nekim primjerima iz Hrvatske. U poduzeču "Čazmatrans", največem cestovnom putničkom prijevozniku u Hrvatskoj, od 448 registriranih linija sa 1.100 polazaka dnevno (1985), 75 % su linije dužine do 50 km, tako da prosječna dužina svih linija iznosi 45,3 km. Po-daci za poslovnu zajednicu "Transportkomerc", koja okuplja glavninu radnih organizacija javnog cestovnog putničkog prometa u Hrvatskoj pokazuju istovremeno da se 75,8 % od ukupno 5.956 dnevnih polazaka auto-busa u 1985. godini ostvaruje na linijama dužine ispod 50 km. Od toga na linije 0-15 km otpada 25,4 % polazaka, na linije 0-30 km 32,3 % polazaka i na linije 0-50 km 18,1 % od svih polazaka. Na ostalim linijama, od 50 do 1.000 km udaljenosti ostvaruje se tek 24,2 % polazaka dnevno. Iz navedenih podataka proizlazi da je u Jugoslaviji, slično kao i u razvijenim zemljama, posebno evropskog Zapada, autobusni promet usmje-ren u prvom redu na lokalni prijevoz. Posebnost je toga prijevoza da se on odvija u prosjeku na nešto dužim linijama, što je posljedica manje razvijenosti željezničke mreže i slabije mobilnosti osobnog automobU-skog prometa. Na tu je posebnost i povezano s time na odredžene razlike (na pr. prema Austriji) upozoreno i u analizi autobusnog prometa podunavskih zemalja (Jordan, 1984), a one još više dolaze do izražaja u odnosu na SR Njemačku i Francusku. .U SR Hrvatskoj na putovanja na posao otpada 35,7 %, a na putovanja u školu 17,5 % od svih dnevnih putovanja u domačinstvima (Krasič, Milojevic, Račič, 1983). ** Uvjeti privredživanja u javnom cestovnom putničkom prometu s pri-jedlogom formiranja cijena i tarifa, "Transportkomerc", poslovna zajednica javnog cestovnog prometa SR Hrvatske, Zagreb, 1986. - 130 - M. Sič Autobusni promet Drugi značajan pokazatelj strukture autobusnog prometa Jugoslavije je broj i veličina poduzeča koja obavljaju javni putnički prijevoz. God. 1981. postojala je 1.571 organizacijska jedinica javnog cestovnog prijevoza, od čega je 131 (8,3 %) bila registrirana za putnički promet, 308 (19, 6 %) za putničko-robni i 1. 132 (72, 1 %) za robni promet. Tako veliki broj prijevozničkih organizacija značajan je pokazatelj stanja i razvoja javnog cestovnog prometa. Iste 1981. Jugoslavija je imela 522 opčine, pa proizlazi da su na svaku opčinu otpadale u prosjeku 3 pri-jevozničke organizacije, a svaka druga je imala barem jednu organiza-ciju autobusnog prijevoza. Autobusna poduzeča, a još više kamionska, karakterizira prema tome jaka prostorna disperzija. U strukturi prijevozničkih organizacija s obzirom na broj vozila prevla-davaju male jedinice. Organizacije s manje od 20 vozila u svom voznom parku sudjelovale su sa 43 % u ukupnom broju, a one do 50 vozila sa preko 73 %. Prijevozničkih organizacija s više od 100 vozila bilo je sve-ga 8,4 %. Ne postoje nažalost istovrsni podaci samo za autobusna poduzeča, no sa dosta sigurnost se može tvrditi, a to potvrdžuje i situacija u Hrvatskoj, da je njihova struktura uglavnom slična. Prostorna obilježja autobusnog prometa Jugoslavije Navedene strukturne karakteristike autobusnog prometa Jugoslavije odra-žavaju se u punoj mjeri za njegovim prostornim obilježjima, posebice na razvijenosti i karakteru autobusnih mreža. U razdoblju 1970 - 1980, u kojem je dinamika razvoja autobusnog prometa bila najviša, u Jugoslaviji je stvoren razvijen sistem autobusnih veza. Ovisno o sredini u kojoj su formirane, kao i o karakteru i načinu eks-ploatacije linija, sve se one mogu grupirati u tri osnovna tipa: - 131 - M. Sič Autobusni promet 1. Gradska autobusna mreža razvila se u večim gradovima u funkciji povezivanja pojedinih dijelova grada i prigradskih naselja. Kako se povezivanje vrši na razini urbane aglomeracije, izrazita je diferenciacija izmedžu "pravih" gradskih linija i onih koje povezuje grad sa bližom okolicom. Prve tvore gustu mrežu na užem gradskom po-dručju, prilagodženu intenzivnim i složenim dnevnim migracijama. Na njima se ostvaruje veči dio ukupnog prijevoza. Druge, u užem smislu prigradske, vode iz grada prema urbaniziranim naseljima okolice i pretežno su namijenjene pedularnim migracijama. Te auto-busne linije, u pravilu veče dužine ali i manje frekvencije prijevoza, znatnije proširuju areal gradske autobusne mreže. 2. Medžugradska autobusna mreža jednako je vezana uz veče gradske centre, a služi putničkim tokovima koji se javljaju unutar šireg sistema centara. Zbog toga se one ističu prostranošču svoga areala, koji u pravilu prelazi okvire regija (zajednica opčina). Autobusne su linije u njoj skoncentrirane na glavne cestovne pravce i uklapaju se u sistem "Inter-City" povezivanja. Premda manje snage, prometni tokovi na tim linijama značajan su činilac razvoja hijerarhijske strukture centara i nodalne organizacije prostora. 3. Prigradska autobusna mreža. Taj tip mreže je najčešči. Razvio se oko manjih gradova i centralnih naselja s ciljem lokalnog povezivanja. Glavnina autobusnih linija tu ne prelazi 50 km i premda ih službena statistika svrstava u medžumjesne (medžugradske) linije, one su izrazito prigradskog karaktera. Namijenjene su prvenstveno dnevnim migracijama zaposlenih i odvijaju se na relaciji mjesto - stanovanja -mjesto rada. Kako je centar rada u pravilu opčinski centar i na vi-šem stupnju centar zajednice opčina, linije su strogo ograničene na opčinski ili širi teritorij zajednice opčina. Reorganizacijom mreže škola i uvodženjem školskih autobusa taj prigradski prijevoz pojačan je i školskim migracijama. - 132 - M. Sič Autobusni promet Uloga autobusnog prometa u organizaciji jugoslovan-skog prostora Dosadašnja je analiza jasno pokazala da autobusni promet predstavlja glavno sredstvo organizacije jugoslavenskog prostora. U uvjetima relativne slabo razvijene željezničke mreže, ograničene prijevozne funkcije osobnih automobila te prometne politike i komunalnog političkog sistema koji su pogodovali cestovnom prometu, uloga autobusa maksimalno je došla do izražaja. Povezano s time naveliko su se ispoljile po-sljedice njegove ekspanzije, posebno u domeni socijalno-ekonomskog i regionalnog razvoja. U teoriji prometne geografije poznata je činjenica da cestovni promet, zahvaljujuči prednostima prometnog puta i prijevoznog sredstva, snažno utječe na pokretljivost stanovništva i na disperziju aktivnosti u prostoru (Wolkowitsch, 1973). U Jugoslaviji je autobusni promet taj koji je najviše utjecao na razvoj migracija, posebno dnevnih i na socialnoekonomski preobražaj stanovništva. Autobusom su stvorene svakodnev-ne, a nerijetko i cjelodnevne veze izmedžu središnjih naselja i njihove okolice. Autobusi su cesto doprli do najudaljenijih naselja. Povezanost sa gradom odn. središnjimnaseljem stimulirala je odredženu orijenta-ciju i radnu angažiranost stanovništva u pravcu neagrarnih aktivnosti što je dovelo do duboke transformacije ekonomske i demografske strukture. Paralelan razvoj školskih migracija u daljnjoj je mjeri ubrzao proces preobražaja ruralnih sredina. Premda je takva uloga autobusnog povezivanja posvuda došla do izražaja, posebno je bila značajna u prigradskim područjima velikih gradova u kojima su uspostavljeni uski funkcionalni odnosi i intenzivni recipročni tokovi izmedžu središnjih gradova i okolnih urbaniziranih naselja. Može se prema tome zaključiti da se autobusni promet Jugoslavije razvijao pretežno u funkciji razvitka komunalnog političkog sistema, pa je i njegova organizacijska uloga najviše došla do izražaja u okvirima opčina odnosno zajednica opčina. Pod njegovim utjecajem opčine su se - 133 - M. Sič Autobusni promet formirale u funkcionalno zaokružene prostorne jedinice, naglašenog značenja, ali su svojim mejama istovremeno ograničile razvoj i areal autobnsnog prometa. Zbog takvih je odnosa uloga autobusnog povezivanja u stvaranju nodalnih regija otvorenih granica jače došla do izražaja tek na razini sirih prostornih cjelina i pod utjecajem gradskih središta veče polarizacijske snage. Literatura : Bejakovič, D. ,1984: Dugoročni razvoj prometa na području SR Hrvatske Republiška zajednica za znanstveni rad SR Hrvatske i Republiški za vod za društveno planiranje SR Hrvatske, Zagreb. Božinovič, B., 1983: Drumski saobračaj 1973-1981. Jugoslovenski pregled XXVII, št. 6, Beograd. Gosar, L., Peterle, L., 1976: Analiza avtobusnega prometa na Goriškem, Geografski vestnik 48, Ljubljana. Uič, J., 1962: Mesto i uloga javnog autobusnog saobračaja u povezivanju Beograda sa unutrašnjošču. Zbornik VII. kongresa geografov FLRJ, Ljubljana. Jordan, P. ,1984: Die Autobusverkehr in den DonaulSndern - Ergfinzun-gen zu einer Karte im Atlas der DonaulSnder. Osterreichische Osthefte 26, št. 2, Wien. Krasič, A., Milojevič, D., Račič, A. , 1983: Unutranji i vanjski tokovi putnika na području SR Hrvatske. Institut prometnih znanosti, Zagreb. Malic, A., 1980: Centri autobusnog prometa SR Hrvatske Spomen-zbor-nik o 30, obljetnici GD Hrvatske, Zagreb. Malic, A., 1981: Centralne funkcije i prometne veze naselja središnje Hrvatske. Zagreb. Mlinar, B., 1977: Javni medkrajevni linijski avtobusni promet v Sloveniji. Magistarski rad. Oddelek za geografijo FF, Ljubljana. Sič, M. ,1981: Prometna dostupnost Rijeke u okvirima zapadne Hrvatske, Zbornik radova sa savjetovanja Promet u složenim uvjetima s obzirom na grad Rijeku, knj.3t Rijeka. Sič, M. , 1983: Pristup istraživanju prometne dostupnosti velikih gradova u Hrvatskoj. Zbornik XI. kongresa geografa SFRJ, Titograd. Sič, M. ,1984: Razvoj mreže gradskog autobusnog prometa kao pokazatelj urbanizacije Zagreba, Radovi Geografskog odjela, št. 19, Zagreb. Sič, M. , 1985: Mreže gradskog autobusnog prometa u Hrvatskoj i njihova uloga u razvoju prigradskih područja. Radovi Geografskog odjela, št. 20, Zagreb. Wolkowitsch, M., 1973: Geographie des transports. Pariš. Žuljič, S. ,1968: Utjecaj saobračaja na razvoj naselja i stupanj urbanizacije okolice Zagreba. Bilješke o Zagrebu, Zagreb 1978. - 134 - M. Sle Autobusni promet BUS TRAFFIC AS A FACTOR OF MODERN REGIONAL ORGANIZATION: YUGOSLAVIA Bus traffic plays an important role in the traffic system of Yugoslavia. In 1985 buses transported 88 % of the total number of- passengers in inter-town passenger traffic, and approximately 82 % of passengers in public town traffic. This important role of bus traffic is an auteome of the lower frequency and mobility of personal car s, poorly developed railway network, traffic development policies and political-territorial administration. Structurally Yugoslav bus traffic is characterized by a predominance of local routes (up to 50 km), which daily provide transport for the majority of passengers. Bus traffic is maintained by 440 transport or-ganizations, predominatly small with regard to the number of vehicles, and scattered over the whole of Yugoslavia. Developed traffic networks and a predominance of local lines result in a very good coverage of Yugoslav territory by daily bus conneetions. Three types of traffic networks can be differentiated: 1. town bus networks, 2. inter-town bus networks and 3. N N g 3 O 1 J» t* n> 3 O P O* o Fig. 1. - 143 - M. Cerabregu Korelacija narodnog Da bi ovo ilustrirali pretpostavimo da nas zanima "koliko hipsometria . terena utječe prilikom definiranja jedne prostorne cjeline. Kod poduda-ranj~. sa pravilima jedne variable, mora se uzeti u obzir hierarhija jednog prostora koja se javlja kao mikro, mezo i makro regionalne cje line. Standardizacija, koja bazira na nekim normama, ili tipičnim vrijedno-stima, kod našeg primera korelacijonih študija prostornih cjelina, naj-bole je izražena preko narodnog naziva mjesta. Sve spomenute geografske odlike mjere se kondenzirano preko imena mjesta, tj. večina odlika ukazuje na korelaciju u prilog homogenosti jedne regije. Svakako, rezultati su značajni i tu nailazimo na znatne korelacije izme> dju fiziografskih elementa, te ekonomskih, socijalnih i kulturnih fak-tora jedne prostorne cjeline. Dakle teoretski model je prikazan kroz dve figure u diagramatskom obliku, gdje su povezani 12 geografskih elemenata i faktora koji su se okvalif i kovali na 5 omjera. Iz diagrama se vidi da sve variable kore-liraju: hipsometria, klima, sastav zemljišta, vegetacija, tradicionalne ekonomske aktivnosti, način života, narodna nošnja, lokalne jezične specifičnosti, dialekti, itd. Ova kombinacija geografskih elemenata i faktora uzvišava se u znatno večoj razini generalizacije, krunisane sa imenom mjesta, koji je produkt odnosa svih gore spomenutih elemenata i faktora, što se može i empirijski dokazati. U stvari, u svim razinama regionalizacije, kod mikro, mezo i makro prostornih cjelina, sledeči stepen generalizacije, korelacija je u saglas nosti. Kod fig. 2., je dokazano da svi omjeri spadaju u dvije nezavisne grupe, - 144 - M. Cerabregu Korelacija narodnog a prateči odgovore na osnovi statističkih pokazatelja mogu se računati korelacije. Korelacije izmedju dvanaest geografskih odlika su prikazane diagramatski, gdje se može vidjeti da obe grupe 7 i 4 tačaka, uka-zuju na položaj od kuta nultog stepena što pokazuje odlično slaganje. R u g o v a fiziog. odlike, vegetacija, način živo- ling. spe-aktivnosti vode ta,narodna cifič., nošnja geog. naziv -roga+-va Fig. 2 Primjer mezoregije Rugova (Rugovo) Fig. 2., koji sadrži sve fiziograf-ske elemente i ekonomsko-socijalne faktore planinskog karaktera, prateči značenje naziva preko geografskih termi uklučenih u strukturu, to je dosta samo-objašljivo. U stvari, geografski naziv Rugova u svojoj strukturi sadrži dvije geografski terme: - roga (alpski pašnjaci) i - va (široko). Dakle, značenje naziva Rugova je širok pašnjak. Naime, ovaj regionalni naziv ukazuje reprezentativnu generalizaciju geografskih odlika u samom značenju geografskog naziva. Treba spomenuti da je više hierarhijska kategorizacija generalisano sa nazivom "Malesia", tj. planinski kraj. Makro, mezo i mikro regij« SAP Kosova Na osnovu diskutovanog modela na kosovskom području su diferencirana: 1 makro regija, 6 mezo regija i 22 mikro regija (karta 1). hipsometria, klimat sas. geološki zemljišta sastav - 145 - Literatura: Cerabregu, M. ,1971, Osnove fizičko-geografske regionalizacije Kosova (Tema iz magistarskog rada: Populacijske osobine Kosova i njihova grafička obrada), Zagreb. Cerabregu, M. ,1981, Opšta klasifikacija na naselbite vo Kosovo. Zbornik na trudovi od republičkiot simpozium "Prirodni i socio-geografski problemi na ridsko-planinskite področja", s. 210-215. Cerabregu, M. , 1985, Termat gjeografike dhe emervendet, Perparimi No. 1-2, Prishtine. Rogič, V. ,1963, Geografski koncept regije. Geografski glasnik XXV, Zagreb. Lleshi, Q. , 1963, Regjionalizimi fizikogjeografik i Kosoves dhe Metohi-se, Perparimi, No. 1-2, Prishtine. CORRELATION OF THE NATIONAL AND SCIENTIFIC DETERMINATION OF SPATIAL UNITS IN THE ČASE OF KOSOVO It is postulated that since the prehistorical times, the territorial entities are differentiatied following a hierarchv of micro, mezo and macro regions, generallv on the base of phvsiographic and economic social and cultural features, that are the most coherentlv expressed in the meaning of a place-name which can be carried on the caUing of a fis (tribe), sur name, name, etc. Since ancient times scientists having into consideration peoples way of geographical differentiation and plače name generalization of space units, have constructed and validated inventories to measure_some meaningfull aspects of regionalization. Ali mentioned geographical features measure the same variable cond-enced in the plače name of a space unit, and that means that the majority of features correlate showing sufficient homogenity of a region. However, the results are significant. There are many quite marked correlations between physiographic elements and economic, social and culturai factors of a space unit. - 147 - M. Cerabregu Korelacija narodnog The theoretical model is shown in both figures atjj diagrammatic form. We have linked up the 12 geographical elements and factors ' that were answed through a rating fi-om 5 degrees. Admitidlly, they ali correlate: hypsometry, climate., soil, vegetation traditional economic activities, manner of living, folk dressing, local language differencies, dialects, etc. This combination of-fjao-raphical elements and factors rise to more general, i. e., to a more inclusive geographical feature that is crowned at a place-name, that is defined in terms of aH above mentioned elements and factors, which can be empirically demonstrated to correlate together. In fact, in aH regionalization levels: at macro, mezo and micro space units, foHovving the degree of generalization, the correlation is in accordance. The exaxnpjte cf the mezo region Rugova (Rugovo) Fig. 2., that retains ali physiographic elements and economic, social and cultural factors of a mountainous region, foUowing its plače name mearing through geographical terms enwolved in it's structure, it is quite self explinatory. In reality, the plače name Rugova in its structure has two geographical terms: - roga (alpic pasture) and - va (wide). So, the meaning of plače name Rugova is Wide - pasture. In reality, this regional name shows the most inclusive generalization of geographical features at the meaning of a plače name. - 148 UPOTREBA GRAVITACIONIH I POTENCIJALNIH MODELA ZA ODREDJIVANJE NODALNIH REGIJA NA PRIMERU SR SRBIJE Jovan Žikič IZVLEČEK UDK 911. 6 (497.11) Avtor je na osnovi vrednosti demografskega potenciala in vrednosti intenzivnosti demografske gravitacije za SR Srbijo opredelil pet nodal-nih makroregij. ABSTRACT UDC 911.6(497.11) . THE USE OF GRAVITY AND POTENTIAL MODELS TO DEFINE NODAL REGIONS. ČASE STUDY OF SR SERBIA On the basis of demographic potential value and the value of the intensitv of demographic gravitation five nodal macro-regions in the SR of Serbia have been defined. Da bi se shvatila suština mreže gradova u odredjenom prostoru kao i njihova hijerarhijska struktura, mpra se poči od koncepta uticajnih (gravitacionih) područja gradova. Kako veličina uticajnih područja gradova uglavnom zavisi od broja stanovnika i rastojanja izmedju njih, to je ta pojava povezana sa magnetizmom ili zakonom gravitacije koji je postavio J. Newton. Zakon gravitacije je medju prvima u društvenim naukama primenio W. J. Reilly (1953) i to za odredjivanje intenziteta trgovine na malo: Zakon gravitacije trgovine na malo ili zakon ReiUy-a u prostom obliku utvrdjuje, da u normalnim uslovima, obim trgovine na malo, dva veča grada sa manjim gradom koji se nalazi izmedju njih, biče upravno proporcionalan veličini tih gradova a obrnuti proporciona-lan kvadratu rastojanja od tih gradova do centra koji se nalazi izmedju njih. Na osnovu ReiUy-evog zakona se može odrediti granica uticaja izmedju dva veča centra po formuli: * Mag., prof.. Pedagoška akademija, 19300 Negotin, Trg M. Pijade 11. - 149 - •J. Žikič_Upotreba gravitaciooih ... p V. i , R.. 1=1 ji gdje je V. - demografski potencijal naselja j, P. - broj stanovnika u j-tom i svim ostalim naseljima prostora, R^ - rastojanje od naselja j do svih ostalih tačaka prostora (R.., R„„, ...... R =1), i n-broj naselja 11 Z 2 nn u prostoru. Demografski potencijal se prema tome izračunava u grani-cama odredjenog prostora (polja) za odredjenu tačku (naselje) kao suma - 150 - gdje je Da - rastojanje od naselja a (granica uticaja naselja a), Dab -rastojanje izmedju naselja a i b, Pa - broj stanovnika naselja a, i Pb -broj "tanovnika naselja b. Prema tome, normalno je, da če veči gradovi imati veča gravitaciona područja, pa ako se uzmu svi gradovi odredjenog prostora, ovaj se model može upotrebiti za odredjivanje granica nodalnih regija. Na primer, pri proučavanju gradova Francuske radi utvrdjivanja teorijske površine preovladjujučih uticaja svakog od večih gradova u obzir je uzet broj stanovnika i pravolinijsko rastojanje na kvadrat. Tako su dobijene gra-vitacione zone koje imaju oblik krugova, stim što se krugovi manjih centara nalaze u krugu večih kao na primer, gravitaciona područja Gre-noblea i St. Etiennea se nalaze u gravitacionom području večeg centra Lyona (Merlin, 1977). J. Q. Stewart (Stewart, 1947) je znatno dopunio i transformisao zakon gravitacije Reillva. Tako po Stewartu svaka tačka (naselje) odredjenog prostora poseduje odredjeni demografski potencijal. Tako na primer, u tačci j, grad P. koji se nalazi na rastojanju R^ daje toj tačci potencijal P. k TC. 1] gdje je k - empirijska konstanta, Pj - broj stanovnika naselja i, i R^ - rastojanje od naselja i do naselja j. Ostali gradovi takodje uti-ču na tu tačku tako da joj povečavaju potencijal. Prema tome potencijal u odredjenoj tačci biče (Harris, 1954): j. Žikič_Upotreba gravitacionih ... b R2 a gdje je E^ - intenzitet demografskog uticaja naselja a u tačci b, Ha -broj stanovnika naselja a, i - rastojanje izmedju naselja a i b. Na osnovu ovoga se može odrediti i sistem hijerarhijskih odnosa regija ako se koristi sledeče pravilo: Naselje b, sa svojim gravitacionim područjem se nalazi u zoni uticaja večeg naselja a, ako je intenzitet demografskog uticaja naselja a u tačci b veči od intenziteta uticaja drugog naselja c u toj tačci (Nvmmik, 1969). Potencijalni model se može primeniti u različite svrhe, kao na primer za utvrdjivanje potencijalnih površina prihoda od prodaja odredjenog odnosa broja stanovnika u toj tačci i svim ostalim tačkama prostora i rastojanja od te do svih ostalih tačaka prostora. Pri izračunavanju de-mografskog potencijala može se uzeti pravolinijsko rastojanje ili neka druga jedinica, a eksponent može da bude i različit od jedinice. Broj stanovnika naselja za koje se računa potencijal može se uzeti u celini ili deliti sa nekom konstantom što zavisi od konkretne situacije. Demografski potencijal koji zavisi od veličine odredjenog naselja i rastojanja i veličine ostalog naselja je relativna veličina koja kvantitativno izražava geografski položaj naselja u sistemu. Vrednosti demografskog potencijala naselja se mogu naneti na kartu. Ako se tačke sa istim vrednostima potencijala spoje izolinijama (izopo-tencijalam) dobija se uslovno nazvan "demografski reljef". Tačke sa naj-večim vrednostima potencijala pretstavljaju "vrhove", odnosno center no-dalnih regija. Vrednost demografskog potencijala postepeno opada od centra prema periferiji. Tamo gde dostigne najmanju vrednost presta-je uticaj jednog centra i počinje uticaj drugog pa se tu može povuči granica izmedju dve nodalne regije (Evteev, 1969). Gravitacija manjih centara prema večim se može preveriti pomoču formule intenziteta polja demografskog uticaja koja izgleda ovako (Merlin, 1977): H Ea - a - 151 - J. Žikič Upotreba gravitac ionih proizvoda (Harris, 1954) što može da posluži za odredjivanje optimalne lokacije nekog industrijskog preduzeča, kao i za odredjivanje naselja sa centralnim položajem u odredjenom prostoru (Warntz, Neft, 1960). Pri odredjivanju nodalnih regija SR Srbije u obzir sa mEti svi opštinski centri i njihov broj stanovnika 1981. godine i pravolinijsko rastojanje izmedju njih koje je izračunato na osnovu koordinata tih naselja. Vrednosti potencijala su izračunate po formuli (Harris, 1954) i nanete na kartu. Intenzitet demografskog uticaja naselja izračunat je po formuli (Merlin, 1977). Intenzitet je svrstan u tri kategorije: visoki (preko 100), srednji (50 - 100), i niski (do 50). Pri odredjivanju sistema nodalnih veza koriščen je sledeč postupak: manji centar gravitira prema bližem centru nižeg reda, a ovaj prema sledečem centru višog reda, itd. Koriščenjem demografskog potencijala i intenziteta demografskog uticaja na prostoru SR Srbije izdvojene su sledeče kategorije centara: - makroregionalni centri (broj stanovnika preko 100.000, demografski potencijal preko 120. 