TKO SU ADVENTISTI

I

ŠTO UČE?

KNJIŽICA ZA NAROD.

NAPISAO: Dr. STJ. B.

ZAGREB 1930.

TISAK NADBISKUPSKE TISKARE


/U  VV/^

Poznavanje adventisličke sljedbe u naše je dane
od esobitog značenja. Razlog je u torne, što ni-
jedna savrcmena sljedba ne provodi tako strastvenu
propagandi!, niti se ikoja tako grčevito bori protiv
katoličke crkve kao adventizam. Za tio nam daju
jako svjedoeanstvo adventističke knjige, ilustracije
i brošure, koje o katolicizmu i papi govore s najve-
čom mržnjom i prezirom.

Adventistička djelatnost, koja je svuda, pa i
u našim krajevima, bila vetrna živa več i prije rata,
razmahala se osobito u poratno' doba. Uvijek su
naime u povijesti čovječanistva jači socijalni preo-
kreti biti plodno tlo za razvitak raznih bolesnih na-
strojenja ljudske duše i uvijek su se u mutnim
duševnim časovima radali ili dolazili do jačeg izra-
■žaja razni i najneshvatljiviji religijozni sustavi. Ra¬
zumljivo je s toga, da je u uzburkanoj i nemirnoj
ljudsko] duši usred ratnih i poratnih dogodaja fan-
tastička adventistička sekta našla veoma dobro tlo.
Nije stoga ni čudo, što je revnih pristaša našla i u
nekim našim selima i gradovima.

Stoga i sam religiozni sadržaj, a još više
okolnc-st, da adventizam prcdire u naše seoske i
gradan,ske obitelji, daju nam povod, da se obazremo
na ovu pogubnu sektu. Iznijet čemo u prvom di-
jefu začetak, povijesni razvitak. život rad i ustroj-
stvo adventizma, a u drugom čemo dijelu orisati
adventistička nauku i razmotriti je u svijetlu Kri-
stove objave.

4

A) ADVENTIZAM U SVOME RAZVITKU I
ŽIVOTU.

Adventizam dolazi od latinske riječi — adven-
tus — dolazak. Zeve se tako, jer njegovi pri¬
staše vjeruju, da če Krist naskr.ro doči. Dakako
da uz ovo vjerovanje sadrži adventizam i mnoštvo
■drugih bludnji, koje čemo u našem razpravljanju
iznijeti.

1. Početak adventističke nauke.

Prvi je počeo propovijedati nauku o skorom
drugom Kristovu dotoku i prvi je osnovao za-
sebnu adventističku sektu William Miller.

Američki zakupnik (farmer) William Miller,
roden je 15. II. 1782. u Sjevernoj Americi u Pitts-
fieldu u državi Massachussetts. Roditelji su mu
pripadali vjerskoj sekti Baptista. Kako su bili
veoma siromašni, nijesu svoga sina mogli poslati
na više nauke. William je stoga, željan znanja,
sam posizao za svakom knjigam, koja mu je d'ola¬
zila ped ruku. Čitanjem svakojakih knjiga postao
je posvemašnji bezvjerac. Njegov duh medutim
nije mirovao, nego se i dalje borio i istraživao.
Kad se je god. 1816. u dobi od 34 godšne vratio iz
englesko-američkog rata, počeo je opet vjerovati
i prislonio se uz sektu t. zv. »Redovnih bap¬
tista«. Od sada se mnogo zanima# za ■ sv. Pismo.
O s obit o su ga zanimala ona mjesta sv. Pisma, koja
govore o svršetku svijeta i drugom Kristovom do¬
lasku. Stoga je pesebnom pomnjom čitao proroka
Danijela i Otkrivenje sv. Ivana.

Buduči da za ovaj študij nije imao potrebne
znanstvene izobrazbe niti potrebnog vodstva, za-
pao je u velike i teške bludnje. Počeo je naime
naučavati, da če Krist doskora deči. Kad on dode,
odmah če uskrsnuti »vjerni« i s Kristom vladati
na zemlji 1000 godina. Iza toga sli j edit če drugo
uskrsnuče— uskrsnuče grješnika d posljednji sud.

5

Prvi put je Miller javno iznio svoju nauku g.
1831., a g. 1833. izdao je spis: »Dokazi iz sv.
Pisma i povijesti za drugi dolazak Kristov oko
god. 1843.« Svieje računanje o Kristovu dolasku
u g. 1843. oslonio je Miller na Danijelovo pre¬
roštvo, gdje se kaže, da če »svagdanja žrtva« tra¬
jati, dok se ne ispune do 2.300 dana i nočf. a »onda
če se svetinja očistiti« (Dan. 8, 14). Opeenito je
priznate medu tumačiteljima sv. Pisma, da se ovo
Danijelovo. mjesto odnosi na hram jeruzalemski.
Miller ga je samovoljno stao tumačiti tako, da »čišče¬
nje svetinje« znači čiščenje zemlje kroz požar
zemlje na -koncu svijeta. Kako je Miller došao
upravo do godine 1843.? Ovako. Prema Milleru
treba ponajprije 2.300 dana, o kojima govori pre¬
rok Danijel, uzeti za 2.300 godina i to zato, jer su,
veli. proročki dani jednaki godinama na temelju
4  knjige Mojsijeve. gl. 14, 34, gdje se kaže:
»prema broju od 40 dana, za koje uhodiste Zemlju,
godina svaku se broji za dan« (ovdje odreduje
Bog, da če židovski narod ostati 40 godina u pu¬
stinji prema 40 dana, u kojima se uhodili obečanu
zemlju).

Prema Millerovu dakle računu, doči če sudnji
dan za 2.300 godina. Ali od kada se imadu raču¬
nati te godine? Kao početnu godinu uzeo je Mili ;r,
dakako opet posve samovoljno — g. 457. p rije
Krista, kad je izašao nalog, da se gradi jeruza¬
lemski hram i jedan se dio Židova vratio iz .op-
stva babilonskega. Ako se od 457. godine prije
Krista broji 2.300 godina dalje, dobije se godina
1843. poslije Krista. Dakle g. 1843. ima ponovno
doči Krist.

Več cd godine 1818. živjelo je u Millerovoj duši
nepokolebivo uvjerenje, da če Krist doista doči g.
1843. To je uvjerenje bilo godimiee sve čvršče,
dok nije s tom naukom i javno istupio. Svojim
naučavanjem stekao je mnogo pristaša, naročito

6

kad je izdao prije spomenutu knjigu i kad je kao
baptistički propovjednik stao svoje bludnje javno
naučavati u crkvi. Što je bliže bila godini 1843.,
rastao je broj pristaša, a još više naročito stoga,
što je god. 1840. Millerov pristaša Jozue Himes,
počeo u Bostonu izdavati prvi časopis u adventi-
stičkom duhu: »Znaci vremena«. Ti »znakovi vre¬
mena« dali su Milleru novi oslon za njegove tvrd-
nje. Kao posebni »znak vremena«, isticala se po-
mrčina sunca od 17. V. 1780. i pad meteora 13. XI.
1833; Miller je stoga bio uvjeren, da če Gospodin
sigurno doči i njegov je dolazak proračunao na
vrijeme izmedu 21. ožujka 1843. i 21. ožujka 1844.
U zimi g. 1843. ostavili su mnogi Millerovi pristaše
neobradena svoja polja ili ih predali »nevjernici-
nia« da kod Gospodnjeg dolaska budit posve slo-
bodni od sviju okova. A kad se približavalo pro-
lječe god. 1844. mnogi se pristaše nove nauke obla¬
čili u bijela odijela i u velikom čeznuču iščekivali
Gospodnji dan. Tako je došao i mnogo željkovani
dan 21. III. 1844. On je dakako prošao kao i svt
ostali dani i Gospodin nije došao. Razočaranje ,ie
bilo veliko. Sam je Miller javno priznao, da se je
u računu prevario i nije više htio, da se bavi odre-
divanjem točnog dana Kristova dolaska. Mnogi
ga pristaše ostaviše. I čitavog bi pokreta tada
za cijelo bilo nestalo, da nije nove »objave« donio
Millerov pristaša S. Š. Snow. On je uvjeravao
Millera, da u svome računu nije uzeo u obzir evan-
deoske priče o 10 djevica, koja govori o dolasku
zaručnika t. j. Krista (Mat. 25). U toj se priči
kaže, da su djevice čekale zaručnika, ali on nije
došao za dana nego istom u ponoči — pola dana
kasnije. Gospodin če dakle, učio je Snow, doči
pola godine kasnije, jer polovica dana u proroč-
kom smislu vrijedi za pola godine. Gospodin je
još, učio je Snow, polovicu godine ostavio za po¬
kom i milost, a onda če neminovno doči i to 21.

7

oktobra 1844. Ovo smiono preroštvo ' prihvatilo
je mnoštvo ponovno unatoč dosadanjeg teškog ra¬
zočaranja. Što više i sam Miller, koji je ispočetka
dvojio u Snowovo proroštvo, zanesen vjerovanjem
mase, prihvatio je konačno Snowovo mišljenje.
Isčekivanje bilo je opet veoma veliko'. U 1 jeti i
jeseni ostavili su mnogi svoje plodove da pro-
padnu iščekujuči dan Gospodnji. Dakako, da je
bilo i nevjernika. Trgovačke kuče u Bostonu iz-
vjesile su rasprodajne plakate, koji su glasili: »Bi-
jela od i j e 1 a uz naj jeftiniju cijenu po najnovijoj modi
za ulazak u nebo«. Konačno je došao mnogo isče-
kivani dan. U svečanom odijelu isčekivali su
adventisti cijeli dan pod vedrim nebom dolazak
Gospodnji. Njihovi su pogledi bili upereni prema
nebu imajuči na umu Spasiteljeve riječi: »A kad

se počne ovo zbivati, gledaje: podignite glave
svoje, jer se približuje otkup Vaš« (Lk. 21, 28).
Neprekinuto orile se adventističke pjesme prema
nebu. Medutim 21. oktobra 1844. prošao je kao
i svi ostali dani i tuga je bila velika. Žalost toga
dana opisuje Millerov prijatelj Jozua Himes: »Ja
sam napustio zbor i plakao kao dijete. Vrijeme je
bilo prošlo, a — iščekivani Gospodin ni je bio
došao. Mi smo morali kazati kao nekoč Marija
Magdalena: Uzeli su moga Gospodina, neznam,

kud-a ga položiše«. Langhboroug, drugi jedan
Millerov pristaša, piše opet: »Dan je prošao i

ostavio one, koji su čekali, tako tužne. čaša mio-
mirisa ved unapred osječanih besmrtnih radosti
ležala je razbijena pred njihovim nogama. Oni su
toliko molili: Dodi, Gospodine Isuse! Ali on nije
došao«.

Dakako da su iza novicg razočaranja ponovno
mnogi otpali od Millera. Miller je nekoliko mje-
seci prije 21. oktobra stao oštro udarati protiv svih
postoječih crkava, koje nijesu odobravale njegovog
naučanja. Tako i protiv baptističke crkve. Nakon

8

švoga neuspjela dobro je shvatio, što znači njegov
ustanak i oporba protiv sviju crkava. Zato je

3. XII. 1844. javno napisao: »Mi smo krivi, što smo
htjeli podignuti vlastitu odjeljenu crkvu (sektu).
Neka nam Bog oprosti.«. Milleru medutim nije
ovo pokajanje nista pomoglo, jer je u siječnju g.
1845. sa svim svojim pristašama izopčen iz bapti-
stičke crkve.

Možda bi sada kraj sve čovječje ludositi i
kratkovidnosti bio zauvijek iščeznuo ovaj pokret.
kad ne bi bila ustala »sestra White«, koja je ostavila
baptističku crkvu i zanijela se za adventističku
nauku te počela naučavati, da je s neba dobila
»osvijetljenje i objavu«. U svijetlu ove objave
kaže '»sestra White«,—- ta cd sada odlična vodite¬
ljica adventizma, — da je u tumačen.iu riječi »očiš¬
čenje svetišta«, o kome govori prorok Danijel do-
sada učinjena pogreška. Ovo »svetište« nije zemlja
nego nebo. 21. oktobra 1844. ušao je Krist u ne¬
beško svetište nad svetištem. da ga očisti od gri-
jeha djece Božje«. Tako se ispunila riječ Petrova:
»Vrijeme je, da počne sud u kuči Božjoj« (I. Pet.

4, 17). Proroštvo dakle Danijelovo, veli »sestra
White« nije ostalo neispunjeno. Ono se je obisti-
nilo na taj način, što je g. 1844. očiščeno nebeško
»svetište«, a na zemlji se javiš adventistički po¬
kret. Naravno, da je i ova fantastička tvrdnja
»sestre White« našla mnogo pristaša, a imade
ih još i danas. Tako se dogodilo, da se adventisti
iza neuspjelog proročanstva Millerova i Snowova
pod utjecajem »sestre White« ne bave više (ošini
t. zv. brače vremena) tečnim proračunavanjem
dana, kad če Gospodin doči, nego tek opčenito
kažu, da je Kristov dolazak veoma blizu. »Znaci
vremena« skorog dolaska Kristova jesu prema
adventistima kultura modernog vremena, koja se
očituje u napretku znanosti i silnim telmičkim po-
duzečima.

9

2 .  Osnivanie zasebne adventističke sekte. Rascjep
adventizma.

Dog. 1845. nijesu pristaše adventističkognaača-
nja bili organizovani kao posebna vjerska sekta.
To se je dogodilo istom g. 1845, kad su baptisti
izopčili Millera iz svoje vjerske zajednice.U aprilu
naime god. 1845. sazvac je Miller \'eliku skiipštimi
u gradu Albany (države New-York) i ondje pred-
ložio nauku i načrt crkvenog ustava. Nova se
vjera zove »adventizam« i temeljno je njezino na-
učanje. da če Krist doskora dači. Tada če uskrs-
nuti pravednici i s njime kraljevati 1000 godina.
Naučaju još i štošta drugo, što čemo navesti kasnije.

Medu adventistima nastao je odmah rascjep
još i prije smrti Millerove (t 20. XII. 1849.). a oso-
bito poslije. Točke,, u kojima se ne slažu, tiču se
potankosti o budučem Kristovu dolasku, o naravi
i stanju duša pokojnika te svetkovanju subote.

Od adventističkih grupa najvažnije su ove:

a) Adventisti sed m o g a dana.  Na¬
stali su u godini 1845., a službeno se tako
prozvaše godine 1860, (Gl. Conradi: Missions-

bericht der Europaischen Abteilung der S. T. A.
Generalkonferenz 1910. S. 4.).

Prava je začetnica ove sekte bila »sestra
White«. To je ona, koja je imala viziju o Kristovu
ulasku i nebeško svetište na dan 21. oktobra 1844..
da ga očisti »od grijeha diece Božje«. Največi je
grijeh djece Božje, što su osramotili dan Gospod-
nji te mjesto subotu počeli slaviti nedjelju. Zato
je g. Ellen S. White sa svojim mužem James
White počela u adventizmu najžešče propagirati
štovanje subote. Ellen G. White štuju adventisti
kao od Bega poslanu proročicu. Ona je umrla
g. 1915. u dubokoj starosti od 87 godina. Glavna
točka, u kojoj se ovi baptisti dijele od ostalih jest,
da treba štovati subotu, a ne nedjelju. Tu su nauku
preko »sestre White« primili od »baptista sedmoga

10

dana« kojima je prije pripadala sestra White.
Gospoda White i njezin muž jesu uopče najjači
propagatori »adventizma sedmoga dana«, te se
upravo njihovim utjecajem taj adventizam tako
proširio, da su sve ostale adventističke grane iz¬
gubile na značenju i broju.

b) A d v e n t i s t i č k i k r š č a n i. Sekta je
osnovana g. 1861. Uči. da duša nije po naravi ne-
umrla. U času smrti zapada ona u neko besvjesno sta¬
nje, koje je slične snu. Ha dan suda bit če duša pro-
budena. Duše pravednika bit če nagradene blaže-
nom besmrtnošču, dok če duše grješnika liti uni-
štene. Uče dakle, da če grješnici doduše uskrsnuti,
ali če Bog duše bezbožnika uništiti. Prema torne
niječu vječnost paklenih muka.

c) Evandeoski adventisti  nastali su g.
1845. Temeljno im je učenje: naprije če uskrsnuti
sveti, da onda žive vječnim životom, a na koncu
grješnici, da udu u vječne muke. U grobu žive u pot-
punoj svijesti i pravednici i grješnici te čekani
uskrsnuče. Duša je po naravi besmrtna. Ova je
adventistička sekta najmanja, a organ joj .ie po¬
znati list »The Advent lierald«.

d) Ž i v o t n o i a d v e n t i s t i č k o j e d i n-
s t v o. Sekta je nastala oko g. 1860. i drži, da mrtvi
grješnici ne če nikad uskrsnuti na život, jer su nji¬
hove duše več kcd smrti uništene.

e) »B ožja  c r k v a« nastala je izmedu 1864.-65.
Ne razlikuje se gotovo ni u čemu od adventizma
sedmoga dana, osim toga, što drži, da su sjedi-
njene države apokaliptička dvoroga životinja (Ot-
krivenje sv. Iv. 13, 11—15.).

f) Adventistička b r a č a vremena,
koji se još i sada bave proračunavanjem vremena,
kad če doči konac svijeta i drugi Kristov dolazak.
Tako su držali, pozivajuči se na evandelje sv. Luke
(21, 24), da če Krist doči g. 1914.

11

3. Šlrenje, štampa i djelatnost adventizma.

Kad unapredak govorimo o adventistima, onda
imademo najviše pred očima »adventiste sedmoga
dana«, i to zato, jer su s jedne Strane oni brojem
najjači, a s druge strane zato, što se u Europi
uopče, a u našim krajevima napose, susreoemo sa¬
mo s »adventistima sedmog dana«.

a) Š i r e n j e adventizma.  Do god.
1868. bili su »adventisti sedmoga dana« ve-
čim dijelom ograničeni samo na Sjevernu
Amerik u. Prvi, koji je adventizam unio izvan
Amerike, bio je poljski svečenik Czechows.ky.
Polje njegova rada bila je Švicarska. G. 1874.
osnovana je adVentištščka misija za Srednju
Europu. Več 8. 1. 1876. bude osnovana prva nje-
mačka adventistička opčina u Solingenu. G. 1878.
počela je adventistička misija u Engleskoj. Več je
g. 1885., 58 gcdišnja »sestra White« na svojem odu-
Ijem putu po Europi mogla posjetiti adventističke
opčine u Švicarskoj, Engleskoj, Francuskoj, Italiji,
Danskcj i Norveškoj.

