ACTA HISTRIAE VI.
prejeto:1998-ll-05	UDK 821.163.4-4
CAMISA NERA - STELLA ROSSA
Milan RAKOVAC
HR-10000 Zagreb, Dugi dol 3
IZVLEČEK
V nas na teh mejah se valovi vroča kri patriotičnih "vzvišenih stanj duha", zvevovska obmejna tesnoba. So boji za nacionalno ozemlje končani" Kadarkoli, kjerkoli in kakorkoli so potekale meje med temi narodi, nas le-te nikoli niso uspele razdeliti ne spreti.
Tu danes lahko govorimo o tisti Tomizzovi "obmejni identiteti", ki ne samo da ne negira Onega Drugega, ampak je tudi sama po svoji svobodni izbiri TUDI ONI DRUGI. Delo, ki je pred nami, je tako predvsem znanstvena, artistična osvetlitev temnih strani zgodovine, ki nujno potrjuje nesmiselnost meja...
Uzimam ovdje dva spila igracih karata, crvenih i črnih figura, šarenog nalicja. Figure predstavljaju mene samoga, moje mrtve za Domovinu i Domovine, za Granice; moje bjegunce i porogannike iz dva naša exodusa (nekoliko obitelji iz moga roda otišlo je poslije 1918. u Jugoslaviju, i mahom se NISU vratili u zavičaj 1945; još nekoliko obitelji optiralo je za Italiju poslije 1945, neki su tamo ostali, drugi su, da bi ostali Hrvati, otišli u Canadu, USA, i Australiju; ni oni se ne vračaju...); uzimam sve te naše kralje, dame i fante i aše ud špad i baštuni (aši ud kop i dinari vajk nan fale!), uzimam ih iz vlastitih djetinjih sjecanja:
Kako sam mrzio i kako sam žalio moje Puležane, u čijem zatvoru su mi oca i djeda napajali ricinusovim uljem, gledajuci ih ponižene na cesti Pula-Trst kako masovno odlaze; da bih odmah zatim za se "osvojio" NJIHOV grad, poput barbarina iz one Kavafisove poeme...
Uzimam, dakle, dva špila. Crni i crveni, igračke mojih sjecanja, obiteljskih priča, mitova, legendi, knjiga povijesnih i knjiga iz lijepe književnosti; i slažem ovdje besmisleni pasijans, solitaire...
Hocemo li jednoga jutra sa porečke rive ugledati neo-venetsku flotu, kao Mlečani onog ogromnog istarskog vola koji izranja na Lidu u tekstu Claudija Magrisa, kako iskrcava desant strašnih "Langobarda"? Ili ce, možda neka hipotetična IRA (Istarska revolucionarna armija) presjeci komunikacije na Crnom kalu i Gornjem Jelenju i proglasiti "Istru državu u Europi država" sa glavnim gradom Trstom - uz
389
ACTA HISTRIAE VI.
Milan RAKOVAC: CAMISA NERA - STELLA ROSA, 389-394
konfederaciju sa Padanijom?
Ili ce se, možda, brigade "Titina" spustiti sa Krasa (o čemu su 1991. neki ostarjeli pripadnici IX korpusa i "razmišljali"), zauzeti Trst i Piavu i stvoriti "Veliku Slo-veniju", kada je vec propala "La Grande Slavia" retoričkoga panslavizma?
Ovakva "projekcija" naše skupne buducnosti, u ovom "virtualnom" svijetu, teško da je moguca; koliko zato što ovo nije 1915. (kada Italija ulazi u rat, nakon što je Austrija odbila službenu ponudu ministra Sonina da se od Devina do Pirana napravi neutralna državica), niti 1941, niti 1943; toliko i ponajviše zato što apsolutno nisu moguce ne samo neke revanšističke conquiste, nego još manje izvjesna "jadranska utopija" koja bi srušila samu ideju države-nacije, u ime regionalističke atomizacije, revenetizacije, medičizacije europskih država, iz koje bi se rodila adenauersko-degaulleovska "Europa od Atlatnika do Urala".
