Učiteljske konferencije u Voloskem. (Konec.) IV. A sada koja o samoj stvari. Naše učiteljstvo če se uviek opirati tomc, da se borba medju klerikalcima i liberalcima unašaizKranjskeuIstru. Neka brača Slovenci ne misle, da smo mi svi ovdje nekaki natražnjaci, koje treba istom probuditi i voditi. Ima i kod nas ljudi široka duševnoga horizonta, koji poznaju historiju religija i kulture u obče, te jasno vide, da i naš narod mora proči one faze razvitka, koje su prošli i dmgi napredniji narodi — sa razlikom samo, što čemo mi proči te faze mnogo naglije i ako budemo triezni i razumni, posre tiho i blago, bez bure i oluje i socijalnoga potresa. U tom pogledu smo mi čak liberalniji od Slovenaca, ili barem liberalni u plemeni tij em smislu. Mi stojimo na principu ljubavi, pravednosti, rada, slobode i nap r e d k a, i zato nečemo, da se atmosfera družtvenoga života krca onom razdražnom psihičnom elektricitetom, što razdvaja ljude i dva pola i med njima stvara napetost, koja se može iztišati jedino olujnira prielomom i potresnim uzdrmajima ljudskoga družtva, nego hocemo, da se svakidašnjim družtvenim dodirom i izmjenom mnienja polagano i tiho ublažuju i izjednačuju nesuglasja i oprečnosti u mišljenju i težnjama pojedinih individua i vecih socijalnih skupina; stojeci na rečenim principima nečemo, da se ruši religija, taj močni faktor u narodnom uzgoju, nego hočemo, da se religija, u koliko po neminuvnim naravnitn zakonima polagano propada, nadomješta nečim drugim; hočemo da oni, koji misle da nema Boga, tu misao drže za se, a da ne kvare vjere u drugima, nego da tim večima prednjače u ljubavi bližnjega i u radu za opče dobro; hodemo da oni koji se duševno pridignu, ne gledaju doli sa prezirom nego sa sažaljenjem; hočemo, da jači slabijima pomažu, a ne da ih gnjave i gnjetu. Ako nam, gospodo Slovenci, kažete, da smo uz ove nazore klerikalni, rado čemo to dopustiti, ali jedino u najsvetijem stnislu te rieči; nu priznati čete nam ipak, da smo s druge strane u jednakoj mjeri i liberalni i to opet u najčiščem smislu te rieči. Ali zagonetka, kako se mi ovdje možemo sa svečenstvom tako liepo skladati, biti če vam tim jasnija, ako vain rečemo, da su kod nas i svečenici jednako liberalni koliko i klerikalni. Kod nas je pop u crkvi pop, a vani čovjek. Nije žalibože tako u vas. Vaš je pop samo pop. On hoče, da ga svatko štuje i sluša jedino zato, jer je pop; ne trpi ničije duševne samostalnosti i mrzi svakoga, koji ga ne smatra višim bičem. U kratko, vaši »duhovni« zaboravljaju ili po svojoj prilici još ni ne znaju; da je svečenik čovjek kao svaki čovjek, da je javni činovnik kao svaki drugi, da je doista član stališa častna i potrebita u ljudskom družtvu i državnom organizmu, ali da zaslužuje čast i uvaženje samo u koliko se ljudski vlada i vrši dužnosti svoga zvanja. Naši pako neki učitelji zaboravljaju, da smo več u dvadesetom vieku, pa se radi pisanja »Učiteljskoga Tovariša« 0 istarskim stvarima odcjepljuju od »Zaveze« i Slovenaca. To je sredovječno. Ako ono, što piše »Tovariš«, ne vriedi i nema važnosti, ne osvrtajmo se na to, ignorijmo; ako pak njegovi dopisi iz Istre imaju smisla i zamašnijega pomena, onda je naša dužnost, da na nje odgovaramo. Onaj, koji piše ove redke, imao je svojedobno prilike, da uputi g. urednika »U. T« o našim odnošajima, te ga je izrično upozorio, neka svaki dopis iz Istre ne prima kao suho zlato. Na to je dobio ovaj od^ ¦»vor: »Naš list je svakomu otvoren i mt čemo rado tiskati svačiji sastavak u kojem god smislu i pravcu«. Pisac ovoga članka morao je na to priznati, da bismo toliko novinarske nepristranosti badava tražili kod nekih naših listova. Mi imamo eto kod »Tovariša« sve uvjete, da možemo voditi trieznu i poštenu polemiku. Zašto dakle, da se odbijamo od »Tovariša« i od Slovenaca? Ne udaljujmo se, jer se otudjujemo; izjašnjujmo se i sporazumievajmo, pa cemo se zbližati. Na članke nedostojne, koji izviru iz zlobe, nizke strasti, osvete ili gadne sebičnosti, nemojmo se ni osvrtati, jer oni 1 tako neče imati ploda ni roda; u ozbiljnim pako i važaim stvarima, gdje je po sriedi Ijudsko dostojanstvo, čast i probitak naroda i našega stališa, vodimo borbu trieznu i svetu prema svetosti same stvari. Istina je satno jedna — često ni na jednoj ni na drugoj strani, več negdje u sredini. Izmjenjivanjem misli doči čemo do nje, pa če ona obim strankama biti mila i sveta. Nadjena istina vezati če nas sladkim vezom duševne harmonije :Pobjeda če biti naobim stranama.