Received: 2016-3-12 Original scientific article
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
DOI 10.19233/AH.2016.8
LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM
PREJASNE KRALJICE MORA
Samanta PARONIC
Prodol 37, 52208 Krnica, Hrvatska e-mail: sparonic4@hotmail.com
SAŽETAK
U radu se donosi pregledpovijesnih podataka koji se dotiču obveze labinske komune o opskrbljivanju mletačkih galija. Na temelju postojece literature i arhivskoga gradiva, sačuvanoga u Državnome arhivu u Pazinu, nastoje se rasvijetliti nemirna zbivanja, u čijemu su se vrtlogu našli Labinjani kao podložnici Prejasne Kraljice Mora. Uprošlosti Labina značajno mjesto zauzima 1341., kada je donesen gradski Statut, koji predstavlja svojevrstan simbol upravne samostalnosti komune. Od neprocjenjive je važnosti Knjiga privilegija labinske komune, koja donosi važne isprave o borbi za zaštitu starih prava, kao i knjige zapisnika sjednica Vijeca.
Ključne riječi: Labin, komuna, Statut, galije, novi vijek
I GALEOTTI DI ALBONA NEL VORTICE DELLA PERSECUZIONE SOTTO L'EGIDA DELLA SERENISSIMA REGINA DEL MARE
SINTESI
L'articolo passa in rassegna fatti storici inerenti all'obbligo del Comune di Albona di equipaggiare le galee veneziane. Basato sull'analisi delle fonti bibliografiche e archi-vistiche custodite nell'Archivio di Stato di Pisino, il contributo intende mettere in luce le turbolenti vicende che coinvolsero gli abitanti di Albona, assoggettati al dominio della Serenissima Regina del Mare. Un anno importante per la storia di Albona fu il 1341, anno in cui fu emanato lo Statuto cittadino, una sorta di simbolo dell'indipendenza am-ministrativa del Comune. Di inestimabile valore è il Libro dei privilegi del Comune di Albona, in cui vengono riportati importanti documentai in merito alle lotte per la tutela dei vecchi diritti, come pure i libri dei verbali delle sedute del Consiglio.
Parole chiave: Albona, comune, Statuto, galee, età moderna
203
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
ULOGA PRIVILEGIJA U ŽIVOTU LABINSKE KOMUNE
Labinska je komuna još iz doba akvilejskih patrijarha uživala odredene privilegije, koje joj je, stupivši u njezin posjed, morala potvrditi Mletačka Republika. No, nerijetko je dolazilo do njihova nepoštivanja, stoga su se na sjednicama Vijeca komune donosile odluke o načinima obrane stečenih privilegija. U tome su smislu od iznimne važnosti knjige zapisnika sjednica Vijeca, koje se dotiču svih vitalnih pitanja iz života komune, zbog čega predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo cjelokupne aktivnosti vijecnika, a ujedno su i vjernim pokazateljem političkih, društvenih i gospodarskih prilika na po-dručju Labinštine.
Akt, kojim je Labin priznao mletačku vlast, sastavljen je u Veneciji 3. srpnja 1420.; sadrži deset povlastica, koje je labinska komuna uživala prije same predaje, a potvrdio ih je dužd Tomaso Mocenigo i Senat, odnosno Vijece umoljenih (Consiglio dei Pregadi) (DAPA 1420/1719, fol. 2r-4v, 3. VII. 1420.):
1.	Zajamčen je teritorijalni integritet grada, odnosno istaknuto je da ne smije doci do rušenja labinskoga kaštela; komunalna dobra moraju ostati netaknuta, a trebaju se očuvati zakoni, prava i statuti koji su vrijedili u doba akvilejskih patrijarha (Buttazzoni, 1869-1870, XII).
2.	Privilegij se odnosi na obveze labinske komune prema markgrofu, kojemu je dotad godišnje placala 70 maraka, od čega se polovina iznosa davala u prosincu (o Božicu), a polovina u ožujku (na blagdan Blagovijesti ili Navještenja Gospodino-va), dok je njegovu namjesniku davala 3 marke i 5 lira. Pritom je markgrof imao obvezu posjecivanja Labina jednom godišnje, a prilikom njegova posjeta grad mu je osiguravao ručak i večeru. Ugovorom je predvideno da se spomenuti iznos u markama otad mora isplacivati Mletačkoj Republici, dok su ručak i večera bili namijenjeni rašporskomu kapetanu (Buttazzoni, 1869-1870, XII).
3.	Labinska komuna zadržava pravo biranja svojega podestata iz redova Serenissime, a Venecija ga je trebala potvrditi. Odredeno je da ce podestat godišnje dobivati 150 modija žita, 150 modija vina, 100 modija zobi, jednoga ovna, jednu ovcu i po jedan sir od svakoga stada ovaca te šestinu od naplacenih kazna ili 100 lira. Osim toga, podestat je mogao držati petoricu slugu te dijeliti pravdu i upravljati gradom, a njegovoj su vlasti, osim Labina, trebali biti podvrgnuti i Plomin i Dvigrad (Buttazzoni, 1869-1870, XII-XIII).