Nije to moguce jer tu je Trst, posljednji bastion romanstva pred istočnom bar-barijom. Kada sam nedavno "predlagao", u izravnoj emisiji Tele-Quattro, da Istra ne bude "regija u Europi regija", nego samostalna državica sa Trstom glavnim gradom, nazočne lokalne vodje regional-nacionalizma prihvatili su to sve, samo ne da Trst postane glavni grad te naše majušne romano-germano-slavije. Zašto, dobijesa, pa u njoj bismo mi Slovenci i Hrvati bili MANJINA? Zato što je izmedju Istre i Trsta čak i GEOLOŠKA GRANICA, rekao mi u prisnoj, privatnoj cakuli krajnje nam naklonjeni visoki Tršcanin, koji zagovara otvaranje Trsta prema ovom strašnom Istoku.
Danas, kada razglabamo teme razgraničenja na Jadranu, pola stoljeca nakon Pariza, nakon risorgimento-spektakla na tršcanskoj Piazza Unita, kada ne baš kom-petentno pokušavaju Italija, Hrvatska i Slovenija realizirati projekte koje je lansirao jedan Camilo Benso Cavour prije stotinupedeset godina, o stvaranju prisnog prijateljstva i savezništva izmedju Romana i Južnih Slavena, danas kao i 1907. (politička ravnoteža nakon izbora, koja odgovara etničkim prilikama), i 1920. nakon Rapalla, i 1947. nakon Pariza, ... prije svega se (najprije mi ovdje, autohtoni i autentični egzemplari svojih matičnih nacija) sučeljavamo sa granicama u vlastitoj historijskoj memoriji, sa kolektivnim katarzama, amnezijama i psiho-patologijama.
Kolektivna stanja svijesti, oko Istre prije nego u samoj Istri, koja se sada intuitivno uspostavlja kao Bernardijev "moguci Babilon", La Babele possibile, kao "miješana salata", kao "L'IDENTITA DI FRONTIERA" Fulvia Tomizze; i danas više odgovaraju onoj ksenofobičnoj i klaustrofiličnoj miopiji, koja ce jednog Angela Vivantea najprije primorati da napiše "Jadranski iredentizam", a onda, kada su ga iz-nevjerili njegovi inter-proleteri dragovoljno krvareci svaki pod svojim zastavama na Soči; u samoubojstvo.
Jer iste te kolektivne svijesti, namamljene pojem pasatističkih sirena, danas na Jadranu "peru ruke" pred izazovima historije, shvacene kao recentni proces na koji i te kako možemo utjecati.
Jer, "italofašisti" možda nisu trebali baš ubiti Matteotija i spaliti Narodne domove
390
ACTA HISTRIAE VI.
Milan RAKOVAC: CAMISA NERA - STELLA ROSA, 389-394
u Trstu i Puli, ali X Mas inače je bila samo formacija patriotskih dešperatera. I jer "slavokomunisti" nisu nikoga bacili u fojbe, nego je posrijedi pravedna kazna ugnje-tavanih rodoljuba. Posrijedi su dvije totalitarističke ideologije i ništa više; neumje-rene "camise nere" sa ricinusom i manganelom; barbarska balkanska "stella rossa" nad fojbama; ali SADA je sve u redu kada su te dvije istovrsne ideologije mrtve, kada su "umrle" ideologije uopce! Altroche Fukuyama, altroche Huttington!
Rapallo 1920; "ruže za jugoslavenaske diplomate su krv 650.000 Slovenaca i Hrvata Julijske krajine" (Zofka Kveder); Pariz 1947. je Diktat i "najbestidnije djelo medjunarodne politike" (Diego De Catsro). TO SU I DANAS STANJA KOLEKTIVNIH SVIJESTI OKO SOČE, uključiv tu i odnosne historiografije.
