ZGODOVINSKI ČASOPIS » 60 « 2006 ' 1-2 (133) » 49-68 49 
Robert Kurelić 
Status Celjskih grofova kao kneževa Svetog Rimskog 
carstva1 
UDK 316.35:32»13/14« 
KURELIĆ Robert, Mr. sc, M. Tita 120, HR-51410 Opatija 
Status Celjskih grofov kot knezov Svetega Rimskega cesarstva 
Zgodovinski časopis, Ljubljana 60/2006, št. 1-2 (133), str. 49-68, cit. 157 
1.01 Izvirni znanstveni članek; jezik Sn. (En., Sn„ En.) 
Potem ko jim je cesar Fridrik III priznal samo »knežji naziv,« so postali Celjski grofje svojevrstni »knezi brez 
dežele.« Iz zgodovine je znano, kako kratkega veka je bila celjska kneževina. Vprašanje priznanja tega knežjega 
položaja pa ostaja odprto. Avtor članka je raziskal dvajsetletno obdobje, v katerem so bili Celjski grofje knezi Sve- 
tega Rimskega cesarstva. Zanimali so ga problemi simbolične in ritualne komunikacije in pa percepcija 
družbenopolitičnega položaja, prestiža in ugleda. Z analizo intitulacij in salutaci) v listinah, pismih in kroniških 
zapisih je želel preučiti reakcije tedanje družbenopolitične srenje na novi rang Celjskih grofov. Poleg vzpona Celjskih 
grofov do knežjega naziva in njihove popolne afirmacije avtorja zanima tudi družbena sestava obeh družbenopolitičnih 
tvorb, v katerih so Celjski grofje delovali, to je Svetega Rimskega cesarstva in Ogrsko-hrvaškega kraljestva. 
Avtorski izvleček 
UDC 316.35:32»13/14« 
KURELIĆ Robert, MA, M. Tita 120, HR-51410 Opatija 
The Position of the Counts of Culi as Princes of the Holy Roman Empire 
Zgodovinski časopis (Historical Review), Ljubljana 60/2006, No. 1-2 (133), pp. 49-68,157 notes 
Language: Sn. (En., Sn., En.) 
After Emperor Fridrich III had bestowed upon them the title of »princes« the counts of Cilli had attained the so- 
mewhat unique status of princes with no country of their own. Yet their princedom only lasted for a brief period, and 
the question of the recognition of their title remains unsolved. Investigated are the problems of symbolic and ritual 
communication and of the perception of social and political positions, prestige, and reputation during the two deca- 
des in which the counts had been recognized as princes of the Holy Roman Empire. By analyzing intitulations and 
salutations in various documents, letters, and chronicle entries the author tried to learn about the reactions of the 
society and politicians of that time to the new rank of the Cilli rulers. Just as interesting as their political ascent to the 
title of princes is the social structure of both medieval states in which the princes had lived, the Holy Roman Empire 
and the Hungarian-Croatian Kingdom. 
Author's Abstract 
1 Ovaj članak prerađena je i skraćena verzija magistarskog rada »The Uncrowned Lion: Rank, Status, and 
Identity of the Last Cilli« obranjenog 16. lipnja 2005. godine u odsjeku za srednjovjekovne studije Central European 
University u Budimpešti. Posebnu zahvalu upučujem Boži Otorepecu čija je Centralna kartoteka srednjeveških 
listin. (Ljubljana: Zgodovinski inštitut Milka Kosa Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademije znanosti in 
umetnosti) (dalje: CKSL) obilato korištena u izradi ovog rada. 
50 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Povijest Celjskih grofova i pet stoljeća nakon njihova izumiranja fascinira povjesničare i 
njihove čitatelje. Celjska je dinastija izniknula iz anonimnosti nižeg plemstva stjecanjem 
grofovske titule 1341. godine2 i tijekom nepunog stoljeća dostigla gotovo sam vrh srednjo- 
vjekovne hijerarhije da bi zatim nestala u shakespearianskom epilogu 1456. godine uboj- 
stvom Ulrika II. u Beogradu.3 Iako su Celjski grofovi i nakon desetljeća istraživanja još 
uvijek »Forschungsproblem,« kako je to još prije trideset godina formulirao Heinz Dopsch, 
brojni su povjesničari u novije vrijeme svojim doprinosom počeli raspetljavati klupko po- 
vijesne mističnosti koje obavija ovu izuzetno zanimljivu obitelj.4 Jedan od problema koji još 
uvijek nije u potpunosti riješen pitanje je kneževskog ranga Celjskih grofova. Ugarsko-hrvat- 
ski kralj i car Svetog Rimskog carstva Sigismund Luksemburški uzdigao je Fridrika II. i 
Ulrika II. Celjskog u kneževski rang 1436. godine, te od njihove grofovije stvorio kneževinu 
što je tradicionalna historiografija prihvatila.5 Peter Štih analizirao je državno-pravni status 
Celjske kneževine i uvjerljivom argumentacijom dokazao daje prestala postojati 1443. godi- 
ne sporazumom između Celjskih grofova i cara Fridrika III.6 Tim je sporazumom Celjskima 
ostalo samo njihovo »kneževsko ime« (fürstlichen namen) stoje bio događaj bez presedana 
u povijesti carstva.7 Što se dogodilo sa njihovim kneževskim rangom? Jesu li Celjski bili 
prihvaćeni i smatrani pravim kneževima ili su bili doživljavani kao kvalitativno inferiorni 
budući su bili svojevrsni »kneževi-bezemljaši?« 
Potrebno je imati na umu da su dvije osnovne odrednice srednjovjekovnog plemićkog 
društva bile rang i čuvanje dostojanstva.8 Rang, izražavan prestižem i društvenim položajem, 
bio je temelj hijerarhijskog društva u kojem je zemaljsko kraljevstvo predstavljalo odraz 
nebeskog kraljevstva.9 No društveni je položaj bio pitanje percepcije, te je često bilo teško 
odrediti tko je kome nadređen. U doba viteštva razvila se »mjerna jedinica« za plemstvo - 
čast. Ona je bila središnji čimbenik društvene interakcije i može se shvatiti kao »idealni 
kapital društvenog štovanja koju pojedinac uživa na temelju svojeg društvenog položaja i 
političke uloge«10 Pojedinac je stalno morao biti na oprezu jer je svaki čin koji je umanjivao 
njegovu čast, položaj ili integritet dovodio u opasnost njegovu sposobnost djelovanja u 
2 Heinz Dopsch, »Die Freien von Sannegg als steirische Landherren und ihr Aufstieg zu Grafen von Cilli,« 
(dalje: Dopsch, Freien) u Celjski grofje, stara tema—nova spoznanja, ur. Rolanda Fugger Germadnik, (Celje: Po- 
krajinski muzej, 1998), 23-36 (dalje: Germadnik, Celjski grofje). 
3 Vidi Johannes Grabmayer, »Das Opfer war der Täter,« Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichts- 
forschung 111 (2003): 286-316 (dalje: Grabmayer, Opfer). 
4 Za detaljan prikaz literature vidi Heinz Dopsch »Die Grafen von Cilli - ein Forschungsproblem,« Südostdeut- 
sches Archiv 17/18 (1974/1975): 9^19 (dalje: Dopsch, Grafen) i Peter Štih, »Celjski grofje - še vedno raziskovalni 
problem?« (dalje: Štih, Celjski grofje) u Germadnik, ur., Celjski grofje, 11-22. 
5 Vidi Otto Brunner, »Land and Lordship,« tr. and Introduction Howard Kaminsky and James Van Horn Melton, 
(Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1992), 181-182. 
6 Peter Štih, »Die Grafen von Cilli, die Frage ihrer landesfürstlichen Hoheit und des Landes Cilli,« Mitteilungen 
des Institusflir österreichische Geschichtsforschung 110 (2002): 67-98 (dalje: Štih, Grafen). 
7 Peter Štih, »Ulrik Celjski in Ladislav Posmrtni ali Celjski grofje v ringu velike politike, u Spomeni Helene 
Kottaner ur. Igor Grdina i Peter Štih, 11-47, ovdje: 29 (Ljubljana: Nova revija, 1999). 
8 Gerd Althoff, Family, Friends and Followers. Political and Social Bonds in Early Medieval Europe, (Cambrid- 
ge: University Press, 20O4), 62 (dalje: Althoff, Family). 
9 Vidi Wim Blockmans i Esther Donckers, »Self-Representation of Court and City in Flanders and Brabant in 
the Fifteenth and Early Sixteenth Centuries.« u Showing Status: Representations of Social Positions in the Late 
Middle Ages, ur. Wim Blockmans i Antheun Janse, (Turnhout: Brepols, 1999), 81-113, ovdje: 81. (dalje: Block- 
mans, Showing Status). 
10 Jean Marie Moeglin, »Fürstliche Ehre im Spatmittelalterlichen Deutschen Reich,« u Verlerne Ehre, Ehrkon- 
flikte in Gesellschaften des Mittelalter und der frühen Neuzeit, ur. Klaus Schreier i Gerd Schwerhoff, (Köln: Böhlau, 
1995), 77-91, ovdje: 77 (dalje: Moeglin: Fürstliche Ehre). Vidi Kiril Petkov, The Kiss of Peace, Ritual, Self, and 
Society in the High and Late Medieval West, 213-218 (Leiden: Brill, 2003). 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS ' 60 • 2006 • 1-2 (133) 51^ 
društveno-političkoj okolini. Gubitak kneževine svakako se može protumačiti kao ozbiljan 
napad na integritet i status Celjskih. 
Prema riječima Wima Blockmansa »Uostalom, ljudi u bilo kojem trenutku koriste razne 
kodove kako bi izrazili svoj položaj u odnosu na druge. Posao je istraživača prepoznati i 
prevesti jezik simbola koji su suvremenici implicitno razumjeli u određenom kontekstu.«11 
Jedan od glavnih problema u istraživanju pitanja statusa i identiteta je svakako prepozna- 
vanje načina na koji su ljudi doživljavali stvarnost oko sebe. U svijetu visokog plemstva, o 
kojem je ovdje poglavito riječ, među najhitnijim izvorima su isprave i to posebice intitula- 
tio,12 te oblici oslovljavanja u pismima i ispravama.13 Zašto? Način na koji se pojedinac 
obraća određenoj osobi neposredno nam svjedoči o tome kako on doživljava društveni po- 
ložaj i ugled dotičnoga.14 
Celjski su grofovi imali posjede na području dviju srednjovjekovnih državnih tvorevina: 
Svetog Rimskog carstva i Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Unatoč tome što su društveni su- 
stavi u njima bili u osnovi slični postojale su među njima suštinske razlike stoje utjecalo i na 
sam kneževski status Celjskih. 
»Lehenspyramide« Svetog Rimskog carstva 
U visokom i kasnom srednjem vijeku društveno uređenje Svetog Rimskog carstva počivalo 
je na principu znanom kao »Heerschildordnung.«15 Sam termin »Heerschild« izvorno je 
označavao vojnu jedinicu (langobardski arischild, nordijski herskjöldr), dok je od kraja dva- 
naestog stoljeća poprimio nekoliko značenja usko vezana uz sustav vazaliteta: vojni kontin- 
gent seniora, pravo držanja vazala, te pravo zapovijedanja nad vojskom - ukratko, sposob- 
nost plemića da bude dio vladajuće hijerarhije (njem. »Lehenfähigkeit«). U saskom ogledalu 
»Heerschildordnung« predstavlja pravnu podjelu staleža na temelju ranga u piramidu od 
sedam stupnjeva. Prvi »Heerschild« rezerviran je za cara, zatim slijede dva kneževska sta- 
leža (»Reichsfürsten«), crkveni i svjetovni, dok se u četvrtom stupnju nalaze takozvani »slo- 
bodni gospodari« (njem. »Grafen« i »Edelfreien«). Ova četiri stupnja tvore aristokraciju ili 
više plemstvo. Niže plemstvo, koje je uglavnom bilo vazalno ovisno o aristokraciji, činili su 
pripadnici petog (»Ritter«) i šestog (»Edelknechte«) stupnja piramide.16 Sedmi je stupanj, 
čini se, bio tek djelomično smatran dijelom »Heerschilda« budući su njegovi članovi imali 
samo pasivni »Lehenfähigkeit,« odnosno mogli su biti vazali, ali sami ih nisu mogli držati. 
