Pošl V. Broj 10. Zagreb, 10. marta 1933. Pojedini broj stoji 1.50 Dinara I ako se borimo s velikim poteškoćama, koje su skrivili uglavnom mnogi nesavjesni pretplatnici mi joS ne sumnjamo u kolektivnu svijest i savjest naše emigracije, nego naprotiv vjerujemo, da emigracija zna Sto u borbi, koju vodimo, znači naš list. Mi ne sumnjamo, nego naprotiv vjerujemo, da će naši napori naići na razumijevanje naših emigrantskih masa, da ćemo osigurali opstanak lista, da ćemo ga održati na visini i još više usavršiti i podići. C14SII.O SAVEZA JUGOSIOVENSKIH EMIGRANATA IZ HUMSKE KRAJINE KATOLIČKA CRKVA I SLAVENI U JULIJSKOJ KRAJINI U Šibeniku izlazi u redakciji g. Bože Dulibića »Socijalna Revija* (mjesečnik za kulturna, ekonomska i socijalno-polititka pitanja). U broju za februar ta dobro uredjivana revija donosi, pored ostalog, i članak »Slaveni u starim pokrajinama Italije* od dra Lava Čermelja, preštampan u cje-losti iz našega .lista (božični broj). Na uvodnom mjestu donosi pak opširnu raspravu »Katolička Crkva i Slaveni u Italiji*. Zato, jer je ta tema za nas veoma aktuelna, preštam-pah smo tu raspravu, ma da se s nekim mjestima ne slažemo u potpunosti. Značenje ovog napisa tim je veće, ako se uzme u obzir, da je »Socijalna Revija* kršćansko-socijalnog karaktera. Kongres narodnih manjina koji je održan u lipnju o. g. u Beču, pokazao nam je da pitanje narodnih manjina postaje u zadnje vrijeme važno i aktuelno i za sve crkve, jer su i predstavnici sviju raznih crkva u Evropi učestvovali u radu Kongresa i objasnili vodama narodnih manjina načelni i praktični stav svoje crkve prema tom pitanju. To pitanje najviše interesira katoličku Crkvu. Za nju ono ima univerzalni karakter. Presudna veličina toga pitanja za katolicizam ukazuje nam se odmah, ako uvažimo činjenicu da je središte naše svete katoličke Crkve i sijelo njezinoga vidnog poglavara baš u državi koja zauzima u pogledu narodnih manjina od sviju država sasvim jedinstven položaj. Fašistička Italija je bez stida objavila svojoj i evropskoj javnosti da u njoj uopći nema narodnih manjina i da ih ne priznaje, a »mrvice« inorodnih (allogeni), pak, da će sasvim asiimilirati. Fašistička Italija želi da postigne pod svaku cijenu odnarođenje Slovenaca i Hrvata, i pozna-vaoc prilika mora joj priznati da za tim ciljem teži svom energijom, te da se kod toga posla ne boji upotrebe makar kako nečovječnih i nemoralnih sredstava, a niti ogromnih novčanih žrtava. U ovoj raspravi nećemo da trošimo mnogo riječi o gospodarsko-kulturno-poli-tičkoj tragediji našega naroda u Italiji. U inozemstvu, a najbolje u Jugoslaviji, poznata je činjenica da je fašistički režim kroz deset godina upravo barbarski i hunski šatro svu cvatuću zgradu gospodarstva i kulture Slovenaca i Hrvata u Italiji. Fašizam je uništio čitavo njihovo visoko razvijeno školstvo (600 škola), ubio njihovu prosvjetnu (oko 500 društava) i zadružnu organizaciju (oko 450 zadruga), ukinuo cjelokupnu štampu (preko 20 listova i revija) itd. Dodajemo tome još i ono I5(H) godina zatvora ili konfina-cije na koje je fašizam osudio naše ljude pred vanrednim sudom u Rimu i konfina-cijskim komisijama. I to u par godina! Nečovječni se režim nije bojao uzeti pred Bogom i Evropom odgovornost i za pet i u s t i f i k a c i j a, i baš mlade, svete žrtve Gortana, Bidovca, Marušiča, Miloša i Valenčiča najbolje osvijetljuju političku Kalvariiu naše braće u Italiji Moramo računati sa činjenicama, u koliko se radi o fašističkoj itaiiji, da će ta voditi političku borbu protiv naše narodne manjine do krajnih posljedica. No fašizam se ]oš od početka nije ustavio samo kod političke borbe protiv naše narodne manjine. Još dok nije bio na vladi sav ie svoj bijes iskaljl-va0 na crkvi te na slavenskom i nje-mačkome svećenstvu. Možemo slobodno kazati da je fašizam još od svoga početka smatrao naše narodno svećenstvo najvećom zaprekom svoje politike odnarođivanja. >• moramo fašizmu priznati u toj borbi da je bio dosljedan i nečovječno bezobziran. Prvo doba te borbe, t. j. doba kad faši-zam nije još imao svu vlast u državi, osvijetljuje historičkl dokumenat pape Benedikta XV., koji je svojim pismom “šćanskome biskupu Bartolomasiju od 1. kolovoza 1921. osudio paleže župnih dvo-rova. krvave napadaje I pucanja na slavensko svećenstvo. U tom je pismu papa Benedikt XV. upravo lapidarnim riječima utvrdio jedini i pravi uzrok proganjanja s|avenskoga svećenstva, osuđujući »krva-Ve Progone i druga zločinstva izvršena ?ad svećericima. koji nisu zgriješili nika-kav drugi grijeh nego taj što imaju isti jezik i istu narodnost s vjernicima, koje ie dala zakonita crkvena vlast u duhovnu pastvu, te što ljube i brane svoje 'jjernike«. Tako će svaki objektivni hi-tQrik ustanoviti da su svi slovenski i hr-vatski mučenici postali žrtvama fašizma samo zato što su ljubili svoj narod, što su htjeli i hoće da ostanu vjerni sebi samima, svojoj vjeri i svojoj krvi. svojoj zemlji i svojim djedovima, što hoće da budu značajni. Fašizam neće nikad uspjeti da uvjeri inozemstvo da se izvršavala »rimska, fašistička pravda« nad »zločincima«, kako to uvijek tvrdi u svojoj štampi. Fašizam je borbu protiv slavenskoga svećenstva, otkad je preuzeo državnu vladu, samo pooštrio. Borba nije prestala ni kad je Sv. Stolica sa fašističkom vladom sklopila konkordat. Ta borba se pokazala čak u parlamentu, kad je podtajnik za unutrašnje poslove Arpinati odgovorio na interpelaciju Coselschoga i drugova protiv slavenskog svećenstva. Arpinati je tom prilikom izjavio: »Vlada je informirana o protivudržavnom radu (čitaj: ljubavi za narod, prema Benediktu XV.!) slavenskih svećenika, te se nada da će u toj stvari Sv. Stolica uvesti sama red. Inače će fašistička vlada znati da upotrijebi sva potrebita sredstva da to pitanje uredi«. Ali ni za vrijeme te parlamentarne borbe nijesu mirovali ni fašistička policija, ni fašistička ulica. Policija je naredila konfinaciju nekolicine najuzornijih svećenika (medu njima i župnika Rejca, a drugu 20-toricu i više svećenika stavila pod policijsku pasku. Oružani fašistički buljuci provaljivali su u crkve kad se u njima obavljala Služba Božja ili Sv. Misije. Ponovno su počeli tući i slavenske svećenike. Krvavi progoni i drugi načini »zakonite« borbe protiv slavenskoga svećenstva, te silovita borba protiv slavenskoga bogoslužja, našli su isto tako izraz u veličanstvenome histo-ričkome dokumentu, koji optužuje, možda još teže nego historičko pismo Benedikta XV., fašizam pred čitavom kulturnom i civiliziranom Evropom. Na obranu vjerske, i crkvene slobode našega naroda u ItaFjl stupio je južnoslavenski katolički episkopat. Njegov predstavnik, nadbiskup metropolita dr. Ante Bauer, naredio je da se u svim katoličkim crkvama Jugoslavije na blagdan sv. Josipa 1931. održe javne molitve za našu braću u Italiji. Oštra moralna osuda od strane južnoslavenskog episkopata te solidarnost čitavoga civiliziranog svijeta, koja je došla do izraza u svoj svjetskoj štampi, pogodila je Mussolinija i fašizam u živac. Najtežim pritiskom htio ie postići od pape Pija XI. da zabrani određene javne molitve i tako spasi fašistički režim od presudne osude. Vatikan je šutio i time potvrdio da fašizam uništava vjersku i crkvenu slobodu Slavena u Italiji upravo onako, kao što to čini boljševizam u Rusiji ili državna vlada u Meksiku. All ni ta osuda nije urazumila ni fašizam. nj Mussolinija. Fašistički režim nastavlja svojom borbom protiv slavenskoga svećenstva, i zahtijeva ustrajno 1 dalje potpuno uništenje slavenskoga bogoslužja u slavenskim crkvama. »Van slavenska propovijed, van slavenski nauk kršćanski, van slavensko crkveno pjevanje, van slavensko svećenstvo, a mjesto njega neka dođe talijansko!