Povijesna je istina da fašizam i komunizam negdanje Julijske krajine nisu nikakve tragične ideologije nametnute silom nama ovdje, pitomim ovčicama Kristovim, nego samo konzekventni namiritelji ovih istih naših lokalnih nacionalističkih uzvišenih strasti, raspaljenih stupidnim ottocentom, u nacionalizme, u rasizme, u šovinizme; jer mi smo sami odbacili jadranske ideje jednoga Tommasea, prezreli jednog Vivantea, nakon nekoliko stoljeca relativne convivenze pod Serenissimom. Rezultat, - kolektivna tragedija tih 650.000 Slavena 1918, i kolektivna tragedija tih 350.000 Romana 1945.
Nikada granice ovdje nisu bile pravedne, ni one iz 1815, ni one iz 1920, ni one iz 1947. PRVI političar, u potonjih stotinupedeset godina, koji je izgovorio prihvatljiv OBMEJNI program za sve nas ovdje jest PIERO FASSINO, upravo u povodu "Dik-tata" iz 1947: "Granice treba ABOLIRATI"... Sjajno, upravo taj pravni termin, kojim se UKIDA, čak OPRAŠTA KAZNA OSUDJENIKU, makar znamo da se profesio-nalnom političaru možda i lako otme takva retorika, najbolje odgovara srži jadranskih problema. Svi mi ovdje živili smo u K. und K. "bezgraničju"; i nitko nam nije nametnuo najprije jednu, a onda dvije granice medju nama; sami smo žarko žudjeli za njima, i učinili smo sve da nastanu. Živjeli smo u jednoj državi (još ima živih "Austrijanaca" medju nama), zatim u dvije; uz jastuk-državice Rijeka 19191924, i Trst 1947-1954; sada smo razdijeljeni u tri naše nacionalne države. Sada smo nacionalno-historijski realizirani, sada slavimo naše pobjede i naše poraze, sada smo svijesni da su ove granice povijesna kazna koju smo zaslužili; ali, proteklo je vrijeme, iskusili smo i ispaštali kaznu, i možda zbilja dolazi VRIJEME ABOLICIJE.
Dijeleci gorak okus u ustima sa Tomizzom, gledajuci ostarjele NAšE ratnike za ove i ovakve granice, u Trstu, Novoj Gorici i Puli; on - tragikomičnu katarzu dok se nad Trstom uzdiže "Va' pensiero"; ja pak Ivana Motiku na svečanoj tribini u Puli, dok mu se u Rimu dogadja sudjenje; pomišljam na to da su isti ti ljudi, njihovi potomci svakako, na tim grijesima i zločinima i kolektivnim kaznama, povijesnom intuicijom dorasli do one nejasne kolektivne svijesti, ovdje oko ovih granica oko kojim cemo vječno polemizirati, koju je Tomizza nazvao pograničnim identitetom. Držim da je naš posao sada artikulirati taj pogranični identitet, formulirati ga, ver-
391
ACTA HISTRIAE VI.
Milan RAKOVAC: CAMISA NERA - STELLA ROSA, 389-394
balizirati, formalizirati, programirati. Da bismo našim nacijama, našim političarima dali "izgovor za aboliciju", ona povijesna utemeljenja na osnovu kojih bi možda i mogli ABOLIRATI ove granice; a prošlosti se osloboditi jednim cvijetom u ruci tri državnika, položenim na stratišta minulih ratova, na Doberdob i Kobarid, na Gonars i Rižarnu i Pazinsku jamu, na Rab i Molat i Lipare; a zapravo je ista ova historija uštedjela napore našim predsjednicima - dovoljno je otici u Bazovicu i taj cvijetak postaviti na spomenik strijeljanih Slavena, i na fojbu pogubljenih Romana...