Od godine 1895. bilo je središte adventističke
propagande Basel, a od te godine Hamburg. Tu
je osnovano »Medunarodno društvo za rasprave«
(Internationale Traktatgesellschaft) kasni je »Ad-
ventistička naklada«, s podružnicama u Baselu,
Beču, Budimpešti, Haagu, Brunu, Wiirzburgu, a
kod nas u Nov.om Sadu.

Adventizam je več i prije rata bio dosta ra-
širen. No osobitu je propagandu razvio iza rata.
Njegovo misijonsko polje obuhvača sve države
Europe, različite predjele Afrike, Australije, Per¬
zije, Mandžurije, Indije i Jave. Ukupni broj »ad¬
ventista sedmoga dana«.‘iznosi danas oko 200.000
t. zv. komunikanata, što znaei, da ih s djecom
imade oko K milijuna. Od toga bro.ii Amerika
100.000, Njemačka 25—30.000. Sve druge adven-

12

rističke sekte breje ukupno oko 50.000 komunika-
nata to jest odraslih članova.

U našim su krajevima rašireni adventisti sed-
tnoga dana. Posebne adventističke stanice nalaze se
u našim krajevima u ovim mjestima: Zlatar-Bistrica,
Hum kraj Bistrice, Mackovac, Držimorec, Bačnga,
Daruvar, Golubinjak, Ivanovo polje, Sibinj, Borovo
polje, Zemun, Velika Kikinda. Kraj toga u okolici
sv. Nedjelje, Samobora, Pod Okičem i u Zagrebu,
gaje se adventistička propaganda širi ne samo
medu odraslima, nego i medu školskom mladeži.
Mnogo ih imade u Srbiji.

b) A d v e rt t i s t i e k a š t a m p a. Iz glav¬
nih adventističkih centara izlaze u svijet nji¬
hove knjige i časopisi. Pc izvještaju ured¬
nika Adventističkog lista u Hamburgu »Herold der
\Vahrheit« i glavnog predstojnika europskog ad¬
ventističkog cdjeljen.ia, štampa se u Hamburgu u
8 jezika preko 10 časopisa u mjesečnoj nakladi od
145.000 komada. Kraj toga izlazi tamo mnoštvo
drugih knjiga i rasprava. U svemu imadu »adven¬
tisti sedmega dana« preko 30 nakladničkih kuča i
tiskara. Izdavaju oko 150 časopisa, a knjiga i raz¬
nih drugih raspravu u 67 različitih jezika. Naj-
važnije adventističke knjige jesu od »sestre Whi-
te«; »Patrijarsi i prcroci ili velika borba izmedu
dobra i zla predočena u životu svetih muževa iz
starine«, zatim »Velika borba izmedu Krista i So-
tone ili izmedu svi.ietla i tame u krščanskom vi-
jeku«. Ovamo spadaju i ova temeljna djela, koja
tumače nauku adventizma, a napisao ih Conradi:
»Der Seher ara Hofe Babel« (Prorok na babilon-
skom dvoru), gdje tumači u adventističkom duhu
knjigu preroka Daniela i »Der Seher vom Tatmos«
(Prorok sa Tatmosa) gdje u adventističkom duhu
tumači Otkrivenje sv. Ivana. U obim djelima ci¬
tira i onda tumači redak za retkom pojedine bi-

13

bličke odlomke. Dakako da uz ova djela imade još
mnoštvo drugih.

Na hrvatskom jeziku izdali su adventisti, ko¬
liko sam mogao zapaziti, ove knjige (večinom pre¬
vodi) : »Slavan dolazak Krista«, »Stradanje Isu-
sovo za spasenje čovječanstva«. »U jzagnanstvu ih
k novom životu«, Putokaz k spasenju«, »Na pragu
novoga doba«, »Sjena i biče nauka spasenja«, »Ko ji
dan svetkuješ ti i zašto«, »Božji nevaravi proročki
sat svijeta«, »Stanje čovječje poslije smrti«, Bla¬
žena nada krščana«. Kraj toga izlazi u Novom
Sadu adventistički »povremeni časopis za narodnu
pouku i držanje morala Preporod«.

Premda je adventistička literatura brojem op-
sežna, ipak je sadržajem veoma oskudna. Nekoliko
misli opetuju u nepodnosivoj opsežnosti i širini.
Što više dogada se, da jednu knjigu izdadu pod
raznim naSlovima. Tako je knjiga »Slavan dola¬
zak Kristov« izašla u nepromjenjenom obliku pod
naslovom »Znaci našega vremena«. »Prorok
s Patmosa« nosio je pri je naslov »Kristova obja¬
va«, a djelo »Veliki boj« zvalo se pri je »Svijetio i
tarna«.

c) Propagandi stička d j e 1 a t n o s t
adventi  z m a. Več smo spomenuli. da je ad¬
ventistička propaganda veoma velika i da su oni ra-
širili svoja djelatnost ne samo u Europi i Sjev. Ame-
rici nego i u Aziji, Africi i Južnoj Americi. Upravo
je začudilo, kolika je energija u adventistima i ko¬
liko je ta razmjerno malena sekta učinila svo-
jom pežrtvovnošču.

Uz razne štamparske i nakladničke kuče, koje
več spcmenusmo, posjeduju oni oko 100 misijon¬
skih kuča i škola s 500 učiteljski sila i nekih 6—
7000 pitomaca za misije. Samo europsko adventi-
stičko odjeljenje imade 5 misionskih kuča, gdje se
prekoi 400 mladiča sprema za »unutarnji i vanjski
misijski rad« Kraj toga imadu mnogo bolnica i

14

sanatorija. U preko 70 adventističkih sanatorija
djeluje oko 200 liječnika i preko 1000 sestara bol¬
ničarki. U Njemačkoj su primjerice adventistički
sanatoriji »Friedensau« kod Magdeburga, »Wald-
friede« kod Berlina i »K urha us Wittelsbach« u
Bad Aibling u Gornjoj Bavarskoj. Kraj toga
imade i drugih trgovačkih poduzeča u njihovim ru-
kama. Dakako, da kroz sve svoje institucije pro-
vode adventisti najžešču propagandu.

Opčenito se može reči, da danas cjelokupni
adventizam imade u svojci propagandi oko 10.000
muškaraca i žena. 2000 kolportera, 2000 učitelja,
3000 misijonara i propovjednika i 2000 namješte-
nika po sanatorijima.

Sve ovo imade da posluži širenju i napredo¬
vanju adventizma.

Medutim nije s ovim iscrpena njihova propa¬
ganda. Ona svojom opsežncšču i načinom zaslu-
žuje posebnu pažnju.

Uz širenje knjiga i svakojakih letaka služe se
članovi adventističke sekte, za širenje svojih blud-
nja posebnim načinom. To su privatni razgovori
i javna predavanja. Javna predavanja oglasuju
često na velikim plakatima pod naslovima, ko j i
mogu privuči svakcga. Ta javna predavanja, koja
ponajčešče noše naslove: »predavanja na koje se
vjernici i bezvjerci sviju vjeroispovijesti uljudno
pozivaju« ili »predavanja o svjetskoj povijesti i
religiji« u početku su veoma bezazlena, dok na
koncu jasno ne probiju adventističke bludnje s naj-
pogrdnijim navalama na kat. crkvu i njenog vr-
hovnog glavara. Teme, koje^ najobičnije obradujr
jesu: Znaci vremena. Što je istina. Život, smrt,
Noini dani, naši dani. Povijest svijeta i sud nad
svijetom i t. d. Da što opreznije zamame publik«
dijele na ovakvim sastancima brošure, koje govore
o vecma nedužnim pitanjima: o duhanu, alkoholu
t. d.

15

U propagandističku svrhu upriličuju i privatne
posjete, gdje na svaki način nastoje predobiti po-
jedine osobe, osobito one, koje su prisustvovaie
njihovu sastanku .

Osobitu pažnju posvečuju adventisti širenju
svoje štampe. Zato imadu samo »adventisti sedmog
dana« kako spomenusmo, oko 2000 kolportera. Kao
nagradu dobi vaju kolporteri polovicu cijer.e od
prodane knjige. Razumljiva je stoga cesto upravo
fantastička revnost ovih kolportera u nudanju ad-
ventističkih knjiga. Ta koiportaža, za koju kod
njih postoji posebna škola, tako je razvijena, da
od nje žive ne samo kolporteri sa svojim obitelji-
ma nego ješ dobar dio ostaje za ostalu organiza¬
cijo. No unatoč ove zaslužbe kolportera adventi-
stičke knjige nijesu skup e. Stoga postoje još drugi
izvori za financijalnu podlogu adventizma. Uz kol-
portažu velik je izvor dobiti u t. zv. desetini. De¬
setina se smatra kao uredba Božja te če svaki,
koji se smatra djetetom Božjim bez ikakve sile
ovu zelju Božju izvršiti. Dakako da če nevjerniei,
koji to ne izvrše biti kažnjeni kaošto su kažnjeui
bili Ananija i Safira. Sva miesta sv. Pisma, gdje
se govori o uzdržavanju službenika svetišta služe
im kao dokaz za desetimi. Stoga i šalje svake go-
dine adventističko vodstvo, na svoje članove pis¬
mo, u kojem su citirane riječi proroka Malahije 3,
10: »Donesite cijeli dio u moju žitnicu«. Vjernik
priloži svoj oboi, naznači ime i pošalje pismo bla¬
gajniku, koji poslani prines odašilje centrali. Uz
desetimi dolazi nadalje u adventističku blagajnu i
mnogo dobrovoljnih prinosa, koji se skupljaju čas
za ovu čas za onu misionsku potrebu.

Upravo je začudno, koliko odventisti žrtvuju
za svoju vjeru. Tako je primjerice g. 1920. nešto
oko 185.000 članova »adventizma sedmoga dana«
skupilo 11 milijuna 876 hiljada dolara.

16

4. Adveniisiički ustav i bogoslužje.

Adventisti sedmega dana rašireni su, kako vi-
cijesmo po čitavoni svijetu. No sve su njihove i
naiudaljenije organizacije medu sobom dobro po¬
vezane.

a) Ustrojstvo je njiliovo  o v a k v o:
Ako u nekom mjestu imade barem 4—5 pristaša,
osniva se opčina, kojej je na čelu starješina. Kcd
večih opčina postavljen je i plačeni propovijednik,
kojemu stoje na pomeč lajički pomočnici i kolpor-
teri. Opčine su povezane u udruženje. Udruženja
drže svake godine konference, na kojima su opčine
zastupane preko svojih zastupnika. Udruženja su
medu sobom povezana u unije, koje drže svoje
kenferencije svake druge godine. Svake četvrte
godine drži se »generalna konferenca«, najviše ad-
ventističko upravno ti jelo, na koju pojedine unije
šalju svoje izaslanike. Na generalnoj se konferenci
bira odbor od 35 članova. Na čelu mu je pred-
sjednik i tri predsjednička zamjenika za Europu.
Sjevernu Ameriku i Istočnu Aziju. Sijelo je odbora
u Takema Parku kraj Washingtona. Buduči da
su pojedini članovi ovog vrhovnog upravnog od¬
bora rasijani po čitavome svijetu, usvojeno je na¬
čelo, da za pojedinu opčinu i kraj imade ona od-
luka cbvezatnu snagu, koju stvori predsjednik ili
podpredsjednik s četvoricom članova upravnog od¬
bora. Za Europu je organiziran posebni misienski
odbor od osam članova.

b) A d v e n t i s ti č k o bogoslužje  sa-
stoji u glavnom iz propovijedi, subotnje škole za
odrasle i djecu. Imadu i. zadnju večeru. Ona se
dijeli kao blagosloveni kruh i vino u obje prilike.
Prije večere vrše pranje nogu.

U predvečerje subote sakupljaju se na mo-
molitvu. Kadikad i po drugim večerama drže pre¬
davanja. Kao osobiti religiozni propisi, vrijedi za-
povijed o uzdržavanju od alkohola, duhana, kave,

17

čaja i svinjsko« mesa. Zato kod »večere« upotreb-
Ijavaju bezalkoholno vino. Stroga je takoder duž-
nost davati desetimi od skupnih prihoda.

B) ADVENTISTIČKA NAUKA U SVIJETLU
KPRISTOVE ISTINE.

Osvijetlivši adventizam u njegovome začetku,
ra zvitku i sadanjem radu i životu, treba da izne¬
semo adventističku nauku i da je promotrima u
svijetlu onoga, što je Krist naučavao i zapovijedao
nam držati i vjerovati. Tu čemo vidjeti, kako je
adventizam zapao u teške i dubcke bludnje.

I. Adventistička nauka«

Adventisti su svojom naukom gotovo u s vi m
točkama osim u pitanju Kristova božanstva došli
u opreku s krščanstvom i katolicizmom.

Iznijet čemo stoga njihovu nauku redom.

a) O Bogu, K r i s t u i Sv. Pismu  ispo-
vijedaju adventisti ovo: »Mi vjerujemo u Boga Oca,
nestvoreno, duhovno biče, praizvor svega bitka i
zbivanja; u Krista kao jedinorodenog Sina Božjeg,
koji živi od vijeka, te je kao Spasitelj poslan u
obličju ljudskom, sada nas zagovara u nebu, a
doskora če doči na oblacima nebeškim u velikoj
slavi sa svim svetim andelima; vjerujemo u či-
tavo sv. Pismo kao smjernicu k vječnom spasenju.«
Adventisti vjeruju dakle u božanstva Oca i Sina.
Pripominjemo, da se u službenom ovom vjerovanju
ne spominje Duh Sveti.

b) Prema katoličkoj Crkvi i papin-
stvu goje adventisti osobitu mržnju.
Od Konstantina Velikoga (4. vi jek), govore adven¬
tisti, ne vrši crkva više svoje misije. Ona se je za
volju vanjskog proširenja dala pod štitništvo drža¬
ve. Bez duha i snage nastavila je crkva svoj život
te je danas čitavo krščanstvo, a napose katolicizam
»kršteno neznaboštvo« bez unutarnjeg krščanskog

2

18

života i rada. Na auktoritet, koji si Crkva prisvaja,
nema ona pravo, jer uopče nema svečeničke po-
sredničke veze izmedu vjernika i Krista, nego sa¬
mo pojedinačka, unutarnja, duhovna. (Gl. Was
bringt uns die Zukunft 145—155.) Razumljivo je
stoga, što adventisti u velike hvale protestantizam,
koji se je digao protiv auktoriteta Crkve. (Gl.
Conradi: Seher von Patmos S. 135.)

Papu su adventisti prozvali antikristom. Sv.
Pavao, a osobito sv. Ivan u svojoj apokalipsi risu
antikrista kao biče. koje je puno svake zloče. —
Adventisti takva mjesta tumače o papi.

c) S v. P i s m o j e d i n o je izvor objave.
Kao što u protestantizmu, vlada i u adventizmu t.
zv. individualizam, te kao što u protestantzimu
svaki slobodnc- čita sveto pismo i debije nadah-
nuče, da ga razumije, tako je i za adventiste sv.
Pismo posvetna jasna knjiga, »jer Bog ne bi dao
ljudima knjige, koje ne bi mogli razumjeti«. Uz sv.
Pismo ne postoji nikakva predaja, ko ja bi nam ot-
ktivala tajne Božje.

d) Nauka o sakramentima,  koju uče
adventisti, uzajmljena je više ili manje od prote-
stanata. Ki st djece smatraju nevaljanim, pak zato
treba da se svaki u odrasloj dobi ponovno dade
krstiti. Ponovno je krštenje primio kao zasadit
svoje religije več satu Miller od sekte baptista, ko-
jima je, kako smo vid jeli, i sam u početku pripadao.
(Gl. Die Adv. u. ihre Lehren str. 22.) Ponovno kršte¬
nje zahtijevaju adventisti stoga, što poput protesta-
nata drže, da čovjeka opravdava jedinovjera. Kršte¬
nje probuduje u duši vjeru. Buduči pak da djeca ne
mogli još da imadu vjere, ne pomaže im krštenje
nista, pak se stoga ni ne smijtt krstiti. Krštenje
vrijedi jedino pognjurivanjem.

Od ostalih sakramenata zabacuju poput prote-
stanata potvrdu, misnu žrtvu, ispovijed, svecenioki
red i nerazrješivost ženidbe. Zadržali su posljed-

19

liju večeru, s kojom su spojili pranje nogu. Pričesfe
dijele pod obim prilikama i to, kako spomenusmo,
■s bezalkoholnim vinom, jer su se po njihovu mišlje¬
nju takovim vinom služili Krist i apostoli. Zadr¬
žali su i posljednju pomast no bez ikakvog sakra-
mentalncg karaktera. (Ibid. str. 24).

e) Adventistička nauka o duši  i po¬
sl  j e d n j i m č o v j e č j i m s it v a r i m a. Izu-
zevši »evandeoske adventiste« niječu adventisti
naravnu besmrtnost čovječje duše. Besmrtnost je
preko Krista »milosni dar Božji, kojeg vjernici
postaju dionici po uskrsnuču«. Baduči da je
besmrtnost milosni dar, drže oni, da nema vječ-
nih muka, jer oni, koji nijesu u milosti, ne
maju prava na vječnost, pak stoga bivaju od
Boga uništeni. Po adventističkoj če nauči čovječja
duša iza smrti spavati do sudnjeg dana. Pravednici
če tada uskrsnuti i s Kristom živjeti 1000 godina.
Nakon 1000 godina pretrpjet če grješnici drugu smrt
i biti za uvijek uništeni. Mnogi takoder drže, da
grješnike uništava Bog odmah iza smrti.

Zanimivo je napose, kakvu nauku o duši i po-
sljednjim stvarima imadu  »adventisti sedmoga da¬
na«. Oni kažu: Duša nije nešto odjeljeno od tijela
niti je takova, da bi mogla živjeti neovisno od tijela
{gl. G. W. Schubert, der Verkehr mit den Toten S.
4). Stoga kad nastupi smrt tijela, umire cijeli čo-
vjek. Protiv ziasebmog života duše — govore —
jeste i sam naš razum, jer »kako bi bilo moguče,
da čovjek može misliti bez mozga, hodatj bez noga,
vidjeti bez očiju i čuti bez ušiju?« Za dokaz svojih
tvrdnji navode i sv. Pismo. U sv. Pismu — govore
— jasno se kaže »Oci vaši jedoše manu i pomrje-
še« (Iv. bis), »On (David) umre i bi pokopan« (Djel.
ap. 220 ), Mojsije sluga moj umre«, »Lazar umre«
i t. d. Umreti pak znači 1  prestati (t. j. protivno
od) živjeti. Mrtav je ona,j komu je nestalo života«.
»Dakle su — zaključuju — svi oni ljudi mrtvi, a ne

20

više na životu« (Gl. Stanje čovječje posle smrti St,
4.). Ljudi dakle poslije smrti nijesu ni u nebu ni
u paklu ni u čistilištu nego u grobu. Jer si prah i
u prah češ se vratiti«, »Ko se mora vratiti u zem-
lju?« »Razborom i razumom nadareni čovek Adam«
pitaju i odgovaraju adventisti (Ib. st. 3) »I ljudi
pobožni ukopaše Stjepana i veliki plač činiše nad
njim« (Djel .ap. 82) »Ko bi pokopan? Ne samo ljuska
Stefana, nego On sam pravi Stefan«, tako odgciva-
raju adventisti.