« To je bio i jest program fašizma, jer samo tako nada se da će postići svoj odnarodivalački cilj Radije voli imati na granici vjeski i moralno uništen, nekarakteran i potpuno demoraliziran narod, nego značajan, moralno zdrav, ali i narodnosno svijesnj slavenski narod, koji daje državi što je državno. Tek borba protiv vjersko-kulturnih i moralnih temelja našega naroda koju fašizam vodi dosliedno i bez ikakvih skrupula već trinaest godina otkriva nam svu presudnu tragiku borbe, koju neslomivo i pobjednički podnosi mala četa od 600.000 slovenskih i hrvatskih junaka protiv brutalnoga, bezobzirnoga i nečovječnog režima naroda od 40 milijuna. Moramo si predočiti opsežnu organizaciju ministarstva, parlamenta, prefektura kvestura (policije). fašističke stranke. »Balilla«, «Piccole Italiane«: fašističku prosvjetnu organizaciju »Dopolavoro«, koja priređuje medu Slovencima i Hrvatima samo plesove: društva »Italia Redenta« i »Dante Alighieri«. koja osnivaju u našim krajevima dječja zabavišta i druge »uzgojne« ustanove: sindikate i vojsku učitelja (oko 1000), oružnika, financijskih stražara, čitav niz drugih špijuna itd., i ogromne novčane žrtve, koje taj sistem daje za demoralizaciju našega naroda. — da bi ta borba između Davida i Golijata pokakazala svu veličinu naše braće, a sramotu fašističke Italije. Pitamo se, da li fašizam uspijeva i u svojoi crkvejiol borbi? Da 1| mu ie i zašto pošlo za rukom da i u crkvu unese fašizam, tako da naš narod na mnogo mjesta bježi od crkve, kao što bježi pred institucijama fašističkog režima, pred fašističkom strankom, sindikatima, »Baliilom« itd. Na to pitanje moramo nažalost odgovoriti otvorenim: Da! Fašizam je na mnogo mjesta, a osobito u Istri, uspio svojim zahtjevima da se ukine slovensko bogoslužje. U mnoge je crkve, gdje se još nedavno molilo, pjevalo i propovijedalo na slavenskom jeziku, to jest na materinskom jeziku vjernika, uvedena talijanska propovijed, a školsku djecu sile da mole i pjevaju na talijanskom jeziku! Odrasli vjernici, pak, u takve crkve uopće ne idu. ili rijetko i malo kad, jer neće da ih se preko njih odnaroduje. U samoj je Istri danas već oko 100.000 slavenskih vjernika koji moraju trpjeti odnarodivalački rad talijanskih svećenika u crkvi i izvan nje. Zašto je fašizam bar djelomično uspiv i tu sa svojim programom? Iako smo katolici i baš zato što smo katolici i što nas ta grozna ljaga kao katolike teško boli, moramo za ljubav istine priznati da se to dogodilo i svijesnom suradnjom talijanskih biskupa na Rijeci, u Poreču i Zadru. Fašizam je do danas potjerao već oko 200 slavenskih svećenika i redovnika, te pota-lijančio 16 slavenskih samostana. Onome koji prati crkvene događaje u Julskoj krajini, spomenućemo još dvije činjenice: ot-stup zadnjega slavenskog dostojanstvenika od 600.000 Slavena, pokojnog nadbiskupa dra. Sedeja, te imenovanje poznatoga neprijatelja Slavena Sirottija njegovim »privremenim« nasljednikom na stolici goričke nadbiskupije. Tim se uspjesima fašizam ipak nije zadovoljio, on hoće da uspije potpuno u protivuvjerskoj i protivu-crkvenoj borbi kod našega naroda. »Van sa slavenskim bogoslužjem, svuda i potpuno!« To je njegov cilj. Hoće li uspjeti? II. Fažizam Je po svojoj biti, po svojoj ideologiji, poganska pojava. Pojedinci, obitelj, narod 1 druge organske skupine žive za fašizam zbog države, a ne država zbog njih, a to Je osudio već Pio IX. (Syllabus prop. 39). Fašizam temelji na staroj rimskoj poganskoj koncepciji o državi, koja odgovara i državnopravnoj nauci zastupnika stu-artskog apsolutizma Thomasa Hobbesa, engleskog filozofa iz XVII. vijeka, I panteističkoj filozofiji njemačkog filozofa Hegela. Nigdje drugdje se ne zrcali ta poganska filozofija tako oštro, kao baš u postupku fašističke Italije prema narodnim manjinama uopće, a danas napose, oštro protiv naše narodne manjine. »Sve narodne manjine treba potpuno potalijančiti, ako ne milom, a onda najbezobzimijim nasiljem, jer to traži interes talijanske države«, — to ie program fašizma. Prema fašizmu stoji katolicizam svojim veličanstvenim učenjem o ljubavi prema bližnjemu, o zajedničkom Ocu sviju ljudi i svih naroda te o pravima pojedinca i naroda, koja se ne mogu oduzeti. Uz zapovijed ljubavi prema Bogu, stoji njoj jednaka druga glavna zapovijed kršćanstva: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (Luka 10, 12). Od te ljubavi nije isključen ni bližnji koji pripada drugom narodu, pa makar bio antipatičniji nego Samarićanin Židovu! Da, čak i neprijatelj ie uključen u tu veliku zapovijed ljubavi. »Ćuli ste, — kaže Hrist, — da je kazano: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi svoga neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite ne- prijatelje svoje, činite dobro onima koii vas mrze, j molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga nebeskog Oca, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i daje kišu pravednima i nepravednima. (Mat. 5, 43—45). Kako bi se mogao slagati sa tako Jasnim katoličkim učenjem postupak talijanskog fašizma, koji stvara i goji u svojim redovima mržnju prema Slavenima i Nijemcima, koji zabranjuje ROvor, pjevanje I molitvu na slavenskom i njemačkom jeziku, koji čak hoće da sasvim zabrani propovijedanje u materinskom Jeziku u katoličkim crkvama, koje su kroz desetke godina i vjekova Slaveni 1 Nijemci podizali na tlu. koje Je slavensko ili njemačko već ' hiljade godina?! Ne vrijedi nikakvo pozivanje na interes države ili na ljubav prema domovini. Za državu i domovinu ne mogu važiti zapovijedi koje bi se protivile prirodnome i Božjem zakonu. Čin u sebi slab ne postaje dobar, ako je učinjen iz umišljene ljubavi prema državi ili domovini. Svakodnevno možemo čitati u talijanskim novinama: »Slavensku ili njemačku propovijed treba ukinuti, jer u Julskoj Krajini i južnom Tirolu svi znadu talijanski.