248
Izpred državnega sodišča.
pri teh §-ih ni citiran tudi § 496 k. z., ker je potreba varstva tudi glede psovanj podana, in ker se rabi v §-u 496 k. z. splošna beseda »koga«, in ta dopušča uporabo te določbe tudi glede ju-rističnih oseb.
Da je »delavska zveza G-a« zakonito priznano društvo, o tem se tekom celega postopanja ni pojavil nikak dvom. Torej je pa bila »zveza« upravičena, proti sebi naperjeno psovko preganjati kakor prestopek po §-u 496 k. z. Dr. M. D.
Izpred državnega sodišča.
Župniekim provizorima, koji su samostalno vršili dušobriž-ničku službu, pripada mirovina samostalnog dušobrižnika, a ne pomočnog- svečenika.
C. kr. carevinski sud, nakon javne rasprave, obdržane dne 14. januara 1910 presudio je vrhu tužbe, koju je umirovljeni dušobrižnik u Dubašnici u Istri, Pavao Milovčič podnio dne 13. septembra preko dvorskog i sudbenog odvjetnika dr. Stanislava Lapajne, proti c. kr. ministarstvu za bogoštovje i nastavu radi isplate mirovinskog zaostatka za vrijeme od 23. decembra 1895 (odnosno 1. januara 1896) do Lfebruara 1908 u ukupnom iznosu od 3850 K sa 5 % zateznih kamata za vrijeme od 3 godine, računajuči od dana tužbe u natrag, te radi naknade sudbenih troškova, čuvši gosp. Stanislava Lapajne, dvorskog i sudbenog odvjetnika u Beču, kao zastupnika tužitelja, te gosp. dr. Franja Skaberne, c. kr. ministarskog podtajnika, kao zastupnika c. kr. mi-nistarstva za bogoštovje i nastavu, kako slijedi:
Utuženo c. kr. ministarstvo za bogoštovje i nastavu ima da isplati tužitelju Pavlu Milovčiču u ime mirovinskih zaostataka za razmak vremena od 1. januara 1896 do 1. januara 1908 iznos od 3833 kruna 33 fil., t. j. tri tisuče osam sto tridesetitri kruna i 33 filira sa 5% kamata od iznosa od 3583 K 33 fil. počamši od 20. septembra 1906 a od mjesečnih obroka povišene mirovine po 16 K 67 h, dospjelih od 1. oktobra 1906 do konca decembra 1907 uračunavši ih postepeno, te parničke troškove ustanovljene
Izpred državnega sodišča.
249
sa 412 kruna 80 filira i to u roku od 14 dana pod prijetnjom ovrhe.
Razloži.
Tužitelj Pavao Milovčič, imenovan dne 4. augusta 1870 župničkim kooperatorom u Dubašnici, bijaše, nakon što je župnik Nikola llijič 16. augusta 1887 umro, odredjen od biskupskog ordinarijata u Krku kao župe upravitelj župe Dubašnice, te je obnašao tu službu sve dok se nije župničko mjesto popunilo po Mihovilu Pužini, u maju odnosno junu 1895. Sa dekretom biskupskog ordinarijata u Krku od 4. maja 1895 bio je imenovan Pavao Milovčič župe upraviteljem u Puntu, te je nastupio tu službu 26. juna 1895.
Uslijed boležljivosti bio je isprva 23. decembra 1895 po stavljen na vlastitu molbu, za vrijeme od jedne godine, u pri-vremeno, a potom na 23. decembra 1896 u trajno stanje mira.
Njegova kvijescentna te posije njegova mirovinska beriva bijahu mu po §-u 6 tada u kreposti stoječeg privremenog zakona o kongrui od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47 te schematu II, b) odmjereni kao pomočnom svečeniku sa vremenom službovanja od preko 20 do 30 godina sa 275 forinti, te doznačena mu od 23. decembra 1895, odnosno 1896.
Pošto je stupio u krepost (1. oktobra 1898) definitivni zakon o kongrui od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176, bijaše tužitelju uslijed njegove molbe, podnešene u godini 1901, udovoljena sa ministarskom odlukom od 23. aprila 1903, počamši od 1. maja 1903, iznimno povišena mirovina godišnjih 700 K, a na ponovnu njegovu molbu, podnešenu u oktobru 1904 povisila mu se mirovina putem milosti sa ministarskom odlukom od 31. oktobra 1904 na 800 kruna, počamši od 1. novembra 1904.