Mrtvi ne znadu nista, nemaju nikakovih po¬
misli, tako govore doslovno. Navode za dokaz psal.
146 3, 4: »Ne uzdajte se u knezove i sinove čcvje-
čije, u kojih nema pomoči. Izide iz njega duh i
vrati se u zemlju svoju i taj dan propadnu sve po¬
misli njegove«. Psal. 6 »: »Jer mrtvi ne spominju
tebe, u grobu tko če te slaviti«. Stanje mrtvih u
grobu jest kao stanje onih, koji spavaju. »Mrtvi
spavaju, Mi svi znamo, da čovjek u zdravom i do-
brom snu nema ni sanjanja niti ikoje misli. U snu
je čovjek nesvestan« (Ibid. St. 6). Za dokaz na¬
vede sva ona rnjesta staroga i novoga Zavjeta, gdje
se govori za pokojnika da je »počinuo«, da je »le-
gao« ili da če se probuditi. Na pr. »I tako počinu
David kod »taca svojih i bi pokopan on« (I. Kralj.
210) ili »Lazar, prijatelj naš zaspa nego idem, da
ga probudim«.

Savezno s ovom naukom poriču adventisti i
partikularni sud. »Kad bi mrtvi dalje živjeli, go¬
vore oni, i kada bi čovjek, čim umre, on ili njegova
duša ili duh došaio u nebo ili pakao, koju bi svrhu
imao sud? Zar da Bog čovjeka baci u pakao prije
nego je osuden i onda, pošto je bio tisuču godina u
mukama, da ga opet izbavi i tada mu tek sudi?
Zar nije nezgrapno vjerovati, da Biog čovjeka drži
najprije hiljadu godina u nebu, a tada mu tek sudi
i utvrduje, da li zbilja spada u nebo? To je ne-

21

smisao. a cia bi se moglo u to vjerovati« (Gl. Stanje
eovječje posle smrti str. 2).

Po sebi je jasno, da adventisti kao nužni p ! o
sljedak svoje nauke o stanju čovjeka poslije smrti
i o partikularnom sudu zabacuju i nauku o čistilištu.

O paklenim mukama ne vole adventisti sedmo-
ga dana govoriti. Najjasnijeg mjesta u tom pogle¬
du: »Odlazite prokleti u oganj vječni« — ni ne
spominju. Imade pače očitih mjesta, iz kojih se
da de zaključiti, da ni ovl adventisti ne vjeruju u
vječne muke. Tako n. pr. u brošuri »Stanje čovječje
poslije smrti« st. 7 . govore: »Sveopče se misli, da
bezbožnici dolaze u paklene muke odmah čim! umru.
No večina ljudi, ko j i umiru bezbožnici su. Prema
torne bi dnevno duše bezbožnika odlazile u pakao
i ondje bi milijoni ljudi trpjeli u neizrecivim muka¬
ma. Zar nije to krivo mišljenje?« Isto se dade za¬
ključiti iz toga, što se rišuči sudbinu grješnika iza
op če g suda pozivlju na sv. Pavla, posl. na Rinili.
6=3, gdje se kaže: »Smrt je plača za grijeh, a dar je
Božji vječni život u Kristu Gospodu. Ovdje, čini
se, uzimlju smrt u smislu potpunog uništenja. Ima¬
de doduše mjesta, gdje oni spominju i vječne
muke, ali to je veorna rijetko i čini se rečeno
s tom nakanom, da se ne dosjete oni. koje treba
k adventizmu istom privesti. Ispravno je zna-
eenje ovakih mjesta veorna sumnjivo. kad imade
“toliko drugih, gdje se govori o posvemašnjem uni-
-stejfU grješnika.

f) Skori Kristo v dolazak i hilia-
z a m. U vezi s posljednjim čovjeejim stvarima
naučavaju adventisti, kako smo več izločili, skori
dolazak Kristov i tisučgodišnje Kristovo vladanje
na zemlji s pravednicima. Dakako da je za ad-
ventizam osobito značajna nauka o Kristovu
dolasku.

Oni uče, da su znakovi, koji po Spasiteljevim
ri.iečima imadu preticati njegov dolazak, dielo-

22

mično več tu. Več je Miller, kako spomenusino,
oslanjao svoje račune o Kristovom dolasku na po-
mrčinu sunca od 19. V. 1780., koja se prostirala
nad cijelom Sjevernom Amerikom. Zvijezde su
pale u noči 12. na’ 13. novembra 1832. u Americi,
a upravo tog istog dana buduče godine u Evropi.
Jednako se, kažu, ispunilo Kristovo proročanstvo
o morskim valovima i strašnim ratovima. Napose
je »sestra White« imala objavu, koja je osvi.ietlila
Kristov dolazak. Ova »objava« daje objašnjeje 14.
glave Ivanove knjige »Otkrivenja«, gdje se od 6—-
12 retka govori o trim andelima. ko j i če suditi. Prvi
andeo objavljuje: »došao je sat suda« (ap. 14,?). Ova
se »andeoska vijest«, kaže setra White ispunila, kad
je Krist g. 1844. unišao u nebeško svetište. Od
onoga dana briše Krist iz knjige života one, koji su*
doduše u njega vjerovali, ali su cfeeščastili subotu.
Drugi andeo objavljuje pobjedu Božju nad Babi¬
lonom. Pod Babilonom treba uz članove katoličke
Crkve razumijevati i protestante i spiritiste. Naj-
veči grijeli, zbog kojeg je gnjev Božji tako velik,
jest grijeh obeščaščenja subote. Treči andeo go¬
vori o postojanosti svetih, koji čuvaju zapovijedr
Božje i vjeru u Krista (ver. 12.). Ovi sveti jesu
adventisti sedrnoga dana«, koji odvračaju čovječan-
stvo od »zle životinje«. Kad adventisti odvrate čo-
vječanstvo od grijeha oskvrnjivanja subote, tada če
doči Gnspodin. Tada če početi tisučgodišnje kra-
ljevstvo mira. 144.000 savršenih adventističkih-
svetaca vladat če s Kristom. 1.000 godina biti če
vlast sotone sputana. Iza toga če on na kratko vri-
jeme biti pušten i onda če početi konačna borba.
Tada če uskrsnuti zli i za tim če slijediti vječni
sud, uništenje zlih; novo nebo i nova zemlja za
pravednike.

Ulazak Kristov u nebeško svetište g. 1844. zovu
adventisti istražnj sud, a njegov drugi dolazak jest
izvršni sud.

23

.g) Adventisti i s v e t k o v a n j e s u b o-
t e. To je svetkovanje osebujna oznaka »adven¬
tista sedmoga dana«. Oni štovanju subote pridaju
takovu važnost, te smatraju dužnošču, da se pred
Kristovim dolaskom natrag ispostavi čast subote
i izbriše »papski zločin« o svetkovanju nedjelje.
Štovanje subote, kako več spomenusmo, datira još
iz g. 1844. Te je naime godine osnovana adventi-
stička opčina u Waschingtonu, gdje je »sestra Whi-
te«, koja je pridošla iz sekte baptista, uvjerila cijelu
opčinu o potrebi svetkovanja subote. Razlozi, koje
adventisti iznose za svetkovanje subote, jesu ovi:
subotu je Bog svojim vlastitim počinkom na sedmi
dan u tjednu stvaranja svijeta odredio za počinak.
Taj je dan b'agoslovio i posvetio: »Subota potječe od
raja te je osnovana za dobro čovjeka i treba da se
smatra kao radost i užitak a ne kao teret.« (l. Moj.
31, 17 Mark. 2 27). Ona je prema Mojsiji (II. Moj.
31, 13) vječni znak izmedu Boga i njegovog naro¬
da. Sve zlo dolazi od neštovanja subote. Da ie
Izrael svetkovao subotu bio bi vječma u Jeruzale¬
mu (Jer. 17 24—26). Baš radi nepoštovanja subote
bude narod odreden u ropstvo babilonsko (2. Dnev.
36 19—21). Svetkovanje subote nalaže se i u no¬
vem Zavjetu, jer Spasitelj običava subotom doči u
skupštinu, učenici ostaviše ti jelo Kristovo u subotu
na miru, a Pavao je subotom icbičavao propovije-
dati. (Gl. Koji dan svetkuješ i zašto? St. 1—3).
Prema tomu treba subotu još i danas svetkovatii
kao zalog, božjeg prijateljstva. Fanatička .je pače
širiteljica adventizma gda G. White u nekom »vi¬
denju« doznala, da nikad ne bi bilo nevjernika i
psovača, kad bi se uvi.iek bila svetkovala subota.
(Gl. Die Adventisten u. ihre I^bre St. 45).

II. Adventisti u svijetlu prave Kristove nauke.

Obazret čemo se sada na izloženu adventi-
stičku nauku i osvijetliti je svijetlom Kristove
objave.

-24

1. Postoji li od Krista ustanovljena Crkva i
Bogom osnovano svečeništvo?

Adventisti, kako vidjesmo, niječu novozavjetno
svečeništvo, koje bi se vlašču, moču i Božjim, Kri-
stovim auktoritetom izdizalo nad sve druge ljude.
Jednako nema ni Crkve, koja bi Božjim auktorite¬
tom smjela od čovjeka tražiti, da joj podvrgne
svoje mišljenje i sudenje. Adventisti otvoreno
kažu: Medu Bogom i dušotn ne smije se nitko
utisnuti, nikakva Crkva, nikakvi svečenici.

Ova se tvrdnja medutim protivi Kristu, koji je
osnovao vidljivu Crkvu i zasebno svečenstvo
s Božjim auktoritetom.

Da vidimo!

Krist je imao mnogo učenika. Ali »od njih
izabra dvanaestoricu, njih nazva i apostolima«.
(Lk. 6, 12). S njima obilazi gradove i sela; njih
uči i njima posebice otkriva tajne Božjeg kraijev-
stva govoreči: »Vama je dano, da znadete tajne

kraljestva nebeskoga, a njima nije dano«. (Mat. 13,
10). Samo apostolima daje svoju božansku vlast
govoreči; »Kao što Otac šalje mene i ja šaljem vas
— Primite Duha Svetoga: kojima oprostite gri-

jehe bit če im oprošteni: i kojima zadržite, bit če
im zadržani«. (Iv. 20, 21—23). S njima dijeli svoj
božanski ugled: »Tko vas sluša, mene sluša,

tko vas prezire, mene prezire«. Njima daje vlast
nad kraijevstvom svojim: »Što svežete na zemlji,
bit če svezano i na nebesima, što razrješite na
zemlji bit če razrješeno i na nebesima«. (Mat.
18, 28). Oni su dakle od Krista postavljeni, da
budu posrednici izmedu neba i ljudi. Svoj dakle
božanski auktoritet nije Krist da© svim učenicima
nego samo apostolima.

Krist je dakle apostolima dao božanski aukto¬
ritet. No toga auktoriteta ne može apostolima dati
nitkoi drugi nego samo Krist, jer on sam kaže
apostolima: »Niste vi izabrali mene, nego- ja sam

25

izabrao vas i postavio vas, da vi idete i da rod
rodite i rod vaš da ostane«. (Iv. 15, 10). »Dana
mi je sva vlast na nebu i na zemlji: Idite dakle
i naučavajte sve narode krsteči ih u ime Oca i
Sina i Duha svetoga, učeči ih, da drže sve, što
sam vam zapovijedio. I evo ja sam s vama u sve
dane do svršetka svijeta«. (Mat. 28, 18 — 20). Idite,
kaže Krist, vi, koje sam ja izabrao i kojima sam
ja dao svoju vlast — božansku vlast, koju sam
primio od Oca.

Tako evo sam Krist odabire posebne 1 Jude i od
njih stvara zaseban zbor. da hude propovjednik i ču¬
var njegove istine. I da taj zbor bude još čvršče
povezan, daje mu vrhovnu glavu; jer Petru kaže:
»Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sazidat ču
Crkvu svoju i vrata je paklena ne če nadvladati«.
(Mt. 16, 18). I što je Krist obečao, to i daje, jer
na Tiberijadskom jezeru iza uskrsnuča govori
Petru: »Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje«.

(Iv. 21, 15—17).

Ovako je evo Krist ustanovio vidljivo dru¬
štvo, Crkvu, koja imade do konca svijeta propo-
vijedati evandelje. I dok apostoli budu evandelje
širili čisto i neiskvareno kroz sva vremena, ne če
to činiti ugledom ljudskim nego Božjim, jer Krist
kaže: »Idite i naučavajte, ja sam s vama u sve
dane do svršetka svijeta«. Drugim riječima: Idite
vi i nasljednici vaši te mojim ugledom i od mene
poslani naučavajte sve narode, a vaš rad kao djelo-
svojih službenika i izabranika, ja ču štititi do konca
vijeka.

I kad je Krist ovako ustanovio vidljivo dru¬
štvo, Crkvu, onda svečano proglasuje zakon za
sve vijekove: »Tko Crkve ne sluša, neka Ti bude
kao neznabožac i carinik« (Mat. 18. 17). Crkva
dakle u svojim vidljivim pogiavarima: apostolima
i u njihovim nasljednicima snagom Kristova aukto-
riteta imade kroz sve vijekove pravo da govori,

26

da poučava, da vodi u nebo, da bude posrednica
izmedu Boga i čovjeka.

Adventisti se mnogo pozivaju na sv. Pismo.
Neka ga dakle otvore i neka čitaju sv. Pismo
Novoga Zavjeta. Neka ga čita svaki čovjek, koga
vuče težnja za istinom i morat če priznati, da je
Krist uistinn htio osnovati vidjivu zajednrcu, Crkvu,
koja če ijude naučavati Njegovu istimi.

Medutim, da je Krist osnovao vidljiva zajed-
nicu, koja se zove Crkva, i posebne svečenike, koji
imadu biti posrednici izmedu Boga i ljudi, doka¬
zuje nam i najstarija krščanska starina. Adventisti
cesto kažu: vratimo se starome krščanstvu. Pak
hajde, vratimo se u one prve vijekove iza Krista i
pogledajmo, što nam oni govore o Crkvi i o sveče-
ništvu.

Nema dvojbe, da je najstarije krščanstvo do¬
bro poznavalo duh i nauku Isusa Krista, Pa što
dakle zapažamo kod apostola i prvih krščana.
Apostoli i prvi krščani dobro su shvatili, da
Kristov apostolat, naučavanje i čuvanje Kristove
istine treba da traje tako dugo, dok bude ljudi, zbog
kojih je Krist došao na svijet i koji su stoga dužni
i živjeti po Kristovoj istini. Oni su stoga takoder
dobro uvidali, da zbor Božjim auktoritetom snab-
djevenih ljudi treba da bude do konca svijeta.
Uvidjeli su, da Crkva, osnovana od Krista i snab-
djevena njegovim auktoritetom, treba da bude do
konca vijeka posrednica izmedu Boga i čovjeka.

Zato vidimo, da je več' od apostolskoga doba
i od nastarijeg krščanskog vremena proveden ona-
kav ustav Crkve, kakav je htio Krist: osnivane su
vidljive zajednice Kristovih sljedbenika, a te su za-
jednice upravljali oni, koje su svojim ugledom i
Vlasti postavljali ne vjernici nego apostoli. Ti od'
apostola izabrani i postavljeni biskupi i presbiteri r
koji su stajah na čelu crkvenih opčina, bili su pro-
povjednici i čuvari Kristove istine te djelnici nje-

27

govili milosti. Bili su dakle pravi posrednici iz-
medu Boga i ljudi vršeči to posredništvo ne na te¬
melju izbora opčine, nego snagom vlasti koju su ;
dobili od apostola.

Da za sve ovo navedemo barem nekoliko pri-
mjera.

Čim je" broj Kristovih pristaša počeo rasti,
osjetili su apostoli potrebu, da si u pojedinim'
vidljivim organizacijama postave vidljive pomoč¬
nike. Zato doskora čitamo o presbiterima kao
pomočnicima apostola u širenju krščanstva. Kr-
ščani na pr. u Antiohiji skupljaju milodare za
krščane u Jeruzalemu. I kaže nam sv. Pismo:
»To i učiniše (t. j. sabraše milostinju) poslavši (je)'
starješinama«. Sv. Pavao piše Titu: »Ostavio sam
te na Kreti, da postaviš po gradovima presbiiere,
kao što sam ti ja zapovijedio« (Tit. 1, 5) a sv.
Petar opet veli presbiterima: »Pasite stado Božje,
koje je u vama« (I. Pet. 5, 1). Sv. Jakov opet kaže:
»Ako tko boluje medu vama, neka dozove sveče¬
nike crkvene, i neka mole nad njim mažuči ga
uljem u ime Gospodnje«. (Jak. 5, 14).

Kad se je sastao prvi crkveni sabor u Jeruza¬
lemu, započinje koncilska odredba riječima: »Apo¬
stoli i starješine (presbiteri) brača, pozdravljaju
braču od pogana, što su po Antiohiji i Siriji i Cili-
ciji«. (Djel. Apost. 15, 23). I^resbiteri, starješine
jesu dakle pravi predstavnici crkvene opčine, koji
primivši od apostola vlast, ravnaju i upravljajir
crkvenu opčinu. O sv. Pavlu i Barnabi, koji su
osnivali mnoge crkvene zajednice čitamo: »I po-
staviše im svečenike po svim crkvama«. (Djel.
ap. 14, 22). Na trečem misijonskom putovanju po¬
ziva Pavao starješine efeške opčine te im kaže:
»Pazite na sebe i na sve stado, nad kojim vas
Duh sveti postavi biskupima, da pasete crkvu
Božju«. (Dj. A. 20, 28). Ovi starješine nijesu dakle-
izabrani samovoljom ljudi, nego su od Boga po-

•28

.zvani pastiri crkvene opčine, koju upravljaju Bož¬
jim auktoritetom, koji za ljude imadu moliti, biti
posrednici medu Bogom i ljudima. lli su možda
•opet adventisti bolje shvatili Kristov duh i zapo-
vijed nego sami apostoli? Tko ove ludosti neče
da izreče, treba da prizna, da postoji i vidljiva
Crkva i njezini službenici, koji su od Boga odre¬
jeni, da budu posrednici izmedu Boga i ljudi.