4.	Labin ce predstavljati Vijece, u čijemu ce radu sudjelovati 24 vijecnika, a njime ce predsjedati dvojica sudaca, koje ce izabrati vijecnici. Suci ce imati obvezu sudo-vanja dvaput tjedno kako bi gradanima dijelili pravdu, a narod ce morati izabrati kanipara, koji ce držati ključeve gradskih vrata te knjigu prihoda i rashoda za šest mjeseci (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
5.	Grad nece biti primoran slati stanovnike u rat izvan granica Istre ni na kopnu ni na moru (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
6.	Labinskoj komuni potvrdene su sve dosadašnje presude na koje se nitko nije žalio (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
204
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
7.	Odobreno je da na labinsko područje i dalje mogu dolaziti trgovci, stoga je zajamčen Slobodan uvoz, kupnja ili prodaja robe bez placanja carine, pri čemu ce se očuvati stari običaji (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
8.	Razbojnicima se onemogucuje povratak u Labin kako bi se time spriječila nepri-lična dogadanja (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
9.	Komuna može ubirati travarinu (herbatik) i ostale dace kako bi mogla podmiriti placanje poreza Mletačkoj Republici i osigurati popravak crkava i gradskih zidina (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
10.	Venecija nece nametati nove poreze osim postojecih, a komuna ce morati isplaci-vati podestatu polovinu spomenutoga iznosa od 70 maraka, kao i polovinu poda-vanja u žitu, vinu i zobi (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
Naposljetku je dodano kako Labinjani, kao što je vec rečeno, mogu birati vlastitoga podestata, kojemu moraju davati sve ono što je bilo predvideno odredbama u aktu, a Ve-neciji moraju isplacivati iznos koji je ranije bio namijenjen markgrofu, dok gradu ostaje polovina ukupnoga iznosa za dvogodišnje razdoblje. Pritom je u spomenutome dodatku odredeno i da se na uobičajenome mjestu mora podignuti zastava sv. Marka (Buttazzoni, 1869-1870, XIII).
Mletačka je Republika formalno stupila u posjed Labina 15. srpnja 1420., poslavši svojega poslanika, rašporskoga kapetana Giovannija Cornara, kojemu je zakletvu vjer-nosti položio Caterino Barbo, prvi labinski podestat (Buttazzoni, 1869-1870, XIII-XIV). Pravo izbora podestata imalo je Vijece labinske komune sve do 7. veljače 1464., kada se ono odreklo toga privilegija kako bi se izbjegnuli troškovi slanja poslanika u Veneciju radi potvrdivanja podestata, stoga je otada potonjega birala Serenissima, odnosno njezino Veliko vijece (Giorgini, 2010, 61).
Godine 1420., osim Labina, mletačku je vlast priznao i susjedni Plomin, s kojim su se Labinjani 1435. sporili oko zajedničke granice. Otada je Plomin u administrativnome smislu povezan s Labinom; njima je upravljao zajednički podestat, koji je imao obvezu dolaženja iz Labina u Plomin svakih petnaest dana (Radeticchio, 1990-1991, 48), dok su, s druge strane, postojale zasebne isprave o podredenosti Mletačkoj Republici, zasebni statuti i odvojena komunalna vijeca (Milevoj, 1999, 10), a u podestatovoj kancelariji u iste se knjige uvezivalo gradivo koje je nastalo na temelju njegova djelovanja na području labinske i plominske komune (Ujčic, 2007, 181). U tim se dvjema komunama vijorila zastava sv. Marka sve do sredine lipnja 1797., kada su austrijske postrojbe ušle na labinski teritorij. Nakon sklapanja Mira u Campoformiju (IE, 2005, 127) 17. listopada iste godine Labin je postao sastavnim dijelom austrijskoga područja.
„PER QUESTA FIATA TANTUM" - OBVEZA OPREMANJA MLETAČKIH GALIJA
Za labinsku je povijest vrlo značajna 1341., kada je patrijarh Bertrand de Saint-Genies potvrdio Statut1, koji su donijeli sami gradani 17. kolovoza (Giorgini, 2010, 53) iste godine.
1 Danas postoje dvije verzije labinskoga Statuta: na latinskome jeziku i na mletačko-labinskome dijalektu,
205
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
SI. 1: Statut iz 1341. (Narodni muzej Labin)
Statut je predstavljao pravni temelj života na labinskome području, kao i simbol odredene samostalnosti spomenute komune, koja se najbolje odrazila u radu njezina Vijeca, čije je odluke morao poštivati podestat.2 Mletačke su vlasti izricale kazne koje su bile predvidene labinskim Statutom; ako su okrivljenici počinili manja kaznena djela, njihova se kazna sa-stojala u placanju novčanoga iznosa, dok su za teže prekršaje bili osudeni na progonstvo uz prisilni rad, odnosno na dugogodišnje veslanje na mletačkim galijama, pri čemu se kažnje-nike odvodilo u Prtlog, gdje su se ukrcavali na galije, najčešce krecuci na put bez povratka. Kažnjenicima koji su pribjegavali bijegu izricala se kazna u njihovoj odsutnosti, koja se sastojala od protjerivanja s područja labinske komune na odreden broj godina, a ako bi se u meduvremenu netko od njih potajno vratio, mletačke su vlasti naredile njegovo uhicenje te
na koji je preveden u prvoj polovini XV. stolječa. Mletačku je verziju objavio Carlo Buttazzoni (Statuto municipale della città di Albona dell'a. 1341, Archeografo Triestino, vol. 1, nuova serie, Trieste 1869. -1870.), a latinsku Camillo De Franceschi (Statuta Communis Albonae, Archeografo Triestino, ser. 3, vol. 4, Trieste 1908.).
