LJUBLJANSKI
ŠKOFIJSKI LIST
Leto 1925.	Ljubljana,	10.	novembra	1925.	Štev.	8.
79.
DEKRET O KANONIZACIJI BLAŽENEGA JANEZA KRSTNIKA MARIJE VIANNEY, ŽUPNIKA ARSKEGA.
PIUS EPISCOPUS SERVUS SERVORUM DEI AD PERPETUAM REI MEMORIAM.
Christi nomen abolere molientibus respondet egregie Catholica Ecclesia, cuius super sanctum candelabrum splendent lucernae ardentes, idest Dei ministri, qui animarum saluti, per integrum vitae cursum, divino soiummodo amore et zelo incensi, summopere curam impendunt.
Ex hisce, per quadraginta annos et ultra, semetipsum exhibuit, virtutem omnium exemplum et verum operarium Christi imitatorem, Parochus vici Ars, cui nomen Ioannes Baptista Maria Vianney.
In vico Dardilly, Lugdunensis dioeceseos, die octava mensis maii, anni millesimi septingentesimi octogesimi sexti, a Matthaeo Vianney et Maria Beluse natus est Ioannes Baptista Maria, quem mater in sinu gestans, iam omnipotenti Deo eiusque Virgini Matri saepe, uti pignus amoris, obtulerat. Ipsa immo secretum emiserat votum sese, auxiliante Deo, ad sacri altaris servitium filium absque haesitatione daturam. Eadem die, quo infans in lucem prodiit, sacro baptismatis lavacro est ablutus. Parentes, de quibus, uti olim de Zacharia et Elisabeth, dici poterat: »Erant iusti ambo änte Deum«, rei rusticae et armento addicti, omnem adhibuerunt curam, ut sex liberi a Deo, decem annorum spatio, sibi concessi, religionis studio educarentur, illis plurima caritatis exempla praebentes, praesertim in mendicis excipiendis, qui, per vicum transeuntes, cibum et hospitium ab eis expostulabant. Mater, quae Virginem Mariam vehementi prosequebatur amore, Deiparae praesidio atque tutelae filios suos commiserat, qui, maternae pietatis alimento nutriti, tamquam flores, matutino rore madefacti, in die» succrescebant. Verum praecipua matris sollicitudo fuit Ioannis Baptistae tenella aetas; nam optima mulier, alto animi sensu praedita, clare compe-rerat, filiolum suum nedum ab aequalium ludis, quod ea aetate haud facile est, semper abstinere, sed piis vacare exercitiis, idest apud parvas aras, ab eo summa laetitia paratas, orationi incumbere et interdiu alioü colligere pueros, qui una simul preces ac precarium sertum recitarent. Olim mater filiolo dono dederat parvum Virginis Mariae simulacrum, quod in aliorum infantium manibus, uti plerumque fit, s mplex fuisset lusus; illi vero cultus et venerationis princeps argumentum exstitit; tantoque amore puer simulacrum illud est prosequutus, ut, sexaginta post annos, enarrare soleret, prima sua aetate sibi haud possibile fuisse absque Deiparae simulacro quieto somno indulgere.
Quattuor agens annos, quadam die ex improviso a parentum oculis se subduxit. Pia mater, timens ne quid aerumnosum puero accidisset, anxia
huc illud diu eum inquisivit; tandem in stabulo immotum, genibus flexis, devotissime deprecantem invenit: admirationem ac laetitiam insimul detinens, puerum exprobravit, quod tantae anxietatis sibi causa fuisset, Puer, maximo dolore affectus, matrem amplexus: »Parce mihi inquit — matet dulcissima; procul ab animo meo erat talem tibi parare dolorem; numquam me huc rediturum promitto«.
Tot pietatis iam signis decoratum, in dies sucrescere puerum oppidani intuentes, eiusque religiosae sollicitudinis veridici testes, maximopere obstupescebant et quam saepissime parentibus gratulatoria verba exprimebant, pro certo habentes in posterum, filiolum illum pro animarum salute omnem curam in sacerdotali ministerio adhibiturum.
Verum haec divina anima gaudia cito turbari coeperunt; nam, incre-pante in Gallia civili furore, expulsis sacerdotibus atque, sub novae libertatis specioso nomine, quocumque Christiani ritus signo vetito, puer suas cum maternis promiscuit lacrimas, ex eo quod non amplius sibimet concederetur in templum sese conferre, ut divinis adesset officiis.
Tempus accesserat, quo Ioanni Baptistae tributum labori solvendum erat. Itaque septennis, gregis custodiae, una cum fratre natu maiore, assidue incumbit, secum Virginis simulacrum quocumque gestans; immo carum sui amoris pignus super herbosum aggerem saepe deponens, socios venusto lepore invitat, ut venerationis obsequium, ingenti animi ardore, Deiparae Virgini praestent. Si, quod raro evenire solebat, quis ex sociis puerilis iurgii auctor exstabat, aut oves crudeli verbere percutiebat, illico, eum suaviter corripiens, adhortabatur, ne quid mali operi manuum Creatoris Dei inferret. Licentius autem loquentes exquisita lenitate arguens et famelicos suo cibo donans, brevi omnium animos amore devinxit. Arbitrandum merito est, hac aetate, sacrificii gaudia et virginitatis glorias Deum puero patefecisse; nam constat Ioanem Baptistam, omnibus mentis cogitationibus et cordis affectibus in Deo, tamquam in centro, collocatis, unum tantum in animo agitasse, videlicet Deo soli servire eique per totum vitae decursum sese dicare.
Neque vero Dei amore solummodo efferbuit; pauperes quoque ardenti caritate est prosequutus, et domus Vianney miseris evasit asylum, uti supra innuimus: haud raro accidebat, ut, hyemali tempore, viginti et amplius pauperes, a puero per vias coadunati, domi exciperentur, igne ciboque reficerentur. Inter hos consedit olim praeclarissimus Dei Famulus Benedictus Iosephus Labre, cuius hospitalitatis memoria, uti decus familiae Vianney, in oppido D a r d i 11 y adhuc servatur. In huiusce nobilis benignitatis exercitio, Ioannes Baptista parentes imitans, nedum egenis subsidia pecuniae atque vestes suppeditabat; verum etiam, quod erat praecipuum, eos religionis veritates edocebat; adhortans, ut propriam scrtem aequo animo tolerarent fixumque semper in animo haberent, aeternae vitae gaudia pauperes spiritu procul dubio assecuturos.
Tale huiusce iusti infantiae initium, cui Deus splendidiora sanctimoniae signa comparabat, una cum omnibus illis charismatibus, quae, ad instar matutini roris, a Deo filiis suis conceduntur, ut serius diei calorem atque pondus iidem omnibus viribus sustinere valeant.
Pueruli praematura virtus eo magis admiratione digna erat, quo in peius mores in Gallia ruebant; unde rite meritoque de eo dici poterat, tamquam lilium inter spinas efflorescere.
Optima mater, hortante pientissimo sacerdote Grobaz, e Sodalitate Sancti Sulpitii, secum adduxit puerum in pagum Ecully, ubi morabatur consobrina Margarita Humbert, quae, caritate praestans, una cum religiosissimis feminis, plurima suppeditabat auxilia Dei ministris, diu vexatis et
in plurium familiarum receptaculo abditis, ut, illis difficillimis temporibus, sacri ministerii officiis operam dare possent. Consobrina puerum curae duarum Sororum ex Instituto Sancti Caroli commisit, quae illud ad sacrum Convivium recipiendum instituerent. Anno millesimo septingentesimo nonagesimo nono, aetatem annorum tredecim agens, primo accessit Ioannes Baptista ad Eucharisticam mensam, in domo illustrissimi Comitis Pingeon, eodem fere modo, quo sancti Christi martyres, persecutionis tempore, fortium cibo in sacris penetralibus vescebantur. Et tam insigni fidei sensu primum ad Agni convivium accessit, ut absque dubio retineri possit, pueri animum pro divino Sponso decorum sanctuarium, ea solemni die, fuisse constitutum. Nam, apud suos reversus, cito sibi socios plurimos adscivit, exstititque semper exemplum innocentiae, obedientiae, castitatis et insignis sanctimoniae.