Posve je razumljivo, da je apostolski ustav,
koji kaže, da postoji vidljiva Crkva i vidljivo sve-
čeništvo, i dalje, iza apostolskih vremena, čuvan i
razvijam Zato več g. 107. sv. Ignacije mučenik
piše: »Tko bez biskupa i svečeništva (presbyteria)
i dakona štogod radi, taj nije čist u savjesti«. I
opet: »Svi se pokoravajte biskupu kao Isus Krist
Ocu, i svečenicima kao apostolima«. Za Ignacijem
se povodi Klement rimski, Tertulijan, Origen i Je¬
ronim i t. d. Zar su svi ovi, koji su stajali tako reči
na domaku apostolskog doba, bili slijepi i nijesu
vidjeli stare nauke? Ne, nijesu oni bili slijepi, nego
-su dobro znali, kakova je nauka ostala od apostol¬
skih vremena. Stoga su nam i ovi najstariji krščan¬
ski pisci čvrsti svjedoci, da je Krist osnovao vid-
ljivu Crkvu i vidljivo svečeništvo.

Kad su adventisti ovako zatjerani u škripac,
kažu: Jest, ona stara Crkva i staro krščanstvo na-
učavalo je pravu Kristovu nauku i propovijedalo
-pravi Kristov duh, ali od Konstantina Velikog (u
4. vijeku), kad je Crkva dobila slobodu, izgubila je
ona pravi Kristov duh i danas od Kristove nauke
nema u toj Crkvi nista . Ona je pravo poganstvo.

Što čemo na to odgovoriti adventistima? Naj-
prije bismo mogli kazati ovako: Krist je osnovao
svoju Crkvu i ta Crkva mora negdje postojati. Što
više, mora neprekinuto postojati, jer je Krist rekao:
»Ja sam s Vama u sve dane do svršetka svijeta« i
■opet; »Vrata je paklena ne če nadvladati«. Crkva
,če dakle po Kristovu obečanju u vi jek živjeti, ali

29 "

gdje? Adventisti kažu, da su oni pravi tumači
Kristove istine. No adventisti su se javili istom u
19. vijeku. Zar je dakle kroz 15 vijekova čovje-
čanstvo bilo bez prave Kristove nauke i čekalo
dok dode Miller i njegovi pristaše? Tko bi to
rekao, taj bi kazao strašnu hulu, da nas je Isus
prevario i da nije održao svoje riječi kad je obečao,.
da če sa svojim učenicima biti kroz sve vijekove
i da »paklena vrata«, to jest laž i neistina ne če
svladati njegove nauke. Jer ako su adventisti pravi
tumači Kristove istine, onda nemarno na svijetu'
Kristove istine več onamo od 4. vijeka, kad se po
njihovome Crkva iskvarila i izgubila pravi Kristov
duh, pa sve do 19. vijeka, dok se nije pojavio adven-
tizam. Kroz sve to dakle vrijeme nije Krist bio sa
svojim učenicima i paklena vrata, to jest laž i
istina, nadvladale su njegovu nauku. Krist je dakle
lagao i varao. Strašne su to riječi, no mora ih reči'
svatko, tko pristaje uz adventizam i tvrdi, da od 4.
vijeka nijesmo imali prave Kristove nauke i Crkve.
sve dok nije došao oko god. 1830. Miiller i osnovao 1
adventističku sljedbu.

Ali mi imademo za adventiste i drugu riječ.
Vele oni, da je krščanstvo uopče, a katolička
Crkva napose bez unutarnjeg krščanskog života,
duha i rada

Pogledajmo zato taj život Crkve u najkračim
potezima i iznesimo sud o katoličkoj Crkvi ne samo-
vjernika nego i nevjernika.

Obazret čemo se ovdje samo na unutarnji, du¬
hovni život katoličke Crkve, za koji adventisti
tvrde, da je u katolicizmu posve zatajio.

Ponajprije nauka je kat. Crkve u sebi uzvišena
i sveta. Pitajte i najmanje dače, da li je od svoga
katihete u krščanskoj nauči išta culo, što ne bi bilo
dobro, pošteno i sveto. Ta katolička nauka, koju
propovijeda Crkva, uči, da ljubimo Boga, da svako
djelo učinimo iz liubavi prema Bogu. Uči nas kraj

30

toga, da iskreno ljubimo svoga bližnjega, da činimo
požrtvovna djela ljubavi i samilosti. Uopče kato-
lička nauka i Crkva uče nas, da na ovoj zemlji ži¬
vimo sveto, čisto, čineči djela ljubavi prema bliž¬
njemu i da čemo jedino tako doči u vječnu do-
movinu.

Sam veliki protivnik katolicizma M. Luther
■morao je priznati, da je u katoličkoj Crkvi prava
Kristova nauka i pravo krščanstvo.

Ali nije samo crkvena nauka sveta, nego se u
Crkvi i provodi sveti život,

Gdje se usrdnije i pobožnije moli nego u kato-
ličkim crkvama? Gdje se nježnije razgovara s Bo¬
gom nego u katoličkoj Crkvi? Gdje se u sv. pričesti
prima božanski Spasitelj, gdje se više potiče čovjek
na dobar život nego u katoličkoj Crkvi? Gdje se to¬
liko propovijeda i potiče na ispovijed, sakramente
i dobra djela milosrda?

Kad je ovakav život u katoličkoj Crkvi, onda
pije čudo, da je engleski protestanat Suton po-
stao katolikom samo zato, jer je vidio, da se medu
katolicima najviše moli? Koje takoder čudo, da je
danski obračenik znameniti pisac Jorgensen usklik-
nuo; »Što više živim kao katolik, to više osjedam
u sebi porast života, snage i sunca«.

A kolike je opet svete uzore rodila i odgojila
katolička Crkva?! Treba samo prodi sav njezin
kalendar i sjetiti se života svakog pojedinog sveča,
da se vidi, kako je katolicizam ne mrtav, kako hoče
adventisti, nego pun života i duha. Svaki je svetac
svojim radom čvrsti svjedok, da je katolicizam
kadar stvoriti najuzornijeg čovjeka i da je prema
torne posve lažna adventistička tvrdnja, da ie
'katolicizam mrtav i bez života. Dozovite si
u pamet samo' život' sv. Franje, sv. Antuna, sv.
Alojzija, sv. Vinka Paulskog, sv. Elizabete, sv. Te¬
rezije, pa čete odmah vidjeti. kako je jaka i snažna

3t

katolička nauka, koja je rodila i odgojila takve
sveče i svetice.

Ili zar možda katolička Crkva nejna duha mi-
losrda? Ta zar nije upravo katolička Crkva rodila
n. pr. sv. Elizabetu, koja je, premda grofica, svojini
rukama dvorila gubavce i cjelivala im rane, ili sv.
Tomu iz Villanove, koji je i svoj krevet dao bijed-
nicima, ili sv. Karla Boromejskog, koji je najdivniji
primjer ljubavi prema okuženima, ili sv. Vinka
Paulskog, kroz čije je ruke prošlo oko 30 milijuna
franaka za siromahe. Ali ne samo ovi, nego se još
hiljade i stotine hiljada ovakovih rodilo se u katol.
Crkvi.

I još više. Kat. Crkva imade u svom krilu
toliko družbi, koie njete ljubav prema bližnjemu.
Da spomenemo samo neke; Kongregacija »sestara
siromaha« opskrbljuje u 242 kuče 27 tisuča staraca
i Stariča. Za sestre sv. Vinka Paulskog izjavio je
inače protivnik katolicizma Jules Simon: »Sestre
imadu 2.434 kuča, u kojima poučavaju 185 hiljada
djece i njeguju u bolnicama preko 45.000 boles-
nika. U Aziji i u Sjevernoj Americi imadu ove se¬
stre 328 kuča. U njima uzgajaju 32.970 djece sviju
'narodnosti i sviju vjera, a u bolnicama i ubožnica¬
ma njeguju 79.900 ljudi i ijekovima opskrbljuju
2,947.000 bolesnika. A poput ovih rade i razne
druge družbe tako, da je inače protivnik katoličke
Crkve zloglasni Voltaire morao uskliknuti: »Ne da
se zatajiti, da se narodi, koji su se odijelili od rim¬
ske (katoličke) Crkve, samo nesavršeno povadaju
za velikodušnom ljubavi bližnjega«. A slobodni
zidar dr. Oto Hesse-Ani-Rhyn u svome djelu »Sra¬
mota moderne kulture« slavi kat. Crkvu, da se u
tolikoj mjeri brine za bijedno čovječanstvo, koliko
se nije brinula nijedna druga vjerska udruga«.

Ako se dakle još tko, pa bili to i adventisti, usu-
de tvrditi, da katolička Crkva nema duha, onda
takve tjera u laž sva dosadašnja povijest katoličke

32

Crkve. Tjeraju ih u laž toliki sveči, tolika udruže-
nja i redovi, koji svi rade oko oplemenjivanja ijud-
skog duha i oko blaženja bijede bližnjega. Tjeraju
ih u laž i sami protivnici katolicizma, koji su kato-
ličkoj Crkvi dali tako divna svjedočanstva.

Ako se pak nade i medu katolicima nevalja-
naca i teških grješnika, onda torne nije kriva kat.
nauka i Crkva, nego oni sami, jer ne če da slušaju
istinite nauke i ozbiljne opomene Crkve. Za takve
vrijedi riječ proroka: »Da si išao putem Gospod-
njim, za cijelo bi zauvijek ostao u miru«. Ovdje je
vrijedno spomenuti riječi, što ih je napisao neki
mladič, koji si je sam oduzeo život; »Godine živio
sam prema načelima Crkvenima kao pobožan mla¬
dič i u torne sam nalazio beskrajno obilje utjehe
i mira, ali zli drugovi doveli su me na put grijeha,
pa sada više ne mogu da izdržim prigovore svoje
savjesti — život mi je nesiguran«.

Adventizam dakle, koji uči, da Krist nije osno-
vao svoje Crkve i da svečenici nisu od Boga odre-
deni, da budil posrednici izmedu Boga i ljudi i da
Crkva katolička nema pravog Kristovog duha. jest
neistinit i lažan. To nam kaže i svjedoči i evan-
delje i svi vijekovi krščanstva i sva ostala povijest
svijeta do današnjega dana.

2. Da li je papinstvo ustanovljeno od lsusa Krista
iil od ljudi?

Adventizam se, kako več spomenusmo, ostro
bori protiv papinstva nazivajuči pače papu i anti¬
kristom. Dakako, da se katolička Crkva tom na-
učanju žestoko opire. I posve je razumljivo, da je
ova borba veoma žestoka. Ako naime papinstvo
nije osnovano od Krista, onda ga treba pobijati
svim sredstvima, jer bi tada doista bila naj-
sramotnija drzovitost izdavati se za namjesnika
Božjeg Sina na zemlji. Ali, ako je papinstvo osno¬
vano od Krista, onda je ono božanska ustanova,

33

onda čovjek nije Slobodan, da se drži po strani, jer
tada samo onaj pripada potpunoma Kristovu
stadu, koji sluša i pokorava se pastiru, koga je
Krist postavio, da pase cjelokupno njegovo stado.

Sto je dakle s papinstvom? Odgovaramo:

Krist je osnovao papinstvo.

To nam ponajprije jasno i nedvoumno svje-
doči sv. Pismo.

Bilo je to kod Cezareje Filipove. Kad je Krist
zapitao apostole, što drže o njemu, tko je, odgo-
vorio je Petar u ime sviju: »Ti si Krist, Sin Boga
živoga«. Tada Petru odgovara Krist: »A ja tebi
kažem: Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ču

Crkvu svoju, i vrata je paklena ne če nadvladati.
I tebi ču dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Pa
štogod svežeš na zemlji, bit če svezano i na nebe-
sima; štogod razriješiš na zemlji bit če razriješeno
i na nebesima« (Mt. 16, 13—19).

Ovo je mjesto sv. Pisma veoma snažno. Riječi
su Gospodinove takoder tako jasne, da im se nitko
ne može oteti.

Posve jasno kaže Gospodin, da on kani osno¬
vati Crkvu. U toj Crkvi Petar če vršiti važnu
službu. Ta služba stoji prema Gospodinovim rije-
čima u torne, da če u njegovoj Crkvi Petar biti
ono, što je stijena, temelj u kuči. Od temelja pak
imade zgrada svu svoju čvrstoču, stalnost i sigur¬
nost. Ako nema temelja, nema ni zgrade. Crkva
če dakle imati svu svoju snagu i čvrstoču od Petra.
Posve je takoder jasno, da Petar može Crkvi, koju
sačinjavaju ljudi, dati samo onda čvrstoču, snagu i
jedmstvo, ako on imade vlast, da zapovijeda, na-
laže, uči, kara i kažnjava, a drugi imadu dužnost,
da se pokoravaju i slušaju. Drugim riječima: Jer
je Krist odredio Petra da bude temelj njegove
Crkve, dao mu je u Crkvi i vrhovnu vlast zapovije-
dati, učiti i upravljati.

3

34

Snagom dakle Kristovih riječi Petar je vrhovna
glava Crkve. Što više Petar je tako nuždan Crkvi,
da »vrata paklena« t. j. neprijatelji Krista i njegove
istine ne če upravo zato nadvladati Crkve, jer je
izgradena na Petru, jer njom upravlja Petar.

Ali Petar je smrtan čovjek, a Crkva prema Kri-
stovim riječima treba da ostane i traje do konca
svijeta. Buduči pak da je Petar nuždan za Crkvu,
jer ju samo zbog njega »vrata paklena« ne če nad¬
vladati, slijedi, da Petar mora u Crkvi živjeti do
konca svijeta. Do konca pak svijeta može Petar,
koji je smrtan, živjeti u Crkvi samo u svojim zako¬
nitim nasljednicima, a ti nasljednici jesu rimski
biskupi, sv. oci pape. Papa je dakle nasljednik
sv. Petra i vidljivi vrhovni glavar Kristove Crkve
na zemlji.

Da je Krist u svojoj Crkvi dao vrhovnu vlast
Petru i njegovim nasljednicima, vidi se i iz riječi,
što ih je Krist prije svoga uzašašča na Tiberijad-
skom jezeru rekao Petru: »Pasi jaganjce moje,

pasi ovce moje«. Bez dvojbe riječi: jaganjci i ovce
Kristove, označuju sve one, koji bilo kada budu
vjerovali u Krista. Sve te dakle imade pasti, to
jest s njima upravljati, Petar i njegovi zakoniti
nasljednici.

Adventisti se pozivlju na sv. Pismo. Pa ih
molimo, neka nam kažu, gdje je kod njih, u njiho-
vom udruženju taj Petar, koji je'od Krista dobio
vlast da upravlja sa svima onima, koji vjeruju u
Krista.

Adventisti kraj toga uvijek govore, da se za
upoznavanje prave Kristove nauke moramo vratiti
starome krščanstvu prvih vijekova. Sasvim dobro.
Pak hajde vratimo se onamo u naj stari je doba, da
vidimo, što su najstariji krščani mislili o papinstvu.
Oko god. 94. nastala je bila u krščanskoj opčini u
Korintu neka svada. I gl e korintski krščani ne do-
laze pred apostola Ivana, koji je još živio u Efesu,

35

nego traže, da im raspru riješi rimski papa Kle¬
ment. To je siguran znak, da je medu krščanima
Kilo uvjerenje, da je papa vrhovni glavar u Crkvi.
Kad je opet u drugom vijeku nastala prepirka u
Maloj Aziji o svetkovanju Uskrsa, opet je tu ras-
pravu riješio rimski biskup papa Viktor. Svi su to
riješenje primili. Znak je to, da su bili uvjereni,
da je papa vrhovna glava u Kristovoj Crkvi.

U drugom vijeku sv. Irenej govori za rimsku
Crkvu, kojom upravlja papa, ovo: »S ovom

Crkvom radi močnijeg prvenstva treba da je u
vezi svaka crkva, to jest svi vjernici, jer je u njoj
sačuvana apostolska predaja« (Hebr. III. 3, 1 s). U
trečem vijeku govori Tertulijan, da je ugled rim-
skog pape takav, da njegov sud u stvarima vjere i
čudoreda priznaje cijela Crkva, to jest svekoliko
krščanstvo (Adv. Prax. c. l). Jednako svjedočan-
stvo daje u istom vijeku i sv. Ciprijan (t 258.). TJ
4. vijeku piše sv. Jeronim papi Damasu: »Združu¬
jem se u jedinstvu s Tvojom svetosti, to jest s Pe-
trovom stolicam. Znam, da je nad onom stijenom
sagradena Crkva.« (Ep. 15, 2). Poznata je takoder
riječ sv. Ambrozija: »Gdje'je Petar, to jest rimski
biskup, tamo je Crkva; gdje je Crkva, ondje nema
smrti, nego život vječni« (In Ps. 40, n. 30).

Tako evo najbolji i najučeniji Kristovi sljedbe-
nici iz prvih krščanskih vijekova. Oni su zacijelo
u prvim onim vijekovima iza Krista bolje pozna¬
vali Kristovu nauku nego adventisti, koji su se ro¬
dili u 19. vijeku. Ako dakle svi ovi kažu, da je
papa na čelu Crkve, koju je osnovao Krist, onda bi
im adventisti morali vjerovati, pogotovu kad sami
adventisti kažu, da mi u današnjim danima imade-
mo vjerovati ono, što su vjerovali krščani prvih
vijekova i kad sami priznaju, da je krščanstvo do
4. vijeka ispravno shvačalo Kristovu nauku.

Kao što u prva 4 vijeka, tako su rimski pape
upravljali Kristovom Crkvom kroz sve vijekove do

36

današnjih dana. Da oni tu vlast vrše kao nasljed-
nici sv. Petra i prema torne ugledom Isusa Krista,
imade kroz sve vijekove nepregledno mnoštva
svjedoka najboljih krščana, crkvenih učitelja r
crkvenih sabora. Ne čemo navoditi tih mnogobroj-
nih dokaza. Nama je ovdje tek stalo da adventistima
, pokažemo iz sv. Pisma i prva 4 vijeka krščanstva,
da su rimski pape uistinu Kristovi zamjenici na
zemlji. To smo pak uistinu pokazali.

Papinstvo je dakle ustanovljeno od Krista i
pape su vidljivi zamjenici Isusa Krista na zemlji,
To je sveta istina, koju Krist hoče da mi prizna-
jemo svojim umom i ispovijedamo svojim životom
'tako, da sv. Oca papu poštujemo kao vrhovnog
glavara Crkve i pastira svega Kristovog stada,
to jest učitelja i glavara sviju onih, koji hoče da
budu uistinu pravi Kristovi učenici i sljedbenici,

Papinstvu dakle duguje čovječanstvo pošto-
vanje. Što.pak čine adventisti? Oni papu mrze
na najodvratniji način. Što više adventisti nazivlju
papu antikristom.

