Knjiga Slovenska dobah XYL XYII veka. Najboljši iz te dobe je pa Jnraj Habdelicli, duhovnik reda Jezusovega, naučitelj inodroslovja, učitelj viših naukov, rojen v Mstarih čičah g. 1599, upravljatelj varaždinskoga i zagrebačkog odhranilišta, te i siemeništa ježuvitskoga, urnrie u Zagrebu 27. nov. 1678", kakor piše Sim. Ljubič (Ogledalo knjiž. pov. jugoslavj. knj. II. str. 519 1. 1869). Tudi se vidi iz predgovora k njegovemu slovarju, da je bil vzgojevatelj pri grofu Turjaškem (Comes ab Auersperg et Gotsche etc). Spisal je a) Zerczalo krepozti B. D. Marie str. 587 (Zarcalo Mariansko, to je to poniznost Device Marie, ka je Boga rodila, vsem slovenskoga i hervatskoga naroda kerščanikom itd. u nem. Gradcu 1662. 12. cf. Ljubič). b) Dictionar, ili Rechi Szlovenfzke zvexega ukup zebrane, u red pofztaulyene, i Diachkemi zlahkotene Trudom Jurja Habdelicha, Mafnika Tovaruftva Jefufevoga, na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu Horvatfzkoga i Szlovenfzkoga Naroda. Z dopuschenyem Gornyeh. Stampano u Nemskom Gradczu, pri Odvetku Widmanftadiuffa. MDCLXX. 12° (brez naznačenih strani. sign. ee ali 28 pol). Geslo mu je na čelu: Nomen Domini Turris Fortissiina. — V predgovoru poklanja knjigo svojo štirim sinovom grofa Turjaškega, premilostnim svojim zavetnikom, ter preslavlja v njem vso preblago rodbino, podpisan nServus et Capellanus Georgius Habdelich". Po tem je sostavek: nDe consilio hujus opusculi, ct forraa ad Studiosam Juventutem Praefatio." — Kakor sem iz H. Megisera pa iz Greg. Alasia v razgled zbral nekoliko besedf, tako naj se tudi iz Habdeliča pokažejo (v Gajici) nektere reči na primer: Abecedar. Adda ergo, igitur. Akoprem licet, tametsi. Ar nain, quia, quoniani. — Bar tantum, dummodo. Bedenj cadus. Beteg infirmitas; beteg na smert morbus lethalis. Birič lictor. Blazen stultus; blaznini proti Bogu ali suetcem blasphemo. Blud error. Bogorodica Dei genitrix. Bok latus; iz boka a latere, lateralis. Bolvan idolura; bolvanin ethnicus. Bratiči, sestiiči, tečiči, vujčiči, stričiči consobrini. Broj numerus. Buh pun (bolh poln) pulicosus. Burkam tumultuni facio. — čas inora. častnik officialis. čemerni afflictus. Cislo rosarium. čistoča castitas. Celovati osculari. Cifrast ornatus, comptus, politus. Cilj meta, scopus. Cipeliš calceus. Cirkva katoličanska, bolvanska, turska, židouska; cirkvica, cirkveni. Cucek canis. Cugelj habena. — Dača tributum. Dalekoča longa distantia. Darežljivost liberalitas. Diački latine; diak, diačtvo; dijak devete škole metaphysicus, desete theologus. Dika gloria. Doba aetas. Dobitel victor. Dobro došel bene veneris. Doklam donec. Dolica vallis. Dragostiv gratiosus. Dugo- vanje negotium. Dvojnost dubium. — Fektaš gladiator. Ferljan Forojuliensis; Friul Forojulium. — Gibanica placenta. Gizdam se superbio. Glasovit vocalis; famosus. Glubanja cranium. Glumač istrio. Gnjivam se indignor. Godi mi sapit mihi. Gorki amarus, miser. Gospon dominus (sacerdotibus et ininoribus officialibus). Graba fossa. Grudi pectus. — Halja do gležnja vestis talaris. Hasen utilitas. Henjati desisto. Hiža domus. Hitam projicio. — Jačim fortifico. Jad venenum. Jal invidia. Japa pater. Jašprišt archidiaconus. Jato agmen. Javljam se manifesto me. Jedvaj vix. Jestvina cibus. Inače aliter. Istina veritas. Isker proxime. — Kajam se poenitet