Ad agrestia explenda opera, quae pro certo, aetatis causa, gravia sibi erant, assiduus puer vires coacervabat et, ad vesperum, labore defatigatus, domum repetens, catechismi, Evangelii et sacrarum precum lectioni, sub tremulo rusticae lucernae lumine, vacabat, numquam a pio exercitio desistens, nisi somno devictus. Subsecivis horis, minime ducebat otia-, fingebat enim a limo terrae effigies sacerdotum, quos omnes vehementi amore venerabatur. Huiusce temporis memoria semper Ioannis Baptistae animo pergrata fuit, quam maximo cum humilitatis spiritu, hisce verbis patefacere suescebat: »Adolescens terram colui; saepe humum, adunco vomere percutiens, mihimet dictitare solebam: „Animus tuus colendus est, Ioannes; herbam maleficam ab eo evellere necesse est, eumque ad excipiendum fecundum Dei semen parare.”«
Tandem aliquando, aedibus sacris reseratis, novo rerum ordine constituto atque restituta Catholicae Ecclesiae pace, Ioannis animus exsiliit et praesensit adolescens se ad maiora a Deo vocari. Paulo post, cum ad pagum E c u 11 y reversus esset, mutuus intercessit amor inter Ecclesiae parochum, pietate praestantissimum, R. Balley, et pium adolescentulum, qui religiosissimo viro declaravit se, inde a pueritia, desiderio flagrasse inter sacerdotes sese cooptandi, ut plurimas animas Christo lucrifacere valeret.
In candidum adolescentulum laudatus parochus Balley tenero amore captus, promisit se, qua par esset cura, omnia expleturum sacrificia, ut illi prodesset in studiorum palaestra. Et ita factum est; Ioannes alacri animo studiis operam dedit, nec labori pepercit unquam, ut in litteris egregie procederet; at, ingenio tardus et memoria infirmus, opem quidem magistro praebente, et maiore contentione in studium se incumbente, parum profecit et, animo deficiens, sensit parochi sacrificia suosque labores prorsus inania esse. Quare apud suos redire in animo revolvit; parochus, qui discipulum suum sacerdotio initiatum iri quodammodo praedixerat, verbis consilioque illum adhortatus- est, ne ab incepto studiorum curriculo recederet.
Ad asperas in discendo edomandas difficultates adolescens ad Deum mentem intendit, ut divino lumine illustraretur; itaque a Sancto Francisco Regis auxilium expostulavit eiusque sepulcrum invisit, enixe rogans ut sibi facilitatem percipiendi elargiretur et tantum disceret, quantum pro fido Christi operario satis esset. Haud inanis exstitit deprecatio; cito enim minorem in studiis expertus est difficultatem, adeo ut magister ipse miratus valde fuerit de insperato adolescentis profectu. At novum ortum est negotium, quo studiorum cursum Ioannes intermittere coactus fuit, post quinque vel sex annorum spatium. Nam, initiato in universa Gallia delectu, cum Ioannis nomen in clericorum albo a militiae onere immunium relatum
non apparuisset, ad arma vocatus est; quo adveniente nuntio, quasi fulguris ictu percussa fuit familia Vianney. Pater, ingentem summam solvendo, sperabat a militiae vinculo expertem fdium evasurum; verum spes in irritum cessit et Ioannes ad castra proficisci coactus est.
Magis parentum quam suimet dolore oppressus, in morbum incidit iuvenis, cumque, constituta die, apud tironum militum ducem non exstitisset, a militibus illico, quo vitam degebat, missis, adductus est in valetudinarium Lugdunense, ubi, curis refectus, post quindecim dies e morbo convaluit et in oppidum, cui nomen Koanne, contendere coactus.
Verum, novo febris furore percussus per viam, necesse fuit, ut rursus ad nosocomium adduceretur, ubi duos menses constitit, tanta pietatis et patientiae signa praebens, ut plurima aestimationis et venerationis argumenta a militibus, parentibus, amicis atque a Sororibus Sancti Augustini, quibus commissa erat militum infirmorum cura, quotidie receperit.
Itaque, assiduis renovatus curis, valetudine plane confirmata, Ioannes Baptista militum cohorti adscriptus est, quibus, iam fuerat mandatum, ut in Hispaniam pugnaturi properarent. In his angustiis, templum ingressus, moestus preces omnipotenti Deo fudit, et, cum diu ibi moratus esset, sero ad legionem pervenit atque veluti transfuga habitus. Sed, intercedentibus aliis pro eo, nullo comperto voluntariae desertionis signo, proficiscendi venia data est. Et revera se dedit in viam, sed ad Deiparam Virginem fidenti animo confugit, ne in tam adverso casu desereretur.
Deprecanti auxilium praebuit misericordiae Mater; nam post multum itineris, sudore madescens et viribus effractus, Ioannes Baptista substit t et ex improviso quidam ignotus iuvenis obvius ei fuit, ducem se offerens in peragendo itinere. Quo factum est, ut per agros, per montes, per occulta loca, ambo ad vicum vulgo 1 e s Noes pervenerint, ubi ignotus adolescens quibusdam coniugibus socium tradidit, cuius ab oculis illico se subduxit.
Sensit Ioannes Baptista prodigium indubium evenisse, prospiciente Deo. Non multo post, benignissime a praefecto vici exceptus, matrifamilias, viduae pietate et caritate insigni, cui nomen Claudia Fayot, commissus fuit, apud quam vitam tutus ab inquisitionis periculis per diuturna tempora transegit.
Huiusce optimae viduae sollicitudinibus, cupiens Ioannes Baptista tributum sui grati animi quodammodo solvere, se uti magistrum syndico praebu t ad pueros erudiendos. Quod summo gaudio approbatum fuit et absque mora Dei Servus pueros vici instituere coepit tanto amore et patientia, ut sibi totius populi aestimationem gratumque animum cito conciliaverit. Morum candorem, modestiam pietatemque iuvenis, veluti prodigium novum, mirabatur optima vidua Fayot et plurimi ex paroeciis finitimis affluebant, ut tantum virum agnoscerent atque una simul orarent. Animadverterant oppidani, sibi a Deo commissum fuisse ingens pretiosumque thesaurum; quare, ut Ioannem a militum inquisitione defenderent, quotiescumque eorum incursionem timebant, concivibus super pagi eminentia loca in excubias constitutis, mandabant, ut a longe, signo dato, satellitum praesentiam nuntiarent.
Huius tempestatis turbidas vices Ioannes Baptista posthac in mentem revocare suescebat; verum in se valde laetabatur, constanti mente tenens fraternum incolarum amorem, qui per ea squalentia tempora sibi tutum praebuerant asylum. Ideoque numquam sui animi sensus pro religiosissima vidua Fayot sensit deficere; immo in sacerdotalis ministerii initio, quotannis illi epistolam m ttere solebat, in qua adoptivae matri ardentissima felicitatis vota auspicabantur.
Propitiora tempora in mente Ioannes volutans, preces assiduas Deo fundebat ut sibi domum paternam repetere permitteret et studiorum intermissum curriculum tandem resumere daret. Accessit tandem a Deo constituta dies et Ioannes Baptista, certior factus fratrem in sui locum fuisse ad castra vocatum, ad vicum Ecully, laetantibus insimul atque dolentibus incolis pagi 1 es Noes, reversus est, ac, omni expers anxietate, rursus litterarum studiis operam dedit.
Anno millesimo octingentesimo duodecimo, a pientissimo parocho Balley, quem semper ardenti prosequebatur amore, missus fuit ad Seminarium, cui nomen de Verrieres, ut philosophicae disciplinae incumberet, cuius magistrum gallice audire coactus est; latine enim non sat;s sciebat. Cum, insequenti anno, sacrae Theologiae studio vacandum sibi esset, apud parochum, feriarum tempore moratus, theologalis scientiae elementa est aggressus, humilitatis spiritu et verae poenitentiae signis, omnem adhibens curam, ut bonus fidusque operarius in vinea Domini succresceret; nam in animo immotum sibi erat, sacerdotis missionem, utpote arduam, mentem sane requirere scient;a ditatam ut gravibus ministerii sacri officiis sit satis.
Ea tempestate, beati Ioannis Bapt:stae proba et veneranda mater praemium pietatis suae est in caelis assecuta, eiusque obitus vulnus acerbissimum in filii pectus intulit; attamen, tranquillo animo, in divinae voluntatis consilio Ioannes recubuit.
Duos fere post annos, duce semper et magistro sapientissimo parocho Balley, ad sacrae Theologiae perculum obeundum satis paratus, magnum Lugdunense Seminarium ingressus est. Verum Deus Famulum suum crucis s;gillo signavit; etenim, cum hic ante examinantium coetum consedit, tanto t:more fuit arreptus, ut incongruas responsiones dederit, ideoque dimissus fuerit. Parochus, qui, huius infausti exitus sese quodammodo auctorem existimabat, adeo egit, ut Ioannes novum periculum ob:ret; quo expleto, insignis pietate clericus exceptus est ad Sancti Irenaei Seminarium, ubi, non multo post, in ecclesia cathedrali Gratianopolitana, anno aetatis suae vigesimo nono, sacrum presbyteratus Ordinem, non tantum doctrinae titulo, quantum modestiae et sanctimoniae signis, recep;t. Vixdum sacerdotali ministerio est init'atus, tanto exarsit caritatis zelo, ut maiore doctrina praestantes iure meritoque coniectaverint illum pro Dei gloria animarumque salide nobilissima facinora esse gesturum. Tunc aman-tissimus parochus vici Ecully, administratorem dioeceseos, sacerdotem Courbon, enixe rogavit, ut sibi, tamnuam vicarium, loannem Baptistam Mariam consociaret; quod absque ulla difficultate obtinuit: nam haud inscius moderator erat de alacritate et diligentia Servi Dei in sacris obeundis officiis. Hic itaque apud omnes societatis ordines quam citissime sibi illam aestimationem comparavit, quae, orae omnibus, exstat sacerdotibus decori. Princeps in fiducia danda ipsemet magister; atque una simul vitam austeram et sanctam, veluti in claustro, ambo duxere, non cibo, sed ieiunio viventes, uti olim Sanctus Benedictus et Sanctus Romanus.