11 Wim Blockmans, »The Feeling of being Oneself,« (dalje: Blockmans, Being Oneself) u Blockmans, Showing 
Status, 2. 
12 Vidi Lexikon des Mittelalters, V (München, Zürich: Artemis, 1991), 471 ; Leonard E. Boyle, »Diplomatics,« u 
Medieval Studies, 2. ed. ur. James M. Powel. (Syracuse, NY: Syracuse University Press, 1992), 82-113, Jakov 
Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti, 150. (Zagreb: Školska knjiga, 1991). 
13 »Oblik oslovljavanja« ću koristiti kao termin kojim označavam dio salutacije kojim se u pismima i poveljama 
iskazuje čast oslovljenom sukladno s njegovim rangom. Njemački termin je »Adelsprädikat.« 
14 Vidi Seija Tisala, »Power and Politeness: Languages and Salutation Formulas in Correspondence between 
Sweden and the German Hanse,« Journal of Historical Pragmatics 5, no 2. (2004): 193-206. 
15 Vidi Lexikon des Mittelalters, IV/2 (Zürich: Artemis, 1989), 2007-2008 i Heinrich Mitteis, Lehensrecht und 
Staatsgewalt, 437-441 (Weimar: Hermann Böhlaus Nachf., 1933) (dalje: Mitteis, Lehensrecht). 
16 CarFridrik je primjerice 1440. godine naredio svim »Fürsten, Herren, Rittern, Knechten« da ne uznemiravaju 
nadbiskupa Salzburga u njegovim patronažnim pravima nad zadužbinom u Reichsbergu. Heinrich Koller i Paul- 
Joachim Heinig, ur., Die Urkunden und Briefe des österreichischen Staatsarchivs in Wien, Abt. Haus-, Hof- und 
Staatsarchiv: Algemeine Urkundenreihe, Familienurkunden und Abschriftensammlungen (1440-1446), Regesten 
Kaiser Friedrichs Hl. (1440-1493), XII, (Beč: Böhlau, 1999), 55 (dalje: Koller, Regesten). 
52 R. KURELIĆ-. STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Praktična posljedica »Heerschildordnunga« bila je zabrana takozvanog »spuštanja vlasti- 
tog štita.« To je značilo daje pojedini član piramide smio držati feude samo od onih koji su 
bili iznad njega u hijerarhiji. U suprotnom je mogao ugroziti svoj vlastiti položaj u njoj. Taj 
je princip bio posljedica strategije kako bi se spriječilo stvaranje mreže saveza protiv carske 
vlasti, pri čemu je namjera bila zadržati krunske vazale vezanim isključivo uz kralja.17 U 
početku su crkveni i svjetovni kneževi pripadali istom štitu, a do diobe je došlo tek prilikom 
konkordata u Wormsu. Budući da su crkveni kneževi postavljeni iznad svjetovnih stvorena je 
»pravna rupa« putem koje su svjetovni kneževi mogli držati feude crkvenih kneževa bez 
ugrožavanja vlastitog ranga.18 
Druga bitna posljedica bilo je formiranje kneževskog staleža - »Reichsfürstenstand«19 
koji su činili pripadnici drugog i trečeg »Heerschilda.« Za članstvo u ovoj grupi morala su 
biti ispunjena dva preduvjeta: biti »reichsunmittelbar«20 (s već spomenutim izuzetkom u 
slučaju crkvenih kneževa) i posjedovati vazale. Tu je ležao početak teritorijalne vlasti budući 
su kneževi stekli prava na polju sudstva, rudarstva i kovanja novca na svojem teritoriju.21 
Ujedno je odlučeno kako se novi kneževi mogu proglasiti samo uz odobrenje svih ostalih 
članova ovog staleža. Takva je praksa ostavila četvrti »Heerschild« u međuprostoru. Unatoč 
tome što su bili smatrani višim plemstvom, pripadnici su četvrtog staleža bili podređeni 
sudskoj vlasti teritorijalnih kneževa što ih je sprečavalo u stvaranju neposrednih veza sa 
carem. Samo oni kojima je pošlo za rukom doseći status »Reichsfürsta«22 ili postati »reich- 
sunmittelbar« mogli su izbjeći pritisku kneževa, no po tvrdnji Heinricha Mitteisa »sudbina je 
grofovskih obitelji zapečaćena već krajem dvanaestog stoljeća.«23 Stoga je dosizanje 
kneževskog statusa bio vjerojatno najvažniji cilj svake ambiciozne obitelji četvrtog »Heer- 
schilda.« 
Oblici oslovljavanja 
Za svaki se stupanj »Heerschilda« primjenjivao odgovarajući oblik oslovljavanja kao sim- 
bol ranga i statusa. Bio je to atribut koji se trebao pridodati ispred titule plemića prilikom 
oslovljavanja. Izvorno su za više plemstvo primjenjivani termini nobilis ili edel. No od kraja 
četrnaestog stoljeća dolazi do veće diversifikacije, te su stoga uvedeni novi termini kako bi 
išli u korak s promjenama u društvu. Niže plemstvo, ritteri i edelknechti, koji prije nisu 
17 Sličnu pojavu nalazimo u Francuskoj pod imenom Vigesse. Daljnjim razvojem ova je zabrana priječila svaki 
savez protiv cara i i carstva. Vidi Mittels, Lehensrecht, 434. 
18 Gorički grofovi, i sami od druge polovice četrnaestog stoljeća pripadnici »Reichsfflrstenstanda«, držali su niz 
posjeda kao leno akvilejskih patrijarha. Vidi Peter Štih, »Goriški grofje« u Peter Štih, Srednjeveške goriške študije 
61-88, ovdje: 70 (Nova Gorica: GoriSki muzej, 2002) (dalje: Štih, Goriški). Jednako tako i Celjski grofovi. Vidi 
CKSL 16. VIII. 1436., Celje, i Dopsch, Grafen, 19. 
19 Mitteis, Lehensrecht, 432-444 
20 Pripadnik četvrtog »Heerschilda« koji leno prima od cara, ali se nalazi van sudske vlasti kneza. Vidi Lexikon 
des Mittelalters, VII. 645 (München: Artemis, 1995). 
2' Ibid, 443 i Štih, Grafen, 85. 
22 Iako su i grofovi i slobodni plemiči (»Edelfreien«) pripadali četvrtom stupnju piramide, koliko je meni pozna- 
to samo su grofovi mogli biti izdignuti u kneževski rang po čemu se može zaključiti daje četvrti stupanj ipak imao 
svoju unutarnju hijerarhiju. Grofovi Schauenberga su primjerice bili »Edelfrei« do 1300. godine kada su postali 
grofovi, kao uostalom i Celjski 1341. godine. Vidi Alois Niederstätter, Österreichische Geschichte. 1400-1522: das 
Jahrhundert der Mitte: an der Wende vom Mittelalter zur Neuzeit. (Beč: Ueberreuter, 1996), 206 (dalje: Niederstät- 
ter, Geschichte). 
23 Mitteis, Lehensrecht, 441. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS » 60 • 2006 • 1-2 (133) 53 
upotrebljavali posebne termine pri oslovljavanju, počeli su si dodavati nobilis ili edel ispred 
titule. To su učinili kako bi smanjili ili izbrisali razliku između sebe i višeg plemstva. Kao 
odgovor na pretenzije nižeg plemstva, aristokracija je početkom petnaestog stoljeća razvila 
nove oblike oslovljavanja: hochgeboren i wohlgeboren.24 Hochgeboren ili illustris odnosio 
se na pripadnike »Reichsfiirstenstanda,«25 a wohlgeboren ili spectabilis na četvrti »Heer- 
schild« i to vjerojatno samo na grofovske obitelji.26 Ovi su se termini kombinirali sa titulom 
tako da u slučaju kneževa glasi hochgeboren fürst11 ili illustris princeps,26 a u slučaju grofo- 
va wohlgeboren graf.29 Prijašnji termini nobilis i edel od tada se vežu uz niže plemstvo,30 te 
su kasnije evoluirali u novi oblik koji postaje oznaka za čitavo plemstvo - »Adel.«31 Izuzetak 
je pak činila konzervativna papinska kancelarija koja je nastavila koristiti izraz nobilis vir za 
pripadnike višeg plemstva.32 
Pored oblika oslovljavanja postojala je još jedna bitna razlika između višeg i nižeg plem- 
stva - dei grada ili von Gottes Gnaden, predikat koji je kao dio intitulacije simbolizirao 
božansko podrijetlo vlasti. Dei grada se u početku nalazio isključivo u carskim i kraljevskim 
obiteljima, budući da se smatralo da samo suvereni uživaju svoju vlast na temelju »Božje 
milosti.« No, formiranjem teritorijalnih kneževina u Svetom Rimskom carstvu stvarna je 
vlast postupno prešla sa cara na kneževe. Odraz te promjene vidljiv je u tome što su kneževi 
počeli mimetički legitimizirati svoju vlast usvajajući kraljevsko-carski oblik »Herrschaft- 
spropagande,« nakon čega je uslijedilo i pridodavanje svojim titulama dei gracia.33 
24
 Joseph Morsel, »Die Erfindung des Adels. Zur Soziogenese des Adels am Ende des Mittelalters - das Beispiel 
Frankens,« u Nobilitas, Funktion und Repräsentation des Adels in Alteuropa, ur. Otto Gerhard Oexle i Werner 
Paravicini, 312-375, ovdje: 320-321 (Göttingen: Vandenhoeck&Ruprecht, 1997) (dalje: Morsel, Erfindung). 
25 Uključujući i grofove koji su dosegli kneževski rang. 
26 Nisam naišao na primjer kada bi wohlgeboren bio upotrebljen za »Edelfreie« 
27 »hochgeborn fursten herczog Friedrichs, and hochgeboren mein genedigen heren graff Friedrich vnd graff 
Vlreich sein sun grauen ze Cilli vnd in dem Seger.« CKSL 25.V.1436. 
28 »illustres principes et domini domini Fridericus et VIricus eius natus dei gracia Cillie Orthenburge Zagorie- 
que etc comités,« CKSL 29.VII. 1439. 
29 »dem wolgeporn herren Graf Johannsen von Schaunberg,« József Teleki, Hunyadiak kora Magyarorszägon 
(Doba Ivana Hunyadija u Ugarskoj), X (Budimpešta: Emich Gusztâv Könyvnyomdaja, 1853) (dalje: Teleki, Hunya- 
diak), 237; »wolgeboren unsern besunder lieben graf Sigmunden von Crabaten,« Blažena Rynesovâ,, 1438-1444, 
Listar a listinâY OldYicha z Rožemberka 1418-1462, II (Prag: Nâkladem Ministerstva školstvf a narodni osvéty, 
1932) (dalje: Rynesovâ, Rosenberg IT), 93, 4. III. 1441 i 94, 4. IV. 1441; »der wolgeborn vnser lieber swager graf 
Friedrich graff zu Ortenburg,« CKSL 16. Vili. 1436. Jednu iznimku pronašao sam u slučaju Ulrika Rosenberga 
kojeg Ulrik Celjski oslovljava kao wohlgeboren i magnificus, ali bez titule. Vidi Blažena Rynesovâ i Josef Pelikan, 
1449-1462, Listar a listinâY OldYicha z Rožemberka 1418-1462, IV (Prag: Stâtni pedagogické nakladitelstvf, 
1954) (dalje: Rynesovâ, Rosenberg IV) 274, 18.VIII.1450, i Blažena Rynesovâ, 1445-1448, Listar a listinâr Oldri- 
cha z Rožemberka 1418-1462 III. (Prag: Nikladem Ministerstva školstvf a narodni osvéty, 1937) (dalje: Rynesovâ, 
Rosenberg 111), 461, 16.11.1446. 
