Poštarina plačena u gotovom
revija za gradevinsku, likovnu i primen1enu umetnost
&evija za stavbno, likovno in uporabno umetnost Revue de l'a r c h i t e c t u r e et de l-art
19 3 3	11	LETO III.
ADOLF LOOS
ARHITEKTURA
Revija za gradevinsku, llkovnu i primenjenu umetnost. • Pretplata gedlinje Din 120*—, za inozemstvo Din 150'—. • Uprava: Gajeva ulica 9. ■ Izdaja Konzorcij »Arhitekture« (Ing. arch. Dragutin Fatur). - Odgovorn urednik lože Zigon. - Grafički radovi Jugoslovanske tiskarne u Ljubljani (K. čeč).
ARHITEKTURA
Revija za stavbno, likovno in uporabno umetnost. • Naročnina letno Din 120*—, za inozemstvo Din ISO'—. Uprava: Gajeva ulica 9. Izdaja konzorcij »Arhitekture« (ing. arch. Dragutin Fatur). • Odgovorni urednik Jože Zigon. - Grafično delo Jugoslovanske tiskarne v Ljubljani (K. Čeč).
ARHITEKTURA
Revue de 1'architecture et de 1'art. • Prix de I'abonnement annuel Din 120'—, pour l'6tranger Din 150'—. Redaction: LJubljana, Gajeva ulica 9. • Publiče par 1'association »Arhitektura« (ing. arch. Dragutin Fatur). • Rčdacteur responsable: Jože Zigon. - Travail graphique: Jugoslovanska tiskarna, Ljubljana (K. Čeč).
STEKLO
JULIJ KLEIN
L3UBUANA, WOLFOVA ULICA 4 — TEL. 33-80
II
OPREMA
H DRUŽBA Z O. Z.
LJUBLJANA. NEBOTIČNIK
STALNA RAZSTAVA OPREME
PARKETE
hrastove i bukove
sa i bez polaganja uz konkurenčne cijene
Narodno d. d. Parketunion
Zagreb	Beograd
Trg Kralja Tomislava 10 Wilsonov trg 1 Telefon 85-25	Telefon 28-029
Buojavke:
Parketunion, Zagreb-Beograd Zastupstva:
Dubrovnik: Prvo dalmatinsko trg. društvo
Ljubljana: Zlatko Pire, Selenburgova 711.
NU: Naum Čermilo i drug
Nova Gradlika: Fridtik Holčuh i sin
Novi Sad: Našitka Ivornica tanina i paropila d.d.
Osijek: Našlčka tvornica tanina i paropila d d.
Skoplje: Keramika, Karadordeva 13
Slav. Polaga: Trgopromel d. d.
Sombor: Našlčka tvornica tanina i paropila d. d.
Subotlca: Gustav Fister ml., Fra leie trg 6
Vol. Bočkcrok: Trgovačko d. d.
Vel. Klklnda: V. Reich, drvar, Kralja Aleksandra 87
Vlnkovcl: Vilko Ornstein
Proizvodi
Samoborka d. d. - Zagreb
Originalna
Terrabona
suha žbuka
za fasade
upolrebljava se da' as najviše u
savremenoj arhitekturi
OD ZIDARA DO ARHITEKTA
ADOLFU LOOSU
IN M E M OR I A M
Rodi se dijete, čovjek — borac, nepriznat za života. Umrije mučenik. Iza smrti postade slavan. Dante, Beethoven, Heine, Loos.
Takav vam je udes proroka: glas vapijučega neznanju u prkos.
*
On je naš učitelj, prijatelj i drug.
Neumoran radnik, uzoran graditelj, dubok mislilac i pronicav reformator: bi dobročinitelj čovječanstva.
Arhitektonski sklad ostvario je jednostavnošču konstrukcije i istinitošču
materijala; oživio je skrivenu Ijepotu.
*
Patnička zemlja, obasuta mirisavim cviječem: grobovima velikana duha, okitila se u sjaju ovog žarkog Ijeta najsvježijim cvijetom: netom zaklopljenom rakom neumrlog Adolfa Loosa.
*
Veliko njegovo djelo, kulturnu ostavštinu tog pregaoca — siromaha, pobožno poštujmo kao dragu baštinu dobrog nam oca, sačuvajmo je kao neprocjenjiv amanet djedova i predajmo je neoskvrnjenu pokoljenjima.
Ing. arch. N. Armanda
Vlastiti stan, Beč - pogled
u biblioteku
(1903)
uvrstitev
Industrijska razstava v Londonu leta 1851 je povzročila razvrat v vsem obrtnem udejstvovanju do današnjih dni.
Posnemanje raznolikih oblik minolih dob je bilo usodno, ker obrtnik in njegovo delo radi notranjega mrtvila in časovnih zahtev nista več prenesla umetne cepitve s kulturnimi dobrinami preteklosti ter je radi poskusa umetne transfuzije zgodovinskih dobrin nastopila infekcija in smrt. Nastopilo je svojevrstno stanje, da je umetnost v obrti veljala za nekaj posebnega in radi tega imamo v tej dobi obrtno udejstvo-vanje v zvezi z umetnostjo poleg takega brez nje.
Spoznanje, da je nemogoče asistirati modernemu valovanju življenja zgolj z zunanjim posnemanjem starih oblik, ne da bi se poglobili v njih bistvo, ter da zahteva nova doba svoj način izražanja in podajanja, je vodilo do nenadnega preobrata v vsem oblikovno-izraznem udejstvovanju.
Ob spoznanju plehkobe v načinu izražanja se je pozabilo na dejstvo, da nove oblike, ki bi mogle izraziti vse valovanje prevratne psihe, sploh še ne obstojajo. Izvršen je bil atentat na vse izrazne možnosti človeka ter vzpostavljen poskus, ustvariti šablonsko izrazno obliko v vsem obrtnem udejstvovanju preko noči.
Prišla je doba nedisciplinirane fantazije, ki je bila slabša kakor katerakoli zavržena smer v posnemanju oblik zgodovinskih dobrin. Nekul-tura vse vzgoje se je kazala jasno in ni bilo
upanja, da bi vodil tak način izražanja do pravilne usmeritve obrtnega udejstvovanja.
Izhod iz kaotičnih razmer je nakazal Adolf Loos, ki je spoznal, da so vse dobrine družbe odvisne od dobre obrti. V borbi proti tradiciji in sodobnim modernistom je proniknilo njegovo spoznanje do zadnjih globin izrazno-oblikovnega hotenja človeškega duha. V spoznanju, da zgolj zunanja oblika še ne ustvarja iskane celote izražanja, so nastala nova gesla, kakor: pristnost gradiva, pravilnost obdelave, smotrnost, ki zavračajo nadomestke in imitacije gradiv, zahtevajo v vsakem izdelku pravilno konstruktivno sestavo ter polno uporabno možnost.
Označena stremljenja so vodila do izrazitega, zgolj smotrnosti zadostujočega in brez-okrasnega oblikovanja. Oblika je bila, ki je vezala izrazno hotenje stvaritelja, in na osnovi oblike ter v njo vložene funkcije je nastala enotnost, ki jo lahko danes zaznamujemo kot vodilno osnovo v vsem izrazno-oblikovnem hotenju. Začenši pri malem uporabnem predmetu se je razširila preko vse stanovanjske opreme na plastično okrasje, knjigo, gledališče, vrt, stanovanjsko hišo, industrijske stavbe — na vso arhitekturo.
Samonikli duh Adolfa Loosa je našel pravo pot v kaotičnih razmerah predvojne in povojne dobe ter tvori neovrgljivo osnovo vsemu sodobnemu hotenju v izrazno-oblikovnem udejstvovanju.
Ing. arch. Dragutin Fatur
Adolf Loos:
o siromašnom bogatašu
26 aprila 1900
O siromahu, bogatom čovjeku hoču da vam pripovijedam. Imao je novaca i blaga, vjernu ženu, koja mu je poljupcima skidala sa čela brige što ih donosi sobom posao, imao je jato djece za koje bi mu zavidio i najsiromašniji njegov radnik. Volili su ga prijatelji, jer štogod bi započeo, uspijevalo mu je. Ali danas to se sa-svim, sasvim promijenilo. A došlo je to ovako:
Jednog dana zamisli se taj čovjek: imaš novaca i blaga, vjernu ženu i djecu za koje ti zavidi i tvoj najsiromašniji radnik. A jesi li sre-tan? Vidiš ima ljudi koji nemaju svega toga za što ti zavide. Ali brige njihove goni jedna velika čarobnica, umjetnost. A šta je tebi umjetnost? Ne poznaš je ni po imenu. Svaki hvastavac može da ti se najavi posjetnicom, a tvoj sluga otvara dveri. Ali umjetnost nisi još primio kod sebe. Znam dobro da neče doči. Ali ja ču je potražiti. Kao kraljica neka dode k meni i neka stanuje kod mene.
Bio je snažan čovjek, što bi uhvatio, izvodio je energično. To je uvijek bilo s njegovim po-slovima. Još istog dana pode nekom znamenitom arhitektu, i reče mu: »Dajte mi umjetnosti, umjetnost mi dovedite u moja četiri zida. Cijena je sporedna.«
Arhitektu nije to trebalo dvaput reči. Ode do bogataša, izbaci sav njegov namještaj, dovede vojsku parketara, lakera, zidara, ličilaca, stolara, instalatera, lončara, tapetara, slikara i kipara i huj, nisi li opazio, uhvatiše, uguraše i Ijepo spremiše umjetnost u četiri zida bogataševa.
Bogataš je bio presretan. Presretan prolazio je novim odajama. Kudgod bi pogledao, bila je umjetnost, umjetnost u svemu i svačemu. Zgra-bio je umjetnost kad bi uhvatio koju kvaku, sjedao je na umjetnost, kad bi se spustio na stolicu, zabušio je glavu u umjetnost, kad bi je umoran ukopao u jastuke, noga mu je po-nirala u umjetnost, kad bi gazio po sagovima. Silnim je žarom uživao u umjetnosti. Otkad mu je i tanjur imao artistički dekor, rezao je svoj boeuf a I'oignon dvostrukom snagom. Slavili su ga, zavidili su mu. Umjetničke revije veličale su ime njegovo kao prvaka u carstvu mecena, njegove sobe objavljene su za uzor i uvaženje, objašnjevane i tumačene.
One su to dabogme i zavrijedile. Svaki je prostor bio savršena simfonija boja. Zid, pokuč-stvo i tkanine bili su uskladeni na najrafiniraniji način. Svaki je predmet imao svoje odredeno mjesto i bio je s ostalima povezan u najdivnije kombinacije.
Ništa, baš ništa nije arhitekt zaboravio. Pe-peonike, pribor za jelo, ugašivače za svijetlo, sve, sve je iskombinirao. Ali nije to bilo udomačeno arhitektsko umiječe, ne, u svakom orna-mentu, u svakoj formi, u svakom čavlu bio je izražen individualitet posjednika. (Jedan psihološki rad, čiju težinu sigurno svako opaža.)