Tanta parochi et vicarii austeritate oppidani moti, legatum ad moderatorem dioeceseos miserunt, decretum invocantes, quo ambo ad minus rigidam vitae rationem reducerentur.
Apostolico exardescens zelo, intuetur Ioannes vastum prae se aperiri campum, in quo uberrimi caritatis fructus colligi possint, et alacrem dat operam in moderandis poenitentium conscientiis, maximam diei partem traducens in confessionibus excipiendis. Quare frequens poenitentium multitudo. integritate Dei viri allectorum, sacrum Tribunal veluti obsidione circumdabat; et plurimi exstiterunt, qui, per diuturnos annos divina
Sacramenta respuentes atque licentiosam ducentes vitam, ad bonam frugem, moderatore Ioanne Baptista, reversi sunt.
Interim solers parochus Balley, consumptus laboribus, vigiliis, crucia-tibusque, quos terroris tempore fuerat passus, refertus meritis, fidenti animo, horam exspectabat qua iustitiae corona decoraretur, et affirmabat se maximo gaudio animam exhalaturum, cum iam catholici cultus restaurationem et Ecclesiae Dei triumphum conspexisset.
Post tanti viri obitum, incolae vici Ecully una voce asseverant, vicarium Ioannem Baptistam, quem ad sui imaginem parochus effinxerat, in mortui locum constitui, absque mora, pastorem. At incolarum precibus Ioannis modestia restitit, qui affirmabat se non esse idoneum ad illud pergrave munus suscipiendum, quod suas vires longe excedere videbatur.
Omni posthabita recusationis causa ex moderatorum parte, duos post menses, sacerdos Vianney renuntiatus fuit parochus, sed in vicum Ars est missus, in cuius paroec'a multa mala erant radicitus evellenda. Sacerdos Courbon, illum ad officium parochi renuntians, hisce verbis est allocutus: »Illico perge, Ioannes; expers Dei amore vicus ille exstat; tu illuc Dei caritatem pro certo adduces«. Hanc coniecturam non fefellit eventus. Vix enim Famulus Dei in pago consedit et munus parochi suscepit, se pro viribus dedit ad multa zizania exstirpanda.
Pagus Ars, cuius incolae fere omnes rei rusticae erant addicti, virtutis nomen revera ignorabat; templum Dei prope desertum squalebat; confertissima multitudine opplebantur cauponae, praesertim diebus dominicis, qui et manuum opere profanabantur; iuventus ludis, choreis et voluptatibus indulgebat; undique iniqui perditique mores. In tanta animorum pravitate novi parochi mens vehementer commota est; verum is animum non despondit. Negotii arduitatem meditatus, existimavit, nihil aliud sibi agendum, nisi preces, gemitus ac suspiria ad Deum effundere, a divina nrsericordia efflagitans, ut filios, sibi commissos, ad bonam frugem reduceret. Crebris precibus auxilium verbi consociavit, quod summa eloquentiae vi auditoribus nunciabat, usus illo concionandi genere, quod vulgo »sermo pedestris« appellatur. Quare in viis, in campis, inter domest'cos parietes, ad infirmorum lectulos, quacumque occasione arrepta, hoc praedicationis genus adhibuit, ouo innumeras animas Deo lucrifecit. Rite compererat, se numquam oppidanis aliquid boni redditurum, nisi prius, eos diligendo, ab illis quoque diligeretur. Sublime pastoris munus maximopere sentiens, in suum gregem aequalia aestimationis et devotionis signa praebuit; suavi comitate pueris obvius occurit; eorum animos extemplo sibi captavit atque tenellas mentes doctrinae christ;anae pabulo aluit.
Arcessitus properabat illico; saepe vero non arcessitum domos ingre-dientem intuebantur incolae vici, notitias de familiis requirentem et, transitione quadam ingeniose parata, de rebus divinis verba dicentem, omnibus attente devoteque audientibus.
Quo melms sancti Viri zelus polleret, divina Providentia, exinde ab eius paroch:alis ministerii initio, ingens suppeditaverat auxilium ex parte pientissimae mulieris, cui nomen Comitissa .de Ars, quae, etsi divitiis multoque auro affluens, tamen temperatam ducebat vitam inter altioris perfectionis exercitia, non aliter vivens ac in claustro. Huiusce excellentissimae feminae domus refugium pauperum atque nosocomium evaserat, ubi oppidani non solum cibo, sed divini verbi alimento reficiebantur.
Princeps parochi virtutes Comitissa est admirata et sensit paroeciae de Ars inaestimabile donum a caelo fuisse datum. Quare larsra caritatis subsidia parocho remittere suescebat, ut inceptum reformationis opus ad
exitum feliciter perduceret. Et revera nihil aliud sancti Viri cordi potius erat, quam languescentem, immo demortuam paroeciam renovare, eamque veluti centrum pietatis instituere. Tribus itaque subsidiis, hominum peri-tiorum exemplo fretus, est usus ad sopitam fidem excitandam. Primum ex his constituit in pietate et obsequio erga Ssmum Sacramentum; ideo-que omnem adhibuit curam, ut perpetua adoratio instauraretur, cui cito adfuerunt non solum laudata Comitissa aliaeque devotae mulieres, sed etiam agricolae, qui, instrumentis laboris ad fores templi depositis, vespere accurrebant, Eucharisticum Tabernaculum, flexis genibus, adoraturi. Sic de die in diem succrescebat ovium numerus, et templum, prius desertum et squalens, sensim frequens et assidua fidelium sedes evasit, qui, in pietatis exercitiis a parocho institutis, dulcissimam laboribus requiem inveniebant ac solamen.
Aliud sanctificationis subsidium in hoc erat, ut incolas ad frequen-snqaxp snqiuuiaios ‘uiiua toned Jjajaanppe uinjojuauiBJOBg ransn uiajoi} tantum, ad Eucharisticam mensam accedebant, et prorsus ignorabant, divinam Eucharistiam vitae christ'anae fundamentum esse omniumque prodigiorum fidei secretum, in quo patuit Apostolorum fides, Martyrum constantia, Virginum castitas. Verbis exprimi nequeunt eius tenerrimae invitationis ad Sacramentum amoris, ut omnes divinae caritatis igne succenderet; quo usus subsidio, plurimos ad perfectionem adduxit.
Tandem censuit, ad alendam pietatem, aliquod sodalitium esse insti-tuedum: pro viris unum, pro feminis alterum. Duasque revera Sodalitates instauravit, videlicet a Sanctissimo Sacramento et a Sacratissimo Rosario, quibus addidit in posterum Confraternitatem Sacri Cordis lesu, Archicon-fraternitatem Beatissimae Virginis a Victoriis nuncupa+am et Sodalitium Deiparae sine labe conceptae. Neque heic destitit an:mi alacritas; nam pro erudiendis puellis scholam aperuit, quae postea in hospitium pauperum puellarum conversa est, adscito nom:ne La Providence. Partim collaticia pecunia, partim aere suo, hospitium hoc erexit, puellarum curam committens Sororibus a Sancto Ioseph.
Tribus hisce usus subsid:is, Beatus loannes Baptista Maria, patientia, caritate et zelo effecit ut brevi alia evaserit paroecia; siquidem vitiorum loco, virtus; frequentes in templo cives; qui choreis agitandis maxima indulserant voluptate, illico ad modestiorem vitae methodum se retraxerunt; qui diem festum profanare fuerant solit1, a servili opere manum abstinuerunt; qui lingua sacrilege usi erant, blasphemias in Deum atque in Sanctos eructantes, digna in caelum cantica extollere coeperunt. Item dicendum de cauponiis tabernis, quarum tres sponte occlusae, quarta rogatu parochi, qui tamen indemnem praestitit cauponem.