30 Engelharta Auersperga, nižeg plemića iz Kranjske, pisar oslovljava kao nobilis vir. CKSL 13.11.1450., Celje. 
" Morsel, Erfindung, 321. 
32 Nicolaus episcopus servus servorum dei. Dilecto filio nobili viro Udatrico corniti Citte CKSL 19. 1. 1451., 
Rim. 
33 Ovdje nije riječ o apsolutnoj mimetici budući je i dalje postojao odmak između cara i kneževa. Njihova je 
religijska legitimacija prikazana puno skromnije, upotrebom parabole iz vremena staufenskih careva koja je kneževe 
nazivala stupovima carstva. Nisu legitimirani pojedinačni kneževi već stalež kao cjelina. Vidi Heinrich Fichtenau, 
»Arenga, Spätantike und Mittelalter im Spiegel von Urkundenformeln,« Mitteilungen des Instituts für Österreichi- 
sche Geschichtsforschung 18 (1957), 172 (dalje: Fichtenau, Arenga). 
54 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Fürstliche trewe/fürstUche würde 
Biti priznat i oslovljen kao knez i\i fìlrst od strane sebi ravnih je, uz uvođenje dei gracia 
u intitulaciji, bio dio procesa kneževske afirmacije. Sljedeći je korak predstavljalo osobno 
korištenje riječi fürst što najčešće nalazimo u spoju sa riječima ere, trewe ili würde u korobo- 
raciji isprave. Nakon 1338. godine članovi »Reichsfurstenstanda« su uobičajenu formulaciju 
prilikom zakletve bei unseren treuwen, postupno zamijenili sa bey unseren fürstlichen Eren 
ili bei unsernßrstlichen trewen koje su postale općeprihvaćene do početka petnaestog stoljeća. 
Istovremeno se u arengi pojavljuje fürstliche wirdigkeit.34 Jean Marie Moeglin zaključio je 
kako je dodavanje riječi fürst izričaj povećane svijesti kneževa o vlastitom identitetu čiji je 
rang u carstvu, za razliku od primjerice Francuske, bio pravno definiran.35 Usprkos tome čini 
se da je postojala neka vrsta psihološke ili društvene prepreke koja je sprečavala novouzdi- 
gnute kneževe u korištenju riječi,/««/ za sebe same. To se najbolje vidi na primjeru Niirnberških 
burggrofova. Njih je naime car Karlo IV. uzdigao u kneževski stalež 1363. godine, no još ih 
je godinama carska kancelarija oslovljavala sa spectabilis/edel/wohlgenoren. Tek nakon što 
ih je većina kneževa počela oslovljavati kao illustres/hochgeboren počeli su upotrebljavati 
formulaciju fiirstliche trewe, čiji prvi spomen nalazimo u 1388. godini, dakle punih dvadeset 
i pet godina nakon dosizanja kneževskog staleža.36 
Sredinom petnaestog stoljeća ove su formulacije bile u primjeni na jugoistoku carstva, 
preciznije, na području pod habsburškim utjecajem. Tako naprimjer kod vojvode Alberta 
nalazimo uobičajenu formu geloben bej vnsern fürstlichen trewen31 kao i proširenu geloben 
vnd verhaissen wir bey vnser fürstlichen wirden vnd trewn3S Kako bi naglasio svoj uzvišen 
status car Fridrik je koristio bey vnsern kuniglichen warten39 ili bi tome još pridodao i gelo- 
ben bey vnsern fürstlichen trewn.40 Jednako je i u slučaju grofa Henrika Goričkog koji se kao 
»Reichsfürst«41 u ispravama zaklinjao bei vsnern fürstlichen trewn.42 Niže plemstvo koristi- 
lo je pak tradicionalnu formulaciju bey meinen ern vnd treun.43 
Ugarski plemićki sustav44 
Osnovna razlika između ugarskog plemstva i njihovih zapadnih pandana ležala je u priro- 
di njihove nobilitas. U Ugarskoj je pojam plemstva bio vezan za zemlju tako da su se među 
plemiće ubrajali svi oni koji su posjedovali praedium odnosno allodium. Biti plemić nije 
34 Fürstliche wirdigkeit je koristio vojvoda Rudolf IV. kako bi naglasio svoju ravnopravnost u odnosu na kneževe- 
izbomike. Vidi Moeglin, Fürstliche Ehre, 81. 
» Ibid, 85. 
36 Ibid, 82. 
37 Teleki, Hunyadiak, 134. 
3« CKSL 13.V.I442., Forchtenstein. 
39 CKSL 16.VIII.1443., Wiener Neustadt, B. 
40 CKSL 16.Vili. 1443., Wiener Neustadt, C. 
41 Vidi Štih, GoriSkì, 61 i Niederstätter, Geschichte, 202. 
«CKSL 12.11.1451. 
43 »Also gelob ich dem obgenanten meinen Allerdurchleuchtigsten herren dem Romischen kunig bey meinen 
ern vnd treun.« Teleki, Hunyadiak, 238 
44 Namjerno izostavljam pojam »feudalizam« zbog svoje semantičke nabijenosti i velike debate koja se u suvre- 
menoj znanosti vodi oko utemeljenosti ovog pojma. Vidi Elizabeth Brown: »The Tyranny of a Construct: Feudalism 
and Historians of Medieval Europe,« u Debating the Middle Ages, ur. Lester K. Little i Barbara H. Rosenwein 
(Maiden, MA i Oxford: Blackwell, 1998), 148-169. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS ' 60 • 2006 ' 1-2 (133) 55 
značilo biti potomak viteza ili posjedovati »bones meurs.«45 Za razliku od kmeta, zemlja na 
kojoj je plemić živio bila je njegovo vlasništvo.46 To je imalo za posljedicu da je broj onih 
koji su se smatrali nobiles bio znatno vedi nego na Zapadu, što je nadalje naglašeno odsu- 
stvom načela primogeniture. Nasljedno pravo je propisivalo jednaku podjelu imovine među 
nasljednicima stoje dovelo do dezintegracije veleposjeda rastvarajući ga u brojna sitna go- 
spodstva tijekom nekoliko generacija.47 
Umjesto de iure hijerarhije koja se razvila u carstvu, ugarsko se plemstvo segregiralo de 
facto. Imovina i bogatstvo postali su osnovica moći, a samim time i glavni kriterij diferen- 
cijacije. U Ugarskoj nije bilo titularnog plemstva, već se pojam barones, koji je izvorno uveo 
Andrija II. 1217. godine, počeo primjenjivati na najvažnije službenike u kraljevstvu medu 
koje se ubrajaju: palatin, iudex curiae, transilvanski vojvoda, hrvatski ban48 i ispàni županija. 
Baruni su svoje službe uživali po kraljevoj volji - durante beneplacito - i mogli su biti 
smijenjeni u svakom trenutku iako je to u praksi ovisilo o snazi kraljevske moći.49 Namjera 
Andrije II. bila je putem bogatih nadarbina uvesti zapadni oblik vazalnih odnosa, no taj je 
pokušaj propao budući da su zemljišne donacije u Ugarskoj bile budući da su in perpetuo i 
bezuvjetne. Nisu dakle stipulirale buduće službe u zamjenu za feud kao što je bio slučaj sa 
vazalnim odnosima na Zapadu.50 Umjesto toga Andrija II. položio je temelje za snaženje 
aristokratske moći koja se često suprotstavljala kraljevskoj moći u kriznim vremenima. 
Familiaritas 
Sa snaženjem elite istovremeno je došlo do razvoja sustava koji je trebao nadoknaditi nedo- 
statak podvazalstva i priskrbiti moćnim magnatima oružanu pratnju i sluge. Taj se sustav naziva 
familiaritas i odnosi se na plemiće u službi moćnika čija je služba bila primjerena njihovom 
statusu. Familiäres su mogli biti vojnici, savjetnici, upravitelji ili čak predstavnici svog gospo- 
dara na dvoru. U zamjenu za službu gospodar ih je opskrbljivao prihodima pri čemu bi im 
najčešće ustupio dio svojih prihoda s imanja kojim su upravaljali ili na kojem su obavljali svoje 
dužnosti. Pài Engel je upozorio kako je pogrešno smatrati familiaritas ugarskim pandanom 
vazaliteta budući da familiaris nije držao feud. Njegov se pravni položaj nije mijenjao. Za svoje 
je postupke bio odgovoran pred kraljevim sudom, a ne gospodarevim. Nadalje, »u očima go- 
spodara familiaris nije bio sudrug, već sluga, osoba znatno nižeg ranga od vlastitog.«51 
45
 Vidi Howard Kaminsky, »Estate, Nobility and the Exhibition of Estate in the Later Middle Ages,« Speculum, 
68/3 (1993): 684-709, ovdje: 695-702. 
46 Pài Engel, 77ie Realm of St. Stephen, prev. Tamâs Pâlosfalvi, ur. Andrew Ayton, (London, New York: I.B.Tauris, 
2001) 84 (dalje: Engel, St. Stephen). 
47 Ibid, 87. 
48 Hrvatski ban ujedno je držao i dalmatinsku banovinu. Vidi Tomislav Raukar, »Arpadovići i Anžuvinci na 
hrvatskom prijestolju«) u Povijest Hrvata: Srednji vijek ur. Franjo Šanjek, 185-231, ovdje: 203-204 (Zagreb: Škol- 
ska knjiga, 2003). 
49 Dok su primjerice Ljudevit Veliki i Sigismund mogli zamijeniti neke od svojih službenika, Matija Korvin nije 
bio u stanju smijeniti Nikolu Iločkog sa položaja vojvode Transilvanije. Vidi Andrfs Kubinyi, »Die Frage des bosni- 
schen Königtums von N. Ujlaky,« Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae 4 (1958): 373-384, ovdje: 
374-375 (dalje: Kubinyi, Frage), i Elemér Mâlyusz, Kaiser Sigismund in Ungarn 1387-1437, 85, (Budimpešta: 
Akademiai Kiado, 1990) (dalje: Mâlyusz, Sigismund). 
30 Engel, St. Stephen, 92. 
51 Engel, St. Stephen, 126-128; Martin Rady, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary (London: Palgra- 
ve, 2000); Andrds Kubinyi, »Residenz- und Herrschaftsbildung in Ungarn,« u Fürstliche Residenzen im spätmitte- 
lalterlichen Europa, ur. Hans Patze i Werner Paravicini, 421-462, ovdje: 429-435 (Sigmaringen: Thorbecke, 1991) 
(dalje: Kubinyi, Residenzen), i Erik FUgedi, The Elefdnthy (Budimpešta: Central European Universtity, 1998). 
56 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Anžuvinsko doba položilo je temelje za stvaranje polu-institucionalizirane hijerarhije u 
kraljevstvu. Strukturirani kraljevski dvor u kojem je postojala podjela na »paža« i »viteza« 
nalikovala je zapadnim modelima. Istovremeno je došlo do procvata viteške kulture, a pose- 
bice turnira. Kralj je u svojim rukama držao dvije trećine dvoraca, ali ih je dodijeljivao baru- 
nima u obliku »časti« ili honores pri čemu bi oni ostajali u kraljevskom vlasništvu, dok bi 
uživatelju pripala uprava i prihodi. Zapadnjaci su vjerojatno ovaj oblik posjeda smatrali pri- 
vremenim feudima. Kada bi pojedini barun stekao »čast,« imenovao bi svoje familiäres da 
njima upravljaju, tako daje moć familiäres rasla uporedo s moći njihova gospodara. Nadalje, 
baruni su »časti« dobivali sukladno svojem statusu. Dok je, primjerice iudex curiae držao 
šest dvoraca, većina nižih službenika imala je u posjedu samo jedan.52 
Petnaesto stoljeće 
Dvorsko plemstvo koje se razvilo u anžuvinsko doba započelo je monopolizirati barun- 
ske službe, budući da je često jedna obitelj kroz nekoliko generacija služila kralja. Istovre- 
meno su se barunske privilegije - mjesto u kraljevom savjetu ili pravo vođenja vojnog kon- 
tingenta pod vlastitom zastavom - proširile na nekoliko obitelji kao njihovo nasljedno pravo. 