Na ovu sramotnu pogrdu adventizma moramo-
se ovdje obazreti.

Sv. Pavao, a osobito sv. Ivan u svome otkri-
venju risu antikrista kao biče, koje je puno
svake zloče. Takva mjesta tumače adventisti o
papi. Da je papa antikrist hoče da dokažu oso¬
bito iz odkrivenja gl. 13. U toj glavi spominju se
dvije životinje, od kojih jedna dolazi s mora, a
druga s kopna. S njima je označena neka protu-
krščanska i bezbožna sila. Orisavši ove zvijeri
nastavlja apostol: »Ovdje je mudrost, tko ima
pamet neka izračuna broj zvijeri, jer je broj
čovjeka. I broj njezin je 666«. U vezi s ovim mje-
stom Otkrivenja treba ponajprije spomenuti, da je
tumačenje ove knjige veoma teško i da se nijedno-
tumačenje ne može uzeti kao sigurno. Spomenut
čemo ipak neka opčenitija tumačenja, da onda na.

37

koncu vidimo osebujnost adventističkog mudrova-
nja. Mnogi i protestanti razumijevaju pod prvom
■životinjom rimsko carstvo, a pod drugom pogansko
svečenstvo, koje je torne carstvu služilo. Rimsko
carstvo i pogansko svečenstvo bili su zakleti ne-
prijatelji krščanstva, koje irn se nije htjelo pokoriti.
U broju pak 666 vide mnogi ime Neronovo, na koje
se spomenuti broj dade veoma zgodno svesti. Do¬
bro je naime poznato, da u hebrejskom i grčkom
jeziku imadu pojedina slova alfabeta posebno
brojčano značenje. Ako dakle uzmemo ime Neron
Cesar u židovskome alfabetu, dobit čemo 666, jer
N = 50, r = 200, o = 6, n = 50, C = 100, s = 60,
r = 200, zajedno 666. Ovakve brojčane zagonetke
bile su baš kod Židova veoma uobičajene, pak su
stoga mnogi odmah došli na ime Neron Cesar. Broj
dakle 666 irnade da označuje nekog novog Nerona,
koji se možda imade razumjeti pod Domicijanom.
Buduči pak da sv. Ivan ne govori samo o svome
vremenu nego gleda do konca, tumače, da broj 666
označuje i budučeg Antikrsta, koji je dostojni na-
sljednik Neronov, čije ime broj 666 označuje.

Buduči pak, da je Apokalipsa izvorno napisana
grčki, držali su mnogi, da se broj 666 i prema torne
ime apokaliptičke životinje imade odgonetnuti na
temelju grčkih slova. Jedni su na ovoj pretpo-
stavci došli do riječi Lateinos (grčki pisano)
L = 30, a = 1, t = 300, e = 5, i = 10, n = 50,
o = 70, s — 200, zajedno 666. Riječ »lateinos«
označuje latinsko t. j. rimsko carstvo, koje če pre¬
ganiti krščanstvo (G. August Bisping, Erklarung
der Apokalypse des Johannes, Miinster 1876.).

Osebujnu odgonetku imadu dakako adventisti.
Pod apokaliptičkom životinjom sa 7 glava i 10 ro¬
gova, dakle pod antikrstom, imade se razumjeti
papa. Hoče da to dokažu time, što tobože postoji
neka slika s papinskom tiarom i natpisom: Vicarius
iilii Dei = Zamjenik Sina Božjeg (gl. Heimbucher,

38

Methodisten, Adventisfen usw .Regensburg, 1916,
St. 55, 56). U latinskom pak alfabetu imadu slova,
koja dolaze u spomenutom natpisu sbjedeču vri-
jednost: C =■ 100, V = 5 ,L = 50, I = 1, D = 500.
U natpisu »Vicarius filius Dei« nalaze se dva V = 10'
(u latinskom u = v), šest I = 6, jedno C = 100,
jedno L = 50 , jedno D = 500- ukupno 666,
(Ostala slova riječi: Vicarius filii Del. to jest: A,
R, S, F, E, izostavUi su adventisti). Dakle — za-
ključuju — papa je ona apokaliptička životinja,
papa je antikrst. Drugi su opet adventisti tuma-
čili, da broj 666 znači: Latinus rex sacerdos (latin¬
ski kralj-svečenik). Naime L = 50, I = 1, V = 5,
X = 10, C = 100, D = 500- ukupno 666. Opet je
dakle broj 666 simbol za papu — latinskog sveče¬
nika, kome če se kao kralju ljudi klanjati.

U slijepoj svojoj mržnji, nijesu dakako adven¬
tisti zapazili, da je njihovo fumačenje broja 666
posvetna samovoljno i bez ikakve stvarne podloge,
Ponajprije nikad se nijesu pomenuii izrazi (Vica¬
rius filii Dei i Latinus rex sacerdos) upotrebljavali
za papu. Papa dakako jest zamjenik Božjeg Sina
na zemlji, jer vodi njegovu Crkvu, ali nikad nije
na latinskom jeziku nosio spomenutog naslova. —
Nadalje nikad nije papa posjedovao tiare s ovim
naslovom. Nadalje adventisti pretvarajuči u broj-
čanu vrijednost riječ »Vicarius filii Dei« lukavo su,
ali nepošteno, ispustili slova: A, R, S, F, E, koja
takoder u sfarorimskom brojenju imadu brojčanu
vrijednost i to: A = 5000, R = 80, S = 90, F = 40,.
E = 250. Ako se uzmu u obzir i ova slova ne do-
bijemo tada broj 666 nego 5126. Nadalje je spome-
nuti i to, da apokalipsa nije pisana latinskim jezi¬
kom, nego grčkim, gdje slova imadu sasvim drugn
brojčanu vrijednost nego u latinskom, a da i ne
govorimo o torne, kako se i po priznanju samih
protestanata 13. glava Otkrivenja, gdje je govor o
apokaliptičkoj životinji, dakle o antikrsfu, nikako

39

ne može spojiti s papirtstvom, kakvo se je javljalo
a svjetskoj histeriji. (Gl. W. Miiller: Offenbarung
St. Johanni Mammingen 1910. s. 46). Na koncu
nijedno tumačenje broja 666 nije. potpuno sigurno
tako, da ga mnogi danas uzimlju ne kao neko osob-
no ime, nego kao simbol sile, koja če se protiviti
krščanstvu. Značajno je dakle za moralnu i znan-
stvenu vrijednost advenfizma, da je voden samo
slijepom mržnjom be;z znanstvenog utvrdenja, uzeo
kao dogmat svoga naučanja, da se apokaliptička
životinja, koja označuje antikrista, imade odnositi
na papu.

Zgodno bismo na ovo samovoljno i nečasno
računanje i tumačenje broja 666 mogli odgovoriti
ovako: Uzmemo li, da samo ona slova imadu
brojčanu vrijednost, koja uzimlju adventisti, onda
s pravom možemo reči, da je sv. Ivan pod onom
opakom životinjom mislio upravo adventiste, koji
se (umačeči i ovo mjesto apokalipse i druga mje-
sta sv. Pisma protiv Kristove istine lukavo služe
lažima da zavaraju svijet. Uzmite naime rečenicu:
Adventizam laže na crkvu, i dajte u njoj samo
onim slovima brojčanu vrijednost, kojima daju
adventisti u riječima: Vicariu.s filius Dei ili latinus
rex sacerdos, onda čete vidjeti, da dobijetebroj 666.

3. Jedino crkveno učiteljstvo čuva i nepogrešivo
tumači pravu Kristovu nauku.

I adventisti se slažu s nama, da je najvažnija
stvar za svakog čovjeka, da spozna Kristovu istinu
i da je u svome životu provodi. Ali pitanje je, tko
nam čuva i tumači tu Kristovu istinu.

Adventisti govore da je sav izvor i sva po¬
dloga našeg vjerovanja samo biblija. Iz biblije,
kako več spomenusmo, može po adventističkoj
nauči svaki pojedinac, sam neposredno crpsti zna¬
nje o Kristu i njegovoj nauči.

40

Katolička se Crkva dakako s time ne slaže.
Ona uči, da biblija kao takva ne može biti podlo¬
ga vjerovanju, nego da je Krist svoju nauku po-
vjerio svojim apostolima i predao ju svojoj Crkvi.
Tu je Crkvu snabdio Krist posebnom odlikom, da
povjerenu nauku uzmogne čuvati čistu i nepogre-
šivo je tumačiti. Kao što Crkva imade pravo, da
čuva svu nauku, koju je Krist naučavao, tako do-
sljedno imade ona jedina i pravo i sposobnost da
ispravno tumači i sveto Pismo. To evo kaže na¬
uka o nepogrešivom učiteljstvu prave Kristove
Crkve. Neposredni dakle izvor, neposredno pra¬
vilo o torne, što mi treba da vjerujemo, ilije sv.
Pismo, nego crkveno učiteljstvo.

Da vidimo, da li je tako.

Kako je naša tvrdnja istinita, potvrduje nam
ponajprije ova činjenica: Ukupni broj raznih

krščanskih sljedbi iznosi preko 100. Sve se te
sljedbe, ma kako bile medu sobom oprečne i pro-
tivne, pozivaju za svoje naučavanje na sv. Pismo i
hoče da iz sv. Pisma dokažu istinitost svoje nauke.
Sv. Pismo dakle, prepušteno samovolji ljudi, iz-
rabljuju ljudi za najoprečnije bludnje. — Iz toga
se očito vidi, da Krist nije mogao svoje nauke
prepustiti samovoljnom tumačenju ljudi, nego je
morao osnovati učiteljstvo, koje če tu nauku moči
nepogrešivo čuvati i obvezatno za sve jednako
tumačiti.

Ovako bi Krist bio morao raditi več kao ra-
zuman čovjek. Nikako se naime kao razuman čo-
vjek nije mogao zadovoljiti time, da svoju na¬
uku ostavi ljudima u nekoliko' spisa, iz kojih če oni
po svome slobodnom istraživanju moči svašta
izvuči i naučati.

No tako je Krist morao raditi i kao svemo-
guči Bog.

Kao Bog znao je Krist s jedne strane veoma
dobro za kakve če protuslovne nauke kroz vije-

41

ko ve biblija biti navadana kao čvrsti i neoborivi
dokaz. S druge opet strane moralo je Kristu biti
veoma mnogo stalo do toga, da.se njegova nauka
uvijek održi čista i vazda da se pravo tumači. Ta
sam kaže, da se od njegove nauke ne smije izgu¬
biti ni jedna riječ te vjerovanje u sebe i u svoju
nauku traži kao uvjet spasenja. Morao se dakle
kao Bog pobrinuti za čistoču svoje nauke. Uz
druge načine mogao se je pobrinuti zato, da se nje¬
gova nauka očuva čista i pravo tumači, i na taj
način, da on sam, preko organa, koje je u svojoj
Crkvi postavio za naučavanje svoje nauke, dje-
luje i njih u izvršivanju njihove službe očuva od
bludnje.

Tako je on doista i učinio.

To vidimo jasno iz riječi samog sv. Pisma,
kojih nitko ne može oprovrči.

Prije svoga naime uzlaza na nebo pozvao je
Gospodin jedanaest učenika k sebi i odredio ih,
da budu izvršioci crkvenoga učiteljstva. Sv. Ma¬
tej naime u svome evandelju piše: »Jedanaestorica
učenika podoše u Galileju na goru, kamo im zapo-
vijedi Isus. I kad Ga vidješe, pokloniše mu se.
Tada pristupi Isus i reče im: Dana mi je sva vlast
na nebu i na zemlji. Idite dakle i naučavajte sve
narode učeči ih, da drže sve, što sam vam zapo-
vijedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svr-
šetka svijeta« (Mat. 28, 16—20). Tada je bilo
Kristovih pristaša preko 500 učenika. Izmedu svih
tih izabrao je Krist samo 11. I samo njima je dao
vlast, da naučavaju njegovu nauku. Oni dakle
sačinjavaju učiteljstvo njegove Crkve. Samo
ovome učiteljstvu obečava on svoju pomoč do
konca svijeta. O čitanju biblije ne govori Krist
ništa. Slobodnom istraživaču biblije nije on u
spoznavanju istine obečao svoje pomoči. Jasno
se to vidi upravo iz toga, što se sve tolike oprečne
sekte pozivaju baš na bibliju. No dok te po-

42

sebne pomoči u tumačenju svoje nauke nije osta-
vio samovoljnim istraživačima, ostavio ju je uči¬
teljstvu svoje Crkve i to do konca svijeta. Ako
dakle crkveno učiteljstvo štogod govori u nauči
vjere i čudoreda, tada govori čistu i pravu Kristo-
vu istinu i nauku, tada je slobodno od svake
bludnje, jer je s njime sam Krist.

Ovu nepogrešivost u pitanju vjeie obečao je
Krist učiteljstvu svoje Crkve i drugom zgodom.
Bilo je to iza posljednje večere. Tada su bili pri-
sutni samo apostoli i nijedan drugi učenik. Krist
im tada reče: »Ja ču moliti Oca, i dat če vam dru¬
gega tješitelja, da ostane s vama do vijeka, Duha
istine. A tješitelj Duh Sveti, on če vas naučiti
svemu i napomenut če vam sve, štogod sam vam
rekao« (Iv. 14. 16, 26). I ovdje dakle obečaje Krist
svojim apostolima, učiteljstvu svoje Crkve, Duha
istine, koji če ih poučati u svemu, što je Krist učio i
koji od njih do vijeka ne če otstupiti. Još dakle
jednoč naglašujemo: Nije Krist obečao pomoč

Duha svetog pojedinim istraživačima biblije, bili
oni, kako vrijedni i pošteni, nego je takvu pomoč,
Duha istine, dar nezabludivosti i nepogrešivositi u
pitanjima vjere, obečao samo učiteljstvu svoje
Crkve. Pred tim učiteljstvom ,dok nam čuva i tu-
rnači Kristovu nauku, moramo mi da odbacimo
oholost svoga uma i u ponižnosti prihvatimo oho,
što nam predlaže na vjerovanje. Ali time se ne sa-
gibljemo pred ljudima, koji su sami po sebi pogre-
šivi, nego se u duhu vjere prigibljetno pred Bogom
istine, koji u svojoj svemoči i dobroti pogrešive
ljude čuva od zabluda i to radi toga, da svatko
uzmogne sigurno spoznati istinu i u njoj se
spasiti.

I upravo zato što je u katol. Crkvi nepogrešivo
učiteljstvo, samo je katol. Crkva ostala jedinstve¬
na u Kristovoj vjeri, dok su izvan Crkve nastala
največa protuslovlja i protimbe u raznim i mnogo-


brojnim sljedbama, od kojih jedna naučava ono,
što druga ruši.

Ovo nepogrešivo učiteljstvo uči nas Kristovu
vjeru i tumači sv. Pismo. Biblija je pisana jezi¬
kom, kojim danas ne govori gotovo nitko. Izvor¬
no je naime pisana jezikom hebrejskim, sirsko-
kaldejskim ili aramejskim i grčkim. Danas vjernici
čitaju bibliju samo u prevodu. Tko može vjerniku po¬
dati jamstvo i sigurnost, da je prevod uistinu is-
pravan? Tko od vjernika u tom pogledu vodi
kritiku i kontrolu? Bog se je stoga sam morao
pobrinuti za takvu ustanovu, koja ce svakomu
uvijek moči pružiti najčvršče jamstvo, da je neka
knjiga u iistinu pravo sv. Pismo. Ta ustanova jest
učiteljstvo Crkve.

Bibliju je nadalje težko razumjeti. U njoj sc
opisuju i pretpostavljaju običaji, odnošaji, nazori,,
koji su nama danas nepoznati i tudi. Ta samo sv.-
Pismo kaže, da je u njemu mnogo toga težko ra¬
zumjeti. Tako sv. Pe + ar (II. 3, 16) doslovno kaže:
»I dugotrpljivost Gospodina našega držite za spa-
senje kao što vam je i ljubezni naš brat Pavao po
danoj mudrosti pisao; kao što i u svim poslanica¬
ma o torne govori. U njima su neke stvari teškc
razumljive, koje neuki i nestalni izvrču kao što i
ostala Pisma na svoju vlastitu propast.« I opet u
istoj poslanici gl. 1, 20. kaže: »A ovo najprije

znajte, da se nijedno proroštvo Pisma ne smije tu-
rnačiti na svoju ruku«.

Najbolje svjedočanstvo, da je biblija teška za
razumijevanje daju upravo razne sljedbe, koje,
kako več rekosmo, naučavaju jedna protiv druge
najprotuslovnije stvari, a za sve se to pozivaju na
bibliju.

Ako je dakle biblija s jedne Strane tako teška
za razumijevanje, da se može na vlastitu propast
zlorabiti, i ako smo mi s druge strane d-užni vje-
rovati Kristovoj nauči, koja je sadržana u bibliji,.

44

1 to pod kaznom prokletstva, onda je jasno, da je
Bog morao u svojoj Crkvi osnovati uredbu, koja
de pravo tumačiti sv. Pismo. Ta uredba je nepo-
grešivo učiteljstvo.

4. Sveto Pismo i crkvena predaja.

Vidjeli smo, da je Krist svoju nauku povjerio
svojim apostolima. Njima je ujedno naložio, da tu
nauku čuvaju i da je svojim nasljednicima propo-
vjedaju do konca svijeta. U tom naučavanju obe-
čao je Krist apostolima i njihovim nasljednicima
dar nepogrešivosti, jer je šiljajuči ih u svijet rekao:
Evo ja sam s Vama u sve dane do svrsetka svijeta.
Dakle, Krist če biti s njima dok budu propovijedali.
On če bdjeti i paziti, da u razlaganju njegove nauke
ne zablude. Kod crkvenoga dakle učiteljstva, koje
je naslijedilo apostole, imade svaki krščanin duž-
nost da pita, što treba o Kristu znati i vjerovati.