2 Iako je Labin prema ugovoru o predaji od 3. srpnja 1420. uživao pravo da lokalna zajednica bira podestata uz potvrdu Mlečana, od 1464. podestatima su postali mletački plemiči, koje je potvrdivalo mletačko Veliko viječe.
206
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
mu najprije namijenile kaznu veslanja na galiji, a nakon njezina izdržavanja bio bi podvrg-nut smrtnoj kazni vješanja (Stemberger, 1983, 29-31; Maric, 1953 [?], 32).
Neiscrpno vrelo za proučavanje povijesti Labina tijekom mletačke uprave predstavlja Knjiga privilegija labinske komune,3 koja je pisana na talijanskome i latinskome jeziku, a njezin je prijepis 1722. dovršio labinski bilježnik Vicenzo Dragogna, q[uonda]m Signor Lodouico. Nobile di detta Terra (DAPA 1420/1719, fol. 1r). U knjizi se donose prijepisi raznih dukala, terminacija i odluka u vezi s privilegijima u korist labinske komune, koji mogu uvelike pridonijeti rasvjetljavanju njezine prošlosti u novome vijeku. Saznajemo da je s prepisivanjem isprava u zasebnu knjigu započelo 20. prosinca 1517., kada je labinski podestat Urbano Bollano primijetio da mnogi, koji su u ulozi predstavljača komune odlazili u Veneciju k duždu ili u druge urede, ni na jednome mjestu nisu evidentirali dobi-vene isprave. Iz toga je razloga donio odluku, prema kojoj se sve isprave, koje se dotiču labinske komune, u roku od osam dana, pod prijetnjom kazne, moraju dostaviti podestatu (DAPA 1420/1719, fol. 1a r-1a v, 20. XII. 1517.).
Osim isprave o več spomenutim privilegijima, koji su labinskoj komuni potvrdeni 1420., od iznimne su važnosti i isprave koje se dotiču obveze komune o opskrbljivanju mletačkih galija, kao i isprave u vezi s opskrbom Venecije gorivim drvom i čiščenjem rijeke Raše. Mletačkoj je Republici za poduzimanje osvajačkih pothvata i vodenje ratova bila potrebna jaka mornarica, stoga je galije trebala popunjavati radno sposobnim ljudima, a upravo je opremanje mletačkih galija predstavljalo jednu od najtežih obveza istarskih komuna. No, iako je za odredivanje opsega obveze svakako bila važna i veličina galije, u ispravama se to uopče ne spominje. Broj radno sposobnih ljudi koji su služili na mletačkim galijama ovisio je o veličini ratne mornarice, koja je bila uvjetovana raznim čimbenicima: medunarodnim položajem Venecije, razvojem pomorske strategije, gospodarskom snagom, kao i stupnjem razvijenosti trgovine (Klen, 1986, 64; Klen, 1962, 124-125).
Iako nije uspjela proširiti svoju vlast nad čitavim Jadranom, Venecija je u XV. stolje-ču predstavljala svjetsku trgovačku silu na vrhuncu moči, a postupno osmansko širenje istočnim Sredozemljem i Balkanom nije prekinulo njezinu ulogu trgovačkoga posrednika izmedu Zapada i Istoka. U prvoj polovini XV. stoljeca Carigrad je i dalje bio središtem mletačke trgovine na istočnome Sredozemlju, no osmansko osvajanje grada 1453. označilo je prijelomnicu u gospodarskome razvoju Venecije i početak opadanja njezine moči, iako če se sa dugoročnim posljedicama tih turbulentnih dogadanja suočiti tek u XVII. stolječu. Dakle, osmanska osvajanja i promjena ravnoteže pomorsko-trgovačkih sila na Sredozemlju prouzročili su povremene gospodarske krize, što je izravno utjecalo na po-trebu Venecije za jačanjem ratne mornarice (Luzzatto, 1961, 176-179, 190). Tijekom XV. stolječa, pa sve do 1545., mletačka mornarica sastojala se od pedeset laganih galija (galee sottili) i šest večih galija (galee grosse), ali buduči da je Osmansko Carstvo krenulo u osvajanje njezinih pomorskih posjeda, Mletačka Republika odlučila je povečati snagu ratne mornarice (Klen, 1986, 65; Klen, 1962, 125).
3 Regeste svih isprava iz Knjige privilegija labinske komune, kao i iz knjige zapisnika sjednica Viječa komune kronološkim je redom objavio Jakov Jelinčič, stoga je folijacija dokumenata u radu navedena prema: Jelinčič, 1986, 149-204; Jelinčič, 1987, 75-159.