« Premda je ta . tvrdnja sasvim neistinita, te je naprotiv istina da samo malo Slavena i Nijemaca znade talijanski, moramo odlučno zanijekati da se mora uništiti slavenski i njemački jezik u njihovim crkvama, sve kad bi svi i znali perfektno talijanski. Ne varamo se ako tvrdimo da katolicizam'uči, da u katoličkoj Crkvi svaki narod ima na syoj, materinski jezik pravo koje je prirodno i nemože se oduzeti. Jer, tome protivna teza bila bi direktno protiv zdrave logike i pameii! Kuku un čovjek izgubi pravo na svoj jezik, kad nauči drugi jezik? Zar da bude pametna i logična konkluzija da onaj čovjek, koji ie 'naučio deset tuđih jezika, ima manje prirodnih prava od siromaha, koji je u svojoj općoj naobrazbi tako zaostao da zna samo jedan jezik? Radi te čudne, možda samo fašistima i njima sličnim ljudima razumljive logike, morali bi se Slaveni i Nijemci svim silama boriti protiv učenja talijanskog jezika, eda ne izgube pravo na materinski jezik! Pa i inače smiješna je tvrdnja: »U Italiji smo i u Italiji mora svatko samo talijanski govoriti.« Najmanje ima prava tako govoriti fašistička Italija, koja još uvijek hoće da zavlada tuđim teritorijima i drugim narodima, evropskim i kolonijalnima-Poznavaoci velikih naroda imadu pravo kad tvrdo da Talijani nijesu sposobni vladati drugim narodnostima, ni evropskima, ni kolonijalnima. Jer ih ne znaju i ne mogu poštovati. Bože moj, ta koja bi kolonija primila Talijane, kad su na hiljade Arapa gonili u more? Još manje bi htio pod Italiju kulturan narod, kad je u deset samih godina pokazala da nezna i neće da znade vladati Slavenima i Nijemcima, kulturnijima svojom narodnom kulturom za sto odsto-taka od Talijana. Poganski nacionalizam škodi svome vlastitome narodu i svojoj državi, kad misli i traži da drugi narodi sebe mrze, gaze svoj jezik i svoju kulturu, a zabacuju svoje duševno bogatstvo. Ne! — svaki narod ljubi najviše i najprije sebe i svoje osebine, svoju kulturu, svoj jezik, u njemu najlakše misli, najradije ga govori, a u prvom redu najradije moli i pjeva hvalu Bogu. Zar talijanski fašisti to ne znaju? Kad se radi o Talijanima, znadu to vrlo dobro, ali kad se radi o drugima, neće to da znadu! Tko da ih ozdravi od te velike, duševne bolesti, koja graniči potpunim ludilom? Proganjati drugu narodnost, htjeti je izbrisati sa lica Božje zemlje ili, kako to oni kažu, asimilirati, kosi se sa najosnovnijim zahtjevima prirodnog i katoličkoga prava. Katolicizam I fašizam dva su idejna svijeta, između njih zjapi nepremostiv jaz. Vrlo je lijepo na kongresu narodnih manjina osvijetlio duhovnost katolicizma u referatu o »Priznanju narodnih osebina 1 prava u Crkvi« predstav-nik ukrajinske unijatske Crkve dr. Hornykenič riječima: »Kad bi ta tema označavala da između narodnosti, narodnih osebina i prava, te Crkve vlada nesuglasje, ja bi u tom vidio protivurječje. jer na nadnarodnosnom karakteru Crkve Hristove, koji obuhvaća sav svijet i sve narode, izgrađena je i bezuvjetna te nedirljiva vjernost vlastitome narodu. Vjera u Stvoritelja i vjera u spasenje sadrži horizont koji obuhvaća sve dijelove svijeta, ali iz te vjere izvire i neizbježiva obaveza prema vlastitom narodu. Tko se odriče svoga naroda i tko napada naš narod, sigurno griješi protiv veličanstva Boga, koji je zadržao za se vlast i čas da Svojom voljom prekine nit života naroda. Bog nam je tako dao dvostruku moralnu zadaću: Postoji od Boga naređen ethos prema vlastitome narodu, ali postoji isto tako bitno i praktično važan, — od Boga naređen ethos prema tuđemu, drugome narodu.« Tek ako se duhovno do dna uživimo u taj katolički mentalitet, otkriva nam se u čitavoj svojoj svetogrdnoj strahoti nasilna politika fašizma i Mussolinija protiv Slavena i Nijemaca! Fašizam je potpuna negacija kršćanstva i katolicizma! Još Jedan Je svećenik 'rekao o našem problemu na kongresu narodnih manjina ove duboke riječi: »Crkva ponovno otvara nakon duga sna oči. kao pradjed Jakov, i kliče: Zaista, i na ovom je mjestu bio Bog, a ja nijesam znao! Tako spoznavamo i mi nazočnost bivstva Božjeg ne samo u teologiji i crkvi, već i u težnji čovječanstva za mirom, u socijalnim napetostima naših dana, u borbama za novo društvo i novu državnu za-teđnicu nanose u koliko se tiče uređenja PRAVA UTJEHA ZA ŽIVČANO BOLESNE jest moje upravo izašlo razjašnjenje! U Istom se objašnjavaju mno-£0£0đi5nja iskustva o razlozima, postanku I liječenju živčanih bolesti. Ovo evandjelje zdravlja šaljemo svakome POSVE BADAVA. tko pa pismeno zatraži od đouje adrese. Hiljade zahvalnica dokazuju nenadmašeno jedini uspjeh neumornog savjesnog istraživanja za dobrobit ratničko« čovječanstva. Tko pripada VELIKOJ CETI ŽIVČANO BOLESNIH. tko trpi od rastresenostl. tjeskobe ©slabljenja pamćenja, nervozne glavobolje, besanice, želučanih smetnja. prevelike osjetljivosti, bolova u zglobovima općenite ili djelomične tjelesne slaboće 111 od drugih bezbrojnih pojava. MORA DA ZATRAŽI MOJU KNJIŽICU UTJEHE! Tko ju pažljivo pročita. doći 6e do utješljivog uvjerenja, da postoji jednostavan put do zdravlja i životne radostil Ne Čekajte i pišite još danas! Sabirno m]esto pošte: ERNST PASTERN ACK Berlin SO. Michaolkirchplatz Nr. 13., Abt. 938 pitanja narodnih manjina. Možda u tima životnim razlomcima tragične sadašnjobti Bog danas nije prisutan kao dragi Bog, kao Darivalac, već kao Sudac, kao veliki tajanstveni Ispitivač, kao veliki nemir svijeta, koji nas uvijek i opet tjera iz udobnoga raja i nesmetanog pribivanja, i stavlja pred tvrde i teške zadaće, koje od nas traže rješenje«. Navešćemo još jednu dragocjenu misao istoga svećenika: »Crkva mora bezuvjetno, vjerna svojemu prvobitnom principu, pred čitavom kulturnom javnosti j forumom kršćanstva nastupati pravo na duševni egzistencijalni minimum. o priznanju kojega zavisi kako očuvanje osebina puka i naroda, tako i opstanak obitelji i pravo individuuma na život. Kao što se u prirodnome svijetu priznaje pravo na zrak. hranu i stan kao nužni uvjet života, kao što se u kulturnom svijetu brane »les droits de l’homme« protiv svakog napadaja na pravo i dostojanstvo čovjeka, isto tako mora i Crkva danas da zahtijeva da se svakome narodu i narodnoj manjini u okviru države zajamče prava izvjesne skupine. To mora zahtijevati Crkva nesamo zbog toga što se radi o njezinim crkvenim zajednicama, već i radi toga što Crkva uvijek i svuda načelno nastupa kao branič duševnoga i duhovnog života, kao prijateljica sviju slabih i potlačenih, kao branič čistih duševnih vrednota jednoga naroda i kao čuvar zajednice, koja nije nikla iz zemlje, koju ne sačinjava ni krv, ni jedinstvo interesa, već koja izvire s visina, iz Duha koji jedini može premostiti prirodne, rasne i političke protivnosti, i povezati ih u višu jedinicu « Isti taj svećenik nastavlja: »Crkva le duboko prožeta uvjerenjem da samo u posudi materinskog jezika može učinkovito pružati nauku i tajne sv. Vjere, i stoga njena briga ide za tim da razglasi riječ Božju samo kanalom materinskoga govora. Jer samo u materinjem glasu žubore praizvori čovjekove duše. koji se nemogu nadoknaditi nikakvim jezičnim uzgojem u školi. Unutrašnji vjerski život čovjeka ili naroda strada od sile i teško je oštećen, ako se ne izražava potpuno slobodno u materinjem jeziku.