No arhitekt je odbijao čedno svaku slavu. Jer, reče, ti prostori i nisu moje djelo. Tamo preko u uglu stoji jedna statua od Charpentiera. Pa kakogod bih ja svakom za zlo uzeo da izdaje za svoj projekat sobu u kojoj je makar samo i jednu moju kvaku upotrijebio, isto tako ne mogu sada ni ja uzeti pravo da ove sobe izdajem za svoje duševno vlasništvo. To je rečeno plemenito i konzekventno. Mnogi stolar koji je u svojoj sobi upotrijebio tapetu Walter Cranea, a ipak je htio pokučstvo u njoj smatrati svojim djelom, jer ga je on smislio i izveo, za-stidio se do riajdubjeg dna svoje črne duše, kad je čuo za ove riječi.
Vratimo se poslije ovog udaljivanja našem bogatašu. Rekao sam več kako je bio sretan. Veliki dio svog slobodnog vremena posvečivao je odsada študiju svog stana. Jer to treba naučiti; to je brzo opazio. Bilo je tu jako puno toga da se upamti. Svaki predmet imao je odredeno mjesto. Arhitekt je bio pošten prema njemu. Na sve je več unaprijed mislio. Za naj-manju kutijicu postojalo je odredeno mjesto, koje je baš za nju učinjeno.
Udoban je stan bio, ali je naprezao glavu. Arhitekt je zato i bdio nad stanovanjem u prvim nedeljama da se ne bi potkrala kakova po-greška. Bogataš se mnogo trudio. Ali znalo se ipak dogoditi da je ostavio koju knjigu, pa ju je, zamišljen, stavio u onaj pretinac koji je bio odreden za novine. Ili, da je otresao pepeo sa svoje cigare u onu udubinu stola koja je bila odredena za sviječnjak. Kad je uzeo koji p.ed-met nije bilo kraja ni konca pogadanju i tra-ženju starog mjesta, a kojiput morao je arhitekt razastrijeti detaljne načrte, da opet otkrije mjesto za kutiju za šibice.
Tamo gdje je primijenjena umjetnost slavila takove triumfe, nije smjela zaostajati ni primijenjena muzika. Ta je ideja mučila bogataša. Učinio je pretstavku na tramvajsko društvo s molbom da mjesto besmislene zvonjave rabi motiv zvona iz Parsifala. No kod društva nije našao susretljivosti. Tamo još nisu rado prihva-tali moderne ideje. Zato rwu ipak dopustiše da o svom trošku izvede pločnik pred svojom ku-čom, tako da svako vozilo mora tuda proči po ritmu radeckimarša. I električna zvonca u njegovim odajama dobila su motive Wagnera i Beethovena, a svi pozvani umjetnički kritičari previrali su od hvale za čovjeka koji je otvorio
Vila na Ženevskom jezeru (1904)
novo područje za »umjetnost u upotrebnom predmetu«.
Možemo pretstaviti sebi da su sva ova usa-vršenja učinila čovjeka još sretnijim.
Ne smije se medutim prešutiti da je volio biti što manje kod kuče. Dabogme, od toliko umjetnosti treba se kojiput i odmoriti. Ili zar bi vi mogli stanovati u galeriji slika? Ili mjesecima sjedjeti kod »Tristana i Izolde«? No dakle! Ko bi mu uzeo za zlo da skuplja nove snage za svoj stan u kafani, u restoranu ili kod prijatelja i znanaca. On je to sebi drukčije zamišljao. Ali umjetnost traži žrtve. A on je več toliko žrtvo-vao. Oko mu je ovlažilo. Sjetio se mnogih starih stvari, koje je toliko volio i koje je ipak kojiput požalio. Veliki fotelj! U njemu je otac uvijek poslije ručka drijemao. Pa stari sati! pa slike! Ali umjetnost to zahtijeva! Samo ne postati mekan!
Zbilo je jedanput da je slavio rodendan. 2ena i djeca obdariše ga bogato. Stvari su mu se naročito svidjele i srdačno su ga veselile. Malo zatim stiže, arhitekt da vidi je li sve pravo i da odluči u težim pitanjima. Stupi u sobu. Domačin mu pode veselo ususret, jer je imao mnogo toga na srcu, ali arhitekt nije vidio veselje domačinovo. Otkrio je nešto sasvim drugo i problijedio je: »Ta kakove ste to papuče obuli,« mučno se izdere.
Domačin ogleda svoje vezene papuče. Ali uzdahne lagodno. Ovaj put osječao se sasvim
nedužnim. I ove papuče bile su naime izradene po originalnom projektu arhitektovom. Zato i odgovori onako odozgora:
»Ali gospo'n arhitekt! Zar ste več zaboravili? Ta ove cipele ste vi sami osnovali!«
»Naravno,« zagrmi arhitekt, »ali za spava-onicu. Ali vi razbijate s ove dve nemoguče mrlje boja cijeli štimung. Pa zar vi to uopče ne vidite?«
Domačin je uvidio. Brzo skine papuče i bio je zbilja sretan što arhitekt ne smatra još i njegove čarape nemogučima. Podose u spavaonicu gdje je bogataš konačno opet smio obuti papuče.
»Slavio sam,« poče plašljivo, »jučer rodendan. Moji mili upravo su me obasuli darovima. Pozvao sam vas, dragi gospo'n arhitekt, da nas posavjetujete kako čemo te stvari najzgodnije postaviti.«
Lice arhitektovo vidno se produžilo. Onda se izdere:
»Kako se usudujete da sebi dadete nešto pokloniti! Zar vam nišam sve projektovao? Nišam li uzeo sve u obzir? Vama više ništa ne treba. Vi ste kompletni!«
»Ta smječu valjda sebi još nešto kupiti!« usudi se uzvratiti domačin.
»Ne, to ne smijete! N i k a d a ! To bi mi još trebalo. Stvari koje nišam ja projektovao? Nišam li dosta učinio što sam vam dopustio onog
Charpentiera? kip koji mi je oteo svu slavu! Ne, ne smijete ništa više kupovati!«
»Ali ako mi unuče pokloni svoj rad iz dječ-jeg vrtiča?«
»Onda ga ne smijete uzeti!«
Domačin je bio utučen. Ali još nije sve iz-gubio. Jedna ideja, dabogme, ideja!
»A kad bih kupio sliku u ,Secesiji'?« upita triumfirajuči.
»Onda samo pokušajte da je negdje smje-stite. Zar ne vidite da nema više nizašto mjesta? Ta zar ne vidite da sam vam za svaku sliku, što sam vam je ovdje objesio, projektovao naročiti okvir na stijeni, na zidu? Ni maknuti ne možete ni jednu sliku. Pokušajte samo da smjestite novu sliku.«
U bogatašu dogodi se sada preobraženje. Sretnik se osjeti najedanput strašno, strašno ne-sretnim. Gledao je na svoj buduči život. Niko mu više nije smio prirediti veselje. Bez želja morao je prolaziti pred prodavaonicama u gradu. Za njega se nije više ništa proizvodilo. Niko izmedu njegovih milih nije mu više smio pokloniti svoju sliku, za njega ne postoje više slikari, ne postoje umjetnici, ni obrtnici. Bio je isključen od svega budučeg života i stremljenja, zbivanja i želja. Osječao je: sad treba naučiti nositi svoju vlastitu Iješinu. Dabogme! On je gotov! On je kompletan!
(S njemačkog preveo arh. Ernest Weissmann.) Adolf Loos:
sedlar
Bijaše jedan sedlar. Sposoban, radin majstor. Pravio je sedla, koja nisu imala ništa zajedničko sa sedlima prošlih stolječa. Niti sa turškim, ni sa
japanskim. Dakle moderna sedla. Ali on sam to nije znao. Znao je samo da pravi sedla. Najbolja što može.
Onda dode u grad neki čudnovati pokret. Zvali su ga secesija. Tražilo se da se prave samo moderni upotrebni predmeti.
Kad je to čuo sedlar, uze svoje najbolje sedlo i ponese ga jednom vodi secesije.
I reče mu: »Gospodine profesore,« to je i bio taj čovjek, buduči da su vode tog pokreta odmah imenovali profesorima — »gospodine profesore! čuo sam za Vaše zahtjeve. I ja sam moderan čovjek. I ja bih htio da radim moderno. Recite mi: je li ovo sedlo moderno?«
Profesor ogleda sedlo i održi majstoru dugo predavanje, iz kog je uvijek nanovo čuo samo riječi »umjetnost u obrtu«, »individualitet«, »moderna«, »Hermann Bahr«, »Ruskin«, »primijenjena umjetnost« itd., itd. Ali facit je bio: ne, to nije moderno sedlo.
Sasvim posramljen ode majstor. Razmišljao je, radio je i razmišljao je nanovo. Kako se god mučio da zadovolji visoke zahtjeve profesora, uvijek je nanovo napravio samo svoje staro sedlo.
Zbunjen vrati se profesoru. Potuži mu se. Profesor ogleda majstorove pokušaje i reče: »Vi nemate fantazije, dragi majstore.«
Da, to je i bilo. Nje očito nije imao. Fantazije! Ali nije on ni znao da za pravljenje sedla treba fantazija. Da je ima, bio bi on sigurno slikar ili vajar. Ili pjesnik, ili kompozitor.
Profesor pak reče: »Vratite se sjutra. Ta mi smo zato tu da unaprijedimo obrt i da ga oplodimo novim idejama. Vidječu, što se može za Vas učiniti.«
Vila na Ženevskom jezeru — unutrašniost
Karntner-Bar, Beč (1907)
A u svom razredu raspiše ovaj natječaj: projekat za sedlo.
Sjutradan vrati se sedlar. Profesor je mogao da mu pokaže četrdeset i devet projekata za sedla. On je doduše imao samo četrdeset i četiri daka, ali pet projekata napravio je sam. Ovi su bili odredeni »za studio«. Jer u njima je bilo štimunga.
Majstor je dugo promatrao crteže, a pred očima mu je sve više i više svitalo. Onda reče: »Gospodine prpfesore! Da ja tako malo znam o jahanju, o konju, o koži i o radu — kao Vi, imao bih i ja fantazije.«
I sada živi sretno i zadovoljno.
I pravi sedla. Moderna? On to ne zna. Sedla.
(S njemačkog preveo arh. Ernest Weissmann.)
Arh. Marko Vidakovič:
ideologija i stil adolfa loosa
Za Aristotela vladao je u Grčkoj pri izgradnji gradova način koji je nazvan »hipodamijski stil« po arhitektu Hippodamosu iz Mileta. Ovaj se način sastojao u tome da je grad bio ulicama razdijeljen u pravilne četverokute. Hipodamijski je stil osvojio i Rimsko Carstvo, pa tako i ondje nalazimo pravilno razdijeljene planimetrijske površine. Medutim Hippodamos nije osnivač ovoga stila, jer su u ovom stilu izgradivani gradovi još 2500 god. pr. Kr.; na taj je način ovom arhitektu, inače genijalnom, pripala nezaslužena slava osnivača jednog gradevnog stila koji je vladao svijetom i prije njega i posije njega kroz stolječa.