Itaque, moribus composifs, admiratione et exemplo paroecia excelluit, et frequentes advenae eam esse, praesertim diebus dominicis et festis, veram felicitatis aedem, laeto animo testabantur. Ouarriobrem, parochi Ioan-nis Baptistae Vianney sanctimoniae fama in finit;ma oppida diffusa est; hinc complures in vicum Ars conveniebant, consilia quaerendi causa et animos pio sacerdoti patefaciendi; omnes autem domos suas repetebant laeti, quippe qui in eo consiliarium in dubiis, consolatorem in cruciatibus, medicum in aegritudine invenerant, atque una voce dicebant vicum Ars, ol:m plane desertum, in christianam oasim mutatum fuisse sub parochi vigilantis sanctique ductu. Hac tempestate ortum inde habuit admirabilis et constans peregrinatio hominum, cuius numerus, postremo vitae Beati tempore, octoginta circiter convenientium millia attigit.
Honore et cultu aedi paroeciali restitutis, alio dilatata est sancti viri caritas, qui pluribus in locis missiones fundavit, felici successu semper et
ingenti animarum proventu. Ad has instituendas nulli pepercit studio, et si quae res aureae vel argenteae sibi dono datae fuissent, eas illico in missiones sublevandas atque in alia caritatis opera impendebat, praesertim pro pauperibus, ad quos erigendos dentes quoque suos ac sacerdotalem tunicam vendidit.
Vix orbis puellis refugii domum aperuerat, cum ex improviso extraordinarii rumores nocturnam parochi quietem et presbyterii silentium turbare coeperunt. Et vir sanctus enarrat eos, perdurante nocte, tempestatis ictibus comparari potuisse, non ab ulla humana causa, sed a diabolico spiritu promanantes, qui eum diu vexabat et innumeris modis torquebat. Per triginta quinque fere annos perstitit tam terribilis cruciatus Satanae, quem Dei Servus solummodo signo crucis et divino verbo fugabat. Nec una tantum haec turbation:s causa; adde hominum nefariorum contradictiones, minas et censuras, etiam ex parte sacerdotum, illum praepostero zelo exprobrantium. Qua furente vexatus pugna, tranquillo ac hilari animo cunctas sustinuit perpess:ones, et quo istae augescebant, eo patientior fiebat Ioannes, quo frequentior dolor, eo mirabilior abnegationis vis.
Succrescente in dies admirantium multitudine, plurimi accedebant, qui eum deridere ac offendere minime erubescebant; verum, Servi Dei hilarem vultum animique tranquillitatem intuentes atque explorantes, illico fiebant amici. Sacerdotes ipsi, qui multos per annos ei contradixerant, recognitum errorem abnuentes, illimitatam atque perseverantem fidem tanto viro exhibuerunt, clare demonstrantes, hanc esse victoriam ad humilitatem solummodo spectantem.
Quo liberius apostolus in latiore campo spatiaretur, destinatus fuit in paroecia vulgo nuncupata Salles-les-Beaujalais. Accepto nuntio, oppidani pro viribus praesto fuerunt, ne amantissimo parocho orbarentur. At ille, iussui parens moderatorum, divinae voluntati adquiescens, illico proficiscitur. Cum vero ad flumen Saonam pervenisset, traiicere prohibitus est, nam mirum in modum ab alveo suo flumen undas in terram proiecerat, et vehementissimi venti undique efflabant; igitur ad pristinam sedem reverti coactus est; quumque moderatores censuissent, hoc divinae voluntatis manifestum esse signum, ne parochus vicum Ars relinqueret, eum incolis reddiderunt, a quibus summo animorum gaud:o rursus exceptus est.
Per quadraginta fere annos in hoc parochi munere consedit Ioannes Baptista, quem Deus, viventem adhuc, suis charisinatibus locupletavit. Et revera occulta cordium, in confessionibus excipiendis, cognovit; mortem cuiusdam absentis mulieris praevidit; plurimos morbis laborantes sanavit; multaque praesagivit, quae eventu non caruerunt.
Cum annum septuagesimum aetatis suae excess:sset, debilitate quadam corporis laborare coepit et sensit se ad suprema vocari. Quare, oppidanis quodam die, vespertina hora, in templum arcessit:s, sui obitus diem praenuntiavit, gratias ex corde agens de admirabili subsidio ab ipsis pastorali suo ministerio per diuturnos annos praestito. Praedicto confirmata est eventu; eten:m, post quattuor morbi dies, Sacramentis receptis, insigni fidei et pietatis sensu, coram innumeris sacerdotibus, qui, Dei con-silio, a longinquis etiam dioecesibus ad infirmum invisendum accurrerant, die quarta mensis augusti, glorioso Patriarchae Sancto Dominico sacro, anno millesimo octingentesimo quinquages;mo nono, Servus Dei Ioannes Baptista Maria Vianney praesentem cum aeterna vitam placide commutavit.
. In presbyterii inferiori aula cadavere exposito, undique illud visendi causa concursum est, omnesque, certatim, aliquid auferebant ex iis, quae ad defunctum utcumque pertinuerant.
Vix fin timis paroeciis per lugubre campani aeris signum datum est et per publicas Galliae ephemerides innotuit Dei Servi obitus, novus et maior und que concursus est factus, quo confirmatum fuit, famam Dei Famuli sanctimoniae iam per plurimas orbis terrarum partes peragravisse.
Absolutis exsequi:s, quibus praefuit Episcopus Bellicensis et in defuncti parochi laudem commoventissimam habuit orationem, coram trecenis presbyteris et mira frequent'a populi undique confluxi, cadaver trasla-tum fu't ad sacellum Sancto Ioanni Baptistae sacrum, ibique in medio templo sepultum.
Mors Dei Famuli haud impediit, quin sanctitatis opinio creverit et ubique gentium viguerit, innumeris miraculis confirmata, uti ex nonnullis, quae breviter innuimus, constat.
Puer, paralysi ac multis crisibus affectus itemque voce destitutus, inter novendialem precem ab eius matre Dei Servo adhibitam, perfecte convaluit et, ob tantum prodigium, pueri pater religiosissimus evasit.
Puella novennis, anchylosi in altero e brachiis cruciata, adhibita ipsi brachio corrigea solearum Famuli Dei, septimo die novendialium precum, integram valetudinem recuperavit.
Catharina Bresson, undecimo aetatis anno, vomitibus, cordis ac nervorum dolore, lapsus causa, tentari coepta, vigesimo autem sexto gravissima intestinorum obstructione, post tredecim menses intolerabilium perpessionum, deglutita particula lapidis e sepulcro Servi Dei, extemplo per-fecteque convaluit.
Ob haec et alia huiusmodi caelestia prodigia, intercedente Ioanne Baptista Vianney obtenta, eius Beatificationis et Canonizationis Causa apud Sacrorum Rituum Congregationem suscepta fuit et sanctae memoriae Pius Papa IX, Praedecessor Noster, die tertia octobris, anno millesimo octingentesimo septuagesimo secundo, introductionem huius causae propria manu signavit. Rite expensis singulis probationibus ex processibus Ordinariis et Apostolicis, rec. me. Leo Papa XIII, Praedecessor quoque Noster, die vigesima sexta iulii, anno millesimo octingentesimo nonagesimo sexto, solemniter pronunc:avit decretum, quo sanxit, Ven. Dei Famulum Ioan-nem Baptistam Mariam Vianney heroicis enituisse virtutibus. Die autem vigesima pr'ma ianuarii, anno millesimo nongentesimo secundo, habita est Congregatio antepraeparatoria super miraculis, de quibus in duabus aliis disceptationibus actum est, donec, lato suffragio a s:ngulis officialibus et Patribus Consultoribus, sanctae memoriae Pius Papa X, Antecessor Noster, die decima septima apr'lis, anno millesimo nongentesimo quarto, solemniter decrevit: Tuto procedi posse ad recensendum Dei Famulum inter Beatos caelites. Insequenti anno, scilicet millesimo nongentes-mo quinto, die octava ianuarii, Beatificationis solemnia, Bellicensium et Francorum omnium votis impletis, in Vaticano Templo celebrata fuere.
Novem post annos, novis ab omn'potente Deo prodigiis patratis, opitu-lante semper Beato viro Ioanne Baptista Maria Vianney, die decima tertia maii, anno millesimo nongentesimo decimo quarto, Causae reassumptio Apo-stolica auctoritate decreta est. Duo inde prodigia Sacrorum Rituum Congregationi prolata sunt ab Apostol'ca Sede approbanda. Respicit primum quamdam Anton'am Burricant ex oppido vulgo Saint-Fourgeux, Bellicensis dioecesis. Mulier ista parentes habuerat optima fruentes valetudine. Decmum septimum aetatis annum agens, ingressa est Congregationem Sororum a Sancto Carolo, in civitate Lugdunensi, et decem post annos professionem emisit, accepto nomine Sororis a Sancto Eugenio. In variis Congregationis domos nrssa, tandem sistit in domo, cui nomen R on n o, culi-
nae praesertim addicta. Hic, anno millesimo nongentesimo quinto, varicibus in laevo crure laborare coepit. Cito ad medici ministerium confugit, at adhibita remedia ad morbum sanandum imparia fuerunt. Quem, in dies ingravescentem, medicus, sententia sua, insanabilem declaravit. Itaque, medicinae artis subsidia frustra experta, aegrota patrocinium Beati Ioannis Baptistae iteratis precibus expostulavit, atque ad eius sepulcrum, duabus comitantibus Sororibus, peregrinata est. In scamno posita super Beati Viri sepulcrum, per integram fere horam preces Deo effudit, firmiss'ma concepta spe, sese, Beati ope, valetudinem recuperaturam. Et ita evenit. Dolores, molestiae, incommoda subito evanuerunt et aegrota surrexit perfecte sanata ab ulcere varicoso in laevo crure. Ex eo die, muneribus suis libere fungi valuit.
