Jasna Čapo Žmegač Transnacionalizam, lokalitet, rod: hrvatske migrantske obitelji
u Münchenu
Transmigranti, tj. migranti koji stvaraju društvena polja koja premoščuju zemljo-pisne, kulturne ipolitičkegranice razvijaju identitete unutar društvenih mreža koje ih istodobno povezuju s dva ili s više društava. Medutim, transnacionalne prakse i uronjenost u nekoliko društvenih sredina ne hrišu lokalne identitete i značenjske sustave. Kako transnacionalne prakse bivaju odredene mogucnostima i ograničenjima posebnih lokaliteta u kojima se odvijaju, tako i transmigrant i, premda sudjeluju u prekograničnim aktivnostima, bivaju usidreni u lokalitetima u kojima žive razvijajuči lokalne sklonosti i veze. Na izvjestan način oni su istodobno i transnacionalni i lokalni. Na primjeru hrvatskih migranata Gastarbeitern u Münchenu, u radu se ta dvojnost razmatra u odnosu na rodnu os. Autoričina je teza kako transnacionalne, transgranične prakse postoje usporedno s različitim rodnim fokusom na jedan od dvaju lokaliteta koje transmigranti povezuju svojim aktivnostima.
Transmigrants, that is migrants who establish social fields which span geographic, cultural and political borders take actions, make decisions, feel concerns, and develop identities within social networks that connect them to two or more societies simultaneously. However, transnational practices and embeddedness in several societies do not wipe out local identities and systems of meaning. In a certain way transmigrants are simultaneously transnational and local. In the paper this duality is discussed on the example of Croatian labour migrants in Munich, paying special attention to gender focus on one of the two localities that the transmigrants link with their activities.
Transnacionalizam je moguce široko definirati kao veze i interakcije koje povezuju ljude i institucije preko granica nacija-država (Vertovec 1999: 447). Kad je riječ o transnacionalizmu unutar migracijskih kretanja, tada se uže odreduje kao procesi kojima migranti uspostavljaju i održavaju mnogobrojne dmštvene odnose koji povezuju njihovo društvo podrijetla i društvo naseljavanja. Ključni element transnacionalizma je mnoštvo načina na koje migranti sudjeluju u društvu odakle dolaze i u društvu u kojemu gostuju
(Basch, Click Schiller & Szanton Blanc 1994: 7). Transmigranti, odnosno migranti koji stvaraju takva društvena polja što premoščuju zemljopisne, kulturne i političke granice »djeluju, odlučuju, osjecaju se pozvanima i razvijaju identitete unutar društvenih mreža koje ih istodobno povezuju s dva ili s više društava» (Glick Schiller, Basch, Blanc-Szanton 1992: 1-2; 1995: 48). Čini se da su migranti, primjerice iz srednje Amerike (iz Haitija i Granade) kao i Filipinci koji su predmet izučavanja Baschove i drugih isto toliko kod kuče u Americi kao i u društvima odakle dolaze: teško je ustanoviti gdje pripadaju ili što je za njih dom.
Različite prekogranične prakse migranata dio su tokova preko granica nacija-država: slanje novca rodacima koji nisu emigrirali, komunikacija putem pisarna, telefona, video i audio-vrpci ili putem elektronske pošte izmedu onih koji su otišli i onih koji su ostali, putovanja i boravci u mjestu podrijetla, gospodarski pothvati, potpora lokalnim projek-tima i političkim projektima u društvu podrijetla i sl. (usp. Mahler 1998: 74). Neki istraživači naglašavaju kako je bitno obilježje transnacionalnih aktivnosti njihov intenzitet i simultanost (Portes, Guarnizo 8c Landolt 1999; vidjeti i Vertovec 1999): »koncept transnacionalizma valjalo bi ograničiti na one poslove i aktivnosti koje zahtijevaju redovite i održavane društvene kontakte kroz vrijeme preko nacionalnih granica» (Portes, Guarnizo & Landolt 1999: 219, istaknula JČŽ). Prema toj definiciji koncept obuhvaca, primjerice, putovanja dominikanske trgovkinje odječom koja nekoliko puta godišnje odlazi u New York da bi prodala svoju robu i kupila nove materijale i uzorke za svoj posao, ali isključuje neredovite poklone u novcu i naravi koje migranti šalju rodacima i prijateljima. Isključeni su i jednokratna kupovina kuce ili zemljišta u zemlji podrijetla (ibid.).
Redoviti kontakti izmedu ljudi koji su ostali i onih koji su otišli stvaraju transnacionalni društveni prostor, prema nekim istraživačima novu vrstu društvene formacije koja premošcuje granice nacija-država i izazov je uobičajenom poimanju konvergencije društvenih i zemljopisnih granica (usp. Pries 2001; Basch, Glick Schiller & Szanton-Blanc 1994; Faist 2000). Taj društveni prostor čine ljudi koji, govoreči dva jezika i organizirajuči dom u dvije države, žive dualne živote (Portes, Guarnizo 8c Landolt 1999), odnosno kulturno bifokalni ljudi - sa sposobnošču da svijet gledaju alternativno kroz različite vrste leča (Rouse 1992). Neke pak metafore govore o hibridnim ili sinkretičnim životnim oblicima koji nastaju kao rezultat transnacionalnih društvenih prostora (Clifford 1994; Faist 2000).
Transnacionalne prakse ne odvijaju se u imaginarnom »trečem prostoru«, apstraktno lociranom »izmedu« dva nacionalna teritorija, a predodžba iz prvih študija transnacionalizma o transmigrantima kao deteritorijaliziranim ljudima - ljudima koji nisu »ni tu, ni lamo« - zahtijeva reviziju (Guarnizo 8c Smith 1998).Transnacionalne prakse i život transmigranata ograničeni su stvarnošču na zemlji i to na nekoliko razina: lokalnoj i nacionalnoj u državi podrijetla i u državi migracije. Drugim riječima, djelovanje transmigranata vezano je prisilama i mogučnostima nacionalnoga konteksta u obje države i usidreno je u lokalni život i u društvene odnose u odredenim geografskim mjestima u odredenom povijesnom razdoblju. Stoga se istraživači zalažu za empirijska istraživanja transnacionalizma »odozdo« (from below), za istraživanja »stvarnosti na zemlji« (grounded reality) (Guarnizo 8c Smith 1998: 12-15; Mahler 1998: 80).