Adolf Loos je prije Le Corbusiera javno ispovijedao svoju ideologiju koja se danas na-
Vila Sterner, Beč-Hietzing (1910)
živa »savremena«, pa ipak sve ono što je stvo-reno u novom duhu opčenito se pripisuje zasluzi Le Corbusiera. Istina, ni Loos nije svoju ideoio-giju izgradio samostalno i nezavisno: nju je, tako-reči, stvorilo vrijeme, a on je imao sposobnost da je mogao raspoznati upravo u doba naj-veče arhitektonske zablude — Secesije — ono što je u arhitekturi istinito i što je kao takovu sačinjava. Zivjeti životom čovjeka, »kao Božjeg stvora«, ljubiti istinu ne samo govorom nego i djelom, — to su temelji Loosove ideologije. Razvoj arhitekture, opet, neminovan je isto ona-ko kao što je neminovan i razvoj embrija.
Arhitektura je odvajkada bila izraz svoje okoline, na njoj su se odražavala shvatanja ljudi izvjesnog doba. Otuda vidimo u Starom vijeku arhitekturu udruženu sa kiparstvom u tolikoj mjeri, da arhitekturi, kada bismo sa kojeg arhi-tektonskog djela skinuli sve ono što pripada kiparstvu, ne bi ostalo ništa što je u pogledu stila karakteriše. Znamo koliko je arhitektura u doba renesanse bila usko spojena sa kiparstvom i slikarstvom; treba da se samo sjetimo velikih sli-kara i vajara renesanse bez kojih se arhitektonsko djelo nije moglo ni zamisliti. Socijalna misao bila je u tome stvaranju nepoznanica, sve se kreiralo u slavu »Boga i Cara«, a da li je narod od toga imao koristi, to je bilo sporedno.
U dugom nizu godina ljudi su se razvijali, uvjeti života su se mijenjali, pa je stoga i sve ono što je sa životom skopčano, što manifestuje
život, doživjelo razne promjene. Stvarani su novi predmeti koji su za svoje doba bili više ili manje moderni. Svuda se tražila svrha, sve je tražilo svoj opravdani uzrok, i ukoliko je ovaj bio dublji, utoliko je stvar bila svrsishodnija. Vrijeme je usavršavalo čovjeka, a čovjek je usavršavao sve ono čime se manifestovao kao razumno biče. U tom svom razvoju priroda ne trpi iznenadenja, skokove i neistine, naročito u arhitekturi koja se sastoji ne samo iz fasada nego i iz oblikovanja svega onoga što sačinjava pojam o civiliziranom čovjeku i njegovu stanovanju.
U stalnom progresu arhitekture pojavljuje se Loos sa svojom ideologijom o arhitekturi, koja u stvari nije nova, jer je sastavni dio vječnoga, što bitiše još od postanka svijeta, a što je začeto oblikovanjem kozmosa. S Loosom je to tek izbilo kod nas na površinu, pošto njegova ideologija upučuje savremene generacije na upotrebu onoga što je u arhitekturi dobro. Tu izbija Loos sa svojim revolucionarnim idejama u stvaranju »naše okoline«. Dolazi Loos i žigoše lažno u arhitekturi, žigoše nefunkcionalno, skida sa fasade ornamenat. Propovijedajuči istinu u arhitekturi, Loos se napreže da svog bližnjeg izvuče iz mraka neznanja i zablude. Kao dobar poznava-lac gradevnog materijala, traži, iako sa manje sreče, njegovu čistu primjenu u praksi. Loos po-učava ne samo svoje dake, nego i šire slojeve u tome što znači istina pri upotrebi gradevnog materijala. Vremenom Loos postaje ideolog i centar borbe za nove pojmove u arhitekturi. Kao
kod svakog ideologa, i njegovo polje rada nije samo u projektovanju, nego on piše i stručne rasprave, drži predavanja širem opčinstvu, uči svoje dake praktičnom životu. Loos postaje neke vrste mesija koji govori svojim jezikom i stvara svojim stilom. Njegova su pisana djela savjeti i riječi koje pršte od zdrave, vitalne energije, obuhvatajuči čestoput u nekoliko redova njegovu opsežnu ideologiju i njegovo djelovanje perom i šestarom. Loosove su proročke riječi djelovale u ono doba silno i bile su štampane u nizu čla-naka i knjiga. Loosovo djelo »Ins leere ge-sprochen« sadrži poglede na arhitekturu i sa-vjete; ono dolazi u doba kad je Secesija slavila triumfe, kad je bila u naponu svoje snage. Izgledalo je da borbenost ovoga ideologa pada, da mu je duh klonuo, jer je govorio »u vjetar«. Govorio je a skoro ga niko nije razumio! Ipak, on ne napušta polje borbe, jer dolazi sa sa-branim argumentima ponovno u knjiži »Trotz-dem«, i tako ostaje i dalje vjeran pobornik za svoje ideje i istine u arhitekturi.
1931 godine štampao je Heinrich Kulka, u otmjenom izdanju čuvenog bečkog nakladnika Antona Schrolla i comp., pod naslovom »Neues Bauen in der Welt«, Loosovu monografiju (sa 270 slika njegovih radova); knjiga sadrži ne samo crtanu, nego, kako autor veli, i pisanu arhitekturu.
Svakako se mora konstatovati da arhitektonski stil Adolfa Loosa nije toliko čist kao njegova ideologija. Radovi stvarani u doba Sece-sije pokazuju pročiščavanje gradevnog materijala, da se na koncu najviše približe onom što se u arhitekturi naziva funkcionalizam. Još se ni-kada nije o stilu jednog arhitekta toliko rasprav-ijalo kao što je to bio slučaj u Loosa. To je, po svoj prilici, i uzrok što je projektovanjem i izvo-denjem zgrada počeo kasno: nije imao po-rudžbina. Loos se prije toga bavio od veče česti onim što ne spada neposredno u arhitekturu, a to je unutrašnje uredenje prostorija. Ali svuda se pokazuje njegovo nastojanje da se ideje ekonomično realiziraju; redovno je pri ostvari-vanju svojih ideja tražio najkrači put. Sam materija! mora da bude čist. Bio je odlučan protivnik svakih imitacija, specijalno onih kojima Secesija vrvi na sve strane.
I kao što mu stil u ostvarenim arhitektonskim osnovama postaje sve više funkcionalan, tako mu je i stil kod pisanja kratak i sažet, a rečenice su mu toliko snažne i proživljene, kao proživljeni dani u kalendaru njegova patničkog života ispu-njenog trzavicama i borbom.
Ml O LOOSU
Ljubo Babič:
Nesumnjiva je činjenica u čitavom razvoju umjet-nosti, da su oni periodi napredni i uzlazni, u kojima je arhitektura odlučna i vodeča; dok su naprotiv nazadni i više i manje jalovi oni periodi, u kojima vrše glavni utjecaj na likovni razvoj bilo slikari, bilo — šta je još lošije — pojedini kipari. Primjera ima bezbroj, a svi ti primjeri pokazuju, i to kroz vije-kove, kako takvi vodeči umjetnici, ma koliko veliki i značajni, djeluju na cjelokupni razvoj razorno. Po-sljedica takvog njihovog djelovanja je dekadentni manirizam i izrazita likovna reakcija, koja sputava u svoje kalupe cijeli razvoj.
Kako je gotovo cijeli prošli vijek bio bez primata arhitekture, početkom našega vijeka opaža se protiv takvog stanja sve jača reakcija. 3edan od prvih, koji se suprot stavio dominaciji nearhitektonskih smjernica čitavog likovnog razvoja bliže prošlosti, bio je temperamentni Adolf Loos. U opčem evrop-skom likovnom metežu, čiji smo bili i čiji smo i danas savremenici, značio je rad Adolfa Loosa po-zitivnu i značajnu činjenicu, ne samo za arhitekturu, več i za razvoj slikarstva i kiparstva, a pogotovo za shvačanja u takozvanoj primijenjenoj umjetnosti. Ta su se shvačanja pod nemilosrdnim Loosovim udarcima stubokom izmijenila. Na prelomu vijeka likvidirane su stare posvečene predrasude, a isto tako i one potrebne i nepotrebne zasade, koje je iskustvo sto-Iječima stvaralo. Tražilo se novo po diktatu promije-njene društvene strukture, rušio se stari formalizam i stvarao novi, mjesto starih zabluda nove; i tako je umjesto savremene arhitekture iznikla modna arhitektura, skupa i grešna (vidi Weisenhof-Siedlung). U tom metežu, previranju, pokušavanju i traženju novih smjernica likovnog izraza činio se Adolf Loos kao kakvi jaki motor, koji se nije ustrucavao priznati vla-stite pogreške i poreči danas ono, što je jučer držao istinitim, pošto se uvjerio, da je to bilo krivo.
Ta težnja za novim u vezi sa oštrim kriticizmom predestinirala je A. Loosa istovremeno za likvidatora starih neistina i za prvoborca novih smjernica. Njegove oštre i satiričke dedukcije, logične do posljed-nih konzekvenca u paradoksalnoj formi, nisu djelovale samo kao protest, več su svojom dinamikom postale programom. I nisu samo oduševljavale sferu austrij-ske civilizacije, več su se probile do internacionalne važnosti i postale opče dobro. Tako su čuvene njegove parole, na primjer ove »ornament je zločin«, ili »ne odraz, ne ukras, več čisti izraz« itd.
Taj Loosov purizam i njegova borba, osobito protiv ornamenata djelovala je posredno i na naš hrvatski likovni razvoj i više nego što se misli. Taj je naime osječaj osobito širio pokojni arhitekt V. Kovačič. On je u Zagrebu bio trublja Loosovih parola.
Stambena i trgovačka kuča na Michaelerplatz-u, Beč (1910)
Kao Loosov znanac i prijatelj počeo je Kovačič prvi borbom protiv nepotrebnog i mrtvog ukrasa. Tim utjecajem nestale su najprije u ponutricama naših stanova ona uokvirena, imitovana narodna tkanja, koja su do tada krasila te stanove, istovremeno kad su sa slikarskih platna i raznih skulptura stidljivo isčezavali »narodni« ornamenti, koji su nas svoje-dobno upravo kao bujica bili preplavili!
Za tim šarenim ukrasom, koji je bio sve prije nego li narodan, slijedilo je čiščenje i dalje. I kod nas su zaslugom Loosove gvozdene logike, posredno padale one secesionističke laži u arhitekturi, u kiparstvu i u slikarstvu. Razne »oduhovljene« stilizacije, u biti izmišljotine mode ili likovne ilustracije običnih uvodnika, ma da nisu nestale, izgubile su danas svaku privlačivost. One su postavljene na svoje pravo mjesto, da ne smetaju našem daljem likovnom razvoju do čistog i jasnog izraza našeg vremena, naše sredine i našeg naroda.
U tom i takvom čiščenju imade upravo Loosov utjecaj veliki udio, a sam Loos veliko značenje za naš cjelokupni likovni razvitak.