Ali nastaje pitanje: odakle crkveno učiteljstvo
•crpe sve ono, što nama predlaže na vjerovanje.
Mi katolici odgovaramo: Dva su takva vrela: Sv.
Pismo i crkvena predaja. Tu stvar tumačimo ovako:
Krist je svoju nauku propovijedao Svijetu i zapo-
vijedio je apostolima, da tu nauku, što su je čuii,
dalje propovijedaju širom svijeta. I doista, apostoli
su otišli i propovijedali po raznim krajevima. Je-
dan dio ove nauke što' su je čuli od Krista neki
su apostoli i učenici po nadahnuču Božjem zapisali
i to je Sv. Pismo. Drugi velik dio Kristovog na-
učanja nijesu zapisali, nego se je ta nauka onako,
kako su je apostoli propovijedali, prenosih od usta
do usta, od koljena na koljeno. Kasnije su dakako
i tu nauku mnogi zapisali, ali, jer je nisu napisali
Bogom nadahnuti pisci, ne zove se Sv. Pismo nego
predaja. Katolička dakle nauka kaže: Nepogrešivo
učiteljstvo črpa doduše ono što treba vjerovati iz
biblije. Ali ono imade još i drugo vrelo, odakle crpe
ono, što treba vjerovati, a to je predaja. Predaju

45 -

dakle sačinjava ona nauka, koju su apostoli od
Krista culi i po njegovu nalogu propovijedali, a
nijesu je napisali; nauka, koja se je najprije pro-
nosila od usta do usta, a istom kasnije je zapisana.

Ove katoličke nauke o predaji ne usvajaju
adventisti. Oni, kako smo več spomenuli, tvrde,
da uz Sv. Pismo ne postoji nikakva predaja, koja
bi nam otkrivala Božju nauku. Predaju prema tomu
kažu adventisti, treba zabaciti.

Medutim ova se adventistička nauka protivi
ne samo uvjerenju čitave krščanske nauke, nego-
i samome Sv. Pismu.

Uzmimo na pr. evandelistu sv. Ivana. On na
koncu svoga evandelja izričito veli: »A ima i
mnogo drugo, što je učinio Isus, no kad bi se sve
to redom zabilježilo, mislim, da ni sam svijet ne¬
bi mogao obuhvatiti knjiga, ko je bi se imale na¬
pisati.« Iz ovoga očito slijedi, da je Isus mnogo više
učio i učinio, nego je zabilježeno u sv. Pismu. Ako-
pak to stoji, onda je takoder istina, da sv. Pismo
nije jedini izvor, odakle možemo doznati, što je
Krist činio i naučavao i da smo mi dužni vjerovati
i držati o Kristu i ono, što nije o Isusu zapisano
u sv. Pismu, ali nam je zasvjedočeno i zajamčeno-
vjerodostojnim svjedocima, da je to Isus doista
naučavao i apostoli propovijedali.

Da je medutim predaja uistinu vrelo, odakle
možemo crpsti spoznaju o Isusu Kristu, kaže sv.
Pismo i izričito. Sv. Pavao kaže: »Tako dakle, bračo,
stojte i držite predaje,  koje naučiste ili propo-
vijedanjem ili poslanicom našom«. (II. Kol. 2, 15).
Dakle po apostolovim riječima uz pismenu nauku
postoji i predaja i tu predaju moramo držati kao
sigurno vrelo našega znanja o Kristu i objavljeno j
istini. Kaošto sv. Pavao, tako govori i sv. Ivan:
»Mnogo bih vam imao pisati, ali ne htjedoh papi-

46

rom i črnilom, nego nadam se, da ču doči k vama,
i iz usta u usta govoriti, da radost vaša bude pot-
puna«. (II. Iv. 12). Sv. Ivan govorio je dakle
nešto, što nije napisao, što se širilo kao njegova
usmena nauka, što se prenosilo, predavalo od usta
do usta, a što je ipak trebalo držati.

Da je predaja izvor Božje objave, vidi se ta-
koder iz činjenice, što su evandelja nastala neko¬
liko godina iza Gospodinove smrti. Krist sam nije
ništa napisao, gdje bi bila sadržana njegova nauka.
On je samo propovijedao. Pitanje je sada, odakle
su prvi krščani crpili svoje znanje i vjeru u Isusa
Krista i njegovu nauku prije nego su nastala evan¬
delja. Odgovor je jasan. Oni su znanje o Kristu
mogli crpsti jedino iz onoga, što su o Kristu pri-
povijedali vjerodostojni svjedoci, dakle jedino iz
predaje.

Kako je kriva adventistička nauka neka nam
svjedoci i ovo: Uz sadanje knjige sv. Pisma, za
koje se priznaje, da su napisane pod utjecajem
Duha Svetoga, imade i drugih knjiga, koje nisu sv.
Pismo, a ipak su neki htjeli, da ih kao takve pri¬
kazu. To su t. zv. apokrifi. Pitanje je sada: tko
če nam reči, koje su prave knjige sv. Pisma, a
koje ne. U sv. Pismu ne čemo o torne nači ni-
kakvog dovoljnog dokaza. Da možemo razlučiti
prave knjige sv. Pisma od nepravih, potrebna nam
je predaja. To jest: mi držimo odredene neke
knjige za svete zato, jer več od apostolskog doba
postoji za njih svjedočanstvo, koje se pronosilo od
koljena na koljeno i došlo do nas. Mi dakle te
knjige držimo svetima na temelju predaje, a ne na
temelju samog sv. Pisma.

Nije dakle samo sv. Pismo izvor objavljene
nauke nego i predaja, a adventisti, koji naučavaju
protivno, protive se i samom sv. Pismu i crkve-
noj starini.

47

5. Adventistička nauka o sakramentima.

Adventisti, kako več spomenusmo, zabacuju
sakramenat potvrde, ispovijedi, svečeničkog reda.
Ne priznavaju ni misne žrtve ni nerazrješivosti
ženidbe. Neispravna im je i nauka o krštenju.
Prodimo njihovu nauku o sakramentima redom.

a) Adventisti i krste  n j e.

Za krštenje uče adventisti, da se imade dijeliti
jedino odraslima i to pognjurivanjem.

Na to odgovaramo:

a)  Krst d ječe jest posve oprav-
■d a n. Da je krst djece opravdan govori nam po-
najprije zapovijed Gospodinova izrečena Niko-
demu: »Ako se tko ne preporodi vodom i Duhom
Svetim, ne če uči u kraljevstvo nebeško« (Iv. 3, 5).
Kako se vidi, ova je zapovijed izrečena opčenito,
za sve. U njoj su dakle uključena i djeca. Ovu Kri-
stovu. zapovijed dobro je shvatila najstarija Crkva
te krst djece smatrala potrebnim i valjanim. Več
Origen (185—254) kaže: »Od apostola primila je
Crkva predaju, da krsti djecu«. Sv. Augustin tako-
der na više mjesta kaže, da je Crkva preuzela kr¬
atenje djece od apostola i Krista. Sv. Pismo nam
takoder barem uključivo svjedoči, da je krst djece
opravdan. Cita se u Djel. apost. (16, 15) za sv.
Pavla, da je u Filipima pokrstio skrletaricu Lidiju
i cijelu njezinu kuču. Jednako je sv. Pavao u Fili¬
pima pokrstio tamničara i cijeli njegov dom. (Dj.
A. 16, 33). Svatko može razumno pretpostaviti,
da je u spomenutim kučama za sigurno bilo i
djece, te da su dosljedno i ona pokrštena. Odatle
je jasno, da je krst djece posvema opravdan. Ili
zar da je više u skladu s Kristovom naukom adven¬
tistička praksa od nekoliko stotina godina, nego li
tisučgodišnji običaj Kat. Crkve? Zar je prava Kri-

48

stova nauka spavala i bila pokopana, dok nisu došli
adventistički vode Miller i »sestra« Whitte?

/8) Krst polijevanj  e m, protiv kojeg
takoder govore adventisti, jest isto tako od početka
u Crkvi bio smatran posvema valjanim. Iako je krst
opčenito do 13. vijeka podijeljivan uronjivanjem,
ali opet stoji i to, da se je več i u najstarije vri-
jeme krštavalo i polijevanjem. Tako knjiga »Di-
dache« ili »nauka dvanaest apostola« (7 gl.) koja
potiče iz prvog vijeka kaže: »Krstite u živoj (t. j.
u tekučoj) vodi. Ako nemaš žive, krsti u drugoj
vodi. Ako pak nijedne nemaš u dovoljnoj mjeri,
i z 1 i j tri puta vode na glavu u ime Oca, Sina i
Duha Svetoga«. Tako je evo več u apostolsko
doba krštenje polijevanjem bilo smatrano posvema
valjanim. Nadalje je iz spisa najstarijih sv. otaca
i crkvenih sabora očito, da je krst bolesnicima
(clinicis) podijeljivan polijevanjem. Ako su ovakvi
ozdravili, nikad nijesu ponovno krštavani. Nije li to
opet znak, da je krštenje polijevanjem bilo sma¬
trano posve valjanim? Ili opet zar današnji adven¬
tisti, koji su nastali 18 vijekova iza Krista, znadu
bolje duh Kristov i apostola, nego li je to znalo
prvo krščansko doba?

Ova najstarija nauka i praksa Crkve imade
medutim nesumnjivi oslon i u Sv. Pismu. Djela
apostolska govore nam, da su apostoli na Duhove
pokrstili u Jeruzalemu 3000 ljudi, (Dj. Ap. 2, 41)
drugom opet zgodom 5000 ljudi. Tko če razumno
ustvrditi, da su sve ove hiljade bile krštene uro¬
njivanjem, pogotovo kad se uzme, da je u Jeruza¬
lemu bilo samo malo vode. Ljudi su se služili ci¬
sternama, a kraj toga je onuda proticao samo ma-
leni i neznatni potočič Siloe.

Krst polijevanjem jest dakle valjan i on potječe
iz naj stari jeg doba.

49

b) Adventisti i sv. p o t v r d a.

Sv. Potvrdu su po Kristovu nalogu dijelili več
apostoli. U 8. glavi Djela Apostolskih stoji, da je
u Samariji dakon Filip pokrstio one, koje je obratio
na krščanstvo. Kad su pak apostoli, koji su bili u
Jeruzalemu za to culi, odaslase u Samariju Petra
i Ivana. O tom nam doslovce govori Sv. Pismo
ovako: »Ovi došavši pomole se za njih, da prime
Duha Svetoga, jer još ni na jednog od njih nije
došao, nego su bili samo kršteni u ime Gospodina
Isusa. Tada staviše ruke na njih i primali su Duha
Svetoga (Gl. 8, 15—17). Vidimo dakle, da su ovdje
apostoli obavili jedan obred, koji je različan od
krštenja i da su preko toga obreda krštenici dobi¬
vali Duha Svetoga. Apostoli zacijelo nijesu to či¬
nih na svoju ruku, nego zato, jer su tako bili po¬
učeni od Krista. Postoji dakle zaseban obred raz¬
ličan od obreda krštenja, po kojem se onima, koji
su kršteni daje snaga Duha Svetoga, da budu jaki
u ispovijedanju svoje vjere. Drugim riječima postoji
sakramenat sv. potvrde.

Potvrdu kao sakramenat priznavaju i najstariji
sv. Oci. Tako sv. Ciprijan, Tertulijan, Ciril Jeru¬
zalemski i drugi. Svi su ti živjeli za prva 4 vijeka,
dakle u doba, za koje i adventisti priznavaju, da
se krščanstvo nije iznevjerilo Kristovu duhu. Evan-
delje dakle i najstarije krščanstvo tjera adventiste
u laž, kad kažu, da ne postoji sakramenat sv. po¬
tvrde.

c) Oltarni sakramenat adventisti
priznavaju,  ali ga nažalost nemaju. A nemaju
ga ponajprije zato, jer medu njima nitko nema vla-
sti, da ga učini. Presveti naime oFarni sakramenat
stoji u torne, da se pod prilikama kruha i vina na-
lazi nazočno pravo tijelo i prava krv Gospodina
našega Isusa Krista. A tko može kruh pretvoriti u
tijelo, i vino u krv Kristovu? Odgovor je jasan.

4

50

To može samo onaj, kojl imade vlast od Krista.
Krist je pak tu vlast dao Apostolima i njihovim
nasljednicima, kad je na posljednjoj večeri iza
pretvorbe kruha i vina u svoje tijelo i krv rekao
apostolima: »To činite meni na spomen«. Samo
onaj dakle, koji imade valjani svečenički red, što
ga je primio od pravog, valjanog krščanskog bi-
skupa može pretvoriti kruh u tijelo i vino u krv
Kristovu. Buduči pak, da adventisti nemaju va¬
ljanih, pravih svečenika, nemaju ni valjane pre¬
tvorbe kruha u tijelo Kristovo i vina u njegovu
krv. Drugim riječima kod njih nije Krist prisutan
pod prilikama kruha i vina.

Kraj toga su adventisti pali još u jednu zabludu.
Oni u službi Božjoj upotrebljavaju bezalkoholno
vino. To je pak nevaljana tvar za pretvorbu. Za
pretvorbu treba upotrijebiti onakvu tvar, kakvu je
upotrebio Krist. On je pak upotrebio pravo vino
s alkoholom. Uopče vino, koje nema alkohola ne
može se zvati vino u pravom smislu riječi.

d) Sakramenat pokore.

Sv. Pismo jasno govori o ustanovljenju sakra-
menta pokore. U veče na dan svoga uskrsnuča po¬
javi se Isus medu svojim učenicima te im reče:
»Mir vam! Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem
vas. Rekavši ovo, dahnu i kaže im: Primite Duha
Svetoga! Kojima oprostite grijehe, bit če im opro-
šteni, a kojima zadržite, bit če im zadržani« (Iv. 20,
19—23). Krist dakle daje apostolima i njihovim na¬
sljednicima izričitu vlast opraštati grijehe, ali im
daje vlast i zadržati grijehe, to jest ne otpustiti
ih. Hoče li pak apostoli da znadu, da li je netko
vrijedan oproštenja ili ne, moraju znati, što je taj
čovjek sagriješio, moraju znati njegovo duševno
stanje. A jer to svečenik, nasljednik apostola, ne
može znati osim ako mu griješnik sam kaže, sli-
jedi, da se griješnik mora ispovijediti.

51

Ispovijed je dakle ustanovljena od Isusa Kri¬
sta i u njoj svečenik, vlašču dobivenom od Krista,
i u Kristovo ime, oprašta grijehe svima onima, koji
se iskreno i valjano ispovijede. Postoji dakle sa-
kramenat pokore ustanovljen od Isusa Krista.

No da je Isus ustanovio sakramenat pokore,
govori nam ne samo sv. Pismo nego i najstarije
krščanstvo.

U 1. vijeku čitamo u knjiži Didache gl. 4. 14.
{Nauka dvanaest apostola) ovo: »U crkvi češ ispo-
vijediti svoje grijehe, niti češ k molitvi pristupiti u
zloj savjesti.« I opet gl. 14. 1: »U nedjelju pak sa-
kupljeni lomite kruh i dajte hvalu iza kako ste gri¬
jehe svoje ispovjedili, da bude čista vaša žrtva.« Sv.
Klement rimski piše: »Štogod smo sagriješili i uči-
nili — za to molimo oproštenje. Bolje je naime čo-
vjeku ispovijediti svoje grijehe, nego otvrdnuti srce
svoje.« (Iz poslanice Kor. 51. 1, koja je pisana oko
g. 96.). Pastor Hermae (iz drugoga vijeka) kaže:
»Bog i Gospodin naš — ne sječa se nepravde onih,
koji ispovijedaju grijehe svoje, nego biva milostiv.«

Ova su svjedočanstva najstarija, pak ih neka
dobro pročitaju adventisti, kod niječu sakramenat
sv. pokore i kažu, da se nauka kat. Crkve udaljila
od vjere prvih vijekova.

e) Zadnja pomast.

Adventisti imadu doduše medu svojim obre-
dirna mazanje bolesnika uljem, ali to ne drže sa-
kramentom.

No da je Krist uistinu ustanovio obred, u kojem
se bolesnici mažu uljem, ali tako, da ie s tim skop-
čano ulijevanje milosti, te dosljedno da je taj obred
pravi sakramenat, vidi se iz poslanice sv. ap. Ja¬
koba: »Boluje li tko medu vama. neka dozove sve¬
čenike crkvene, i neka mole nad njim rnažuči ga
uljem u ime Gospodme. I molitva vjere spasit če
bolesnika, i ako je učinio grijehe oprostit če mu se«

52

(Jak. 5- 14  15). Kod prvih krščana postojao je dakle
obred za bolesnike, koji je sastojao iz mazanja sv.
uliem i molitava. a u dušu ie ulijevao milost i uni-
štavao grijeh. Ovaj obred dakako obavlja ne
običan vjernik nego svečenik i to u ime Isusovo.
Nije dakle mazanje bolesnika — kako hoče adven¬
tisti — obred bez ikakvog sadržaja, nego se njime
daje i ulijeva'posvečujuča milost, koja čovjeka u
posljednjim časovima jača i krepi protiv sviju na¬
pasti. Mazanje uljem jest dakle pravi sakramenat.

Adventisti dakako toga sakramenta ne pri-
znaju, ali da ga i priznaju, oni toga sakramenta
ne bi mogli imati, jer nemaju svečenika, koji jedini
mogu valjano dijeliti taj sakramenat.

f) Svečenički red.

Krist je svečenik. On je bio prvi i največi sve¬
čenik Novoga Zavjeta. Svečenik je onaj, koji imade
moč i zadaču, da Bogu prinosi žrtvu. Na križu
žrtvovao se Krist krvnim načinom, a na posljednoj
večeri nekrvnim načinom nebeskom Ocu kao po-
mirna žrtva za grijehe svijeta. Na posljednjoj ve¬
čeri dao je svojim apostolima vlast, da prinose i
žrtvuju njegovo tijelo, jer je prinijevši žrtvu t. j.
pretvorivši kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv
rekao: »Ovo činite meni na spomen«.

Sakramentom sv. reda prelazi od apostola na
biskupe i svečenike kat. Crkve uz druge vlasti i
vlast na tijelo i krv Kristovu. Nije Krist tu vlast
dao svim učenicima i svim vjernicima. Krist je
odabrao samo apostole i samo njima i njihovim na-
sljednicima dao je tu vlast. Ne postoji dakle u Cr-
kvi opčenito svečenstvo tako, da bi svaki pojedinac
bio svečenik. Po odredbi Kristovoj u Crkvi mora da
bude posebni svečenički stalež od Boga odreden.
Kraj toga svečenik ne može biti izabran od opčine
nego od Boga. Isto tako svečeničku vlast ne do¬
biva svečenik od svoje opčine nego od Boga. Od

53

Boga pak dobiva svečenik tu vlast polaganjem
ruku i molitvom biskupa u sakramentu svečeni-
čkog reda.