« Kako nam se prazan i ništav pokazuje fašizam u svijetlu ovih vječnih kršćanskih ideja?! Da sliku upotpunimo, navešćemo još glavne misli iz referata profesora teološkog fakulteta u Ljubljani, dra Ehrlicha, koji je ovaj održao na spomenutome kongresu narodnih manjina. Dr Ehrlich je kazao: »Sagiasno svome glavnom cilju, koji se nala?i u misionskoj zapovijedi Spasitelja Božjeg, koja obuhvaća cio svijet. Crkva smatra samo po sebi razumljivim da govori narodima u njihovome materinskom jeziku, jer se radi o tome da narode uči, da ih, dakle, osvjedočava, da ih jača u novim idejama i pravilima života-, koja su njihovim dotadašnjim nazorima i moralnim običajima sasvim protivni. Razumljivo ie stoga da nema mnogo crkveno pravnih propisa za stvar koja je po sebi shvatljiva. Ipak. stara regula cancellarne 20 odrediuje da župnici i beneficijati moraiu razumjeti i govoriti jezikom naroda«. Zatim: »U najnovije vrijeme, kad jednostrani državni nacionalizam ugrožava narodne manjine te hoće da čak i Crkvu zloupotrebljava u svrhu odnarodiivanja. Crkva se osjeća prisiljenom da svoju učiteljsku slobodu zaštiti u konkordatima. Tako je donesen u konkordatu s Rumunjskom čl. 20, u smislu kojega katolička Crkva ima pravo da u svima javnim i privatnim školama poučava nauk vjere u materinskom jeziku. To isto važi i za konkordat sa Litvom u čl. 21.« Dr. Ehrlich je u svome govoru naglasio i razvio još i misao da svaki narod i svaka narodna manjina ima prirodno pravo na narodno samoodržanje, koje se ne može oduzeti, i da je država dužna to narodno samoodržanje čak blagohotno da podupre, a ne samo tolerira Sadržinom to ie ona ista misao, koju je obzirom na Crkvu razvio drugi svećenik, a koju smo prije citirali. Tragična realnost političkoga, kulturnog i vjersko-crkvenog položaja našeg naroda u Italiji u očitoj je upravo protivnosti s katoličkom idejom, katoličkim principima i katoličkim naitčavanjem. Položaj našeg narod.i kraj Soče i Ja. drana prema fašističkoj Italiji ne može se uporediti ni s borbom Davida i Goli-jata. David je bar bio oboružan, a naš je narod bez oružja. To je naglasio čak i bivši tršćanski biskup A. Bartolomasi (bivši i sadanji vojnički biskup u Italiji), osudjujući u svome pastirskom pismu od 21 svibnja 1921 fašistička nasilja nad slavenskim svećeništvom i slavenskim vjernicima ovim riječima: »To nije samo plod nepravde, već prava okrutnost i javno mučenje, u prvom redu stoga što po-gadja liude lišene svake obrane i svake zaštite, koji nemogu silom silu suzbiti.« Ono što se dogadja u Julijskoj Krajini ne možemo označiti riječju boj ili borba, — tu je pravo mrcvarenje i ubijanje čitavog naroda, tu je fizička borba, borba živaca. A takvu živčanu borbu može ljudski organizam, i makar kako jak narodni organizam podnositi samo za neko vrijeme, zatim oboli, zdravstveno stnalakše. Tamo umiru djeca još prije začeća zbog straha majke. Možemo slobodno kazati da ni jedan narod još nije prošao kroz takve patnje, kao naš narod ispod Triglava i Učke gore. Radi se 0 rafiniranome sadističkome mučenju 600 hiljada ljudi. Te se mučenje može uporedit* samo sa sadističkim igranjem mačke s mi-šom dok ga ne proguta. A Mussolini je potpuno razgalio svoj genij i »karakter« pred svijetom u »Mussollnis Gesprache mit Emil Ludwig«, kad mu je kazao da mu ]e od svih domaćih životinja najdraža mačka. III Poglavlje o sadašnjem crkvenom stanju južnih Slavena u Italiji zaključili smo pitanjem: Hoće Ii fašizam uspjeti svojom protiverkvenom politikom u Julskoi krajini? Tome pitanju dodaćemo još jedno pitanje: Hoće li fašizam odnaroditi i uništiti naš narod kraj Soče i Jadrana? Utvrdjena historijska istina ]e da svaki nasilni režim nosi u sebi još od svog rodjenja klicu propadanja i smrti. Mussolini sam kaže u gore spomenutoj knjizi (str 63), kad ga Emil Ludwig pita o uzrocima propasti Napoleona: »Profesori drže, zbog Engleske«. — »Ludost!« — odgovori Mussolini. — »On je propao onako kako vi prikazujete, zbog protivurječja u svome karakteru, zbog čega svatko na kraju propada«. Karakter, pa ako ćemo i ideologija ili duhovnost fašizma rodjeni su u sili i zlu; radja zlom dok ga zlo ne slomije 1 sruši. Ili zar možemo misliti da je lako imati na savjesti težinu justifikacija, suze i plač nebrojene djece, udova, majka i obitelji? Uvijek do sada se suza nedužnih pretvorila u prokletstvo za onoga koji je za nju kriv. Prokletstvo 600.000 duža težak je i nepodnosiv teret. A mi katolici znamo da Bog najprije i najstrože kažnjava grijehe što do neba vape. Možda u čitavoj povijesti nema tragično potresnije »ličnosti« od ruskog cara Ivana Groznog ili rimskog cara Nerona, zlodjela kojih su se survala na njih same. Mussolini nabraja u Ludwigovoj knjizi na str. 62 što je sve naučio od Napoleona. Kaže: »Njegov mi je život pokazao pogrješke kojima čovjek može teško izbjeći, to jest (nabrajajući prstima): ...2. Borbu s papom« Dobra i prava je ta spoznaja. No, iz-medju pape Ili, bolje kazano, izmedju katoličke Crkve, katolicizma i fašizma mora doći do nepremostivoga kidanja ako se fašizam ne pokršćani. Da li je takva izmjena fašizma vjerovatna? Odričemo. »Zbog protivurječja vlastitoga karaktera svatko propada«. Mussolini možda neće rata s papom. To vjeru-iemo. Ali Papa? Mussolini očito ne pozna duhovnu i moralnu snagu katolicizma. Katolicizam se ne može pomiriti sa zločinskim ubijanjem narodnih manjina u Italiji. Zar Mussolini smatra katoličku Crkvu tako podlom i niskom, da očekuje da blagoslovi i posveti dvostruki zločin koji do neba vapi, koji se vrši na poniženom, uvrijedjenom i iz-ranjenom narodu Slovenaca i Hrvata kraj Soče i Jadrana?! I, zar očekuje od nje čak i to da ona sama ubija u tome mučeničkom narodu duh, vjeru 1 moral, vrednote Božje?! Jasnoća katoličkih principa koje smo gore spomenuli, tako je velika i očita, da izmedju njih i fašističke nasilne politike prema narodnim manjinama nemože biti ni primirja. Zabranjeno je ubiti čovjeka: ubiti jedan narod je po Božjoj zapovijedi dvaput i stotinu puta grijeh. Katolička Crkva mnogo puta šuti, trpi, čini se da spava, ali otvara oči i kaže: »Bog je i tu bio«. I Crkva onda kaže kao Bog na Sinaju: Ne ubij! Crkva ne''e braniti samo vjersku i crkvenu slobodu južnih Slavena u Italiji, — ona će reći: »Ne ubij! Poštuj narod, koji je Bog stvorio!