MIH. M. STANOJEVIČ: Škola rada. (Referat na V. pokr. skup. Pov. UJU — Ljubljana v Šoštanju.) (Konec.) Izraz »Radna škola« (Arbeitsschule) odomačen je duže vremena u Nemačkoj i odatle je prešao u razne kulturne države pa i kod nas. Ali se on kod nas češče shvata kao škola u kojoj treba da se radi ručni rad kao zaseban predmet, škola pri kojoj treba da postoje radionice u kojima če se predavati kartonaža, pletarstvo, stolarstvo i td. što treba da posluži i vaspitnoj svrsi a i uvodenju učenika i zainteresovanju za zanatske pozive. Medu tim pokret za uvodenjem škole rada 111 nastave rada je princip po kome ima rad da bude središte celokupne nastave, sredstvo za postignuče najvišeg vaspitnog cilja: razvijanja jake moralne volje, budenje i jačanje dečje aktivnosti i razvijanje svestrane zainteresovanosti kod vaspitanika. Škola rada ima da se naslanja na radno vaspitanje u kuči, (na domu) gde dete zadobija prve navike na rad u domačem poslovanju i pomaganju roditeljima. Pomoči u spremanju stola, u kujni, namotati klupče, prišiti dugme, upakovati što, nahraniti živinu, očistiti obuču, iscepkati drva, i t. d. i t. d. sve su to male dužnosti koje deca vrlo rado vrše i kojiraa se deca navikavaju da rade. Kad bi se ove radnje još sistemski izvodile i stavile u službu pedagoških ciljeva mogao bi se razviti svežim radom domačeg vaspitanja koje bi bilo baza školskom vaspitanju i radnoj školi. Georg Keršenštajner školski savetnik u Minhenu, poznat sa svoga dugogodišnjeg zauzimanja da prokuči put školi rada, koju on naziva »školom budučnasti«, uspeo je da u svojim školama u Minhenu sprovede jedan sistem koji ima da izmiri oba gledišta i škole rada kao nastavnog principa i uvodenje ručnog rada kao sredstvo za postignuče vaspitnih zadataka. Kritikujuči današnju školu kao suviše »knjišku«. Keršenštajner, u svome poznatom govoru o Pestalocijevoj proslavi 1908 g. u Cirihu, ističe pitanje: »Zar nije moguče da se današnja škola tako prekroji kako ne bi izgubila svoje dobre osobine a ipak kako bi odgovarala suštini dečjeg biča; kako bi u njemu razvijala i one duševne osobine, koje su danas zanemarene pa čak i puštene da zakržljaju? Ako bi to bilo mogučno onda to može biti samo kad bi smo se od samog početka svake nastave više posvetili nego do sad stvaralačkim močima detinjim i to ponaj- bolje u istom uticajnom krugu koji je ono, vezano pre škole i za vreme njenog trajanja svojim ličnim darovima i ekonomskom okolinom. Kao što je malom detetu d o m radionica njegovog duha, gde i hiljadama utisaka i podsticaja iz njegove okoline preraduje u prividni svet, isto tako moraju kod večeg deteta prostorije za rad u školi biti centralna radionica njegovog aktiviteta iz koje ono prelazi rado u školske prostorije za učenje koje je samo zahtevalo opet vrati u one prostorije za rad. Od naše knjiške ško1 e mora postati radna škola koja se naslanja na školu dečjeg poznavanja prvog detinjstva. Ali Keršenštajner (— kao što je to vrlo lepo uočio g. dr. Voj. Mladenovič u svojoj raspravi o Keršenštajneru u »Pro svetnom Glasniku« —) pokazuje dosta i nejasnosti i jednostranosti, čim dolazi sebi u kontradikciju. Kroz celu njegovu osnovu ipak se provlači ručni rad kao z a n a t ski rad. On želi da škola bude ognjište gradanskog i socijalnog života, jedna radna zajednica ali on traži da škola ima i svoje radionice i stručno obrazovanje učitelja, da škola pomalo s p r e m a (pripravi) i z a p o z i v (poklic). U toliko se on udaljuje od pravog principa radne škole, koja nema nameru da samo s pomoču ručnog rada sprema vaspitanike za buduči poziv več da se pomoču radne nastave koja obuhvata sve predmete i sve manife- stacije školskoga života razvijaju harmonijski sve sile vaspitanikove i uvodi vaspitanika u kulturni život uopšte. Radna nastava ima da podstiče a k t i v n o s t učenikovu i ima da ga osposobi uopšte za s a m o r a d n j u. Ona odgovara p o t r e b i dečjoj za promenama izmedu telesnog i duhovnog zanimanja, ona je baza harmonijskoga obrazovanja i vaspitanja kao što veli R. Sajdl ali i on je jednostran jer ne sprovodi ovaj princip kroz celokupno vaspitanje več samo kroz Didaktiku. Radna nastava ili škola rada ne isključuje osnivanje kakve školske radionice — gde je god to moguče — ali ona traži rad detinji i u vrtu i u laboratoriju i školskoj kujni i u dačkoj samoupravi u higijeni i t. d. Ona je princip razvijanja samoradnje i dečje aktivnosti u svima predmetima osnovne nastave. Naš poznati hrv. pedagog dr. Jure Turič izradio je svoju Metodiku škole rada, koja bi se mogla smatrati kao novina i u stranim književnostima po kojoj je sproveo ideju rada i za sve predmete ove nastave. Nu da bi se smisao škole rada proveo da svojih pravih smerova, treba preduzeti mere, koje če podesno pripremiti za rad u smislu škole rada i nastavnike u okviru njihovog višeg obrazovanja a u isto vreme probuditi razumevanje za nju i kod r o d i t e 1 j a a i kod merodavnih faktora te da se ona tako provede i kroz nastavne programe, — a to bi bilo sad na redu i kod nas pošto se misli da se zavede nov nastavni program i plan. Na taj način radna škola postaje delovna škola ili Tatschule, koju je Laj naročito konstruisao u smislu budenja i razvijanja samoradnje i aktivnosti volje kod vaspitnika. Pokušaji osnivanja ovakih škola vrši se t mnogim zemljama pa u poslednje vreme i u bratskoj Čeho-Slovačkoj. Tamo i Ministarstvo Prosvete ide na ruku tome. Ono je odobrilo još 1922 g. dvojici Praških učitelja Sedlaku i Žitnom da mogu osnovati ovake probne škole kao osnovu opširno izradenih planova i programa. U predloženim pragramima vidi se svuda težnje: osloboditi dete krute, tradicionalne, školske discipline i nastave u masi. Deci je ostavljena sloboda ne samo kretanja do izvesne mere več i s 1 o b o d a r a d a1 pa čak i kritikovanja. Doduše ovde je omogučeno izvodenje ovakve nastave jer je mali broj daka (20—30 najv. u razredu). 1 Kako ie kod njih muzika jako razvijena to deca sama biraju pesme koje če učiti, sad imaju i svoje dačke horovode.