000), - mezoregionalni centri koji u perspektivi mogu da postanu makroregionalni centri (broj stanovnika 70.000 - 100.000, demografski potencijal 120.000 - 170.000 ). - mezoregionalni centri (broj stanovnika 45. 000 - 70.000, demograf-grafski potencijal 80.000 - 120.000), - regionalni centri (broj stanovnika 20.000 - 45.000, demografski potencijal 45.000 - 80.000), i - ostali centri (broj stanovnika manji od 20.000, demografski potencijal manji od 45. 000). Prema tome, u SR Srbiji se mo gu izdvojiti pet makroregija sa sistemom nodalnih regija nižeg reda: * Podaci su obradjeni na računaru Commodore - 64 po programu koji je. sastavio autor. - 152 - J. ŽikLč_Upotreba gravitacionih 1, Beogradska makroregija s obzirom na veličinu Beograda ima največu površinu. Obuhvata skoro čitav prostor uže Srbije (osim Gornjeg Po-moravlja), južni deo Banata i deo Srema (u Sremu se prepliču utica-ji Beograda i Novog Sada). Prostor u donjem toku Z. Morave (Kruše-vačka mezoregija) se nalazi u zoni preplitanja uticaja Beograda i Niša, dok se područje Sandžaka (Novopazarska regija), zbog udaljenosti od centara u dolini Z. Morave, nalazi u zoni preplitanja uticaja tih centara i centara na Kosovu. U Beogradskoj makroregiji se može postaviti sledeči sistem mezoregija i regija: - Beogradska mezoregija sa regijama čiji su centri: Mladenovac, Aradjelovac, Indjija i Sremska Mitrovica, - Pančevačka prema kojoj gravitira regija sa centrom u Vršcu, - Šabačka sa regijom Loznice, - Valjevska, - Titovoužička sa regijom Priboja, - Kraljevačka s regijom Novog Pazara, - Kragujevačka sa regijom Svetozareva, — - Smederevska sa regijama Požarevca i Smederevske Palanke, - Zaječarska, koja nema centar mezoregionalnog karaktera več dvojni centar Zaječar-Bor. 2. Niška makroregija obuhvata Gornje Pomoravlje, delove istočne Srbije i područje donjeg toka Z. Morave. U Niškoj makroregiji postoji sledeči sistem mezoregija i regija: - Niška mezoregija sa regijama Prokuplja i Pirota, - Leskovačka sa regijom Vranja, - Kruševačka. 3. Prištinska makroregija obuhvata prostor SAP Kosova gde se mogu izdvojiti sledeče mezoregije i regije: - Prištinska mezoregija sa regijama Uroševca i Gnjilana, - Titovomitrovačka sa regijom Vučitrna, - Pečka, - Prizrenska sa regijom Djakovice. - 153 - J. Žikič Upotreba gravitacionih 4. Novosadska makroregija obuhvata prostor južnog dela Bačke, sever-nog dela Srema i središnjeg dela Banata. Srazmerno broju stanovnika Novo g Sada, ova regija zauzima relativno manji prostor zbog uticaja Beograda i Subotice. U makroregiji postoje dve mezoregije: - Novosadska sa regijama Bečeja, Titovog Vrbasa i Bačke Palanke, - Zrenjaninska sa regijom Kikinde. 5. Subotička makroregija obuhvata prostor severne Bačke i severnog Banata, i u njoj se mogu izdvojiti tri regije sa centrima u Sombo-ru, Bačkoj Topoli i Senti. Kako svaki model, pa tako i ovaj koji je primenjen za izdvajanje nodal-hih regija SR Srbije, sadrži visoki stepen apstrakcije, to rezultati ne moraju da odražavaju realno stanje, ali mogu da posluže kao doprinos složenoj problematici geografske regionalizacije. Lite ratura : Evteev, O. A. ,1969, Karta potenciala polja rasselenija kak osobvj vid izobraženija naselennosti territorii. VMTJ, Seria geogr. št. 2, Moskva, s. 72-76. Harris, C. D. ,1954, The market as a factor in the localization of indu-stry in the U.S. A. Ann. of the Ass. of Am. geogr. , s. 315-348. Merlin, P. ,1977, Gorod. Količestvennve metodv izučenija. Progress, Moskva. Nvmmik, S. J., 1969, Regionalnve sistemv poselenij kak karakas rajo- noobrazovanija. VMU, Seria geogr., št. 3, Moskva, s. 35-45. Reillv, W.J., 1953, The law of retail gravitation. New York, Pittsburg. Stewart, J. Q. , 1947, Empirical mathematical rules concerning the di- stribution and equilibrium of population. Geogr. Review, s. 461-485. Warntz, W., Neft, D. ,1960, Contributions to a statistical methodology for areal distribution. Journal of regional science Vol. II, št. 1, s. 47-66. THE USE OF GRAVITY AND POTENTIAL MODELS TO DE FINE NO-DAL REGIONS, ČASE STUDY OF SR SERBIA The nodal regions system in SR of Serbia has been determined on the base of the demographic potential values which have been calculated by the formula (2) and the intensity demogra.phical influence values whicb - 154 - have been calculated by the formula (3). On the base of the given re sults SR of Serbia has been divided into five macroregions (Belgrade Niš, Priština, Novi Sad and Subotica regions) each of which has its svstem of mezoregions and regions. NODALNA REGIONALIZACIJA SR SRBIJE NEKA RAZMATRANJA'O TURISTIČKOJ REGIONALIZACIJI JUGOSLAVIJE NA TEMELJU INDEKSA TURISTIČKE FUNKCIONALNOSTI Zoran Klarič IZVLEČEK UDK 911. 6:796. 5(497. 1) Analiziran je pojem turistične funkcionalnosti in glede na to so prikazane občine Jugoslavije. Okvirno so opredljene glavne turistične regije Jugoslavije. ABSTRACT UDC 911. 6:796. 5(497. 1) SOME THOUGHTS ABOUT TOURISTIC REGIONALIZATION OF YU-GOSLAVIA ON THE BASIS OF FUNCTIONAL TOURISTIC INDEX The notion of touristic function is analvsed and defined in the communes of Yugoslavia. The main touristic regions of Yugoslavia are also determined. Uvod Problemima regionalizacije posvečuje se u posljednje vrijeme sve veča pozornost, kako u našoj zemlji, tako i u svijetu. Uporedo s radovima na opčoj regionalizaciji (uvjetno-homogenoj i nodalno-funkcionalnoj), javlja se i potreba za nekim specifičnim oblicima, gdje se posebno ističe problematika regionalizacije turističkih područja. Specifičnost turističke problematike proizlazi prvenstveno iz činjenice da se ispoljavanje turističkih aktivnosti u prostoru najčešče bitno razlikuje od rasprostiranja večine drugih oblika čovjekovog djelovanja. U našoj zemlji osječa se nedostatak radova o problemima regionalizacije turističkih područja Jugoslavije u cjelini. Posebice se ističe nedostatak istraživanja o pitanjima utvrdživanja preciznih kriterija za definiranje turističkih područja i turističkih mjesta kao osnovnih elemenata turističke regionalizacije. Budiči da ova problematika iziskuje veoma opsežno i dugot rajno istraži-vanje uz upotrebu mnoštva različitih indikatora, u ovom radu je raz- * Mag., Institut za turizam, 41000 Zagreb, Brače Oreški 1. - 157- Z. Klarič_•_Neka razmatranja - 158 - matran samo jedan, ali po mnogim ocjenama najpouzdaniji pokazatelj relativne važnosti turizma u prostoru - indeks turističke funkcionalnosti. Pojam indeksa turističke funkcionalnosti Indeks turističke funkcionalnosti (Tf indeks) u Evropi je opčenito prih-vačena mjera za utvrdživanje relativne važnosti turizma u odredženom prostoru, a popularizirao ju je P. Defert 1967. godine. Prema Defertu, turistička funkcija nekog područja zasniva se na odnosu turista i domi-cilnog stanovništva, a izvodi se iz usporedbe broja ležajeva namijenje-nih turistima i broja startovnika istog područja po formuli (Pearce, 1979): Tf indeks - ProJ komercijalnih ležaja x 100 broj stalnih stanovnika . Tf indeks izračunavan je za mnoge zemlje i regije kao što su Provence u Francuskoj, Colorado u SAD, Novi Zeland i neki otoci u Tihom oceanu, a u modificiranom obliku i za zajednicu Alpe-Jadran. Iako su za utvrdžjivanje važnosti turizma na nekom prostoru značajni i neki drugi pokazatelji, u prvom redu broj turista i nočenja po stanovniku, postojanje turistički atraktivnih lokaliteta, te udio sektora ugosti-teljstva i turizma u zaposlenosti i dohotku, odnos broja ležajeva i broja stanovnika ipak najbolje ukazuje na turistički značaj odredženih prostornih cjelina. Broj turista i broj nočenja podložan je čestim promenama iz godine u godinu ovisno o kretanjima na turističkom tržištu, a javljaju se i problemi ocjene turističkog značaja vezani uz iskorištenost kapaciteta, pro-sječno trajanje boravka turista i sezonalnost. Tako je vrlo teško ocijeniti da li je turistički važniji neki vrlo posječeni lokalitet koji ostvaruje relativno mali broj nočenja (npr. Plitvička jezera i Postojna), ili pak neki drugi lokalitet gdje relativno mali broj turista ostvaruje vrlo značajan Z. Klarič Neka razmatranja broj nočenja (turistička mjesta na jadranskim otocima). Visoka kvaliteta turističke ponude, dobra prometna dostupnost i obilje kulturno-za-bavnih i sportskih sadržaja omogučuju isto tako znatno veču iskorište-nost kapaciteta, a tako i broj ostvarenih nočenja i dohotka od turizma na nekom relativno manje atraktivnom turističkom lokalitetu, i obratno. Postojanje turistički atraktivnih lokaliteta utvrdžuje se najčešče na temelju ocjena od strane pojedinaca, čime je objektivnost znatno smanje-na. Udio sektora ugostiteljstva i turizma u zaposlenosti i dohotku je kao pokazatelj važnosti turizma odredženog područja takodžer vrlo problema-tičan zbog postoječih razlika u opčem stupnju razvijenosti. Taj udio je u prosjeku relativno znatno viši u opčenito nerazvijenim područjima, a niži u razvijenim. Tako je npr. udio sektora ugostiteljstva i turizma u ukupnoj zaposlenosti i dohotku SR Slovenije više nego dvostruko niži od istog udjela u SR Crnoj Gori, anatoč činjenici da je po broju nočenja SR Slovenija neznatno slabija, a po broju turista, iskorištenosti kapaciteta i ostvarenom ukupnom dohotku u turizmu i ugostiteljstvu po sta-novnikii znatno jača od SR Črne Gore. Indeksu turističke funkcionalnosti, odnosno koristenju odnosa broja ležajeva i broja stanovnika kao pokazatelja turističke važnosti takodžer bi se mogle uputiti odredžene zam-jerke. One u prvom redu proizlaze iz činjenice da broj turističkih ležajeva cesto ovisi i o nizu vanjskih faktora - interesu društveno-politič-ke zajednice odredženog prostora, financijskim mogučnostima, a cesti su i problemi vezani uz statističko utvrdživanje broja ležajeva. Potrebno je posebno napomenuti da iako odnos broja ležajeva u osnovnim smještajnim kapacitetima (hotelima i si.), kampovima i privatnem smještaju treba ponegdje zasebno promatrati, za opču ocjenu turističkog značaja odredžene prostorne cjeline diverzifikacija nije nužna. Visok u-dio privatnog smještaja i kampova ne znači manju turističku važnost u odnosu na neko drugo područje s velikim udjelom osnovnih smještajnih kapaciteta, nego najčešče neodstatak financijskih sredstava za izgrad-nju hotela i s ličnih objekata. - 159 - Z. Klarič Neka razmatranja Zbog toga se može opčenito zaključiti da Tf indeks može poslužiti kao relativno dosta pouzdan pokazatelj značaja turizma na odredženom prostoru iz čega proizlazi da utvrdživanje njegove vrijednosti za opčine Jugoslavije može pružiti mnogo korisnih spoznaja za proučavanje problema regionalizacije jugoslovenskog prostora. Opčine Jugoslavije prema indeksu turističke funkcionalnosti Na kartama 1,,2. i 3. prikazan je indeks turističke funkcionalnosti po opčinama Jugoslavije za 1971. i 1981. godinu i promjena indeksa za isto razdoblje. Analiza ovih karata, kao i analiza prethodno izračuna-tih vrijednosti Tf indeksa za pojedine opčine zaslužila bi sigurno vrlo složenu i opširjiu analizu, no zbog ograničenosti prostora predvidenog za ovaj rad, ovdje če se analizirati samo najzanimljivije pojedinosti. Več iz sasvim letimičnog pogleda na karte može se primijetiti da se vrlo visoke vrijednosti Tf indeksa odnose isključivo na obalno područje, a veče vrijednosti u unutrašnjosti zemlje na medžusobno izolirane kra-jeve, vezane prvenstveno uz lokalitete planinskog i liječilišnog turizma. Vrijednost Tf indeksa iznad 50,0 imale su 1981. godine isključivo primorske opčine, 1971. godine osim njih još samo opčina Vrnjačka Banja (54,8), s tirne da porast Tf indeksa od 1971. do 1981. godine za više od 20 bilježe takodžer isključivo primorske opčine (naročito na otocima), te opčina Titova Korenica (Plitvička jezera), gdje je porast iznosio 35, 9. - 160 - Z. Klari č Neka razmatranja Tablica 1. Opčine Jugoslavije s Tf indeksom večim'od 100, 0 1971. ili 1981, ,{..,,............, Br. Opčina Tf indeks Razlika 1971. 1981. 1971/81 1. Poreč 310, 3 428,4 118,1 2. Budva 323,6 337,2 13,6 3. Makarska 254, 6 315,6 61,0 4. Cres - Lošinj 88,2 301,8 213,6 5. Buje 173. 7 264, 7 91, 0 6. Rab 141,1 253,1 112,0 7. Crikvenica 199, 0 223,1 24,1 8. Pag 63,8 211,4 147,6 9. Krk 132, 5 195,4 62,9 10. Hvar 119,4 172,4 53,0 11. Rov in j 115,6 163,7 48,1 12. Biograd 124,3 161,1 36,8 - 13. Herceg-Novi 109, 8 127,0 17,2 14. Ulcinj 68, 8 112,6 43,8 15. Piran 100, 9 101,6 0,7 Izvor: SGJ 1972. i 1982. U 1971. i 1981. godini daleko odskaču opčine Poreč, Budva i Makarska, a po porastu opčine Cres - Lošinj, Pag, Poreč i Rab. Tome bitno pridonosi relativno mali broj stanovnika i njihova koncentracija na obali, očito je da se radi o turistički najznačajnijim dijelo-vima naše obale. Porast vrijednosti Tf indeksa na jadranskim otocima zorno pokazuje povečan turistički značaj naših otoka u posljednje vrijeme, što se je odrazilo i na njihov opči prosperitet. Cres - Lošinj, Rab i Krk jedine su otočke opčine koje su u razdoblju od 1971. do 1981. godine imale porast stanovnika, dobrim dijelom zahvaljujuči upravo turizmu. Pad Tf indeksa nekih dijelova Jugoslavije (posebice u SR Sloveniji) ne znači nužno pad turističkog značaja, nego je uglavnom posljedica uki-danja nekih turističkih kapaciteta nižeg standarda (u ovom slučaju kam-pova). Ova pojava je ujedno i glavna zamjerka Tf indeksu kao pokazatelju turističke važnosti za područje Jugoslavije, iz čega proizlazi nužnost ken-zultiranja i drugih indikatora. - 161 - Z. Klarič Neka razmatranja Odred žen utjecaj na vrijednost Tf indeksa ima svakako i kretanje broja stanovnika - znatnije povečanje stanovništva iziskuje i znatnije povečanje kapaciteta za smještaj u cilju zadržavanja, odnosno povečanja vrijednosti Tf indeksa. Upravo iz tog razloga je i kretanje indeksa od - 0,2 do 0,2 označeno kao stagnacija - ukoliko u nekoj opčini nije bilo promje-ne u broju ležajeva od 1971. do 1981. godine, Tf indeks je najčešče neznatno opao zbog povečanja broja stanovnika. Posebna situacija javlja se u slučaju velikih gradova, gdje su vrijednosti Tf indeksa relativno male zbog koncentracije stanovništva, unatoč velikog broja smještajnih jedinica. Valja ipak naglasiti da večina gradova ima vrijednost znatno veču od prosjeka jugoslavenskih opčina, što potvrdžuje njihov turistički značaj. Svi jugoslavenski gradovi s više od 100.000 stanovnika osim Banja Luke i Prištine imaju tako Tf indeks veči od 1,0, koji je 1981. godine posjedovalo samo 30 % jugoslovenskih opčina. Tablica 2. Opčine Jugoslavije prema iznosu Tf indeksa 1971. i 1981. g. Vrijednost Tf indeksa 1971. broj opčina % 1981. broj opčina % 0,0 - 0,2 223 45, 9 154 31,6 0,2 - 0,5 96 19, 7 82 16, 8 0,5 - 1,0 46 9,5 100 10,6 1,0 - 2,0 34 7,0 47 9,7 2, 0 - 5,0 31 6,4 45 9.3 5,0 - 50,0 37 7,6 32 6,7 50, 0 i više 19 3,9 26 5,3 Ukupno 486 100, 0 486 100, 0 Izvor: SGJ 1972. i 1982. * Ukoliko se neko veče gradsko naselje rasprostire na teritoriju više opčina, te opčine se na ovom mjestu tretiraju kao jedna opčina - to se odnosi na 5 gradskih opčina Ljubljane, 10 Zagreba, 5 Sarajeva, 10 Beograda i 5 Skopja. Isto se odnosi i na 6 opčina Maribora, 7 Novog Sada i 3 Splita formiranih nakon 1981. godine (u slučaju Maribora u-ključene su i opčine Pesnica i Ruše, a u slučaju Novog Sada opčine Petrovaradin i Sremski Karlovci za koje nije bilo odvojenih podatka, iako te opčine ne obuhvačaju dijelove grada Maribora, odnosno Novog Sada). - 162 - Od opčeg povečanja Tf indeksa na cjelokupnom jugoslovenskom prostoru, možda je j oš značajnija spoznaja da je sve veči prostor naše zemlje po-kriven smještajnim turističkim kapacitetima. To zorno potvrdžuje poda-tak da su 1981. godine 332 opčine od 486 ili 68,3 % imale Tf indeks veči od 0,2, nasuprpt 1971. godini kada je takvih opčina bilo svega 283 ili 54,1 %. Okvirno odredživanje glavnih turističkih regija Jugosl: vije Na temelju proučavanja indeksa turističke funkcionalnosti jugoslovenskih opčina, na ovom su mjestu okvirno odredžene glavne turističke regije Jugoslavije. U skladu s prethodno navedenim ograničenjima, ovo odredži vanje ne treba shvatiti kao čvrsto definiranu podjelu, nego samo kao ma li prilog u cilju boljeg poznavanja problematike turističke regionalizacije Jugoslavije. Prema "Turističkoj geografiji", prostor Jugoslavije dijeli se na tri osnovna turistička područja - jadransko, planinsko i panonsko-peripanon-sko (Blazevič, 1979). Kao najvažnije se izdvaja jadransko područje i ono se dalje dijeli na sedam užih turističkih područja - Koprsko primor je (glavni centar Portorož), Istru (Umag, Poreč, Rovinj, Pula, Rabac), Kvarner (Opatija, Mali Lošinj, Crikvenica, Rab), Sjevernu Dalmaciju (Zadar, .Biograd, Vodice, Primošten), Srednju Dalmaciju (Split, Hvar, Baska Voda, Makarska), Južnu Dalmaciju (Dubrovnik, Cavtat, Korčula) i Črnogorsko primorje (Herceg-Novi, Budva, Sutomore, Ulcinj). Južno-dalmatinskom turističkom području geografski pripada i Neum u sastavu SR Bosne i Hercegovine. 2a razliku od jadranskog turističkog područja koje se dosta jasno izdvaja i kojeg je lako podijeliti na uža, danas opčenito prihvačena turistička područja, s planinskim i panonsko-peripanonskim turističkim područjem je situacija znatno složenija. Njihovom preciznijem raščlanjivanju mogao bi znatno pripomoči upravo indeks turističke funkcionalnosti. - 163 - Z. Klarič Neka razmatranja Prema Tf indeksu, kao glavna turistička područja planinskog prostora Jugoslavije izdvaja ju se Alpsko područje u SR Sloveniji (Julijske i Savinjske Alpe, Karavanke i Pohorje), Gorski Kotar i Lika u SR Hrvatskoj, Srednjobosansko područje u SR Bosni i Hercegovini (Vlašič, Bje-lašnica, Jahorina), te planinsko područje Jugozapadne Srbije i Črne Gore (Zlatibor, Maljen, Kopaonik, Durmitor). U svim ovim krajevima pre-vladavaju zimsko-sportska turistička središta (Bovec, Kranjska Gora, Jezersko, Jahorina, Zlatibor, Divčibare, Kopaonik, Žabljak), ali ima i mnogo mjesta koja privlače turiste ljepotom pejzaža i osobitostima krškog reljefa (Postojna, Bled, Bohinj, Plitvička jezera, kanjon Tare i Drine). Kao specifično planinsko turističko područje izdvaja se Zapadna Makedonija s Ohridskim i Prespanskim jezerom. Izvan ovih glavnih turističkih područja posebno se izdvajaju i neki odvojeni turistički centri kao što su npr. Kupres u SR Bosni i Hercegovini Hi Kruševo u SR Makedoniji. Glavno turističko obilježje panonsko-peripanonskom prostoru daju lječi-lišta i toplice. Zbog toga je u ovom razmatranju panonsko-peripanonskom turističkom području pridružen i predalpski prostor SR Slovenije, čiju turističku ponudu zastupaju največim dijelom upravo toplice - Dobrna, Dolenjske Toplice, Čatež, Rogaška Slatina, Radenci. Na predalpski prostor SR Slovenije nastavlja se područje Sjeverozapadne Hrvatske u kojem se kao turistička mjesta takodžer ističu lječilišta i toplice -Tuheljske, Krapinske, Stubičke i Varaždinske Toplice, te Daruvar i Lipik. Slična je situacija i u peripanonskoj Bosni gdje su glavna turistička središta banje Laktaši, Slatina i Teslič (Banja Vručica). Glavno područje lječilišnog turizma Jugoslavije je prostor peripanon-ske Srbije sa Banjom Koviljačom, Arandželovcem, Vrujcima, Ovčar Banjom, Mataruškom banjom, Vrnjačkom Banjom. Kao i u slučaju pred-alpskog prostora SR Slovenije, zbog prevladavanja lječilišnih lokaliteta u turističkoj ponudi panonsko-peripanonskom turističkom području može - 164 - Z. Klarič Neka razmatranja se pridružiti i prostor Južnog pomoravlja i Istočne Srbije sa Vranjskom, Sijarinskom, Kuršumlijskom, Niškom, Brstovačkom i Soko Banjom. Od ostalih turističkih sadržaja panonsko-peripanonskog područja ističu se, slično planinskom području, neki specifični prirodno atraktivni lokalite-ti, kao što su npr. Fruška Gora i Džerdap. Lokaliteti koji turiste privlače uglavnom zahvaljujuči kulturno-povijesnim znamenitostima vezani su ponajviše uz veče gradove, kojih ima u svim turističkim područjima. Jače se ističu ipak samo glaMii gradovi SR i SAP a osim njih još i Mostar i Jajce. Kulturno-povijesne znamenitosti su medžutim vrlo cesto u kombinaciji s prirodnim turističkim atraktiv-nostima, osobito u slučaju primorskih turističkih središta (Pula, Zadar, Split, Dubrovnik), dok se kod planinskih turističkih središta naročito ističe Sarajevo. Naši največi gradovi, osobito Beograd i Zagreb, u ve-likoj mjeri privlače turiste i zbog svog upravnog, privrednog i promet-nog značaja. Bez obzira na opravdanost ovakve regionalizacije, valja naglasiti da je svaka turistička regionalizacija, slično kao i nodalno-funkcionalna, podložna promjenama kroz odredžena vremenska razdoblja. To se posebno ogleda kroz mogučnost otvaranja novih, zasad nedovoljno afirmiranih turističkih područja, kao što su npr. zapadnobosanski planinski prostor ili područje SAP Kosovo. Cesti su takodžer i slučajevi preklapanja razli-čitih oblika turizma - primjer su lječilišni centri u planinskom turistič-kom području (Ilidža kod Sarajeva i Debarska banja u Zapadnoj Makedoniji) ili pak zimsko-sportski centri u peripanonskom području (Medved-nica). Literatura i izvori: Blaževič, L, Pepeonik, Z. , 1979, Turistička Geografija. Školska knjiga, Zagreb. Novosel-Zic, P. , 1986, O nekim kriterijima izdvajanja turističkih naselja otoka Krka. Geografski glasnik 48, Zagreb. - 165 - Z. Klarič Neka razmatranja Pearce, D. ,1979, Towards a Geographv of Tourism. Annals of Tourism Research. Volume VI, 3, Universitv of Wisconsin - Stout. Pepeonik, Z. , 1983, Prostorni raspored i osnovne značajke stambenih objekata za odmor i rekreaciju u SR Hrvatskoj. Geografski glasnik 45, Zagreb. Rogič, V. , 1984, Jednostavnost i fleksibilnost koncepta nodalno-funkcio-nalne diferencijacije SR Hrvatske. Geografski glasnik 46, Zagreb. Schmidhauser, H. P. , 1973, Nettoreisenintensitat, Bruttoreisentensitat und Reisehaufigkreit. Festschrift zur Vollendung des 65. Lebensjahreš von o. Prof. Dkfm. Dr. Paul Bernecker, Wien. Statistički godišnjak Jugoslavije 1972. i 1982., Beograd 1972. i 1982. Statistički bilten Turizam 1982, Beograd 1985. SOME THOUGHTS ABOUT TOURISTIC REGIONALIZATION OF YUGO-SLAVIA ON THE BASIS OF FUNCTIONAL TOURISTIC INDEX This paper examines certain problems pertaining to tourism regionalization in Yugoslavia as it is ilustrated by one of the most significant indicators - the tourist function index. The tourist function index (Tf index) is based on the juxtaposition of two populations - the visitors and the visited, and is derived by comparing the number of beds avai-lable to tourists in the area with the resident population of that area according to formula: „,„ . , number of beds x 100 Tf index = --—:-—- resident population The calculation of the Tf index in Yugoslavia's municipalities for 1971 and 1981 points to a number of specific conclusions relevant for tourism regionalization - very high values of the Tf index pertain exclusively to the coastal region, while higher values in the country's interior refer to isolated areas primarily associated with mountain resorts and spas. A marked increase of the Tf index value in the island municipalities between 1971 and 1981 is clearly indicative of increasingly significant role the Adriatic islands play in Yugoslavia's tourism. This paper also discusses some of the shortcomings of the Tf index as a relative indica-tor of the spatial importance of tourism, the result of which is a neces-sity of consulting other indicators as well. - .166 - Z. KLarič Neka 'razmatranja. At the end of this work, and in accordance with the acauired knowledge, Yugoslavia's principal tourism regions are defined. The generally accep-ted basic division into the- Adriatic, the Mountainous and the Pannonian-Peripannonian region remains, although certain suggestions for modifi-cation are presented. These proposals assentially refer to delimitation between regions - an expansion of the Pannonian-Peripannonian tourism region at the expense of the Montainous region in suggested. It is de-pending on the dominance of spas, characteristic for the Pannonian-Peripannonian zone, as opposed to the winter-sport tourism characteristic for the mountainous areas. The concluding remarks stress that tourism regionalization is an extre-mely interesting field of scientific inquiry, with a great number of yet unanswered questions, Vhich the Tf index can help us understand. - 167 - - 168 - - 169 - - 170 - PRIORITETNE TURISTIČKE REGIJE SRBIJE Stevan M. Stankovič IZVLEČEK UDK 911.6:796.5 (497.11) Članek prinaša nekatere splošne ugotovitve o predmetu in vsebini turistične geografije in o turističnih potencialih. Podrobneje so prikazane turistične regije. ABSTRACT UDC 911. 6:796. 5(497. 11) THE PREFERED TOURISTIC REGIONS OF SR SERBIA The article deals with general statements on the subject and con-tent of touristic geographv and touristic potentials. Touristic regions are presented in detail. Uvod Turizam u Srbiji ima dugu tradiciju. Tokom minulih godina njegovi tren-dovi razrvoja bili su različiti. Največi uspon zabeležen je u poslednje dve decenije, ali kao izrazito kontinentalni deo Jugoslavije, Srbija u razvoju turizma višestruko zaostaje za primorskim republikama. U ukupnom broju ležaja namenjenim turistima u Jugoslaviji (1.300.000), Srbija sa 115.000 učestvuje sa 9 %. Medjutim, njen udeo u turističkom prometu i ostvarenim ekonomskim efektima, naročito po osnovu inostranog turizma, je daleko manji. Godišnji devizni priliv od 80 do 110 miliona do-lara je nezadovoljavajuči i nesrazmeran postoječim prirodnim i antropo-genim tnrističkim vrednostima, posebno izvanredno povoljnom turističko-geograf s kom položaju, koji omogučuje razvoj tranzitnog turizma. Oslanjajuči se na tradicionalne i savremene metode geografskih prouča-vanja turističkih potencijala Srbije, turistička geografija može doprine-ti ne samo definisanju turističkih regija, več ukazati na vrste i obim turističkog prometa u njima, uvažavajuči optimalne kapacitete prostora, kako bi isti ostao u izvornom stanju i kao takav imao posebnu vrednost na turističkom tržištu. ¦Dr., univ. prof., Prirodno-matematički fakultet, 11000 Beograd, Študentski trg 16. - 171 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke Turistička geografija Na osnivačkoj skupštini Srpskog geografskog društva, koja je održana u Beogradu 1910. godine, velikan naše naučne misli, Jovan Cvijič, jasno je definisao njegove zadatke. Prvi su se odnosili na naučni i stručni rad, a drugi na popularisanje znanja iz geografije i srodnih nauka. Iz Cvijičevih stavova, naučnih zahteva i sposobnosti da procenjuje razvoj nauke u budučnosti, formirana su osnovna opredeljenja gotovo svih prirodnih i društvenih geografskih disciplina, koja se i danas uvažava-ju (Stankovič, 1974). Sa današnje vremenske distance teško je utvrditi ko je i kada u Srbiji prvi upotrebio termin turistička geografija, da bi njime označio deo geografske nauke širokog poimanja objekata i metoda proučavanja. Sigurno je da je turistička geografija pominjana 1910. godine i da je Jovan Cvijič predvidjao njen razvoj. Ovakav stav dokumentujemo sledečim reči-ma odštampanim u prvoj svesci Glasnika Srpskog geografskog društva: "Drugi je zadatak Geografskoga Društva popularisanje geografskih znanja . . . Ovaj rad traži najviše spremnih, aktivnih i neumornih članova. Na njih se poglavito mislilo, kad je u pravilima predvidjeno os-nivanje sekcija Geografskog Društva u Srbiji i izvan Srbije. Ima izves-nih fakata koja če te sekcije u svojim oblastima s uspehom utvrdjivati po uputstvima, koja če biti izradjena. U sekcijama če se moči naroči-to kultivisati turistička geografija." (Cvijič, 1912, 3). Početak razvoja savremene geografije u Srbiji bio je pračen obimnom i raznovrsnom izdavačkom delatnošču. Time su stvorene posredne i neposredne osnove i za turističku geografiju, koja je imala dosta jasno definisane pojave, procese i probleme, kojima se mogla baviti. Neke banje, planine i gradovi, privlačili su ljude iz bliže i dalje okoline, radi lečenja, odmora, razonode i poslovnih sastanaka. U takvim cen-trima odvijao se izvestan promet, koji možemo smatrati turističkim. - 172 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke Posle drugog svetskog rata, a naročito posle 1960. godine, u Srbiji se brzo povečava broj onih koji se bave turističko-geografskim istra-živanjirna. Štampani su prvi udžbenici. Organizovana postdiplomska na-stava. Održano je nekoliko naučnih skupova i uradjeno više naučno-is-traživačkih študija. Izdvajamo prvi jugoslovenski simpozijum iz turističke geografije "Geografija i turistička praksa" (Arandjelovac, 1971.), na kojem je, pored ostalog, bilo reči i o društvenoj vrednosti geografskog proučavanja tu-rizma, geografiji odmora i regionalnom aspektu u turističkoj geografiji (Vasovič, 1973). Od značaja je i Kongres Medjunarodne organizacije naučnih eksperata za turizam "AIEST" (Beograd, 1975). Podneti referati o turističkoj regiji (Vasovič, 1975, 102) i konceptu turističko-geo-grafskih istraživanja (Jovičič, 1975; 33), od značaja su za potvrdjivanje turističke geografije, definisanje njenog predmeta proučavanja i oprav-danosti takvih istraživanja turističkog prometa u čijoj če osnovi stajati turistička geografija, bez obzira što je manje razvijena od nekih klasičnih geografskih disciplina i što se njen regionalni aspekt mora do-kazivati na konkretnim primerima. U proučavanju turizma Srbije, geografi zauzimaju značajno mesto. Za obuhvatnije zahvatanje problema, utvrdjivanje naučnih istina i koncepti-ranje operativnih delatnosti, potrebno je sledeče: - Izvršiti detaljnu inventarizaciju prirodnih turističkih vrednosti u svim predeonim i administrativnim celinama Srbije i u republici kao celini. - Sistematizovati prirodne turističke vrednosti po oblicima pojavljivanja, genezi i stepenu sadašnje turističke privlačnosti i valorizovanosti. - Klasifikovati prirodne turističke vrednosti po veličini kontraktivne zone, uz utvrdjivanje osnovnih i komplementarnih vrednosti, kako bi se definisala gustina motiva u pojedinim krajevima. - Utvrditi turističke disperzivne zone večih gradskih naselja i industrijskih centara i saglasno klasifikaciji turističkih kretanja po vrstama, intenzitetu i sezonskoj koncentraciji, uticati na uobličavanje turističkih - 173 - ' S. M. Stankovič Prioritetne turističke regija i svrsishodnu ponudu u njima. - Posvetiti posebnu pažnju banjskim i planinskim turističkim centrima i lol.alitetima, kao i jezgrima budučih turističkih regija, jer je reč o prvorazrednom delu turističke ponude Srbije. - Utvrditi prioritete za kompleksnu turističku valorizaciju odgovaraju-čih predeonih celina uz istovremeno definisanje makro i mikro lokacija pogodnih za izgradnju objekata turističke infrastrukture, neophod-nih za obogačivanje sadržaja boravka. - Promovisati nove do sada nepoznate ili malo poznate turističke vrednosti Srbije (pečine, reke, klisure, veštačka jezera, lovni tereni), jer iste mogu poslužiti za formiranje turističkih centara kao osnove za buduče konceptiranje turističkih regija. - Istraživati geografske uslove i aspekte razvoja turizma na selu u zavisnosti od tipa naselja, položaja, pristupačnosti, broja stanovnika, stambenog fonda, opremljenosti domačinstva, očuvanosti ambijenta, izvornosti prirode i drugih karakteristika. - Pratiti stanje životne sredine i utvrditi njene pogodnosti za turističku valorizaciju. Proučavati pozitivne i negativne efekte izazvane razvojem turizma. TJ tom smislu, dosledno, svuda i uvek, primenjivati geografske osnove koncepcije aktivne zaštite životne sredine. - Razvijati metodološke osnove turističko-geografskih istraživanja uz koriščenje savremene tehnike i tehnologije. - Naglašavati regionalni aspekt istraživanja i primenom metode kom-paracija diferencirati turističke lokalitete, centre i regije po ukup-noj i specifičnim vrednostima (Stankovič, 1985, 182). Navedeni (i drugi) zadaci geografskih istraživanja pojava i procesa zna-čajnih za razvoj turizma, višestruko potenciraju potrebu specijalizova-nih regionalno-geografskih istraživanja. Iz njihovog analitičko-sintetič-kog upoznavanja moguče je, medjusobnom komparacijom, doči do pokazatelja značajnih za opredeljenja nadležnih službi i institucija za investiranje materijalnih sredstava u izgradnju objekata, turističku propaganr du i druge sfere turističke ponude. - 174 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke Turistički potencijali Izučavanje postoječih potencijala za razvoj turizma u Srbiji je veoma složeno. Ono mora bazirati na stepenu turističke valorizacije prirodnih i antropogenih resursa, koji na odgovarajuči način doprinose us-meravanju turističkih tokova. Nedovoljan stepen turističke valorizacije prirodnih i antropogenih objekata, pojava i manifestacija, potvrdjuje is-pravnost shvatanja da ima dovoljno prostora za znatno brži razvoj turizma u Srbiji i intenzivnije privredjivanje po osnovu turizma. Ovo zbog činjenice da se izvesne turističke vrednosti u Srbiji odlikuju iz-vornošču, neponovljivošču u vremenu i prostoru, sve boljom saobračaj-nom povezanošču i odgovarajučom tehničko-tehnološkom opremljenošču. Posebno svojstvo nekih turističkih lokaliteta, centara i regija u Srbiji, proističe iz mogučnosti da se u njima komplementarno i kompleksno razvija više vrsta domačeg i inostranog turizma. Ekonomski značajniji stepen turističke valorizacije može se postiči kom-pleksinijom turističkom prezentacijom manjih i večih predeonih celina, odnosno, turističkih regija sa centrima, lokalitetima i saobračajnim pravcima. Srbija na svojoj teritoriji ima takve celine u kojima je kon-centrisan veči broj prirodnih i antropogenih turističkih vrednosti, koje su svojevrsna osnova za diferenciranje prioritetnih turističkih regija. Iste treba favorizovati kroz izgradnju turističko-ugostiteljskih objekata, saobračajnica i prateče infrastrukture (Stankovič, 1981, 17). Gustina i teritorijalni razmeštaj turističkih potencijala na teritoriji Srbije nije svuda podjednak, što potencira mogučnost formiranja različitih turističkih regija. Na osnovu turističko-geografskih istraživanja moguče je izdvajanje predeonih kompleksa sa večim i manjim brojem turističkih vrednosti na jedinici površine. Pri tome je moguče izdvojiti turističke regije sa elementima lokalne, regionalne, republičke, jugosloven-ske i svetske privlačnosti i odgovarajuče kontraktivne zone. Uvidom u postoječi potencijal, na teritoriji Srbije je moguče izdvajanje teritori-jalnih kompleksa ša grupnim i linearnim razmeštajem turističkih vred- - 175 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke nosti. Grupni razmeštaj turističkih vrednosti karakterističan je za rav-ničarske, kotlinske i planinske delove Srbije. Na takvim teritorijalnim komplaksima moguče je formiranje primarnih i sekundarnih turističkih centara, sa gravitacionom zonama različite veličine. Kod linearnog razmeštaja turističkih vrednosti, koji je zastupljen duž rečnih dolina i važnijih saobračajnica, izdvajaju se atraktivni centri i krači i duži sektori. U oba slučaja moguče je formiranje turističkih regija, ali se do kompletiranja istih teško i sporo dolazi, te se pre može govoriti o potencijalnim turističkim regijama. Turističke regije Sa aspekta savremenog turizma, posebno stacioniranog, važno je da po-stoje manje i veče predeone celine sa izvornom, dobro očuvanom i za-štičenom životnom sredinom. Takve prostore uslovno označavamo sana-togenim i njih ima u različitim delovima Srbije. Po fizionomiji i nameni krajnje su kontrasni gradskim naseljima sa razvijenom industrijom, te su ka njima usmereni odgovarajuči turistički tokovi. Naravno, mnoge takve predeone celine ne možemo poistovetiti sa turističkim regijama, čije objašnjenje izvodimo iz definicije geografske regije. Ovo zbog toga što je u postoječoj turističkoj literaturi malo naučnih radova koji se odnose na metodološke i teorijske postavke ovog problema. Turistička regija je takva prostorna celina u kojoj je turizam dominantna ili objedinjujuča funkcija, a geografski lik u osnovi posledica te funkcije (Vasovič, 1982, 12). Pri tome je moguče izdvajanje homogenih i heterogenih turističkih regija. Homogene turističke regije se odlikuje tirne da je turizam u njima osnovna delatnost i glavni izvor prihoda večine domicilnog stanovništva. To znači da je razvijen i da se ka njemu usaglašavaju prateče delatnosti (saobračaj, trgovina, deo poljoprivrede, znanstvo, proizvodnja suvenira, gradjevinarstvo, uredjenje prostora). Heterogene turističke regije su one u kojima se privredjivanje po osnovu turizma dopunjuje sa drugim delatnostima, koje dominiraju, i u manjem ili večem procentu učestvuje u formiranju dohotka postoječeg - 176 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke stanovništva (Radovič, 1968). Iz ovakvih stavova nameče se zaključak da je u Srbiji, kao turistički nedovoljno razvijenoj republici, opravdanije i jedhostavnije izdvajanje heterogenih nego homogenih turističkih regija, jer prve izrazito domi-niraju nad drugim. "Bilo je pokušaja turističke regionalizacije pojedinih republika ili Jugoslavije kao celine, ali su oni vrlo diskutabilni več samim tim što nisu polazili od odredjene definicije turističke regije. Jedno se mora odmah i jasno reči: turističkom regijom ne možemo a priori proglašavati svaki deo geografske sredine, koji je ispunjen viso-koatraktivnim elementima, pa makar prostorno i srečno koincidirali brojni prirodni i antropogeni elementi velike turističke vrednosti. Ta-kav prostor ne možemo označiti turističkom regijom ni onda, kada se njegove atraktivnosti počnu valorizovati u turizmu; on se uobličuje u turističku regiju tek kada se suprastruktura vizuelno projektuje u tome regionalnom okviru" (Vasovič, 1975, 103). Za koncepciju politike razvoja turizma u Srbiji i donošenje odluka o ula-ganju investicionih sredstava u turističko-ugostiteljske objekte, prostorno, fizionomsko i funkcionalno definisanje turističkih regija je od izuzet-nog značaja. Značajna je činjenica da "Veličina teritorije turističkih regija ne zavisi od razvoja i organizacije ukupnog društveno-ekonomskog života, več od prostornog kontinuiteta motiva, funkcija i elemenata sek-torskog 'razvoja u okviru regionalne strukture privrede. Stoga granice i veličina turističkih regija mogu se razlikovati od ekonomskih, prostor-no-planerskih i sličnih vrsta regija" (Nikolič, 1984, 51). Nije od značaja ni to da li je reč o planinskoj, banjskoj, gradskoj ili jezerskoj turističkoj regiji, koje su karakteristične za Srbiju. Turističke regije spe-cifičnog izgleda i posebnih funkcija, izgradjuju se decenijama. Pri tome je poželjno uzlazno turističko privredjivanje, koje doprinosi uspo-stavljanju komplementarnosti, spajanju i prožimanju turistički valorizo-vanih prirodnih i spomeničkih vrednosti sa objektima materijalnog obez-bedjenja turizma (turističko-ugostiteljski objekti, saobračajnice, spor-tski tereni). - 177 - "S. M. Stankovič Prioritetne turističke Uvažavajuči atraktivnost motiva, saobračajne uslove, stepen razvoja turističkih kapaciteta, opremljenost turističkih centara i lokaliteta, kao i obim turističkog prometa, na teritoriji Srbije (bez SAP), izdvojene su sledeče prioritetne turističke regije: Djerdapska, Niško-sokobanjska, Zlatiborska, Vranjsko-banjska, Podrinjska, Južnomoravska, Kopaonič-ka, Novopazarska i Golijska. Ocenjujuči analizirane pokazatelje odgo-varajučim brojem poena, navedene turističke regije su rangirane na sledeči način: Djerdapska 2. 773, Niško-sokobanjska 2. 534, Zlatiborska 2.326, Vranjsko-banjska 2.184, Podrinjska 2.005, Južnomoravska 1.577, Kopaonička 1.386, Novopazarska 856 i Golijska 741 (Nikolič, 1984, 102). Izdvojenim turističkim regijama treba dodati Fruškogorsku iz Vojvodine, Prokletijsko-metohijsku i Šar-planinsku sa Kosova i tirne zahva-titi Srbiju u celini. Po broju poena, a na osnovu istih kriterijuma, prioritetne turističke regije iz Vojvodine i sa Kosova, sigurno bi se našle u sredini interpretirane rang liste. Izvedena turistička regionalizacija znatno odgovara savremenoj stvarnosti turizma u Srbiji. Pri tome je važno istači da je stepen razvijenosti turizma u navedenim regionalnim celinama, meren smeštajnim kapaci-tetima, brojem zaposlenih u turizmu i ostvarenim ekonomskim efekti-ma, veoma različit. Največom ekspanzijom razvoja ističe se Kopaonik, te če na istom uskoro biti više od 10.000 turističkih ležaja, što ozna-čava največu koncentraciju u turističkoj ponudi Srbije. Medju geomorfološkim vrednostima sa stanovišta turizma ističu se planine, a medju njima Kopaonik, Zlatibor, Tara, Prokletije, Sar planina i Fruška gora. Od hidrografskih objekata, sa aspekta turizma, ju-goslovensku i medjunarodnu vrednost imaju neki termomineralni izvori u banjama. Izgradjenošču objekata, medicinskom službom i opremom, ovladanošču terapijskih postupaka ističu se Vrnjačka Banja, Sokobanja, Niška Banja, Bukovička Banja i Mataruška Banja. Od reka, bogastvom vode i mogučnostima za razvoj više vrsta turizma, ističu se Dunav, sa dva jezera u djerdapskom sektoru, Drina sa jezerima i Tisa u vojvodja-nskoj ravnici. - 178 - S. M. Stankovič Prioritetne turističke Kulturno-istorijski objekti, kao turističke vrednosti, dobro su evidentirani, neki dobro restaurirani i zaštičeni, ali nedovoljno iskoriščeni za formiranje svrsishodne ponude turističkom tržištu. Prioritete imaju Lepenski Vir (arheološki lokalitet), Gamzigrad i Mediana (rimska kultura), Sopočani, Mileševa, Manasija, Ravanica, Studenica, Žiča, Lju-¦ bostinja, Lazarica, Kalenič, Dečani, Pečka Patrijaršija, Gračanica (srpska srednjevekovna baština), Petrovaradin, Beograd, Smederevo, Golubac, Fetislam, Niš, Maglič, Zvečan (srednjevekovni utvrdjeni gradovi), Cer, Gučevo, Slobodište, Kadinjača, Šumarice, Memorijalni centar "Josip Broz Tito" (Jugoslavija danas). Nabrojane (i druge) turističke vrednosti nalaze se u izdvojenim prioritetnim turističkim regijama i daju im izuzetne karakteristike. Uslov-ljavaju razvoj više vrsta turizma i moraju se uvažavati kao osnova za donošenje predloga budičih planova razvoja turizma. U uslovima i prostoru nedovoljno razvijenog turizma, objekti i lokaliteti velike turističke vrednosti, osnova su formiranja turističkih regija i kao takve ih tre- • ba uvažavati (Stankovič, 1986, 5). Literatura : Stankovič, M. S., 1985, Razvitak i zadaci turističke geografije u Srbiji. Posebna izdanja Odseka za geografiju i prostorno planiranje, knjiga 3, Beograd. Cvijič, J., 1914, Geografsko društvo i Glasnik. Glasnik Srpskog geografskog društva, 1, Beograd. Vasovič, M., 1973, Regionalni aspekt u turističkoj geografiji. Zbornik radova "Geografija i turistička praksa". Odsek za geografske nauke i Institut za turizam i prostorno planiranje. Posebna izdanja, 2, Beograd. Vasovič, M., 1975, O turističkoj regiji. Turizmologija, Posebna izdanja, 1, Beograd. Jovičič, Ž. , 1975, Koncept turističko-geografskih istraživanja u Jugoslaviji. Turizmologija, Posebna izdanja, 1, Beograd. Stankovič, M.S., 1981, Prirodni i antropogeni turistički motivi SR Srbije i ocena njihove vrednosti. "Turistički potencijali Srbije", sveska 1, Institut za turizam Odseka za turizmološke nauke PMF, Beograd. Stankovič, M. S. ,1983, Turistički motivi Srbije. Glasnik Srpskog geografskog društva 63, št. 1, Beograd. - 179 - "S. M. Stankovič Prioritetne turističke Vasovič, M., Jovičič, Ž. ,1982, Važnije turističko-geografske regije Evrope. IRO "Rad", Beograd. Radovič, M., 1988, Značaj regionalno-prostornog planiranja u turizmu s posebnim osvrtom na regiju Južnog Jadrana. Zbornik na VIII. kongres na geografite na SFRJ, Skoplje. Nikolič, S. ,1984, Regionalni prioriteti razvoja turizma u SR Srbiji van teritorija SAP. NIŠRO "Turistička štampa", Beograd. Stankovič, M. S., 1986, Prostorni potencijali turizma uže Srbije. Teorija i praksa turizma, Beograd. THE PREFERED TOURISTIC REGIONS OF SR SERBIA Tourism in Serbia has a long tradition. The most prominent results we-re achieved in the course of the past two decades, but lagging behind the developing tourism of the coastal republics is aH too evident. Touristic geographv first started to develop in 1910 upon the definition by Jovan Cvijič of the tasks to be performed by the Serbian Geographi-cal Societv. Therefrom originated further development of some target investigations of the admittedly touristic regions aimed at marking the priorities, this being essential to investing in appropriate provisioning of the touristic environments. The foUowing regions claimed priority: Djerdap region, Nis-Sokobanja region, Zlatibor region, Vrnjačka Banja region, the Podrinje, Južna Morava region, Kopaonik region. Novi Pazar region, the Golija, the Fruška Gora, the Prokletije-Metohija, and Šar-planina region. The cited regions show differing degree of touristic development. Pre-vailing are the heterogenous regions whose population, in addition to rourism industry, engages in other fields which, as yet dominate over the tourism both in number of the engaged and in the attained economic efects. - 180 - MIKROREGIONALIZACLTA GEOGRAFSKO-TURISTIČKOG PROSTORA ULCINJSKE OPŠTINE Maksut Dž. Hadžibrahimovič IZVLEČEK UDK 911:796.5(497. 