Obtigit alterum miraculum cuidam Mecthildi Rougeol, ex oppido vulgo Villers-la Faye, in Gallia, quae, inde ab infantia, tenui usa est valetudine et praecipue organis respirationis laboravit. Mense ianuario, anno millesimo nongentesimo sexto, influentiali morbo correpta, paulatim vocem evanescere sensit, quam, quattuor post annos, nondum recuperaverat.
Medicae artis remediis frustra adhibitis, aegrota peregrinata est ad Sanctuaria vulgo Lourdes et de Ars. In hac secunda peregrinatione, ducta est ad Bas licam, ubi exstant exuviae Beati Ioannis Baptistae Mariae Vianney, ibique diu oravit. Accepto tandem libro, ubi sacri cantus continentur in peregrinationibus recitandi, maxima cum laetitia subito sensit vocem ex gutture suo clarissimam promanare. Et revera sanata erat.
His de miraculis, triplici iuxta morem d sceptatione habita, Nos tandem, die prima mensis novembris, anni millesimi nongentesimi vigesimi quarti, solemniter ediximus: »Constare de duobus propositis mraculis, scilicet, de primo: Instantaneae perfectaeque sanationis Anton'ae Burri-cant ab ulcere viaricoso in laevo crure, ac de secundo: Instantaneae perfectaeque sanationis Mecthildis Rougeol a laryngite chronica tuber-culari, cum omnimoda vocis amissione«.
Eodem vero anno, die vigesima octava mensis decembris, qua sanctorum Innocentium memoria recolitur, solemniter pronunciavimus: »Tuto procedi posse ad solemnem Beati Ioannis Baptistae Mariae Vianney Canonizat'onem«.
Deinde, Praedecessorum Nostrorum exemplis inhaerentes, die trigesima mensis martii huius Anni Sacri, dilectos filios Nostros S. R. E. Cardinales in secretum Consistorium collegimus, in quo venerabilis frater Antonius Vico, Sacrorum Rituum Congregationi Praefectus et Canonizationi huic procurandae Praepositus, Beati Viri gesta singillatim et perspicue exposuit, magnoque omnes studio incendit, ut illius memoria summis honoribus consecraretur.
Paulo post, nempe die secunda mensis aprilis proxime elapsi, p u -b 1 i c u m Consistor’um habitum fuit, in quo dilectus filius Albertus Guidi, Nostrae Consistorialis Aulae advocatus, Causam peroravit.
Interea curavimus ut, missis, de mandato Nostro, litteris, catholici orbis Ep'scopi de tanta solemnitate commonerentur, quo, si facultas esset, sententiam et ipsi prolaturi, Nobis adessent. Ex quibus quum non modo ex vicinioribus, sed etiam ex dissitis regionibus non pauci in Urbem convenissent, ipsi, Causa mature cognita, tum ex illis, quae eo usque gesta fuerant, praesertim in publico Consistorio, tum ex actis Sacrorum Rituum Congregationis, quorum exemplar singulis traditum est, in Consistorio semipublico, die vigesima secunda mensis aprilis habito, in eamdem, qua Patres Cardinales, sententiam iverunt. Cuius rei publica instrumenta a
dilectis filiis Sedis Apostolicae Notariis confecta, in tabularium Sacrorum Rituum Congregationis relata sunt.
Huic vero solemni Canonizationi celebrandae praefiximus diem trigesimam primam mensis maii atque interea fideles sumus vehementer cohortati, ut ferventes ingeminarent preces, in iis praesertim sacris aedibus, in quibus publica Ssmi Sacramenti indicta esset adoratio, ut et ipsi uberrimum fructum possent ex tanta solemnitate percipere, et Nobis in illa absolvenda Spiritus Paraclitus benignus adesset.
Quum ergo faustissima illa dies advenerit, omnes, quum saecularis, tum regularis cleri ordines, omnes Curiae Romanae Praesules et Officiales, omnes denique, qui in Urbe aderant, Cardinales, Patriarchae, Primates, Archiepiscopi et Abbates in Vaticanam Basilicam, magnifice exornatam, convenerunt; Nosque, iis omnibus solemni supplicatione praeeuntibus, eandem Basilicam ingressi sumus. Tunc venerabilis frater Antonius Cardinalis Vico, perorante dilecto filio Augusto Milani, Nostrae Consistorialis Aulae advocato, vota Nobis et preces detulit sacrorum Antistitum, ut Beatum Ioannem Baptistam Mariam Vianney, una cum Beato Ioanne Eudes, in Sanctorum numerum referremus. Quod, quum iterum ac tertio, opportunis iuxta morem interpositis precibus, idem Cardinalis per praedictum Advocatum Consistorialem a Nobis postulasset, Nos, implorato prius ferventer Paracliti Spiritus lumine, invocato deinceps Beatae Mariae Virginis, caelestium Spirituum ac Sanctorum omnium auxilio, tandem, »ad honorem Sanctae et Individuae Trinitatis, ad catholicae fidei incrementum et decus, auctoritate Domini Nostri Iesu Christi, Sanctorum Apostolorum Petri et Pauli ac Nostra, matura deliberatione, et Venerabilium Fratrum Nostrorum Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalium, Patriarcharum, Archiepiscoporum et Episcoporum consilio, Beatum Ioannem Bapt’stam Mariam Vianney parochum vici Ars. Sanctum esse et in Sanctorum catalogo adscribi« decrevimus. Cui eodem decreto copulavimus Beatum Ioannem Eudes, ipsum quoque virtutibus et gloria miraculorum insignem. Mandavimus etjam memoriam Sancti Ioannis Baptistae Mariae Vianney die nona mensis augusti quotannis celebrandam et in Martyrologium Romanum referendam.
Gratiis deinde omnipotenti Deo actis, ad aram accessimus incruentum Sacrificium oblaturi, et, post Evangelii lectionem, clerum ac populum homilia allocuti sumus atque hortati, ut omnes, fidei pleni et caritate, novensiles Sanctos sibi et Ecclesiae universae propitios habere mererentur. Denique Apostolicam Benedictionem et plenariam indulgentiam impertiti sumus, atque hasce Decretales sub plumbo Litteras expediri mandavimus.
Nunc igitur, o Christi fideles, oculos vestros in novensiles Sanctos convertite eorumque exemplis roborati, magnopere laetamini. Supercrescat fides vestra, abundet caritas uniuscuiusque vestrum in invicem;1 omnes unanimes, compatientes, fraternitatis amatores, misericordes, modesti, humiles.2
In primis autem laetentur rerum sacrarum cultores, quibus duos in sacerdotio fratres hoc solemni propitiationis anno in Sanctorum numero relatos celebrare conceditur. Praesertim vero sanctum Ioannem Baptistam Mariam Vianney imjtentur sacerdotes illi, qui parochiali munere funguntur. Isti, enim, in novensili Sancto praeclarum habent exemplum pientis-sjmi ac zelantissimi animarum Pastoris, qui, mira diligentia, prudentia et caritate, parochiale officium exercuit.
1 11. Thess, 1, 3.
2 I. Petr., 3, 8.
Omnes denique omnipotentem Deum ex corde precemur, ut semper in Ecclesia suos suscitet sacerdotes, qui, ut olim Sanctus Ioannes Baptista Maria Vianney, vere sint lucernae ardentes, ex quibus virtutum omnium lumen in christianum populum effundatur.
Omnibus itaque, quae inspicienda erant, perpensis, omnia et singula praemissa, certa scient:a et Apostolicae potestatis plenitudine confirmamus, roboramus, atque iterum statuimus, decernimus, universaeque Catholicae Ecclesiae denuntiamus, mandantes ut harum Litterarum transumptis, etiam impressis, manu tamen alicuius Notarii publici subscriptis. et sigillo viri in ecclesiastica dign'tate constituti munitis, eadem prorsus fides habeatur, quae hisce Nostris Litteris haberetur, si exhib’tae vel ostensae forent.
Nemini ergo liceat has Litteras Nostras definit'onis, decreti, mandati, relaxation:s ac voluntatis infringere vel eis contraire.