207
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
Sl. 2: Dio isprave o privilegijima labinske komune (Narodni muzej Labin)
208
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
Labin se u više navrata dopisivao s Venecijom glede popunjavanja posade mletač-kih galija, pozivajuči se na privilegij iz 1420., kojim je bio osloboden te obveze (DAPA 1420/1719, fol. 2r-4v, 3. VII. 1420.). Medutim, Venecija se nije pridržavala poštivanja toga privilegija te je 1520. labinski podestat Giacomo Loredan izdao odredbu, prema kojoj su svečenici, poput ostalih, dužni odlaziti na galije i izdvajati novčana sredstva za uzdržavanje galijota. Takva je odluka rezultirala nezadovoljstvom labinskih svečenika, čiji se predstavnik Antonio Urbasio požalio mletačkomu duždu Leonardu Loredanu (Jelinčič, 1985, 141-142). Potonji je podržao svečenike te je 1. lipnja 1520. uputio pismo podestatu Loredanu, ističuči kako prema terminaciji iz 1488. svečenici nisu dužni veslati na galijama, niti uplačivati iznose za uzdržavanje veslača, stoga im se novac, koji su izdvojili u tu svrhu, obvezatno mora vratiti (DAPA 1420/1719, fol. 25v i 26r, 1. VI. 1520.).
Poznat je podatak da je iste godine Venecija od Labina, Plomina i Barbana zahtijevala 25 radno sposobnih ljudi za veslanje na galijama, no providuri za naoružanje Vittor Mi-chiele i Bortolomeo Contarini uspjeli su se uz pomoč labinskoga, plominskoga i barban-skoga predstavnika izboriti za smanjenje broja veslača sa 25 na 15, o čemu su obavijestili podestata Giacoma Loredana (DAPA 1420/1719, fol. 26r, 4. VI. 1520.).
Stanovnici labinske komune bili su nezadovoljni duždevom odredbom, prema kojoj su svečenici bili izuzeti od obveze opremanja galija i novčanoga potpomaganja veslača, stoga su duždu Loredanu uputili žalbu, koji je potom 8. kolovoza 1520. odredio da svečenici moraju plačati doprinos za uzdržavanje galijota, ali ne od crkvene, več od osobne imovine, a ta se obveza, osim na labinske, odnosila i na barbanske i plominske svečenike (DAPA 1420/1719, fol. 30r, 8. VIII. 1520.).
Mletačka je Republika iskazivala sve veče zahtjeve za jačanjem mornarice, stoga je 4. veljače 1537. mletački dužd Andrea Gritti dojavio podestatu Alviseu Contariniju kako je Senat potvrdio odluku, prema kojoj se ona mjesta koja nisu obvezna sama popunja-vati galiju, medu kojima se nalazio i sam Labin, moraju pokoriti zahtjevu providura za naoružanje (Provveditori sopra l'armar) i poslati traženi broj sposobnih ljudi za veslanje na galiji (DAPA 1420/1719, fol. 33r, 4. II. 1537.). Več su četiri dana kasnije providuri za naoružanje Antonio Cappello i Vittor Grimani zatražili od podestata Alvisea Contarinija da labinska i plominska komuna hitno pošalju 40 veslača za galiju Bartolomea Zorzija (DAPA 1420/1719, fol. 33v, 8. II. 1537.), a u ožujku iste godine providur Ureda za naoružanje (Offitio dell'Armamento) uputio je zahtjev komuni da Labin, Plomin i Barban pošalju 60 ljudi za galije (DAPA 1420/1719, fol. 32v i 33r, 25. III. 1537.).
Dana 30. ožujka 1537. več spomenuti zapovjednik galije (sopracomito) Zorzi zatražio je od vodnjanskoga podestata Leonarda Maripietra da labinskoj komuni podmiri novčanu naknadu za 10 galijota jer je Zorzi od Mletačke Republike prethodno primio naredbu o uzimanju 10 vodnjanskih veslača, no buduči da mu je pismo stiglo prekasno, u meduvre-menu je morao uzeti 40 labinskih veslača. Iz toga je razloga izričito napomenuo vodnjan-skomu podestatu da če u slučaju oglušivanja o njegovu naredbu s galije iskrcati labinske i ukrcati vodnjanske veslače (DAPA 1420/1719, fol. 34r i v, 30. III. 1537.). Slično je pismo odaslao i barbanskomu kapetanu (Capitanio di Barbana) Agostinu Lanzu, zahtijevajuči da labinskoj komuni isplati naknadu za osmoricu veslača jer če u protivnome iskrcati Labinjane i zamijeniti ih s osmoricom Barbanaca (DAPA 1420/1719, fol. 34v, 30. III.
209
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
1537.). U pismu datiranom 4. travnja 1537. spomenuti kapetan Barbana i Raklja ističe kako ce odgovor o slanju galijota prenijeti po svojemu glasniku (DAPA 1420/1719, fol. 34v i 35r, 4. IV. 1537.), dok je vodnjanski podestat istoga dana obavijestio providura za naoružanje Vittorija Grimanija kako ce komuna, uz iznimna odricanja, umjesto veslača poslati novčanu naknadu (DAPA 1420/1719, fol. 35r i v, 4. IV 1537.).