me. Kal lacuna. Kanim intendo. Karam reprehendo. Karam se rixor. Karma puppis. Kerma esca, pabulum. Kesnim tardo, — se moror. Kinč thesaurus. Kip imago. Kitica fasci- culus florum. Kladivo malleus. Klica germen. Kolobar circulus. Koračaj passus. Kotar territorium. Kotrig articulus. Krenuti moveo modice. Kiis frustum. — Ladam possideo. Lahoten debilis. Lajhar deceptor. Listor saltem. Lucki alienus. — Magarac asinus. Marljiv diligens. Medo aes. Mertelni moralis. Milim se blandior. Mučim crucio. Mučim taceo. Muka farina. Muka passio. — Nadra sinus. Nadut tumidus. Nahajam invenio. Narav natura. Našestje inventio. Naopak inverso modo. Neg, nego, sed, nisi. Nemoč morbus. Nenavidnost invidia. Ničemuren vanus. Niknem germino. Ništar nihil. — Obed prandium. Obel rotundus. Oberten industrius. Oblok fenestra. Očali ocularia. Ohol arrogans. Opet iterutn. Osoba persona. Ostaviti desero. — Pačam se immisceo me. Pas, pes canis. Pekel infemus. Pesma cantilena. Pila serra. Pisec scriptor. Početek origo. Pogibel periculum. Poglavnik dux. Poinenek colloquium. Pomnja animadversio. Ponizen humilis. Posel nuntius, negotiutn. Pozoj draco. Pravda lis. Prem da etiamsi. Preminuti morior. Prežgan astutus. Prigovor despectus. Pro- ščenje indulgentia. Prošenje petitio. Prokšen delicatus. — Rabim laboro. Rano jako valde raane. Rasipnik prodigus. Redec versus. Rodljiv fertilis. Rubača indusium. — Žalec aculeus. Šalec nugator. Šator tentorium. Ženjščak effoeminatus. Žermlje mola trusilis. Žitek vita, frumentum, victus. Život corpus. Škerlec alauda. Štem lego. Šuma silva. Žut flavus. Senj somnus. Senja somnium. Skupčina coetus. Slovenec Sclauus, Illyricus. Slovenska zemlja Sclavonia. Slovenski Illyrice, Sclavonice. Spasitel salvator. Sporno parce. Spravišče conventus. Stališ status. Stranski extraneus. Svetski munda- nus. — Taki subito. Tenja umbra. Terjaki festa Pentecostes. Ters vitis. Težak ope- rarius. Tilj sinciput. Tolvaj praedo. Tovaruš socius. Trapim se crucior. Tražim iavebtigo. Tup hebea. Tušča (tolšča) piuguedo. — Ueep rjleuiluniuin. Vekovcčui aetcrnus. Verli eximius. Verstnik coaetaneus. Vertar hortulanus. Veščec magus. Vjedno simul. Vitez miles. Umetelen agilis. Vonjam foeteo. Uraziti laedo. Vučenik discipulus. — Zabava retardatio, molestia. Zadavek arrha. Zagauka aenigiua. Zagovor votum. Zagovornik advocatus. Zakaj quare, cur. Zalog pignus. Zamera oifensa. Zased insidiae. Zatilek occiput. Zatvor clausura. Zdenec fons. Zlamenje znamenje signum. Zob avena. Zvest conscientia. Spisal je J. Habdelič c) Pervi Otcza Nassega Adama Greh. I. Salosztno po riyem vsze chlovechanszke natvre porvssenye. Sztoluiacheno, in na kratkora popifzano po Ivriv Habdelichv Touamftua Jesvssevoga Maffniku. Na fzpomenek odkud i kam szmo po iednom fzmertnom grehu opali, i na pobolffanye fitka naffega po- Milofcbe i Vrednoszti szuaerti ChriftufTeue, kuie on za - nasz podiel, dabi nasz od Szmerti uekivechne ofzlobodil. Stampano Vneroskom Gradczv. Pri Oduetku Widinanftadiuffa. Leto 1674. 8. 