Si quis autem, ausu temerario, hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei et Sanctorum Petri et Pauli Apostolorum Eius se noverit incursurum.
Datum Romae apud Sanctum Petrum, anno Domini millesimo nongentesimo vigesimo quinto, die trigesima prima mensis maii, Pontificatus Nostri quarto.
Ego PIUS, Catholicae Ecclesiae Episcopus.
80.
KONFERENCA KATOLIŠKIH ŠKOFOV V ZAGREBU.
Konferenca katoliškega episkopata kraljevine SHS se je vršila v Zasrebu od 13. do 19. novembra s sejami vsak dan predpoldne in popoldne. Sejam je predsedoval stalni predsednik dr. Ante Bauer, nadškof zagrebški.
Konference so se udeležili: Dr. Nikola Dobre č i č , nadškof barski ; dr. Ivan Ev. Š a r i č . nadškof vrhbosanski; o. Rafael R o d i c > nadškof belgrajski in apost. administrator banatski; dr. Anton Bon. Jeglič, škof liublianski; dr. Andrej Karlin, škof lavantinski; fra Alojzij Mišic. škof mostarski; fra Joso G a r i č , škof banjaluški; dr. Josip M a -ruši c, škof senjski; Anton Akšamovič, škof djakovski; dr. fra Hieronim Mileta, škof šibeniški in apost. administrator jugoslov. dela zadrske nadškofije; dr. Kvirin Klement Bonefačič, škof splitski in zastopnik kapitularnega vikarja hvarskega: dr. -TosiD Srebrnič, škof krški; dr. Ivan Gnidovec, škof skopijanski; Vlaho Barbič, pomožni škof dubrovniškega škofa; Lejčo Budanovič, apo?t. administrator baški: Ferdo Rožič, apost. vojni vikar; Anton Miloševič, gen. vikar, delegat kotorskega škofa.
Zapisnik sej je vodil dr. Anton Slamič, tajnik škofijskih konferenc.
S konference so se poslali vdanostni pozdravi sv. očetu papežu in Nj. Veličanstvu kralju, na kar sta že prispela odgovora.
Konferenci so se predložile vloge, došle predsedstvu. Vložene proš-nie in predlogi so se razdelili določenim referentom, da jih proučijo in izdelajo referat. Na poziv predsedništva. naj škofje poročajo o uspehu proslave sv. leta in tisočletnice hrvatsketra kraljestva, se je ugotovilo, da so se katoliki vseh škofij pozivu episkopata s konference avgusta minulega leta z navdušenjem odzvali. Sveto leto in tisočletnica hrv. kraljestva se
je praznovala v smislu navodila episkopata s sodelovanjem vseh stanov naroda.
Sklenilo se je, da se s konference izda narodu poseben pastirski list, ki se bo oziral kratko na minule jubilarne slovesnosti in na važnejše današnje potrebe katoliške cerkve.
V nadaljnjem poteku razprav se je podala verna slika versko-pro-svetnega in kulturnega življenja, ki se je do danes razvilo s pomočjo katoliških organizacij. Sklenilo se je: Vse katoliške organizacije, ki obstojajo po škofijah, je ohraniti in podpirati, morajo se pa kmalu zvezati za čvrsto medsebojno sodelovanje pod vrhovnim svetom »Katoliške akcije« s sedežem v Zagrebu. Z ozirom na razvoj javnih zadev so se uvaževale prošnje duhovništva, da se čimprej začne izdajati katoliški dnevnik.
Predsedstvo je dalo na razpravo načrt o "Zajednici vječnih zaduž-bina«. V zvezi s tem načrtom se je razpravljalo o »Pravilniku in poslovniku za osnovanje cerkvenih občin« po načrtu, ki ga je izdal baški administrator. Oba načrta sta se dala posebnemu odboru v proučavanje.
Pri razpravi o izdaji Rituala v narodnem živem jeziku se je vzelo na znanje poročilo predsednika, da se delo vrši v smislu navodila s prejšnjih konferenc in da se delo bliža koncu in da se bo rokopis oddal pred-sedništvu škofijskih konferenc za tisk in založništvo takoj, ko bo odbor uredil končni tekst rokopisa po najnovejši izdaji rimskega rituala, ki je bil pred kratkim objavljen. Rokopis se je predložil konferenci, ter se je odločilo, da se interdiecezanski odbor radi recenzije teksta ne bo sklical.
Konferenca je razpravljala o vprašanju cerkvenega imetja z ozirom na najnovejšo naredbo ministra za agrarno reformo o fakultativni prodaji veleposestev. Ker so prilike v poedinib škofijah jako različne, so se storili po daljšem pojasnjevanju sklepi, ki se bodo priobčili kr. vladi. V zvezi z ministrsko uredbo o fakultativni prodaji! veleposestev se je razpravljalo vprašanje patronata ter so se storili primerni sklepi.
Povodom nove naredbo ministrstva ver o regulaciji draginjskih doklad duhovništvu so se podali odločni usrovori proti krivičnemu načrtu, po katerem se je sestavila regulacija doklad. Vsi ti ugovori so zbrani v skupni vlogi, ki se bo odposlala ministrstvu in objavila. V isti vlogi se ponovno urgira tolikokrat s konferenc zahtevana ureditev duhovniških plač.
Nadalje so se vzeli v pretres razni slučaji preganjanja katoliških duhovnikov ter se je v tem pogledu sestavila vloga na Ministrski Svet s protestom proti krivici, napravljeni cerkvi in svobodi duhovnikov.
Konferenca je proučila in razpravljala o dozdaj izdanih naredbah Ministrstva Prosvete glede cerkvi sovražne politike, ki se kaže v zapiranju verskih šol. v reduciranju ur za verouk v meščanskih šolah, v odpravi verouka v IV. letniku učiteljišč, o preganjanju Marijinih kongregacij, Orlov in drugih katoliških mladinskih organizacij itd. Proti tem krivicam, storjenim katoliški cerkvi1 kljub v državni ustavi zajamčeni svobodi, so škofje zavzeli odločno stališče v vlogi, ki se bo poslala ministrskemu svetu in se objavila.
Razpravljali so še o nekaterih važnih vprašanjih, posebno o vprašanju staroslovenskega jezika v liturgiji in glede krške škofije; glede prvega vprašanja se je ugotovilo, da zavzema episkopat enodušno isto stališče, kakor v seji v novembru 1918. Glede škofije na Krku je ejulskopat zavzel stališče, da se škofija ne ukine.
Pri eventualnostih so se pretresale vloge in prošnje korporacij in poedinib oseb ter bodo dotičniki dobili odgovore v smislu sklepov.
81.
VLOGA EPISKOPATA NA MINISTRSTVO VER O DRAGINJSKIH DOKLADAH DUHOVNIKOV.
140/Pr.
Visoko Ministarstvo Vjera (Katoličko Odjeljenje)
Beograd.
Gospodine Ministre!
Davno navještena i dugo očekovana Uredba o dodacima na skupoču sveštenstvu svih ustavoin usvojenih konfesija napokon je izašla u »Službenim Novinama« br. 171.—XXXIV.
Bila je nakana, da se pomogne materijalnom stanju dušobrižnog sve-čenstva, alil uistinu ovakova Uredba ne odgovara potrebama, još manje željama svecenstva uopče, a napose katoličkoga, za koje je ona, možemo slobodno reci, nepravedna i uvredljiva, a u nekojim krajevima (Dalmacija, Senjska biskupija) upravo katastrofalno štetna.
Izgloda Uredba ova nepravedna, jer čini razliku medju svečenstvom, koje živi u flstom kraju i u istim okolnostima, kao n. pr. u 51. 2. medju svečenstvom pravoslavnim (IV. razred) i svečenstvom ostalih vjeroispo-vijesti (VI. razred) u Sremu, pa dok postavlja iznimku od načela za sve-čenstvo u jednom kraju, a ne posvuda, n. pr. čl. IV. alineja 2.
Uvredljiva je i ponizujuča ova Uredba za katoličko dušobrižno sve-čenstvo, jer svi su naši župnici i kapelani svršili klasičnu gimnaziju i' u pretežnom broju s maturom te kroz četiri godine slušali bogoslovske nauke i polagali ispite na bogoslovskim sjemeništima, a mnogi imaju i posebne župničke ispite, dok se ovom Uredbom njihova beriva odredjuju manja nego i zadnjeg poslužnika. I ova Uredba predvidja još uvijek temeljnu platu (kongruu) u krunama, dakle nekih 45 do 70 Din mjesečno i siromašni doplatak u raznim krajevima od 6 do 25 Din dnevno, pa i taj uz stan ovite uvjete, čega nema kod nijednog drugog javnog službenika.