Kako transnacionalne prakse bivaju odredene mogučnostima i ograničenjima posebnih lokaliteta u i izmedu kojih se dogadaju, tako i transmigranti, razvijajuči lokalne sklonosti i veze, bivaju »uzemljeni« u odredenim lokalitetima. Njihova bifokalnost i sudjelovanje u globalnom transmigracijskom procesu ne brišu lokalne identitete i
Značenjske.sustave. Upravo suprotno, transnacionalizam se na njih oslanja da hi održao transnacionalne veze (Guarnizo & Smith 1998). Na izvjestan način transmigrant ostaju "lokalcima“ (locals, usp. Hannerz 1996: 102f0 ili kako je oksimoronom izrazio Thomas Faist, oni su »provincijalni transnacionalen (parochial transnationals, 2000: 290). Time je Faist želio označiti da transmigranti žive lokalno te da u mjestima u koja migriraju razvijaju nove lokalne veze i pripadnosti, a istodobno su angažirani u prekograničnim aktivnostma koje ih povezuju s mjestima podrijetla.
Ovaj je rad prilog raspravi o uloženosti migranata u lokalni kontekst. Konkretno, razmatraju se lokalna usidrenja transmigranata u odnosu na rodnu os. Smatram da sintagmu »provincijalni transnacionalen valja pobliže odrediti želimo li objasniti razlike u orijentaciji prema lokalnome ustanovljene kod žena i muškaraca, hrvatskih transmigranata koji žive u Münchenu. Moja je teza kako transnacionalne, transgranične prakse postoje usporedno s razlikom u rodilom fokusu na jedan od dva lokaliteta koje transmigrant! povezuju svojim aktivnostma.
Etnografija pojedinačnoga: hrvatski ekonomski migranti u Münchenu
Zbog složenosti povijesti Hrvata u Münchenu hrvatska je populacija u torne njemačkom gradu heterogena. Izvori heterogenosti proizlaze iz različitih čimbenika, od kojih su medu najvažnijima razdoblje i prilike pod kojima su emigrirali u Njemačku. Prema tim varija-blama Hrvati sami razlikuju tri skupine migranata: emigrante, Gastarbeitere i izbjeglice'. Prvi su politički emigranti i azilanti, simpatizeri ili suradnici nacističkoga režima u Hr-vatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, antikomunisti i svečenici ili osobe bliske Crkvi (te zbog toga izložene progonu jugoslavenskih komunističkih vlasti) koji su napustili komunističkujugoslaviju odmah nakon rata ili u pedesetim godinama 20. stolječa. Gastar-beiteri, termin kojim se sami Hrvati označuju, ekonomski su migranti koji su šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stolječa došli individualno ili organizirano nakon potpisivanja ugovora o zapošljavanju radne snage izmedu Federalne Republike Njemačke i bivše Jugoslavije 1968. Nakon 1973- kad je regrutacija radne snage zaustavljena ta se skupina povečavala uglavnom zahvaljujuči okupljanju obitelji. Radnici i njihove obitelji čine največi dio današnjih 30.000 Hrvata u Münchenu2. U prvoj polovici devedesetih godina 20. st. dio kontingenta činili su izbjeglice uglavom iz Bosne i Hercegovine i manje iz Hrvatske, koji su se, potjerani ratom, privremeno naselili u Münchenu. U doba njihove največe prisutnosti, izmedu 1992./3. i 1996./7. proejenjuje se da ih je bilo oko 15.000 do 20.000 (Tomaševič 1998: 77-78). Veči se dio bio prisiljen vratiti 1997. i 1998. godine, no dio je i ostao. U središtu je ovoga rada skupina Gastarbeitera.
' Neki su sugovornici upozorili da su tim skupinama prethodili prinudni radnici u razdoblju nacionalsocija-lizma.
1 Kiječ je o proejeni mojih sugovornika i Hrvatske katoličke misije koji tim krojem obuhvačaju etničke Hrvate iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine (Tomaševič 1998: 77-78). Toča n kroj Hrvata u Münchenu ne može se utvrditi. Naime, statistički podaci bilježe Strance prema državnoj a ne etničkoj pripadnosti tako da je godine 1998. u Münchenu bilo registrirano 18.992 gradana Hrvatske i 12.816 gradana Bosne i Hercegovine (Münchner Ausländerinnen und Ausländer in Zahlen 1999: 8). Buduči da Hrvati podrijetlom iz Bosne mogu posjedovati i bosanskohercegovačko i hrvatsko državljanstvo, medu registriranim gradanima više nacionalne Bosne i Hercegovine vjerojatno se nalazi samo manji dio Hrvata. Može se pretpostaviti da se u službenim statistikama dio Hrvata »gubi- jer se joS uvijek vode kao jugoslavenski državljani. Naime, nakon raspada bivSe Jugoslavije Hrvati su osobno morali prijaviti promjenu državljanstva (iz jugoslavenskoga u hrvatsko), Sto neutvrdeni, prema mišljenju mojih sugovornika veliki dio nije učinio.
Kao i u slučaju cjelokupne hrvat.ske migrantske populacije u Mtinchenu, i u slučaju Gastarbeitern pokazuje se ograničena moč generičke etikete nacionalnog identifikatora u sintagmi »hrvatski Gastarbeiteri«. Ishodišta heterogenosti hrvatske gastarbajterske populacije u Miinchenu su regionalno podrijetlo i regionalne kulturne razlike, obrazo-vanje i društveni sloj, dob i dužina boravka u Njemačkoj, obiteljske prilike u kojima žive u Miinchenu, te osobne razlike. Primjerice, u Miinchenu žive Hrvati podrijetlom iz Dalmacije, Medimurja, Zagorja, Slavonije, iz Bosanske Posavine, te srednje i južne Bosne. Oni su radnici na gradilištima ili na Njemačkoj željeznici, kvalificirana radna snaga u BMW-u, Siemensu ili u band, kuhari/kuharice i konobari/konobarice, samo-stalni ugostitelji, spremačice, učitelji i nastavnici, medicinske sestre i pomočno medicinsko osoblje, kučepazitelji, vozači, socijalni radnici i pedagozi, znanstvenici i liječnici. Neki u Miinchenu borave dvadesetak ili tridesetak, neki desetak godina. Neki su došli u dječjoj dobi, neki kao mladi odrasli ljudi, neki pak kao starije osobe. Obiteljska situacija im je vrlo različita: susrečemo samce koji imaju obitelj u domovini ili su neudati/ neoženjeni, bračne parove čija su djeca ostala u domovini, bračne parove koji žive s jednim djetetom ili s više djece u Miinchenu dok su jedno ili više djece ostavili u domovini i sl. Neki su parovi oformljeni u Njemačkoj, no neki žive zajedno tek odnedavno: nakon možda i dvadesetogodišnjega odvojenoga obiteljskog života rat je muškarce potaknuo da u Njemačku dovedu Ženu i djecu.