16 "Ulcinj") Obravnavana so nekatera izhodišča mikroregionalizacije s turističnega vidika ter predstavljena podrobna regionalizacija uljcinskega območja, predvsem na osnovi morfoloških potez. ABSTRACT UDC 911:796.5(497.16 "Ulcinj") REGIONALIZATION OF THE RECREATIONAL AREAS OF THE COMMUNE ULCINJ The article deals with some basic elements of micro-regionalization from turistic point of view and gives a detailed regionalization of Ulcinj area, especiaHv on the basis of morphological features. Uvod Različitosti unutar geografskog prostora ulcinjske optšine omogucuju njegovo regionalizovanje, tj. izdvajanje prostornih cjelina-regija (mikrore-gija). Mikroregionalizacija se vrši na osnovu kvalitativnih razlika medžu činiocima prostora i elementima geografske sredine. Osnovni je činilac mikroregionalizacije morfologije topografske površine, dok drugi elementi geografske sredine (litološki sastav, podzemne i površinske vode, pedološki pokrivač, vegetacija i drugo) prestavljaju modifikujuče elemente iz-dvojenih cjelina. Posebno primenljiv metod ocjene sredine jeste bonitacija. Prilikom mikroregionalizacije prostora presudan činilac izdvajanja mikro-regija jeste merfologija terena, odnosno oblik topografske površine tih izdvojenih cjelina. Mikroregije za potrebe rekreacije i odmora, tj. za turističke potrebe, izdvajaju se na osnovu značajnih karakteristika pejsaža (predjela) u cjelini, klimatska svojstva mikroregije, šumski fond, kvalitet površinskih voda i drugo. * Prof., 85360 Ulcinj, Čazima Resulbegoviča 51. - 181 - M.Dž. Hadžibrahimovič Mikroregionalizacija Turističke mikroregije ne mogu se diferencirati na bazi jednog odredženog kriterijuma več treba izvršiti »nalizu elemenata, motiva i funkcija ove složene društveno-ekonomske pojave. Tipovi ge ogr af s k o-t u r i s t i č kih mikroregija U ulcinskoj opštini prema motivskoj fizionomiji razlikujemo tri osnovna tipa turističkih regija odnosno mikroregija: prirodne, antropogene i kompleksne. Prirodne mikroregije mogu biti primorske (obalske i ostrvske) i kontinentalne (planinske i jezerske). U antropogenim mikroregijama ove opštine dominiraju istoimeni motivi (spomenici i naselja) dok su kod kompleksnih zastupljeni i prirodni i antropogeni motivi. S obzriom da se regije dijele i prema stepenu razvoja (potencijalne, afirmisane i razvijene), u ovom radu biče riječi samo o regijama prema motivskoj fizionomiji. Prirodne ge o g r a f s k o - t u r i s t i č ke mikroregije Ulcinjsko Primorje obuhvata obalsku zonu Jadrana od rta Starog Ulcinja na sjverozapadu do ušča Bojane na jugoistoku. Uski obalski pojas obuhvata i primorske strane planina Belvedera, Radoča, Mavrijana, Mendre, Bi-jele Gore, Pinješa, Možure, Brinjske Gore i Rumije. Ulcinjsko Primorje od planinskog zaledža je odvojeno strmim stranama i odsecima primorskih planina, koje se dižu u neposrednoj bližini obale. Otuda je ulcinjsko Primorje u sjeverozapadnom dijelu usko, prosječno u širini od 2 do 3 km, a jugoistočno od Ulcinja (Ulcinjsko, Zogajsko i Štojsko polje) Primorje je nešto sire, i preko 10 km. Obalska zona ulcinjskog Primorja je visoka i izgradžena od krečnjaka iza kojih se nalazi flišna zona. Abrazija je mjestimično probila klifove i preko 50 m široku krečnjačku barijeru i zašla u flišnu zonu iza krečnjaka. Pošto je fliš mekši i lakše se abradira, u njemu su stvoreni polukružni zatoni sa krečnjačkim rtovima na krilima i niskim pjeskovitim zalima u zaledžu. - 182 - M.Dž. Hadžibrahimovič Mikroregionalizacija Primorska geografs k o-tur i stička mikroregija Ulcinjska obala sastoji se od mekših i čvrstih strjena, te je selektiv-nom abrazijom izgradžena hazupčana obala. Klinasti zatoni u meksim stijenama uvlače se izmedžu rtova od otpornijih stijena. Zatoni su postali abrazijom u mekim stijenama, a izmedžu njih su poluostrvski rtovi od krečnjaka ili silikatnih stijena. U mekim flišnim stijenama razvile su se i primorske zaravni: Ulcinjsko polje sa Zogajskim jezerom(blatom) i Anamalsko-Vladimirsko polje sa Saškim jezerom. Obalska linija mora mijenjala je položaj tokom minulih geoloških vremena, a naročito tokom najmladžeg geološkog razdoblja-pleistocena. U eocenu Jadransko more je pokrivalo sadašnje Primorje (flišne naslage izmedžu krečnjaka). Spuštanje Jadranske kao i ulcinjske obale obavljalo se tokom cijelog kvartara i još traje. Potopljena pribrežna serija (terase, klifovi, talasne pečine) potvrdžuje brzo spuštanje jadranske obale. Ulcinjska kao i Jadranska obala je po porijeklu tektonsko ingresiona, kod koje je potopljeno nabrano zemljište. Obalsku zonu čine abrazione i akumulativne forme (klifovi, ostrva, ostr-vica, hridi, grebeni, polukružni zatoni i zalivi, žala), koja imaju pose-ban značaj za turizam. Od 32,7 km ukupne obale na klifove otpada 14,6 km, a na obalu upotreb-ljivu za kupanje i helioterapiju 18,1 km (Hadžibrahimovič, 1984). Mikroregionalizacija za potrebe planiranja u prostoru i uredženja prostora podrazumijeva dva osnovna aspekta: a) podjelu geografskog prostora na cjeline (regije), b) ocjenu (kvalitativnu i kvantitativnu) tih izdvojenih cjelina, s obzirom na namjenu te provedene mikroregionalizacije, tj. prema namjeni istraživanja konkretne geografske sredine (Lješevič, 1981). Za geografske cjeline V.Rogič tvrdi, da predstavljaju "makroreljefno homogene prirodnogeografske komplekse, bez obzira na cesto znatne niuvtar- - 183 - "M.Dž. Hadžibrahimovič Mikroregionalizacija nje razlike klimatski odredženih ekoloških prilika, vrlo relevantnih za pejsažnu fizionomiji" (Rogič, 1973). U okviru primorske obalske mikroregije odnosno cjeline izdvajaju se abrazione i akumulativne forme. Primjer regionalizacije, primjenjene za slijedeče morfološke termine u okviru primorske (obalske i ostrvske) prirodne mikroregije: Morfološki termin Toponimi 1. Obala, zalivi: Kruče (Stari Ulcinj), Vučja Jama, Valdanos, Velika, Liman, Bashbylyk, Xhemiles, Rei-met, Lam§s, Maslinjaka (UllishtSs), Ulcinj-ski, Milena 2. Rtovi: Stari Ulcinj, Rep, Mendra, Debeli, Barjak (Punta e Nuradinit), Suka (Ratislava), Džeran 3. Ostrva: Stari Ulcinj, Ada (Vada) 4. Hridi: Veliki i Mali Kamen (Limanski zaliv), Dže- ran Ovakva podjela prostora ulcinjske opštine na posebne cjeline zasnovana je na morfologiji. Geografski prostor može se podjeliti i na osnovu etničkih svojstava, kao i ekonomskih odnosa, ali je to nepotpuna regionalizacija, sem ako se ove podjele ne baziraju na morfologiji terena. I manje jedinice geografskog prostora se mogu podjeliti na sličan način. Ta detaljna regionalizacija ili mikroregionalizacija primjenjuje se u de-taljnim planovima uredženja prostora. Primjer regionalizacije, primjenjeni za naredne morfološke termine kod kontinentalne prirodne mikroregije (planinske, jezerske i banjske): - 184 - M.Dž. Hadžibrahimovič_. Mikroregionalizacija ... Morfološki termin ¦ ' ' : Toponimi 1. Planine: Belveder, Radoč, Mavrijan, Mendra, Bijela Gora, Kodra, Crveni Brijeg, Pinješ, Možu-ra, Brinjska Gora, Medžurečka planina, Li-ponjak, Čafa Šimbri, Šingli Diferenciranje turističko-prostornih jedinica predstavlja putokaz za adek-vatnu valorizaciju, kao i za programiranje turističke izgradnje. Turistička mikroregionalizacija opštine Ulcinj, zbog njenih specifičnih orograf-skih, klimatskih, hidrografskih i drugih uslova, veoma je složena. Morfološki termin Toponimi 1. Rečne doline: Bojane, Medžureča, Velike Berdhele, Male Bgrdhele, Bratice 2. Jezera: Šasko, Zogajsko 3. Polja: Ulcinjsko, Štojsko, Zogajsko, Brinjsko, Ana- malsko, Vladimirsko, Fraskanjelsko, Suko-binsko, Ljukaj 4. Izvori sumporne vode: Podnožje Pinješa, Zaliv Porto-Milena, Zaliv Liman, Podnožje Mendre, Zaliv Valdanos Detaljna regionalizacija ili mikroregionalizacija primenjuje se u detaljnim planovima uredženja prostora. Potreba diferenciranja svih turističko-prostornih jedinica na teritoriji opštine Ulcinj od najmanje (lokalitet), do največe (region-mikroegion), javila se u izradi Prostornog plana, odnosno reviziji generalnog urbanističkog plana Ulcinja (predlog plana). Svi navedeni elementi: morfološki termini i toponimi kod kontinentalne prirodne mikroregionalizacije, kao i u okviru primorske mikroregionali-zacije, posledica su morfologije terena i imaju modificirajuču ulogu pri ocenama pojedinih mikroregija. Kod več navedenih turističko-geografskih mikroregija opštine Ulcinj, je-dan od zadataka prostornog planiranja je problem daljeg diferenciranja - 185 - M. D ž. Had žibrahim ovič Mikroregionalizacija manjih teritorijalnih celina. Radi se o individualizaciji i korelativnom razvoju više turističkih lokaliteta i pravaca u okvirima neke teritorija, lne celine. To je veoma praktično pitanje, naročito kada se radi o da-vanju prioriteta u turističkoj izgradnji. Literatura : Hadžibrahimovič, M. Dž. , 1984, Plaže na ulcinjskom Primorju, Globus 16, Beograd, št. 15-16, s. 102-105. Lješevič, M. ,1981, Mikroregionalizacija i ocena elemenata životne sredine za potrebe planiranja u prostoru. Glasnik Republičkog zavoda za zaštitu prirode i Prirodnjačkog muzeja u Titogradu 14, Tito-grad, s.227-246. Rogič.V. , 1973, Regionalizacija Jugoslavije. Geografski glasnik 35, Zagreb, s. 13-28. EINE TOURISTISCH-GEOGRAPHISCHE REGIONALISIERUNG DER GEMEINDE ULCINJ Ulcinj, die sudlich3t gelegene Stadt an der jugoslawischen Kiiste, ist eine der schonsten tourjstischen Zentern an der Adria. Die Stadt liegt an herrlichen immergriinen Berghangen, an einem Kiistenstreifen von uber 32,7 km, wovon 24 km herrliche SandstrSnde sind. Somit zahlen sie zu den schonsten und einzigartigsten in Europa. Am Ende dieses Strandes liegt der Fluss Bojana der sich in seiner Mundung in eine Delta verzweigt. Dazwischen liegt die Insel-Ada, welche 2 mit ihrer 5,4 km Flache, einzigartig an der Adria ist. Dank seinem wohltuenden milden Mittelmeer-klima mit uber 217 sonnigen Tagen jShrlich, 7,6 Sonnenstunden durchschnittlich im einen Tage und dank seinen schonen SandstrSnden bietet Ulcinj die Badesaison von April bis November und wird von Jahr zu Jahr von immer mehr Touristen aus der ganzen Welt besucht. - 186 - HRIBOVSKE KMETIJE V POKRAJINSKI STRUKTURI MEŽIŠKE DOLINE Milan Nate k IZVLEČEK UDK 911.373(497. 12 "Mežiška dolina") Na osnovi zbranega gradiva za 430 hribovskih kmetij so prikazani nadmorska višina kmečkih domov, višine in strmina obdelovalne zemlje. Podana je velikost kmetij in razčlenjene so osnovne sestavine prebivalstva. ABSTRACT UDC 911.373(497.12 "Mežiška d*lina") MOUNTAIN FAR MS IN THE RE GIONA L-GE OGR APHIC STRUCTURE OF THE MEŽA VALLEY (MEŽIŠKA DOLINA) NORTHERN PART OF ALPINE SLOVENIA On the basis of the material gathered for 430 mountain farms the altitude above sea-level of the farmhouses, the altitude and inclination of the cultivated land are represented. Size of the land tenure is given and the basic structures of population analvsed. Uvod Hribovske kmetije z vsemi svojimi geografskimi značilnostmi in posebnostmi imajo vidno vlogo in mesto v fiziognomskih in pokrajinskih sestavinah Mežiške doline. Kajti v njeni regionalno-geografski strukturi so zarisana vzajemna prepletanja vseh tistih temeljnih pokrajinskih prvin, ki so v posameznih obdobjih družbeno-gospodarskega razvoja usmerjale in vodile celostno preoblikovanje pokrajine. Hitrost in utrip vseh fiziognomskih pokrajinskih sprememb sta bila odvisna od moči in trajanja posameznih gospodarskih ukrepov kakor tudi od njihove zadostne uveljavitve in utrditve v posameznih slojih prebivalstva. Prav zato smemo v sleherni (tudi agrarni) pokrajini iskati pomen in vlogo tistih trajnih (t. j. naravnih) kakor tudi nestalnih in hitro spremenljivih (družbenih in gospodarskih) dejavnikov, ki so vodili in usmerjali sočasni utrip vsakdanjega življenja ter ga udejanjali v pokrajinski podobi (Ilešič, 1970, 10-14). Dipl. geog. , strokovni svetnik. Geografski inštitut Antona Melika ZRC SAZU, 61000 Ljubljana, Novi trg 4/H. - 187 - M, Natek Hribovske kmetije Mežiška dolina je s svojimi naravnogeografskimi raznolikostmi, ki temeljijo v pestri sestavi kamninske zgradbe, pa v reliefni izoblikovanosti, višinski razčlenjenosti, podnebnih in rastnih prilikah in pogojih, nemalo prispevala k nastanku svojevrstne kulturne (agrarne) pokrajine. Vse njene samobitnosti, ki se kažejo v človekovih dejavnostih in njegovih naslonitvah na obstoječe domače proizvodne vire, so se lahko ohranjale samo dotlej, dokler je prevladovala samooskrbna in samozadostna usmerjenost kmetijskega gospodarstva. Hribovske kmetije v Pomežju so bile prej (v 18. in 19. stol) kot kjerkoli drugje v slovenskem predalpskem svetu pa tudi močneje podvržene sorazmerno zgodnjim in neposrednim vplivom rudarsko-fužinarskih dejavnosti (Mohorič, 1954, Ilešič, 1970, 16). Obstoj dveh tako različnih gospodarskih dejavnosti, kakršne so predstavljali kmetijstvo z gozdarstvom in nastajajoče neagrarne panoge, je sprožil prvo temeljitejšo socialno in zaposlitveno razsbj itev kmečkega prebivalstva. Vse najpomembnejše neagrarne dejavnosti, ki so se locirale v dnu glavne doline, in sicer ob močnejših virih vodnega pogona, so pričele vsrkavati domačo delovno silo, ki je je bilo na številnih kmetijah na pretek. Čim bolj so se razvijale, širile in socialno utrjevale neagrarne dejavnosti, tem bolj je postajal njihov obstoj in razcvet ali zastoj odvisen od gospodarskih in političnih razmer, ki so urejale in sooblikovale ozemlje celotne države (Medved, 1967). V današnjih geografskih značilnostih hribovskih kmetij v Mežiški dolini so neovrgljivo zarisane vzajemnosti med njenimi naravnimi in družbenogospodarskimi sestavinami. V prispevku bom opozoril le na nekaj najosnovnejših geografskih značilnosti hribovskih kmetij v Mežiški dolini. Ta spoznanja slonijo na podatkih, ki so bili zbrani za 430 kmečkih gospodinjstev, in jih po sprejeti metodologiji geografskega preučevanja lahko uvrščamo med hribovske kmetije (Meze, 1980). Pri preučevanju hribovskih kmetij pride bolj kot kjerkoli drugje do očitne veljave in prednosti kompleksna regionalno-geo-grafska metoda'.(prim. , Hešič, 1983, 54). Kajti le-ta odstira, opredeljuje in vrednoti prenekatere vzajemnosti med naravnimi in socialno-gospo- - 188 - M. Nate k_Hribovske kmetije ... 189 - darskimi sestavinami geografskega okolja. Ob tem spoznavamo prevla-dajoče pokrajinske oblike, v katerih odsevajo funkcije gospodarskih usmeritev posameznih območij v določenih presekih ali obdobjih. Razporeditev kmečkih domov po nadmorski višini Naravnogeografske razmere in pogoji so med tistimi, ki so nemalo prispevali k pokrajinski oziroma regionalni razporeditvi in razmestitvi kmetij v Mežiški dolini. Ozka aluvialna ravnina ob Meži in njerih pritokih ni bila primerna za poselitev večjega števila kmečkih domov in njihovega zemljišča. Pozna srednjeveška kolonizacija, ki je zajela predvsem hribovski svet v zgornjem Pomežju (Kos, 1955, 202, Melik, 1954, 104 in 114, Hešič, 1970, 12, ZAP, 1970, 78), se je naslonila na naravno ugodnejša območja. S trebljenjem gozdov so nastale krčevine kmetijskega zemljišča na prisojnih in manj strmih pobočjih pa na slemenih in uravnavah. Poučna je razporeditev in razmestitev kmetij v zgornjem Pomežju (npr. Bistra, Javorje, Koprivna, Ludranski Vrh, Jazbina, prim. tudi Natek, 1986, 28). Na tem območju prevladujejo tipične hribovske kmetije alpskega tipa (velika posest z obsežnimi gozdovi, celoletna paša na skupnih ali zasebnih planinah, gojenje predvsem jarih žitnih posevkov itd.). Tudi v spodnjem delu Mežiške doline (prim. Gams, 1959, 16, 17), kjer so neagrarne dejavnosti domala že v celoti pregnale kmetgstvo iz dolinske ravnice na višji obrobni svet, se je ohranilo kmetijstvo z izbranimi proizvodnimi usmeritvami v zaledju industrijskih središč. Glavnina tamkajšnjih kmetij zavzema prisojna in položnejša pobočja po gričevju, brdin-ju in hribovju. Izredno goste so kmetije v neposrednem zaledju neagrar-nih središč. Zato je njihova posest nadpovprečno razdrobljena. cd 5 KJ rt o> co m o a x !> rt P ¦ 0> ._ ¦ 01 U X t; *» CO -r-> 01 X u a cd oi a> c "P rt C Kfl rt O) 6 j«: cd nt 0) tco C* rt o> Z? ne oj a, g O J3 M O N U rt JI "U xo m o .o rt -r-. d, O > "P co u "S a C rt cd r ^ c > ? xj . B L -S ~ o. to g 11° h S •D O -r- > 0) S KO to m^čnrortm^icnoo oitocooicoconnco OrtCMCCrtCN!rtrt,n rtCdCMCNCOrtCOOOCO CN NONCOOOCOOif co^incor-coojcop) «comcoco^ioxm O*Kt*E*00O)0*Č>,t~l lOmCO"— COCjOrtCO CO CO COCJCOOJCOrtrtOJCD QrtCM r- o co M.Natek Hribovske kmetije Domovi kmetij, ki so socialno in gospodarsko osrčje sleherne domačije, stoje v povprečni nadmorski višini 715 m. Najvišje segajo v Koprivni (1062 m). Topli (1009 m), Jazbini pod Uršljo goro (995 m), na Ludfan-skem Vrhu (947 m), v Bistri (942 m) in Javorju (914 m). Naravno je, da nadmorska višina hribovskih domov pojema po dolini navzdol, kakor se tudi zmanjšuje od obrobnega hribovitega sveta preko brdinja in gričevja k osredju dolinskega dna. Z večanjem nadmorske višine se naglo zmanjšuje število kmetij. Do 700 m nadmorske višine (=nmv) je bilo 56 % hribovskih kmetij v Mežiški dolini, v pasu med 700 in 900 m, kjer niso več pridelovali koruze, ali pa je bil njen pridelek zelo tvegan, je stalo 27 % kmetij, v predelih med 900 in 1100 m pa je gospodarilo 14 % kmetij, nad to višino je stalo še 14 ali 3,2 % obravnavanih domov. Takšna višinska razporeditev kmetij je v skladu z naravnimi pogoji kmetovanja. Z naraščanjem nmv naglo slabijo naravni pogoji za kmetijstvo. Krajšo vegetacijsko dobo je mogoče nadoknaditi z večjo osončenostjo (t.j. strmino) obdelovalne zemlje. Že od nekdaj imajo (najvišje) hribovske kmetije več zemlje kot druge, s čemer je bilo mogoče nadoknaditi pičlejši pridelek na enoto površine. Obsežnejša površina in krajša vegetacijska doba sta terjali, da so imele hribovske kmetije veliko število za delo sposobnega prebivalstva. Različna geološko-petrografska sestava in izoblikovanost površja dajejo svojstveno podobo posameznim predelom Mežiške doline. Navedene sestavine so bile odločilne pri nastanku prsti, uveljavitvi mikroklimatskih razmer in vegetacijskih pogojev. Na tej osnovi moremo Mežiško dolino razdeliti v tri karakteristična območja, ki si slede od Olševe (1929 m) proti zahodnemu Pohorju v naslednjem zaporedju: a) koprivensko-javorski predel, b) osrednji karavanški predel in c) strojansko-hotuljsko območje (gl. Medved, 1967, 22). Odsev naravnih prilik se neposredno kaže v višinski razporeditvi kmečkih domov. Kmečki domovi v koprivens ko- javor -skem predelu (65 kmetij ali 15 %) so na povprečni nmv 960 m, v osrednjem karavanškem predelu med Peco in Uršljo goro (43 kmetij ali 10 %) stoje 791 m, v strojansko-hotuljskem območju, kjer je 322 kmetij (t. j. 75 %) pa so v višini 656 m. - 191 - M.'Natek Hribovske kmetije Spodnja in zgornja meja sklenjenega obdelovalnega zemljišča Za hribovske kmetije v Mežiški dolini je značilno, da stoje njihovi domovi po 14 m nad višino aritmetične sredine obdelovalne zemlje. Izračuni kažejo, da so kmečki domovi v vseh stometrskih višinskih pasovih v povprečju od 10 m (v pasu 700 - 799 in nad 1200 m) do 20 m (v predelu med 800 in 899 m) nad aritmetično sredino sklenjenega kmetijskega sveta. Spodnji rob obdelo\alne zemlje je v povprečni višini 650 m, zgornji na 752 m. Višinski ali relativni razpon obdelovalne zemlje znaša v povprečju 102 m. Z naraščajočo nadomorsko lego kmetij se veča relativni razpon med spodnjim in zgornjim robom obdelovalne zemlje, in sicer vse do višine 1200 m. Najvišje kmetije (nad 1200 m) obdelujejo svojo zemljo v povprečnem višinskem razponu 139 m, enako kot domačije v pasu med 1000 in 1099 m. Pregled po naseljih je pokazal, da so imeli največji višinski razpon obdelovalnega zemljišča kmetje v Topli (273 m). Jazbini (193 m) na Uršlji Gori (159 m), v Platu (161 m). Žerjavu (145 m) na Strojni (137 m), v Javorju in na Lešah (po 135 m). Omembe vredne so te razlike med posameznimi pokrajinskimi enotami. Pri domačijah v osrednjem karavanškem predlu je največja in znaša 141 m, v kopriven-sko-javorskem 115 m in v strojansko-hotuljskem območju 94 m. Relativni višinski razpon med obema skrajnima robovoma obdelovalne zemlje je pomembno pokrajinsko določilo. Le-ta je prvenstveno odvisen od velikosti posesti in strmine kmetijskih površin. V tem pokazatelju, ki je bil pomembnejši v preteklosti - v času polikulturnega kmetijstva -kot danes, je zarisana prenekatera geografska zakonitost s področja mi-kroklimatskih, pedogeografskih, rastnovegetacijskih in pridelovalno - proizvodnih pogojev. Čim večji je višinski razpon med robovoma obdelovalne zemlje, tem večji je tudi prometni upor, ki povečuje proizvodne stroške. Obstoječe višinske razlike so v času polikulturnega poljedeljstva nemalo vplivale na etažno razporeditev