Posljedica toga bila je da su se članovi tih obitelji počeli smatrati filii baronum.5* Do 1439. 
godine bilo je već uobičajeno da se najmoćnije magnate mora pozvati u kraljev savjet ili na 
sabor. Nakon građanskog rata u četvrtom desetljeću petnaestog stoljeća svi su oni zapo- 
vijedali vlastitim trupama u ratu.54 Istovremeno je došlo do nove terminološke koncepcije, 
tako da su uz uživatelje službi ili barones veri, svi ostali magnati bili poznati kao barones 
naturales ili barones solo nomine.55 
Unatoč pravnoj jednakosti čitavog plemstva de facto diferencijacija je već nastupila, a s 
vremenom je i legalizirana. Od ukupnog broja plemićkih obitelji koji se procjenjuje na oko 
dvadeset tisuća, većina ih je imala samo jednu zemljišnu parcelu. Ovi su nakon 1439. godine 
bili prisiljeni plaćati taxa portalis, iako doduše samo polovicu iznosa koju su plaćali kmeto- 
vi. Samo oni koji su posjedovali više od jedne parcele smatrani su pravim plemstvom, ali čak 
je i među njima tek jedna trećina imala više od dvadeset posjeda. Ovi su bili znani kao bene 
possessionati i tvorili su gornji sloj u županijama. Iz njihovih su redova moćnici novačili 
familiäres. Oni koji su bili nižeg statusa od bene possessionati bili su ujedno ograničeni i u 
svojim političkim pravima - prisustvovanja saboru.56 Na temelju iznesenih podataka može 
se dakle zaključiti daje sredinom petnaestog stoljeća već oformljena određena vrsta plemićke 
hijerarhije u Ugarskoj iako je ona i dalje bila donekle neformalna karaktera i daleko od insti- 
tucionaliziranog sustava kakva je bila primjerice »Heerschildordnung« Svetog Rimskog 
carstva. 
51 Engel, St. Stephen, 151-153. 
" Kubinyi, Residenz, 428. 
54 Engel, St. Stephen, 342. 
" Kubiyni, Residenz, 428. 
56 Engel, St. Stephen, 338-342. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS « 60 ' 2006 » 1-2 (133) 57 
Oblici oslovljavanja 
Ugarski su kraljevi također pridodali svojoj tituli dei gracia, dok je je uobičajeni oblik 
njihova oslovljavanja glasio Serenissimus princeps51 ili illustrissimus princeps.5* Nobilis je 
bio općeniti pojam za plemstvo,59 no ved se u slučaju bene possessionati uvodi distinkcija 
putem pojma egregius.60 Najprestižniji oblik oslovljavanja, magnificus, bio je rezerviran za 
barune, ali do sredine petnaestog stoljeća sve se više primijenjuje i na magnate koji nisu 
vršili službe.61 
Postojalo je ipak nekoliko iznimnih slučajeva. Hrvatski su magnati koristili titulu kneza, 
dok ih se u njemačkim izvorima naziva Graf,62 poput pojedinih zapadnougarskih obitelji u 
blizini Svetog Rimskog carstva.63 U samoj Ugarskoj Herman II. Celjski bio je prvi grof koji 
je titulu dobio po županiji (lat. comitatus). Zahvaljujući svojoj već postojećoj grofovskoj 
tituli (njem. Graf, lat. comes) u Štajerskoj, postao je ujedno i zagorski grof (njem. Seger, lat. 
Zagone) tako daje njegova puna titula glasila Cornes Cilie, Zagorieque.M Iznimku su činili 
strani kneževi sa posjedima na ugarskom teritoriju poput srpskog despota ili vojvoda Vlaške 
i Moldavije. Iako su unutar Ugarske pravno bili ravni barunima ipak ih se uvijek oslovljavalo 
kao illustris princeps, čime je njihov superiorni rang ipak dolazio do izražaja na simbolički 
način, pogotovo jer je sam oblik oslovljavanja bio nalik kraljevskim.65 Koliko je izvanredan 
bio status Celjskih unutar Ugarske možda se ponajbolje može vidjeti na primjeru dodijele 
titule comes perpetuus Ivanu Hunyadiju 1453. godine.66 Po mišljenju mađarskih historiogra- 
fa, Hunyadijeva je namjera bila oponašati poseban status svojih rivala, Celjskih.67 
Celjski grofovi kao »Reichsfürsten« 
Car Svetog Rimskog carstva i kralj Ugarske Sigismund Luksemburški uzdigao je Celjske 
grofove, Fridrika II. i Ulrika II. na rang kneževa Svetog Rimskog carstva u Pragu, 30. stude- 
57 Teleki, Hunyadiak, 188. 
« Ibid, 297. 
59 Ibid, 296. 
60 Engel, St. Stephen, 340. 
«' Ibid, 342. 
62 »graf Stephan von Modrusch,« CKSL I.V. 1441., Ljubljana; »Als wir den wolgeborn unsern besunder lieben 
graf Sigmunden von Crabaten,« Rynesovd, Rosenberg II, 93, 4.IH.1441., U latinskim isprama oslovljava ih se kao 
spectabilis et magnificus cornes. Tako čine primjerice Ladislav V., ali i kralj Aragona, Alfons V. Vidi Lajos Thallóczy 
i Samu Barabds, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus 1454-1527, Monumenta Hungariae Historica Diplo- 
mataria, XXXVIII, (Budimpešta: Magyar Tudomânyos Akadémia, 1913) 7, 12 (dalje: Thallóczy, MHH XXXVlIf). 
63 Kubinyi, Residenz, 421. 
64 Ova je županija u anžuvinsko vrijeme bila »čast« koja se sastojala od deset dvoraca. Engel, St. Stephen, 155. 
Vidi i Istvan Tringli, »Die Würden und die Besitzungen der Cillier in Ungarn.« u Germadnik, Celjski grofje, 115-123, 
ovdje: 121-122 (dalje: Tringli, Würden). 
65 Tako naprimjer Ivan Hunyadi 1448. godine: Dicitur nobis in persona illustris principi! domini Georgii despo- 
ti Rascie« Lajos Thallóczy i Antal Äldäsy, Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum. A Magyaror- 
szàg és Szerbia kozti òsszekottetések oklevéltâra. Monumenta Hungariae Historica Diplomataria, XXXIII (B udimpešta: 
Magyar Tudomânyos Akadémia, 1907), 150 (dalje: MHH ••••) ; u drugom pismu upućenom gradu Brašovu iz 
1452. godine quia Illustris Princeps Wlad Waydafilius Drakwl Wayuode, Teleki, Hunyadiak, 333, te palatin Ladislav 
Gorjanski 1451. godine: llustris princeps dominus Ceorgius dei gracia Regni Rascie Dezpotus et Albanie dominus, 
Teleki, Hunyadiak, 305. 
66 Teleki, Hunyadiak, 347-356 i 365-368. 
67 Engel, St. Stephen, 294, Tringli, Würden, 122. 
58 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
nog 1436. godine.68 Sigismundova je kancelarija bila vrlo precizna u primjeni oblika oslov- 
ljavanja, kao što se vidi iz same povelje: ...die durchleuchte furstynfrawn Barbaran romische 
vnd zu Vngern etc kunigyn des wolgeborn Hermans grauen zu CHU etc seligen lochten 
vnsers lieben swehers vnd getruen zu vnserer gemahl gerucht haben ze nemen... nach abgang 
des wolgeborn Friedrichen grauen ze Ortemburg... auch der egenant graffVlrich an statt 
des hochgeboren Friedrichs grauen zu Cilli zu Ortenbgurg vnd in dem Seger vnsers lieben 
swagers vndfursten sun mit zwein aufgerakten banyeren, ains der grafschafft zu Cilli, das 
ander der grafschafft zu Ortenburg vnd Sternberg...69 
Dok je samo pet dana ranije, u pismu upućenom čazmanskom kaptolu, Sigismund Celjske 
nazvao spectabilibus et magnificis Friderico et Vlrico Cilié et Zagorie comitibus10 tijekom 
povelje on prelazi na hochgeboren, označujući time sam trenutak njihova prijelaza u viši 
rang. Nadalje je car odredio da se Celjske od tog trenutka ima nazivati fürsten, te da ih svi 
kneževi carstva moraju propisno oslovljavati. Za one koji bi se tome oduprli propisao je 
globu od dvjesta zlatnih maraka. Posebice je zanimljiv slučaj Hermana II. kojeg Sigismund 
spominje kao wohlgeboren, budući da zbog smrti u listopadu 1435. godine nije dočekao 
prelazak u kneževski stalež. Za razliku od vrlo precizne carske kancelarije akvilejski je pa- 
trijarh već u ljeto 1436. čitavu obitelj Celjskih oslovio kao hochgeboren (ali ne i fürst).11 
Odmah nakon uzdignuća Celjski su svojoj tituli pridodali predikat dei gracia/von Gottes 
Gnaden.72 Kakva je bila reakcija njihove okoline? 
U Svetom Rimskom carstvu čini se da su svi oni koji su s Celjskima održavali kontakt bez 
ikakvog ustezanja prihvatili njihov prijelaz u kneževski stalež i prikladno ih oslovljavali. 
Među prvima je to bio gorički grof Henrik koji ih je u nasljednom sporazumu 11. ožujka 
1437. godine nazvao hochgeborn försten.13 Formiranje celjske kneževine direktno je ugrozi- 
lo teritorijalne interese leopoldinske grane Habsburgovaca74 na čijem se području nalazila 
novostvorena kneževina. Vojvoda Fridrik V. Habsburg (kasniji car Fridrik III.) osporio je 
uzdignuće Celjskih u kneževski rang što je rezultiralo dugotrajnim ratom (njem. »Fehde«)75 
Dosljedno tome odbio je oslovljavati ih kao kneževe. U konceptu pisma Fridriku II. Celjskom 
iz kolovoza 1437. godine izostavljen je čak i termin wohlgeboren, te ga Fridrik V. oslovljava 
jednostavno kao edler vnd lieber von Cilli.16 U ugovoru o primirju iz kolovoza 1440. godine 
stoji samo die von Cilli.11 Da je to za Celjske bila velika uvreda potvrđuje nam njihova 
kronika: und der fürst von Oesterreich wolt ihn ihr Würdigkeit als fiirsten an seinen briuen 
nicht schreiben und ihren titul nicht hocher setzen weder vor, das verdross die von Cilli also, 
das von desselben tituls wegen mancherley schreiben ihn geschach, und wardt ein grosser 
Unwillen zwischen ihnen und kamen zuletzt darumb in krieg, der lang zwischen ihnen ge- 
68 Detaljnije Štih, Grafen, 84-85 i Dopsch, Grafen, 23. 
69 CKSL30.XI. 1436., Prag. 
•CKSL25.XI. 1436., Prag. 
71 CKSL 16.VIII.1436., Celje. Treba ipak imati u vidu da su Celjski bili zaštitnici patrijarha nakon što su ga 
Mlečani protjerali iz Akvileje tako da se ovakav oblik oslovljavanja može protumačiti i kao laskanje. 
72 Wir Fridreich von gotes gnaden grafie Čili ze Ortenburg und in dem Seger etc, CKSL 2. IV. 1437.,Celje; 
Fridericus dei gracia Cillie, Ortenburge, Zagorieque etc. comes, CKSL 21. XII. 1437., Krapina, Ivan K. Tkalüic, 
Izprave: 1400-1499, Monumenta historica liberae regiae civitatiis Zagrabiae, II (Zagreb: Brzotisak K. Albrechta, 
1895), 135 (dalje: MCZ1I). 
73 CKSL 14. III. 1437., Gornji Dravograd. Još jedan primjer nalazi se kod priora Henrika iz Gornjeg Grada 
(Oberburg) CKSL 5. IV. 1443. 