Stoga ne postoji migrantsko hrvatsko iskustvo u jednini: ono je uvijek specifično i situirano unutar niza čimbenika. U ovome se radu razmatraju transnacionalne prakse obitelji u kojima su oba partnera Hrvati te čiji svi članovi (žena, muž, djeca) obitavaju u Miinchenu. Ženama je zajedničko da su u Njemačku stigle vrlo mlade (kao djeca ili djevojke) ili da su 11 Njemačkoj rodene te da su obrazovanje stekle u Njemačkoj: one su činovnice, medicinske sestre, pomočno medicinsko osoblje ili su akademski obrazo-vane. Muškarcima je zajedničko da su došli kao mladiči ili malo zrelije osobe (u dvadesetim ili ranim tridesetim godinama života). Obrazovna struktura im je širega raspona: oni su (ne)kvalificirani radnici, poduzetnici ili su akademski obrazovani. Bračni partneri su uglavnom pedesetgodišnjaci, samo u jednom slučaju riječ je o tridesetgodišnjacima. Podrijetlom su iz sela ili manjih gradiča u Dalmaciji i u Bosni. Osim u jednom slučaju današnji bračni partneri stigli su u Njemačku neovisno jedan od drugoga, tu su se susreli i oženili. Djeca su im rodena i žive u Njemačkoj.
Riječ je o sedam bračnih parava što ovu etnografiju kvalificira kao etnografiju pojedinačnoga (Abu-Lughod 1991). Ona se oslanja na Auge-ovo mišljenje (1989: 32) da ideal etnologije nikada nije bio izdvajanje reprezentativnih uzoraka iz pretpostavljene cjeline, nego, upravo suprotno: da bi postavio medusobne odnose ili moguča poopčavanja etnolog polazi od cjelovito istraženih pojedinačnih situacija. Obračajuči pozornost na pojedinačno iskustvo, željela sam izbječi generalizirajuče i homogenizirajuče antropološko pisanje koje na autoritativan način esencijalizira i fiksira iskustvo drugih.
Intervjui su bili otvorenoga tipa - nisu vodeni prema čvrstom, unaprijed definiranom i detaljno razradenom upitniku nego na temelju nekoliko naputaka za ispitivanje kojima sam željela prikupiti priče o životu migranata1. Svojim sam sugovornicima dopuštala da govore o onome što su oni smatrali važnim u svojem (trans)migrantskom iskustvu,
' Terensko je istraživanje provedeno u sklopu štipendije Alexander von Humboldt-Stiftung, 2002/2003. Bilo je usmjereno na niz tema: transnacionalne prakse, etničke udruge i ekonomije, identifikacije prve i druge generacije i sl.
nastoječi razviti razumijevanje za značenja koja sami daju svojim životima. U stvari, može se red da su moji sugovornici usmjerili istraživanje i uputili na temu kojom se u ovome tekstu bavim. Buduči da su moji sugovornici sudjelovali u konstituiranju predmeta istraživanja, njihovo lokalno znanje, njihovo videnje situacije, izvorištem je teorijske elaboracije u konfrontaciji s globalnim, apstraktnim znanjem (Geertz (1983).
Transgranične prakse
Preko granica nacija-država u kojima žive hrvatski gastarbajteri uspostavljaju i održavaju redovit kontakt s mjestom podrijetla i s članovima uže ili proširene obitelji koji su ostali u domovini. Njihove su transnacionalne prakse odredene mogučnostima i ograničenjima specifičnih lokaliteta4. Guarnizo i Smith tvrde da lokalni kontekst oblikuje ne samo vjerojatnost nastajanja, održavanja i napuštanja transnacionalnih veza, nego i samu prirodu veza koje migranti mogu uspostaviti sa svojim mjestom podrijetla (1998: 13). Tako je ključni trenutak u nastajanju i održavanju transnacionalnih veza u istraživanome slučaju udaljenost lokaliteta podrijetla i lokaliteta imigracije: ako su mogli birati, hrvatski migranti nastanjeni u Münchenu, odabrali su da se nastane upravo u torne gradu jer je unutar SR Njemačke relativno najbliži njihovome domu u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Ovo istraživanje dakle potvrduje tezu nekih istraživača da je transnacionalizam funkcija udaljenosti države podrijetla i države migracije (Portes, Guarnizo <& Landolt 1999: 224).
Medutim, na oblikovanje transnacionalnih veza u interakciji s udaljenošču u prostoru utječu i drugi čimbenici: obiteljska situacija migranata, individualni profil migranata, što uključuje vezanost uz rodni kraj, predodžbu o povratku i nacionalni osječaj. Muškarcima koji u Miinchenu žive sami, redovito’ posječujuči Ženu i djecu u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, relativna bližina doma je od vitalne važnosti. Parovima koji su djecu ostavili baki i djedu u domovini takoder. Medutim, parovima koji s djecom žive u Münchenu prostorna udaljenost je manje važna, odnosno ona igra odredenu ulogu ovisno o individualnom profilu migranata i njihovoj vezanosti uz rodni kraj, ovisno o planu povratka i u vezi s njime veličinom i sadržajem investicija koje su uložili u domovini. Transgranične prakse tih posljednjih parova predmet su ovoga rada.
Oni održavaju redovite kontakte s rodbinom, osobito s roditeljima i s bračom i sestrama koje žive u domovini, kojima su i materijalni i emocionalni oslonac. Kad potječu iz velikih obitelji transgranični kontakti ne povezuju samo Njemačku s Hr-vatskom i Bosnom i Hercegovinom, nego te zemlje i sa Švicarskom i Švedskom, gdje najčešče žive drugi članovi obitelji. Izmedu članova vertikalno ili horizontalno proširenih obitelji dolazi do raznolikih interakcija i do rodbinskog reciprociteta koji je nespecifičan i generaliziran: ni točno vrijeme ni sadržaj reciprociteta nisu specificirani.
U prvim su godinama migracije komunicirali preko pisarna, kasnije koriste telefon za redovite, s nekim rodacima i tjedne razgovore. Druga generacija če u istu svrhu koristiti elektronsku po.štu. Fotografija je takoder sredstvo transmigracijskih veza. Redovitost i
1 Obično se misli na ograničenja lokaliteta koje migranti naseljavaju. Medutim kad je riječ o hrvatskim
migrantima i lokalitet podrijetla može oblikovati učestalost prekograničnih veza: zbog rata neki migranti
nisu mogli odlaziti u mjesta podrijetla u Hrvatskoj i u liosni i Hercegovini. Nakon rata pak problemi su
drukčije prirode: u nekim su krajevima, osobito Bosne, kuce migranata poruäene ili o.štecene ili nastanjene izbjeglicama Sto i dalje ograničava njihove transgranične prakse.