1181. III. IX. Dugovanja zvexega poznamenuvana kaszu vu oveh knigah popiszana. — Knjigo posvečuje Martinu Borkoviču, biškupu Zagrebskemu. — V dokaz, kako lepo in lahko kajkavščino t. j. slovenščino je pisal Habdelič, bodi (v Gajici) to-le: Predgovor. Nakaniuši našega Zveličitela Gospodina Kristusa zemeljski žitek Dakratkom popisati slovenskem našem jezikom, i iz njega neke kerščanske navuke izpeljati; dojde mi na-pamet; da ne bu morebiti žal pobožnomu štaucu, ako u-napredek jednemi knigami porušenje nature človečanske poznamenujem, kotera iz pervoga otca našega Adama, i njegove pregreške izhaja, kotera je zrok bila pogubljenja usega človečanskoga naroda, i zbog-toga Sina Božjega na-ou suet prišestka. Ar se uffain da spoznauši zjedne strane veliku našu nevolju, zdruge pako nepresežnu milošču i miloserdnost Boga našega, ki se je dostojal za grehe naše, našem mlabauem telom obleči; Spoznamo takaiše i dužnost našu, kum smo mu zavezani na-zahvalnost, i vekivečnu službu. Naj adda bude. Nestalnost priprostoga Ljuctva . . . I da gdo neštima, da bi samo Židousko ljuctvo nestalnostjum pameti svoje betežalo, domače pelde, (da ništar za druge orsage ne rečem) prece debele i škodljive imamo. Jednu samu na pervo ti dajem, kteru našega vremena plemeniti historicus Mikula Išthuanfi Pannonicae historiae lib. 24. ad annum Christi 1573. i za njim Juraj Rattkaj slobodni Gospodin od velikoga Thabora, lector i Canonik zagrebečki, lib. 4. memoriae Regum ac Banorum etc. pag. 148 pišu. Vsegdar je pervo slovenskoga orsaga, ljiidi kakti pravoga kerščanskoga Catholičanskoga, ta hvala i dika bila, dasu najprvo verni u prave Riniske vere bili, pak svojem kraljem, Banom, Generalom, Capitanom i druge zemeljske tot cirkvene, tot suetske gospode. Ali tu hvalu i diku malo kaj nezgubiše, morebiti od vugorske i Erdelske mužadie peldu uzeuši, ar malo pervo toga i tam se je bila velika mužka burka zdignula, ku gore imenovani Ištvanfi, u rečene bistorie široko spisava, nam se žnjum mutiti ne lazno. Leto adda ono 1573. naglo se zbuči mužadia proti gospode i plemenitem ljudem, ta zrok dajuč, da ju gospoda na tlake i dohodke penezne takve nemilo naganjaju, kakve preraagati ne more. Zato zbukom oružje, kakvo je gdo mogel imati zdignu, najpervo vu onom polju (reči su Ištvanfieve) ktero na Širokom medj vodami savum i kupum stoij; i berže časa spravi se oboružnoga, ali neumetelnoga ljuctva do dest jezer, i tak da bi se čez brege svoje naglo sava razleala, tak ono ljuctvo, kad goder je išlo, plemenitaške duore i hiže, je razbialo, robilo, žgalo. Medj temi pako duori i hižarai najpervi je bil plemenita viteškoga človeka Jurja Punekoniča na samoborskom polju, ki je malo pervo iz turskoga sužanstva bil vušal. Odonud pako proti save iduč, usera su onuda stoječem velik strah zaudali, i ako su kteroga plemenitoga človeka u ruke dobili, taki su ga nenrilo zarazili. Gda bi do save bili došli poslali su ztnedj sebe posle u kransku zemlu k mužera, i k drugem blišnjem susedom; ki bi im povcdali, da ne moguči več teškoče i nemilošče svoje gospode terpeti, proti njim su oružje prodignuli. Zakaj zato i njim svetuju da ako hote slobodni biti, i u lepe slobodščine živeti, da kaj berže, to berže, volju i oružju sobuni slože. Kein poslom odluček, kakvo ga su želeli da se neki, kteri su stali medj Sutlum, ka voda Štaersku zemlju i Dravum od slovenskoga orsaga luči; Neka listor čez savu preidu, i nekuliko dalje pojdu, da se i oni hote po malom uremenu ali na ptujskom, ali na varaždinskom polju žnjimi skupiti, i oružje združiuši sreču kušati. Prevoziuši se adda čez Savu, kaj goder lepšeh bilo duorov i