74 Habsburška dinastija podijelila se 1379. godine u dvije grane. Albertinska je dobila pokrajinu Austriju, a 
leopoldinska ostale nasljedne zemlje. Vidi Niederstatter, Geschichte, 140-141. 
75 Vidi Štih, Frage, 87-91. 
76 CKSL 23724. Vili. 1437., Wiener Neustadt. 
77 Koller, Regesten. 58. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS • 60 ' 2006 ' 1-2 (133) 59 
wehrte.• U rujnu 1441. godine Celjski su izdali ispravu o produžetku primirja u kojoj sebe 
intituliraju kao grauen zu Cilli.19 Izostanak von Gottes Gnaden očiti je znak nadmoći Fri- 
drika Habsburga koji je u međuvremenu bio izabran za cara. Ova je slabost Celjskih vjerojat- 
no bila posljedica događaja u Ugarskoj. 
Primirje s Vladislavom III. Jagelovićem 
Sigismunda je u Ugarskoj, Češkoj i carstvu naslijedio Albert II. Habsburg (V. austrijski), 
u srodstvu s Celjskima preko žene Elizabete, kćeri Barbare Celjske. Iako je bio predviđen 
kao arbitrator u habsburško-celjskom sporu, umro je prije negoli je uspio donijeti presudu.80 
No isprave pokazuju daje po svemu sudeći slijedio Sigismundovu pro-celjsku politiku. Već 
24. veljače 1438. godine obraća se Ulriku kao fidelis noster illustris princeps Vlricus Cylie, 
Ortenburgensis et Zagorie comes,81 a Ulrika je čak imenovao i namjesnikom Češke sa širo- 
kim ovlastima.82 
Nakon Albertove smrti 27. listopada 1439. godine ugarski su se magnati podijelili u dvije 
struje. Najmoćniji među njima, Celjski, Gorjanski, Iločki i despot Branković, podržavali su 
njegovu udovicu Elizabetu i posthumno rođenog Ladislava V., dok se većina okrenula poljskom 
pretendentu na krunu, Vladislavu III. Jageloviću.83 Dvije su strane bile ujednačene sve do 
sudbonosne bitke kod Bdtaszéka u veljači 1441. godine u kojoj su Ivan Hunyadi i Nikola 
Iločki, koji je u međuvremenu promijenio stranu, porazili posljednju vojsku koju je Elizabeta 
mogla prikupiti u središnjoj i južnoj Ugarskoj. U travnju iste godine pored Szombathelya 
konačno su i sami Celjski bili prisiljeni priznati Vladislava za kralja.84 U zamjenu za to kralj 
ih je priznao za veris atque legitimis membris corone regni Hungarie stoje legitimiralo njihov 
položaj kao ugarskih baruna,85 ali im i podarilo poseban status, sličan onome koji je uživao i 
srpski despot Durađ Branković kojeg je kralj Albert 1439. godine nazvao principale regni 
Indus membruin.86 Dvije su »iznimne,« a ujedno i najmoćnije obitelji, bile povezane i bračnim 
srodstvom. Naime Ulrik II. Celjski oženio je 1430. godine despotovu kćer Katarinu.87 Osobi- 
tost njihova položaja jasno se očitovala prilikom budimskog sabora 1442. godine gdje se na 
popisu svjedoka ime Fridrika II. Celjskog pojavljuje odmah iza srpskog despota, a prije osta- 
lih ugarskih svjetovnih magnata.88 No jednako je važno i to što je Vladislav u povelji Celjske 
78 Krones, Chronik 2, 84. 
79 CKSL 4.IX.1441. Oslovljen je kao allerdurchleuchtigst fürst und hen...unser gnedigster herr 
80 Vidi Štih, Frage, 88-90. 
8i Tkalčić, MCZII, 142. 
82 Dopsch, Grafen, 24. Albert je pisao Rosenbergu, obavješćujući ga kako će poslati Oldfich hrabé Cilsky, Svagr 
ndš vérnj mily, Rvnešovđ, Rosenberg II, 19, 27.X.1438. 
83 Engel, St. Stephen, 280-283, i Vjekoslav Klaić, »Povijest Hrvata« III, 209-221 (Zagreb: Nakladni Zavod 
Matice Hrvatske, 1975) (dalje: Klaić, Povijest). 
84 CKSL 19.IV.1441., pored Szombathelya. 
85 O problemu prihvaćanja Celjskih kao ugarskih plemića vidi Grabmayer, Opfer, 296. 
86 Citirano prema Klaić, Povijest, 188. 
87 Vjenčanje se održalo na despotovom dvoru. Zanimljiva je činjenica daje Katarina ostala u pravoslavnoj vjeri, 
kao i to da su pravoslavni pripadnici njene pratnje obnašali službe kaštelana na celjskim posjedima u Slavoniji. Vidi 
Momčilo Spremić, Despot Durađ Branković i njegovo doba, 178-179 (Beograd: 1994) Nada Klaić, Zadnji knezi 
Celjski v deielah sv. krone., 77-78 (Celje: 1982, reprint, Presse 1991), ista »Povijest Zagreba,» 154-156 (Zagreb: 
Liber, 1982) (dalje: Klaić, Zagreb). 
88 Et nos Symon Agriensis, Johannes Waradiensis, Mathias Wesprimiensis Petrus Chanadiensis Joseph Boznen- 
sis Episcopi, Ceorgius despotus Rascie, Fridericus Cillie Ortenburge et Zagorie Comes, Laurencius de hedrehwar 
Regni Hungarie palatinus, Nicolaus de wijlak wayuoda Transiluanus et Banus Machoviensis, Mathko de Tallowcz 
Comes Cetine, necnon Regnorum dalmacie et Croacie ac tocius Sclauonie Banus, Petrus Odrawasch, leopoliensis, 
Hirczko podolie palati... Teleki, Hunyadiak, 120. 
60 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
oslovio kao illustres principes Friderico et Vlrico Cillie, Ortemburge et Zagorie comités. 
Priznanje kneževskog ranga Celjskih od strane novog ugarskog kralja predstavljalo je nasta- 
vak tradicije Sigismunda i Alberta i time legitimiralo mod Celjskih u Ugarsko-hrvatskom 
kraljevstvu. Tijekom sukoba između Gradeča i Celjskih 1437. godine,89 te sudskog procesa 
koji je uslijedio, brojne povelje potvrđuju da su ih zagrebački kaptol,90 građani Gradeča,91 pa 
čak i Celjskima neskloni ban Matko Talovac92 oslovljavali kao illustres principes. No unatoč 
priznanju politički je položaj Celjskih u Ugarskoj bio oslabljen, što je vjerojatno bio uzrok 
njihove podređenosti Fridriku u već spomenutom primirju. 
Spectabilis et magnifiais 
U analizi izvorne građe naišao sam na samo jedan primjer koji se može protumačiti kao 
otpor priznanju kneževskog ranga Celjskih od strane jednog ugarskog magnata. Nikola Iločki, 
transilvanski vojvoda poslao je 8. travnja 1443. godine pismo oslovljeno na spectabilis et 
magnifico Friderico corniti Cilie, domino etfratro nostro honorando.93 Pored vojvodske službe 
koju je dijelio sa Ivanom Hunyadijem,94 Iločki se ubrajao među najmoćnije magnate u zapadnoj 
Ugarskoj, a posjedovao je i znatna imanja u istočnoj Slavoniji.95 Samim time njegovi su 
interesi bili u direktnom sukobu s interesima Celjskih. Kao jedan od ključnih privrženika 
kralja Vladislava imao je jak utjecaj na državnu politika, a do 1443. godine njegova je pozi- 
cija naspram Celjskih dodatno ojačana pobjedama njegovog saveznika Hunyadija nad 
Osmanlijama.96 Sabor u Budimu upravo je u to vrijeme prikupljao sredstva za novi pohod 
prema istoku.97 Celjske je s druge strane još uvijek pritiskao rat protiv cara Fridrika koji se 
ponovno rasplamsao u ljeto 1442. godine.98 U prosincu iste godine preminula je Albertova 
udovica Elizabeta, a i Ulrikov tast, srpski despot Đurađ Branković, bio je prisiljen na skla- 
panje mira s Vladislavom." Zbog čega je dakle podvrgavanje srpskog despota oslabilo Celjske? 
Iako su se izmirili s Jagelovićem i priznali ga za svog suverena, izvori navode na zaključak 
da su Celjski i dalje bili na strani Ladislava V. Dva događaja govore u prilog ovoj tezi. Kada 
je budimski sabor odredio porez za novi pohod protiv Osmanlija u ljeto 1443. godine, dva su 
plemića, Ladislav Tethy de Bathmonostra i Ditrik de Brezewycze,100 bili zaduženi za njego- 
vo prikupljanje (dicare) na ugarskim posjedima Celjskih. U to ime im je Fridrik II. 27. svib- 
nja dao salvus conductus kako bi neometano mogli obaviti svoju dužnost.101 U pismu 
89 Vidi Nada Klaić, »Medvedgrad i njegovi gospodari.« 129-139 (Zagreb: Globus, 1987) (dalje: Klaić, Medved- 
grad); Klaić, Zagreb, 142-147. 
"TkalcićMCZlI, 152. 
91 CKSL 29.VII. 1439. 
92Tkalči<5A/CZ//, 136. 
93 Imre Nagy, • zichi es vdsonkeôi gróf Zichy-csalâd idósb dgänak ohndnytâra (Isprave iz arhiva obitelji Zi- 
chy), IX, 51 (Budimpešta: Magyar Torténelmi Tàrsulat, 1899) (dalje: Nagy, Zichy IX). 
94 Engel, St. Stephen, 283. 
95 Kubinyi, Residenz, 439. 
96 Engel. St. Stephen, 285. 
97 Klaić, Povijest, 225. 
98 Štih, Frage, 90. 
99 Momčilo Spremić, »Prvi pad despotovine« u Doba borbi za očivanje i obnovu države (1371-1537) ur. Jo- 
vanka Kalić, lstorija srpskog naroda, II, 241-253 (Beograd: Srpska književna zadruga, 1982). 
too Detryh de Brezewycze comes Hewesiensis et comes Filisteomm Nagy, Zichy IX, 56. 
101 ...Intelleximus litteras vestras per latorem presencium destinatas, in quibus scribitis, quomodo ex voluntatis 
bus serenissimi principis domini nostril Regis ac universorum prelatorum et baronum ac procerum et nobelium 
regni Hungarie...quomodo solum intendo vestra in hoc staret, quod pretendenti! disposictonem taxe generalis pro 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS ' 60 • 2006 ' 1-2 (133) 61 
upućenom svojim gospodarima 2. lipnja dvojica njihovih familiäres poručuju kako su po- 
sjetili Fridrika II. u Sunek in magnis montibus,102 no Celjski im je grof dopustio ubiranje 
poreza samo na svojim posjedima, ali ne i na onima njegovog sina Ulrika IL, quia circa me 
non audiunt et ego nullam potestatem super predicta tenuta habeo.m Budući da nisu mogli 
naći Ulrika familiäres su krenuli obaviti svoju dužnost, ali su na terenu došli do zaključka da 
im Celjski zapravo maiorem partem non permisit dicare. U pismu koji su drugi familiäres 
poslali Ladislausu de Bathmonostra 5. lipnja stoji habemus magnum timorem ex parte castel- 
lanorum et servorum comitis Cilie.104 Kako se iz ovoga vidi, Celjski nisu bili nimalo skloni 
financirati Vladislavove i Hunyadijeve pohode, a salvus conductus bio je samo varka. Sam 
po sebi ovakav bi se postupak Celjskih mogao smatrati »tipičnim« primjerom otpora moćnika 
središnjoj vlasti, no dovede li se u vezu s jednim drugim događajem, čini se da se radi tek o 
djeliću šireg političkog obzora. 