5 Razne su frekvencije redovitosti: tjedno, dvotjedno, mjesečno, dvomjesečno.
učestalost kontakata s rodbinom čini da su unatoč višegodišnje razdvojenosti i ponekad i tisučukilometarske udaljenosti medurodbinski odnosi ostali, prema kazivanju jedne žene, »bliski".
Bit če ojačani darivanjem na obje Strane. Naglašavam da je riječ o redovitome darivanju6 jer su Fortes i suradnici sugerirali da sporadični pokloni ne predstavljaju transnacionalnu društvenu praksu (1999: 219). Riječ je o manjim poklonima (npr. odječa) no oni mogu biti i veči: jedna je žena sestri koja živi u jednom bosanskom selu poklonila stroj za pranje rublja i stroj za pranje posuda, a sama se redovito vrača u München s darovima u domačim proizvodima (medom, mlijekom, sirom, pršutom). Financiranje uvodenja vodovoda i kanalizacije za roditeljsku kuču, sestrine svadbe i umjesto roditelja davanje sestri miraza, darovi su onima koji su ostali, darovani bez očekivanja preciznoga povrata ni u vremenskome ni u vrijednosnome smislu.
Transnacionalne prakse naravno uključuju i transmigraciju ljudi. Kad govorimo o obiteljima koje u Münchenu žive s djecom valja spomenuti jedan poseban oblik. U razdoblju kad su djeca bila mala, a potreba za ženinim radom izvan domačinstva velika, hrvatske su münchenske obitelji dovodile pomoč iz domovine: neka bi djevojka iz mjesta podrijetla, obično rodakinja, tijekom godine bila angažirana da čuva djecu. Za vrijeme ljetnih praznika pak bračni su parovi slali djecu u domovinu djedama i bakama, gdje bi im se pridružili tijekom svojega godišnjeg odmora. Sve su obitelji o kojima je ovdje riječ godišnje odmore u pravilu provodile u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini.
Takvim intenzivnim i redovitim prekograničnim kontaktima hrvatski transmigrant! su razvili dualni okvir života koji se sastoji od miinchenskoga života i života u lokalitetu iz kojega potječu. U posljednjemu nisu samo gosti kod rodbine, nego su, kad je riječ o muževljevu mjestu rodenja, u istome sagradili kuču7 (ili obnovili roditeljsku) u kojoj prilikom boravka neovisno žive. Za žene je tako još više umnožen broj lokaliteta na koje se referiraju: naime, ako žena i muž potječu iz raznih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine - a takve su sve osim jedne obitelji iz ovoga uzorka - žene če održavati kontakte sa svojom obitelji u mjestu svoga podrijetla (kao i kontakte s onim članovima koji su emigrirali u treča mjesta), a isto tako če u mjestu rodenja svoga supruga8 zasnovati kučanstvo. Za muškarce se slično ne može reči, naime oni rijetko posječuju ženinu obitelj i kraj podrijetla. Fola u šali pola ozbiljno, ne odgovarajuči na postavljeno pitanje, jedan pedesetogodišnjak iz južne Bosne kazao je:
- (Kako to da kuču niste izgradili u ženinom kraju?)
- »Ja bi’ volio da to pitanje se ne postavlja, ali ako moram i na to pitanje odgovorit, ja ču odgovorit.» (smijeh)
- (Kako ste se dogovorili?)
- »Mi smo se ‘vako: mi idemo tamol;. Ona1" meni uvijek prigovara, ‘kad odemo tamo mojima, uvijek kažeš, imamo dva sata i vračamo se’. Ostanemo nekad i tri sata! Nekoliko puta sam prenočio tamo. Išli smo tamo ali puno manje. Žena je išla mami
4 Darivanje, medutim, ima i negativnu stranu i može hiti i izvor konflikta, najčešcfe latentno#. To je razvidno
iz kritika hrvatskih transmigranata o prevelikim očekivanjima brojne rodbine u Hrvatskoj i Bosni i Herce-
govini u vezi poklona.
7 Kuda je najčešci oblik investicije ekonomskih migranata.
* U jednoj od obitelji koje su predmet ovoga razmatranja kuca je izgradena na tredemu mjestu. To je imalo veze s činjenicom da je gotovo cijela muževljeva obitelj iselila.
9 u ženin kraj
10 žena
svojoj (...) češde puta. Ovako kad smo bili dole, ona ode harem autobusom, ili je ja odvežem donekle...«
- (Ne želite je ni voziti?)
- -Pa to je luksuz! Ona mora doživit šta znači materi otici a ne sad tu luksuz. Nee, šalim se, šalim se. (smijeh) Odvežem je ja, ali kad se ne može... Ja, naprimjer, radio sam sada dole puno. Odvedem je do B." , onda ona ide autobusom. I vrati se. Tako ja radim dalje.«
Kuda iz muške i ženske perspektive
Izgradnja k ude u muževljevu mjestu podrijetla je par excellence transnacionalna praksa, premda su neki islraživači to osporili jer je navodno jednokratan čin (Portes, Guarnizo tk Landolt 1999: 219). Tu je tezu teško potkrijepiti podacima o hrvatskim obiteljima. Izgradnja kude za hrvatske gast a rhaj terske obitelji u Miinchenu dugoročni je projekt koji se može odvijati i dugi niz godina potičuči redovita i cesta putovanja u mjesto u kojemu se gradi. Nadalje, u projektu sudjeluju i transmigranti i oni koji su ostali, što pridonosi učvršcenju ved nabrojanih prekograničnih rodbinskih isprepletenosti: onima koji su ostali transmigranti povjeravaju novac i izvjesne ingerencije pri donošenju oclluka o gradnji. Naposljet-ku, za vrijeme gradnje ili nakon što je izgradena, kuca traži stalnu pažnju i obvezuje na održavanje. U skupini hrvatskih obitelji koje su predmet ovoga razmatranja zaposlenja nekih muževa (samostalna djelatnost, učitelji i nastavnici) omogucuju im višekratne duge boravke u tim kučama - neki u njima borave i dva do tri mjeseca.
Žene kažu kako je izgradnja kuca u muževljevu mjestu njegova ideja, odnosno da muž donosi odluku o izgradnji12. Jedan je muškarac to doduše porekao, no složio se kako je u dogovoru oko gradnje kude pretegla muška strana, te je objasnio motive koji stoje iza gradnje u njegovu rodnom mjestu: obiteljska povezanost, kao najstariji brat odnosno sin uvijek je bio potpora drugoj bradi i roditeljima, činjenica da se kuca gradi na "djedovini», i u Hrvatskoj, želja da se nešto stvori i ostavi u nasljede:
- »U svakom slučaju mi13 smo razgovarali, to je bio jedan krupni korak. Da bi’ ja učinio ili da bi’ činio sam, ne, to apsolutno ne. Mi smo razgovarali o svemu torne, ja, gdje demo radit kudu."