Mletačka je Republika neprestano povecavala zahtjeve za snažnim galijotima te je tako u ožujku 1538.4 dužd Andrea Gritti od labinskoga podestata Lorenza Minija zahtije-vao da pošalje 30 sposobnih veslača, koje ce dočekati galija, a svatko ce od njih primiti i novčanu naknadu u iznosu od četiriju placa (DAPA 1420/1719, fol. 37r, 12. II. 1538.). U travnju iste godine providuri za naoružanje Carlo Morosini i Vicenzo Grimani obavijestili su podestata Minija da ce rapski zapovjednik galije Christofor de Dominis po njihovu nalogu u labinskoj luci primiti 24 veslača, koje ce potom odvesti na Krk. Pritom su od podestata zahtijevali da svakomu veslaču isplati naknadu u visini od četiriju placa (DAPA 1420/1719, fol. 37v, 11. IV. 1538.), a cjelokupan popis galijota donosi Jakov Jelinčič u svojemu članku iz 1985. (144-145). Pored imena i prezimena svakoga galijota navodi se njegova približna dob (deprima barba, di mezza eta, piu di mezza vita), skupina odakle dolazi te ime i prezime njegova jamca. Osim toga, naznačen je i podatak o iznosu primlje-noga novca (svatko je primio 32:19 lira), a ističu se i posebni znakovi kojima su galijoti bili obilježeni, a koji su mogli poslužiti za njihovo raspoznavanje (npr. la man destra brusada, un segno sopra la ciglia destra, un segno a mezzo el fronte) (DAPA 1420/1719, fol. 112r-113r, 5. III. 1538.).
Privilegij iz 1420., po kojemu labinska komuna nije bila obvezna slati svoje podanike ako se rat nije vodio na istarskome području, dugo je bio zaboravljen, ali je ponovno istaknut 8. srpnja 1551., kada su ga predstavnici labinske komune u pisanome obliku pokazali providurima Arsenala Alessandru Contariniju i Battisti Naniju, koji su o tome dogadaju izvijestili podestata Nicoloa Grittija. Providuri su, naime, uzeli u obzir navedeni privilegij, no istodobno su zahtijevali da labinska komuna „samo ovaj put" hitno pošalje šestoricu veslača za galije Sibenzana (DAPA 1420/1719, fol. 49v i 50r, 8. VII. 1551.).
Buduci da, uz plemice, niti svecenici nisu bili obvezni odlaziti na galije i placati doprinos u tu svrhu, pučani su se pobunili jer je čitav teret placanja troškova pao isključivo na njihova leda. Mletačkoj Republici hitno su bili potrebni galijoti, stoga je labinski podestat Baldissera Trivisan, uzevši u obzir žalbu pučana, 14. travnja 1570. donio odluku, prema kojoj „samo ovaj put" troškove za uzdržavanje galijota u iznosu od 2 lire po ognjištu moraju snositi svi, uključujuci i plemice i svecenike (DAPA 1420/1719, fol. 65r-66r, 14. IV. 1570.).
Temelj za uzimanje galijota predstavljao je popis (ruodolo) svih obveznika; oni koji su morali služiti na galijama bili su podijeljeni na manje skupine, koje su se nazivale „police ili skvadre", a na čelu svake nalazio se tzv. glavar police (capo d'ogni polizza), kojega su izabrali obveznici, odnosno galijoti. Glavari polica imali su dužnost pronaci
4 U originalu se navodi 1537., ali Jakov Jelinčic upozorava na činjenicu da je tada labinskim podestatom bio Alvise Contarini, a ne Lorenzo Minio, stoga je ispravna godina 1538 (Usp. Jelinčic, 1986, 162; Kandler, 1846, 234).
210
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
potrebnoga galijota unutar svoje skupine, a ako u tome ne bi uspjeli, primjenjivalo bi se odlučivanje ždrijebom na temelju popisa obveznika i iz odredene posude izvlačilo ime „odabranoga" galijota (Klen, 1986, 116).5
Labinski pučani nisu bili zadovoljni privremenom Trivisanovom odlukom te su za-htijevali pravo sazivanja vlastite skupštine, što je izazvalo negodovanje plemiča, koji su na sjednici, održanoj 5. lipnja 1570., odlučili da če dvojicu poslanika poslati u Veneciju radi zaštite vlastitih prava, a izabrani su Baldo Scampicchio i njegov sin Anteo (DAPA 1566-1578, fol. 43r i v, 5. VI. 1570.).
Medu pučanima su novac za uzdržavanje veslača prikupljali glavari polica, a medu plemičima i svečenicima opunomočenici labinske komune. Ako prikupljen iznos nije bio dovoljan za pokrivanje troškova od 12 dukata po veslaču, podestat bi odredio da se osta-tak nadomjesti nametanjem dače pod nazivom marka, koja se spominje i u labinskome Statutu. Riječ je o opčemu podavanju svih stanovnika, koje se ravnomjerno naplačivalo u skladu s ukupnom imovinom, a ubirale su ga osobe koje su bile zadužene za prikupljanje novčanoga iznosa namijenjenoga uzdržavanju galijota (Klen, 1986, 98-99).
Nerijetko se dogadalo da je obveznik odreden ždrijebom, koji je posjedovao odredenu imovinu, mogao potražiti sposobnoga zamjenika, a zauzvrat mu je trebao isplatiti nakna-du u novčanome ili materijalnome obliku. No, prethodno su morali sklopiti sporazum; ugovor o tome sastavljao se kod bilježnika, a takvi su se ugovori sačuvali i u labinskoj bilježničkoj knjizi iz 1570. (Klen, 1986, 142-146). Osim obveznika i njegova zamjenika, koji su sklopili ugovor, u njemu nalazimo i imena dvojice svjedoka. U labinskim ugovo-rima nije zabilježena oznaka trajanja obveze unajmljenoga galijota, več se navode samo opčeniti izričaji: per galioto ili per homo da remo. Pri sklapanju ugovora isplačivao se samo dio najamnine (obično polovina), a ostatak se trebao isplatiti nakon obavljene službe. Pritom se unajmljeni veslač morao obvezati vlastitim imetkom da če pravilno izvršiti obvezu, pridržavajuči se sklopljenoga sporazuma, a sastavnim dijelom ugovora bila je i posebna odredba, u kojoj se trebalo naznačiti komu če se namijeniti neisplačeni dio najamnine ako galijot smrtno strada tijekom vršenja službe (Klen, 1986, 146-147).