Or. Josip Draganič:
Loos se, kao i njegov drug Le Corbusier, ukazuje kao ličnost s misijom. Njegov rad, ubačen u život na raskršču dviju epoha, ima značaj simbola, simbola i amblema za nešto što ima da dode. Njegova misao, drska i elementarna, razbija sve kalupe, da rastvori bezbroj novih puteva, koji iz njega izlaze kao vjetrovi iz Eolova mijeha. U trenu kad se činilo da če se bespomočna Evropa ugušiti u svojim vlasti-tim tradicijama, kad su te tradicije bile izigravane na stotinu načina, te su se u raznim secesijama ukazali bjelodani znakovi raspadanja, kao kad na epi-dermisu bolest provali gnjusnim gnojevima; u času kad se najsmjelija misao o novom odbijala od tvrdih
1 ;
rt-t=
z.
! i 4—


•At m (vooi rt
Vila Rufer, Beč — prostorni plan (1922)


stijena petrificiranih stilova, te se ranjena vračala u možak da bijedno ugine bez svijetla; u času kad je šminka proglašena Ijepotom, a novac stao da stvara ukus bez srca; kad je stvaranje postalo parasitizam, a rad se organizovao u kartele laži i prevare: Loos se kao biblijsko ukazanje s dubrišta naše dekadanse digao i rastvorio nove vedrine, šiknuo ognjene pla-menove u trule daske kičenih cirkusa, razotkrio u duši svakoga od nas klaunsku obrazinu, izveo nas na tratine pune sunca, da prodahnemo pluča, da očistimo vid, i pokazao nam bezbroj novih Ijepota.
Teško je svlačiti istinu do gola. Bili smo podli od straha i divlji od odgoja: i Pirandello je s uspje-hom ukazao na lažne fasade unutarnjeg čovjeka. Čudna koincidencija. I Upton Sinclair je obio par rasklimanih nogu petoavenijskih klubfotelja. Od proste bijele plohe, na kojoj ništa nema osim svijetla i vazduha, odbijaju se nove zrake koje su nam otkrile smiješne bitke stotinu ornamentskih patosa. Da: kon-kurencija patosa, burza laži. Svršeno je: la commedia e finita. Loos kao da je zbrisao neponjatni galima-tijas, i nedužno, bez osječanja odgovornosti, napisao: Iznoval
U toj riječi moramo citati ne samo arhitekturu: to je pozicija novog čovjeka, novo rodenje srca ljudskog. Misao Loos treba voljeti.
Univ. prof. ing. arch. Hugo Ehrlich:
O Loosu su mnogi več toliko rekli, da držim da je nepotrebno da se još govori o značenju njegova rada ili da ga se analizira, ma da sam uvjeren da još niko nije ispravno ocijenio njegov veliki utjecaj na sveukupnu kulturu današnjice. Zato ču vam radije pripovijedati nekoliko svojih uspomena iz doba prijateljstva sa Loosom. One pokazuju Loosa kao čovjeka koji hoda po zemlji kao drugi ljudi, ali se svojim nazorima i težnjama za boljim i Ijepšim veoma razlikuje od svojih savremenika. On je i u svakidašnji život znao unijeti naročita pravila i zahtjeve koji su regulisali njegov odnos prema svijetu i ljudima.
Loos nije samo čovjek koji je proskribovao ornamenat u arhitekturi i obrtu, nego je on ispravno odredio i držanje kulturnog čovjeka u svima situacijama svakidašnjeg života, tičalo se to odijevanja, jela ili stanovanja.
Ja sam Loosa upoznao po Kovačiču oko 1908 god. Kovačič i ja »kibicirali« smo gotovo prvi Loo-sovim atakama na eklekticizam i secesiju po njegovim uredajima kavane Kapua, Malog Sachersaala i gradnje kuče na Michaelerplatzu, pa bara u Karnt-nerdurchgangu, Federsteinera i Knižeova dučana na Grabenu. Svuda je tu Loos pokazao svoju neprispo-dobivu invenciju u kombinovanju različnih materijala i njihove ispravne primjene. Ukus je njegov bizaran ali nikada afektiran. Aksonometrijske i perspektivne virtuozno črtane detalje sipao bi na komadiče pa-
pira, dok je stajao ili hodao, bilo da se radi o šarafima, kvakama, pipama, klinčanicama ili sličnim stvarima, koje je uvijek izmišljao prema potrebi i originalno. (Čuo sam da se sada osniva njegov muzej, pa bi zanimljivo bilo da se pronadu i te njegove skice, koje upravo tasciniraju načinom pred-odžbe.)
Kad je Loos gradio, onda je u prvom redu vodio računa o raspoloživom materijalu, tako na pr. kad je izvadao vilu Karma, lično je išao u Antwerpen da traži mermer po dokovima, kako bi mogao prema
veličini raspoloživih ploča odrediti veličine svojih ploha i prostorija. Načrt taraca, dakle veličina ploča (kamena, kaljeva) odreduju dimenzije podova, pa prema tome i dimenzije prostorija. U kompoziciji, ma da i upotrebljava katkada klasične motive (stupovi, vijenac), on ipak ostaje dosljedan svojim načelima. On ne komponira klasicistički, a klasične stupove upotrebljava tek kao bizarni efekt u opreci sa glat-kom plohom. Vila Karma ima ulazni portik koji sam ja, radeči po sličnoj ideologiji, sagradio ispred Loo-sova pročelja.
Možda bi bilo zanimljivo ovdje spomenuti da je Meyreder, kad je gradio Kreuzherrenhof, anga-žovao Loosa, kao najboljeg poznavaoca baroka, da mu detaljira fasade. Treba znati da se Loos ne pro-tivi poznavanju tradicije, štoviše, on tvrdi da je tradicija izvor snagž za stvaranje i da ona nije protivnik napretka kao što ni majka nije protivnik napretka svoga djeteta.
Ne bi bilo dosta da je Loos samo maljem udarao i rušio ornamenat. (Englezi ga nazivaju »The ornament-killer«.) Mnogo više učinio je on pisanjem i popularizovanjem kanona dobrog ukusa i ponašanja. Loos se buni proti tome što bečki restorani nemaju žličice u solenki, nego svaki gost grabi sol svojim nožem, i pripovijeda nezaboravnu anegdotu, kako se neko bunio proti tome nepotrebnom zahtje-vu, jer da bolji ljudi ne grabe sol zamazanim nožem, nego ga prvo obližu. On pripovijeda edukatorno impresivne anegdote: kako je neki odrpanac, prosja-čeči po Middle Westu, bio obučen u stari cutaway. Jednoga dana dolazi do neke farme, a žena farme-rova ponudi mu jedne žute cipele, ali on indigniran otklanja: »hvala, gentleman ne nosi žute cipele ka cutawayu!«. — Ili ona druga: Neki mornar putuje sa svojom zaručnicom iz Australije u Englesku na vjen-čanje. Putem padne u more. Nato se pojavi morski pas. On izvuče brzo svoj mornarski nož da se obrani, ali njegova zaručnica poviče: »Zaboga, Johnny, ne ribu s nožem!« Zaručnik posramljen baci nož, a pas ga proguta.
U kafani »Lowenbrau-u«, gdje su Altenberg, Loos i neki drugi bečki književnici imali svoj prvi »štamtiš« (oko 1900, kasnije su se sastajali u »Imperialu«), vise deset zapovjedi za ponašanje kod stola, od kojih jedna na pr. glasi, da kad sebi kod stola režeš nokte, — reži ih nožičem a ne škarama, da odrezano ne skače drugome u tanjur. Ovo karikiranje karakteriše i raspoloženje toga kruga, a i savremeni »Gemijtlich-keit« ljudi koji zanemaraju formu kad se hrane. Malo je i bohemskog '»pour epater les bourgeois« — na-strojenja kod toga, kao i onda kada Loosova žena Bessy, šečuči na Opernringu, na Loosov znak, vadi zvijezdu ili piruetu usred korsa. Prirodno je da je u doba, dok secesija osvaja polje nad eklekticizmom, Loos imao velikih borbi sa cijelom svojom okolinom, boreči se na obadva fronta u doba kad su arhitekti secesije »projektovali« nove stolice po istim meto-
dama kao gradevine, a eklektici montirali termometre na helebarde. Kad je Loos u »Cafe Museum«, gdje su se dnevno sastajali Gustav Klimt, Kolo Moser, Josef Hoffmann i drugi korifeji secesije, stavio Tho-netove stolce, svi su se smijali, jer »gdje je tu invencija arhitekta«?
Drugiput, opet, ima Loos proces sa »Verkehrs-bankom« koja mu uskračuje isplatu 10% honorara, tvrdeči da ga nije zaslužio, jer da je sve tek opisao i naručio, a da nije imao mnogo posla sa projekto-vanjem. Medutim, sud je dao pravo Loosu, sa motiva-cijom, da arhitekt, koji ima toliko iskustva, znanja i ukusa da može sve opisati i naručiti, da taj i zaslužuje nagradu.
Jednom je Loos pripovijedao da mu je neki »bauherr« nakon 20 godina poslao ponovno honorar, jer da je ono što mu je sagradio još uvijek solidno i aktuelno. (Time je naravno htio reči da bi trebalo da arhitekt tako gradi.)
Kao što je Loos veliki protivnik zastarjelih običaja i borac za novo i bolje, tako je, s druge strane, veliki obožavalac lijepoga, ma otkuda i otkada ono potjecalo.
Vlasnik vile Karma šalje ga u Carraru da tamo izabere mermer za uredaj kuče. Loos ode i brzojavlja iz Firenze, da mu se šalje 80.000 lira, jer da je našao prekrasnu staru željeznu ogradu za koju bi bilo šteta da propadne. Ta ograda medutim uopče ne bi do-lazila u obzir za njegovu gradnju.
Drugiput kupuje konja za jahanje koji mu se jako svidao, premda sam ne jaši. Isto tako je vrlo volio kupovati starine i različne lijepe predmete u Dorotheumu, predmete za koje nije imao namjenu, tek jer su bili lijepi.
Slikar Oskar Kokoschka njegovo je otkriče, do-nekle i kompozitor Arnold Schonberg.
Loos je i u privatnom životu bio dosljedan svojim načelima: jednom je išao kupovati kravate, pa su mu ponudili dvije vrste: moderne i nemoderne. On veli trgovcu da če te moderne kravate postati isto nemoderne, pa neka mu zato da one koje su več sada nemoderne.
Drugom je zgodom sreo na ulici nekog bečkog arhitekta, koji mu reče da, otkako se nisu več dugo vidjeli, on više ne gradi kao prije, jer da sada prizna je, da ono što je prije gradio ništa ne valja. Loos mu nato odgovori: »Ja sam to več onda vidio!«
Loos je bio čovjek vrlo ugodan u društvu, i njegovu se šarmu nije dalo izbječi, naročito u doba kad mu je još sluh bio dobar. Kasnije je saobračaj s njim bio teži i onda je večerima sjedio u »Tabarinu« i šuteči promatrao.