(Ipak je pretegla muška strana?)
- »Da, ako se tako može red’. Velim o svemu torne smo razgovarali, i donijeli smo odluku. Eto realizirali smo taj plan. napravili smo kudu tu. Inače, ja, motiv je bio tu... velim, ima više motiva. U stvari mi smo bili povezani tako obiteljski, mi brada i ja sam eto htio da mi i dalje budemo tu povezani i tako. Ja i jesam eto najstariji od brade. Bio sam ovako uvijek dobra potpora. Oni su bili mladi. Ja sam ih podupirao, materijalno, moralno, u svakom pogledu, tako da smo imali dobre i jake spone. To mi je bio jedan od motiva isto da tu budemo smješteni, ja. I velim, to je naša djedov-ina, a to je Hrvatska, znači ne može bit’ promašeno nikako!«
Muškarci grade kude u svojemu rodnom mjestu zbog velike privrženosti obitelji iz koje su potekli i domovini, ali i u želji da svojoj djeci pruže osjecaj sigurnosti i
" mjesto u Bosni
12 .letino istraživanje jugoslavenskih migranata n Berlinu i n Parizu sedamdesetih i osamdesetih godina utvrdilo je da u 48% slučajeva važne odloke (veliki izdat i, mjesto gdje če se graditi kuča) donosi muškarac (Morokvašič 1987: 164).
” on i žena
postojanosti. Kuca nije samo dio ekonomske nego i reprodukcijske strategije (usp. Bourdieu 2002: 51), o čemu govori jedan muškarae
»Htio sam da imaju djeca štono se kaže svoje polazište, odakle dolaze, kamo se mogli vratiti tako da smo mi svi s detvoro djece uB.H najmanje godišnje bili barem po dva-tri mjeseca. (...) Ali zaista smo u nekim stvarima prikradeni, zbog djece i zbog svega toga, i zbog kuce dole što je sve napravljeno, ali s druge Strane da nismo napravili, gdje bi nam bila djeca da znaju gdje su kod kuce? Stalno u stanu jednom ovclje15, da nisu nigdje.»
Da iza gradnje kuce stoji muž potvrduje i ja-oblik koji muškarci rabe kad govore o kuci: »Ja sam dolje sebi napravio kudu« ili: »Uspio sam sebi napraviti jednu kudu dolje». Ta zamjenica više nego njihove rijedi o motivima govore da iza cijeloga projekta stoje oni sami, da ga oni potidu i vode, katkada uz ženino neslaganje.
Naime, izgradnja kuce može prouzroditi napetost izmedu bradnih partnera. Jedna je žena rekla da njezin suprug stalno »vude dolje-, te da je izgradnjom kuce obitelj još više »privezao» za Hrvatsku. Kuca, nadalje, podrazumijeva investiciju koja zadire u svakod-nevni kucni budžet u mjestu u kojemu žive, u Miinchenu. Jedna se žena tome protivi poudena svojim iskustvom djeteta prve generacije f’astarbajtera. Moja sugovornica opisuje zadarani krug ekonomskih migranata: podeli su siromašni, s namjerom da zarade i uštede da bi investirali u dom u drugoj državi. Zbog toga su u Miinchenu živjeli skromno, ili kako je rekla »nebenbei», usput. U podetku nije bilo mogucnosti da bolje žive, a kad je naposlijetku bilo više novaca, tada roditelji nisu primjecivali da treba zastati i manje raditi: »U podetku nije bilo mogucnosti. Kad ih je bilo, kad se steklo, onda se ne primjecuje da treba stat’ nego se samo vrti u krugu!« Ta se žena prisjeda putovanja u Dalmaciju u autu natovarenom različitim stvarima potrebnima za izgradnji! i uredenje kuce (keramidke plodice, WC školjka, kucanski aparati, itd). Njezini su roditelji toliko toga šlepali u spremniku i na stražnjem sjedalu da ona nije mogla u autu udobno sjediti! »Glavno je bilo zaradivat novac i sagradit kudu. A ironija je u tome, te kude što smo sagradili, ne stanujemo u njima.«
Uz to, žene de istaknuti kako je kuca trošak: »Mjesedno plačamo dvostruke radune, ovdje i tamo«, rekla je druga žena i obvezuje da je se rabi: »Jednom kad je izgradena, bilo bi glupo ne koristiti je«. Osim toga, kuca postaje razlog da se ne odlazi na druga mjesta radi odmora. Ženama takva situacija nije po volji:
•Ja kažem, mislim, meni je stvarno žao, mi smo uglavnom, kad smo kudu napravili, napravili smo je prije 20 godina, naše glavno putovanje orijentirano je prema B.lf’ 1... htjela bi’ ipak nešto još više vidjeti. Dobro, tri - delili puta se putuje u B., ali zašto ne bi jedamput odvojili pa nešto negdje na drugu stranu krenuli pa nešto d m go vidjeli?«
Druga žena razlikuje te odlaske od putovanja na koja odlaze drugi ljudi za godišnji odmor:
»Na Urlaub17 idemo uvijek u Hrvatsku. A Nijemci, oni putuju. Mi ne. Ja bi’ rado putovala. Muž ne bi, on bi samo doli. Doli su mu roditelji, prijatelji. To je za njega kao magnet.“m
M mjesto u Bosni
15 razgovor je voden u Miinchenu
16 mjesto u Bosni
17 godišnji odmor
'* Valja reči da nije tako u svim obiteljima iz ovoga uzorka. U nekim sti obiteljima žene putovale i na druge
destinacije, bilo same, bilo s mužem i djecom. To je ovisilo o materijalnoj i o obiteljskoj situaciji.
Premda klica u muževljevu kraju podrijetla može hiti izvori.štem bračne prepirke žene je na koncu rezignirano prihvačaju:
»U svakom slučaju nismo uživali ferja kao što drugi uživaju. Jer puno smo radili kad smo bili na ferju. To je nažalost jedno što se ja s mojim suprugom uvijek prepirem, jer to nije moralo bit. No meni je isto drago da je on svoj cilj isto osmislio«.