Visina najamnine za zamjenskoga galijota razlikovala se ovisno o tome je li se potreba za njime iskazivala u vrijeme ratnoga stanja ili za vršenje službe na galiji samo u svrhu obalne zaštite, a još je važnija bila činjenica je li se potražnja odvijala u bogatijim ili u siromašnijim krajevima, u kojima je ponuda radne snage bila veča, stoga je ondje bilo mnogo lakše pronači zamjenu uz isplačivanje nižega iznosa. U Labinu se, primjerice, 1570. visina najamnine za galijota kretala izmedu 8 i 20 dukata (Klen, 1986, 148).
Imena unajmljenih veslača, koji se u mletačkim spisima označavaju izrazom venali, ukazuju na činjenicu da se radilo o pretežno domačemu stanovništvu. Medutim, služba na galijama pretpostavljala je vrlo naporne i teške radne uvjete, različite opasnosti od nesi-gurne plovidbe morem, nepredvidljivoga trajanja službe i neizvjesnoga ishoda pomorskih bitaka, koje su mogle rezultirati smrtnim slučajevima, što nikako nije djelovalo privlačno obveznicima koji su namjeravali potražiti zamjenu, ali ni zamjenskim galijotima, koji su prihvatili snošenje takvoga tereta. No, uglavnom je bila riječ o siromašnim seljacima,
5 O postupku odredivanja galijota više usp. Klen, 1962, 132-134.
211
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
koji su, služeči na galijama i izlažuči se povečanomu riziku stradavanja, nastojali pronači način kojim bi se domogli novčanih sredstava neophodnih za vlastito uzdržavanje. Pritom je njihov položaj bio mnogo gori u odnosu na ostale obveznike, koji su za vršenje službe bili odredeni na temelju provedenoga ždrijeba, jer se nakon završetka službe oni nisu otpuštali s galija, več su obično „[...] morali služiti još jedanput, ali ovaj put za sebe." (Klen, 1986, 149).
Obveznici koji su raspolagali pokretnom ili nepokretnom imovinom prije samoga od-laska na galiju odlazili su k bilježniku radi sastavljanja oporuke jer se zbog nesigurne službe velik broj galijota nikada nije vratio. Medutim, nisu svi obveznici sastavljali oporuke, več su neki od njih svoje imanje ostavljali na obradivanje poznaniku kako se ono ne bi pretvorilo u pustopoljinu tijekom izbivanja galijota. Primjer takvoga ugovora, koji su 24. svibnja 1575. sklopili labinski obveznik Zvane Butorič i Antun Kerpac, donosi Danilo Klen. Saznajemo kako se Kerpac obvezao da če obradivati Butoričev vinograd, a zauz-vrat je trebao dobivati polovinu uroda. Neki su obveznici pronašli drugi način upravljanja vlastitom imovinom, stoga su pred bilježnikom imenovali svoje opunomočenike. U okviru labinske komune kao opunomočenik spominje se August Viškovič, koji je punomoč za zastupanje u svim sporovima, kao i za branje uroda u vinogradu i na zemlji dao bratu Ivanu i Franji Josipiču, a ugovor o tome sastavio je bilježnik Matija Lucijanič 24. travnja 1570. (Klen, 1986, 151).
Prema naredbama vrhovnih mletačkih ustanova, s vremenom je nastala razlika izme-du redovitih i izvanrednih oblika naoružavanja galija. O redovitome naoružavanju bila je riječ tijekom ratnoga stanja, kada se sudjelovanje u ratu podrazumijevalo pod obvezom komuna, koje su bile pod mletačkom vlašču, a one koje su trebale davati utvrden broj veslača za galije snosile su naknadu troškova za galijote, kojima se ostatak plače isplačivao iz mletačke ratne blagajne. Važno je napomenuti da se takav postupak primjenjivao i na području Labina u XVI. stolječu (Klen, 1986, 153).
O izvanrednome naoružavanju govori se onda kada Mletačka Republika nije bila za-hvačena ratnim vrtlogom. Ako nije uspjela prikupiti dovoljan broj galijota unajmljiva-njem raznih pomočnika, galije se popunjavalo obveznicima prema postoječemu popisu, a cjelokupne troškove njihova uzdržavanja snosila je sama država. Postojale su razlike u plačanju galijota izmedu istarskih komuna i same Venecije. U Veneciji je tijekom pr-voga tromjesečja komuna izdvajala samo manji dio novčanoga iznosa za veslače, dok su veči dio tereta za njihovo uzdržavanje morali snositi pripadnici dvanaesteročlane skupine (duodena), iz koje su se na temelju ždrijeba odredivali galijoti, ali nakon isteka tromjesečja cjelokupna naknada namijenjena veslačima isplačivala se iz mletačke blagajne. Za razliku od toga, u istarskim komunama vladalo je prilično siromašno stanje, stoga je uo-bičajen način uzdržavanja galijota predstavljalo prikupljanje sredstava medu pučanima. Prije odlaska na galije obveznik je od pučana dobivao prikupljenu novčanu pomoč, koja se u izvorima naziva coltomili collectom, a kasnije dobiva naziv „dar" (donativo), pretvo-rivši se u opče podavanje pučana (Klen, 1986, 154; Klen, 1962, 134).