Tamo 1946. godine napisat ce Dr. Hrvoje Mezulic, jedan iz kolonije prognanika slovensko-hrvatskih rasutih Jugoslavijom (i dan danas ih ima, kako u Mariboru ili Zagrebu, tako čak na Kosovu i u Makeodniji - vecina se nikada nije vratila u zavičaj ni kada je taj njihov sveti zavičaj pripao Jugoslaviji - takva je sudbina žrtava svih exodusa...), ključnu knjigu etno-politogeneze jadranskih sukoba, pod naslovom "FAŠIZAM KRSTITELJ I PALIKUCA"; knjigu je u 10.000 primjeraka tiskao Na-kladni zavod Hrvatske; i gle čuda, "netko" je obišao hrvatske knjižare i pokupavao cijelu nakladu, te je zacijelo spalio. Knjiga je "izbrisana iz povijesti", ali naravno da se jedan važan rukopis ne može tek tako spaliti, te je poneki primjerak pronadjen, i pazinska Naša Sloga otisnula je reprint 1997. godine. Puštajuci na stranu pitanje TKO je spalio prvo izdanje, onda kada je ta knjiga mogla sjajno poslužiti kao krunski dokument Jugoslaviji u upravo trajucem mirovnom procesu u Parizu; zacijelo ne nekakav hipotetični talijanski "James Bond", i zanimljiv je posao nekog historičara utvrditi istinu; navodim neke misli Dra Mezulica, ključne za medjunacionalne i medjudržavne odnose i danas:
U Slučaju Grge Vratovica, istaknutog posjednika iz Pule, kome je temeljem Kraljevskog dekreta, kao i vecini od preko pola milijuna Slovenaca i Hrvata Julijske Krajine, promijenjeno prezime u FRATTONI (potpuna besmislica, dakako, jer je fašistički činovnik pomislio da Vratovic dolazi od "fratar", "vratar" kako se to govori ponegdje u Dalmaciji), na žalbu samog Vratovica, morao je priznati član savjeto-davne komisije za "redukciju" ili "povrat prezimena u izvorni talijanski oblik", ipak skrupulozni lingvist prof. Attilio Craglietto (zacijelo i sam slavenskog podrijetla) , "da se komisija rukovodila više razlozima političkim, nego lingvističkim".
D'Annunzio je poslije osvajanja aerodroma i posve hrvatskog mjesta Grobnik 1919. bio lokalitet (Grobnik - od groba !!!) preksrtio u Capo di Tomba (tomba -grob), službenim dopisom pak broj 415. od 19. VIII 1941, civilni komesar sada opet okupiranog Grobnika, pun predrasuda, preporuča da se Grobnik okrsti kao GROBNICO, a ne Capo di Tomba "un nome cosi poco augurale per il nuovo comune"...
Za dubinu psiho-socijalnih razmedja medjuetničkih ovdje, citiram dvije Mezu-liceve rečenice, u kojima se nalazi srž problema, kako 1920, tako 1947, tako 1992. godine kada je predsjednik Cossiga de facto (posjetom Ljubljani i Zagrebu) i de iure potvrdio Sloveniji i Hrvatskoj pravo na nasljedjivanje jugoslavensko-talijanske granice iz 1947:
392
ACTA HISTRIAE VI.
Milan RAKOVAC: CAMISA ÑERA - STELLA ROSA, 389-394
"Sto mislite", veli Mezulic, "da znaci naziv 'mješoviti', 'ibrido'? Znaci isto što i hrvatski! Zagriženi istarski fašista reci ce 'allogeno', 'straniero', 'ibrido', 'non-italiano', u nevolji ce prosiktati i koji 'slavo' i svašta drugo, samo mu rijec 'hrvatska' ('slovenska' - M.R.) ne može prijeci 'ogradu zubnu'"...
Taj kseonofobni sindrom, i danas cvrsto ukorijnjen u "kozmopolitskom" Trstu, nasljedje je najprije Timeusovog rigidnog odnosa spram Slavena, a tek onda faši-stickog bezumlja; drukcije on ne bi ostao dan danas kao kamen smutnje na Jadranu, jer i Rim, i Zagreb i Ljubljana neprestano se spoticu upravo na taj "tršcanski ka-mencic" u diplomatskoj cipeli.
I drugi citat (o talijanskoj vladavini nad "inorotcima", allogenima):
"Mijenjajuci imena zemlji i ljudima, fašisticki su vodje svoj i naš narod doveli u nove i sve spletenije, zanimljive ali krvave snošaje",.. te (o talijanskoj okupaciji krajeva do Ljubljane i Karlovca 1941): "Ako... ni iskustva iz balkanske kampanje 1940. do 1945. nisu mogla razuvjeriti o talijanstvu istocnih bregova Jadrana, onda je doista jalov trud sa njima raspravljati. OVAJ POSAO MORAMO PREPUSTITI DJECI I BRACI MNOGOBROJNIH VALJANIH TALIJANA, KOJE SU LIK-TORSKE SJEKIRE NATJERALE U JEDNU ZEMLJU, IZ KOJE SE NISU PO-VRATILI"...