Muškarci i rodni kraj, žene i življena stvarnost
Premda največi dio godine s obitelji žive u Münchenu i premda su, osim u jednom slučaju, svi moji sugovornici društveno-ekonomski etablirani u Njemačkoj, čini se da je za muškarce mjesto njihove pripadnosti i pažnje locirano više u društvu iz kojega dolaze. Primarna orijentacija muškarca njegovo je rodno mjesto i kuča koju je sagradio na djedovini. Kao i Portesov kazivač Gonzales, nastanjen u Los Angelesu, koji je izjavio da on »stvarno« živi u El Salvadoru a ne u Los Angelesu (Portes 1999: 466), jedan je moj sugovornik ovako opisao svoju životnu situaciju:
»Slikovito rečeno mogu reči, ja, ovdje sam fizički prisutan u Münchenu, u Njemačkoj, a inače srce moje i misli moje i osječaji, dolje su, u Domovini. (...) Da, mogu reči da moje srce i moje misli, i osječaji su dolje. Hrvatska mi je prva majka, prva Domovina, to bi’ nekako razgraničio, ja. Ona je nekako na prvom mjestu, ona je na pijedestalu. To ne može ni jedna druga domovina, ako postoji, zauzeti taj pijedes-tal, to prvenstvo. A onda, za Njemačku, s obzirom da sam proveo dvadeset godina tu, i da se lijepo osječam, da ovih dvadesetak godina rada, življenja tu, djelovanja u jednome poslu kojega volim, i s ljubavlju i radošču obavljam, da se zaista, ja, krasno osječam, i mogu reč, Njemačka, Bavarska, je takoder moja majka, Domovina. Postoji zaista ona jedna hrvatska izreka: ‘Ko te kruhom hrani, kučom ga zovi. (...) Eto, imam dvije Domovine, dvije majke...«
Na moj komentar kako prema torne kako govori o kuči u Bosni izgleda kao da živi u Bosni a ne u Münchenu, drugi je muškarac uskliknuo: »Ne mogu reči ’k’o da živim dole’, pa ja živim doleA (istaknula JČŽ). Na pitanje gdje mu je dom, isti je čovjek rekao:
»Gdje mi je dom? To je zaista jedno teško pitanje. Ja ga ne mogu lako odgovorit’, ali kad bi’ opet sve... da sklatim: B.19! Zašto je teško odgovoriti. Tu2<’ su dica sigurno i tu gdje je obitelj tu je i dom. To je sigurno. Ali ja smatram, da je doli obitelj, makar torne što ovdje radimo i ovdje živimo. Jer ja ne prestajem živjeti dolje ako ovdje živim. Ja to moram priznat’. I dole kad odem2!, ako su djeca ovdje, ja ne prestajem živjet’ sa djecom ako dole živim. To je tako u svijetu današnjem harem, mobilan svijet, danas je tako.«
Muškarci i u Münchenu izgraduju hrvatske prostore. Zahvaljujuči grupiranju ekonomskih migranata u Münchenu su posebno od devedesetih godina 20. st. nastali različiti hrvatski prostori: kulturni, sportski, politički u kojima, premda okupljaju i žene, dominiraju muškarci. Primjerice, kuglanje je vrlo omiljen sport preko kojega muškarci stvaraju društvene prostore sačinjene od svojih hrvatskih prijatelja s kojima kuglaju i •graju balo te22.
12 mjesto u Bosni odakle pot ječe 41 u Münchenu
kad hude umirovljen
22 Dalmatinska igra s kuglama u kojoj u Münchenu sudjeluju i nedalmatinski Hrvati.
Za razliku od muževa, žene ne pokazuju takvo intenzivno zanimanje za i okrenutost ka Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Premda je prihvacaju, kudu ipak smatraju muževljevim ostvarenjem, distancirajuci se od njegova cilja, kritizirajudi ga, rezignirano pnstajuci uza nj, ili u šali žaleči što se nisu udale za Nijemce nego za Hrvate pa su bile prisiljene investirati izvan Njemačke23. Žene daju prioritet usidrenju u lokalitetu u kojemu stalno žive, tj. Münchenu. Aktivne su u lokalnim udrugama, napr. u vrtickim, škotskim i u crkvenim odborima, angažiraju se u društvenim pitanjima u četvrti u kojoj stanuju i sl. Jedna sugovornica:
»Za mene je važno da čovjek zaista usavrši jezik u zemlji u kojoj živi, da se uklopi u to društvo i to ne samo ekonomski nego i kulturno. Da upozna i kulturu tog naroda s kojim živi i da, da bude dio toga naroda isto, bez da izgubi svoje korijene i svoj, mislim duh svoga naroda. Ali jako je važno upoznati jezik i suradivati. Isto mislim, ja sam isto jako aktivna u školi kroz Elternbeirat24, onda sam isto aktivna u njemačkoj župi (...) tako da sam ja - zaista mogu reci - u punom smislu pravi član te zajednice i te zemlje.«
Žene preuzimaju aktivnu ulogu u vlastitoj i integraciji svoje djece u društvo primitka. Razmišljaju o uzimanju njemačkoga državljanstva za sebe i/ili za svoju djecu25, te govore njemački s njima. Jedna je žena svoje postupke objasnila potrebom da se djeca ne osjecaju kao Stranci, a druga je, poučena iskustvom gastarbajterskoga djeteta, isticala želju da "normalno«26 živi u Münchenu, ne dopuštajuci da život prode dok obitelj ekonomizira i okrenuta je Hrvatskoj. Za razliku od svojih muževa žene tvrde kako je njihov dom u Münchenu, a ne u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini gdje imaju kudu, premda se i tamo dobro osječaju. Za razliku od njih, planirani im povratak, kad budu u mirovini, nije drag jer de njihova djeca vjerojatno ostati u Njemačkoj. Na pitanje želi li se vratiti u Bosnu, jedna je žena kazala:
»Pa nekako, ne znam. Mogu red’ zato što su djeca tu. Inače sam dole vrlo rado. Kad sam dolje vrlo sam rado. Ali teško bi mi palo ovako sada da se vratim dolje, moram priznat, da dolje živim a da djeca tu, ne znam...«
* * *
Zbog ograničenoga prostora nije moguce prezentirati daljnja razmišljanja žena i muškaraca iz hrvatskih münchenskih obitelji o mjestu koje smatraju domom i o povratku. No i na temelju izloženoga materijala o njihovim transnacionalnim praksama, te posebice o jednoj - kudi koju su izgradili u mjestu muževljeva podrijetla - razvidne su izvjesne rodne razlike. Kod žena unatoča kod muškaraca baš zhog njihovih transnacionalnih praksi i žene i muškarci razvili su jake lokalne orijentacije. Dok prakticiraju transmigraciju i transnacionalizam migrantski fokus ostaje provincijalan, lokaliziran (Faist 2000: 290). No Faist nije predvidio da bi orijentacija na lokalitet mogla biti drukčija u žena i muškaraca. Kada se transnacionalne prakse i lokalne preferencije analiziraju iz
if Samo u jednom slučaju bračni je par unazatl nekoliko godina odlučio investirati u kupnju stana u Münchenu. roditeljski savjet
a Neki se muževi tome protive, neki su liberalniji, te dopuštaju mogučnost da djeca uzinu njemačko
državljanstvo, no za sebe ni jedan ne razmišlja o tome. U jednoj od sedam obitelji žena i djeca več niz godina imaju njemačko državljanstvo dok suprug nema.