marofov, naulastito pako Ferenca Tahia, ke je on bil lepo cifrasto učinil načiniti, ognjern i oružjem jesu prez vse milošče terli i žgali. Bili su u te slepe naglosti blizu ure prišli na doljnu stubicu, gde hasnovite toplice zuiraju na pomoč unogeh betežneh. Onde tabor postaviuši razposlaše okolu in okolu, omamljene srečicum muže, ki prez nijednoga razloga dvore i imanja plemenitska, zgaše i robiše i na ništar staviše, i unožina pak usaki dan mladeh mužičcu (tolvajčičev) k njim se pridružavaše. I gda bi se ih unogo jezer vkup bilo spravilo, zebrali su si poglavara nekoga Matea Gubesa, ki jim se je medj drugerai i umetelneši, i mudreši, i proti gospode serčeneši videl, koga su i kraljeuskum častjunu uespametno imenuvali i daruvali. Posta adda Gubes muž kraljem. Medj tem toga zagiebački Biškup Draškovič Juraj, ki je ta čas Bansku čast obnašal, videuši u kolike je ves orsag pogibeli, zezva orsašku gospodu u spravišče, da vide kak bi mužki ta oganj za goda potišali, da ua vekši plamen ne izide. Ta im adda tolnač na paniet dojde, da vsa Gospoda i plemeniti Ijudi oružje zdignu, i u tovaruštvo vojske, kraine one pozovu, ktere su nemški Generali Vid Hallekuš, i Herbardt Aušperg ravnali. Nesu se Generali svojemi krainami kratili, ako listor Cesar dopusti, prez koga dopuščenja (ordinanciu zovu) ne im bilo slobodno proti nikoniu unogo manje kerščenikoin vojsku zdignuti. Poslaše adda iz orsaga u - Beč na hitrora Keglevič Šimona i Berzea Januša k - Cesaru da sprose mandatum, u kom bi se zapovedalo Generalom, da orsagu u tolike potreboče poraogu serčeno i marlivo. Ali doklam se posli duglje nego je tulika pogibel terpeti mogla, vune zaderžavaju, i podpunoma priliku imajuči muž kralj Gubez stubicu grad je zavjel, i iz grada razposlal na vse strane, tolvajske posle, da je stubica u rukah, da ki hoče in na potlam tulike, u ku se ufaju, sreče delnik biti, da use druge posle i skerbi ostaviuši, Šetuje. Ni prez napredka, ar čuuši nespametno ljuctvo muža Kralja tuliku sreču zabiuši se i dece i ženi zmaršice etc.: Šetuuali su u muški kraljeuski tabor, Draškovič Biškup z-orsagom uideči da je odlaka kot za sada jako škodljiva, i da ne več segurno čakati bečkeh poslou i krain, za ke se mole, dua poglauara, ki na Muže uudre hitro i zebrahu Mathea Kegleuiča, Gašpara Alapja, obodua i gospodina velika, i u viteškom dugovanju batriua i unogo razumua, kem priložiuši osemsto, ke su na naglom spraviti mogli, konjanikou, i one haramie, ktere orsag plača, zapovedahu, da proti Stubice šetuju. Zake razumeuši muž Gubez kralj, ništar se ne prestraši (takva je mužka nespanietna batriuost) zapoveda suoje mužadie, tolvajem i tolvajčicem, da taki oružje primu, sobum proti gospode izidu, govoreči jiin: Bratja vitezi (rekši) znate zakaj ste se vu ov tabor spravili. Zakaj ste hiže žene i decu vašu ostavili, znate kakva mje do sada sreča proti plemenitažem, ki su vas pervo nemilo derli, služila, znati tulikaj že morate da vezda, ku nigdar imali neste priliku imate, na verh sreče vaše priti. Ov je den, ov je harc, ki vam ali vekivečnu hvalu i diku, pače i željnu slobodu, ako friško i batrivo pobiuči se gospodu obladate, doprinese; ali vas na velike i strašne muke ves vaš ostanek na vekivečni špot, ako herpte obernete i pobežite, dopclja. Adda ako ste ljudi, ako ste, ke ja štimaui, vitezi seičeni