Odnosi Loosovi sa Zagrebom počeli su oko god. 1912, kad je na povratku iz primorja svratio u Zagreb da posjeti Kovačiča i mene, svoga nasljednika kod gradnje Karme. Drugi je puta bio ovdje oko god. 1922 u povodu natječaja za hotel Esplanade, na kome je i on sudjelovao. Inače je Loos poslije rata češče do-
iazio u Zagreb i sa svojom trečom ženom, koja je ovdje priredivala plesove (Elsie Altmann).
Loos je mnogo više kulturni i idejni pokretač novoga doba negoli stvaralac arhitekture u smislu metiera. Moglo bi se reči da je takovoj arhitekturi možda (u smislu metiera) čak i škodio. On je idejni arhitekt koji je svekoliko znanje svoje mogao napisati i tako učiniti svakome pristupačnim. Sve što je rekao i napisao, to je zapravo Kolumbovo jaje. Danas naravno niko ne bi ni pomislio da meče ornamente, ali je njegova zasluga u tome što je on prvi govorio i pisao proti ornamentiranju u svakom smislu. Moderna se arhitektura ne da ni zamisliti bez Loosa. Mi smo pod utjecajem njegova načina mišljenja, njegove su nas ideje infiltrirale. Držim da je on jedan od največih ljudi prošloga stolječa, i po idejama i po značajnosti svojih djela; on je imao učinka na svoje savremenike i barem na još jednu generaciju. Njegova kuča sa nejednakim višinama prostorija sigurno je djelovala na Le Corbusiera. To je načelo različne višine prostorija prema stvarnoj svrsi prostorije on primijenio i kod projekta za hotel Esplanade, tako da brijačnica ne bi imala istu visinu prostorije kao i ulazni hali.
Kao esejisti gotovo mu nema premca. Najljepši je njegov esej o Beethovenu (Die Taubenohrenbeetho-vens), gdje kaže kako su njegove simfonije bile di-sonanse koje savremenici nisu mogli da podnose, ali su danas, nakon jednog stolječa te disonanse postale harmonije, tako se sluh ljudi promijenio i akomodirao tim disonansama.
Tako su i Loosove, po shvačanju onoga doba, disonanse, ne nakon stolječa, več nakon decenija postale harmonijama.
Cand. arch. Krsto Filipovih:
Ako je to što mi sada u arhitekturi radimo ona »bolja budučnost« za koju se borio Adolf Loos, onda treba da smo mu zahvalni mi študenti, u prvom redu.
On se borio da nas oslobodi stilova i u arhitek-tonskoj nam je estetici dao mogučnost čisto mate-matskog postupka. Oslobodio nas je črtanja ornamen-tiranih fasada i interijera, a umjesto toga naučio nas da treba poznavati gradevne materijale i savremena sredstva. Mi doduše nečemo ostati kod Loosova po-četka, čak ni onog koji se tiče konkretne primjene, ali čemo se služiti, u smislu njegova duha, principima koje je on razložio i njima nam pokazao put kojim treba da udarimo.
Jer savremeno graditi ne znači očistiti šalatu i perle sa fasade i graditi prazne plohe, — ornamenti-rati se može i u tlocrtu, sa praznim plohama isto tako kao i sa kubusima. Dekorativno se može misliti i pisati, oblačiti se i stanovati, jesti, ljubiti i živjeti uopče.
Svakako je važnije za arhitekta poznavanje vrsta kamena od svih vrsta astragala i »pasjih sko-kova«, a poznavanje drva od cijele fasadne flore i faune. Sve je to pokazao Adolf Loos, čijem apoka-
liptičkom duhu treba da odadu priznanje generacije 20-tog stolječa, koje su još prisustvovale njegovom rušenju staroga duha i postavljanju temelja novome duhu.
Ing. arch. Branislav Kojič:
Umro je arhitekt, koji je prvi osetio u svojoj dubokoj savesti besmislicu arhitekture XIX veka. Njegova osnovna vrlina, savest vodila ga je celog života u radu na arhitekturi i dela su mu sva obeležena pečatom istine. Umro je tiho, povučen od života kao što je i ceo vek proveo, bez slave i časti. Njegova veličina je u toliko značajnija.
Stambena kuča Tristana Tzare, Paris — glavno pročelje (1926)
Dela su mu poznata. Nisu to spomenici koji če stotinu godina gordo štrčati k nebu, spomenici pri čijim su pompeznim osvečenjima zvaničnici držali beskrajne govore, koji su stajali velike sume novaca a svom arhitektu donele obilate honorare.
Njegova su dela ideje. Njegova su dela ideali. Prezirao je prosečnu svakidašnjicu, radio je za jednu ideju: za istinu. Ceo svoj život posvetio je borbi za izvodenje arhitekture iz mraka na svetlost svesti.
U toku svoga rada nedovoljno priznat, često prezren i odbijan dočekao je, ipak, največe zadovoljstvo koje može idejni borac želeti, pobedu svoje misli.
Svoja dela teško je mogao realizovati. Biia su suviše iskrena, suviše realna, suviše uvredljiva za sve, a za arhitekte najviše. Napadali su ga, kritikovali, odbijali. Po kadšto se kaže: »Nisu ga razumeli.« Ne, razumeli su ga, ali ga nisu hteli. Bolela ih je istina, koju je on otkrivao. Razumeli su ga odlično, ali primiti ga značilo je sebe negirati, izgubiti kormilo arhitekture, izgubiti autoritet, izgubiti poslove.
A on je bio bogom dani vod, požrtvovani idejni arhitekt, beskompromisni stvaralac, koji nije radio za opstanak, za svakidašnjicu, za prosečnost, več je u arhitekturi video veliki problem i rešavao ga. To ga je stajalo gorkih časova, ali je izdržao. Nije se savio nikad. Nije ga život pobedio. Kad je morao, bežao je, selio se, tražio je ko če mu verovati, ali nije pošao za ozvaničenim i osveštanim ukusom oličenim u neistinama prošle arhitekture.
Na izgled beznačajan ali ipak neophodan uslov za arhitektu je žrtva, žrtva sebe i svog života. Arhitekt je veliki vaspitač svoje okoline, a danas i orga-zator, voda društvenog uredaja, preteča socijalne organizacije. Biti veliki arhitekt treba mnogo volje, mnogo kuraži, mnogo samopregorevanja. Loos je svega toga imao i zato je i bio velik. Bacio je pod noge svoja materijalna zadovoljstva, nije išao tudom idejom da bi došao do posla i honorara. Posao je za njega bio objekat za dokaz ideje, koju je stvorio o arhitekturi a ne sredstvo za bogačenje.
Bio je pravi arhitekt, čisti stvaralac, veliki voda, nezainteresovani, požrtvovani borac, nepriznat od svoje savremenosti ali večit u istoriji arhitekture.
Loos bi nam morao biti primerom ako želimo da i naša arhitektura pode pravim putem istine.
Arh. Zlatko Neumann:
24 augusta o. g. umro je Adolf Loos, a od toga dana neprestano se u svima riovinama i časopisima sviju kulturnih zčmalja svijeta, pa bile te novine i ti časopisi ma koga smjera i naziranja, redaju ne-krolozi njemu posvečeni, kao ono prvih dana iza njegove smrti. Možda je to tek zla savjest svijeta, koji ga je za cijelog njegovog stvaralačkog života sistematski i svijesno prešučivao, a koji hoče time sada da se bar nekako oduži tom velikanu duha. Bez sumnje je sigurno da je taj gest i neposredna
spontana spoznaja, koja kao da se jednim mahom probudila i sada odaje napokon ono priznanje Adolfu Loosu, što ga je išlo več od prvih njegovih istupa u javnosti, kada je — sredinom devedesetih godina prošlog stolječa — snažnim duhom svojim i upravo proročanskom vidovitošču udario temelje savremenoj arhitekturi.
Prozrevši umom i srcem svojim sve temeljne uzroke i kategoričke zahtjeve sadašnjice, zašavši u bit naravi života, njegovih potreba, smjernica, manifestacija i ciljeva, stvorio je Adolf Loos velikim dje-lom svojim široku i snažnu bazu sa koje je logičkim slijedom — eliminirajuči svaki izvanjski atribut formalne samovoljnosti — razvijao i izvodio stroge i jednostruko odredene zaključke. Tako je neposredno došao do rezultata arhitektonskog stvaranja, koje je
—	prožeto dubokom istinitošču — postalo poput aksioma svojinom sviju. Loosova je temeljna nauka prije svega: strogo razlikovanje izmedu umjetnosti s jedne strane, te arhitekture i obrta s druge, a u interesu jasnog i čistog razvoja obojega. Odrješito-šču, bez ikakovih kompromisa, povukao je tu granicu, odredivši time dolikujuča mjesta i duhu i materiji. Postavivši jedino čistu svrhu, kojoj je svaki produkt arhitektonskog stvaranja prvenstveno namijenjen, kao izlaznu točku, dolazi neposredno putem racionalne konstrukcije i vlastite izražajnosti primijenjenog materijala, zabacujuči svaki ornament — bio taj for-malan ili u koncepciji djela samog — do rezultata, koji je postao izrazom našeg vremena. Loosova djela
—	bila ona, koja ostadoše na žalost tek projektom, bilo ona, koja su realizirana — živi su dokument toga njegovog nastojanja, rezultat su, koji nije dosada ni od koga dostignut, jer su u svakom smjeru i pogledu (Svrha — Konstrukcija — Logika — Ekonomija — Materijal), toliko cjelovita i zaobljena, da im se ne može ništa ni dodati ni oduzeti.
Čovjek do u srž svoga biča u ponajboljem i punom smislu riječi, radio je i stvarao Adolf Loos samo za potrebe i napredak čovječanstva, zabora-vljajuči sasvim na sebe i svoju ličnost u tolikoj mjeri, da nikad nije podigao glas u obranu svoga vlastitog prava, vjerujuči duboko u uspjeh svoga stvaranja. To se njegovo vjerovanje i cbistinjuje, jer je po-stepeno, nakon borba i traganja, sve arhitektonsko stvaranje ipak pošlo putem, kojega je gigantskom snagom svoga duha utro Adolf Loos, tako da danas nema ni jednog istinski savremenog arhitektonskog djela — ma bilo ko ga stvorio — koje ne nosi, svijesno ili nesvijesno, jasan biljeg Loosove vlastite fizionomije.
Istina, decenija je trebalo dok je Loosovo ge-nijalno djelo prodrlo i dok je arhitektonsko stvaranje
—	prebrodivši petrificirana naziranja stilske arhitekture prošlih stolječa, preko Secesije, »Dugendstil-a«, raznih Neo-stilova, »Novih Stvarnosti« i pseudo-moderne arhitekture — pošlo smjerom Loosova nastojanja. Nepobitna činjenica, da je Loosova n.a.uka
Vila MCiller, Prag — prostorni plan (1930)
i njegovo djelo, kao strogi i direktni odraz zahtjeva našeg vremena, u cijeloj svojoj prvotnoj svježini preživljavalo i pobjedivalo sve vrludanje i traganje u arhitektonskom djelovanju zadnjih 35 godina, nije samo slučaj, nego nužna i dosljedna posljedica, koju je kategorički diktirao duh vremena, ne dajuči sebi narinuti rezultate samovoljne fantazije i formalističkog pregnuča pojedinaca i raznih škola. Duh vremena potvrdio je pozitivnost i ispravnost genijalnog stva-ranja Loosova, danas shvača živo djelo njegovo več i cio kulturni svijet, iako još uvijek ne sasvim. Krivnja medutim ne leži na Loosu i njegovu djelu, nego na sadašnjoj generaciji, koja još uvijek nije dovoljno mlada i poletna, da uzmogne potpuno i iscrpljivo shvatiti sve veliko nastojanje i cio veliki rezultat tog Loosova djela, da neposredno osjeti kucaj Loosova velikog srca, koje je živjelo i stvaralo za bolju budučnost svijeta.