različnih njivskih posevkov. - 192 - .M.Natek Hribovske kmetije Strmina ali nagnjenost obdelovalne zemlje Znatne so razlike v strmini (ali naklonu) obdelovalnih površin med posameznimi predeli. Kmetje v koprivenske-javorskem predelu imajo najbolj strma zemljišča (19,6°), v drugih dveh območjih so obdelovalne površine nekoliko bolj uravnane (osrednji karavanški predel 15,3°, stro-jansko-hotuljski predel 15,8°). Zelo strme so njive, travniki in pašniki pri domačijah do 500 m nmv, kjer znaša povprečni naklon njihovega zemljišča 18,2°. Med drugim spoznamo, da z nadmorsko višino domov narašča strmina kmetijskih zemljišč. V tem pogledu je izjema sedem kmetij v pasu med 1100 in 1200 m, ki imajo obdelovalno zemljo s povprečnim naklonom 18° (gl. tabelo 1). Pregled po naseljih odkriva podrobnejše razločke med posameznimi predeli Mežiške doline. Najbolj strmo zemljo imajo kmetije v Žerjavu (23,6°), Koprivni (23,3°), na Strojni (20,1°), Črneški Gori (19,9°), Koroškem Selovcu (19,8°), v Jazbini (19,8°), Javorju (19,6°), Topli (19,2°) itd. V vseh navedenih naseljih so zemljišča že prestrma za sodobne oblike poljedeljstva. Strokovnjaki namreč menijo, da so površine z naklonom okrog 20° že na skrajni zgornji meji uporabnosti ža pašnokošni sistem in da so primernejše za trajne pašnike (Meze, 1980, 147). V šestih naseljih so imele kmetije povprečno strmino obdelovalne zemlje pod 12° (Preski Vrh 8,8°, Podgora 9,3°, Pristava 9,4°, Podkraj 10,3°, Sele 11,4° in Dolga Brda 11,5°). Te površine je mogoče uporabljati v najrazličnejše namene mehaniziranega poljedeljstva (Meze, 1980, 147). Strmina obdelovalne zemlje je odvisna od neštetih naravnih dejavnikov, kakor tudi od človekovih posegov v pokrajino. Že v preteklosti je bila strmejša in od domov oddaljena zemlja namenjena travnatim površinam. Z naglo deagrarizacijo hribovskih območij, ki je pospešila razkroj samo-oskrbnega in samozadostnega kmetijstva, se je v temeljih spremenila izraba in namembnost kmetijskih površin. V zadnjih dveh desetletjih in - 193 - ~M. Natek Hribovske kmetije pol so se skrčile njivske površine za več kot 60 %.' Večina njiv je spremenjena v travnike. Niso redki primeri, ko so najbolj strme travnike in pašnike pogozdili na račun novih krčevin v gozdu, ki pa so na položnejšem površju in jih je mogoče strojno obdelovati. Različna nagnjenost kmetijskega zemljišča ni samo pomembna fiziognom-ska prvina in pokrajinska sestavina, temveč predstavlja svojevrstno, najpogosteje naravno oviro v kmetijski proizvodnji. Z različnimi načini obdelovanja strmih kmetijskih površin je sprožil človek zemeljske usade, pospešil je erozijo prsti. Spodnji, nižji deli ornih površin so ponavadi rodovitnejši in odpornejši proti sušam kot zgornji, višje ležeči ogoni njiv in travnikov. Krčenje gozdov, vsakoletno trebljenje krčevin in obdelovanje polj je prispevalo k nastanku svojevrstne razbrazdanosti obdelovalnih pobočij. Na ta način so nastale kulturne in orne terase, ki jih domačini imenujejo "robi". Zgornji deli njiv, ki jih prekriva le tanka in pusta plast prepereline, navzgor prehajajo v značilne odore (prim. tudi Medved, 1961, 146 - 147). Velikost kmetij Zemljiška posest je pomembna sestavina gospodarske trdnosti domačije. V njej so osredotočeni in udejanjeni osnovni naravni dejavniki, pa zgodovinsko-razvoj ne, socialne in gospodarske značilnosti posameznega območja in širših predelov. V današnji zemljiški posesti, ki je nasledek celotnega družbenega in gospodarskega razvoja pokrajine od srednjega veka dalje, odkrivamo tudi preostanke preteklih družbeno-gospodarskih obdobij. Vsako izmed njih je vtisnilo zemljiško-posestnim odnosom svojstvene poteze in mnoge izmed njih se dedujejo iz obdobja v obdobje. Tudi zato je postala zemljiška posest kot katalizator okolja pomembna pokrajinska in regionalna prvina, ki je s svojimi značilnimi potezami zarisana v globalni strukturi pokrajinske fiziognomije. Povprečna velikost hribovskih kmetij v Mežiški dolini je znašala 29,8 ha. Najobsežnejše kmetije so bile v koprivensko-javorskem območju (52,7 ha); skoraj za petino za njimi zaostajajo domačije v osrednjem karavanškem - 194 - M. Natek Hribovske kmetije predelu (44,3 ha), Se manjše pa so bile v strojansko-hotuljskem območju (23,2 ha). Velikost kmetij po naseljih je različna. Za več kot eno tretjino nad povprečjem so kmetije v devetih naseljih. Največ zemlje imajo domačini v Topli (107,6 ha). Več kot 45 ha zaostajajo za njimi domačije v Bistri (62,3 ha), Koprivni (61,3 ha), na Pristavi (58,5 ha), v Platu (52,7 ha), na Ludranskem Vrhu (52,7 ha) itd. Skratka, najmogočnejše kmetije so v zgornjem Pomežju in neposredno v naseljih pod Uršljo goro (1700 m). Velikost kmetij se zmanjšuje po Mežiški dolini navzdol, kakor tudi od njenega obrobnega razvodnega hribovja k dolinskemu osredju. Velikost kmetij je neposredno odvisna od nadmorske višine domov. Z večanjem višine domov se povečuje površina njihove zemljiške posesti (prim. tabela 1). Izjema v tej zaporednosti so le najvišje kmetije, ki zaostajajo za posestjo pod njimi (t. j. v pasu med 1100 in 1199 m) za dobro petino. V nakazanem večanju velikosti posestev, in sicer z nadmorsko višino, se ne kažejo samo naravne prilike, ki so že ob kolonizaciji ter v kasnejših obdobjih pogojevale obsežnejše domačije v višjem hribovju in gorovju kot na njegovem obrobju ali gričevju, temveč vrsta socialno-gospodarskih sprememb, ki so vplivale med drugim tudi na propad in drobljenje kmetij. Podoba je, da so bili družbeno-gospodarski dejavniki, ki so razkrajali kmetije in spreminjali njihovo socialno podobo, močnejši v neposrednem zaledju neagrarnih središč, kot pa v oddaljenih, slabo dostopnih in zatišnih hribovskih predelih. Prebivalstvo na hribovskih kmetijah Tudi danes, ko so hribovske kmetije že močno mehanizirane, je prebivalstvo med najodločilnejšimi dejavniki proizvodne usmerjenosti in gospodarske trdnosti domačij. Na 430 hribovskih kmetijah Mežiške doline je živelo 2.160 ljudi (v letih 1985/86), med katerimi je bilo 49,5 % žensk. Na 10 domačij je prišlo povprečno po 50 ljudi. Največ ljudi na kmetijo je bilo v strojansko-hotuljskem območju (5,1 oseb), najmanj, in sicer 48 ljudi na 10 gospodarstev v naseljih koprivensko- javorskem predelu. - 195 - co c o a > o> rt a> u o a N cd E al o J3 ¦H 1? s O -o rt XD 0) s: a) E j«; tD CD L 00 «2 a • •-—> > CD -—-H cd e > L .O O L 3 m XI cd H s 5 cd e & 01 N ¦L I L s tli .D Je! o •D rt rti sls N c co •a 0) » s fi.fi cd g N JS cu co 0 C > 0) rt IN CD rt cd > TI 1 & 8 3 rt co ta C xo co cDOcoonnHtocn loncncncnocNcocN I N CO H CO H 00)(OCOCCNCDCO čn r t- m OOHHCOOJNCOCO ¦ o r-4 m o rr lO TJ" iN »-H I I t-4 CO^iiSCOCOt»CDMH H CO ifi CO t>M CO H cocoocoojuomoi-«^ co n h »-h -4<0>G0r-0)O0>C0C0 io in co h n S L a> L L S L S c» o A O ti O) CA O) O) O) h H m to t* co o) O II O I I I I I lO O O O oooooooo OOOOOOOf-ICN 'Oincor-cooiT-t^HT-t CD o o cd a > & 09 If. Nate k Hribovske kmetije Na kmetijah v osrednjem karavanškem območju je živelo po 5 ljudi. V šestih naseljih, od katerih sta dva v koprivensko-javorskem predelu, a ostalih pet v strojansko-hotuljskem območju, je živelo po 6 ljudi in več na kmetiji. Največ ljudi so imele domačije na Belšaku (6,4) in v Kotu (6,2), v drugih štirih naseljih (Dolga Brda, Poljana, Pristava in Stražišče) je bilo po 6 ljudi na kmetiji. Najmanj ljudi so imele kmetije v naseljih Žerjav (3), Brdinje in Podkraj (po 4,1 osebe), Jamnica (4,2) in Koprivna (4,3). Ta naselja so bila razkropljena po vseh treh mikroregijah. Podrobnejši pregled je pokazal, da so imele kmetije v 20 naseljih več ljudi, kot je znašal povpreček za Mežiško doUno in v 21 naseljih so imela kmečka gospodarstva podpovprečno število ljudi na gospodinjstvo. Pri razporeditvi števila ljudi na kmetijo, in sicer z vidika nadmorske lege njihovih domov, ni bilo mogoče zaznati kakršnekoli splošnejše utemeljenosti. Tudi spolna sestava prebivalstva po kmetijah se spreminja z višino domov in tudi pri tem ne moremo slediti kakršnekoli tesnejši ko-relaciji. Na hribovskih domačijah je bilo med aktivnim prebivalstvom, to je med ljudmi v starosti od 16 do 65. leta, kar 41,5 % zaposlenih v neagrarnii dejavnostih. Najvišji delež nekmečkih zaposlencev je bil v naseljih stro-jansko-hotuljskega območja (79 %), v drugih dveh mikroregijah pa že manj kot ena tretjina aktivnega prebivalstva (koprivensko-javorski predel 33,1 %, osrednje karavanško območje 31,7 %). V 11 naseljih je bila polovica in več aktivnega prebivalstva, ki je živelo na kmetijah, zaposlena v neagrarnih panogah. Med njimi so najbolj izstopala: Koroški Selovec (65 %), Breznica (62 %), Črneška Gora (61 %), Zagrad (59 %), Lom (56 %), Stražišče (55 %) itd. - 197 - •Al. Natek Hribovske kmetije Delež v neagrarnih dejavnostih zaposlenih pojema z nadmorsko višino domov. Kmetije v pasu med 500 in 700 m imajo 46 % zaposlenih izven kmetijstva, domovi v nmv nad 1100 m pa le eno desetino svojega aktivnega življa. Z nadmorsko višino domov naglo usiha delež žensk, ki so zaposlene v nekmetijskih panogah. V zarisanih potezah deagrariziranosti prebivalstva po kmetijah, in sicer v različnih višinskih pasovih, se kažejo regionalno-geografske sestavine Mežiške doline (oddaljenost in dostopnost do industrijskih središč, velikost posesti, število ljudi na kmetijo, njihova starostna in socialna sestava itd. ). V zrcalni sliki deagrariziranosti se kaže aktivno kmečko prebivalstvo. Pri tem je treba povdariti: z večanjem nadmorske višine domov se povečuje število kmečkih ljudi na kmetijo, in sicer do višine 1100 m, višje ležeče kmetije imajo v povprečju le po 1,86 za delo sposobnih ljudi, to je toliko, kot domačije med 800 in 900 m. Druga pomembnejša ugotovitev je ta, da med aktivnim kmečkim prebivalstvom prevladujejo ženske. Čim nižje so kmetije, tem višji je delež ženske kmečke delovne sile. V tem pogledu so izjema domačije v območju med 110 0 in 1200 m, kjer je bilo med 13 kmetovalci samo 6 žensk. Danes je obstoj in napredek kmetij bolj kot kdajkoli v preteklosti odvisen od kmečkih žena. Spremenjene družbene, socialne in gospodarske razmere so prevalile na žensko poleg vsakodnevnih skrbi za družino in gospodinjstvo, še znaten del skrbi za uspevanje kmetije. V procesu nagle deagrarizacije ostaja čedalje več kmetij brez ustrezne kmečke delovne sile. V letu 1985/86 je bilo 24 domačij brez kmetov: njihovi lastniki so delali v nekmetijstvu, ali pa so že ostareli in niso mogli več zadovoljivo vzdrževati svojih domov in ne obdelovati zemlje. Največ domačij brez aktivnim kmetov je bilo v pasu med 600 in 700 m; med najvišjimi (nad 1100 m) takih primerov nismo odkrili. - 198 - M. Natek Hribovske kmetije Sklep Pregled nekaterih značilnih in temeljnih sestavin hribovskih kmetij je opozoril na oblikovanje njihove socialne in gospodarske funkcije, ki se kaže v utripu vsakdanjega življenja v pokrajini. V sestavinah geografskega okolja spoznavamo in vrednotimo tiste odločujoče činitelje, ki so preoblikovali kulturno pokrajino skozi stoletja. Njih učinek se kaže v posameznih pokrajinskih oblikah, kakor tudi v celotni pokrajinski fizio-gnomiji. Hribovske kmetije s svojstveno geografsko lego in razširjenostjo ter s samosvojimi oblikami proizvodnje so tista aktivna preobrazbena komponenta, ki vzdržuje in spreminja kulturno pokrajino skozi posamezna obdobja. Prebivalstvo hribovskih območij je izredno razpršeno. Zato je zanje značilna redka obljudenost. Kmečki domovi so tista jedra, na katera so osredotočena posamezna gospodinjstva. Njihova vzdrževalno-proizvodna in preobrazbena moč je odvisna od demografskih, socialnih in gospodarskih sestavin. Hribovska domačija z značilno razdelitvijo zemlje v zaprte ali samotne in odprte celke (Ilešič, 1950, 85-86) je naša najmanjša in prostorsko osamljena socialna in proizvodna celica, ki pa čedalje hitreje izgublja svojo nekdanjo samostojnost in pokrajinsko veljavnost. To pospešujejo in omogočajo današnje prometnice in deagrarizacij-ski proces. Obenem pa so hribovske domačije naš pomemben proizvodni potencial, bodisi na področju pridelave hrane, bodisi na področju gozdnega gospodarstva. In prav s tem bogatijo in pestrijo naše celotno gospodarstvo. Vlogo in pomen hribovskih kmetij v pokrajini je treba vrednoti še z enega vidika. Na njihovih domovih živi precejšen del deagrariziranega prebivalstva, ki je večinoma zaposleno v bližnjih dolinskih središčih. S tem so dolinska naselja in tamkajšnje okolje razbremenjeni prenekaterih vsakdanjih težav, ki jih prinaša in povzroča hitra koncentracija prebivalstva (npr. pomanjkanje stanovanj in njihova ustrezna komunalna in infrastruk-turna opremljenost, pomanjkanje objektov družbenega standarda itd. ). - 199 - M. Natek Hribovske kmetije Obenem pa nekmečka delovna sila, ki stanuje na kmetijah, izven svojega delovnega časa tudi pomaga pri kmečkih opravilih. V neredkih primerih pomagajo zaposlenci s svojim zaslužkom opremljati domačije s sodobno kmetijsko mehanizacijo. Podoba je, da mešana kmečka gospodarstva hitreje napredujejo in spreminjajo svojo proizvodnjo kot pa čisti kmetje. To jim omogočajo deloma dohodki zaposlenih, deloma pa tudi številčnejši delovni kontingent, ki živi na njihovih kmetijah. Literatura ¦ Gams, I., 1959, Pohorsko Podravje. Razvoj kulturne pokrajine. Ljubljana. Ilešič, S., 1950, Sistemi poljske razdelitve na Slovenskem. Ljubljana. Ilešič, S. , 1970, Vloga koroške regije v slovenskem prostoru. Jugovzhodna Koroška. Ljubljana, s. 9-25. Ilešič, S., 1983, Specijalizacija i reintegracija u savremenoj geografiji, Zbornik XI. kongresa geografa SFRJ, Titograd, s. 51-56. Kos, M. ,1955, Zgodovina Slovencev. Od naselitve do petnajstega stoletja, Ljubljana. Medved, J. ,1961, Problematika gorskih kmetij ob primeru Tople. Geografski vestnik XXXIII , Ljubljana, s. 137-152. Medved, J., 1967, Mežiška dolina. Socialnogeografski razvoj zadnjih 100 let. Ljubljana. Melik, A. ,1954, Slovenski alpski svet. Ljubljana. Meze, D. ,1980, Osnovne smernice za geografsko proučevanje hribovskih kmetij na Slovenskem. Geografski vestni Lil , Ljubljana, s. 145-154. Mohorič, 1954, Industrializacija Mežiške doline. Maribor. Natek, M. ,1986, Prebivalstvo hribovskih kmetij v zgornjem Pomežju leta 1985 in njihova razporeditev po višinskih pasovih. Geografski vestnik LVHI , Ljubljana, s. 27-41. ZAP, 1970,= Zgodovina agrarnih panog. I. zvezek, Agrarno gospodarstvo, Ljubljana. MOUNTAIN FAR MS IN THE REGIONAL-GEOGRAPHIC STRUCTURE OF THE MEŽA VALLEY (MEŽIŠKA DOLINA) - NORTHERN PART OF ALPI- NE SLOVENIA The Meža vaUey is situated between the Savinja Alps and the western part of the Pohorje mountains. The river Meža with its numerous tri-butaries drains off the following regional units: the Koprivna-Javorje valley, the East Karavanke Mountains with Peca (2126 m) and Uršlja gora 200 - rM. Natek Hribovske kmetije (1700 m), the Mežica-Kotlje valley, and the central Alpine Strojna (Strojna 1055 m) and the Selovec mountains (Grubarjev vrh 885 m). Thie region, which is composed of various rocks (metamorphic sediments, crvstalline and slaty rocks, Mesozoic limestones, dolomites, slates and sandstones, Tertiary sediments, and so on), gets from 1000 to 1450 mm of precipitation per year, 75 % of it in the period of vegetation. The mountain farms in this region are among the heighest located farms in Slovenia. 430 of the mountain farms have been investigated, which are to be found in 41 settlements. Their homes are situated at the altitude above sea-level from 488 to 1324 m. The average altitude of the farmhouses is 715 m. The cultivated land of the farms under consideration is to be found at the average altitude between 650 and 752 m. The average in-clination of the cultivated land is 16.2°. The inclination of the cultivated land increases with the growth of the altitude of the farms (Cf. Table 1). The average size of the farm is 29.8 ha, 64,3 % of it occupy forests. The land tenure increases with the altitude of the farms, and that to the altitude of 1200 m. after which it decreases for 22 % (Cf. Table 1). In the years'1985/86 there were on the 430 mountain farms 2.160 inha-bitants, 1.251 or 58 % of them were active. 519 people were employed in non-agricultural activities, 141 or 27 % of them were women. The number and a share of non-agricultural workers decrease with the growth of the altitude of the farms. On the farms worked 732 people, 460 or 62, 8 % of them were women. Parallel to the growth of the altitude of the farmhouses the number of agricultural population per farm increases (Cf. Table 2). In the Meža valley 24 of the mountain farms were destitude of the agricultural labour force. - 201 - METODIČKE SPECIFIČNOSTI OBRADE REGIONALNO-GEOGRAFSKIH TEMA Zdravko Ivanovič IZVLEČEK UDK 910.1:913 Avtor obravnava vprašanje obdelave regionalnogeografskih tem pri pouku. Poudarja tudi pomen regionalnogeografskih proučevanj za potrebe družbe, na primeru opredelitve razvojnih regij v Črni gori. ABSTRACT UDC 910.1:913 THE TREATMENT OF REGIONAL-GEOGRAPHIC TOPICS AND THEIR METHODOLOGICAL SPECIFICS The author deals with questions of treatment of regional-geographic treatmant in lessons. He emphasizes on the meaning of regional-geographic research for the need of societv, in the čase of development regions in Monte Negro. Ako podjemo od zadataka regionalne geografije i nastavnih programa geografije, dolazi se do zaključka da regionalno-geografska tematika ima značajnu funkciju i mjesto u geografskom obrazovanju i vaspitanju mladih generacija. Predmet proučavanja regionalne geografije je regija, što, uostalom, pokazuje i sam naziv ove geografske discipline. Prema M. Va-soviču (1985, 10 i 11) zadatak regionalne geografije sastoji se u sledečem: da rasčlani zemljinu površinu na pojedine regije; da pravilno prouči udeo prirodnih procesa i društveno-ekonomskih uticaja u obrazovanju i preobražavanju regije; da prouči zakonitosti formiranja pejzaža, odnos-no individualnosti izdvojenih regija; da prouči dinamiku regija, prožiman-ja veze i jedinstvo regija koje sve zajedno, kao kakav mozaik sa gotovo neponovljivim "kamenčičima", čine zemljinu površinu, Regionalno-geografska proučavanja imaju poseban značaj u regionalnom, urbanističkom, turističkom i privrednom planiranju. Zbog toga posebnu pažnju zaslužu-ju problemi izbora regionalne-geografske tematike u geografskom obrazovanju. Način i metod obrade ove problematike predstavljaju važne elemente njenog pravilnog usvajanja od strane učenika i studenata. * Dr. ,univ. prof. , Ekonomski fakultet, 81000 Titograd, Jovana Tomaše-viča 37. - 202 - Z. Ivanovič Metodičke specifičnosti Kao aktuelno pitanje u nastavnoj praksi postavlja se, kako priči obradi geografskih regija, zatim da li obraditi svaku veču regionalnu cjelinu ili pristupiti obradi posebnih regija svijeta. U vezi s tim V. Rudič (1982, 74) konstatuje: "Ukoliko bi se obradjivale sve veče geografske regije svijeta, nastavni sadržaji bili bi površno obradjeni i geografija bi se svela na njihovo opisivanje. U nastavnoj praksi u osnovnoj školi prišlo se kombinovanoj metodi. Pomoču reprezentativnog metoda stiču se temeljitija geografska znanja i ukazuje kako treba obradjivati geografske regije i pojedinačne države. Teškoče se javljaju u obradi država, jer se državne teritorije ne poklapaju sa granicama regija. Različiti društveno-ekonomski sistemi i stepeni razvijenosti uslovljavaju nejedna-ke nivoe razvijenosti geografskih regija, što umanjuje njihovu kompakt -nost. Dugo vremena se u našim školama obradjivala svaka država posebno, što je radjalo površnost, deskripciju i formalizam u geografskom obrazovanju. Gledano sa obrazovno-vaspitnog stanovišta i razvoja intelektualnih sposobnosti učenika, obrada država po reprezentativnom metodu daleko je korisnija. Ovaj princip je prihvačen' u reformisanoj osnovnoj školi. Obradjivanjem karakterističnih država po dubini geografske problematike dobijaju se bolji radni rezultati od površne obrade svih država geografske regije" (Rudič, 1982, 74). Znači, nužno je obraditi samo najvažnije zemlje, pa če se na taj način upoznati osnovne geografske karakteristike makroregije u cjelini. Za pravilno obradjivanje regionalno-geografskih tema potrebno je kompleksno poznavanje svih fizičko geografskih i društveno geografskih sa-držaja (prirodne odlike, naselja, stanovništvo, privredne djelatnosti). Jer, regionalna geografija ustvari predstavlja sintezu svih geografskih znanja funkcionalno povezanih u jednu cjelinu. Analiziranjem regionalno-geografskih tema obezbedjuje se bolji razvoj intelektualnih sposobnosti i funkcionalnije geografsko obrazovanje. Cjelovitost ili kompleksnost u obradi regija se gradi postupno, pošto pomoču djelimičnih sinteza dodjemo do konačne sinteze. Da li je odre-djena regija razvijena u skladu sa vrijednošču prirodnog potencijala, za- - 203 - •Z-. Ivanovič Metodičke specifičnosti visi od niza društveno-ekonomskih, socijalnih i kulturno-političkih činila-ca. U regionalnoj sintezi moramo osim potenc jalne funkcije ustanoviti i stvarna ili realnu funkciju, tj. njen stvarni značaj i ulogu u odredje-nom vremenu. Na primjer vrednovanje prirodnog potencijala Sredozemlja iz evroazisko-afričkog i svjetskog aspekta u skladu sa savremenim socijalno-ekonomskim i tehničkim razvojem dače nam potencijalnu funkci-. ju Sredozemlja u svjetskim razmjerama. Prilikom ustanovlavanja potenc-jalne funkcije Sredozemlja brojne privredne grane koje se temelje na po-voljnom privrednom ili društveno-ekonomskom potencijalu, izgubiče svoj širi značaj. TJ prvi plan istači če se one koje, zahvaljujuči specifičnosti prirodne i društvene sredine imaju značaja za šire područje (Medved, 1978). Metodičke podobnosti obrade regionalno-geografskih tema zavise od više faktora, med ju kojima su značajni: prostorna udaljenost, veličina prostora, stepen proučenosti, stepen saradnje izmedju država itd. (Rudič,1 1982). Zbog složenih političkih i društveno-ekonomskih odnosa u svijetu mnoge države ili regioni cesto se nalaze u centru pažnje svjetske javnosti, pa su časopisi i novine pune izvještaja i fotografija o njima. Takav dragocjeni materijal o njima treba umješno koristiti u nastavnoj praksi. Takodje i ekskurzije u druge države su od velike koristi. Regija je predmet proučavanja u regionalnoj geografiji pojedinih kontine-nata, zatim država, odnosno političko-teritorijalnih jedinica pa i naše