Jedan od najtežih elemenata pri služenju na galijama predstavljala je sama neizvje-snost trajanja službe, pa su obveznici s nestrpljenjem iščekivali razoružanje galije (desarmar), do kojega je zbog vremenskih neprilika na otvorenome moru uglavnom dolazilo
212
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
uoči zime, kada su se posade na galijama brojčano smanjivale ili u potpunosti otpuštale, iako je i tada postojala mogucnost prebacivanja obveznika na druge galije. Buduci da je služenje na galijama istarskim pučanima predstavljalo iznimno težak teret, mnogi su od njih pribjegavali i protuzakonitomu obliku okončavanja galijotske službe, odnosno bje-žanju s galije na austrijsko ili dubrovačko područje, gdje su uvjeti bili povoljniji (Klen, 1986, 158-160).
Buduci da je Venecija isticala potrebu za jačom ratnom mornaricom, povecavali su se troškovi gradnje ratnih brodova, a zbog iznimno teških uvjeta na galijama bilo je sve teže naci potreban broj galijota. Do priličnoga olakšanja u opskrbljivanju galija došlo je sredinom XVI. stoljeca, kada je uvedena mogucnost zamjene kazne za počinjeni zločin kaznom veslanja na galiji. Taj je oblik kazne prvi uveo Karlo V. u Nizozemskoj kako se zločinci, koji su počinili teška kaznena djela, nakon pretrpljenoga tjelesnoga kažnjavanja ne bi puštali na slobodu. Od prve polovine XVI. stoljeca ta se praksa počela primjenjivati na talijanskome području, a 1555. propisano je da kazna veslanja ne smije trajati manje od triju godina. U Mletačkoj je Republici na temelju odluke Vijeca umoljenih (Consiglio dei Pregadi) od 25. ožujka 1545., koja je upucena svim mletačkim rektorima na kopnu i na moru, odredeno da potonji mogu kaznu odsijecanja udova, izgona ili zatvorsku kaznu zločincima zamijeniti kaznom veslanja na galijama u trajanju od najmanje osamnaest mjeseci (Pertile, 1892, 306; Klen, 1962, 136).
Medutim, saznajemo kako je Mletačka Republika vec 1542. odlučila dvije galije na-oružati kažnjenicima te su otada rektori u Istri bili ovlašteni jednu vrstu kazne zamijeniti drugom (vec spomenutom), ali izrijekom se ističe da kažnjenim galijotima nisu smjeli isplacivati naknadu u vecemu iznosu od onoga koji su odredili providuri za naoružanje (CPU, 1893, 50). Prema odluci Vijeca desetorice od 15. siječnja 1558., vrijeme izdržava-nja kazne nije smjelo biti duže od dvanaest godina jer je sasvim razumljivo kako galijoti kažnjenici zbog starosti i vrlo teških uvjeta više nisu mogli služiti na galijama, pa su pribjegavali bježanju: „[...] rispetto all'età, all'esercitio et altri accidenti, si fanno del tutto inhabili a poter più lungamente servir: oltra che stanno in continuo come disperati - e cercano ogni via e mezzo di fuggire [...]". Kažnjenicima se pritom nikada nije otkrivao podatak o dužini trajanja njihove kazne (Pertile, 1892, 306).
Zahvaljujuci nastojanjima mletačkih rektora, ubrzo se povecao broj galija na kojima su službu obavljali galijoti kažnjenici, zbog čega je Mletačka Republika morala uvesti nove dužnosti u ratnoj mornarici. Nailazimo na podatak da je 1. prosinca 1548. postojala funkcija zapovjednika kažnjeničkih galija (governatore dellegalee forzateili Governato-re dei condannati) (Da Mosto, 1940, 5), za kojega se ističe kako je tada bio na službi vec tri godine (SM, 1893, 149). Godine 1545. Senat je odobrio rad nove magistrature - pro-vidurâ za kažnjeničke galije (Provveditori sopra le Galee dei Condannati) (Venezia Museo, 2015) - kao i privremenoga tijela sastavljenoga od trojice poslanika (Tre deputati), iz kojega se razvilo Vijece za kažnjeničke galije (Collegio sullegalee dei condannati), čijim su članovima, osim spomenute trojice, bili i providuri za naoružanje (ASV, 1994, 957).