Ing. Ivo Zemljak:
Na osvitu dvadesetog vijeka, u vremenu umjet-nički dekadentnom, u bujanju mašinskog proizvodnog procesa počinje revolt Adolfa Loosa na zatečeni glomazni inventar arhitektonskih formi.
Demokracija je na osnovu slobodnog ličnog sticanja kapitala omogučila velikom broju pojedinaca znatan stepen materijalne kulture. Kulturni rekviziti evropskog feuda razneseni su na sve strane svijeta. Razmnoženi i istrošeni oni dodoše kraju svoje izra-žajne moči i veličajna se zgrada klasike raspade u bunilu secesije. Pri izdisaju ove velike likovne epohe niču sistemi arhitektonske plastike iznešeni temperamentom pojedinaca. Loos je to jasno gledao i vidio. Imajuči genijalnu dispoziciju za osnovno i zajedničko u vremenu mogao je prozrijeti i prezreti ograničeni i slabokrvni ukus pojedinca.
Svaka epoha civilizacije rastvarajuči se nosi u svom krilu elemente novog stvaranja. U oblasti oblika praktičnog predmeta Loos je otkrio te elemente, protumačio odnos sadržine prema njenom obliku i svoje spoznaje izrekao jasno i potpuno. Loos instinktivno osječa čistu božju materiju, brani je od »zloči-načkog tetoviranja« i blesave imitacije, pa postavlja prve sugestivne likove nove arhitektonske proizvodnje.
Ornamenat nije samo čisti višak izraza, on je višak nad samu stvarnu potrebu. Da bi se snabdjeo neizmjerno veliki konzum širokih slojeva, ne mogu
se, idejno uzeto, proizvoditi viškovi. To je ekonomska istina sadašnjice. Jer isti duh, kao vremenu ima-nentan, očituje se ne samo u socijalnoj ideologiji nego jednako u načinu proizvodnje dobara i samom obliku proizvedenog predmeta. Prirodom svoje proizvodnje industrijalizacija je potisnula manufakturu, umjetni obrt, regionalni i lični ukus. Manufaktura, koja je nekad izražavala običaj, iskustvo, kraj i dušu proizvodioca, nestaje. Po prirodi svojih strojeva industrija nam daje produkte lišene slučajnosti i samovolje, daje nam produkte tipične i normirane. Mašin-ski stilska proizvodnja u svom razmahu stvara sve opčenitije tipove koji po svojoj racionalnosti teže da konačno obuhvate cijelo svjetsko konzumno pod-ručje. Tako grade svjetsko jedinstvo civilizacije.
Loosova vizija iz 1908. »Bald werden die Strassen der Stadte wie weisse Mauern glanzen«, več blista ulicama. Goli veličajni zidovi pojavljaju se kao čisti listovi epohe koju je predvidio i razvio Adolf Loos.
iz života adolfa loosa
(Anegdote i izreke)
Loos je uredivao u Parizu pomodnu trgovinu Kniže. U to vreme on je istina znao da poruči sva jela na dobrom francuskom jeziku, ali osim toga nije znao više ništa. Jednog radnika, koji je pri uredenju sudelovao u montaži i bio upučen samo na Loosova usmena uputstva, zapitaju zar može da razume Loosa. Radnik odgovori: »C'est plus facile qu'avec les autres architectes. Lui, il sait qu'il veut.«
Peter Altenberg reče jednoj prijateljici Looso-voj: »Nemojte biti tako mnogo u društvu sa njim! On svaku ženu načini pametnom.«
Dedna žena jednom je rekla: »Zašto se ja divim Loosu? On razgovara sa jednom groficom na isti način kao što govori sa kakvom čuvarkom javne garderobe na Grabenu.«
Loos: »Ordinarno je ono, što ordinarni ljudi sma-traju za fino.« Drugom prilikom rekao je: »Ono što se ordinarnom čoveku ne svida — lepo je.«
Loos kod vojnih vlasti: javlja se kao dobro-voljac, prilazi sasvim ozbiljan i kaže: »Molim Vas da me uzmete u artiljeriju. Ja sam čuo da se tamo postaje gluv. A ja sam več gluv. I tako biste vi imali več uredenu stvar.«
Loos je napisao ispod reprodukcije svoga portreta što ga je radio Kokoška: »Ova slika sličnija je od mene samog.«
Kokoška je rekao: »Bilo je glupo što Bog nije šestog dana zapitao Loosa za savet. Loos bi ga ne-sumnjivo sa največom ozbiljnošču upozorio na sve konstruktivne greške.«
Adolf Loos nade se u velikoj pomodnoj trgovini Goldmana i Salača sa jednim bečkim istaknutim arhitektom. On ga upita: »Koju kravatu smatrate naj-neukusnijom?« Onaj mu pokaže jednu. Na to se Loos obrati prodavcu: »Dobro, onda mi spakujte tu kravatu, nju ču nositi.«
Loos je jednom sedeo sa prijateljima za obedom. Jedna Američanka iz Washingtona vikne mu u uho: »Kako vas žalim, gospodine arhitekta, što ne možete da čujete duhovite razgovore koji se ovde vode.« Loos odgovori: »Pa ni vi ne čujete razgovore koji se sad vode u Americi, Australiji i Aziji.«
»Prijatelji u Parizu imaju jednog mačka, koga zovu »Loos«, jer je on elegantan, mudar i pun po-štovanja prema čelom svetu.«
(Preveo ing. arch. B. Maksimovič.)
«
Arch. Zlatko Neumann, Zagreb:
komentar reprodukcijama radova
adolfa loosa
Da se ispraVnije shvate reproducirani radovi, treba znati slijedeče: Utisak prostornosti, kao neposredno djelovanje svakog arhitektonskog djela, nije moguče proizvesti ni fotografijama, ni crtežima, ni planovima. Model takoder ne daje prostorno djelovanje, jer je prostornost svakog arhitektonskog djela (kuče, interieura) vezana o proporcije čovjeka i — idejno — nedjeljivo sa čovjekom spojena. To se mora posebno naglasiti, jer ima arhitekata koji hoče da tu prostornost arhitektonskog djela stvore tek kao svrhu samu za sebe.
Stan Adolfa Loosa, Beč, pogled u biblioteku iz stambene prostorije (190S)
Biblioteka je proširenje stambene prostorije, te je s njom povezana samo velikim otvorom. Sam prostor biblioteke je malen; tim velikim otvorom bez vratiju i nižim stropom nego što je u stambenoj sobi, prostorno je djelovanje povečano, a ostvarena je i neposredna mogučnost stanovanja u obim prostori-jama. Strogo je arhitektonsko rješenje osobito na-glašeno velikim kaminom kao centrom doma.
Uredaj je nastao 1903 god. (!) Dakle, u vrijeme, kad su svi drugi arhitekti radili u formama secesije, stvara Loos (uostalom več od svojih prvih radova iz 1898 god.) na strogo funkcionalnoj bazi, i jedino svrha, konstrukcija (vidi detalj lamberije, polica za knjige, kamin itd.) i vlastiti izraz materijala samog (ovdje hrastovina, ručna opeka s bijelim sljubnicama i reškama, bakreni hvatač dima itd.) jesu elementi njegova rada, baza savremene arhitekture, kako ju je Loos zamislio.
Vila na Ženevskom jezeru (1904)
Vila je gradena na temelju Loosova projekta, a dovršio ju je arh. Hugo Ehrlich, danas profesor na tehničkom fakultetu zagrebačkog univerziteta. Rešetke na prozorima ne odgovaraju intencijama Loosovim, koji je umjesto rešetki osnovao prozore sa šprljcima, kako se vidi na slici. Zgrada, koja je sagradena 1904 god., toliko je savremena, kao da je danas nastala; no u ono je doba bila tako neobična i nova, da su to djelo Loosovo nazvali »ChSteau mysterieux«.
Vestibul, i to stijene i pod, sav je obložen mra-morom, a i pokučstvo (police itd.) iz istog su ma-terijala. Strop je obložen bakrenim pločama.
Kartner-Bar, Beč (1907)
Prostor toga bara vrlo je malen: 3,5 X 7,0 m. (Najmanji bar u Beču.) Zbog ogledala koje je Loos postavio na gornjem dijelu zidova iznad lamberije iz mahagonija, povečao je i proširio optički cio prostor. Stupovi i grede na stropu su iz tamno-zelena mramora, a kasetirani strop iz svijetlog Skyros-mra-mora. Stijena iznad ulaza (na slici vidi se u ogledalu povrh stražnje stijene) razdijeljena je mjedenim šprljcima u kvadratična polja, koja su ispunjena tanko brušenim onyx-pločama, koje propuštaju svijetlo. Cio je namještaj iz mahagonija.
Vila Steiner, Beč-Hietzing (1910)
Pročelja potpuno glatka. Prozori direktno ure-zani u ravnu plohu. Ispred kubusa zgrade leži u prizemlju široka, prostrana terasa, sa koje vode s obih strana stepenice u vrt. Time je stvorena neposredna veza stambenih prostorija, koje leže u čitavoj širini prizemlja, s vrtom, koji je stvarno sa-stavni, funkcionalni dio vile.
Stambena i trgovačka kuča na Michaelerplatz-u, Beč (1910)
Gradevina ima klinast oblik, s glavnim pročeljem prema Michaelerplatz-u, a postavljena je na-suprot sadrenim ornamentima iskičenoj i kupulom krunjenoj baroknoj fasadi carskog dvorca. Unutrašnja funkcionalnost gradevine dolazi i u njenoj spoljaš-nosti do potpuna izraza strogom diobom donjeg dijela gradevine, namijenjena trgovačkoj svrsi, od gornjeg stambenog dijela. I u samom donjem dijelu ta je unutrašnja svrha došla i neposredno formalno u spoljašnosti do izražaja, kako se to jasno vidi iz raznih višina otvora.
Donji, trgovačkom poslovanju namijenjen, dio gradevine zasebno je još naglašen time što je oplo-čen plemenitim cipollino mramorom iz Eubeje. Stupovi na ulazu u trgovinu Goldmann i Salatsch s glavnom pročelja su monoliti. Nasuprot tom donjem, trgovačkom dijelu gradevine, gornji, stambeni dio je sasvim jednostavan. Prozori, bez ikakovih okvira i akcenata, u jednoličnom su ritmu urezani u sasvim giatku plohu pročelja. Zbog propisa gradevnog reda krov je kos, a pokriven je bakrenim limom. Posude za cviječe, koje se nalaze ispod prozora II kata i nekih prozora III i IV kata, morale su kasnije biti obješene na nalog gradevne vlasti.