oružja se deržete, na uepri.itelo vudrete. Ne strašete se lisikanja sablji njihoveh, ali dugeb kopii, na usakoga smedj je vas do duaiseti. Ne buui vas na reči dugo deržal ureme se je pobiti; denes nam je ali srečuo dobiti, ali viteški useni poginuti. Tak k-suojeni Muž Kralj Matei. Z druge takajže strane orsaški poglavari šereg su tak razraunali, da oposred postauleni behu pešci z puškami, iz stran konjaniki, ke su i obatriveli, da se nikaj muške one unožine nestraše, po ke dobe usa ona balabuka bolje se, k plugu, motikam, cepoin i kosam razume, nego k-oružju, i gda gde sablje, i kervave rane opazi, razsiplje se od straha, tak da kud bi i kam bežati morali znali ne budu. Za tem taki obodve strane velik krič zdignuše, i jedna proti druge tak serčcno navali, da Capitani prece dugo nesu znali kain obladanje nagiblje; ar Gubez videči da za glave ide več neg su se orsaški Capitani i drugi officiri nadejali suoje je muže naganjal, i nekuliko plemenitašeu postreljal, medj kemi i konjaničkoga Capitana, gla.-ovita viteza Ploudina Ladislava. Onda viteška serca orsaške vojske razljutiuši se, uze medse mužadiu, konjaniki zjedne, pešci z druge strane ua nju navaliuši, u beg ju pripravi, i u potiree ali pomoriše, ali žive skoro use poloviše, tak da malo mužeu u šume ali u gore prebežauši živeh osta. Oni pak ki su živi u ruke došli velike su muke torpeli, na tuliko da je use skoro dreuje obešeneh nevoljneh Ijudi puuo, naimre poleg potov. Na jedne same divjače hruške, ka je poleg puta bila dobro visoka i široka zrastla, šestnajest, ako ne več nesrečneh niužakov viselo je, na igru vetrom, i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati vučinili na vekivečoo zuedočanstvo puntarie mužke, i proti gospode podignenja oružja, Gubesa pak kralja živoga su u-zagreb dopeljali, i kakti najvekšega puntarske vojske poglavara obilneje dičili i poštvuali; ar najpervo pred očima njegovema Andrašu Pešinaniču, njegomu v žeregu poslu učinili su glavu odseči. Zatera Gubesa nevoljno telo razbeljenemi kleščami tergati, najpotlam na četiri dele raztesati. Ta je mužke okornosti, nestalnosti, kraljeustva i vojske konac bil, koga ,ja ovde nekuliko na dalje iz gore imenuvane vugerske historie izpeljah, vut van, da se podložno ljuctvo u svoje podložnosti i stališu mirovno derži, pokedob je vsa gospodska zmožnost i podložnikov podložnikost od Boga; i gospoda tulikajže da više dužnosti svojeh podložnikou ne naganjaju, ar nemilošča negda zrok daje velikoga zburkanja, kot je oude bilo. Ali vre vezda na drugeh stališeu nestalnost pero obernemo i misel (II. 5. str. 184—191). BOvo je najglavnije Gjorgjevo dielo (Pervi otca našega Adama greh), vrlo poučno i zabavno, piše Ljubič (str. 519). U predgovoru se tuži, što je do tada odveč malo bilo slovenskem jezikom knjig štampano, da i te nisu prave slovenske, jer silno pokvarene, i da če možda biti kvara i u ovoj njegovoj, pošto ju sastavio: kak onde govore, gdje sem pisal." — A tega jaz v predgovoru pričujoče knjige nikjer ne dobim! — Spisalješerf^ Kerztchanzki navuk z dogadjaji sz. Pisznia, u Gradczu 1674. 12. itd. Da scni sprejel jaz prej imenovane pisatelje v ,,Knjigo Slovensko", ter da sem iz Petretiča pa iz Habdeliča v njej nekoliko več dal pouatisniti, razlog temu je povedan v Jezičniku XVIII (L. 1880. Jernej Kopitar str. 16—21).