zemlje. Obrada nacionalne geografije ima dobre metodičke podobnosti u odnosu na strane države. Obrada inicijalnih geografskih sadržaja počutje u nižim razredima osnovne škole s upoznavanjem mesne zajednice koja je osnovna čelija našeg društva. Mesna zajednica, opština i region imaju dobru metodičku podobnost te je prava šteta što se to dovoljno ne koristi u nastavi poznavanja prirode i društva koji predstavljaju temelje geografskog obrazovanja (Rudič, 1982). "Izdvojene regije, kao sastavni djelovi Jugoslavije, obradjuju se pojedinačno u svim geografskim aspek-tima s ciljem da se upozna njihova geografska struktura i naglase specifičnosti (posebnim isticanjem ili redosledom izlaganja), čime je, meto- - 204 - Metodičke specifičnosti___ dom komparacije, omogučeno uočavanje sličnosti, odnosno raznolikosti susjednih i udaljenih krajeva. Reprezentativni metod prikaza naših regija podredjen je prikazu svih cjelina (uz adekvatnu ravnomjernost), s obzirom da selektivni metod vodi ka detaljnom poznavanju jednih, odnosno nepoznavanju drugih (ne manje značajnih) cjelina. Nije ispravno da se, na primjer, Srem, Kordun ili Pelagonija detaljno upoznaju, a da se o susjednom Banatu, Lici ili Povardarju malo zna (Markovič, 1970). Regije Jugoslavije su nedovoljno i neravnomjerno proučene, što zahtijeva detaljnije študije po cjelinama, osobito mikroregijama, iz kojih se kas-nije javlja sinteza kao generalna sinteza regionalizacije. Regionalno-geografska proučavanja su dragocjena za druge društvene potrebe. Kod izrade prostornog plana SR Črne Gore po prvi put je primi-jenjena metodologija kod izdvajanja strategije razvojnih zona. Tom prilikom izdvojeno je 14 prostornih jedinica (Titograd-Danilovgrad, Cetinje, Nikšič, Herceg-Novi,Kotop-Tivat, Budva, Bar, Ulcinj, Kolašin-Mojkovac, Durmitor-Rijeka, Tara, Plevlja, Bijelo Polje, Rožaj-Plav i Ivangrad), a SR Črna Gora ima 20 opština. Za svaku razvojnu zonu obuhvačeni su: prioriteti razvoja, okruženja, ograničenja, konflikti, preduslovi i kontrola seizmičkog rizika. Postoječa administrativna struktura i granice su prevazidjene, jer u ovoj etapi i u ovakvoj vrsti razmatranja one ne igra-ju odlučujuču ulogu. Glavni interes je usredsredjen na pronalaženju širokih, prostornih jedinica koje su u procesu razvoja i koje imaju potenci-jale za razvoj i otvaranje tih jedinica ka njihovim specifičnim i vodečim razvojnim prioritetima, namečuči zabrane za neki drugi vid razvoja. Cilj je takodje da se naznače neki od glavnih potencijalnih konflikata, iza-zova okruženja i ograničavajučih faktora koji če biti medjusobno povezani sa jačanjem prioritetne funkcije. Kod izdvajanja prostornih regija Črne Gore (sjevernu, srednju i južnu) uzeti su u obzir: fizičko-geografski uslovi, stepen ekonomske razvijenosti i funkcionalna gravitacija. Z. Ivanovič - 205 - Na kraju ističemo da je od posebnog društvenog odnosno obrazovno-vaspitnog značaja da se u nastavi obezbijedi moguča regionalno-geograf-ska c^rada odgovarajučih programskih šadržaja jer za to nijesu potrebna neka uvečana finansijska sredstva. Pored toga, škola je ipak najčešče imuna na razne, nažalost, sve jače raznovrsne podjele. Za nastavu nije toliko presudno da li je svaka regija tipska, odnosno da li istu teritoriju teoretičari dijele na isti broj regija, več je izuzetno značajnije da regionalno-geografsko upoznavanje prostora što češče primjenjujemo, jer ono doprinosi da vaspitanici stiču takvu geografsku kulturu koja če najviše razvijati geografsko mišljenje, trajni i najkvalitetniji zahtjev na-stave geografije. Literatura: Markovič, Dj.J. ,1970, Geografske oblasti SFRJ. Beograd. Medved, J. ,1978, Princip cjelovitosti ili kompleksnosti u nastavi geografije. Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, s. 27-33. Rudič, V. ,1982, Metodika nastave geografije. Beograd. Vasovič, M. ,1985, Regionalna geografija. Beograd. Ekonomska enciklopedija 1, 1984, Savremena administracija, Beograd. Prostorni plan SR Črne Gore (Osnove plana), 1983, Titograd. THE TREATMENT OF REGIONAL-GEOGRAPHIC TOPICS AND THEIR METHODOLOGICAL SPECIFICS Region-geographical studies are especiallv important for regional, urban, tourist and economic planning. Beaause of that an exceptional attention should be paid to the problems concerning the choice of the region-geographical subject matter in geographical education. Manner and method of these problems represent very important elements for its proper understanding by the pupils and students. In demand with correct treatment of the region-geographical themes it is necessary that whole physical-geographical contents are known (natu-ral characteristics, settlements, population, economic activities). - 206 - Z. Ivanovič Metodičke specifičnosti. According to its complexity region-geographical themes are very com-plicated for teaching because the teacher should know geography on the whole, its ali scientific, auxiliary and related disciplines, their speci-fications, also educational-corrective values which are suitable for teaching. An.intact and complex process of the region treatment is formed gradually. After we used the partial svnthesis we'd reached the final one. Region is subject of study in the region-geography of some coentinehts, states, in reference to the political-territorial units and to our country, as well. Concerning the region determination locality and personal demands are very often expressed. But the common social and joint interest is ne-glected. It is neither very important for teaching if every region is classified according to its type nor is if the same territory is devoted by theore-ticans on the same number of regions, but it is much more important that region-geographical formalization of the space is applied more often. Because it has got a great contribution that students acquire such geographical culture which' 11 develop geographical opinion the most, per-manent and best demand in geography introduction. - 207. - SODOBNI VIDIKI PROBLEMATIKE OBRAVNAVE REGIONALNE GEOGRAFIJE V ŠOLI Tatjana Ferjan IZVLEČEK UDK 911:371.3:913 Sestavek obravnava vprašanje regionalne geografije v šoli. Poudarek je na pretresu snovi iz drugega razreda srednjega izobraževanja, kjer se obdelajo države v razvoju in razvite države. ABSTRACT UDC 911:371.3:913 CONTEMPORARY ASPECTS OF REGIONAL GEOGRAPHY IN THE SCHOOL The article deals with questions of regional geographv in the school. The emphasis is on contents of developing and developed regions in the second class of the secondary school. V sestavku želimo spregovoriti o problemu regionalne geografije v šoli. Vprašanje se postavlja ali imamo še regionalno geografijo v šoli oziroma kakšno problematiko obravnava regionalna geografija? Predmet geografske obravnave je pokrajina, to pa sestavljajo povezani in součinkujoči pojavi, torej je pokrajina kompleksen pojav. Regionalna geografija skuša prikazati poglavitne pojave, ki opredeljujejo obstoječe razmere v določeni pokrajini ter tvorijo iz nje kompleksno prostorsko stvarnost. Regionalna geografija proučuje (Vrišer, 196.6) stvarno prostorsko realnost v vsej kompleksnosti, zato vidijo geografi v regionalni geografiji osnovni smisel geografije. Kako pa je v šoli? Šolska geografija je bila do nedavno regionalna geografija, vendar je doživljala očitke češ, da prevladuje spominsko osvajanje, deskriptivni način, enciklopedičnost in zaporednost. Pri množici dežel, ki naj bi jih obravnavala regionalna geografija v šoli, je opisni način pravzaprav edina pot. Učenci si tako pridobe enciklopedične * Dr., Srednja šola za trgovinsko dejavnost, 61000 Ljubljana, Poljanska 28 A. -.208 - T. Ferjan Sodobni vidiki podatke, ki pa jim ne omogočajo poznavanje bistvenega. Pomanjkanje Časa je vzrok za tako delo. Številne podatke iz regionalne geografije učenci ne morejo razumsko osvojiti tudi zato, ker slabo poznajo občo geografijo. Zaporednost pri obravnavi dežel ni istovetna s kompleksnostjo. Sodobni pouk zahteva aktivizacijo učencev in razvoj geografskega načina mišljenja. Tega klasična regionalna geografija ni uresničevala. Izveden je tudi prehod obravnave snovi iz koncentričnih krogov na spiralno - vertikalni način obravnave snovi. Regionalna geografija v šoli je zato doživela bistvene spremembe. Ni govora več o pokrajinah in deželah kot smo bili vajeni. Vprašanje je odmik od klasične regionalne geografije. Regionalno geografijo sveta naj bi nekje nadomestili geografski problemi držav v razvoju in razvitega sveta. Ali je to regionalna geografija? Ali s to snovjo regionalna geografija išče nove vsebine oziroma oblike? Torej že pregled osnovne problematike, ki jo obravnavajo "Temeljne geografske značilnosti držav" navaja na misel, da gre za problemsko geografijo. Pri tem se zasleduje regionalni aspekt. Pri tej snovi skušamo pojasniti soodvisnost med stopnjo družbenogospodarskega in tehničnega razvoja ter vrednotenjem naravnih razmer in človekovim gospodarjenjem v prostoru. Naravnogeografskim dejavnikom je namenjeno malo časa, vendar pri tem naj bi spoznali vlogo posameznih dejavnikov kot tudi prirodno valorizacijo. Eksemplarično naj bi se obdelala prirodna oznaka Kenije in Kanade. Mislim, da bi morali prirodni valorizaciji posvetiti več časa in osvetliti problematiko z več primeri. Vrednost prirodnih elementov se s časom in razvojem men -ja. Učenci morajo imeti jasno predstavo o prirodnih dejavnikih, o njihovi vlogi v prostoru, kot tudi o spremembah vrednosti posameznih elementov, če hočejo razumeti trenutno gospodarsko stanje posameznih dežel oziroma skupin dežel. - 209 - ~T. Ferjan Sodobni vidiki Demografski in gospodarski dejavniki se široko obdelajo tako pri prikazu razvitih kot tudi držav v razvoju. Povsod se zasleduje regionalni aspekt. Problemski in funkcionalni pristop je jasno izražen. Regionalni geografski prikaz je zastopan z nekaj primeri, vendar ne v klasični obliki. Tudi tukaj gre za funkcionalno in dinamično osvetlitev obravnavanih dežel. Ta tip obravnave velikih regij, kot je razviti oziroma nerazviti svet, je mogoč pri dobrem poznavanju regionalne geografije posameznih držav, ki ga pa učenci na tej stopnji nimajo, vsaj ne na vseh programih. Zato je ta sodoben pristop k obravnavi problemov sveta mnogokrat problematičen. Smatram, da bi moderna regionalna geografija morala slediti naslednjim ciljem: regionalnemu aspektu, kompleksnosti in razvoju geografskega mišljenja ter s tem razumevanju sodobnega sveta. Regionalni aspekt je zastopan tudi v obči geografiji v SVIO, ki je temelj in izhodišče za regionalno geografijo. Sauškin pravi (Vrišer, 1966), da je fizična geografija temelj celotne geografske zgradbe, na ta temelj se opira družbena geografija. Celotno geografsko zgradbo prekriva regionalna. Med deli so povezave, zato se noben od teh delov ne more pravilno razvijati, če je ločen. Ali to dosegamo s snovjo Države v razvoju in razvite države? Druga stvar, ki jo zasleduje moderna regionalna geografija je kompleksnost. Ilešič (1979) v Pogledih pravi, da si mora geografija kljub težnjam za specializacijo ohraniti svoje lastno področje, to je kompleksno obravnavanje prostorske stvarnosti temelječe na regionalnem aspektu. Pri regionalni geografiji kompleksnost ni vedno izvedena in jo včasih zamenjujemo z zaporednostjo. To se je dogajalo pri klasični regionalni geografiji. Poznamo več oblik kompleksnosti: enostavno, bipolarno in regionalno geografsko kompleksnost, kjer gre za obravnavo vzročne in funkcionalne celokupnosti geografskih pojavov v pokrajinskih enotah, pri - 210 - T. Ferjan Sodobni vidiki čemer so v ospredju pokrajinske posledice odnosov med naravo in družbo. To kompleksnost skušamo zasledovati pri moderni regionalni geografiji. Deželo učencem prikažemo kot rezultanto družbenih procesov, ki se v okviru prirodnih pogojev specifično in edinstveno razvijajo. Regija je razvita v skladu s sodobno vrednostjo naravnega potenciala in je odvisna od vrste družbenih, socialnih, kulturnih in političnih dejavnikov. Zato moramo pri regionalni geografski sintezi razen potencialne funkcije ugotoviti tudi njeno stvarno funkcijo, to je njene dejanske vloge v prostoru. Regija nudi kompleksen regionalen pogled, torej možnost za razvoj geo grafskega mišljenja. Zdi se mi, da s tem zadenemo v bistvo geografije v šoli. Še več, tako usposobimo učenca za aplikacijo geografije v vsakdanjem življenju. Bistvo geografskega izobraževanja je razviti geografsko mišljenje. Največ prispeva k temu funkcionalna regionalna geografija, pri kateri učenci spoznavajo spremembe v prostoru, ki so posledica sprememb posameznih dejavnikov npr. temeljne regionalne razlike med pokrajinami v posameznih deželah (razlike v razvoju med Severom in Jugom, kar obravnava snov 2. letnika). Aktualno pri sodobnem pouku je tudi vprašanje t. im. regionalizacije. Kako opredeliti regije? Ali je mogoče opredeliti regijo na osnovi celote? Po Ilešiču morajo regionalizacije ostati geografske, to je kompleksne, da upoštevajo več kriterijev. Regionalizacija v našem primeru je zasnovana na osnovi več kriterijev, ki govore o stopnji razvoja. Tako svet delimo v dve skupini dežel. Kot osnovo pri vsaki skupini de žel pregledamo fizično geografske značilnosti, nato je beseda o družbe no-geografskih problemih. Gre za odkrivanje problemov, iskanje so-zavisnosti, za analizo in sintezo. Kaj dosegamo z moderno regionalno geografijo, oziroma boljše rečeno z regionalno družbeno geografijo, saj gre v glavnem za družbene probleme sveta, ki se v času in prostoru hitro spreminjajo. Učenca nava- - 211 - T. Ferjan Sodobni vidiki dimo na kompleksno gledanje, regionalni pristop, geografsko mišljenje in razumevanje sodobnega sveta. Pri tem gre za razumevanje medsebojnega odnosa med prirodnimi in družbenimi elementi. Učenec spozna deželo vsestransko z vidika človeka, ki v njej dela in živi. Literatura: Ilešič, S., 1979, Pogledi na geografijo. Ljubljana. Medved, J., 1976, Načelo celostnosti in kompleksnosti pri pouku geografije. Geografski obzornik XXIII, št. 34, s. 25-29. Ljubljana. Gams, I. , 1977, Regionalna geografija - vrh ali anahronizem metodične geografije. Geografski obzornik XXIV, št. 1-2, s. 41-45. Ljubljana. Vrišer, I. ,1966, Osnove geografskega dela, Ljubljana. Radinja, D. , 1977, O kompleksnosti v geografiji in izven nje. Geografski vestnik XLK, Ljubljana,> s. 25-30. CONTEMPORARY ASPECTS OF REGIONAL GEOGRAPHY IN THE SCHOOL The present paper speaks about contemporarv approaches to regional geographv treatment. At such treatment several problems arise, since it differs quite a lot from traditional regional geographv. Contempora-ry regional geography has to serve the following purposes: regional aspect, complexity and developement of geographie way of thinking, and consequently comprehension of the modern world. Pupils learn countries, as a result of social processes that have a specific evolu-tion within the scope of natural conditions. They learn aH the dynamics in a region, which gives the pupils wider possibilities to apply know-ledge about a region in praetice. - 212 - REGIONALNA STRUKTURA S AND ŽAČ KO- STAR OVLA ŠKOG PROSTORA - 213 - * Safet Nurkovič IZVLEČEK UDK 911.6 (497.16+497.115) Na osnovi homogenosti, tako reliefne strukture, ekoloških enot kot zgodovinsko-geografskega razvoja je izvedena regionali-acija Sandžačko-starovlaškega območja. ABSTRACT UDC 911.6(497.16+497.115) REGIONAL STRUCTURE OF SANDŽAK-STARI VLAH ARE A On the base of criterion of homogeneitv as relief structure, ecologi-cal units as historical-geographical development regionalizat ion of Sandžak-Stari Vlah area is presented. Polaznu osnovu našeg razmatranja homogene regionalizacije Sandžačko-starovlaškog prostora predstavlja primjena načela homogenosti reljefne strukture, homogenosti ekološke sredine i homogenosti procesa istorij-sko-geografskog razvoja. Na bazi kriterija kompleksne geografske homogenosti prostora Jugoslavije izdvojen je Središnji planinski prostor u ko-jem se jasno izdvaja cjelovit kompleks tzv. Sandžačko-starovlaški prostorni kompleks, koji predstavlja jednu od 24 regionalne cjeline tog prostora. Ovaj regionalni kompleks ima posebno značanje jer je to jedi-na cjelina drugog stupnja Središnjeg planinskog prostora Jugoslavije koja zahvata teritorije dviju republika (SR Srbije i SR Črne Gore), s toga odredjivanje osnova njegove izdvojenosti i regionalne strukture zaslužu-je osobitu pažnju. Kao posebnu regionalnu cjelinu u sklopu Starovlaških predjela Bosne i Sandžaka J. Cvijič izdvaja Sandžački Stari Vlah i Črnogorska Brda. Uz manje modifikacije, to je jedinstvena cjelina u regionalno geografskom * Dr. , redni prof. , Odsek za geografiju, PMF, 38000 Priština, Maršala Tita b.b. •S. Nurkovic Regionalna struktura smislu i kao takva je i predmet našeg izlaganja. Istina, prostorni po-jam "Črnogorska Brda" je teritorijalno širi. J.Dj. Markovič (1972) upotrebljava skoro identičnu terminologiju (Starovlaška raška visija i Črnogorska brda i površi), ali je jedan i drugi predio u odnosu na su-vremeno regionalno-geograf s ko pojmovno odredjenje Sandžačko-starovlaš-kog prostora nešto su širi. M. Vasovič u regionalizaciji Srbije izdvaja makroregiju pod nazivom Starovlaško-raška visija koja se pruža u ši-rem graničnom pojasu prema Crnoj Gori i Kosovskom-metohijskoj oblasti, a kao njezin nastavak u Crnoj Gori navodi se pojam "Črnogorski de-lovi Starovlaško-raške visije", što približno odgovara suvremenom teri-torijalnom odredjenju istorijsko-geografske cjeline Sandžačko-starovlaškog prostora. V. Rogič (1973) izdvaja jedinstven regionalni kompleks pod nazivom Sandžačko-starovlaški prostor koji je podijeljen granicom Srbije i Črne Gore. Prostorni pojam Sandžačko-starovlaški prostor je, s obzirom na trojno načelo kompleksne homogene regionalizacije, najpogodni-ji, s toga se u našem izlaganju opredeljujemo za njega. Buduči da za ovaj značajan dio Središnjeg planinskog prostora Jugoslavije nije izvršen niti jedan pokušaj kompleksne homogene regionalizacije, koji bi obuhvatio cio prostor istorijsko-geografske cjeline Sandžačko-starovlaškog prostornog kompleksa, naše izlaganje, mada vrlo koncizno, ima upravo takav zadatak. Na preglednoj karti regionalnih cjelina drugog stupnja homogene regionalizacije Jugoslavije V.Rogiča (1973), Sandžačko-starovlaški prostor ističe se kao reljefno nehomogena cjelina, ali s jedinstvenim visokopovrško-dolinskim obilježjima ekološke sredine i retrogradno odredjenim vremenski jedinstvenim procesom društveno gospodarske valorizacije. Sandžačko-starovlaški regionalni kompleks u osnovi predstavlja prostra-nu planinsku zaravan raščlanjenu mnogobrojnim vodotocima u niz dolina i visokih zaravni. To su najviše zaravni dinarskog sistema (Pljevaljska karsna površ. Koritska površ, Peštersko-sjeniška površ i dr.), koje - 214 - S. Nurkovic Regionalna struktura se pružaju od planina Kopaonika i Rogozne na istoku do Durmitora, Komova, Sinjajevine i Bjelasice na zapadu, koje plodnim ali mahom dubokim dolinama prosijecaju rijeke Lim, Čehotina, Ibar, Raška i Uvac. Ovaj prostor je na jugoistoku uzdignut obroncima planina prokletij-ske mase (Smiljevica, Hajla, Štedin, Žljeb, Sjenova, Beleg, Pogled, Mokra i dr.) i time jasno diferenciran od Kosovsko-metohijskog kotlins-kog kompleksa. Sjevernu morfološku granicu čine planine Starovlaškog kompleksa (Zlatibor, Javor, Golija i dr.). Medja na istoku i zapadu fi-zionomski je sasvim drugačija jer je istočnom stranom pruža dolina Ibra, a zapadnom dolina Tare. Reljefna nehomogenost odraz je postojanja dvaju izrazito različitih ti-pova socio-ekonomskih vrlo relevantnih reljefnih struktura. Prvi čini tipološki osobito originalna kombinacija zatvorenog visokopovrškog relje-fa s dolinskim, a koji je karakterističan za cijeli južni dio Sandžačko-starovlaškog prostora. Izdvojen je pod uvjetnim nazivom Sandžačko-brd-ski prostor Črne Gore (cjelina označena 11). Drugi čini jedinstven tip otvorene krške zaravni koja na zapadu svršava dolinskim kompleksom Lima, a na istoku dolinom Raške. Karakterističan je za cijeli sjeverni dio Sandžačko-starovlaškog regionalnog kompleksa, a izdvojen pod uvjetnim nazivom Sandžačko-starovlaško-dinarski prostor Srbije. Ova prvo-stepena regionalna cjelina označena je sa 12. Pojam Sandžačko-brdski prostor Črne Gore i Sandžačko-starovlaško-dinarski prostor Srbije u pot punosti odgovara stvarnosti suvremene teritorijalne organizacije ovog prostora. Na drugom stupnju uvjetno homogene regionalizacije Sandžačko-starovlaš-kog prostora (oznaka 1), unutar Sandžačko-brdskog prostora Črne Gore (oznaka 11) i Sandžačko-starovlaško-dinarskog prostora Srbije (oznaka 12) izdvojene su cjeline čije su medje, uz izvjesne modifikacije, odredje ne područjem pripadajučih opština, sa izuzetkom cjeline Bihor i Korita (oznaka 112) koja pored teritorije opštine Bijelo Polje zahvata i dio teritorije opštine Ivangrad (tzv. Gornji Bihor). Razumije se da granice opština nijesu, niti mogu biti osnova izdvajanja uvjetno homogenih cjelina. - 215 - r SI. 1. Načrt regionalizacije Sandiaiko-starovlaškog prostora s medama do uk- ljučivo trečeg stupnja diferenciacije Fig. L Esquisse de regionalisation d'Espase de Sandžak-Stari Vlah avec des limit.es jusqua le troixieme degre taxonomique 1. RepubliCke granice 1. Des llmites politiaues 2. Granice Sandžačko-starovlaškog prostora 2. Des llmites de 1'Espace de Sandžak-Stari Vlah 3. Granice cjelina prvog stupnja S. Des limites des redions du premier degre 4. Granice cjelina drugog stupnja i. Des limites des regions du deuxieme degre 5. Granice cjelina trečeg stupnja 5. Des limites des regions du troixieme degre S. Nurkovič Regionalna struktura Medjutim, eliminirajuči elementarna odstupanja, došli smo ipak do odre-djene usaglašenosti uvjetno homogene regionalizacije s administrativnom podjelom. Tako, na drugom stupnju uvjetno homogene regionalizacije Sandžačko-starovlaškog prostora izdvajamo: Pljevaljsku karsnu površ (oznaka 111), Bihor i Korita (oznaka 112) i izrazito razvijena Rožajska površ (oznaka 113) u sklopu Sandžačko-brdskog prostora Črne Gore i Srpsko donje Polimlje (oznaka 124), Srpsko srednje Polimlje (oznaka 125), Područje srednjeg Uvca i Bistrice (oznaka 126), Peštersko-sje-nička zaravan (oznaka 127), Dolina Raške (oznaka 128) i Štavički basen sa Donjim Pešterom (oznaka 129) u sklopu Sandžačko-starovlaško-dinar-skog prostora Srbije. Pojam