Potonju sam Mezulicevu recenicu naglasio stoga, što ju smatram bitnom za receni Jadranski medjudržavni problem. Sada, kada je pred ove tri države isotvrsni pristup europskim integracijama, za trostrano mentalno kolektivno zdravlje nije dobro da nam i dalje dok se, eto, ljubimo, u ljubavnickim ormarima štropocu kosti žrtava (pocinjenih i podnijetih). I nije zdravo držati se sindroma poput "Diktat 1947", jer sindrom izaziva sindrom; na bolešljivost zvanu TERRE ITALIANISSIME; lijepi se podjenako zarazna boljka TRI CONQUISTE, rimska, venetska, talijanska...
I konacno, današnji napori (cak i znanstveni) da se sa "vremenske ekvidistance" sacini "ekvilibrij zlodjela", uz zaborav jednih i naglasak na drugima, treba podvuci "tko je prvi bacio kamen"; to je rasisticka iredenta (još ce pod Austrijom trajati asimilacija, kao i što ce Societta Alpinistica Triestina mijenjati toponime pedeset godina prije fašizma); to je fašisticki kulturocid, a zatim i ratni genocid; i kao odgovor na takav razvoj povijesnih prilika, - slavenska kazna i osveta...
Stoga, kada se eto uredjuje cavourska, tommaseovska, vivanteovska, tomici-janska bratska sprega na Jadranu; nije dovoljno tek razignirano prihvatiti stanje stvari kao rezultat pobjednicke ideologije, koja je, kanda, Italiji otrgnula recene TERRE ITALIANISSIME, ali, eto, integrira se Europa, i sad cemo tak-i-tak svi zajedno živjeti pod nebom modre zastave posute zlatnim zvjezdicama; ovo nikad nisu bile terre ni italianissime, ni croatissime, ni slovenissime, a postajale su to redom jedno pa drugo zato što je "imperialismo dei straccioni" kanio izbrisati slavenstvo Julijske Krajine, nakon 1918, umjesto da prihvati tog Stuparichevog "fratello slavo" kao Slovenca i kao Hrvata...
393
ACTA HISTRIAE VI.
Milan RAKOVAC: CAMISA NERA - STELLA ROSA, 389-394
To je, lakonska - dakle i površna, ali i te kako utemeljena, povijesna sinteza mržnji, sukoba, ratova, exodusa, kulturocida, genocida na ovim granicama; i to NIJE TEMELJ zajednicke buducnosti; temelj je znanstvena iluminacija tamnih stranica zajednicke povijesti; temelj je obesmišljavanje besmislenih granica - proces koji se vec "zalaufao", proces koji predvode inutitivno etnosi oko granica, čak prethodeci povijesno-političkim euro-procesima od kojih više ne mogu pobjeci ni ove tri države koje nas "posjeduju i dijele".
Na Soči pak i na Dragonji, nek se viju uzvišeni naši stijegovi, samo neka u našim japanskim limuzinama prolazimo preko tih granica u četvrtoj brzini, sa opreznih osdamdeset kilometara na sat...
CAMISA NERA - STELLA ROSSA Milan RAKOVAC
HR-10000 Zagreb, Dugi dol 3
SUMMARY
In us, the people along these borders, still surges the hot blood of patriotic "sublime states of mind", the Zvevovian transborder anguish. Have the fights for the national territory ended" Whenever, wherever and in whatever way the borders have happened to run between these nations, they have never separated us nor set us at variance.
Today we can speak about that Tomizza's "transborder identity", which not only negates That Other but is, according to its own free choice, THAT OTHER AS WELL. The work we are faced with is therefore mainly a scientific, artistic illumination of the dark sides of history, which implicitly confirms the absurdity of borders ...
394