60 Književna poročila.
Književna poročila.
CvoJ v narodno gospodarstvo. Po Maurice Blockovi knjigi »Petit ma-nuel d' economie pratique« uredil Vekoslav Kukovcc.   V samozaložbi.
Popularno knjigo Blockovo, razširjeno po prevodih mej občinstvo raznih narodov, podal je tu g. Kukovec, pravnik na Dunaji, tudi slovenskemu narodu. »Pripombi mesto predgovora«, ki jo je spisal g. dr. P. Turner, popolnem pritrjamo. Knjižici, v lepem jeziku spisani, naj se posreči pomagati najširšim krogom do boljšega pojmovanja narodnega gospodarstva in tako do boljšega naziranja — sveta.
JfofcasHa cpedcima y iiaiiKM cinnjio.u KajiKJio.n iiocnivimv. Napisao Aleksa S. Jovanovid. Preštampano iz »Braniča«, Beograd, 1898. — (Nadaljevanje.)
Sa ovim dokazom ne valja mješati mir en je krvi ili t. z v. krvno kolo, t. j. postupak mirenja zavadjenih stranaka.
U kradjama pokretnih ^tvari, obično stoke,, krivac se pronalazio svodom, koji se je vršio ovako: U koga se nadje ukradena stvar, dužan je bio da uputi tužioca na onoga, koji mu je stvar predao, o vaj dalje na ostale, dok se ne dodje do lica, koje nema svodnika, te radi toga ostaje odgovorno za učinjeno djelo. Javan kup i kup u tudjoj zemlji oslobadjaju kupca stvari od davanja svoda i globe, pošto ga opravdavaju u prvom slučaju carinik, pred kojim je kup svršen, a u drugom duševnici.
Zakletva je dokaz čisto religioznog karaktera. U starom srpskom pravu rabila se zakletva i kao obtužni i kao pravdajuči instrumenat. Ona se je polagala i po sporazumu stranaka i po sudskoj presudi. Gdjc nema svjc-doka, zakletva se je pravilno dosudjivala tuženom. Predhodno su se stranke dogovorile, gdje se ima kletva da dovrši — na plugu, na kamenu, u crkvi. Kletvenik se prekrsti, metne ruku na sol i hleb i zaklinje se: »ako ni je tako ko što sam kazao, tako miBog ne pomagao, a hleb i plug izdali me itd.«
Književna poročila. 61
Krivokletniku se nigda ni u čemu ne vjeruje, ni na sudu ni pred ostalim poštenim ljudima. Osim krivokletniku obično se na sudu nije vjero-valo ubojici, lažnom svjedoku, razbojniku i lopovu, te falsifikatoru ; i za to su ove osobc svoju zakletvu dopunjavale s akl e t ven i c i m a, koji su u najstarijim spomenicima poznati pod imenom rotnici ili porotnici. Oni se po svojoj zadači razlikuju od porotnika kao sudaca. U običajnom prav-nom spomeniku iz Novoga Grada u Dalmaciji od 12. veljače 1551 nosc za-kletvenici naziv saporotnika. Dr. Bogišič i dr. Ljubojcvič opažaju umjestno, da su oni isto što i svjedoci, poznati u starom njemačkom pravu pod imenom conjuratores, consacramentales, EideshelfGr. U Dušanovom zakonu zovu se duševnici su raznim dokaznim zadatcima: imali su ulogu vještaka procje-nilaca, bili su posrednici za opravdanje od kaznene globe, a vršili su i naročiti zadatak kao pravi svjedoci za opravdanje od krivice. Termini starog našeg prava »dušiti se«, »obljubiti dušu« istovjetni su sa današnjim izrazima primiti ili odobriti zakletvu, dakle položenom zakletvom uzcti na dušu istinitost tvrdjenja, što znači formalno zakleti se.
Broj sakletvenika zavisio je od važnosti učinjenog djela. Njihov izbor rukovodio j s sud. Sama procedura zakletve vršena je ovako: Saklevetnici i obtuženi, čiju obranu oni dopunjuju, posedaj u u crkvi izpred oltara okrenuti amo u crkvu, a oni, kojima se zaklinju, stanu pred njih, i jedan izmedju njih, koji ovaj posao najbolje zna, uzme krst u ruke, pa onima što sjede stane govoriti, ili pravo redi proklinjati ih: »ako ste to i to učinili, pa nam kažete da niste, da Bog da, da vam se okameni u ženi diete, u kravi tele, u ovci Janje, u zemlji sjeme itd., a oni što sjede vidu: »amin, da Bog da«. Kadšto se odredi i to, koliko de oni koji se zaklinju dovesti mužke djece i posaditi u crkvi pored sebe. Koji se ovako opravda, plada prema svom imanju onima, koji su se za nj kleli, nagradu, zvanu okleština.
Još se kao dokazno sredstvo spominje i p i s m o. To je današnja iz-prava u najširem smislu rieči. .
Kad je nepoznat krivac, preduzimano je na mjestu djela j a mčenje sel a. Nadjen je n. pr. ubijen čovjek, ili je izvedena kradja, vlast odmah skupi seljane na pronalazak krivca. Ljudi jedan za drugog jamče, da nisu ubojice, lopovi itd. Kad se svakom nadje jemac, krivac ostaje nepoznat; a za to što je krivice u njegovomu ataru, selo je plačalo glob u i osudbinu. Tko za se ne nadje jemca, ostaje sumnjiv. Od njega počinje iztraga. Ako krivac prizna djelo, nastaje brza pravda; po osudi baci se u tamnicu, ili se oslepi, ili se objesi, ili se prožene itd. Ne prizna li, meče se na odaju, t. j. upotrebe se mjere, da se priznanje iznudi.
Jamčenje u prvom stupnju iztrage još nema karaktera dokaznog sredstva, ved mu je s vrha, da se iztraga uputi proti izvjesnoga bida. Ono dobiva snagu pravnoga dokaza tek u sudu zauzimanjem za obtuženoga, koji je po dokaznim osnoviraa stavljen pod obtužbu i u pritvor. Po medjusobnom dogovoru scljana dodju pred vlast odabrana lica, jamče, da je obtuženik nevin, ili mole, da se kao sumnjiv pusti u slobodu, dok se podpuno ne dokaže njegova krivica.
U starom pravu nalazimo jasno razlikovanje izmedju jamčenja »z a platu« (naknadu štete) i jamčenja »za glavu« (obveza, da če obtuženik doči na poziv vlasti i da ne če pobječi). (Konec prihodnjič.)