Na molbu, podnešenu od tužitelja 15. oktobra 1907 za izvanredno povišenje njegove mirovine u smislu §-a 4 zakona od 24. februara 1907, D. Z. L. br. 56 bijaše mu sa ministarskom odlukom od 8. januara 1908 iznimno povišena mirovina na godišnjih 1000 K, počamši od 1. januara 1908, a to pošto mu je molba od jula 1906 za dopitanje mirovine kao samostalnom du-šobrižniku, nakon preduzetih izvida, sa ministarskom odlukom od 16. aprila 1907, br. 11.841 bila odbivena.
250
Izpred državnega sodišča.
Pošto sada tužitelj, počamši od 1. januara 1908 prima mi-rovinu od 1000 K, to jest u onoj višini, koja bi prema schematu II k zakonu od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176 odgovarala mirovini samostalnog dušobrižnika sa kongruom od 600 forinti kod službovanja od preko 20 do 30 godina, to tužitelj zahtjeva predležečom tužbom razliku izmedju onih iznosa, koje je on zbilja primio, te iznosa na koje je imao pravo, ako se uzme u obzir njegova samostalna dušobrižnička služba, i to prema po-jedinim vremenskim razmacima, u iznosu koga je on ukupno uračunao sa 3850 K (a u enuncijaciji presude ispravljenog na 3833 K 33 h) sa 5% zateznih kamata za vrijeme od tri godine, računajuči od dana tužbe u natrag te naknadu parničkih troškova.
Sud morao je priznati tu tražnju kao opravdanu te je istoj sa ograničenjem, koje če se kasnije spomenuti, i udovoljio.
Jer riješenje predležečeg slučaja ovisi o tome, da li se tužitelj za vrijeme, kad je u decembru 1895 bio postavljen u pri-vremeno a potom u decembru 1896 u trajno stanje mira, imao smatrati po tada u kreposti stoječem zakonu od 23. marca 1885, D. Z. L. br. 47, § 6 i schematu II kao što i po § u 17, stavka 2 naredbe provedenja od 2. jula 1885, D. Z. L. br. 99 te po zakonu od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176, § 13 i schematu II, zakonu koji je stupio u krepost 1. oktobra 1898, kao što i po §-u 16, stavka 3 naredbe provedenja od 16. novembra 1898 D. Z. L br. 205 kao samostalni dušobrižnik te da li se imalo postupati s njime kao takvim a ne kao pomočnim svečenikom, ili pak ne.
U prvom slučaju je zahtjev opravdan, dok u potonjem nije.
Tužitelj Pavao Milovčič, nakon što je skoro osam godina (od 17. augusta 1887 do maja odnosno junija 1895) upravljao župom u Dubašnici, bijaše imenovan od biskupskog ordinarijata u Krku 4. maja 1895 župe upraviteljem u Puntu, te je nastupio tu službu 26. juna 1895.
U tom svojstvu stupio je isti pol godine kasnije (23. decembra 1895) isprva u privremeno a godinu kasnije u trajno stanje mira.
Po §-u 1, stavka 2 zakona od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47 imaju se razumjevati pod izrazom samostalni dušobrižnici svi oni duhovnici, koji na temelju kanonskog opredjeljenja sa strarie diocezanskog biskupa imadu pravo i dužnost da u stanovitoj crkvenoj občini vrše dušobrižničtvo, ili su inače od diocezanskog
Izpred državnega sodišča.
251
biskupa ovlašteni da vrše samostalno dušobrižničku službu, kao mjestni kapelani, župnički vikari itd. Pod izrazom pomočnih svečenika treba razumjevati one duhovnike, koji su dodijeljeni od diocezanskog biskupa samostalnim dušobrižnicima, da ih pot-pomagaju u vršenju dušobrižničke službe.
§ 5 zakona sadržaje jošte specijalnih ustanova o berivima ispražnjenih mjesta, a § 1, stavka 2 naredbe o provedbi od 2. jula 1885 D. Z. L. br. 99 ustanovljuje, da treba smatrati kao samostalne dušobrižnike samo one kuratne duhovnike, koji su namješteni kod župe, osnovane državnim odobrenjem, sa vlastitom juris-dikcijom.