Za ovu je gradevinu bio raspisan natječaj, kod kojega je sudjelovao i Adolf Loos. On je stavio uvjet, da ocjenjivački sud ima prosuditi i ocijeniti samo njegovo tlocrtno i prostorno rješenje, pošto se može samo o praktičnim pitanjima diskutovati, a nikako o fasadi. Loos je donio tako iscrpljivo rješenje
tlocrta i iskoriščenje prostora, da je njegov rad bio nagraden. Ali, tek što je zgrada napola bila dovršena, a skele skinute, započe neopisivim načinom i sredstvima hajka na Loosa i njegovo djelo: novine su donosile pogrdne članke nazivajuči djelo Loosovo »sandukom za smeče«, »kanalskom rešetkom«, »kučom bez obrva«. »Neue Freie Presse« piše: »U tim pustim prozorskim špiljama stanuje strahota«. Hajku su po-duprli stručnjaci i stručne klike. Tako je, izmedu ostaloga, izjavio profesor Konig, da zgrada mora dobiti kupolu, i to zato, da bi se sačuvala cjelina izgleda toga gradskog predjela. To je mišljenje analogno pojmu »garniture« u namještaju. Naime, carski je dvor imao kupolu, a isto tako i kuča na susjednom uglu, iako je ta kupola tek prazna kulisa.
Uzalud su ljudi, kao Kari Kraus, pisali: »Die Mittelmassigkeit revoltiert gegen die Zweckmassig-keit«; uzalud je Loos tumačio i dokazivao: »Ako je kuča gradena prema zahtjevu vremena, onda pristaje u svaku historijsku okolinu«. Gradski gradevni ured, pod pritiskom javnoga mišljenja, zauzeo je stajalište protiv Loosa, obustavio je gradnju i zahtijevao da fasada ima biti ornamentirana. Poradi velikog uzru-javanja Loos je teško nervno obolio; morao je otpu-tovati na oporavak u Italiju. Otsutstvo Loosovo isko-ristiše protivnici. Osnovan je odbor za pročelje (I), koji je imao zadaču da projektuje novu fasadu za Loosovu kuču. Profesori Konig i Baumann imali su vočstvo u toj akciji. Vrativši se na tu vijest, koju je saznao iz novina, u Beč, započne Loos, osamljen i bolestan, očajnu borbu protiv sviju, ma da mu je i sam Otto Wagner, za kojega se može s pravom pretpostaviti da je znao da glatkom stilu pripada budučnost, savjetovao neka popusti.
Loos je održao zatim pred 2000 ljudi predavanje u kom je — uz ostalo — rekao slijedeče: »Savremeni čovjek, žureči se ulicama ka cilju, primječuje i vidi samo ono što se nalazi u višini oka. Danas niko nema vremena, da promatra kipove na krovu. Sa-vremenost i modernost grada očituje se u njegovu pločniku ... Diferenciranjem pročelja kod zgrade na Michaelerplatz-u postignuta je dioba: trgovačkom poslovanju namijenjen dio i stambeni dio. — Obim glavnim pilovima i užim poduporama htio sam zasebno da naglasim ritam, bez kojega nema arhitekture. Nepokrivanje osi podvlači dvodijelnost pročelja. Da mimoidem tešku monumentalnost kod te gradevine, i da pokažem da tu posluje jedan krojač, iako otmjeni, upotrebio sam engleske prozore (»Bow-windows«), razdijeljene metalnim šprljcima u mala polja. Svrha tih prozora je osječanje sigurnosti — da čovjek ne padne na ulicu (prozori idu do poda), a sem toga djeluju u unutrašnjosti intimno. . . Kad je pisao o kuči, žurnalist Raoul Auernheimer je rekao, da mrko i žalosno izgleda, pokazujuči svoje glatko obrijano lice u kom nema ni traga smiješku. To je, valjda, načelo, jer je i smiješak samo ornament. Na-lazim da je glatko obrijano lice Beethovena, u kom
nema ni traga smiješku, Ijepše negoli sve vesele bradice članova Kiinstlerhaus-a. — Kuče moraju biti ozbiljne. — Dosta je šale ...«
Vila Rufer, Beč (1922) — prostorni plan
Loos je prvi pošao putem prostornosti arhitektonskog stvaranja ukazujuči na paralelnu nuždu ekonomičnosti konstrukcije s ekonomijom prostora. Time je promijenio svu dosadašnju tradiciju arhitektonskog stvaranja na dvodimenzionalnoj plohi crtače daske; kao što je poznato, dotada je to i takovo stvaranje rezultiralo tek plošnim tlocrtom gradevine, dakle tlocrtom, koji se razvijao tek u jednom smjeru, i koji je dosljedno, zbog svoje rasprostranjenosti u površini, uz jednaku visinu sviju prostorija, bez obzira na njihovu svrhu, bio neorganiziran, neekono-mičan i skup. Svojim prostornim planom — rješenjem gradevine u prostoru — pridjeljuje Loos prostorijama prema njihovoj funkciji i svrsi ne samo odredenu površinu nego i specifičnu visinu, postavljajuči ih na razne niveau-e. Rezultat je harmonički jedinstvena, ekonomična tvorevina na bazi čiste funkcionalnosti. — Za čitanje i razumijevanje prostornog plana potrebno je da se istovremeno služimo tlocrtom i pre-sjekom i da slijedimo uspon stuba.
Projekt vile za Aleksandra Moissi-a na Lidu u Veneciji — prostorni plan
U najgornjem katu smješteno je predsoblje, stambena soba, blagovaonica i soba za prijem go-stiju. Prostorije leže u različnim višinama, te su neposredno spojene krovnim vrtom. Kamin u stambenoj sobi smješten je ispod stepeništa, koje vodi na gornju krovnu terasu. U meduspratu smještene su sobe za goste. U prizemlju su spavaonice vlasnika kuče i sporedne prostorije. Taj je razmještaj prostorija učinjen zbog toga, da se iz stambenih i društvenih prostorija dobije nesmetani pogled na more; ovakav je pogled iz donjih prostorija bio inače dje-lomično zastrt. Iz presjeka toga projekta dobija se jasna slika načela Loosova prostornog plana.
Stambena kuča Tristana Tzare, Paris
Kuča obuhvata dva stana, i to stan vlasnika kuče, koji ima ulaz sa Avenue Junot (pročelje što ga pokazuje slika), a leži u dijelu iznad kamena podnožja; zatim stan za iznajmljivanje, koji ima ulaz s protivne strane, a smješten je u meduspratu.
Pošto je glavno pročelje prema Avenue Dunot okrenuto na sjever, to su projektovane duboke niše i prozori prostorija smješteni unutar niša tako, da time prostorije dobivaju ipak sunca.
Vila MUlIer, Prag
Dedno od posljednjih djela Loosovih. Stambeni kat, i to velika stambena prostorija s blagovaonicom, stubištem i, nadalje, soba gospode i biblioteka.
BIBLIOGRAFIJA
Loosove publikacije
1921	Ins Leere gesprochen (Govoreno uprazno). Skup-Ijeni članci, 1897—1900. Prva edicija (na njemač-kom jeziku), 1921, Georges Cres & Cie., Paris. Druga pregledana
1951 edicija, 1931, Brennerverlag, Innsbruck.
1950	Trotzdem (Usprkos). Skupljeni članci, 1900—1930. Prva edicija, Brennerverlag, Innsbruck, 1930.
1951	druga edicija, Brennerverlag, Innsbruck, 1931.
1919 Richtlinien fLir ein Kunstamt (Specijalno izdanje
revije »Der Friede«. Izdavač Richard Lanyi, Beč, 1919.
1951 Das Werk des Architekten, publicirao Heinrich Kulka. Ovo djelo sadrži sve važnije projekte, popračene sa planovima i detaljnim komenta-rima, kao i značajne fotografije izvedenih konstrukcija. Tu se nalaze i neobjelodanjeni ruko-pisi Adolfa Loosa. Izdavač Anton Schroll & Cie, Beč, Trattnerhof 1.
Publikacije o Adolfu Loosu
1950	Adolf Loos prigodom njegove 60-godišnjice. Po-čast odana od Alban Berg-a, Karl Kraus-a, Else Lasker-Schliler, 3. J. P. Oud-a, Marcel Ray-a, Tristan Tzara-e i mnogih drugih. Izdavač Richard Lanyi, Beč, 1930.
1951	Vient de paraitre, mišljenja i pohvale od George Besson-a, Francis 3ourdain-a, Le Corbusiera, Mallet-Stevens-a, Marcel Ray-a, Stephan Zweig-a itd.
1922	A. Marilaun Adolf Loos. Iz kolekcije »Die Wie-dergabe«, Beč, 1922.
BIOGRAFSKA NOTICA
1870 10 decembra rodio se Adolf Loos u Brnu u Č e š k o s I o v a č k o j. — P r o f e s i o n a I n u školu polazi u Reichenbergu. P o I i t e h n i -č k u u Dresdenu.
1895	odlazak u A m e r i k u. Posječuje svjetsku izlož-bu u Čikagu.
1896	povratak u Beč. Publicira seriju članaka u »Neue freie Presse« i drugdje.
1899 prvo djelo: Cafe Museum u Beču.
1906 osniva privatnu arhitektonsku školu, u kojoj je obuka besplatna.
1920—1922 on je š e f - a r h i t e k t ureda za naselje grada Beč a.
1925 nastanjuje se u Parizu.
1928 povratak u Beč.
1950 posle svoje 60-godišnjice vrača se u Francu s k u. Češkoslovaška mu podjeljuje d o ž i -votnu penziju.
1955 24 augusta umro je Adolf Loos.
temeljni oblici evropskog grada
U oblasti nauke o arhitekt uri i umjetnosti obu-hvttta urbanizam sve veče dimenzije. Nova se tehnič-ka literatura i/, dana u dan obogačuje dragocjenim djelima sa ovoga područja, koje je ipuno historijskih tajna, kada j.e u pitanju tumačenje postanka najsta-rijili gradova i ispitivanje njihova utjecaja na za-četak srednjevjekovnili i današnjih gradova i naselja. Študij urbanizma dobija malo po malo druge oblike: dole smo prije samo navodili pri in j ere, danas proučavamo genezu onih sila koje su ove primjere stvorile.
Izgradnja evropskih gradova do konca Srednjeg vijeka giba se izmedu dva oblika; jedan je planiinc-trijski nepravilan a drugi planimetrijski pravilan. Gantner nam u svojoj knjiži »Temeljni oblici evrop-skog grada« (Grundformen der europaischen Stadt, izdanje Antona Schrolla i comp., Beč 1028 god.) tu-mači ovc oblike i njihove polazne točke: terrain i kueu. Spominje nam Aristotela i iznosi njegove poglede? na izgradnju nepravilno- i pravilno-planiine-trijskih gradova, ili. kako ili on naziva, hippodamij-skili gradova. Tako se upoznajemo sa počecima mo-dernog naselja, tamo od kraja 18 stolječa.