« To mora Crkva učiniti, jer je univerzalna, jer je savješću odgovorna za duhovne i moralne interese čitavoga katolicizma. Nije. dalek dan kad će se fašizam smrznuti zbog krute moralne osude čitavoga katolicizma i kulturne savjesti čitavoga civiiizovanog svijeta. Kongres narodnih manjina izdao je i ove godine izvještaje o stanju manjina u pojedinim državama (Die Nazionalitaten in den Staatcn Europas, Erganzungen 1932). U zbirci tih izvještaja nalazi se I izvještaj o Slovencima i Hrvatima u Italiji. Izvještaj o crkvenim prilikama u Julijsko] Krajini svršava ovako: »Ističemo da ie odstup goričkog nadbiskupa dra Sedeja, a osobito imenovanje Giovanni Sirotiia njegovim privremenim nasljednikom, slijedilo iza spomenutog »drugog izmirenja«. Proganjanje južnoslavenskih svećenika te sistematsko prodiranje fašizma u crkve, a time i raznarodjivanje preko Crkve i u njoj, nastavlja se i poslije »drugog izmirenja«. Time su južnoslavenski katolici, a osobito njihovo svećenstvo, stavljeni u veoma mučan položaj. Pitanje da li li će centralna uprava katoličke Crkve poduprijeti južnoslavensku manjinu u njezinoj borbi za vjersku slobodu i za njezina prirodna prava, ili će svojim držanjem , — posredno ili neposredno, — sudjelovati kod odnarodiivanja, pitanje je tako osnovne važnosti, da mora zanimati nesamo spomenutu manjinu, nego i sve katoličke manjine i sve katolike svijeta uopće«. Te riječi izražavaju malu sumnju u stav Crkve, dotično njezinoga vodstva. Ali, mi ne sumnjamo, znademo da je samo jedan put pravi, onaj koji vodi Bogu i glasi: Vrši Božje zapovijedi! Dr. R. S—5. PISMO IZ REŠKE DOLINE Marca 1933. Burja »kočanka« se je ustrašila solnea in se primirila. Nekaj mirnih in sončnih dni smo dobili — razveselili smo se jih. Vso zimo smo se nemo potikali okoli domačih bait in ob večerih posedali na ognjiščih ob svitu in brez luči. Delali smo načrte, kako bi sejali, kako sadili, da bi v jeseni kaj več pridelali. Zdaj pa že komaj čakamo pomladi, da bomo spet lahko zasadili motike v zemlo in v delu pozabili malo na vsakdanje skrbi in žalosti. Letošnja zima ni bila ravno dolga, a dogodki so nas tepli bolj kot prejšnja leta. Tudi naše' občane so osumili protifašističnega delovanja. Marsikdo je moral vsled zališevanja presedeti noč v ječi nove ka-rabinerske kasarne. Sest fantov pa so tud, odpeljali v reške zapore, a amnestija iih je osvobodila trpljenja in oprostila zagovora. Kmalu na to so se pričeli pojavljati v naši občini požari, ki so povzročili veliko straha in skrbi še več pa škode. Največjo škodo je povzročil ogenj posestniku Kovačiču v Smrjah. Upepelil mu ]e poleg gospodarskega poslopja in orodja tudi vso živinsko krmo Ker ni bil zavarovan, je ta udarec zanj še hujši Tudi v Celjah ie naredil ogenj posestrrku Ivančiču (Komarju) precejšnjo škodo. Vendar so domačini, ki so še pravočasno opazili ogenj, hitro pogasili tako. da ni naredil prevelike škode. In spet aretacije iz vzrokov, ki ne bi nobenemu izmed nas prišli na misel. V Smrjah so aretirali tri domačine, ki so baje šli istega dne. ko ie bil zamazan spomenik, postavljen miličniku Ziviani-u v Strženu. mimo no cesti Ce bodo osumljali na tako podlagi, bo moral še marsikdo presedeti preiskovalni zapor. Za letošnje poletje je napovedana v naši fari birma. Kdo jo bo prišel delit, ali tržaški škof ili reške apostolski upravitelj dr. Mechia — ki pa še nima apostolske časti — še ne vemo. Županstvo se je po šestih letih usmililo letos naše mrtvašnice in jo popravilo. Potrebna je bila popravila, sicer ne bi mogla več služiti svojemu namenu. Polec vsega je najhujše za naše kmete gospodarsko vprašanje. Boben poje brez usmiljenja. Krave, konji in teleta, za to se še dobi kakšen umazan kupec, da za smešno ceno odvede ubogemu kmetu živinče iz hleva Toda za posestva nima nihče ne zanimanja, ne denarja. Tako se prodaja enega in istega posestva vrši dva, tri in celo štirikrat. Posestvo last vdove Dekleva na Turnu št. 1. o katerega prodaji je »Istra« že poročala, tudi 9. pr. m. ni imelo nobenega kupca, čeravno so sklicno ceno znižali od 33.000 na 28.000 Lir. Domačini nimajo denarja. Pa tudi če bi ga imeli, kaj bi s poljem, kaj s pridelki, saj jih ne morejo vnovčiti! Naši postaji so pred letom že petič menjali ime- Avstrija jo je nazivala Ktìllen-berg, Italijani so jo prekrstili v Chiloviz in Monte, potem Monte Freddo. Monte Chi-lovi in danes se imenuje Primano. Za nas na .le in ostane: Kilovče. S takim delom se ukvarja naša gosposka. Tako »rešuje« fašizem težko gospodarsko vprašanje naših krajev. S kakšnim veseljem bi že enkrat poročali kaj dobrega, a ne moremo! — (M o s) ITALIJA SPREMA RAT ! UTRDBE IN CESTE. Postojna, v februarju 1933. — Z delom pri napravah na Dulah med Neverkami in Košano so pridno nadaljevali tudi pozimi. Prenehali so le v najhujšem mrazu. Dovršili so že šest poslopij, od katerih so tri široke 25 m, dolge ca 50 m in so visoko pritlične. Delane so iz armiranega betona, močno in solidno, kar je razvidno že pri stropni plošči pritličja, ki je 'A m debela. Druge tri stavbe so manjšega obsega ter so zidane z opeko. Temelje imajo izkopane že za 15 drugih velikih poslopij. V razdalji kakih 50 m od stavb pa postavljajo betonske stebre za žično ograjo. Dela izvršuje tvrdka Chini iz Milana. Zaposluje tudi domačine, toda le z nalogom tajnika košanskega fašističnega sindikata. Tako pridejo v poštev samo oni, ki so včlanjeni ali pa se včlanijo v sindikat. Nova cesta iz Vrem čez Gaberk mimo aerodroma je dovršena že do naprav v Dulah in je 4.5 m široka. Cesto sta delali dve podjetji: od Vrem do Gaberka je cesto dovršila tvrdka Massieri m Tomezza od Gaberka pa do naprav na Dulah pa tvrtka Odorico, baje iz Reke. Od tu dalje je prevzela izvršitev ceste neka druga tvrtka, ki je baje že pričela z delom. Cesta bo vodila do Št. Petra na Krasu in bo 6 m široka in v zvezi z novo cesto, ki je tudi v delu in pelje pod Taborom do II. Bistrice. Vojaško železniško postajo, ki je od utrdb na Dulah oddaljena ca. 2 km bodo širili. Do sedaj je imela tri tračnice, položili pa bodo še dve novi. V postajnem poslopju je tudi iepo urejeno stanovanje, v katerem je nastanjen kot čuvaj Italijan, doma nekje blizu Napoli. (Mos) ŠTIRI NOVE VOJAŠNICE. Št. Peter na Krasu, marca 1933. Poročali smo že, da so v Št. Petru na Krasu zidali vojašnice, in sicer štiri. Tri so že popolnoma skončane, četrto končujejo. Vojašnice so dvonadstropne in so na levi strani ceste, ki pelje iz Št. Petra v Ribnico nad vasjo Hrastje. Stavbno delo je izvršila solidno in močno tvrdka Chini iz