Ova Uredba ne poboljšava, nego pogoršava materijalno stanje večeg dijela dušobrižnika. jer ih ili posve ili dijelom lišava dodataka, što su ih dosada primali i uživali.
Gospodine Ministre! Župe ispod 200 domova su zakonitim putem i sporazumno medju crkovnom i državnom vlasti podignute, od župnika, koji njima upravljaju, zahtijevaju se iste kvalifikacije kao i za župnike na večim i velikim župama; oni1 vode matični ured i sve drugo službeno dopisivanje s državnim nadleštvima kao i svi drugi župnici, pa uzme li se u obzir, da su upravo te župe na osamljenim položajima i udaljene od drugih župa, a i sami župnici u mnogo slučajeva stariji več ljudi ili fizički manje sposobni za veče i teže župe, nepojmljivo je, kako upravo te župnike ova Uredba lišava dodatka, dok bi ga upravo oni više potrebovali i potrebuju nego drugi, jer su i eventualni mjesni njihovi prihodi minimalni ili nikakovi. Ni svi srezi ni sve Oblasti nisu jednake niti imaju jednaki broj žitelia, pače je razlika medju pojedinim na stotine tisuča, pa ipak nema razlike u dodacima sreskih poglavara i Velikih Župana.
Ova Uredba dokida dodatak na oca i majku, a uredjuje porodični dodatak,- ali porodicu katoličkog svečenika sastavlja otac i majka, ili sestra. ili kčerka od brata ili sestre, ili druga koja rodiča, koja mu vodi kučanstvo, ako u najnesretnijem slučaju nije prisiljen, da si za miesečnu plaču, koju ne može smoči od svojih prihoda, nadje kojeg slugu ili sluš-kinju. Ako več Uredba nije prvotni dodatak na skupoču za oca ili majku
protegnula i na drugu osobu, koja vodi kučanstvo kod katol. svečenika, več je i taj dokinula, iluzorno je i smiješno govoriti o porodičnom dodatku kod katol. svečenika.
Nečuveno je u javnoj upravi, da se za provodjenje nove Uredbe u krepost obustavilo svecenstvu, i na neizvjesno vrijeme, prijašnji dodatak, što znači, osobito za penzionirce, živjeti sa mjesecnih 45 do 70 Din.
Nije čudo, več je posve naravna posljedica i psihološki posve shvat-ljivo i oprostivo, što je Uredba, naročito u krajevima, gdje je dušobrižnik upučen samo na svoju kongruu i dodatak, izazvala opče ogorčenje i tjera svečenike u zdvojnost te u borbi i skrbi za svagdanji kruh do misli i odluke, da si traže eksistenciju bilo gdje, pa makar kao manualni radnici! To ogorčenje biva još veče kod naših svečenika povodom glasova, što prodira u javnost, o načinu, kako je navodno došlo do ovakove Uredbe.
Uočiv sve to, gospodine ministre, očevidno je, da se ovom Uredbom ne poboljšava nimalo materijalno stanje katol. svečenstva, pa je ono pravom razočarano i ožaloščeno, jer nije moglo ni iz daleka očekivati, da če za svoj nacijonalni i kulturni rad u prošlosti i sadašnjosti, biti u narodnoj državi ovako nagradjeno. S ponosom može katoličko svečenstvo da istakne, kako ne mogu pripadnici nijednog drugog staleža, — da su katolički biskupi i svečenici bili uvijek u prvim redovima i najbrojniji u svakom istinskom patrijotičkom radu, kao i na kulturnom polju i u borbi za politička prava naroda i njegovu slobodu. Samo zloba i strast može da to poreče.
S toga, pa obzirom na svoje zvanje i socijalni položaj, katoličko svečenstvo zaslužuje i pravo je, da bude za vršenje svojih teških i zvaničnih dužnosti primjerno nagradjeno, što dosada nije bilo, a ni ovom se Uredbom to nije nikako polučilo.
Kada sami ne bi več prijje bili o svem tomu osvjedočeni, uvjerile bi nas predstavke i pisma, što stigoše na našu konferenciju u Zagrebu ovih dana od raznih svečeničkih »Uzajamnosti« i dragih svečeničkih udruženja, pa i od pojedinih skupina svečenika iz svih krajeva države, u kojima vape za pomoč.
Zato nadbiskupi i biskupi katolički iz cijele države, sakupljeni na godišnjoj konferenciji u Zagrebu, obračaju se u ime svoje i čitavog ka-toličkog svečenstva na Vas, Gospodine Ministre, i zanimaju Vas:
1. da se u Uredbi o dodacima svecenstvu dokine za katoličke dušo-brižnike broj ustanova o broju domova;
2. da se u Uredbi, mjesto porodičnog dodatka, za katoličko svečenstvo zadrži dodatak za rod svečenikov (oca, majku, sestra, rodicu), koji je s njime u istom stanu i za koji se on mora da brine;
3. da se uzdrži na snazi 51. 9. prijašnje Uredbe, kojim je Ministar vjera bio ovlašten, da potrebnim svečenicima daje izvanredne subvencije;
4. da se dnevni dodatak svečenicima ustanovi s 30 Din;
5. da se dosadašnje krunske svečeničke plače pretvore u dinarske.
Gospodine Ministre! To zahtijeva svaki humani osječaj i najelemen-
tamija pravda.
Na koncu svračamo Vašu pozornost, gospodine Ministre, na našu predstavku od 21. augusta pr. g. br. 157./Pr., u kojoj učinismo predloge o privremenom uredjenju kongrae našeg dušobrižnog svečenstva.
Iz konferencije katoličkog Episkopata u kraljevini SHS.
U Zagrebu, dne 17. oktobra 1925.
Dr. Antun Bauer, s. r.
Nadbiskup, Predsjednik bisk. konferencija.
82.
LETOŠNJE SVETNIŠKE KANONIZACIJE.
Sv. Oče papež Pij XI. je letos, in sicer meseca maja proglasil šest blaženih za svetnike, in sicer: bi. Petra Kanizija S. J., Janeza Eudes, Jan. Krst. Mar. Vianney, Marijo Magdaleno Postel, Magdaleno Zofijo Barat in Terezijo od Deteta Jezusa.
Potek polujavnega) konzistorija v Vatikanu dne 22. aprila 1925, kot zadnje priprave za kanonizacije, je bil sledeči:
Feria IV, die 22 aprilis 1925, in magna aula superiori Palatii Apostolici Vaticani, Consistorium semipublicum habitum est, in quo Sanctissimus Dominus noster Pius Papa XI tam Reverendissimorum Cardinalium, quam Pariarcharum, Archiepiscoporum et Episcoporum, nec non Abbatum Nullius, quibus ius est, suffragia excepit pro futura Canonizatione Beatorum Confessorum Ioannis Baptistae Mariae Vianney, parochi vici »Ars«, Petri Canisii, sacerdotis professi e Societate lesu, Ioannis Eudes, missionarii apostolici et institutoris Congregationis lesu et Mariae necnon Ordinis B. M. V. a Caritate; et Beatarum Virginum Mariae Magdalenae Postel, fundatricis Instituti Sororum scholarum Christianarum, Magdalenae Sophiae Barat, fundatricis Societatis Sororum a Corde lesu, et Theresiae a lesu Infante, monialis professae Ordinis Carmelitarum excalceatorum.
Suffragia excepturus Beatissimus Pater haec praefatus est:
VENERABILES FRATRES
De beatis confessoribus Petro Canisio, Ioanue Eudes, Ioaune Baptista Vianney, itemque de beatis virginibus Maria Magdalena Postel, Magdalena Sophia Barat, Theresia ab Infante lesu ad sanctorum caelitum numerum ad-scribendis sic actum est in Consistoris proxime superioribus, ut iure meritoque putemus, plane vos non dubitare, quin ii et omnibus virtutibus se, quoad vita fruiti sunt, ornatos praestiterint, et, post obitum suum, deprecatores apud Deum a populo christiano adhibiti, rerum miracula patrarint. Commentarios praeterea ad vos perferri iussimus, unde vos pleniore hausta rei cognitione sententiam de gravissimo eiusmodi negotio Nobiscum vestram communicare possetis. In hisce quidem explendis Apostolici muneris partibus auxilium Spiritus Paracliti non est profecto Nobis, ex ipsis Conditoris Ecclesiae Christi Iesu promissis, defutu-rum; verumtamen ante quam beatos illos caelites perpetuae felicitatis compotes declaremus universisque cliristifidelibus tamquam sancte vivendi exempla ad imitandum proponamus, scitote, Nos cupere vehementer, ut lucem quoque consilii vestri menti Nostrae porrigatis. Itaque vos, Venerabiles Fratres, rogamus, ut Nobis, quid hac in re singuli opinemini, religiose significetis.