PLJEVALJSKA KARSNA POVRŠ (111) odnosi se na prostor izmedju rijeka Tare i Lima po čijoj dolini je usječena dolina Čehotine dinar-skog pravca. Područje ima izgled prostrane karsne površi, mjestimice izbrazdane dubokim dolinama, mjestimice isprekidane pličim i dubljim kraškim poljima, što ukazuje na izrazitu dinamičnost reljefa. Zatvore- • nost lancem planina prema sjeveroistoku i jugozapadu i jasna omedje-nost na istoku visokim površima i nižim planinama na razvodju izmedju Čehotine i Lima, doprinosi jasnom individualiziranju ove drugostepene regionalno-geografske cjeline. Uz elemente reljefne strukture, karakteristike ekološke sredine bitno utiču na regionalno-geografsku izdvojenost ove cjeline od ostalih cjelina drugog stupnja. To ujedno pruža moguč-nost daljnje uvjetno homogene regionalizacije na trečem stupnju. Pod-gora (oznaka 111-1), Karsna površ na sjevernoistoku (oznaka 111-2) i Pljevaljska kotlina (111-3). Postojanje izvjesnih regionalno-geografskih individualnosti koje imaju mikroregionalno značenje omogučavaju daljnju regionalizaciju na četvr-tom stupnju kao npr.: Površ Bukovica (oznaka 111-11), Površi planine Ljubišnje (111-12) i Površ planine Obzora (111-13) i Površ Lisac-pla-nine (111-14), u okviru trečestepene cjeline Podgora (111-1). - 217 - ¦S. Nurkovic Regionalna struktura Cjelinu drugog stupnja BIHOR I KORITA čine dva susjedna predjela i to: Bihor (tipičan dolinski prostor) i Korita (tipičan visokopovrški prostor). Ovakva struktura omogučava da na trečem stupnju regionalno-geografske diferenciranosti izdvojimo: Bihor (oznaka 112-4) i Korita (oznaka 112-5) sa jasno istaknutim individualnostima kako elemenata reljefne strukture tako i ekološke sredine. Postojanje raznovrsne interne reljefne strukture u sklopu trečestepene cjeline Bihor (112-4) pruža mogučnost za daljnju diferencijaciju na četrvrtom stupnju i to: Gornji Bihor (112-415) i Donji Bihor (112-416), a postojanje izvjesnih mikroreljefnih jedinica pruža mogučnost daljnje diferencijacije Korita (112-5) na četvrstom stupnju i to: Gornja Korita (112-519) i Donja Korita (112-518). Pojam "izrazito razvijena Rožajska površ" odnosi se na Rožajski kraj, odnosno u regionalno-geografskom smislu na vrlo razvijenu Rožajsku površ koja se nalazi u izvorištu rijeke Ibra, uokvirena sa svih strana planinama. Ova drugostepena regionalno-geografska cjelina čini jugoza-padni dio Sandžačko-starovlaškog prostora, smještena izmedju Metohij-sko-kosovske zavale na južnoj, Ivangradske kotline na zapadnoj, Bihora na sjeverozapadnoj i Pešterske površi na sjevernoj strani. Ova drugostepena regionalno-geografska jedinica je, u odnosu na susjedne predje-le koji je okružuju uzdignuta što doprinosi njenom individualiziranju. Velika uzdignutost reljefa na jugu i jugozapadu na desnoj, područje visokih brda i nizih planina na sjeverozapadu, sjeveru i sjeveroistoku na lijevoj strani, kao i izmedju njih uska dolina Ibra da ju osnovne karakteristike ovoga prostora, a takodje pružaju mogučnost da na trečem stupnju izdvojimo: "Planinsko područje na desnoj strani Ibra (oznaka 113-6), Područje brda i nizih planina (oznaka 113-7) na lijevoj strani Ibra i Poligenet-ska dolina Ibra (odnosno složena dolina Ibra) izmedju prethodne dvije trečestepene cjeline (oznaka 113-8). Uvjetno homogena regionalizacija na četvrtom stupnju osniva se na postojanju mikroreljefnih razlika mikroreljefnih jedinica u kojima vladaju specifični klimatsko-ekološki uvje-ti. Npr.: Dolina Ibra do Rožaja (113-827), Rožajska kotlina (113-828) i Kanjonasta dolina Ibra od Rožaja do Špiljani (113-829) u okviru treče- - 218 - S. Nurkovič Regionalna struktura stepene cjeline Složena dolina Ibra (113-8). SRPSKO D ON JE POLIMLJE čini granično područje Sandžačko-starovlaškog prostora prema Bosni i Hercegovini. Sjevernu i zapadnu granicu ove cjeline čine republičke granice Srbije, Bosne i Hercegovine i Črne Gore. Primjenom kriterija uvjetno homogene regionalizacije ocjenjuje se da je reljefna nehomogenost prisutna i to zbog vrlo izražene disecije reljefa. Tek izdvajanjem cjelina na trečem stupnju utvrdjuju se obilježja homogenosti. Primjenom načela jedinstvenog tipa reljefne strukture izdvojene su slijedeče cjeline trečeg stupnja: Područje Poblačnice (oznaka 124-9), Površi izmedju Poblačnice i Lima (oznaka 124-10), Dolina Lima od ušča Kratovske rijeke do ušča Uvca (124-11), Područje izmedju Lima i Uvca (124-12). Sve četiri trečestepene cjeline morfološki su vezana za Lim. Postojanje kompleksne homogenosti kod cjelina sa oznakom 124-10 i 124-9 onemogučava daljnju diferencijaciju na četvrtom stupnju, dok je kod cjelina sa oznakom 124-11 i 124-12 moguča daljnja regionalizacija na četvrtom stupnju. Tako npr. : Pribojska kotlina (124-118), Čitlučko polje (124-119) i Kaludjersko Polje (124-117) predstavljaju četvoroste-pene cjeline u okviru cjeline Dolina Lima (124-11). Srpsko srednje Plimlje u osnovi predstavlja prostranu površ u koju je usječena dolina Lima, Mileševke i mnogobrojnih pritoka. Morfološki je jasno izdvojena od Peštersko-sjeničke zaravni na jugoistoku lancem planina Jadovnik i Ozren, dok cijelom zapadnom stranom vodi granica Srbije i Črne Gore. Skoro po sredini ovog područja, vrlo složenog geo-loškog sastava, meridijanski se provlači poligenetska dolina Lima koja je spuštena u površi do 600 m. Analiza reljefne strukture i karakteristika ekološke sredine pruža mogučnost uvjetno homogene regionalizacije na trečem stupnju. Na taj način su izdvojene četiri cjeline: Dolina Lima od Dobrakova do ušča Kratovske rijeke (125-13), Površ na zapadu (125-14) i Područje Mileševke (125-15) i Planinsko područje na jugoistoku (125-16). Postojanje izvjesnih posebinosti u sklopu trečestepenih cjelina poslužilo je, da na četvrtom stupnju cjeline, koje su pokazale - 219 - S. Nurkovic Regionalna struktura visoku homogenost i jedinstvenost. Tako npr. : u okviru Doline Lima (125-13) izdvojene su: Brodarevka kotlina (125-131), Župska kotlina (125-132) i Prijepoljska kotlina (125-133). Sve četiri trečestepene cjeline ovog područja fizionomski i funkcionalno su vezane za dolinu Lima koja istodobna predstavlja njihovo prirodno središte. PODRUČJE SREDNJE G UVCA I BISTRICE u osnovi predstavlja visoku površ (1100-1200 m) koja je uzdignuta na sjeverozapadu ka jugoistočnim padinama planina Zlatibor i Murtenica i na jugoistoku planinom Zlatar. Cijela površ, blago zatalasana, nagnuta je ka Limu i disecirana Bistri-com i Uvcem u niz manjih površi pravca SZ-JI. Elementi reljefne strukture poslužili su kao osnova za izdvajanje cjelina na trečem stupnju u kojima vlada ju specifični prirodni uvjeti. Tako su, primjenom načela jedinstvenog tipa reljefne strukture, u sklopu ovog područja izdvojene četiri cjeline trečeg stupnja: Područje srednjeg Uvca (126-17), Područje Bistrice (126-18), Područje Zlatara (126-19) i Područje Kratov-ske rijeke (126-16). Postojanje mikroreljefnih i mikroklimatskih razlika unutar cjelina trečeg stupnja pruža mogučnost da na četvrtom stupnju uvjetno homogene regionalizacije izdvojimo: npr. : u sklopu Područja srednjeg Uvca (126-17): Klisurastu dolinu Uvca (126-176) i Površi na desnoj (126-177) i lijevog strani Uvca (126-178). Peštersko-sjenička zaravan (oznaka 127) je otvorena, prostrana i visoka dinarska površ uklopljena izmedju susjednih planina i izmedju susjed-nih nizih (poligenetske doline Lima na zapadu i doline Raške na istoku) i viših predjela (prema sjeveru blago uzdignuta u planinski kompleks Starog Vlaha, a na jugo oslonjena na razvijenu Rožajsku površ). Prirodno je dobro individualizirana, a reljefno jasno izdiferencirana cjelina u odnosu na ostale cjeline drugog stupnja Sandžačko-starovlaškog regionalnog kompleksa. Uvažavajuči postojanje izvjesnih reljefnih posebnosti i klimatskih specifičnosti, moguče je u sklopu ove vrlo homogene cjeline izdvojiti četiri cjeline trečeg stupnja i to: Pešterska površ (127-21), Sjenička površ (127-22), Sjeverni, sjeveroistočni i istočni planin- 220 - S. Nurkovič Regionalna struktura ski okvir (127-23) i Jugozapadni planinski obod (127-24). Uz uvažavanje velike homogenosti i jedinstvenosti pojedinih trečestepenih cjelina, postojanje stanovitih posebnosti unutar njih pružaju mogučnost regionalne analize na narednom četvrtom stupnju. Tako npr. : unutar Sjeničke zaravni (127-22) izdvajamo Sjeničku kotlinu (127-227), Obodni kotlinski prostor (127-228) i Sjenička zaravan u užem smislu (127-229). Dolina Raške (oznaka 128) smještena je izmedju visoke Peštersko-sje-ničke zaravni na zapadu, planine Rogozne na istoku i Golije na sjeveru. Reljef Doline Raške (128) čine četiri markantne morfološke cjeline, koje ujedno predstavljaju trečestepene regionalne cjeline i to: Novopazarska kotlina (128-25), Potplaninsko pobrdje (128-26), Planina Rogozna (128-27) i Koštam Polje (128-28). Postojanje stanovitih posebnosti unutar pojedinih diferenciranih cjelina trečeg stupnja omogučilo je izdvajanje jedinstvenih cjelina na četvrtom stupnju kao npr. : u okviru Novopazar-ske kotline (128-25) jasno se izdvaja Novopazarsko polje (128-257). Stavički basen sa donjim Pešterom zahvata prostor izmedju Pešter-sko-sjeničke zaravni na sjeverozapadu, doline Raške i Novopazarske kotline na sjeveroistoku, doline Ibra na jugoistoku i visoke Rožajske površi na jugozapadu. U reljefu ovog područja, jasno se, svojom individu-alnošču diferencira pet cjelina trečeg stupnja: Štavički basen (129-29), Područje. na desnoj strani rijeke Ibra (129-30), Donji Pester (129-31), Površ izmedju Donjeg Pešteri i Štavičkog basena (129-32), Klisurasta dolina Ibra od Špiljani do Ribariča (129-33). Izdvojenih devet cjelina drugog stupnja u potpunosti odražava složenost reljefne strukture i postojanja specifičnih klimatsko-ekoloških obilježja. S obzirom na osnovna obilježja pojedinih cjelina drugog stupnja moguče je jasno izdvojiti tri tipa reljefno-ekoloških kompleksa: izrazito dolinski (Dolina Raške), izrazito visokopovrški (Rožajska površ, Pljevaljska karsna površ, Peštersko-sjenička površ) i kombinirani dolinsko-visoko-površki (ostale cjeline drugog stupnja). - 221 - S. Nurkovic Regionalna struktura Primjenom načela jedinstvenog tipa reljefne strukture za ocjenu uvjetno homogene regionalizacije Sandžačko-starovlaškog prostora, na trečem stupnju izdvojene su cjeline nastale kao rezultat postojanja različitih kategorija reljefa, mikroklimatskih specifičnosti, različitog geološkog i petrografskog sastava tla te vegetacijskog pokrova. Postojanje ovako do-ferenciranih prirodnih uvjeta uticalo je na formiranje različitih tipova agrarnog i kulturnog pej za ža-kraj olika. Kompleksna regionalno-geograf-ska diferencijacija Sandžačko-starovlaškog prostora pokazala je da su cjeline na trečem stupnju pokazale izrazitu homogenost i jedinstvenost i ona u potupnosti odražava planinsko-visokopovrški karakter cijele oblasti, složenost reljefne strukture i ekološke sredine. Literatura-' Rogič, V. ,1965, Geografski koncept regije. Geografski glasnik XXV, Zagreb. Rogič, V. , 1973, Regionalizacija Jugoslavije. Geografski glasnik XXXV, Zagreb. Rogič, V. ,1974, Regionalizacija središnjeg planinskog prostora Jugoslavije. Zbornik IX. kongresa geografa Jugoslavije, Sarajevo. Cvijič, J., 1966, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, knj.I i II, Zavod za izdavanje udžbenika Srbije, Beograd. Markovič, J.Dj., 1972, Geografske oblasti SFRJ. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd. Vasovič, M., 1965, Još jedan pokušaj geografske regionalizacija Srbije. Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta, br. 12, Beograd. Vasovič, M., J.Petrovič, 1976, Regionalna podjela Črne Gore. Književne novine, Beograd. Lutovac, M. V. ,1967, Bihor i Korita. Srpski etnografski zbornik LXXXI, SANU, Beograd. Lutovac, M. V., 1978, Etničke promene u oblasti Stare Raške. Glas CCCVII, SANU, 20, Beograd. Lutovac, M. V. , 1957, Ivangradska (Beranska) kotlina. Posebna izdanja Geografskog instituta SAN, 11, Beograd. Lutovac, M. V. ,1960, Rožaje i Štavica. Srpski etnografski zbornik, LXXV, SAN, Beograd. Nurkovič, S. ,1981, Regionalne specifičnosti u raspostranjenosti klimatskih varijeteta dolinsko-visokopovrškog područja jugoistočnih Dina-rida. Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta, Priština. Nurkovič, S., 1982, Prilog poznavanju regionalno-geografske izdvojenosti i interne strukture Sandžačko-Starovlaškog prostora. Geografski glasnik, 44, Zagreb. S. Nurkovič Regionalna struktura Nurkovič, S., 1977, Položaj teritorija opštine Rožaje u širem prostoru Sandžačko-Starovlaškog prostora. Geografski horizont, št. 3-4, Zagreb. Nurkovič, S. ,1982, Reljef kao elemenat regionalno-geografske diferenci- ranosti prostora opštine Rožaje. Rožajski zbornik 1, Rožaje. Nurkovič, S., 1985, Koritska visoravan. Priroda 9/10, Zagreb. STRUCTURE REGIONALE DE L'ESPACE DE SANDŽAK-STARI VLAH Dans la region central montagneuse de la Yugoslavie 1' espace de Sandžak-Stari Vlah represente une region particulierequi a une signification spe-cialle parce que c'est un espace qui contient des parties de la territore de la Serbie et du Montenegro. L'espace de Sandžak-Stari Vlah represente une large plateau montagneuse divisee par un grand nombre de rivieres dans les nombreuses vallees et de hauts-plateaux entre eux. On pent discurner deux differents types de structure regionale. Le premier type est une combinaison originale du relief de hauts-plateaux avec les vallees sous le nom de 1'espace de Sandžak du Montenegro. Le deuxieme type est un plateau rocheux qui se termine, k V ouest par le complexe de la riviere de' Lim, et a 1'est, par la vallee de Raška-cette region on appelle 1'espace de Sandžak de Serbie. Au deuxieme degre de la regionalisation de 1'espace de Sandžak Stari Vlah il existe neuf regions dont les frontieres sont determinees par les empressements teritorials des communes. Les regions separees du deuxieme degre representant la comlexite de la structure du relief et 1* existence des caracteristiques specialles de climat. D'apres les differences de la structure du relief au troisieme degre il existe des regions rčsultant de 1' existence des differentes categories du relief, des particularites microclimatiques, de la composition geologi-que et pčtrographique du sol et de la vegetation. A cett facon 1' auteur - 223 - S. Nurkovič Regionalna struktura ,.. - 224 - a determine 33 regions du troisieme degre suirent la complexite de la structure du relief et de milieu ecologique. DIE NUTZUNG DES VON DER REGIONALEN GEOGRAPHIE GEBOTENEN POTENTIALS FDR DIE PRAXIS: DAS BEISPIEL ADAMAUA/KAMERTJN Werner Fricke IZVLEČEK UDK 913:911.9(671.1) Po teoretično-metodološkem uvodu je prikazana organizacija ter podrobnejša metodologija in tehnika proučevanja izrabe zemlje v Adamaui. ABSTRACT UDC 913:911.9(671.1) THE APPLICATION OF REGIONAL GEOGRAPHY: THE ČASE OF ADAMAUA/KAMERTJN The organization, detailed methodologv and tehnics in study of land use in Adamaua is presented after the theoretical and methodological introduction. Einfuhrung An dem Beispiel einer praktischen Aufgabe in einem afrikanischen Entwicklungsland soli dargelegt werden, da - die Regionalplanung auf einer regionalgeographischen Methodologie beruht, - damit auch in der hinter uns liegenden Zeit einer Ablehnung regional-geographischer Arbeiten in der geographischen Wissenschaft und Didaktik, solche Untersuchungen durch die Anforderungen der geseUschaft-lichen Wirklichkeit existieren, - eine positive Ruckkoppelung auf Grund fortgeschrittener Techniken der Datenbewaltigung in der Praxis auf die methodische Entwicklung der Regionalen Geographie besteht. Zur These 1: Die Regionalplanung strebt an, bestimmte vorgegebene Ziele fiir Teilbezirke und Gemeinden einer Region zu verwirklichen, bzw. deren Gegenteil zu verhindern. Ziele mftgen in der BRD gewech- selt haben von der Arbeitsplatzbeschaffung um jeden Preis zum Bkolo- gisch orientierten Landschaftsschutz. Grundlage bilden kleinrSumig ge- * Dr., univ.prof. , Geographisches Institut der UniversitSt, 6900 Heidel-berg, Im Nenenheimer Feld 348. - 225 - •W. Fricke Die Nutzung gliederte sektorale Datenbanken: NaturrSumliche Erscheinungen, wie Boden, Relief, Wasserhaushalt, Klima, Vegetation etc. , daneben Bev6-lkerungs- und Wirtschaftsdaten, Ausstattung mit Wohnungen, Arbe'its-piatzen, Einrichtungen uberSrtlicher Versorgung, verkehrsmS ige Erreichbarkeit etc. werden klassifiziert und fur einzelne Erdstellen gro ma stSbig verortet gespeichert. In mehreren Integrationsebenen wer-den dann lokale, mikro- und mesoregionale Verknupfungen vorgenommen, die in sjmtethetischen Karten letztlich mit bestimmten Zielvortellungen iiber Nutzungsmoglichkeiten und Nutzungsrestriktionen auch einen flSch-enhaften, jedoch nicht parzellen-scharfen Niederschlag erfahren. Die Art der Erhebung unterscheidet sich methodischkaum von der geographi-schen Studien. Lediglich als Zielrichtung mag in der Vergangenheit bei geographischen Regionalstudien die Retrospektive zwecks ErklSrung des heutigen Zustander stSrker im Vordergrund als die Prospektive auf ein Ziel gestanden haben. Schon in den gebietsbezogenen geographischen Untersuchungen kLasischer Art, in denen naturrSumliche Einheiten oder/ und FISchennutzungen kartiert und dann Gebiete gleicher Struktur als Raumtvpen zusammengefa t wurden, lie sich hierdurch das Untersuchun-gsgebiet untergliedem. Seit Generationen hatte man sich aber auch gerne vorliegender amtlicher Gemeinde- und Kreisstatistiken bedient und da-mit sicher relativ willkiirlich festgelegte amtliche Grenzen benutzt, um mit Hilfe von Gemeindetvpen gr& ere Gebiete zu klassifizieren. Hierzu sind auch die von J. Cvijič (1918) veroffentlichten Karten zu rechnen. Ein anderer Weg wurde mit Hilfe der Bestimmung von Einzugsbereichen, z.B. von zentralen Orten, beschritten, um Gebietsteile zuzuordnen. Nach R.Landwehr (1975, 59ff) sind die erste Kategorie Struktur-, die zweite Funktionalregionen, zu denen drittens die von der Verwaltung festgeleg-ten "normativen" Regionen hinzutreten. Letztere stuft M.M.Fischer (1982, 35) als spezielle, normative AusprSgungen der Struktur- bzw. der funktionalen Regionen ein. " Den Regionsbegriff als taxonomishes Instrument der Raumerfassung statt der bis dahin in der deutschen Geographie althergebrachten, jedoch - 226 - W. Fricke Die Nutzung nicht einheitlich definierten Bezeichnung "wie etwa '-gebiet*, '-land*. '-landschaft', ' oder' -erdgegend' " hatte bereits D.Bartels (1968,75) eingefiihrt, wodurch auch clie Kommunikation mit der Raumforschung erleichtert wurde. Er benutzte dies, um mit klassenlogischen Glieder-ungen das "geographische Deskriptionsschema" im Sinn einer logisch-empirischen Erklarungstheorie zu objektivieren. Zur These 2: In der wissenschaftlichen Hochschulgeographie - war fur etwa zwei Jahrzehnte die Distanzierungvon einer komplexen Regional-geographie charakteristisch. Wenn ich der Einfachheit halber von den VerhSltnissen der Bundesrepublik Deutschland ausgehe, so darf ich doch unterstellen, da dies mit zeitlicher Verschiebung generell fur die Geographien der meisten Staaten gilt. Fiir die Bundesrepublik Deutschland war die scharfe Kritik der studentischen Fachschaften auf dem Kieler Geographentag 1969 ein Su erlicher Wendepunkt, der dem Befund einer starkeren fachlichen Spezialisierung, z.B. in Karst-, Periglazial-oder Schichtstufenmorphologie in der Phvsio-geographie, bzw. genetischen Siedlungs-, Stadt- oder Sozial-geographie in der Anthropo-geographie, also in der Allgemeinen Geographie, entsprach (Bestandsaufnahme ... 