Genealogija neregularnog grada uči nas da je od svili situacija koje postoje Pergamon najljepša. Iz ovoga je perioda najzaniml j ivi ji etrurski grad, jer su Etrurci tražili za svoje gradove dominantan položaj. Etrurski nam gradovi služc kao praoblici gallo-rimskog grada koji se n Srednjem vijeku razvija pod utjecajem crkve i prirode.
Gantner nam u svojoj knjiži počinje Srednji vijek Danteovim stiliovima:
Vero e, che come forma uon s'accorda Molte fiate all'intenzion dell'arte, Perche a risponder la materia e sorda ...
Ti su stihovi, nema sumnje, u ovoj epohi naši i svoje puno opravdanje.
U svom zaniniljivom razlaganju analizira Gantner Klaiberovu tipologiju srednjevjekovnog grada i do-lazi do zaključka da je neispravna. Ovdje nalazimo mjesta koja su nastala ipod utjecajem arhitektonske dominante: crkve, dvora, trgova, ulica itd., i prirodne dominante: rijeka, jezera, bregova, brežuljaka itd. Genoalogijom pravilnog grada dolazimo do grčke antike i Hippodamova sistema izgradnje gradova; Hip-podamos je označen kao tvorac »hippodamskog stila«, ma da on to u stvari nije bio. Ovdje je potrebno ispraviti i Aristotela, jer Hippodamos je samo propagator jedne ideje koju su u Grčkoj prije njega cijele generacije provodile u djelo. A da ideja dobija ime po propagatoru a ne ipo stvaraocu, ni je u Grčkoj bila novost. Gantner nam tumači Hippodamovo shva-tanje »tročlanog socijalnog organizma«, čije elemente nalazimo več u Kahunu, gradu iz 2500 god. pr. Kr., pa i u samom Babilonu. Tu nalazimo tumae Hippodamova tlocrta koji je sličan šahovskoj ploči;
na ta j način dolazimo do rimske kvadrature. Kao primjeri služe gradovi Knidos i Selinunt; nadalje Priena i gradovi rimske antike, rimskog vojničkog grada, gdje su »Gardo i Decuinanus« kao srednje oso-vine a »templum« kao središte grada. Primjer je Timgad u Numidiji sa kvadratnim oblikom.
Organski je prijelaz Antike u Srednji vijek danas na svima područjima historije umjetnosti poznat i jasan. Tumačeči grad Novoga vijeka, Gantner nas upoznaje sa imanacijom oblika i genezom etrur-skog grada, i to: I. nepravilan grad na brijegu (Thera, Pergamon itd.); 2. regularan grad na brijegu (Seli mint): 3. grad u obliku šahovske ploče u ravnici (Knidos, Milet); 4. grad u obliku šahovske ploče u brego-vima (Priena); 5. castrnmski gradovi (Timgad).
l ipovi pod 1 in 4 prelaze u Srednji vijek. 2 izti-mire sasvim, 3 i 5 »žive« i dalje kao kolonijalni gradovi Srednjeg vijeka.
Prauzor svima gradovima Srednjeg vijeka je grad Renesanse 15 stol ječa, osnovan prema načrtu firen-tinskog arhitekta Antoni ja Averlina-Filarete; ta j je grad po Galeazzu Sforzi nazvan Sforzinda. Oblik mu je osmerokutna zvijezda. (Nju nalazimo, štoviše, i kod naših srednjevjekovnili utvrdenih gradova. Op. pisca.) Ovo je, dakle, polazna točka za izgradnju gradova u doba Renesanse, u početku, dakako, samo teorija. Tek jedno stolječe kasnije, 159? god., gradnjom botaničkog vrta u Padovi, položen je temel j gradu Palma Nuovi, a poslije njega još jednoin gradu sa radialnim tlo-crtoin, Granmichele, kao najčistijem tipu Sforzinde. Iza toga nailazimo na cijeli niz franeuskih gradova i trgova u obliku zvijezde. Gantnerova je knjiga, u tome pogledu, puna dragocjenih primjera; ti primjeri, eminentno klasičnog karaktera, važni su za prouča-vanje izgradnje franeuskih gradova. Za njima slijede njemački kolonijalni gradovi i rezidenci je, pa tako Gantner završava sa racionalizacijom prirodne dominante kao izvorom modernog grada.
Gantnerova je knjiga, kao i sva Sehrollova izda-nja, ukusno opremljena, a ilustrirana izvršnim slikama i planovima, vrlo instinktivnim i informativnim.
Arh. Marko Vidakovič.
knjige in revije
Neue Villen, bearbeitet von Herbert Hoffmann; založba Julius Hoffmann, Stuttgart. — Nova izdaja tega dela iz serije »Ilaus und Raum« obsega 140 majhnih in večjih dvodružinskih hiš nemških in drugih arhitektov z več sto pogledi in načrti.
Veliko je že izšlo knjig o enodružinskih hišah, a tako obsežno i/bero dobrih primerov in s preciznimi stvarnimi podatki nudi najbrž le malokatera. Posebno razveseljivo je, da se ne vsiljuje noben »problem« in ne zagovarja nobena teza. Po kratkem uvodu, ki obravnava potrebo stanovanja za posameznika in osnove za proračuni se vrstijo hiše vseh vrst,
/večine enodružinske srednje velikosti, pa tudi nekaj večjih posestev in značilnih vrstnih hiš je vmes.
Kdor ho študiral to knjigo, se mu 1)0 lahko odločiti. kaj 1)0 zidal: pri vsaki hiši je popisano, kakšen je njen namen: poleg fasad in interjerjev najde nučrte in podatke o velikosti, načinu zidave in ceni, ki je za nas seveda nekoliko drugačna; celo naslovi za vsakega arhitekta — zastopani so starejši iu novejši — so navedeni. Če ne bo zidal z navedenimi arhitekti — kar se pri nas pač ne bo zgodilo bo na podlagi te knjige lahko vsakemu drugemu razložil svoje želje.
Knjiga je zanimiva tudi zato, ker vpošteva zelo različne oblike hiš. Izdajatelj je upravičeno mnenja, da je lahko tudi hiša s poševno streho moderna, če v načrtu dovoljuje najboljši način stanovanja. Nasprotno je lahko stavba z ravno streho nesodobna, če razvršča svoje kubuse v nesmotrn prostorni organizem.
Kn jiga se naroča po upravi ..Arhitekture".
Nosokomeion, W. Kohlhammer-Verlag, Stuttgart. Urbanstrasse 12-16. 4. letnik, je četrtletno izhajajoča revija o bolnišnicah in oficijelni organ mednarodnega združenja, ki se bavi s problemom bolnišnic (Internationale Krankenhaus-Gesellschaft). Leta 1031 so zastopniki 45 držav ustanovili mednarodno združenje, ki naj bi se bavilo z vprašan ji o bolnišnicah (gradbe. oprema, uprava, pomen) in h kateremu se je mogoče prijaviti na naslov zgoraj omenjene založbe. Glusilo tega združenja — Nosokomeion prinaša v nemškem, francoskem, angleškem, španskem in italijan-gnunju strokov n jakov iz različnih držav. —- Vodilna misel četrtega letnika »Nosokomeion« naj bi bila: skem jeziku originalna opazovanja, razprave iu do-bolnišnice ne smejo biti samo za nego in zdravljenje sprejetih bolnikov, ampak žarišča, iz. katerih bi se vodila glavna preventivna borba za zdravje ljudstva. I/. tega vidika nam nudi ta letnik (štirje debeli zvezki) mnogo člankov, ki se bavijo z modernimi stavbami bolnišnic, z njih opremo in z ureditvijo posameznih prostorov, z razporedim bolnikov, osebju itd., za kur so priloženi nekateri načrti, diagrami, tabele, statistike. Avtorji obdelujejo tudi nekatere bolezni z ozimni na moderno profilakso, higieno, prehrano, fizikalno terapijo itd. Revija bi utegnila zanimati upravnike naših zdravstvenih zavodov, pa tudi stavbenike in instalaterje, ki imajo opravka s tovrstnim delom.
D. B. M.
iz redakcije -
Vse reprodukcije Loosovih del in načrtov so posnete po knjigi lleinrich Kulka »Adolf l.oos (Neues Buueii. Band IV) iz založbe Anton Schroll & Co, Dunu j.
Naslovni originalni lesorez Adolfa l.oosa je delo akad. slikarja g. Mihe Maleša.
Prihodnja, 12 številka naše revije bo posvečena enemu naših največjih problemov: šolski stavbi. \ povečanem obsegu na najmanj 24 straneh bo obravnavala to pereče vprašanje z. vseh vidikov — s pedagoškega. socijulnegu, liigi jenskegu, arhitektonskega razen tega pa prinese več izvršenih novodobnih stavb iz vseh krajev naše države — iz Ljubljane, Zagreba, Beograda, Splita, Skoplju — tako, da bo šola pokuzana v teoriji in praksi. Sodelovali bodo med drugimi uril. J. Costaperaria. prof. Stanoje A. Jovunovič, ing. arch. B. Kojič, arh. E. Steinmann, univ. prof. dr. Lujo Thaller, arch. M. Vidukovič, ing. arch. I. Zemljak. Številka bo prvo obširnejše delo iz te stroke pri nas ter bo gotovo zanimala zlasti pedagoške in upravne činitelje, zato izide v povečani nakladi, da bomo lahko zadostili potrebi: vendar pa prosimo vse gg. interesente-nenaročnike, da izvolijo naročiti številko že naprej. Cena je v predplačilu 15 Din, s povzetjem 22 Din.
errata corrige
li svesci K) »Arhitekture, od o. g., u študiji gosp. arh. Murka Vidukoviča »Prolegomena principimu urbanizmu«, na str. 152, u desnom stupcu, drugi odlo-inak, potkrala se zabunom jedila oinuška. Izostao je, naime, k rata k odlomak Gropiusova teksta, prema referatu gosp. arh. Branku Muksimoviča (vidi članak Stanovi za minimum egzistencijec u knjiži Problemi urbanizma«, izdanje Gece Kona, Beograd l')52 g.), te je u/. piščev zaključak, uinjesto njegovu imenu, došlo ime Gropiusovo iz. izostavljena odlomku. Taj zaključak g. arh. Muksimoviča počinje: »štedi se u kvadraturi...«, u svršava: »To su t. zv. stanovi za minimum egz.istencije. :
Ing. arch. Vladimir Mušič	Stopnišče
Mizarstvo in zaloga pohištva v Št. Vidu nad Ljubljano. Prevzemava v solidno izvršitev in po konkurenčnih cenah opreme stanovanj, pisarn, prodajaln, hotelov, lokalov itd. po lastnih ali pa po predloženih načrtih. Najmoderneje urejen obrat! * Na tisoče priznanj! Lastne ilustrirane
SLIKARSTVO
ALBERT ŠPELETIČ
EMONSKA C. 25 - LJUBLJANA - TELEFON ŠT. 3175
VZORCI NA VPOGLED CENE KONKURENČNE
L
FOTOKEMIČNIM
LE
JUGOSLOVANSKA
TISKARNA VLJUBLJANI