Milana. (Mos). CESTA TRST — REKA Trst, marca 1933 Že pred dvemi teti so se pričela cestna dela na državni cesti Trst-Reka, ki je, kakor znano, izredno velikega vojaškega pomena. Cesta bo v kratkem popolnoma prenovljena, regulirana in tlakovana. Cesta vodi iz Trsta preko Bazovice, Herpelj, Materije, Podgrada, Pasjaka, Šapjan, Jurdanov in Matulj na Reko ter meri v dolžini 78 km. Vsa križišča ceste z železniško progo, ki jih je šest, so premostili, križišča v Kozini, Sapjanah, Permanih, Velikih Lazah, Jušičih in Matu-IJah. V odseku Rupa-Permani so zgradili velik viadukt. Cesta je speljana tako, da se stekajo vanjo večje pokrajinske ceste, kakor ona iz Buzeta, Obrovega, iz Bistrice pri Podgradu, istrska cesta iz Velikih Mun pri Staradu. druga bistriška cesta pri Rupi, dalje ceste pri Klani, Permanih, cesta vzdolž jugoslovenske meje. snežniška cesta pri Matuljah in tri ceste iz Liburni j e. Za re-gulacio ceste so izdali nad 18 milijunov lir. PREDVOJAŠKI TEČAJI. Postojna, februar 1933. Kakor povsod, se tudi pri nas v Košani redno predvojaški tečaji insicer vsako nedeljo dopoldan od 8 do 12 ure. Tečaji pa kljub pritisku, miso prvotno imeli takega uspeha, kot so ga pričakovali. Ker so pa hoteli dati tem tečajem poseben zumanji pečat in privabiti čim več mladine, so zato uveli uniformo. Mislili so, da bo uniforma mnogo bolj vlekla in vakila in da bodo uspeli tudi boljši. Seveda je uniforma fašistovska kot je danas v Italiji fašistovsko že skoro vse. »Kraljevi vojaki« postajajo v tej novi, mia-di Italiji skoro čudna prikazen; spomin na staro Italijo. Uniformo so si morali nabaviti sami in je stala 24 Lir. Nekatere mladeniče so primorali, da so si uniforme sami kupili, drugim so nekaj prispevali, a najbolj revnim je dalo poveljništvo milicije uniformo brazplačno. Uspehi takih vojaških tečajev pri nas so pa kljub vsem ugodnostim zelo dvomljivi. Saj se cev lahko naperi na več strani, gotovo pa nc proti sebi in bratu! (Mos). NAŠE OTROKE BI RADI UClLI... Grahovo, januarja 1933. Bilo je v začetku šolskega leta. ko je prišla v malo hribovsko vas v Baški dolini nova učiteljica. nekje iz južne Italije. Niso se pa mogli načuditi mali otroci v prvem razredu, ko svoje učiteljice niso popolnoma nič razumeli; še svojih imen niso poznali, ko jih je pa tako čudno klicala in jih še skoro brati ni znala. Seveda je bilo tudi mladi učiteljici težko v tem neugodnem položaju in nj čuda, če je zasanjala o svoji sončni Kalabriji in se zjokala. S čudnimi občutki je končala svojo učno uro in hotela poslati malčke domov. A tudi tega je niso razumeli. Peljala je dva po dva na hodnih in rešili jo je cerkovnik, ki zna nekaj laškega, da je otrokom dopovedal kaj in kako. Tako mučijo sami svoje in naše ljudi! Teško če bo taka metoda imela kaj pozitivnih uspehov! (Mos) Grahovo, marca 1933. V trumah so prihajali letos smučarji v obmejne kraje, zlasti iz Trsta. Izlete so bili dobro organizirani. Seveda ne dajo izletniki našim ljudem mnogo dobička, preje škodo, kjer prinesejo vse s seboj. Ljudje se jih sicer prav nič ne veselijo, ker jih le motijo v njihovem miru. posebno še ko pomislijo na druge sitnosti, ki so posredno in neposredno v zvezi z njimi. V Bukovo pride skoro vsako okoli 50 smučarjev zlasti dobro Pa je obiskan Crni vrh. (Mos) PROSLAVA OSLOBODJENJA SUŠAKA GOVOR VIKTORA CARA EMINA NA PROSLAVI U IME ISTRE. Sušak je 3 o. mj. slavio jedan svoj veliki datum: desetgodišnjicu oslobodjenja. Pred deset godina na taj je dan izišla iz Sušaka talijanska okupatorska vojska, koja je držala i Sušak četiri godine u teškom ropstvu. Dan oslobodienja Sušak ne će nikada zaboraviti, pa je zato i proslava de-setgodišnjice bila vrlo srdačna, veličanstvena i značajna. Naši čitatelji su sigurno u dnevnim listovima čitali i historiju ropstva Sušaka i tok proslave, pa mi sve to ne ćemo opetovati. Ali smatramo potrebnim, da donesemo govor, koji je na proslavi, na svečanoj sjednici u gradsko] vijećnici, izrekao naš odlični zemljak, književnik g. Viktor Car Emin. Taj je govor pun osjećaja U njemu je sva tuga i sva čežnja zarobljenog našeg kraja za slobodom Sušaku nije mogao niko iskrenije da čestita na slavi nego Istra, jer niko nezna što je ropstvo i što je sloboda kao što to zna baš Istra G Viktor Car Emin rekao je: Jesen osamnaeste. Tmurni novembarski dam. Istri se kuju novi lanci: — a, ja da im izmaknem, dolazim na Sušak, gdje me Narodno Vijeće prima u svoje kcdo kao rodjenog brata. I ne samo mene već i ostale moje u nevolji drugove. . . Potresen u duši sjećam se s neiskaza-nom blagodarnosti članova danas pokojnih. 1 živima neka je čast i hvala za sve ono dobro, što su ga za onih tragičnih dana iskazali mojoj nesretnoj braći iz prijeka i — meni. .. ... Narodno Vijeće Sušak-Rijeka nije ni jednim trenutkom ograničilo svoj uistini po-žitvovni rad samo na ta dva grada; ono je već u prvi mah svoju vanredno živu djelatnost proteglo i na Istru, na otoke, — i naš istarski patnik, tužna žrtva najodvratnijeg terora, ostavši najednom bez oslona izvan zakona uiitn. gažen, mrcvaren, našao je kod sušačkih i riječkih otadžbenika ne samo svoje dobre posrednike i zagovornike, već i bratsko okrilje, pomoćnicu ruku — srce i dušu. Neprestano su mi pred očima oni naši prognanici, što su lomeći se po urvinama, gudurama, bespućima, probijajući se kroz trnje i đračie i bodljikave žice, isprebijam lazdeiani, okrvavljeni, padali ovamo na Sušak u Narodno Vijeće, gdje nisu Primah samo utjehu, nego i uputu, kako će se Provući kroz diugu liniju, u Bakar i dalje. Narodno Vijeće nije im pružalo samo prvu Pomoć, ono im ;e če;to davalo i poputbinu da im prvi dani u novoj postojbini budu Što lakši. A vidim i druge sirote naše, što iz dana u dan stizava.iu s očajnim porukama moleći da se nasilja 1 zulumi, kojima su bez pre kida izloženi, prikažu svijetu, Saveznicima, Americi. Vidim i onu dvojicu seljaka: jedtioga_ iz srca 'Mre. drugoga iz najkrajnje porečke strane Dolazili su svake srijede, zaprašeni, blijedi, ispaćeni iz zgužvane obuće ili zakrpane postave kaputa vadili bi zgnie' čene listiće papira, na kojmia su bili nap -sanj novi jadi, novi vapaji j zaklinjanja. Onda bi sjel: u kut. gdje ie bilo najmračnije, kao da se plaše, da bi ih neko mogao da opazi _ i gledajući u nas onim svojim sta klenim, smućenim očima pitali: _ Imali još koliko nade? J . Mi smo im tu nadu ulijevali i onda kad je već i u nama samima zamirala, i naša bi se dva prijatelja osokoljena onim, što bi ovdje vidjeli i čuli vraćali ognjištima svojim i tu oživljavali nadu i ufanje, dizali klonule duhove. Dolazili su i poslije, pošto ie Wilson udario granicu na Raši. Nisu se mogli snu-riti s mišlju, da su odrezani. A odrezani ostadosno i mi. A kako bi nam tek bilo da nam otese