D o p i s i. Istra. Toni-jada. Toni prorok zašao na zemlju, da plače sudbinu rodjenog si grada, velezaslužnog u svakom pogledu. Plače, viče i moli raširenim rukama svemogučega Boga, da usliši njegovu molbu najme, da otpravi na promjenu zraka osobe, koje nisu dostojne njegovog rodjenog grada, u kome ugledalo svjetlost ljudi svjetske slave — čeličnih Hrvata. Velemudro tuži se: »Sve naše molbe, tužaljke i putužbe na razne crkvene (?) i svjetske oblasti proti poznatim osobam, koje su krive našemu nazadku i našoj neslozi, ostale su na žalost neuvažene i neuslišane.« Čudno, da proroku Toniju nije išlo sve na ruku, kao i neznalice velevažnog grada sa kratkovidnim . . . *) To je sedaj drugače. Glej tozadevni razpis v današnji številki! U r e d n. »Spomenute oblasti misle valjda, da se mi iz objesti tužimo, ali če se uvjeriti prije ili kasnije — samo da ne bude prekasno — da smo imali sto razloga tužiti se i da bi izkazale veliku uslugu narodu, kad bi bile naše pritužbe na vrieme poslušale i uvažile.« Dobro je, pope Toni! Zar da se za jednog eksaltiranog popa sele tolike osobe ni krive ni dužne na promjenu zraka? Promjene zraka stoje, pa se svakom ne da izložiti se takvom luksusu. Toni neka radje pronadje pravičnih uzroka, na kojima če temeljiti svoje pritužbe i koje če podpisati mameluci nipošto on, pak če sve odputovat ali ne na promjenu, vec na uvieke. »Mi ne spominjemo osoba, jer su te poznate svakomu, koji se za naše odnošaje ikoliko brine.« Tko se nebi brinuo za odnošaje tako znamenitog grada, koji je bio pun slave, dok bilo vina i ljudi, koji su ga nastojali poslužiti u svakom pogledu. Sada toga nejma, pa zato treba udariti pritužbama na osobe, kojih dopisnik »N. Sloge« neče niti spominjati, jer su svakomu poznate; poznaju ih i vrabci u stogu, a kamo ne bi pop Toni. »Te osobe poznate su našim poglavarom i prvakom u Pazinu.« Kako nebi bile poznate i poglavarom i prvakom, ta pope zna, da se je tužilo na vse strane, makar i krivo, zato ništa; tužba je tužba. Oblasti i stranke ne smiju stvar ispitati, več odmah naložiti osobam, da se sele, jer to želi pop. Počekaj malo, pope: dvoje glasovitog trifoliuma svojevoljno več otišlo, a treči moljaka na odlazak, jer neče, da ima više posla s onakvim čovjekom a la pope Toni. »Talijanska stranka nemiruje; ona ruje potajno po čitavoj občini, napose pak ovdje, gdje je našla ugodno tlo i gdje njoj idu znalice i neznalice na ruku i takove, koje bi ju morale svimi silami pobijati.« Ovakav sud može izreči samo pop, a na svjetlo iznesti »Naša Sloga« iz Pulja, jer je napereno najviše proti učitelju, Talijanska stranka nije nikada mirovala, kao što ne miruje niti danas. Svakomu stvoru prirodjen je nagon napretka, pa da onda stoje ljudi oko talijanske stranke prekrštenih ruku? Popu to ne ide u glaru, pa misli, da je stranka našla ugodno tlo u osobama, kojih on ne spominje. To je popovska podlost! Čovjek je odmah najzagriženiji Talijan, ako neče občiti s onakvim čovjekom, kakav je pope Toni. Pope, vi se varate! Znalice s onakvim čovjekom ne mogu slagati, a barem da bi znao neznalice vuči za nos, pa bi išlo sve, kao po »batudi«. »Molimo naše prvake, da uvaže več jednom naš opravdani vapaj, jer bi se mogli pokajati — kad bude prekasno.« Čemu moliti, kad se je tužilo i zahtjevalo, da se otstrani trifolium znamenitog, narodnog i što ja znam kakvima epitetima dostojnog grada. Takve viesti tura u sviet ona, istarskomu učiteljstvu poznata novina iz Pulja, a učiteljstvo ju još potpomaže. Svaki istarski učitelj, koji je predbrojnik onakvom glasilu, dok u onakvom smjeru piše, jest čovjek bez zato bilo bi pametno, da se sve učiteljstvo otrese onakvog glasila, a gavrani nek grakču što im drago.