U ispravi cara Fridrika od 21. rujna 1443. godine stoji: Vnd sindemaln, dieselben von Čili 
sollt puntnuss, die wider allermeniclich, sunderlich auch gen Vngern lauten soll.i0S Celjski 
su tri dana kasnije izdali ispravu kojom su se obvezali pomagati Kući Habsburg protiv svih 
alain ausgenomen die heilig kristenlich Kirchen, das heilig Romisch Reich vnd auch nach 
kunig laslos obgemelt, oder seiner erben abgang, das gott lang wennde, einen ijeglichen 
kunig zu vngern, doch alain mit den herrscheften vnd gutem die wir in Vngern haben.106 
Dakle Celjski su potajice ipak djelovali protiv »svog« kralja Vladislava i izričito naglasili 
kako smatraju Ladislava svojim suverenom. Stoga se može zaključiti da je podvrgavanje 
Brankovića doista oslabilo njihove pozicije. 
Daljna analiza pisma Nikole Iločkog otkriva još jednu zanimljivu činjenicu: Spectabilis 
et magnifiée vir, domine et frater noster honorande. Ecce accedei erga vos egregious Ladi- 
slaus Tyteus de Bathmonostra, per quem aliqua nostri ex parte magnifìcencie vestre verbo- 
tene nunciavimus; quare rogamus eandem vestram magnifìcenciam, quatenus verbis et 
dictis ipsius Ladislai de Bathmonostra nostri ex parte pro hac vice credencie fidem velitis 
adhibere.m Ladislav de Batmonostra je bio familiaris Iločkoga. Oslovljavajući Fridrika II. 
sa magnificus umjesto illustris i šaljući upravo svog čovjeka da prikuplja porez sa celjskih 
imanja bio je vjerojatno čin kojim je vojvoda htio iskazati svoju nadmoć, a možda i osvetiti 
se za prijašnje uvrede. 108Štoviše učinio je to direktno, upućujući pismo Fridriku II. osobno, 
dok je u isto vrijeme ban Matko Talovac oslovljavao Celjske kao illustres u pismu upućenom 
instauracione exercitus contra turcosfienda in dominus nostris in regno Vngarie liabitis dicare et exigere. Ideo nos 
secundum dicta ejusdem homini vestri latoris presencium vobis lilteras nostras patentes, incluso eciam in parte 
nostra salvo conductu in eisdem (mittentes), universes capitaneis, castellanis et officialibus in dominus et tenutis 
nostris in regno Hungarie constitutes firmiter precipiendo mandamus, quatenus ipsi eandem disposicionem et dica- 
cionem hujusmodi taxe generalis in dictis dominus nostris vosfacere permittant, nec vos in eadem dicacione perfi- 
cienda nullo modo impediant..., Nagy, Zichy 9, 55. 
102 Slo. Žovnek, Njem. Sannegg. 
103 tunc nos interrogavimus: que sunt tenuta domini filii vestri? tunc ipse respondit: videlicet castra Chakthor- 
na, Choren et omnia tenuta inter Drauam et Muram habita, et in Zagoria Camenicha, Vinicha, Varosd, necnon 
civitas Kaprancha, cum castro Kyuar, Medwewar, Bokonok cum ipsarum tenutarum et pertinenciarum et hoc sunt 
tenuta filii nostri et circa hoc nihil habemus facere, sedfilio intimare volumus, Nagy, Zichy IX, 58. 
104 Ibid, 59. 
l0> Teleki, Hunyadiak, 141. 
106 Ibid, 144. 
107 Nagy, Zichy IX, 51. 
108 Helena Kottaner, služavka kraljice Elizabete zapisala je »And every time my gracious lady needed to discuss 
something urgently in a secret meeting, her grace sent for Duke Albert and for Cillei, and this began to aggravate the 
Lord of Freistadt, Nicholas Ûjlaki, who became hostile because he was not included in secret talks too.« Helene 
Kottaner, The Memoirs of Helene Kottaner (1439-1440), tr. Maya Bijcoet Williamson, 49 (Cambridge: D.S. Brewer, 
1998) (dalje : Kottaner, Memoirs). 
62 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
trećoj osobi.109 Po mom mišljenju ovaj je jedinstven slučaj osporavanja kneževskog ranga u 
biti dokaz moći Celjskih, budući da se jedino Nikola Iločki, po moći odmah iza kralja, usudio 
poduzeti takav korak.110 Nakon Vladislavove smrti kod Varne 1444. godine i priznanja Ladi- 
slava V. za kralja Ugarske odnos moći se ponovno izmijenio u korist Celjskih. Kao posljedica 
toga 6. siječnja 1446. godine Nicolaus de Wylak inter cetera wayuoda Transsihianius baniis 
Machouiensis Siculontin et Themesiensis comes izdaje ispravu kojom potvrđuje sklapanje 
saveza cum illustrious principibus Friderico et Vlrico filio eiusdem dei gracia Cilié Orten- 
burge Zagorieque comitis necnon regni Sclauonie banis.Ui Sve do Ulrikove smrti 1456. godi- 
ne nitko u Ugarskoj više nije osporavao kneževski rang Celjskih, pa čak ni Hunyadijevci. '12 
Pomirba s Fridrikom III. 
Do sporazuma između Fridrika III. i Celjskih došlo je konačno u kolovozu 1443. godine. 
Car je Celjskima priznao ihren fürstlichen namen, no oni su u zamjenu morali odustati od 
teritorijalne kneževine, te pristati na njenu reintegraciju u habsburške nasljedne zemlje.113 
No unatoč priznanju Fridrik III. ih i dalje oslovljava kao wohlgeboren, '14 a jednako čine i 
njegov brat Albert, te rođak Sigismund. '15 Čini se da car celjske i goričke grofove nije sma- 
trao punopravnim članovima »Reichsfürstenstanda« budući ih je oslovljavao neprikladnim 
terminom wohlgeboren116 dok se u isto vrijeme ostalim kneževima obraćao sa hochgebo- 
ren. '17 Na taj je način Fridrik III. iskazivao prijezir prema članovima četvrtog »Heerschilda« 
koji su uspjeli doseći »Reichsfürstenstand« i vjerojatno pokušavao naglasiti kvalitativnu razliku 
koja je po njegovom viđenju dijelila »uzurpatore« od »pravih« kneževa. Vojvodin primjer 
nije slijedio čak niti njegov vlastiti vazal, grof Johan od Schauenberga i maršal Štajerske. U 
pismu upućenom Ulriku Roženbergu 1440. godine spominje Ulrika Celjskog kao dem hoch- 
geboren fursten iako je u to vrijeme njegov senior bio u zavadi s Celjskima.118 Cini se da su 
samo pripadnici leopoldinske dinastije odbili priznati Celjskima kneževski status. I Fridrikov 
brat Albert, koji je u ratu bio saveznik Celjskih, ipak ih oslovljava kao wolgeborn vnser 
besunderlieb graf Fridreich vnd graf Wireich graf en ze Olli und im Seger.119 
109 Nagy, Zichy IX, 58. To je bilo 4. lipnja u pismu Ladislavu de Bathmonostra. 
110 Nikola Iločki nije se suprotstavljao samo Celjskima. Kada je 30. rujna 1445. godine posjetio Beč kao bi sa 
carem pregovarao o oslobađanju Ladislava V. iz Fridrikovog skrbništva pozdravio je cara na vratima grada kao sebi 
ravnog, ni ne sjahavši s konja. Klaić, Povijest, 246. 
111 CKSL 6.1.1446., Castrum Palota. 
1 2 Treba napomenuti kako se radi o ispravama iz pedesetih godina petnaestog stoljeća. I Ivan i Ladislav Hunya- 
di oslovljavaju Ulrika Celjskog kao illustris princeps dok Ladislav još dodaje i Illustrissime princeps domine noster 
prestantissime. CKSL l.VIII. 1455., Budim; Teleki, Hunyadiak, 384 i CKSL 31.III.1456., Budim. 
1,3 Štih, Frage, 91, i bilješka 137. Ujedno su morali pristati na nepovoljni nasljedni sporazum i savez sa Kućom 
Hasbsurg. 
"" CKSL 16.VIII.1443., A, B, C, Beč. 
"5 CKSL 17.VIII.1443., Wiener Neustadt. 
116 des wolgeboren Heinridis graven zu Gòrtz. Joseph Chmel, Regesta chronologico diplomatica Friderici 111. 
Romanorum Imperatoris (Regis IV.), Beč, 1838-1840 dostupno na Andreas Kuczera, »Regesta Imperii,« http:// 
regesta-imperii.uni-giessen.de/regesten/index2.php?abteilung=13, 1767, 1.X.1444., NUrrnberg (dalje Chmel [broj 
regeste, datum i mjesto]); CKSL 26.1.1451., Wiener Neustadt. 
1 7 Primjerice dem hochgeborn Ludwigen lanndgraven zu Hessen, Chmel, 612,18.VI. 1442., Aachen; der hoch- 
geborn Ludwig pfalczgrave by Reine, Chmel, 2502, 18.X.1448.,Beč; die hochgebome furstynne frawe Margarethen 
herczogin zu Sassen, Chmel, 2312, 1.IX.1447., Beč, hochgebornen Bernhart marggraf zu Baden, Chmel, 2194, 
24.XI.1446,Beč. 
i '8 Rynesova, Rosenberg II, 54, 9.II.1440. 
"» CKSL 13.V.1442., Forchtenstein. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS « 60 « 2006 • 1-2 (133) 63 
Unatoč tome stoje osobno degradirao Celjske, Fridrik III. im je ipak otvorio put u visoku 
politiku. Jedan od uvjeta koje je car vjerojatno bio prisiljen ponuditi bilo je mjesto savjet- 
nika. Aeneas Sylvius piše u pismu od 12. siječnja 1444. godine: Comes Cilié et dux Albertus 
ambo in consilium Regis sunt recepti et his diebus iurarunt120 Srednjovjekovni su seniori bili 
prisiljeni raspravljati o bitnim državnim problemima sa svojim savjetnicima, no nije bilo 
pravila o tome tko treba pripadati ovoj privilegiranoj skupini.121 Oni koji su pak bili pitani za 
savjet o svim važnim pitanjima, koji su imali »vladarevo uho,« mogli su u velikoj mjeri 
utjecati na tijek politike na dvoru, te lakše ostvarivati svoje osobne ambicije i planove. Na 
dvoru Fridrika III. svega je malen broj ljudi - njih oko desetak - bio pitan za savjet o važnim 
pitanjima.122 Pri tome treba imati na umu da »moć dolazi u raznim oblicima: politička, sud- 
ska, vojna, fiskalna, crkvena, ali i sam utjecaj. Bitna nije bila vrsta moći već njena količina i 
stupanj« 123 Položaj savjetnika na carskom dvora otvorio je nove puteve stjecanja prestiža i 
priznanja što se ispoljilo prilikom Reichstaga u Niirnbergu 1444. godine na kojem se Ulrik II. 
pojavljuje kao član Fridrikove pratnje.124 U izvještajima o gradskim troškovima navedena su 
sredstva utrošena na poklone caru, kneževima i njihovim dvorjanima.125 Njihova je vrijed- 
nost bila proporcionalna primateljevoj važnosti126 što svjedoči o tome kako su sami građani 
doživljavali rang i status u društvu.127 U tom je izvještaju Ulrik Celjski naveden zajedno sa 
biskupima Triera i Mainza, vojvodom Saske i markgrofom Brandenburga - kneževima izbor- 
nicima. 128 Nalazi se, dakle, u grupi najprestižnijih i najmoćnijih kneževa carstva. Iz popisa 
navedenih pratnji moćnika može se zaključiti da su bili prisutni i drugi kneževi koji nisu 
dobili poklone od grada,129 te se može izvesti zaključak da je moć Celjskih u tom trenutku 
bila značajna i prepoznata, a samim time i njihov kneževski rang.130 
120
 Citirano prema: Janez Mlinar, »Podoba Celjskih grofov v narativnih virih«, doktorska dissertacija, (Ljublja- 
na: Filozofska Fakulteta, Univerza v Ljubljani, 2001) 323, 12.1.1444., St.Veit (dalje: Mlinar, Podoba). Original u, 
Der Briefwechsel des Eneas Silvius Piccolomini (ur. R. Wolkan) (dalje: Wolkan, Briefwechsel). 