26 Termin »normalno* zaslužio bi duži komentar koji ovdje nije moguče iznijeti.
rodne perspektive, tada se uočava da je fokus na lokalitet drukčiji kod žena i kod muškaraca: žene pridaju veču važnost pripadanju u mjestu u kojemu žive, dakle u lokalitetu imigracije, muški su interesi više locirani u mjestu ili u društvenome prostoru iz kojega dolaze. Ili, mogli bismo zaključiti: i žene i muškarci su i transnacionalni i provincijalni, ali na različite načine. Muškarce privlače korijeni, djedovina, hrvatska povijest upisana u tlo na kojemu su rodeni; žene uz svoju djecu viele i nalaze svoj -pravi« dom, te svoje aktivnosti usmjeravaju na mjesto u kojemu žive sa svojim obiteljima.
Nikako ne bismo smjeli pomisliti da žene iz ovili obitelji nemaju osječaj za domovinu i da ne čeznu za rodnim krajem. Naprotiv. No, prisjetimo li se da je njihov, iz ženske perspektive sekundarni, dom izgraden u mjestu muževljeva a ne njihova rodenja, te da ta dva mjesta mogu biti čak i dosta udaljena, tada če nam njihovo manje zanimanje prema torne -drugom domu« postati jasnije. Uz to, u posljednjih dvadeset ili trideset godina njihova je življena stvarnost u Münchenu, uz njihove obitelji.
Nekoliko je istraživačica utvrdilo kako transgranične aktivnosti i transnacionalna društvena polja valja promatrati iz rodne perspektive (Grassmuck & Pessar 1991; Goldring 1998, 2001; Hondagneu-Sotelo 1994). Iznesena je argumentacija da se muškarci žele vratiti u mjesto podrijetla i aktivniji su u torne pogledu, jer če tamo imati viši društveni status negoli u zemlji naseljavanja te če ostvariti u emigraciji potisnute patrijarhalne odnose moči u obitelji. Ženska je logika dijametralno suprotna: zahvaljujuči svojemu radu izvan kuče u emigraciji postižu egalitarniji status u obitelji koji bi povratkom izgubile (Grassmuck & Pessar 1991; Hondagneu-Sotelo 1994).
Smatram da je ta argumentacija limitirana specifičnim kontekstom istraživanja (dominikanska i meksička imigracija u S. A. D.). Migracijskim kontekstom - i onim u migraciji i onim u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini - ove se hrvatske obitelji razlikuju od dh slučajeva. Primjerice, sve su žene iz ove skupine hrvatskih obitelji emigrirale vrlo mlade ili su rodene u Njemačkoj i njihov dolazak u Njemačku nije bio dio obiteljske več osobne migracijske strategije. Sve su (u Njemačkoj) stekle odredeno obrazovanje koje, osim jedne27, prakticiraju, te bi ga vjerojatno prakticirale i u domovini da se obitelj vratila. Za razliku od njih dominikanske i meksičke žene dolaze u S. A. D. poslije svojih muževa i nemaju stručno obrazovanje. Tezu pak da muškarci stječu viši status u kraju iz kojega potječu te da su stoga zainteresiraniji za povratak od svojih žena ne mogu potvrditi iz dva razloga: s jedne Strane dosadašnje se istraživanje vodilo samo u Münchenu a ne i u mjestima iz kojih transmigranti potječu; s druge Strane, muškarci iz ovoga uzorka (osim jednoga2”) dobro su etablirani u Münchenu, ne samo u hrvatskome krugu, a i unutar hrvatskoga mogu steči izvjestan društveni status, zbog velikoga broja sunarodnjaka koji tu žive. Naposljetku, zbog makro ekonomskih i političkih prilika Povratak u radnoj dobi za hrvatske parove nije bio jednostavan ni lako ostvariv. Zbog njihova zanimanja nekim muškarcima povratak nije bio moguč (npr. teolozima), a jedan muškarac, taksist, koji se bio vratio (žena je ostala u Münchenu!), ponovno je zbog ekonomskih razloga emigrirao u Njemačku.
Premda motive zašto žene i muškarci u transmigracijskim okolnostima preferiraju različite lokalne orijentacije valja kontekstualizirati od slučaja do slučaja, ipak je jedno obi-Iježje zajedničko razmatranim slučajevima obitelji migranata u Njemačkoj i u S. A. D. -u: u kontekstu migracije obitelj nije monolitna ni beskonfliktna zajednica s harmoničnim
' Jedan je bračni par zajednički donio odluku da žena neee raditi nego če se posvetiti obitelji.
“ Jedan muškarac nema kvalifikacije, relativno kratko boravi u Münchenu i nije dobro svladao jezik.
ciljevima i s jednoobraznim migrantskim iskustvom i videnjem (nsp. Grasmuck <& Pessar
1991; Hondagneu-Sotelo 1994). Taj zaključak potkrepljuje moje uvjerenje u primjer-
enost etnografijepojedinačnoga u antropološkim istraživanjima29.
Literatura
Abu-Luhgod, Lila
1991 Writing against Culture, 11: Recapturing Anthropology. Working in the Present (ur. Richard G. Fox). Santa Fe: School of American Research Press, 137-162.
Auge, Marc
1989 L’autre proche, 11: L’autre et le semblable. Regards sur l’ethnologie des societes contemporaines (ur. Martine Segalen). Paris: Presses du CNRS, 19-33.
Basch, Linda; Glick Schiller, Nina & Szanton-Blanc, Cristina
1994 Nations unbound. Transnational projects, postcolonial predicaments and deterritorialized nations. Basel: Gordon and Breach Publishers.
Bourdieu, Pierre et al
2002 Eine sichere Geldanlage für die Familie. Das Einfamilienhaus: Produktspezifik und Logik des Produktionsfeldes, u: Der Einzige und sein Eigenheim. Hamburg: VSA-Verlag, 49-106.
Faist, Thomas
2000 The Volume and Dynamics of International Migration and Transnational Social Spaces. Oxford: Clarendon Press.
Geertz, Clifford
1983 ‘From the Native’s Point of View': On the Nature of Anthropological Understanding, u: The Pleasures of Anthropology (ur. Morris Freilich). New York: New American Library, 58-73■
Glick Schiller, Nina; Basch, Linda & Blanc-Szanton, Cristina
1995 From Immigrant to Transmigrant: Theorizing Transnational Migration, Anthropological Quarterly 68/1, 48-63-
Glick Schiller, Nina; Basch, Linda & Blanc-Szanton, Cristina
1992 Transnationalism: A New Analytical Framework for Understanding Migration, u: Towards a Transnational Perspective on Migration. Race, Class, Ethnicity, and Nationalism Reconsidered (ur. Nina Glick Schiller, Linda Basch & Cristina Blanc-Szanton). New York: The New York Academy of Sciences, 1-24.
