Dubrovnik i Bjegunci iz razorenoga Epidavra (sada Cavtata) i Salone (sada Solina kod Splita) u 7. vijeku potražiše sebi utočišta na ostrvima i hridinama na podnožju brda srda. More im bje polje, dubrava šuma, gole ljuti — temelji, suho gradene zidine — zaštita. Tu im se približi Slavenski elemenat, s kojim se udruže i utvrde svoj »grad« još jačim zidinama i umnožiše zgradama i kulama, te to svoje ognjište prozvaše »Ragusa« a slovenski Dubrovnik. Po ondašnjim tipovima slobodnih romanskih gradova uredi se i on kao slobodan grad, a od susjeda malo po malo steče zemalja i naselja, te sve to zaokruži u jedan slobodan teritorij — republiku sv. Vlaha. Sv. Vlaho biskup i mučenik, čije moči (relikvije) Dubrovčani donesoše sa Istoka, čuvaju se u bogatom močniku. On bje sredovječnom običaju odabran za zaštitnika republike, njegov lik bi stavljen na zastavu i novac, a kip na zgrade i bedeme. Do skrajnih granica teritorija negdašnje republike ime sv. Vlaha budi ponos, vjeru, pouzdanje i spomen na cvat zavičaja. Ljubav Dubrovčana prema rodenoj grudi i slobodi dokumentovana je velikim žrtvama prenesenih od njegovih sinova. Kad je trešnja (potres) god. 1667. sa zemljom sravnila Dubrovnik i poljuljala ga u njegovim temeljima, ništa nije ostalo osim zidina i dvije tri zgrade. Radi pustoši, garišta, gomila, novoga straha, bilo je potpuno naravno, da se napuste ruševine i odseli na drugi položaj, gdje če se zaboraviti udarac sudbine, biti u manjemu strahu od neprijatelja, te otpočeti novim Dubrovnikom, ali rodena gruda, pomisao ria slobodu, na uspomenu svojih preda, dala je ostacima — ne poginulim u ruševinama — toliko snage, da su i dalje očuvali slobodu, obnovili grad i produljili život do Napoleonova doba. Dolaskom Napoleona gasi se tisučljetna sloboda. Sinovi Dubrovnika povla- če se u stranu — postaju apatični. Čim pak austrijski orao sjede na njihov teritorij, svoje nade položiše u grob. Narodnim oslobodenjem i uskrsnučem sadanje nove države povrati Dubrovniku slobodu širokih granica, ostvarila se je želja njegovih pjesnika Gunduliča i drugova, oživotvorila se je nacionalna ideja njegovih Velikana, koji su u svome SIovinstvu udarili naciji sadanje granice. Eto drugih leta Dubrovnik je bio u zaboravi; Zagreb ga iz sna probudi, slobodni Beograd ožari, a plavi jadran otvori širok horizonat. U zagrljaju tih triju komponenata rezultanta je bila, da je Dubrovnik jednako volio sva plemena, sva imena; za to bilo koji podvig za slobodu Slovenstva našao je odjek u Dubrovniku. Sticajem prilika — u dugogodišnjem životu — Dubrovčani su u riašoj naciji posebno izradeni tip, koji se odlikuje pitomom Hercegovačkom čudi. Izradivao ga je — preko pomorstva — hrvatski elemenat, preko trgovine i bližeg doticaja — srpski elemenat, preko literature — romanski, preko rernovanja — vjerski, preko »skladnosti« — uzgojni elemenat, a preko patriotizma — zaljubio je gospodar slugu, sluga gospodara, zbog toga su jednaki i gradanin i seljak, i bogat i siromah, koji u svome miru i tišini nalaze največe radosti. Ta familjarna crta prirodena je samo Dubrovniku i Dubrovčanima. te je i »fakirt« »skladan«. M. KasiJaHOvič. (Po »Nar. Prosv.*