121 Gerd Althoff, »Royal Favor,« u Ordering Medieval Society, Perspectives on Intellectual and Practical Mo- 
des of Shaping Social Relations, ur. Bernhard Jussen, prev. Pamela Selwyn, 243-269, ovdje: 252 (Philadelphia: 
University of Pennsylvania Press, 2001) (dalje: Althoff, Royal Favor). 
U ispravama se često nalazi formula nach vnser rett vnd diener rat. CKSL 29.IX.1444., Ozalj. 
122 Peter Moraw, »The Court of the German Kings and of the Emperor at the end of the Middle Ages 1440-1519,« 
u Princes, Patronage, and the Nobility, The Court at the Beginning of the Modem Age c. 1450-1650, ur. Ronald 
G. Asch i Adolf M. Birke, 103-137, ovdje: 116 (London: German Historical Institute, New York: Oxford Univeristy 
Press, 1991). 
123 Raymond van Uytwen, »Showing off One's Rank in the Middle Ages,« u Blockmans, ur., Showing Status, 
19-34, ovdje: 21. (dalje: Uytwen, Showing off). 
124 Aeneas Sylvius piše u pismu Casparu Schlicku ...Illuc sequuntur regem Albertus et Sigismundus Austrie 
duces, Ulricus Sillacei comes, et dominus de Wallsee... Citirano prema Mlinar, Podoba, 324., 24.VI.1444.,Beč. 
Original u Wolkan, Briefwechsel. 
125 Die Chroniken der fränkischen Städte: Nürnberg, Die Chroniken der deutschen Städte vom 14. bis ins 16. 
Jahrhundert, III, 398-401 (Göttingen:Vandenhoeck & Ruprecht, 1961) (dalje: Chronik Nürnberg III). 
126 Paul-Joachim Heinig, »How large was the Court of Emperor Frederick III,« u Princes, Patronage, and the 
Nobility, The Court at the Beginning of the Modem Age c. 1450-1650, ur. Ronald G. Asch i Adolf M. Birke, 139-156, 
ovdje: 141, (London: German Historical Institute, New York: Oxford Univeristy Press, 1991). 
127 Uytwen, Showing off, 20. 
128 Dobio je 6 hellera (oko 24 zlatne forinte), Fridrik od Brandenburga 7, biskup of Mainza 8, biskup Triera 8, te 
vojvoda Saske 19. Chronik Nürnberg III, 401. 
129 Spisak spominje glazbenike sljedećih plemića : Herzog Ludwig, kunigs von Denmark, i bischoffs von Coin. 
Kölnski biskup je bio jedan od kneževa-izbornika. Chronik Nürnberg III, 399-400. 
130 Wir Michel von gots gnaden des heilign römischen reichs burgrafze Maidburg vnd graf ze Hardegk etc.. den 
hochgeboren fürsten vnsem lieben ohaim graf Fridreichen vnd graf Vireichen seinen sun grauen ze Cilyze Orten- 
bürg vnd in dem Seger etc ban in Windischen landen CKSL 6.1.1449. 
64 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Fürstliche Wirdigkeit 
Celjski su dakle bili priznati kao kneževi i u carstvu i u Ugarskoj. No jesu li sami koristili 
riječ fürst ili princepsl I Fridrik II. i Ulrik II. upotrebljavali su je kada je riječ bila o drugo- 
me,131 no u zakletnim se formulacijama ne može pronaći. U ispravi izdanoj povodom skla- 
panja primirja sa Habsburgovcima 1441. godine Celjski su pridodali predikat von Gottes 
Gnaden, no zakleli su se mit vnsern trewen.m Kada su im 23. rujna 1443. Habsburgovci 
Albert i Sigismund izdali ispravu u kojoj su se zakleli bej vnsern fürstlichen trewen13* Celjski 
su uzvratili sa bey vnrern wirden vnd lautteren trewn.w U arhivu Celjskih nalazi se pet 
povelja u kojima gorički grof Henrik koristi fürstlichen trewen vnd wirden,1*5 fürstlichen 
trewen vnd eeren,136 ili fürstlichen trewn.w Moguće je pripisati odsustvo upotrebe riječi 
flirst pisarima ili kancelarima. Robert Schwanke i Primož Simoniti sugerirali su daje kance- 
larija Celjskih bila znatno slabije razvijena od goričke i habsburške,138 te da Ulrik naizgled 
nije bio zainteresiran za njen razvoj.139 No povuče li se paralela sa burggrofovima Niirnber- 
ga, može se pretpostaviti da su Celjski u to vrijeme bili još nesigurni u svoj kneževski status 
(ili možda skromni po tom pitanju), te su se stoga zaklinjali samo na wirden. Jedini primjer u 
kojem se pojavljuje riječ fürst nalazimo pred kraj života Ulrika II. 
Fridrik II. uzdigao je Celje u status grada 1451. godine.140 Nakon njegove smrti Ulrik II. 
je 6. listopada 1455. godine izdao ispravu kojom je potvrdio privilegije Celja: Wir Virich von 
gotts gnaden graue zu Cili ze Orttenburg vnd in dem Seger etc ban zu Dalmatien zu Croatien 
vnd in windischen landen, Bekhennenflir vns vnser erben vnd nachkhumen vnd tun khundt 
mit dem offen brieffallen vnd yeglichen gegenwärtigen vnd khunftigen die diesen brief hören, 
sehen oder lessen wie das vnser fürstlichen wirdigkhait zuegehoret vnd woll ansteet, das wir 
müehe arbait vnd leiden vnser vnderthanen vnd getrewen mit embsigen vleiss bedenckhen 
vnd in vnserm gemüet bewegen auch zu statten khomen das nach gelegenhait der zeit vnd 
menschlicher Wandlung gemainer nutz nicht geminnert sonder geinert vndpesser werde... 
geben wir in diesem vnsern brief mit vnsern fürstlichen anhangunden insigl besigelt.w 
131
 Naprimjer Fridrik 1437. godine et egregium Vilhelmum nostrum, illustrisque principis comitis Virici etc.filii 
nostri carissimi, capitaneum de Medwe, te 1450. godine Nos Fridericus.-.presenciam exhibuit nobis quasdam litte- 
ras illustris principis domini Virici, dei gracia etc., nati nostri carissimi, a Ulrik 1456. godine als der edel unser 
lieber freunde Ulrich von Rosenberg und sein erben weilend dem hochgebomen fursten unserm lieben herren und 
voter graf Fridrichen uns und unsern erben vier tausent gulten schuldig. Vidi Tkalčić, MCZ11,134,210, i Rynesovii, 
Rosenberg IV., 21.1.1456. 
132 Teleki, Hunyadiak, 96. 
133 Ibid, 134. 
134 Ibid, 144. 
135 CKSL 30.XI.1443., Lienz i CKSL 18.XII.1443., Lienz. 
I36CKSL 11.XII. 1443., Lienz. 
137 CKSL 10.11.1452., Heunfels i CKSL 12.11.1452. 
138 Robert Schwanke, »Beiträge zum Urkindenwesen der Grafen von Cilli,« Mitteilungen des Instituts für Öster- 
reichische Geschichtsforschung, Ergänzungsband 14 (1939): 411-422, ovdje: 414 (dalje: Schwanke, Beiträge) i 
Primož Simoniti, Humanizam na Slovenskem in slovenski humanisti do srede XVI. Stoletja, 18 (Ljubljana: Sloven- 
ska matica, 1979). 
139 Schwanke, Beiträge, 421. 
140 Sergej Vilfan, »Glose k zgodovini srednjeveškega Celja.« Kronika Časopis za Slovensko krajevno zgodovino 
22 (1984): 15-19. Orginal isprave nije se sačuvao. Kopija se može pronađi u Archiducis Caroli Confìrmationes 
privilegiorum für Innerösterreich 1, 1564-1568, rukopis u zemaljskom arhivu u Grazu, fol. 218-220 (dalje: Archi- 
ducis). Koristio sam transkripciju Bože Otorepeca na institutu za povijest Milka Kosa pri Slovenskoj Akademiji 
Znanosti i Umjetnosti. Vilfan tvrdi daje isprava bila samo potvrda postojećeg stanja, a daje Celje već dugo uživalo 
prava ostalih štajerskih gradova. Nadalje, u ispravi kojom su Celjski uzdignuti u kneževski rang Celje se spominje 
kao stat. CKSL 30.XI.1436., Prag. 
141 Archiducis, fol 220-223. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS • 60 • 2006 « 1-2 (133) 65 
Posljednje dvije godine Ulrikova života mogu se smatrati završetkom afirmacije Celjskog 
kneževskog ranga. Nekoliko je događaja koji govore u prilog ovoj hipotezi. Nakon raskida sa 
carem Fridrikom 1451. godine Ulrik je u rujnu 1452. godine preuzeo skrbništvo nad ma- 
loljetnim Ladislavom V.142 Iako je spletkama Ulrika Eitzingera odstranjen s Ladislavova dvora 
u rujnu 1453. godine,143 već u veljači 1455. vraća se u »kraljevu milost« što je zabilježio 
Aeneas Sylvius: Comes Us gestis, per amicos clam reconciliatur, reversurusque Viennam 
mango et splendido apparatus, mille ducens équités expedites in annis, adit, venienti rex 
obviam extra urbemfactus est. Primores, nobiles, populäres, omnes secuti salutare, amplec- 
ti, laudare comitem, certare invicem, contumeliosius eieccerint, an magnificentius revo- 
caverunt...in triumphantis modum revertitur.m Ovaj opis nalikuje »radosnom« ulasku vla- 
dara u grad nakon krunidbe,145 a iz reakcije Bečana može se jasno očitati količina moći koju 
je Ulrik u tom trenutku posjedovao. Bio je kraljev neformalni skrbnik, 146 po rječima samog 
Ladislava pro décore Curie nostre ac directore rerum nostrarum.w Ujedno je imenovan 
hrvatsko-dalmatinskim banom148 tako da se od tada naziva regnorum Dalmacie Croacie et 
Sclauonie banus.m Nije se činilo nemogućim niti da uskoro stekne čak i kraljevsku kru- 
nu.150 Postupno je počeo slabiti i njegov najveći rival u Ugarskoj, capitaneus regni Hunga- 
riae generalis Ivan Hunyadi. Stvorena je liga baruna kojoj su na čelu stajali Celjski, Gorjan- 
ski i iudex curiae Ladislav Pâloci, s ciljem restauracije kraljevskog autoriteta.151 Uskoro je i 
sam Hunyadi bio prisiljen sklopiti savez s Ulrikom, u kolovozu 1455. godine,152 a početkom 
1456. odrekao se i dijela kraljevskih prihoda, te određenog broja kraljevskih dvoraca u svom 
posjedu.153 
142
 Karl Gutkas, »Der Mailberger Bund von 1451,« Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichts- 
forschung 74 (1966): 51-94,347-392, Engel, St. Stephen 292, Klaić, Povijest, 281-292, i Mlinar, Podoba, 217-227. 
143 Vidi Dopsch, Grafen, 28, Štih, Ulrik, 39-41 i Klaić, Povijest, 314-315. 
144 Citirano prema Mlinar, Podoba, 312-313. Original u Historia Bohemica cap. 63 u Piccolomini: Aeneae 
Sylvii Piccolominei Senensis... opera quaae extant omnia. Basel 1551 (Frankfurt 1967). 
145 Vidi Aleksander Gieysztor, »Gesture in the Coronation Ceremonies of Medieval Poland,« u Coronations. 
Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, ur. Jànos M. Bak, 152-163, ovdje: 159 (Berkley: University of 
California Press 1989), te Lawrence M. Bryant, »The Medieval Entry Ceremony at Paris,« u Coronations. Medieval 
and Early Modern Monarchic Ritual, ur. Jânos M. Bak, 88-118 (Berkeley: University of California Press 1989). 