1970). Wissenschaftstheoretische Grundlage dieser Kritik bildete der "Logischer Empirismus" K. Popper's (J.Strassel 1975, 107), wie er von D.Bartels (1968) rezipiert wurde. Als Angriffspunkt diente die LSnder- und Landschaftskunde, ihnen beiden wurde unwissenschaftliches Streben nach "Verstehen" also Hermeneutik vorgeworfen, was zu "Leerformeln" fiihre; man vermi te konkrete, intersubjektiv iiberprufbare Ouantifizier-ungen der untersuchten Bezlehungen. Was dabei iibersehen wurde, war, da D.Bartels keineswegs gegen die Bemiihung nach "LSsung spezifischer Gestaltungsprobleme der rfiumlichen Ordung" war. Seine Kritik richtete sich gegen eine vom "Allgemeininte-resse" ausgehende Svnthese (1968, 55). Weiter forderte er..."die deut-liche Trennung - nicht Isolierung - des naturwissenschaftlichen und des - 227 - -W. Fricke Die Nutzung sozialwissenschaftlichen Ausgangspunktes fiir den Einsatz choristisch-chorologischer ... Methodik ..." (1968, 182). G. Bahrenberg (1979, 148) geift diesen Gedanken von D. Bartels (Shnlich auch G. Hard, 1973, 23) in seiner Kritik an dem Versuch einer wissenschaftstheoretischen Begriindung der LSnderkunde von E.Wirth (1978) wieder auf. Wissen-schaftstheoretisch IS t er auch eine hermeneutisch begrundete LSnderkunde gelten, wenn sie zumindest zweigeteilt in "LSnderkunde der Natur" und "LSnderkunde des Menschen" wSre (1979, 154). Daneben aber wird die Notwendigkeit und wissenschaftstheoretische Legitimier-barkeit einer Regionalen Geographie als Angewandte Allgemeine Geographie (Gro schreibung vom Verfasser) anerkannt (G. Bahrenberg, 1979, 152). Zumindest nach dem gevvShlten Beispiel zu urteilen, scheint er aber die Trennung von Phvsio- und Anthropogeographie auf diesen re-gionalgeographischen Ansatz zu ubertragen, obwohl sowohl die Tradition der geographischen Wissenschaft als auch die regionalplanerische Pra-xis dem entgegensteht. Da wSren einmal die modernen, &kologisch orientierten Aufgaben in den industrialisierten LSndern zu nennen, zum anderen Problemstellungen in wirtschaftlich und gesellschaftlich weni-ger entwickelten LSndern, in denen mangels Kapital die rSumliche Di-fferenzierung des naturlichen Potentials der Produktion ein gewichtiger Faktor der Entwicklung darstellt. D. Bartels griff in seinem posthumen Werk "Lebensraum Norddeutsch-land? Eine engagierte Geographie" bei der Analvse des "Satisfaktion-sraums", der "Heimat", mit Hilfe von funf "heimatrelevanten Grundbe-diirfnissen des Menschen" auf die "Horizonte" der Arbeit, des Wohnens, der Versorgung, der regionalen Autonomie und der soziokulturellen Selbstidentifikation auch auf die naturlichen Ressourcen zuruck. Es ist also ein komplexer Ansatz, den D. Bartels verfolgt hat. WShrend er Werke der Soziologie und Psychologie fiir die Entwicklung seines Hei-matgedankens heranzieht, benutzen seine Mitarbeiter im gro en Umfang planungsbezogene regionale Analysen, die oft wenige Merkmale zur Grun-dlage ihrer Studien, z. B. der Ursache der regionalen DisparitSten in - 228 - W. Fricke Die Nutzung der Bundesrepublik Deutschland, gemacht haben. Der Bezug zu regionalgeographischen Untersucbungen ist bei angewand-ten Ar be it en in Entwicklungsl2ndern erheblich enger, wie an dem ange-kundigten . - Beispiel des R e g i ona 1 p la nu ng s - E n t w u r f s Adamaua/ Ka me run gezeigt werden soli. Zu dieser Aufgabe kam es, nachdem mit Hilfe der Gesellschaft fur Techninsche Zusammenarbeit (GTZ), einer halbstaatli-chen Einrichtung des Bundesministeriums fur Hwirtschaftliche Zusammenarbeit in Bonn, eine Invasion der Tsetse-Fliege und damit die Aus-breitung der Schlafkrankheit erfolgreich bekampft worden war. Als bei danach einsetzenden, unkontr ollie rte n Wiederbesiedlung starke Lands-chaftsschaden durch Erosion auftraten, erinnerte man sich einer regionalgeographischen Studie von mir uber Nigeria, wo bei einem gleichen Verfahren diese Schaden vorausgesagt und eine Regionalplanung vor Begi nn jeder Ma nahme gefordert worden waren (W. Fricke 1976). Be-ruhend auf meinen agrar-geographischen Feldstudien in Nigeria (1961-63) arbeitete ich mit einem sozialgeographischen Modeli der Vergesell-schaftung herrschaftlich strukturierter Territorien einerseits und sippen-bSuerlich organisierter Gebiete andererseits (W. Fricke 1965). Dies entspricht der von H. Bobek (1959) vollzogenen Gliederimg der Gesellschaft in Hauptstufen, wobei hinzugefugt werden mu , da als erster C. D. Forde 1946 diese Gliederung in Nigeria entwickelte. Aus didakti-schen Grunden, um die besonderen, entwicklungsbestimmenden regionalgeographischen Strukturen Westafrikas deutlich zu machen, fiigte ich die tradierten Gesellschaftsstrukturen in ein Darstellungsmodell ein: "insgesamt IS t sich die reale Raumgliederung und Raumdifferenzierung V/estafrikas vom geographischen Standpunkt aus in ein vierschichtiges Modeli fassen, dessen einzelne Schichten sich gegenseitig beeinflussen oder bedingen und dessen Gliederung nicht statisch sondern dvnamisch in pro- - 229 - W. Fricke Die Nutzung ze haften Wechselbeziehungen stehen: Uber die zonale naturrSumliche Gliederung legt sich das historisch gevvordene afrikanische sozialrSumliche Gefiige, dieses ist bereits wieder durch die okonomisch und sozial wirksame territoriale Gliederung der ehemaligen Kolonien und heutigen Staaten verSndert vvorden. Als mobilstes Gliederungselement ist die gegemvSrtige okonomische Raumnutzung auf die darunterliegehden Raumstrukturen wirksam und zum Teil durch sie erst bedingt. Beispiele hierfur sind das zentralor-tliche Gefiige oder die Anbauregionen bestimmter Agrarprodukte. Diese gedanklich geschiedenen Struktur - und Proze schichten bilden selbstverstSndlich realiter eine Einheit, jedoch konner wir das sich proze haft Sndernde, vielfach miteinander verknupfte Gefuge von Strukturen und Funktionen kaum anders erfassen. Eine erfolgreiche Planung in den Landern, aber auch schon die Beurteilung d. h. Bewertung von wirtschaftlichen und politischen VorgSngen in diesen Staaten durch die EuropSer kann die Kenntnis des gesamten Strukturund Proze gefuges kaum entbehren." (W. Fricke 1971, 325). Die in These 3 genannte positive Ruckkoppelung aus der Praxis auf die methodische Entwicklung der Regionalen Geographie kann an den Arbeit-sschritten fur den Regionalplanungsentwurf tiargestellt werden. Schon bisher waren mit Hilfe mathematisch-statistischer Methoden, wie z. B. Faktorenanalvse, Distanzgruppierungen, schrittweiser multipler linearer Regression etc. eine untersuchte Menge von Gemeinden auf Grund der verfugbaren sozio-okonomischen, demographischen und siedlungsgeogra-phischen Daten zu rSumlichen Typen geordnet worden. Das Ergebnis be-darf einer Interpretation des Bearbeiters, der diese Daten im Sinne sei-ner FragesteUung auswS.hlte und die Aussagekraft der verschiedenen Va-riablen abzuschStzen hat, denn Korrelationen erklfiren nicht die Ursachen. Das Interessante an dem Adamaua-Projekt war, da die Daten selbst erhoben werden mu ten, da au er den topographischen Karten 1:200000 - 230 - W. Fricke Die Nutzung und 1:50000, sowie Luftbilder, keine geologischen, boden- oder vege-tationskundlichen Unterlagen vorhanden waren. Veraltete Censusergebni-sse, v611ig unglaubwurdige Viehstatistiken waren im anthropogeographi-schen Bereich zu nennen. Die Informationssammlung wurde von dem privaten Institut fur Angewandte Geowissenschaften, Dr. KLaus Vblger und Partner (Frankfurt/Main) fiir das Projekt, an dem ich als "Con-sultant" mitarbeitete, folgenderma en organisiert (K. VOlger 1980, 13): Wichtigster Datentrager fiir den phvsio-geographischen Bereich wa-ren vom Landsat 3 auf Magnetband gespeicherte multispektrale Remissions-Werte der ErdoberflSche. Sie wurden entzerrt und in das UTM-Gitter eingepa t, im Komputer gespeichert und uber Bildschirm mit Hilfe von im Gelande und mit Luftbildern kartierten Testgebiete fur die zwei Ba-siskarten "kalibriert". Die eine war die Bodenkarte, bearbeitet von. A.Semmel und seinem Mitarbeiter. Hierbei wandte A.Semmel erfolgre-ich das - wie er selbstkritisch feststellte (1982, 124) - durchaus sub-jektive, aber durch jahrzehntelange Erfahrungen als Geomorphologe und Bodengeograph begrundete, Catena-Gliederungsprinzp an. Im feuchttropi-schen Klima wurden die Hauf unterschiedlichen Gesteinen und bei Pro-zessen der Reliefentwicklung sich bildenden Catenen als Parameter der Bodentvpisierung benutzt. Die andere Karte erfa t die Vegetationsdec-kung. Agro-Botaniker (D. Dulieu & G.Rippstein) gliederten die Oberflache -au er den offenen Gewassern - in 16 Vegetationsformationen, wie ver-schiedene Typen des Graslandes, der Savanne, des Waldes und des Kul-turlandes. WShrend die Bodenkarte 1:200000 hinreichend genau ist, -varen bei der Landutzung Fehlklassifikationen unvermeidlich, da bei tra-ditioneller Landbewirtschaftung eine "Obstbaum"-Savanne entsteht, deren Boden nach einigen Anbaujahren als Grasbrache liegt. Ihre eindeutige Zuordnung ist schwierig. Als dritte Eingangsinformation (siehe Abb.l) wurde aus der Topograpihi-schen Karte 1:200000 die Hangneigung in 5 Stufen (0-1 %; 1-3 %; 3-6 %; 6-15 15 %) berechnet und in das digitale Informationssystem ein- gespeichert. Auch die anderen Informationen wurden digitalisiert und in - 231 - W. Fricke Die Nutzung jeweils 125 x 125 m die Wirklichkeit abbildenden Zellen (91,56 Hektar) abgespeichert. Der Komputer sortierte die Zellen je nach gespe-icherten Informationen auf Grund eines von den Bearbeitern aufgeste-Uten Entscheidungsbaumes in verschiedene Kategorien. Bei bestimmten Boden waren Hangneigungen uber 3 % bereits ein Indiz, sie - 232 - W. Fricke Die Nutzung DATENERHEBUNGS- UND ENTSCHEIDUNGSDIAGRAMM ZUR LAND- Top.Karte 1 :Zoo.ooo Isolinien NUTZUNG IN ADAMAUA Z3± Luftbild-interpret, Feld-arbeit X Landsat Comp.Compat. Interact.System Hangneigungs-karte - - —J/ Bodenkarte bei TSETSE - GEFAHRDUNG 4 —J t I I Spezielle . —)|SchutzmaB-nahmen i T Vegetation + Landnutzungs-karte Bevolkerungs-karte Viehverteilungs-karte Boden-und viehwirtschaftliche Betriebssysteme r— Okologiseh begrtindete Aufforstung Trockenzeit-weide Arrondissements als admin.Einheit -x-C Planungsgebiete Planungseinheiten}-} E eraeinden Gegenvvart. Infrastruktur Zukiinf tige Infrastruktur r' t i i Jetziges und zukiinftiges Ackerland bei > guter Oualitat ^ mittlerer Oualitat + Siedlungs- und Verkehrsnahe Regenzeitweide L mittlere Oualitat. Siedlungs-und Verkehrsnahe Okonomisch begriindet« Aufforstungt _ _ «. J Siedlungs- und Verkehrsnahe I Karte: Vorschlage zur Regionalplanung — Abb. 1 - 233 - 'W. Fricke Die Nutzung als fur Ackerbau wenig geeignet, im anderen Fall als von mittlerer Eignung einzustufen. Intensive agrostologische Erhebungen des Futter-wertes von GrSsern auf den ausgegliederten Bodengesellschaften und in entsprechenden Vegetationsformationen ermSglichten die TragfShigkeit als Viehweide in kg/Lebendgewicht wShrend 8 Monaten Regen- und 4 Monaten Trockenzeit zu bestimmen, wobei edaphisch bedingt, z.B. in den TSlern eine Umkehrung der Werte der Weidegebiete in den beiden Eignungskarten fur Weidenutzung zu beobachten ist. Starkes Relief und/oder schlechte BodenqualitSt bildeten die Kriterien fiir eine Skologisch begriindete Aufforstung/Wiederbewaldung. Sozio-Skonomische Kategorien, wie staatliche Projektgebiete u.S, waren ebenfalls als KLassifikationselemente aufzunehmen. Fa t man das Erge-bnis des phvsio-geographischen Komplexes und den flSchenbezogenen An-teil des sozio-okonomischen in unserem regional-geographischen Schicht-enmodell zusammen, so ist, abgesehen von den geringen, interpretations-bedingten Unscharfen im Vegetationsbereich, eine intersubjektiv nachvoll-ziehbare Klassifizierung der Areale auf der Grundlage der 1.56 ha gro en Zellen nach mannigfaltigen Zielen mSglich und damit nicht nur fur praktische Aufgaben, sondern auch fur rein wissenschaftliche Frage-stellungen in der Geographie interessant. Bei dem sozio-6konomischen Teil des Planungsentwurfes arbeiteten die Geographen J.Boutrais, Ch. Mahn und W. Fricke zusammen. J.Boutrais hatte in jahrelanger Feldarbeit die Viehwirtschaft und den Ackerabu im Untersuchungsgebiet studiert (1978). Er konnte daher besonders die von der Schlafkrankheit verursachte Stbrung des Systems darlegen und zusammen mit Ch. Mahn durch Interviews Daten uber die gegemv&rtigen Strukturen und Prozesse bei der Wiederbesiedlung ermitteln. Mit Hilfe eines fur den Rhein-Ceckar-Raum entwickelten Komputer-Pro-grammes, das quantifizierte Informationen uber die Bewohner eines Gebietes in ein Gitterraster von einem Quadratkilometer im UTM- 234 - W. Fricke Die Nutzung Koordinatennetz speichert und korrelierbar macht (W. Fricke, H.-H. Bott, R.Henkel & W. Herden 1978), wurden die gesammelten Daten uber die Einwohner, z.B. ihre ethnische Zugeh6rigkeit, der versteuerte Viehbestand etc. digitalisiert, so da sie auch mit dem phvsio-geogra-phischen Datendeck verknupft werden konnten. Fur die Tvpsisiernung der in diesem Gebiet dominanten Viehwirtschafts-betriebe wurde eine fur Nigeria entwickelte Klassifizierung nach Skonomi-scher, kultureller und sozialer Bedeutung dieses Wirtschaftszweiges fur den einzelnen Haushalt benutzt (W. Fricke 1979, 139 ff.). Als sehr wichtig wird die Stellung des Herdenbesitzers im sozialrSumlichen System angesehen: ob er zur herrschenden oder zur abhangigen Schicht gehbrt oder ob er als zwar unabhangiger Viehzuchter aber ohne Bodenrechte keinerlei Anspruche auf Dauernutzung des Weidelandes stellen darf. Weiter ist die Unterscheidung der Viehwirtschaft in Haupt-, Misch-oder Nebenbetriebe sozial und wirschaftlich wichtig, da jeder der ver-schiedenen KLassen andere Produktionsziele verfolgt und, je nach Herden-grB e, die Anspruche an das Weideland differieren. Durch eine Stichpro-benerhebung mit Hilfe von Luftbildern und durch komputergestutzte Ausvvertung der auf Verwaltungseinheiten bezogenen VeterinSrstatistik uber 700 Herden mit 55000 Tieren wurden die fiir das einzelne Raster vorliegenden, unzulanglichen Daten uber die versteuerten Tiere mit den regionalen und fur den Betrieb typischen durchschnittlichen Herdengro en hochgerechnet, um zu einer realistischeren Bestockungsdichte zu gelangen. Dies konnte dann wieder mit der im physiogeographischen Datendeck gespeicherten Futtermenge des Gebietes in Beziehung gesetzt werden. Danach waren einzelne Gebiete flberstockt, andere nicht genu-gend genutzt. Eine anzustrebende ausgewogene Verteilung der Bevolkerung und des Viehbestandes hat zur Voraussetzung, da weniger mit einschrSnken-den Ma nahmen als mit "Anregungen" zur Umverteilung gearbeitet werden solite. Eine Inventur der zentralen Orte, Einrichtungen der 235 ~W. Fricke Die Nutzung human- und veterinSrmedizinischen Versorgung, Scliulen, insbesondere aber der periodischen und saisonalen MSrkte und des dort getStigten VParenumschlages, wie sie fur reprSsenfative Gebiete Ostafrikas von R.Henkel (1979) und Westafrikas von CH. MAHN (1980) durchgefiihrt worden waren, gaben uns Hinweise auf eine liickenhafte Ausbildung notwendiger flSchendeckender Versorgungseinrichtungen. Da im Untersuchungsgebiet Stra en sich als stimulierend fur die Ansi-edlung nachweisen lassen - der Verkauf von Anbaufruchten, Milchpro-dukten, Schlachtvieh und Brennholz bzw. Holzkohle bedarf der Moglich-keit zum HSndlerbesuch und Warentransport - wurde eine entscheidende Verbesserung der VerkehrsverhSltnisse durch wenige Verkniipfungen bestehender Stichstra en empfohlen. Die Knappheit von Kapital und Fach-leuten in den Entwicklungslfindern lie es uns geraten erscheinen, den MSngeln in der Infrastruktur weniger durch einen gr6 eren Aufwand, denn durch Setzung neuer rfiumlicher Akzente entgegenzusteuern. Weiter lassen sich ohne zusStzlichen Aufwand bestehende, bisher nicht verknupfte "Inseln" fortgeschrittener Entwicklung, wie Staatliche Versuc-hsstationen fur Tierzucht und fur Weide- und Futtertechnik, Projekte der Viehmast und von der Weltbank geforderter privater Ranchen - jetzt noch in verschiedenen Ministerien angesiedelt - mit den gew6hnlichen agraren Beratungs- und Veterinardiensten, sowie der breiten Masse der traditio-nellen Viehzuchter in einen sinnvollen gestuften Verbund zwecks Diffusion von innovativen Methoden, Zucht- und Pflanzenmaterial zusammen schliessen. Im Gegensatz zu den meist nur sektoral gemachten Empfehlungen fur eine Entwicklungspolitik wurden die konkreten Ma nahmen fiir die ein-zelnen Planungseinheiten und Untereinheiten als Untereinteilung der best-ehenden Arrondissements konkret in definierten Gebieten genannt. Hier-bei wurden die oft einander entgegengesetzten Interessen der Landbevol-kerung ausgewogen zu berucksichtigen gesucht. - 236 - W. Fricke Die Nutzung Dennoch impliziert jede territoriale Planung eine politisch wertende Stellungnahme. In unserem Fall kann es daran gezeigt werden, da Festlegungen zum traditionellen Landrecht, sei es das sippenbfiuerliche kollektive Recht an der Landnutzung bzw. die aristokratische Vergabe von Landlehen oder das sich jetzt ausbildende individuelle Nutzungsrecht durch moderne Betriebe am Boden, getroffen werden mu ten. Einer-seits bewirkt die BeschrSnkung der letzteren auf derzeit nich erschlosse-ne und weniger wertvolle Gebiete, andererseits die vorgeschlagene Vergabe von juristiech definierten Nutzungreschten an fur die viehwirtschaft-liche Produktion zwar wichtige aber bisher benachteiligte sog. "semi-nomadische" Gruppen einen erheblichen Eingrift. Gesellschaftskritiker konten das als eine das Svstem stabilisierende Planung bezeichnen. Es ist aber festzuhalten, da die ErSffnung des Zuganges zur Bodennutzung fur bisher benachteiligte Gruppen einen erheblich "emanzipatorischen Wert" haben k6nnte. In der These 3 war auch die Rtickkopplung von der Regionalen Geographie in die Praxis und wieder zuruck zur Wissenschaft angesprochen worden. War es mglich, die aus den Arbeiten der Regionalen Geographie in das Projekt eingebrachten Erfahrungen wenigstens ansatzweise zu nennen, so mu hinsichtlich der Ruckkopplung auf eine wissenschaftliche Regionale Geographie hervorgehoben werden, da sie m. E. kaum anders gema-cht werden konnte als in diesem Beispiel. Nur diirfte sich der einzelne Forscher oder durften die Mitglieder eines Teams, entsprechend ihrer fachlichen Spezialsierung, weniger komplexen Themen zur Berbeitung heraussuchen. Durch die Zusammenarbeit von Fachleuten aus den ver-schiedenen Teildisziplinen der Geographie, gegebenenfalls auch mit Spezialisten aus Nachbardisziplinen, IS t sich der vielfaltige Katalog der die regionalen Werte bestimmenden Faktoren bearbeiten. Erleichtert wurde dies in unserem Falle durch die Tatsache, da es sich um ein Vorherrschen agrarer Subsistenzproduktion mit bisher geringem Anteil fur den Binnenmarkt handelt. Auch ist bei dem vorherrschendem Pro-duktionszweig der Viehvvirtschaft die Beziehung zwischen Quantitat der - 237 - 'W. Fricke_Die Nutzung 238 - Bestockung und OualitSt der Flacheneninheit sehr direkt und damit le-ichter herzustellen als fur andere Produktions- bzw. Lebensbedurf-nisse. Abschlie end sei zur Methodologie bemerkt, da moderne Tecnik, wie Satelliten-Erkundung und elektronische Datenverarbeitung die Gel&n- dearbeit fiir vornehmlich physio-geographische Sachverhalte enorm ver- ringert und die regional-geographisch/regional-planerische Inventur fflr 2 ein Gebiet von 10.000 km in wenigen Monaten ermSglicht hat. Einschran-kend ist aber festzustellen, da -trotz der auf weiten Strecken vorhan-denen "intersubjektiven ObjektivitSt" der Datenbearbeitung- durch die Klassifizierung der Daten beim Eingang in das Informationssystem wichtige, subjektiv beeinflu te Entascheidungen geotroffen werden. Dies reicht von der Amvendung der Catena-Typisierung uber die Zuordnung der Buschbrache (=Ackerland) zur Savanne bis zur Klassifizierung der sozioBkonomischen Betriebsformen oder HerdengrS endurchschnitte. Diese systembedingten UnschSrfen sollten auch in der Planung angesprochen werden durfen; in die Beurteilung durch die Fachwelt diirften sie sowieso einflie en, da sie dieser bekannt sein mu ten. Steckt doch schon in der Auswahl des Untersuchungsobjektes eine das Ergebnis bestimmende Entscheidung des Wissenschaftlers ! W. Fricke Literaturverzeichnis Die Nutzung (benutzte Abkurzungen: GZ = Geographische Zeitschrift HGA = Heidelberger Geographische Arbeiten) Bahrenberg, G. , 1979, Anmerkungen zu E.Wirths vergeblichen Versuch einer wissenschaftstheoretischen Begrundung der LSnderkunde. GZ 67, s. 147-157. Bartels, D., 1968, Zur wissenschaftstheoretischen Grundlegung einer Geographie des Menschen. GZ, Beihefte 19. Wiesbaden. Bartels, D. ,1984, Lebensraum Norddeutschland. (mit Beitr. von U. Hahne, A. Priebs & Ch. Schneider). Kieler Geogr. Schrift. 61. Bestandsaufnahme zur Situation der deutschen Schul- und Hochschul-geographie. Ein studentischer Bericht (1970). Tagungsber.u. wiss. Abh. 37, Dt. Geographentag Kiel, 1969, s. 191-207, Wiesbaden. Bobek, H. , 1959, Die Hauptstufen der Gesellschafts- und Wirtschaft-sentfaltung in geographischer Sicht. Die Erde 90, s. 259-298. Boutrais, J., 1978, Deux etudes sur lelevage en zone tropical humide (Cameroun). Travaux et documents de l'ORSTROM 88, Pariš. Cvijič, J., 1918, La peninsule balkanique, Geographie humaine, Pariš. Fischer, M. M., 1982, Eine Methodologie der Regionaltaxonomie: Probleme und Verfahren der KLassifikation und Regionalisierung in der Geographie und Regionalforschung. Bremer BeitrSge z. Geogr. u. Raumplanung. Forde, CD. , Scott, R. ,1946, The Native Economies of Nigeria. A Study of the Economies of a Tropical Dependency, London. Fricke, W. , 1965, Bericht uber agrargeographische Untersuchungen in der Gombe Division, Bauchi Province, Nord-Nigeria. Erdkunde 19, s. 233-248. Fricke, W.,1971, Geographische Faktoren der agraren Produktion in EntvvicklungslSndern, dargestellt am Beispiel Westafrikas. Bad Wildunger BeitrSge zur Gemeinschaftskunde 4. Hrsg.v.J. Miick, Wiesbaden. Fricke, W. , 1976, Tsetse Infestation and Cattle Husbandry in the Sava-nna of Nigeria. GZ, Beihefte 43, s. 138-156, Wiesbaden. Fricke, W. ,1979, Cattle Husbandry in Nigeria. A study of its ecologi-cal conditions and social-geographical differentations. HGA 52. Fricke, W., Bott, H. H., Henkel, R. & Herden, W. , 1978, Ergebnisse quantitativer Untersuchungen fiir meso - und mikroregionale Bev61-kerungsgeographie des Rhein-Neckar Raumes. Tagungsberichte u. wiss. Abh.,41 Dt.Geogr.Tag Mainz 1977, s.45-71, Wiesbaden. Hard, G., 1973, Die Geographie. Eine wissenschaftstheoretische Einfu-hrung. Sammlung Goschen 9001, Berlin-New York. Henkel, R.,1979, Central places in Western Kenya. A comparative regional study using quantitative methods HGA 54. - 239 - Mahn, Ch. ,1980, Periodische MSrkte und zentrale Orte - Raumstruk- turen und Verflechtungsbereiche in Nord-Ghana. HGA 59. Landwehr, R.,1975, Die Gliederung des Raumes: Typisierung, Regions- abgrenzung und Regionisierung. BeitrSge zum Siedlungs- und Wohn- ungswesen und z. Raumplanung 22, Munster. Semmel, A., 1980, Geomorphologische Arbeiten im Rahmen der Ent- wicklungshilfe: Beispiele aus Zentralafrika und Kamerun. Geodvna- mik 1, s. 101-114, Darmstadt. Semmel, A. ,1982, Catenen der feuchten Tropen und Fragen ihrer geo- morphologischen Deutung. Catena, Supplement 2, s. 123 -140. Strassel, J., 1975, Semiotische Aspekte der geographischen ErklSrung. Gedanken zur Fixierung eines metatheoretischen Problems in der Geographie. HGA 44. VBlger, K., (Hrsg. ), 1980, Land Use planning Study for Adamoua (J.Boutrais, D. Dulieu (with R. Rippstein), W. Fricke, CH. Mahn, W. Meier, P. Richtscheid, A. Semmel, K. Volger. Inst. f. Angewan- dte Geowissenschaften, Frankfurt/M. /GTZ. Wirth, E. , 1978, Zur wissenschaftstheoretischen Problematik der Landerkunde. GZ 66, s.241-261. Wirth, E. , 1979, Tehoretische Geographie. Grundziige einer theoretischen Kultur geographie, Stuttgart. - 240 - Oddelek za geografijo Filozofske fakultete Univerze Ed\arda Kardelja v Ljubljani DELA - Št. 4 Izdala in založila Oddelek za geografijo in Znanstveni inštitut Filozofske fakultete Univerze Edvarda Kardelja v Ljubljani Edited and published by Department of Geography and Institute of Science Faculty of Philosophy University of Edvard Kardelj in Ljubljana Naročila in predloge za zamenjavo sprejema Oddelek za geografijo, Filozofska fakulteta, 61 000 Ljubljana, Aškerčeva 12, bančni račun 50100-603-40227 (Filozofska fakulteta). Dosedaj izdane številke DELA 1985 St. 1. Bibliografija v tujini objavljenih del članov Oddelka za geografijo 1945-1984, s. 62 N. 1. Bibliographv of Articles Published Abroad by the Members of Department of Geography 1945-1984, p. 62 1986 St. 2. Geografsko proučevanje uvajanja celične proizvodnje na Koroškem, s. 98 N. 2. Geographical Research of the Inltial Stages of the Productive Units in Carin-thia, p. 98 1986 Št. 3. O razmerju med geografijo in etnologijo, s. 160 N. 3. About the Relationship between Geographv and Ethnologv, p. 160 1987 Št. 4. Teorija in metodologija regionalne geografije, s. 240 N. 4. The Theorv and Methodologv of Regional Geographv, p. 240