I druga stavka §-a 1 zakona od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176 sadržaje u pogledu samostalnih dušobrižnika doslovno istoglaseču ustanovu, kao i druga stavka §-a 1 zakona od 19. aprila 1885, D. Z. L. br. 47, sa konačnom izrekom »u koliko je u jednom ili drugom slučaju stanovita župa priznata sa strane države kao samostalna«, te § 10 tog zakona uredjuje takodjer beriva provizora ispražnjenih mjesta.
Niti § 6 te ovamo pripadajuči schema ll zakona od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47, a niti § 13 te ovamo pripadajuči schema 11 zakona od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176 zahtjevaju, kod svečenika, koji su bez svoje krivnje postali nesposobni za službu, za odmjerenje mirovine kao samostalnog dušobrižnika, da je isti, svečenik držao samostalnu župu definitivno; lih odatle, da tužitelj samostalnim župama Dubašnica i Punat nije upravljao definitivno, nego samo kao upravitelj privremeno, ne može se svadjati, da je bio samo pomočni svečenik te u pomenutim zakonima v kongrui nema uporišta za nazor, da provizore ispražnjenih mjesta bez obzira, na koji način im biva od diocezanskog biskupa po-dijeljeno ovlaštenje za dušobrižničtvo, valja smatrati uvjek kao pomočne svečenike. Činjenica, da tužitelj i kao upravitelj župe Dubašnica i kao one u Puntu nije podnašao fasiju nego inter-kalarne račune, te da nije primao kongruu samostalnog dušobrižnika, nego samo plaču provizora (po §-u 5 zakona od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47), takodjer je bez važnosti, jer zakon o kongrui za priznanje mirovine samostalnog dušobrižnika (u §-u 6 zakona od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176 te u pripadajučem schematu II) podnipošto ne zahtjeva, da je deficijent imao primati kongruu
252
Izpred državnega sodišča.
samostalnog dušobrižnika, nego samo, da je samostalan dušo-brižnik bio.
U tom poslednjem pogledu predleži ali u pogledu tužitelja Pavla Milovčiča slijedeče.
Glasom potvrde biskupskog ordinarijata u Krku od 15. ja-nuara 1907, br. 120, bijaše, nakon što je 16. augusta 1887 župnik Don Nikola Ilijič umro, tadanjem kooperatoru u Dubašnici Pavlu Milovčiču povjereno ustmeno od tadanjeg, sada pokojnog dioce-zanskog biskupa Fr. A. Feretiča dušobrižničtvo u Dubašnici s a svim ovlaštenjima samostalnog dušobrižnika ili župnika, bez da je dobio pismeni dekret imenovanja. Isti je imao u osobi Franje Žica, Tome Božoviča, Antona Ragusina i Ivana Trinajstiča pomočne svečenike te je bio isklju-čivo od dekana i od diocezanskog biskupa ovisan.
Kao samostalni dušobrižnik upravljao je župom Dubašnicom do 9. juna 1895, prema tome i nakon smrti biskupa Feretiča te i pod biskupskom vlasti sada več takodjer pokojnog Andrije M. Sterka.
Obzirom na to ne može se dakle nikako dvojiti da je tu-žitelj za vrijeme uprave župe Dubašnica, koja je uprava trajala skoro osam godina, bio u smislu §-a 1, stavka 2 privremenog zakona o kongrui od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47 te druge stavke §-a 1 definitivnog zakona o kongrui od 19. septembra 1898 Z. D. L. br. 176 samostalni dušobrižnik.
To poslednje svojstvo nije ni tada izgubio, kad je bio imenovan župe upraviteljem u Puntu.
Jer biskupski dekret imenovanja od 4. maja 1895 br. 544 glasi, da je Pavao Milovčič, župe upravitelj u Dubašnici uslijed imenovanja Don Mihovila Pužine dubašničkim župnikom, bio imenovan župe upraviteljem u Puntu, u koju mu se svrhu po-dijeljuje sva običajna ovlaštenja e da može sa uspjehom oba Ijati svoju svetu službu.