Podijeljivanje ovog sakramenta jasno nam je
zasvjedočeno u knjigama Novoga Zavjeta. U Dje-
lima Apostolskim čitamo, da su apostoli polaga¬
njem ruku izabirali i postavljali svečenike te ih
stavljali u crkvenu služba (Dj. Ap. 6, 6, 14, 23).
Sv. apostol Pavao pak piše Timoteju ovako: »Zato
te opominjem, da ponovno raspiriš milost, koja je u
tebi polaganjem ruku mojih«. — Dakle polaganjem
ruku postaje netko svečenik i kod toga polaganja
dobiva milost. Ne može dakle netko postati sveče¬
nik, ako nije rukopoložen od nasljednika apostola,
koji tu vlast imadu od Krista. Svečeničko redenje
jest dakle sakramenat i nitko ne može biti sveče¬
nik, koji nije reden od apostolskog nasljednika —
biskupa.

Samo oni svečenici, koji su u taj stalež po¬
stavljeni svetim redom, koji su primili od apostol¬
skih nasljednika - biskupa, jesu oni, na koje se odnose
Kristove riječi: »Kao što je mene poslao Otac, tako
i ja šaljem Vas«. Samo ti svečenici imadu pravo
pretvarati kruh u tijelo i vino u krv Kristovu i
samo ti svečenici imadu pravo praštati grijehe i
pravo propovijedati. Samo za takve svečenike vri-
jedi Kristova riječ: »Tko Vas sluša, mene sluša.
Tko Vas prezire mene prezire«. Sve ovo vrijedi
za svečenike u kat. Crkvi, jer oni po svetom re-
denju imadu neprekinutu vezu do apostola, a preko
apostola do Krista.

Posve je dakle očito, da oni, koji kod adven¬
tista vrše bilo kakvu svečeničku službu, nemaju
zato od Boga nikakva prava ni vlasti.

Adventisti dakle, koji niječu svečeničko redenje
kao sakramenat, odalječuju se od nauke sv. Pisma.

54

Ali zabacujuči sakramenat reda, prerezali su nit,
koja spaja čovjeka s Bogom, jer bez svečenika
nema žrtve, nema ispovijedi, nema sakramenta ol-
tara, zadnje pomasti i t. d.

g) Ž e n i d b a.

Ženidbu označuje sv. Pavao u 5. glavi posla¬
nice na Efežane kao »veliku tajnu«, kao veliku
svetu stvar, kao sliku sjedinjenja Krista s Crkvom.
Sjedinjenje Krista s Crkvom imade kao učinak mi¬
lost i posvečenje, koje Krist preko Crkve izvodi na
ljudima. Buduči dakle da je ženidba slika sjedi¬
njenja Krista i Crkve, koja rada milosti, slijedi da
i ženidbena veza izmedu muža i žene proizvodi
milost i posvečenje ženidbenih drugova. No mi¬
lost proizvesti može obred, kojim se stupa u ženid-
benu vezu, jedino snagom, koja mu je dana od
Krista. Krist je dakle osnovao ženidbu, i ona je
pravi sakramenat.

Ta je ženidba nerazrješiva. Očito i jasno kaže
Krist: »Svaki koji otpusti svoju Ženu i oženi se s
drugom, čini preljubu, i koji se oženi s otpuštenom,
čini preljubu« (Lk. 16, 8). I opet: »I ako žena ostavi
muža svoga i uda se za drugoga, čini preljubu«
(Mk. 10, 12). Nikad se dakle prava ženidba ne može
razriješiti. U teškim slučajevima, napose u slučaju
preljuba, dozvoljena je rastava od stola i postelje,
ali ženidbeni vez i tada ostaje tako, da se rastav-
ljena žena ne može zakonito udati niti rastavljeni
muž zakonito oženiti. To očito kaže Božanski Spa-
sitelj riječima: »Tko se oženi s otpuštenom, čini
preljubu« (Mt. 19, 9).

Adventisti dakle, koji dopuštaju razvod braka
ne poštuju Sv. Pisma ni Kristove odredbe te su
jednaki svim onimotpadnicima od kat. Crkve, koji
su izgubili pravi Kristov duh i zabacili pravu Kri-
stovu nauku.

55

S. Adventisti i čaščenje Marije.

Adventisti zabacuju štovanje BI. Dj. Marije,
premda je to štovanje tako staro kao i krščanstvo.
Štujuči BI. Dj. Mariju slijedi katolička Crkva samo
volju Božju, koja nam je jasno objavljena.

Bog je prvi počastio Mariju, jer je k njoj poslao
andela s riječima: »Zdravo, milosti puna«. Vječni
Otac odabrao je Mariju za majku Sina svoga i spa-
sitelja našega. Časteči Mariju idemo tragom sv.
Elizabete, za koju govori sv. Pismo da je pozdra¬
vila Mariju riječima: »Ti si blažena medu ženama«.
— Katolička Crkva štujuči Mariju ispunja samo
proročanstvo, koje je, kako nam govori sv. Pismo,
izrekla sama BI. Dj, Marija riječima: »Gle od sada
če me blaženom zvati svi naraštaji«.

Naše štovanje BI. Djevice Marije nije dakle
samovoljno niti proizlazi iz odredbe ljudi nego iz
volje Božje. Ta je volja očita u sv. Pismu. Upravo
su sv. evandelja, koja adventisti kažu da poštuju,
oni svjedoci, koji nam pripovijedaju o prvom i naj-
večem Marijinom štovanju, o štovanju Oca, koji
k Mariji šalje andela, da ju pozdravi, o štovanju
Sina, koji Mariju ljubi kao svoju majku, od nje pri-
ma zemaljski život, njezina krv je i njegova krv,
kao dijete počivao je na njezinom srcu, a umiruči na
križu brine se za svoju majku povjeravajuei ju
svome ljubljenom učeniku Ivanu. Sveta evandelja
govore nam o ljubavi Duha Svetog, koji izabire Dj.
Mariju svojom zaručnicom i na čudesan svrhuna-
ravan način izvodi u njezinom krilu začeče Sina
Božjeg: »Duh če Sveti doči na Tebe i sila če Te
Svevišnjeg osjeniti«.

štovanje, koje je dalo BI. Dj. Mariji presveto
Trojstvo, bilo je veliko. Zar i mi slabi stvorovi
nijesmo dužni da najtoplije i najnježnije štujemo i
ljubimo onu, koju je sam Bog tako štovao i ljubio?
Zar nije naša sveta dužnost da svim silama radimo,

56

da se što savršenije ispune riječi Marijine: »Gle od
sada če me zvati blaženom svi naraštaji«. Ta nije
tih riječi Marija rekla sama od sebe, nego Bogom
nadahnuta. Božja je dakle volja, da štujemo Ma¬
riju. — Tu volju Božju, koja se jasno objavila u sv.
Pismu, dobro su upoznali prvi kršcam te Mariju
štovali odmah od početka. Tako drži več BI Dj.
Mariji hvalospjev učenik sv. apostola Ivana sv.
Ignacije antiohijski. Sv. Justin, starokrščanski mu¬
čenik i filozof najstarijeg krščanstva naziva Evu
majkom smrti, a Mariju majkotn života. Za njime
se povode drugi crkveni učitelji stare krščanske
Crkve: Atanazije, Ephrem, Bazilije, Gregorije nazi-
anski, Epifanije, Ambrozije, Augustin, Krisostom i
pregolemo mnoštvo drugih, koji ne smažu riječi
da izraze svoju ljubav i štovanje Bi. Djev. Mariji.

Ako adventisti kažu, da imademo samo ono
držati, što je u sv. Pismu i o čem nas poučava stara
krščanska Crkva, evo neka vide, što ti svjedoci, na
koje se pozivlju, kažu. Jest nauka je evandelja i
najstarijih učitelja krščanstva, da je Marija vrijedna
našeg štovanja, jer je ona prečista i bezgriješna
majka Sina Božjeg, pomočnica i saradnica kod na¬
šeg otkupljenja te milostiva naša posrednica sada
na nebesima.

6. Adventisti i štovanje subote.

Adventisti sedmoga dana, kako smo vidjeli,
upravo fanatički udaraju protiv slavljenja nedjelje
i traže da se uvede štovanje subote. — Za svoju
tvrdnju pozivaju se adventisti na starozavjetnu od-
redbu Božju. No adventisti zaboravljaju, da su neke
starozavjetsne odredbe takove, da izviru iz naravi
ljudske, te prema torne ostaju i u novom zavjetu,
a neke su opet takove, da vrijede samo za židovski
narod. Medu takove obveze, koje vrijede samo za
Židove, spada i štovanje subote. Da je torne uistinu

57

tako, pokazuje nam Novi zavjet. Sv. apostol Pavao
u poslanici na Kološane izričito kaže: »Neka vas
dakle nitko ne napastuje za jelo, ili za pice, ili za
koji blagdan, ili mlad, ili za subote, što je sjena bu-
dučih stvari« (2, 16, 17). Po Pavlovoj dakle nauči
nijesu se krščani dužni držati ni židovskih propisa
glede jela ni propisa glede svetkovanja subote. Što
više sv. Pavao ostro kori Galačane, što se svetko-
vanjem starozavjietnih svetkovitna vračaju u staro
ropstvo. Izričito kaže: »A sada, kad ste Boga

upoznali, kako se vračate na slaba i bijedna poče¬
la...  Obdržavate dane i mjesece i vremena i go
dine. Bojim se za vas, da se nišam možda uzalud
trudio za vas«. (Gal. 4, 9, 10.) Pod »danima« očito
se imadu razumiijvati subote. Svih se tih staroza-
vjetnih svetkovina, po nauči Pavla, dakle i subote
valja ostaviti, jer je cijeli Stari Zavjet samo sjena
Novoga Zavjeta, pa tako je i subota samo .ena,
slika krščanske nedjelje. Kad bi adventisti bili do-
sljedni, onda bi morali zadržati sve starozavjetne
židovske svetkovine i propise za jelo.

U Starom Zavjetu bio je Bog odredio štovanje
sedmoga dana, to jest subote, kao spomen na
svršetak stvaranja svijieta. Važnije od stvaranja
jest otkupljenje. Otkupljenje je pak dovršeno na
onaj dan, kad je Spasftelj svladao smrt, vraga i
grijeh, t. j. na dan njegva uskrsnuča. To je unutarnij
razlog, zašto je pretkrščansko štovanje subote pre¬
šlo u štovanje nedjelje.

Vidimo stoga, da su krščani, što više sami apo¬
stoli, odimah od početka štovali nedjelju. Va’jda
če adVentiisti dopustiti, da su apostoli i oni .prvi
krščani bolje poznavali Kristlov duh i namjere nego
oni. Tako se sv. Pavao u prvi dan u tjednu (dakle
u nedjelju) sastaje u Troadi s krščanima kod lom¬
ljenja hljeba (Djel. Ap. 20, 7). — Jednako nalaže
krščanima, da u prvi dan tjedna (dakle u nedjelju,
a ne u zadnji dan tjedna, to jest subotu) sabiru mi-

58

lostinju (I. Kor .16. 2;. Didahe ili nauka dvanaest
apostola (nastala u 1. vijeku) kaže u 14. glavi: »Na
dan Gospodnji treba da se sastanete, da lomite
kruh i slavite euharistiju, nakon što ste svoje grije-
he priznali, da vaša žrtva bude čista«. Nadalje »dan
Gospodnji« nikad medu prvima krščanima nije zna-
čio subotu nego onaj dan, na koji je Gospodin uči-
nio največe čudo, te svojim vlastitim uskrsnučem
dovršio otkupljenje.

Drugi jedan najstariji spis iz godine 96—100.
pr. Krista, t. zv. »Barnabina poslanica«, kaže u
vezi s proročkim mjestom Izajinim: »Mlad, subotu'
i druge svetkovine ne trpim više«, u gl. 15. ovako:
»Zato mi radosno svetkujemo osmi dan, na koji je
i Isus uskrsnuo.« Ovdje je dakle očito svetkovanje
nedjelje istaknuto u opreci prema svatkovanju su-
bote, te je ujedno označen i razlog toga, naime Go-
spodinovo uskrsnuče, koje se zbilo prvi dan iza su-
bote. Slično nam svjedočanstvo daje antiohijski
biskup sv. Ignacije (f 107.) u poslanici krščanima
u Magnesiji (gl. 9): »Oni, koji su u starim okolno-
stima bili (t. j. Židovi), a sada se obratili k novoj
nadi (t. j. postali krščani), ne obdržavaju više su-
bote, nego svoj život upravljaju prema danu Go-
spodnjem, na koji je i naš život kroz Njega i Nje-
govu smrt proklicao«. Sv. Justin Mučenik (f 165.)
piše u svojoj prvoj Apologiji gl. 67 ovako: »Mi se
srščani na nedjelju sastanemo svi zajedno, jer je
to dan, na koji je naš otkupitelj Isus Krist uskrsnuo
od mrtvih«.

To su evo jasna i neoboriva svjedočanstva, da
su prvi krščani slavili ne subotu nego nedjelju. Ako
se pak spominje, da je sv. Pavao na subotu zalazio
u židovske sinagoge, onda to nipošto nije u opreci
s ovim što smo do sada rekli. Sv. Pavao nije to či-
nio zato, jer bi i sam štovao subotu, nego zato, jer
je htio obratiti Židove, pak ih je posve prirodno

59

tražio onda, kada su se oni skupljali, a to je bilo
na subotu.

Ni je dakle, kako hoče adventisti, svetkovanje
nedjelje uveo u 4. vijeku papa, nego su krščani od
apostolskih vremena činili tako i to zato, što je taj
dan Krist uskrsnuo iz mrtvih i Duh Sveti sišao nad
Apostole. U 4. vijeku, kad je Crkva iza progon-
stva dobila slobodu, dogodilo se samo to, da je
Crkva počela izdavati propise o svetkovanju ne¬
djelje, koju su medutim vjernici slavili več od apo-
stolskog doba.

7. Adventisti i posijednje čovječje stvari.

Ono, po čemu su adventisti osebujna sekta,
jest upravo njihova nauka o posljednjim čovječjim
stvarima. Nauka naime o torne, kada če doči
Krist i biti sudnji dan, te što če se iza toga dogoditi
s dušama pravednika i grješnika. U odgovoru na
ovo pitanje zapali su adventisti u velike zablude.
Spomenut čemo ih redom.

a) Kad če po drugi put doči Krist
ili kada če biti sudnji dan?

Vidjeli smo, što adventisti uče o Kristovu do-
lasku. Jedni su htjeli točno odrediti dan drugog
Kristova dolaska, a drugi tek opčenito kažu, da je
taj dolazak veoma blizu. Uvjerenje o skorom Kri¬
stovu dolasku svojina je sviju adventista. Za svoje
uvjerenje adventisti se pozivlju na sv. Pismo. Od
velikog je dakle značenja. znati, što sv. Pismo uči
o času, kad če biti sudnji dan i o znakovima, koji
če ga preticati.

Ni na kojem mjestu sv. Pisma ne nalazimo
točnih oznaka o vremenu, kada bude svršetak
svijeta.

Što se ponajprije tiče Starog Zavjeta treba
reči, da je pogled sviju starozavjetnih pisaca bio
uperen prema Kristu. Krist je središnja točka gle-

60

danja starozavjetnih proroka. Stoga se sva staro-
zavjetna pisma u prvom redu odnose na budučeg
Mesiju, spasitelja i otkupitelja Izraelova. Prero¬
štva su se odnosila na vremensko povjesne stvari
samo toliko, u koliko su proricala sudbinu izabra-
nog naroda, Mesije i njegove Crkve. No imade i
u Starom Zavjetu preroštva, koja se odnose na
konac svijeta. Tako se dobre slike i prikazi svr-
šetka svijeta nalaze kod Izaije, Ezekijela, Daniela,
Joela, Sofonije, Habakuka, Malahije i u mnogim
psalmima.

Izaija, največi prorok Starog Zavjeta, koji je
djelovao oko 700. godine prije Krista, zapisao je
veličajno i opčenito proročanstvo o svršetku svi-
jetea (Iz. 24, 16—23; 27, 1; 63, 1—6; 65, 1—17 i 66,
15). Sadržaj je ukratko ovaj. Bog če održati sud
nad svojim neprijateljima, on če ukrotiti sotonu,
ubit če antikrista, spalit če svijet u vatri i urediti
novi svemir dobrima za blaženstvo, a zlima na
muku. Drugi proroci izbliže odreduju ovu opče-
nitu Izaijinu sliku svijeta. Tako Joel (800. g. pr.
Kr.) u gl. 2, 6—10, 3, 12; Sofonija (oko 635. g. pr.
Kr.) u gl. 1, 14—18; Habakuk (oko 645. g. pr. Kr.)
u gl. 3, 1—7; Ezekijel (oko g. 600. pr. Kr.) u gl.
38 i 39; Malakija (oko 420. g. pr. Kr.) u gl. 3, 2 i
4, 1—2; Danijel (t oko 550. g. pr. Kr.) (omiljeli
prorok modernih sektaraca) opširno opisuje u gl.
7 pojavu antikristovu, o kojoj govori Izaija. No
ni kod kojeg od tih proroka nema nikakvog poku-
šaja, da tačno označe ili izračunaju vrijeme i čas
konca svijeta.

Još je zanimivije, što o svršetku svijeta uči
Novi Zavjet. Od evandelista govori o koncu svi¬
jeta sv. Matej u gl. 24, Marko u gl. 13 i.Luka u gl.
21. Ove glave sadrže Gospodinov govor o razo-
renju Jeruzalema, svršetku svijeta i Kristovu dru-
gom dolasku na koncu svijeta.

61

Što dakle kaže Gospodin o koncu svijeta? Go-
spodin je apostolima koji mu pokazivaše zgrade
hramske prorekao razorenje hrama u Jeruzalemu.
Iza toga, kad je naime Spasitelj došao s učenicima
na maslinsku goru i oni posjedali naprama hramu
te se zagledali u hram i grad, što je pred njima
ležao u sjaju i slavi, zapitaše učenici Gospodina:
»Kaži nam kad če to biti? (to jest razorenje Jeru¬
zalema) i koji je znak Tvoga dolaska i svršetka
svijeta« Mat. 24, 3).