Goldring, Luin
1998 The Power of Status in Transnational Social Fields, u: Transnationalism from below (ur. Michael Peter Smith & Luis Eduardo Guarnizo). New Brunswick: Transaction Publishers, 165-195.
Goldring, Luin
2001 Disaggregating transnational social spaces: gender, place and citizenship in Mexico-US transnational spaces, u: New Transnational Social Spaces. International migration and transnational companies in the early twenty-first century (ur. Ludger Pries). London, New York: Routledge, 59-76.
a Zahvaljujem Ingrid Slavec-GradiSnik, Mojci Ravnik i DuSki Kneževič-Hočevar na korisnim komentarima vezanima uz tekst.
Grasmuck, Sherri & Pessar, Patricia R.
1991 Between Two Islands. Dominican International Migration. Berkeley, Los Angeles, Oxford: University of California Press.
Guarnizo, Luis Eduardo & Smith, Michael Peter
1998 The Locations of Transnationalism, u: Transnationalism from below (ur. Michael Peter Smith & Luis Eduardo Guarnizo). New Brunswick: Transaction Publishers, 3-34.
Hannerz, Ulf
1996 Cosmopolitans and Locals in World Culture, u: Transnational connections. Culture, people, places. London, New York: Rout ledge, 102-111.
Hondagneu-Sotelo, Pierrette
1994 Gendered Transitions. Mexican Experiences of Immigration. Berkeley, Los Angeles, London: University of California Press.
Mahler, Sarah J.
1998 Theoretical and Empirical Contributions Toward a Research Agenda for Transnationalism, u: Transnationalism from below (ur. Michael Peter Smith & Luis Eduardo Guarnizo). New Brunswick: Transaction Publishers, 65-100.
Morokvašic, Mirjana
1987 Jugoslawische Frauen. Die Emigration - und danach. Basel, Frankfurt am Main: Stroemfeld/Roter Stern.
Muenchner Ausländerinnen und Ausländer in Zahlen
1999 München: Landeshauptstadt München.
Palairet, Michael
1987 The Migrant Workers of the Balkans and their Villages (18th Century - World War II). u: Handwerk in Mittel- und Südosteuropa. Mobilität, Vermittlung und Wandel im Handwerk des 18. bis 20. Jahrhunderts (ur. Klaus Roth). München: Südosteuropa-Gesellschaft, 23-46.
Portes, Alejandro; Guarnizo, Luis E. & Landolt, Patricia
1999 The study of transnationalism: pitfalls and promise of an emergent research field, Ethnic and Racial Studies 22/2, 217-237.
Portes, Alejandro
1999 Conclusion: Towards a new world - the origins and effects of transnational activities, Ethnic and Racial Studies 22/2, 463-477.
Pries, Ludger
2001 The approach of transnational social spaces: responding to new configurations of the social and the spatial, u: New Transnational Social Spaces. International migration and transnational companies in the early twenty-first century (ur. Ludger Pries). London, New York: Routledge, 3-33-
Rouse, Roger
1992 Making Sense of Settlement: Class Transformations, Cultural Struggle, and Transnationalism among Mexican Migrants in the United States, u: Towards a Transnational Perspective on Migration. Race, Class, Ethnicity, and Nationalism Reconsidered (ur. Nina Glick Schiller, Linda Basch &. Cristina Blanc-Szanton). New York: The New York Academy o! Sciences, 25-52.
Tomaševic, Luka
1998 Hrvatska katolička misija u Münchenu. 50. obljetnica života i djelovanja (1848.-1998.). Split-München: Zbornik »Kačič«.
Vertovec, Steven
1999 Conceiving and researching transnationalism, Ethnic and Racial Studies 22/2, 447-462.
Summary
Transnationalism, locality and gender: Croatian migrant families in Munich
An essential element of transnationalism is the multiplicity of involvements that transmigrants sustain in both home and host societies. Transmigrants, that is migrants who establish social fields which span geographic, cultural and political borders take actions, make decisions, feel concerns, and develop identities within social networks that connect them to two or more societies simultaneously .Tran.snationalism is thus about constructing and reconstituting migrants' simultaneous embeddedness in more than one society. It has been said that transnational social space is composed of people who live dual lives - speaking two languages, having homes in two countries, or by people who are culturally bifocal, i.e. who have the capacity to see the world alternately through different kinds of lenses and develop culturally syncretist life forms.
However, transnational practices and embeddedness in several societies do not override local identities and systems of meaning. Although actively participating in transborder activities, transmigrants become embedded in localities in which they live and develop local attachments. In a certain way they are simultaneously transnational and local. »Parochial transnationals- is an oxim-oronyc term used by Thomas Faist to refer to precisely such migrants who retain and develop new attachements and ties in the locality of settlement while being engaged in border-traversing activities which link them with the home country.
This polarity has been discussed on the example of Croatian economic migrants in Munich with regards to gender axis. The observations are based on field research carried out among the families of the so called Gastarbeiter, labour migrants who came to Munich in the 1960s and 1970s, prior to or after the signing Lip of the agreement on labour recruitment between the Federal Republic of Germany and ex-Yugoslavia in 1968. The author has argued that transnational, transborder practices exist paralelly with a different gendered focus on one of the two localities which transmigrants connect by their activities.
Wives seem to give priority to embeddedness in the German (host) society: their »lived reality is local», punctuated by transnational practices and events. They participate in local associations, encourage children to do so, reflect on taking German citizenship for themselves and/or for their children, take (in active roles in inserting themselves and the children in the host society. They explain and account for their efforts at embeddedness in the locality in which they live by their maternal role: their primary concern is that their children do not feel foreign, that they live a »normal» life and not a life »nebenbei» - life which is only physically lived in Munich, but goes by while the family economizes and looks at events at »home».
The embeddedness in a locality is also a male phenomenon, yet the locality seems not to be the one in which they live. Male locus of attachment and attention is the society from which they come. Although living in Munich, those men claim that they »really» live in places in Croatia and Bosnia from which they come and in which they had had a house constructed, which they consider their »real home».
Those differences between wives and husbands tend to provoke conflict in family affairs. In the migratory context, then, families are not monolithic communities with harmonious goals and united migratory experience. Hence the importance of studying migration from a gendered perspective, paying attention to the ethnography of the particular.