Poimence pak potvrdjuje se još u noti biskupskog ordinarijata u Krku od 28. augusta br. 1640 na namjestničtvo u Trstu, da je Pavao Milovčič upravljao župom u Puntu od 26. juna 1895 do 23. decembra 1895, u kojem je svojstvu dobio 24. decembra privremeno, a tačno godinu dana kasnije konačno umirovljenje, da je naravno kao župnički upravitelj obavljao dušobrižničku
Izpred državnega sodišča. 253
službu samostalno, ovisan jedino o dekanu u Krku te o podpi-sanom biskupu, te podpomagan od jednog kapelana.
Prema tome bio je tužitelj i u svom svojstvu kao upravitelj župe u Puntu samostalan dušobrižnik (u smislu zakona o kongrui od 19. aprila 1885 D. Z. L. br. 47, § 1, stavka 2 te § 1, stavka 2 naredbe provedenja od 2. jula 1885, D. Z. L. br. 99) te se imao kao takav smatrati kod njegovog privrcmenog i slijedečeg trajnog umirovljenja.
U tom svojstvu pripadala mu je po schematu II a) k §u-6 zakona od 19. aprila 1885 mirovina od godišnjih 400 for. a od 1. oktobra 1908 po schematu IIa) k §-u 13 zakona od 19. septembra 1898 D. Z. L. br. 176, od godišnjih 500 for.
Pošto je istome tek sa ministarskom odlukom od 8. januara 1908, br. 53.584 udovoljena bila počamši od 1. januara 1908 po-višena mirovina od 1000 K, to on ima opravdan zahtjev da mu se izda za vrijeme od 1. januara 1896 do 1. januara 1908, dakle za vrijeme od 12 godina, razlika izmedju mirovine samostalnog dušobrižnika te mirovine pomočnog svečenika.
Ta razlika iznaša:
a) za vrijeme od 1. januara 1896 do 1. oktobra 1898, kojim je danom stupio u krepost zakon od 19. septembra 1898 (400 for.
prama 275 for.)..........   687 K 50 fil.
b) za vrijeme od 1. oktobra 1898 do 1. maja
1903 (kojim mu se danom povisila penzija na
700 K, 1000 K prama 500 K.)...... 2062 „  50  „
c) za vrijeme od 1. maja 1903 do 1. novembra
1904 (dan kad se povisila penzija na 800 kruna,
prama 700 K.)..........   450 „ — „
i d) za vrijeme od 1. nov. 1904 do 1. januara 1908 (1000 K prama 800 K.)    .    .    .    .    .    .   633 „ 33
ukupno   .    .    . 3833 K 33 fil. koji je iznos tužitelju priznat bio.
Razlika izmedju tog iznosa te iznosa od 3850 K, što no se u tužbi zahtjeva, temelji se na tom, da je tužitelj računao razliku pod d) do 1. februara 1908, dočim mu je mirovina 1000 kruna, — povišena istom 8. januara 1908 — bila doznačena več od 1. januara 1908 dalje, što sačinjava, računajuči razliku koja bi od 200 K odpadala na jedan mjesec, iznos od 16 K 67 h.
254
Književna poročila.
5% kamate zatražile su se od svekolikog utuženog iznosa od 3850 K za tri godine računajuči od dana dostave tužbe u natrag, to jest od 20. septembra 1906, pošto je dostava tužbe na ministarstvo uslijedila 20. septembra 1909.
Na od utuženog, odnosno prisudjenog iznosa bijaše dospio na 20. septembra 1906 samo iznos od 3583 K 33 fil. te se dakle moglo prisuditi kamate za vrijeme od tri godine, računajuči od dostave tužbe u natrag, samo od tog iznosa.
Za vrijeme od 1. oktobra 1906 do konca decembra 1907 (15 mjeseci sa ukupno 250 K) uslijedilo je naprotiv priznanje kamata od dana dospjelosti pojedinih mjesečnih obroka mirovinske razlike, iznašajučih svaki 16 K 76 fil.
Pošto je tužitelj gotovo potpunoma pobjedio, imali su mu se na temelju §-a 34 zakona 18. aprila 1869 D. Z. L. br. 44 i §-a 41 G. v P. priznati takodjer i parnički troškovi (Beč, dne 14. januara 1910). Dr. Stanko Lapajne.