Exceptis vero adstantium suffragiis, Sanctissimus Dominus Noster haec addidit verba:
Magnopere equidem laetamur, una vos mente et voce in eo consentire, quod idem Nobismet ipsis placet, ut sex ii beati caelites in Sanctorum numerum Apostolica auctoritate referantur. Id igitur in Petriana Basilica per proximi mensis maii decursum facturi perlibenter sumus: et canonizationi beatae Theresiae ab Infante Iesu diem dicimus septimum decimum; beati Petri Canisii diem Ascensioni Domini Nostri Iesu Christi sacrum, idest diem vicesimum primum; beatarum Mariae Magdalenae Postel et Magdalenae Sophiae Barat diem quartum ac vicesimum; denique beatorum Ioannis Eudes et Ioannis Baptistae Vianney diem dominicum Pentecostes, qui erit proximi item mensis postremus. Interea, ut propositum Nostrum eveniat feliciter et ad divinam gloriam Ecclesiaeque utilitatem quam plurimum conferat, supplicibus instare Deo pre-. cibus, Venerabiles Fratres, ne gravemini.
83
RAZNE OBJAVE.
Brezplačni izpiski iz matic. Veliki župan ljubljanske oblasti je z dopisom z dne 2. novembra 1925 U. br. 10.403/3 sporočil ordinariatu sledeče:
»V dnevniku »Slovencu« z dne 21. oktobra 1925 št. 238 in z dne 27. oktobra 1925 št. 243 sta izšli dve notici glede izvlečkov iz župnih matic, iz katerih posnemam, da si nekateri župni uradi niso na jasnem, v katerih primerih morajo izdajati ex offo (kolkovine proste) izvlečke iz matičnih knjig.
Stvar je prišla na dan vsled nesporazumljenja med gradbeno sekcijo v Ljubljani in župnim uradom v Gor. Logatcu.
Na zahtevo gradbene sekcije v Ljubljani so namreč cestarji od imenovanega župnega urada zahtevali različne ex offo-izvlečke iz župnih matic. G. župnik je bil mnenja, da okrožne gradbene sekcije ne spadajo med one urade, ki bi bili upravičeni po okrožnici bivše pokrajinske uprave z dne 18. februarja 1923 št. 5615 (naslovljene na škofijska ordinariata v Ljubljani in Mariboru ter na generalni vikariat v Dravogradu) zahtevati ex offo (kolkovine proste) izvlečke iz matičnih knjig, in se je radi tega obrnil semkaj za pojasnilo. Ker župni urad v svojem dopisu n i navedel, v kakšne namene so cestarji zahtevali izvlečke, sem seveda njegovemu mnenju moral pritrditi. Gradbena direkcija je pa sedaj semkaj pojasnila, da so cestarji zahtevali ex offo-izvlečke v svrho ureditve svojih službenih prilik.
To pa seveda položaj bistveno spremeni. Gre namreč tu za izvlečke iz matičnih knjig, katere rabijo državni nastavljenci po členu 128. uradniškega zakona, za izvlečke torej, ki so po specialni odredbi zakona takse (kolkovine) prosti in za katere je uporabljati določbo prip. 1 k tar. post. 3 in 4 člena I. zakona o taksah in pristojbinah z dne 25. oktobra 1923, Ur. 638/113.
Isto velja tudi za izvlečke, ki se rabijo v opcijskih zadevah (§ 34 opcijske uredbe) in v volilnih zadevah (člen 11 zakona o volilnih imenikih).
Vsi ti izvlečki so torej oproščeni taks vsled posebne določbe zakona in pri tem ne pride v poštev, kdo (oblast ali posameznik) zahteva te izvlečke, važno je pa, da se taki izvlečki iz matičnih knjig smejo izdati le z označbo, v kakšen namen so se izdali brez takse in da se ne smejo uporabiti za drug namen, ako pa so se izdali na oblastveno zahtevo (datum in številka a k t a) so se izdali (člen 7 zakona o taksah in pristojbinah).
V svrho enakomernega postopanja blagovoli naslov izdati nemudoma vsem župnim in duhovnim uradom v tem smislu primerno okrožnico.«
0 tem se gg. voditelji matic obveščajo radi ravnanja. — Pripominja se k temu, da v slučajih, kjer ni predpisan točni in dobesedni izpisek iz matice (rojstni in krstni list, poročni list, smrtni list), zadoščajo izpiski le z glavnimi podatki in da se taki izpiski napišejo lahko na četrt pole papirja.	,
84
SLOVSTVO.
Sveto pisntio Novega Zakona. O tem našem novem slovenskem prevodu je prineslo glasilo papeškega bibličnega zavoda v Rimu, »Biblica« 6. (1925), iz peresa prof. T. Spačila, S. J., naslednje poročilo:
Auctores praesentis operis sibi pro scopo proposuerunt versionem conticere, quae accurata et pulchra lingua slovenica originalem textum, quantum possibile, fideliter redderet.
Praemittitur versioni praefatio, in qua de indole et momento S. Scripturae agitur et regulae quaedam seu principia, quibus auctores in versione conficienda dirigebantur, proponuntur (p. V-IX); brevis item introductio in Evangelia et Actus Apostolorum p. X-X1V habetur. In fine libri additur brevis conspectus vitae Iesu Christi iuxta quatuor Evangelia (p. 411-421), et index pericoparum evangelicarum quae singulis Dominicis et lestis anni ecclesiastici leguntur (p. 422-430).
Ex principiis, quibus auctores in versione hac usi sunt, haec desumimus. Fundamenti instar erat ipsis textus originalis graecus, quem unice respiciebant in iis locis, qui versio Vulgata minus clara vel accurata est et manuscripta graeca inter se concordant. Ubi autem manuscripta discrepant, ex versione Vulgata rem decidebant, et si adhuc dubium remanebat, ad criteria interna recurrebant.
Quantum diiudicare potuimus, auctores versionis duplicem scopum sibi praefixum plene obtinuerunt et principia assignata ubique fideliter secuti sunt. In adnotationibus plerumque sententiam communem doctorum sequuntur. Hic inde aliquis forsitan adhuc unius alteriusve loci minus noti declarationem in adnotatione desiderabit; item alicui forsitan non placebit in textum versionis ipsum quaedam verba declarativa (licet rarissime) addita esse.
Ceterum versio haec, iam a duobus episcopis slovenis explicite approbata et laudata, certe magnae erit utilitati, et cum gaudio liber hic, cuius etiam externus apparatus forma egregia praestat, ab omnibus excipietur.
Opeka dr. Mihael, Zena s solneem. Štirinajst govorov o Mariji. Ljubljana 1925. Založila Prodajalna K. T. D. (H. Ničman). Str. 126. Vsebina te najnovejše zbirke govorov kanonika dr. Mihaela Opeka je sledeča: Uvod. Mati božja. Sveta devic Devica. Brez greha Adamovega. Brez vsakega greha. Milosti polna. V nebesa vzeta. Mati naša. Posredovavka vseh milosti. Pribežališče grešnikov. Pomoč kristjanov. Češčena bodi Kraljica! I. češčena bodi Kraljica! II. Slavni dnevi. Za vzorom. Opombe. — Kakor prejšnje zbirke, tako priporoča škof. ordinariat tudi te govore gospodom duhovnikom v proučevanje in za praktično uporabo.
85.
ŠKOFIJSKA KRONIKA.
Cerkveno odlikovanje. Dr. Franc G r i v e c, univ. profesor na teološki fakulteti v Ljubljani, je bil imenovan za papeškega prelata.
Umeščen je bil Franc G o 1 m a j e r na župnijo Rova dne 13. oktobra 1925.
Odpustnico za sprejem v zagrebško škofijo je na lastno prošnjo prejel Vladimir Globočnik, kaplan v Kranjski gori.
Konkurzni izpit sta dovršila: P. Rajner Enklav ec, 0. Teut. v Ljubljani, in Anton Pavlič, beneficiat na Vačah.
Umrla sta: Anton V erb a j s, župnik v p., zlatomašnik, dne 18. oktobra 1925 v Mali Loki pri Ihanu v starosti 81 let. — Simon Zupan, župnik v p., zlatomašnik, dne 20. oktobra 1925 v Leonišču v Ljubljani, v istarosti 81 let; pokopan na Ježici. — N. v m. p.!
Škofijski ordinariat v Ljubljani, dne 10. novembra 1925.
Vsebina: 79. Dekret o kanonizaciji bi. Jan. Krst. Mar. Vianney. — 80. Konferenca kat.
škofov v Zagrebu. — 81. Vloga episkopata na ministrstvo ver o draginjskih dokladah duhovnikov. — 82. Letošnje svetniške kanonizacije. — 83. Razne objave. — 84. Slovstvo. — 85. Škofijska kronika.
Izdajatelj škofijski ordinariat. — Odgovorni urednik Josip Dostal. — Za Jugoslovansko tiskarno v Ljubljani: Karel Ceč.