i Sušak ^ Naši ljudi onkraj granice naučili su već od svojih otaca, da s najvećim poštovanjem gledaju na ovu stranu, na Trsat, koji je i njima, u sreći i nesreći, bio blagim utočištem. Oslobodjenjem Sušaka ovaj je kraj postao svima nama Istranima dvojako drag jer tu danas caruje sloboda. Zato onaj udesni treći marta 1923. nije bio samo dan vaše radosti: i mi onamo pod Učkom veselili smo mu se iz dna duše, iaKo NAŠA EMIGRANTSKA OMLADINA DELOVANJE MLADINSKE SEKCIJE »SOČE« V CELJU. Sedem mesecev življenja že beleži ta Sekcija, 7 mesecev pridnega in uspešnega delovanja. Z vsem mladostnim elanom se je v začetku vrgla na delo ne boječ se nobenih ovir, ki jih je bilo dosti na njeni poti. Z vedrim licem in z veseljem do dela je šla Sekcija po svetlo začrtani poti naprej, niti za korak ni pmaknila. Naprej, je bilo njeno geslo in to geslo jo je vodilo doslej in tega se bo tudi vedno držala. Mnogo ovir se je stavilo Sekciji na pot, vendar je te mlada in agilna Sekcija vedno z lahkoto ^ premagala in danes že beleži prav lepo in rekel bi, skoraj zavidanja vredne uspehe. Dne 21. julija 1932. se je zbralo v svojem lokalu v Narodnem domu precejšnje število pridnih primorskih fantov in deklet na pobudo nekaterih dijakov in društva »Soče«. Izmed teh je bil izvoljen odbor samih mladih, navdušenih omladincev, ki se niso ustrašili velikega dela, ampak začeli so pridno gibati in delati in uspelo jim je postaviti Sekcijo na trdno podlago. ui nam katkada tužno razvonile u src™a Glavno delovanje je bilo osredotočeno na našim riječi, što smo ih jednog dalekog da- tedenskih sestankih, kate- na, kad držasmo da je sve spasene, upravili je b|]0 27. Sestanki so bili povečini ved-na pretsjednika Wilsona: »Oče Wilsone. (jno (JqJjj-q obiskani (povprečno 40). Na vseh Blizu je dan kad če naši starci, naše majke. ses{anjtjj1 so predavanja, ki pač zani-naša djeca, kad ćemo i mi svi pohrliti u maj0 emigranta in zavednega ju- naše crkve, da uzneseni valovima drevnin g0s|0vensj{ega ornia(iinca. Predavali so po orgulja sred dima i mirisa tamjana zapje- ve5jnj glanj sami. parkrat so govorili nevarno pjesmu: Tebe Boga hvalimo.« kateri člani celjske »Soče«, dvakrat pa Nije nam bilo sudjeno. ali mi smo una- precjavatelja iz Ljubljane in Trbovelj, toč torne bili duhom s vama u onaj dan. Sekcija je skupno z društvom »Soča« skrbe-prije deset godina, kad je ovamo ulazila ha> da se zainteresira tudi širša, za naša naša junačka vojska, kad se narod u deli- vprašanja brezbrižna celjska javnost, z riju oduševljenja, uz vesele zvukove glaz- resničnim našim, in s položajem dela Jugo-be i pjesme vrstao u nepreglednu povorku slovanskega dela pod Italijo in Avstrijo. 1 izmedju zastava i cvijeća ushićeno klicao zat0 Je Sekcija priredila več k o m e m 0-svome viteškom Kralju i Otadžbini Jugo- racij ob priliki raznih obletnic, s]avjjj ki spominjajo na težke dneve trpljenja Dan 5e bio mutan, ali mi smo pod Učkom našega naroda. Od 6. do 12. sept. 1. 1. ie znali da vam iz svake kapi nebeske blista Sekcija organizirala žalni teden. Dne 6. stotinu sunaca jarkih, — i sjećam se, kako septembra ob obletnici usmrtitve štirih smo one noći lutali obalom, da se nagleda- omladincev Pri Bazovici je priredila v mali mo napiiemo svijetla što se iz vaših ra- dvorani Narodnega doma žalno komemota-svjétljenih domova poput neke divne, mu- cij0 s predavanjem in deklamacijami. 17. čeničke aureole dizalo u mrak crni. Bili smo s vama onda, s vama smo evo i danas. SUSAKU Kraj Retine Sanine mlad i snaian soko Po Kvarnem baca svoje smjelo oko, Tuino gleda Rijeku, svoju dragu selcu, Istru našu milu u tuđemu krilu. Granica i iica — to je pravo čuioT — Je V to splelo neko sitno dijete ludo? Presudiie tako umovi na glasu I predaše sve to smrti, mješte spasu. Jedri Sušak mladi i naš barjak vije, A vide ga braća onkraj kobne žice. U srcu im nada neslomiva bije, Od čeinje i vjere sjaji im se lice. Sušak znade: past (e iica jednog dana Zazvonit ie zvona, zasvirat će trube, A zora će gledat mlada, raspjevana Izgubljenu braću, gdje se sretna ljube. Split, 1933. RIKARD KATALINIĆ JERETOV. oktobra ob obletnici usmrtitve Gortana je v primerno okrašenem lokalu je priredila lepo uspelo interno komemoracijo. Skupna žalna komemoracija pa se je v prisotnosti vseh oblasti vršila 13. novembra ob 12. obletnice Rapallske- pogodbe. Vse te prireditve so popolnoma dosegle svoj namen. Tudi na svojih rednih sestankih se je Sekcija spominjala drugih žalostnih oblet nic našega zasužnjenega naroda. Spomnila se je tragične smrti akademika Bajca, škofa dr. Dobrile, dr. Sedeja in tudi obletnice nesrečnega koroškega plebiscita. Sekcija pa je tudi poskrbela za razvedrilo članstva, tako je 5. decembra priredila, na pobudo članov samih, lepo uspeli Miklavžev večer. Vsi člani so bili obdarovani. Tudi več izletov je bilo na programu. Tako so se udeležili mladi Sočani emigrantskega kongresa v Laškem dne 7. avgusta 1932., neoficijelno razvitja prapora ljubljanske »Soče«, ker se je vršilo v žalnem tednu. Od manjših izletov bi bil kočo dne 21. avgusta In 26. decembra poldnevni izlet med teharske plemiče. Namen teh izletov je bil, da se članstvo predvsem medseboj spoznava ter 2oji družabnost. 2e od početka se je v Sekciji stremelo po ustanovitvi raznih pododsekov in res, posrečilo se je ustanoviti dober dramski pododsek in proti koncu tudi pevski. Dramski pododsek v začetku nj imel vešče vodilne roke, pozneje pa je pod spretnim vodstvom premagal vse ovire in 2. februarja 1933 že prvič nastopil z Goriškega »Rajnom« ki je dosegel velik moralen uspeh in tudi gmoten. S to prireditvijo si je sekcijska blagajna prvič od obstoja nekoliko opomogla. Dramski pododsek pa že zopet študira in ne bo dolgo, ko se bo drugič pokazal na odru javnosti. Pripravlja tudi več gostovanj na deželo. Pevski odsek se je 6 mesecev vztrajno boril za harmonij in končno uspel. Začel je pridno z rednimi pevskim vajami in kmalu bodo mladi Sočani na svojih prireditvah sami peli. Publicistični pododsek, ki se je pred kratkim ustanovil bo obveščal javnost potom časopisja o sekcijskem delovanju. Nadel si je težko nalogo pokazati enotno smer, v katero naj se obrne vse delovanje primorske emigracije. Članstvo Sekcije je sodelovalo na vseh prireditvah društva »Soče«, posebno pa se je izkazalo s krasnim sporedom na zadnjem družabnem večeru 18. februarja 22 jan. je Sekcija sodelovala na matineji Jadranske Straže. Vseh narodnih manifestacij in sprejema koroških bratov-pevcev se je tudi Sekcija oficijelno udeležila. Poleg vsega tega deluje v Sekciji primerna, vendar še skromna knjižnica in čitalnica. O delovanju odbora bi bilo treba tudi omeniti še sledeče: sej je bilo 13 in to 10 rednih, 2 skupni seji z društvom »Soča« in ena izredna Opravilni zapisnik je dosegel številko 90. Sekcija je dopisovala povečini z emigrantskimi in narodnimi organizacijami. P. S. Mladinska sekcija »Soče« sodeluje tudi pri veliki knjižni nabiralni akciji za naše trpeče brate v tujini. Razmjene do društva »Soča« je bilo vsekozi korektno, prijazno, naravnost bratsko. Upamo, da ostane enako tudi v bodoče. Da je Sekcija danes na taki stopnji gre največ zaslug celjski »Soči«, ki je stalno nudila pomoč. V vseh težavah, ki ju je imela Sekcija je našla pri »Soči« razumevanje in podporo, moralno in gmotno. Evo poročilo o delu Mladinske sekcije, »Soče« v Celju, ki naj dokaže vsemu emigrantskemu svetu in vsem drugim, da Celje dela in budno spremlja vse dogodke to in onstran meje, da je vedno na braniku jugoslovanske ideje. Mlada Soča je na delu, njen korak stopa vedno višje proti svoje-me cilju, ki je pa še daleč. Zaveda se težav in bridkosti, kj jih bo še treba pre magati, mnogokrat si bo še treba otreti znoj s čela, dokler ne bo Jugoslavija enotna in neokrnjena. Mlada Soča, vztrajaj na tej poti in NAŠA EMIGRACIJA V LAŠKEM omembe vreden celodnevni izlet na Celjsko zmaga nebo izostala. — ir. DELOVANJE „TABORA" POROČILO III. REDNEGA OBČNEGA ZBORA »ORJEM«-LAŠKO, KI SE JE VRŠIL 22. I. 1933 V LAŠKEM. Ob častni udeležbi članov posebnoI slovenskega jezika po cerkvah v -Jun- za pust primernih pesmi: sledili so trije po onih Iz oddaljenih krajev, je otvoril | ski Krajini; P^ćno^ odkian^amo^SKo^iov^ | sre5enj kupleti, ki so mnogo doprinesli k predsednik III. redni občni zbor s to- Ljubljana, marca 1933. Na pustni torek smo imeli v dvorani Delavske zbornice prireditev, ki je v moralnem in materijalnom oziru dobro izpadla. Pevski odsek je zapel par plim pozdravom na vse navzoče, ki zvesto vstrajajo v skupni fronti emigrantske borbe. , Iskren pozdrav pošilja odsotni bolni blagajničarki Peršič Tereziji, želeč ji skorajšnjega okrevanja. Smatra za svojo dolžnost zahvaliti se za sodelovanje vsem članom dosedanjega odbora, ki so vestno in uspešno vršili poverjeno jim delo v preteklem letu. Posebno pa se zahvaljuje_ za ves trud, s katerim so pripomogli do velikega uspeha ob priliki skega dne v Laškem 7. avgusta 1J32. Izjavlja, da ta dan smatra za enega hajlepših v emigraciji, ki mu bo ostal v neizbrisnem spominu. Na željo navzočih prečita predsednik iz dnevnih časopisov in »Istre« poročila o poteku tega dne. Tajniško poročilo odsotne nujno Održane rojakinje Bobek Marije, prečita predsednik sam Nadzornik organizacije Mayer Ernest pa je podal izčrpno blagajniško poročilo, katero se je po pregledu našlo v popolnem redu. Na predlog rojaka Vinka Manfrede je bil soglasno z vzklikom izvoljen dosedanji predsednik rojak Bratuž Marij. . V odboru ostanejo: tajnica Bobek parija; blagajničarka Persie Terezija, ki Ib zastopa vsled bolezni nadzornik Mayer flthest. V novoizvoljeni odbor sta se bhenovana rojaka: davčnlupravitel, Sekelj Alojzij in lekarnar Ujele Veko-siav. , Predsednik se zahvali v Imenu celo-fhpnega odbora za zaupanje in obijuhi UsPešno nadaljnje delovanje. Na njegov predlog se odposljcta savezu v Beograd sledeči resoluciji. -1- Jugoslovenski emigranti v Laškem ^ločno protestiramo proti preganjanju skega administratorja Sirottija ter pro- i d05rernu razpoloženju med občinstvom, simo sveto stolico, da imenuje za g°rl" Dramatični odsek pa ie igral burko »Eno škega nadškofa duhovnika, ki do slo- uro doktor«, kj je izzvala salve smeha in venskemu ljudstvu dober in pravičen pomnožila veselo pustno razpoloženje, nastlr I 2. Predsednika Saveza v Beogracu Kar se tiče notranjega društvenega prosimo, da blagovoli posredovati pri g- delovanja ministru financ v zadevi ugodne rešitve naj omenim, da se je na eni izmed sej predloženih prošenj emigrantskih po-1 ustanovil prireditveni odsek. Načelnik si ie sestnikov glede povračila desetka, ki jim sam izbral svoje stalne sodelavce. Do je e bil z zakonom zagotovljen. tak odsek koristen se je pokazalo že na Finančna direkcija v Ljubljani je vr- pustni prireditvi, ki je bila dobro organi-nila tukajšnjim emigrantom nekaj pro- zirana. Naloga tega odseka je. da skrbi za šenj z motivacijo, da niso bile pravo-1 čim pogostejše nastope naših odsekov, da časno predložene. Or jem Laško izjavlja, da ni to krivda prosilcev, ker so bili prepozno obveščeni o vlaganju tozadevnih prošenj. Vsled težkega gospodarskega in so- cijalnega stanja emigrantov, prosi orga- predavateljev. nizacija g. predsednika za blagohotno Vabljenih je bilo mnogo primorskih kakor prevzeirja v tem oziru skoro vse delo in na ta način razbremenjuje odbor, kateremu bo sedaj lažje posvečati več pažnje propagandnemu delu. Odbor je pred kratkim sklical sestanek nosredovanje*. Po danih pojasnilih na I tudi domačih inteligentov. Razen nekaterih razne želje rojakov, je predsednik za- odbornikov se je udeležilo sestanka le malo ključil uspeli občni zbor. PREDAVANJE V »SOČI«-MATICI V LJUBLJANI »O jadranski obali in črni gori« je bil naslov predavanju, ki ga je »Soča« priredila pretečeno soboto kot običajno v salonu pri »Lavu«. Predavatelj g- povabljenih predavateljev. Treba pa je omeniti, da so se mnogi pismeno opravičili in da so mnbgi pismeno obljubili svoje sodelovanje. Na sestanku smo prisotnim razložili « kakšen način smo si zamislili propagando. O tem. za vsako našo organizacijo važnem vprašanju, se je tudi vodila debata in Je vsak izmed gg. predavateljev povedal, kako si je propagando zamislil in kaj smatra v tem pogledu potrebno. Na društvenih sestankih so se vršila prav lepa predavanja. G. prof. Rudolf je predaval o temi: »Jugoslavija. Albanija. Italija«, g. inž. Grli je predaval: »o strupenih plinih«, g. dr. Jug: »o zunanji politiki Italije« in g. dr. Tuma: »o Beneških Slovencih«. Predavanjem je članstvo sledilo z velikim zanimanjem. Naš pevski odsek je poleg nastopa na pustni prireditvi nastopil tudi 5 marca v radiu. Odpel je 12 pesmi. — Istotako bo sodeloval tudi na »Velikem Pevskem Koncertu« Hubadove župe, ki se bo vršil 12 marca v veliki dvorani hotela »Union«. Dramatični odsek malih lepo napreduje in se pripravlja za prireditev, ki se bo vršila 19 t. m. Na programu so deklamacije in prizorčki, ki se nanašajo izključivo na naše Primorje. Odsek malih je propagandnega značaja, bo po možnosti nastopal tudi izven Ljubljane in stremi za tem, da ostanejo tudi naši najmlajši zvesti zemlji svojih staršev, zvesti zasužnjenemu Primorju. Srpska Kr. Akademija Nauka nagradila je g. Frana Barbalića rir Oblak Je živo predočil z besedami in I Dne 7 marta održana je u Beogradu slikami (skioptlčnimlJ krasoto Dalmacl- svečana godišnja skupština Srpske kraje Orisal je gospodarski In nacionalniIIjevske akademije nauka. Prisustvovao na&