Gospodin sada govori i o svršetku svijeta i o
propasti Jeruzalema. Iz samog Gospodnjeg govora
jasno je, što se odnosi na propast Jeruzalema, a što
na svršetak svijeta. O razorenju Jeruzalema go¬
vori Gospodin kao o nečemu, što je blizu, što če
doživjeti još Kristovi suvremenici: »Zaista vam

kažem: Ovaj naraštaj ne če proči, dok se ovo sve
ne zbude.« (Mat. 24, 34.) I još dodaje: »Nebo če
i zemlja proči, ali moje riječi ne če proči.« (Mat.
24,35.) Nije to ista stvar s onim, što Gospodin govori
o sudnjem danu. Prije sudnjeg dana zbit če se ve¬
liki dogodaji, o kojima govori Gospodin. Iza tih
dogodaja kao predznaka sudnjeg dana, doči če sam
sudnji dan, ali kada, toga nitko ne zna, jer Gospodin
ne kaže, da če iza tih znakova odmah, neposredno do¬
či svršetak svijeta. Šta više sam Spasitelj izričito ka¬
že : »O danu onom i času nitko nežna, ni andeli nebe¬
ški, nego samo Otac moj.« (Mat. 24,36.) Znanje i pro-
računavanje sudnjeg dana ostro je takoder Go¬
spodin osudio, kad učenicima na pitanje: »Hočeš ii
u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelovo?«,
odgovara: »Nije vaše, da znadete vremena ili ča-
sove. koje je Otac odredio vlašču svojom.« (Djel.
Ap. 1, 6, 7.)

Evandelje nam dakle ništa točno ne govori o
drugom Kristovom dolasku.

62

Zato dobro kaže sv. Toma Akvinski (t 1274.):
»O času sudnjeg dana nitko ne može nista znati,
niti po svome razumu niti po objavi. Jer Krist je
u ovom obziru prema svojim apostolima izričito
otklonio svaku pouku (Dj. Ap. 1, 7) a o onom, sto
nije htio saopčiti apostolima, nikakvog saopče-
nja ne če dati ni drugima. Tako je on izjavio i zato
su do današnjeg dana pronadeni kao krivi račun-
džije svi oni, koji su htjeli proračunati ono vrije-
me«. (Disp. 43 qu. 1. a. 3. Sol. 2.)

Izvještaj evandelja o sudnjem danu nadopu-
njen je poslanicama sv. Petra i Pavla, te Otkrive-
njem sv. Ivana.

Tako sv. Petar odvrača krščane od onih, koji
govore kao da sudnji dan uopče ne če doči (2.
Pet. 3, 1—14) te ih opominje na sveti i besprikoran
život. Sv. Pavao bavi se u svoje dvije poslanice
na Solunjane s osobom antikristovom i odvrača ih
od pogrešnog shvačanja kao da dolazak Gospodnji
neposredno predstoji,

Najpotpuniju i najtočniju sliku konca svijeta
daje sv. Ivan (oko 96. pr. Kr.) u Otkrivenju (gl.
11—12). Ali dakako ni u sv. Ivanu kao što ni u
drugim spisima nema nigdje točne oznake o koncu
svijeta i dolasku Kristovu.

Istaknuvši, da sv. Pismo ne iznosi točnog vre¬
mena svršetka svijeta, navest čemo ipak još nekoja
mjesta sv. Pisma i to u svrhu, da nam slika konca
svijeta bude što jasnija. Time u vezi treba da spo-
menemo mjesta, gdje se govori o predznacima Kri-
stova dolaska. O tim predznacima govore sv.
Evandelisti i sv. Pavao.

Ti predznaci mogu se podijeliti u 4 vrste.

Prvi se predznaci odnose na propovijedanje
evandelja po cijelom svijetu. (Mat. 24, 4; Matr. 13,10)
Bez dvojbe prije sudnjeg dana imade se evandelje

63

uspropovijedati po čitavom svijetu. No posve nam
ostaje nepoznato, ponajprije koliko je za to po¬
trebno vremena, a zatim, koliko če vrijeme potra-
jati iza toga propovijedanja pa do samog konca.
Iz samog sv. Pisma se naime nikako ne vidi, da li če
konac doči posredno, dakle iza duljeg vremena ili
neposredno, dakle odmah iza uspropovijedanog
evandelja. To ostaje tajna Božja.

Drugi znak je obračenje »punine naroda«, i u
vezi s time obračenje židovskog naroda prema
riječima sv. Pavla: »Jer ne ču, bračo, zatajiti tajne
ove, da ne budete u sebi mudri, da se dogodilo dije-
lom otvrdnuče u Izraelu, dok ne unide punina na¬
roda.« (Rim. 11, 25 i dalje: Gledaj Iz. 27, 9; 59, 20;
11, 11; Ps. 2 i 44; Mat. 22, 43; 1. Kor. 12, 13). Kad
če se dogoditi obračenje ove »punine« ne znamo i
da li če tada odmah biti svršetak svijeta; ne zna¬
mo. Jedno je i drugo opet isključivo Božja tajna.

Treči znak prije Kristova dolaska jest veliki
otpad i djelovanje Antikristovo. (Mat. 24, 3—13;
Mark. 18, 8; 2 Sol.; Jak. 5, 1 sl.; 1. Iv., Otkrivenje).
Otpadi se dogadaju trajno, uvijek. Kad če se ot¬
pad dogoditi u punoj mjeri i kad če Antikrist raz¬
viti svoju veliku djelatnost, opet ostaje tajna. Ozna¬
čiti ta vremena može samo Bog.

Četvrti je znak golema nevolja na svijetu, pri-
rodne pojave i veliki požar svijeta. Ovi če zna-
kovi u največem dijelu doči neposredno pred Kri-
stovim dolaskom a dijelom če se zbivati u isto
vrijeme. (Mat. 24, 6—10, 29; Mark. 13, 7—13; Lk.
21, 9—18.) Kad če nastupiti ova katastrofa svijeta,
opet je tajna Božja. Sva dosadašnja preračuna¬
vanja pokazalo se, kako smo vidjeli, posve lažnima.

Uzmemo li dakle pred oči cjelokupni izvještaj
sv. Pisma o drugom Kristovu dolasku, onda treba
reči, da nam je vrijeme toga dolaska posve nepo¬
znato. Bit če predznakova Kristova dolaska, ali

64

kad če doči, ne znamo, kao što ne znamo ni vremen-
skog razmaka izmedu tih znakova i svršetka. »O
samom ovom času nitko ne zna, ni andeli nebeški,
nego samo Otac moj,« kaže Krist. (Mat. 24, 36.)
Krist je kraj toga rekao: »Nebo če i zemlja proči,
ali moje riječi ne če proči.« (Mat. 24, 35.) Ako je
dakle Gospodinova riječ čvrsta i stalna, onda su
bili, jesu i bit če lažni svi pokušaji zvali se oni
adventizam ili kako drukčije, koji bi htjeli zava-
rati svijet govoreči o nekom skorom Kristovu do-
lasku.

b) hiliazam ili nauka o tisučgodiš-
njem kraljevstvu.

S naukom o skorom Kristovu dolasku pove¬
zana je nauka o tisučgodišnjem Kristovu kraljeva¬
nju na zemlji. Adventisti vjeruju, da če Krist do-
skora doči i za pravednike osnovati tisučgodišnje
kraljevstvo. Iza 1000 godina slijedit če drugi do-
lazak, zadnji boj sa zlima, uništenje zlih i ulazak
pravednika u nebo.

Ova je bludnja veoma stara u krščanstvu. —
Oslanja se na 20. glavu Apokalipse. Tamo gleda
sv. apostol Ivan u videnju jednog andela, koji so-
tonu na tisuču godina zatvara u ponor. On gleda,
kako če duše svetih mučenika i ispovjednika ži-
vjeti i s Kristom tisuču godina vladati. To je prvo
uskrsnuče.

Nakon tisuču godina bit če sotona pusten iz
zatvora. Doči če do posljednje borbe. Vatra s neba
proždire zle. Davao če biti bačen u sumpornu
jamu i ondje vječno mučen.

Adventisti uzimlju ovo mjesto doslovno, a ne
pomišljaju na to, da se proročke knjige moraju
drukčije tumačiti nego povjesne. Istom na koncu

65

svijeta razumjet če ljudi potpuno tajnoviti smisao
Apokalipse.

Sv. Augustin, koji je neko doba i sam pristajao
uz hiliazam, žestoko ga je pobijao. Nakon mnogog
istraživanja i molenja došao je do toga, da se apo¬
kalipsa ne smije uzeti u materijalnom nego u du¬
hovnom smislu. Tisuču godina, u kojima je vlast
sotone svezana, znači cijelo krščansko doba. Broj
»tisuču« stoji za jedan neodredeni vremenski
odsjek, kao što to cesto nalazimo u sv. Pismu.
Krist je svojom smrču svladao vlast sotone. U
isporedbi dakle s poganstvom, kad je moč vražja
bila golema, može se smatrati, da je ža čitave
Kristove ere vlast sotone svezana. To je kraljev-
stvo Kristovog mira na zemlji, kraljevstvo Nje¬
gove Crkve.

Prvo uskrsnuče o kome govori sv. Ivan, nije
tjelesno uskrsnuče, nego uzimanje, primanje duša
pravednika u nebo, gdje če oni s Kristom za či¬
tave krščanske ere sve do Kristovog ponovnog
dolaska na koncu svijeta vladati i biti blaženi.
Tada počinje drugo uskrsnuče. Sve če duše biti
združene sa svojim tjelesima. Za bezbožnike slijedi
druga smrt. I dušom i tijelom bit če za uvijek od-
bačeni od Boga. Nad pravednicima imala je vlast
samo prva smrt, u koliko su naime podložni bili
opčenitom zakonu smrti. Druga smrt, vječno pro-
kletstvo, nema na njima dijela. Prije nego li dode
sud nad bezbožnike, na koncu tisučgodišnog kra-
ljevstva Kristova mira na zemlji, dakle na koncu
krščanske ere, pripustit če Bog, da sotona ponov-
ljenom snagom vodi borbu protiv Krista i Njegove
Crkve. Crkva pobjeduje. Zlo biva nadvladano.
Tada slijedi sud svijeta i za zle druga smrt, osuda
kako je opisuje Ivan u 14. retku 20. glave svoga
Otkrivenja. S propašču materijalnog svijeta svrša-

6

66

va silni i strašni dan suda. To je evo nauka ŠV.
Augustina.

Adventističko mišljenje ,da če samo praved-
nici uskrsnuti i s Kristom vladati 1000 godina, a
onda istom da če biti probudeni bezbožnici, stoji
u protimbi s Kristovim riječima. Spasitelj pozna
samo jedno istovremeno uskrsnuče dobrih i zlih,
jer kaže: »Ide čas, u koji če svi, koji su u grobovi-
ma, čuti glas Sina Božjega. I iziči če, koji su či¬
nih dobro, na uskrsnuče života, a koji su činili
zlo, na uskrsnuče suda« (Iv. 5, 28- 29).

Jednako govori Spasitelj o danu žetve, do
kojega če kukolj i pšenica zajedno rasti na polju.
Na dan žetve skupit če se kukolj za vatru, a pše¬
nica spremiti u žitnicu.

Sve su ove Kristove riječi nespojene s time,
da če biti vremenski dvostruko uskrsnuče, najprije
dobrih, a onda zlih, a medu njima tisučgodišnje
kraljevstvo.

Jasno je dakle, da se Ivanovo Otkrivenje ne
smije uzeti u materijalnom smislu nego kao pro-
ročko mjesto u duhovnom smislu, kako to uči sv.
Augustin.

č) Adventisti i naravna besmrtnost duše.

S posljednjim čovječjim stvarima u nužnoj je
Vezi i pitanje o čovječjoj duši. Adventisti su za¬
pah u bludnju o stanju duše iza smrti upravo za to,
jer krivo poimaju samu narav duše. Oni naimč,
kako vidjesmo uče, da duša nije po svojoj naravi
besmrtna nego je besmrtnost tek dar i nagrada
: dobrih duša.

Medutim naravna besmrtnost duše, koju niječe
adventizam, jest zahtjev i razuma i sv. Pisma.

67

Duša spoznaje tietjelesne stvari: istinu o kre¬
posti, Bogu, dobroti, ljubavi i t. d. dakle posve du¬
ševne istine. Buduči pak, da učinak nikad nije sa-
vršeniji od uzroka, mora i duša biti netjelesna.
Stoga ju i sv. Pismo naziva duhom u opreci s onim,
što je tjelesno.

Bit je onog, što je tjelesno, da se sastoji iz
djelova. Bit je onog, što je duševno, da je jedno-
stavno. Samo ono, što je sastavljeno iz dijelova,
samo tjelesno može da se raspadne. Duševno se
ne može raspasti, ne može biti razoreno, ne može
se po sebi uništiti. Duševno je po svojoj naravi
neumrlo. Zato i kaže sv. Pismo: »Prah se vrača
u zemlju, od koje je postao, a duh se vrača k Bogu,
koji ga je dao« (Crkv. 12, 7).

d) Adventisti i pakao.

Po nauči adventista bivaju duše bezbožnika
na koncu svijeta uništene. Vječnog pakla prema
torne nema.

Medutim nedvojbena je istina, da sv. Pismo
Staroga i Novoga Zavjeta jasno uči, da postoje
vječno paklene muke.

Kod proroka Danijela čitamo: »Mnoštvo onih,
koji u prahu spavaju, probudit če se, neki na vječni
život, a neki na sramotu, da je uvijek gledaju
(Dan. 12 2).

Prorok Jeremija kliče: »Vatru si zapalio,

uvijek če gorjeti« (17, 4).

Sv. Ivan Krstitelj spominje: »On (Krist) imade
vijaču u svojoj ruci, pa če očistiti gumno svoje i
skupit če pšenicu u žitnicu svoju, a pljevu če spa-
liti ognjem vječnim« (Lk. 317).

Kod sv. Marka govori Krist triput za redom
o neugasivoj vatri i črvu, koji ne umire. Na pr.
»Iako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga; bolje

68

ti je s jednim okom uči u kraljevstvo Božje, nego
li da imaš dva oka i da te bace u pakao, gdje crv
njihov ne umire i oganj se na gasi« (Lk. 9. 47, 48). •

Kod Mateja (25, 41) govori Krist o vječnoj
vatri: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, koji
je pripravljen davlu i andelima njegovima«.

Postoji dakle po Kristovoj nauči za bezbožnike
teška kazna od koje nema oslobodenja kroz sve
vijekove. Nesumnjivo dakle postoji pakao.

e) Postoji čistilište.

Dakako, da po adventističkoj nauči nema ni
čistilišta. Time se adventizam opet opire katolič-
koj nauči.

Covječja naime sudbina po kat. nauči iza smrti
može biti trostruka. Ako je duša posve slobodna
od svake krivnje i kazne, ide ravno u nebo, da
kao posve čisto biče gleda Boga licem u lice. Ako
čovjek umire u neprijateljstvu Božjem, to jest, ako
je u životu učinio teški grijeh, a nije se s Bogom
izmirio, tada njegova duša ne gleda Boga, nego
je od njega, izvora svake sreče, mira i blaženstva,
odijeljena. Ona je zabačena u vječnim mukama u
paklu. Ako pak čovjek — a čini se, da takvih ljudi
imade najviše — u času smrti nema na svojoj duši
teškog grijeha, ali imade ili laki grijeh ili još nije
učinio dovoljne pokore za grijehe, onda on ne
može odmah uči u nebo, jer još nije posve čist, ali
nije vrijedan ni paklenih muka, jer je u milosti,
jer ljubi Boga i prijatelj je Božji. Več sam razum
zahtijeva, da za takve ljude mora na drugome svi-
jetu postojati mjesto, gdje če trpnjom svojom oči¬
stiti ono, što je na njima nečista i griješna, da
onda čisti uzmognu zagledati lice Božje. To je
evo krščanska nauka o čistilištu.

69

Za tu nauku ne govori samo naš razum nego
ju jasno uči i sv. Pismo i predaja prvih krščan¬
skih vijekova.

Več u 2. knjiži Makabeja čitamo, da je Juda
Makabej poslao u Jeruzalem 12.000 drahma srebra,
da se prinese pomirna žrtva za vojnike, koji su
pali u ratu, a ogriješili se prisvojenjem tudih
stvari. A učinio je to, »jer je — kako se doslovce
ondje kaže — sveta i spasonosna misao moliti za
pokojnike, da se oslobode grijeha svojih« (2. Mak.
12, 40—64). Jest dakle mjesto, u kojem duše trpe,
a odakle se mogu osloboditi uopče, a napose našim
molitvama.

Sam Krist Gospodin zasvjedočuje tu nauku
govoreči:

»I ako tko kaže riječ na Sina čovječjega, opro¬
stit če mu se; ali tko reče na Duha Svetoga, ne če
mu se oprostiti ni na ovom ni na budučem svi-
jetu« (Mt. 12, 32).

Ima dakle grijeha, koji se na drugom svijetu
opraštaju ili drugim riječima, ima čistilište. Dru¬
gom opet zgodom govori Krist o zatvoru, u koji
če pasti onaj, koji se za života nije htio izmiriti sa
svojim protivnikom. O tom zatvoru kaže Krist:
»Zaista ti kažem: Ne češ iziči odanle, dok ne pla-
tiš posljednje pare«. Ima dakle mjesto, gdje čovjek
plača dugovinu, gdje trpi, ali konačno ipak izlazi
na slobodu. To je čistilište.

O tom nam svjedoči i staro krščanstvo.

Več Tertulijan u 2. vijeku izvještuje, da je
medu krščanima čvrsti običaj prinositi za pokoj¬
nike žrtve. On kaže, da žena moli za svoga muza,
prosi okrepu, i na smrtni dan žrtvuje za mir nje¬
gove duše.

*

70

Iznijeli smo evo adventističku nauku i osvi-
jetlili je u svijetlu Kristova evandelja te naučanja
i života najstarijega krščanstva. Vidjeli smo ve¬
like zablude adventizma. Te su zablude tolike,
da adventizmu od pravog krščanstva ostaje veoma
malo. Adventisti priznavaju doduše Kristovo bo¬
žanstvo, ali su inače iskrivili tako reči sve ostalo,
što je Krist naučavao i zapovijedio vjerovati. Po-
sve je stoga jasno, da svaki onaj, koji pristupa
k adventistima, nanosi Kristu največu nepravdu i
sramotu. Krist je osnovao svoju Crkvu, dao joj
nepogrešivo učiteljstvo na čelu sa sv. Očem pa-
pom. To nas učiteljstvo neprevarljivo uči o svim
pitanjima našega života, naročito o onome, što če
biti iza smrti. Ta crkva od početka svoga imade
toliko svjedočanstva, da je od Boga. Ona je
posvetila tolike ljude, stvorila tako velika djela
kulture, ljubavi i samilosti, nju je Bog proslavio
tolikim čudesnim dogodajima. Ostaviti tu Crkvu
te otiči k adventistima, k zajednici, koju su osno¬
vali ljudi, k zajednici, koja se je u svome nauča-
vanju več tako teško prevarila i koja samovoljno
naučava, što joj se svidi, znači udarati Krista u lice,
a sebi spremati teški sud Božji. Nikad se ne smiju
zaboraviti riječi sv. Augustina: »Ne če imati Boga
za oca, koji odbija Crkvu, da mu bude majkom«.


K.NJIZMC’ l