146 Štih, Ulrik, 39. 
147 Teleki, Hunyadiak, 549. 
148 Nominalni uživatelj službe je 1453. godine bio Ladislav Hunyadi što se vidi iz pisma upućenog gradu Brati- 
slavi 3. svibnja (Teleki, Hunyadiak, 384). No čini se da Ladislav nikad nije kročio na tlo svoje banovine, a još je 
značajnije što u pismu upućenom Ulriku Celjskom istog dana ne koristi titulu hrvatsko-dalmatinskog bana (Teleki, 
Hunyadiak, 385). Vidi Klaić, Povijest, 323. U pismu Veneciji u svibnju 1455. godine Ulrik je obavijestio mletačku 
vladu o svom imenovanju od strane kralja. Šime Ljubić, Listine o odnoSajih između juinoga Slavenstva i Mletačke 
republike X, 95 (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1891). 
149 Nagy, Zichy IX, 351, Klaić, Povijest, 329. Isprava datira od 27.1. 1455. godine. 
150 Klaić, Povijest, 136. Ignacij Voje, »Balkanska politika Celjskih grofov« u Germadnik, Celjski grofje, 103-114 
(dalje: Voje: Balkanska). Bosanski kralj Stepan Tomaš pisao je Veneciji, moleći za pomoć protiv Ulrika koji mu je 
pretendirao na kraljevstvo. Vidi Marko Šunjić, Bosna i Venecija , 278 (Sarajevo: Napredak, 1996). 
151 Engel, St. Stephen, 294. Tekst saveza u Teleki, Hunyadiak, 437^*38. 
152 CKSL l.VIII. 1455., Budim, A. Ujedno je pristao na već dogovoreni brak između svog sina Matije i Ulrikove 
kćeri Elizabete koji je bio poništio nakon Ulrikova protjerivanja s Ladislavova dvora. Nadalje, prepustio je Ulriku 
samostalno određivanje visine miraza. CKSL l.VIII. 1455., Budim, B. 
153 Engel, ft. Stephen, 295. 
66 R. KUREL1Ć: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
Hochgeboren Fürst 
Krunom gotovo dvadesetogodišnjeg procesa kneževske afirmacije može se smatrati 
događaj koji je neposredno prethodio, a vjerojatno bio i povezan sa izmirenjem Ulrika i 
Ladislava. U povelji izdanoj 25. siječnja 1455. godine vojvoda Sigismund Tirolski oslovio je 
Ulrika kao dem hochgeborn fiirsten vnserm lieben öheim graf Vireichen grauen zu Cili zu 
Ortemburg vnd im Seger etc, ban zu Dalmatien Croacien vnd in Winndischnlannden.15* Po 
prvi puta od proglašenja knezom Svetog Rimskog carstva jedan je Habsburg leopoldinske 
loze nazvao Celjskog hochgeboren. Koliko je Ulriku moglo značiti to priznanje vidi se iz 
daljnjeg teksta isprave. Sigismundu je naime posudio sto tisuća forinti što je u to vrijeme bila 
astronomska svota. Za usporedbu, godišnji je prihod čitavog ugarsko-hrvatskog kraljevstva 
1475. godine bio petsto do sedamstopedeset tisuća forinti.155 Ulrik je znači skupo platio taj 
konačni korak na usponu u »Reischsfiirstenstand.« Iduće godine u veljači sklopio je savez sa 
kneževima-izbornicima i vojvodama Saske, Fridrikom i Vilimom, pri čemu ga i oni oslovlja- 
vaju kao hochgebornen fursten i stoga smatraju sebi ravnim.156 
Po načinu na koji su oslovljavani, poklonima koje su dobivali, te savezima koje su sklapa- 
li očito je društveno-politička okolina Celjske grofove doživljavala kao kneževe i sukladno 
tome ih i tretirala. Po svemu sudeći sredina petnaestog stoljeća još uvijek je vrijeme u kojem 
su osobna moć, rodbinske veze i ugled bili važniji čimbenik za afirmaciju plemića u društvu 
od pravnog statusa njegovih posjeda. Bez obzira na to stoje sporazumom s carem Fridrikom 
III. prestala postojati Celjska kneževina suvremenici su Celjske grofove prihvatili kao puno- 
pravne članove »Reichsfiirstenstanda.« Godine 1455. Ulrik II., posljednji predstavnik svoje 
dinastije,157 grof Celja, Ortenburga i Zagorja, ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (a nakon 
Hunyadijeve smrti 1456. godine i generalni kapetan Ugarske), dovoljno je moćan da se bez 
ustezanja i skromnosti može nazvati onako kako ga već čitava društveno-politička okolina i 
percipira: fürst. 
Summary 
The Status of the Counts of Cilli as Princes of the Holy Roman Empire 
Robert Kurelić 
King of Hungary and Emperor of the Holy Roman Empire Sigismund of Luxemburg elevated the 
counts of Cilli, Frederick II and Ulrich II, to the rank of princes of the Holy Roman Empire in 1436. 
This was a tremendous achievement for a family which barely a hundred years earlier had risen from 
minor Styrian nobility to the rank of count. This elevation was disputed by the Habsburg Duke Frederi- 
ck V (later Emperor Frederick III), whose domain was threatened by the formation of this new princi- 
pality. After a protracted feud Frederick and the Cilli finally reconciled in 1433, an agreement which 
brought an end to the principality of Celje, but recognized the »princely name« of the counts of Cilli. 
154 CKSL 25.1.1455., Lienz. 
155 Andrds Kubinyi, »Stände und Staat in Ungarn in der zweiten Hälfte des 15. Jahrhunderts,« Bohemia 31 
(1990): 312-325, ovdje: 323, i Jänos M. Bak, »Monarchie im Wellental: Materielle Grundlagen des ungarischen 
Königtums im fünfzehnten Jahrhundert,« u Das spätmittelalterliche Königtum im europäischen Vergleich, ur. Rein- 
chard Schneider, 347-384 (Sigmaringen: Thorbecke, 1987). 
'« CKSL 27. II. 1456., Pešta 
157 Voje, Balkanska, 106. 
 ZGODOVINSKI ČASOPIS • 60 • 2006 » 1-2 (133) 67 
How did this unprecedented solution reflect on the status of the Cilli, who held lands in both the empire 
and in the kingdom of Hungary? 
The imperial system of nobility was a legally defined pyramidal hierarchy composed of seven 
layers. The top was occupied by the emperor, followed by clerical and secular princes, and the »free 
lords« (counts and Edelfreie). These four layers represented the higher nobility, whereas the remaining 
three formed the lower nobility. The difference in status was further accentuated by the forms of ad- 
dress used for the members of a particular layer: illustris/lwchgeboren for the emperor and the princes, 
spectabilis/wohlgeboren for the »free lords« and nobilis/edel for the lower nobility. Additionally, the 
emperor and the princes were entitled to add dei gracia/von Gottes Gnaden to their titles. 
In Hungary there was no legally established hierarchy of nobles. Instead, all were considered to be 
equal and subject only to the king. However, a de facto hierarchy developed over the centuries so that 
the barons - holders of various offices at court and viceroys of the border territories - began to tran- 
sform themselves into an aristocracy. In order to compensate for the lack of vassalage, the Hungarian 
system introduced an institution called familiaritas. »Minor« nobles served as an armed retinue or 
administrators of the magnates in exchange for income, while preserving their legal independence from 
their lord. The forms of address used in Hungary were not as elaborated as their imperial counterparts. 
The king still used dei gracia and illustris, but the general term for the nobility was simply nobiles. The 
barons, however, adopted the term magnifiais in order to stress the distinction between themselves and 
the »lower« nobility. 
After elevation to the rank of princes, the Cilli were recognized and addressed appropriately by 
their imperial and Hungarian peers, with a few notable exceptions. Emperor Frederick III refused to 
address them as hochgeboren, even after the reconciliation in 1433. He did, however, take Ulrich II Cilli 
as his royal councilor, which opened up new opportunities for him to assert his status and identity. 
During the Reichstag in Nuremberg in 1444 he was treated as a prince and even accorded the same 
respect as the elector-princes of the empire. 
In Hungary there is only one recorded case of opposition to the new rank of the Cilli. Nicholas 
Üjlaki, the voivode of Transylvania and one of the most powerful barons in the kingdom, refused to use 
the appropriate form of address in 1443. However, this was a period when the Cilli were severely 
weakened in Hungary. In the civil war that erupted in the kingdom after the death of King Albert II 
Habsburg in 1439 they supported his posthumously born son Ladislaus V against the Polish pretender 
Wladislaus HI Jagiello. After the defeat of Ladislaus' party in 1441, in large part through the efforts of 
Nicholas Üjlaki and John Hunyadi, the Cilli were forced to submit to Wladislaus and recognize him as 
their king, although they continued to champion the cause of the infant king. They did, however, receive 
from Wladislaus the recognition of their status as Hungarian nobles, and he also accorded them the 
respect due to princes. That it took one of Üjlaki's power to contest the new rank of the Cilli serves only 
to confirm the immense power wielded by the Cilli. After Wladislaus' death at Varna in 1444 even the 
voivode was forced to recognize their imperial rank and address them as princes. 
An important step in the assertion of one's identity as prince of the Holy Roman Empire was the use 
of the word »prince« or fürst by the individual himself. In the case of the Cilli, the first (and only) 
recorded instance dates to the year 1455, one year before Ulrich's assassination in Belgrade and ninete- 
en years after the elevation. This was in fact not unprecedented, as the burgraves of Nuremberg fol- 
lowed a similar pattern in the late fourteenth century. It seems that the members of a newly elevated 
princely family would only begin addressing themselves as princes after they felt comfortable in the 
knowledge that their peers had accepted them as such and that they had achieved a level of power and 
prestige corresponding to the title. 
In the last two years of his life Ulrich was the power behind the throne of Ladislaus V, king of 
Hungary and Bohemia and duke of Austria. The Cilli had himself named ban of Croatia and Dalmatia 
in addition to his previous title of ban of Slavonia. After Hunyadi's death in 1456 he was also the regent 
of Hungary, becoming thus the most powerful man in the kingdom. Additionally, he was also very close 
to acquiring the crown of Bosnia, which would have brought him to the very top of the medieval 
hierarchy. 
However, one of the most important steps on his path of assertion was the full recognition of his 
princely title, when Sigismund of Tyrol, the cousin of Emperor Frederick HI, addressed him as hochge- 
68 R. KURELIĆ: STATUS CELJSKIH GROFOVA KAO KNEŽEVA SVETOG RIMSKOG CARSTVA  
boren in 1455. This was the first time that a Habsburg of the Leopoldinian branch addressed him in 
such a manner, which finally completed the long process of recognition of the princely rank of the Cilli. 
After that Ulrich seems to have felt himself fully entitled to call himself fiirst. 
Šolska kronika 
Zbornik za zgodovino šolstva 
Slovenski šolski muzej v Ljubljani izdaja svoje glasilo, ki izhaja kot vsakoletni zbornik s tradi- 
cijo leta 1964 nastalega zbornika šolsko-pedagoških muzejev v Ljubljani, Zagrebu in Beogra- 
du. Kot specializirana slovenska revija za zgodovino šolstva in pedagogike predstavlja včerajšnji 
utrip naših šol in je s svojim sporočilom obrnjena h koreninam, iz katerih raste tudi današnji 
šolski dan. 
Revija je odprta za zgodovinarje, pedagoge, slaviste in vse šolnike, pa tudi za zgodovinske 
krožke, ki s svojimi prispevki predstavljajo raziskovalne rezultate s področja zgodovine šolstva 
od študij, do objav virov, spominskih zapisov in poročil o publikacijah. Objavlja pa tudi biblio- 
grafijo za slovensko zgodovino šolstva. 
Zbornik za zgodovino šolstva - Šolska kronika je na voljo naročnikom in drugim na sedežu 
uredništva v Slovenskem šolskem muzeju, Plečnikov trg 1 v Ljubljani.