Dana 9. travnja 1620. Vijece umoljenih odlučilo je da se pri izricanju kazne veslanja na galijama istodobno može odrediti i umanjivanje naknade, koja se isplacivala galijotima kažnjenicima, jer je zbog njihova prevelikoga broja predstavljala prilično opterece-
213
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
nje za mletačku ratnu blagajnu. Svaki je kažnjenik morao podnositi troškove kazneno-ga postupka, prehrane i čuvanja na galiji, a izračunavanjem troškova bavili su se razni kancelari, no prema odluci Vijeca umoljenih iz 1626. odredeno je da se nikakav iznos ne može isplatiti kancelarima dok se ne utvrdi da je kažnjenik sposoban za obavljanje službe na galiji. Godine 1729. Vijece desetorice utvrdilo je visinu dodatnih troškova, koje su galijoti kažnjenici trebali podmiriti uz obvezatno izdržavanje kazne na galiji, a 1744. providuri za naoružanje odredili su koliki je novčani iznos trebalo isplatiti za hranu i pracenje na galijama. Medutim, uslijed iznenadne smrti, bijega ili otpuštanja s galija zbog nesposobnosti kažnjenika dolazilo je do nepodmirivanja dugova Veneciji, stoga se morala voditi evidencija o iznosu troškova za svakoga kažnjenika (Klen, 1986, 167-168).
Ako je utvrdeno da je kažnjenik zbog neke fizičke mane bio nesposoban veslati na galiji, takva se vrsta kazne zamjenjivala onom zatvorskom, a u tome je slučaju za polovinu ili za dvije trecine bila veca od one koja je ranije bila propisana u okviru veslanja na galiji (Pertile, 1892, 306). Dukalom dužda Alvisea Moceniga od 7. veljače 1777. blagajnici su prilikom razoružavanja galije u posebne upisnike morali unositi osobne podatke o svakome kažnjeniku kojega se otpuštalo, uz navodenje oznake o trajanju njegove kazne te o ukupnome iznosu naknade, odnosno duga koji je trebao podmiriti. Nadležni organi u pojedinim komunama bilježili su izrečene kazne u posebne knjige, nazvane libri di raspa (Pertile, 1892, 306), a nakon što su galijoti kažnjenici izdržali svoju kaznu i pod-mirili troškove čitavoga procesa mogli su zatražiti poništenje kazne, koja je bila upisana u spomenutu knjigu (Klen, 1986, 169), što se u izvorima navodi pod izričajem depenar.6
Možemo vidjeti kako su galijoti stoljecima predstavljali osnovicu pomorske, trgovač-ke i ratne snage Mletačke Republike. S obzirom na porast ratne napetosti mijenjala se i veličina ratne mornarice, što je utjecalo na zahtjeve mletačkih vlasti, koje su pribjegavale nasilnim metodama u prikupljanju potrebnoga broja veslača. Zbog odlaska na galije broj radno sposobnih muškaraca u istarskim komunama razmjerno se smanjio, stoga je od XVI. stolječa Venecija nastojala iskoristiti i snagu kažnjenika, pretvorivši ih u galijote, koji su bili osudeni na dugogodišnje veslanje, a zbog brojnih opasnosti uslijed vremenskih nepogoda i ratnih sukoba njihova je služba nerijetko završavala smrtnim ishodom. Iz navedenih se razloga obavljanje galijotske dužnosti smatralo iznimno teškim teretom, koji je bila spremna prihvatiti samo nekolicina dobrovoljaca, dok su ostali morali prisilno postati galijotima i suočiti se s raznim nedacama. Pritom su se mogli osloniti samo na nadu u spas, pokušavajuci sačuvati goli život, a oni koji su uspjeli preživjeti vracali su se na svoja ognjišta ostarjeli, onemocali i bez novčanih sredstava, potpuno iskorišteni za potrebe vladajucih struktura.
Učestalo novačenje galijota u XVI. stoljecu, a posljedično tomu i povecanje troškova za njihovo uzdržavanje, izazvali su otpor u redovima labinskih pučana, stoga su oni za-tražili priznavanje vlastitih prava, odnosno da i plemici snose dio tereta glede opremanja galija. Pogodnu priliku za postavljanje toga zahtjeva vidjeli su u zbivanjima uoči sukoba s Osmanlijama, koji je 1571. okončan glasovitom Lepantskom bitkom. Tada su istarske
6 Uz izraz depenar navodi se sljedece objašnjenje: „Cancellare o cassare colla penna" (Usp. Boerio, 1867, 224).
214
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
Sl. 3: Prva knjiga zapisnika sjednica Vijeca labinske komune (1566.-1578.) (DAPA 1566-1578, fol. 1r)
215
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
komune, po nalogu Venecije, morale poslati odreden broj veslača za velike galije. Vec je ranije spomenuto da su se radi obrane privilegija labinske komune poslanici slali u Veneciju ili Kopar, a takav je slučaj zabilježen i u travnju 1570. Nakon što je Venecija zatražila 60 veslača za opremanje 12 galija, na sjednici održanoj 9. travnja 1570. odredeno je da ce iz komune dvojica poslanika (oratores) otputovati u Veneciju kako bi zaštitila stečeni privilegij (DAPA 1566-1578, fol. 40v i 41r, 9. IV. 1570.).
Zbog sve vecih potreba mletački je Senat odredio da istarske komune iste godine pošalju i veslače za papine galije, koje su takoder namjeravale uci u rat protiv Osmanlija. Tako je 2. srpnja u Vijecu komune izabran poslanik Simone Luciani, koji je u Veneciju trebao odvesti veslače za papine troveslarke7 (triremibus Summi Pontificis) (DAPA 1566-1578, fol. 43v, 2. VII. 1570.).
Od iznimne je važnosti spomenuti i borbu labinskih pučana za izjednačivanjem u pogledu placanja troškova za uzdržavanje galijota. Prilikom sazivanja skupa (vicinije) u kolovozu 1577., koji je održan u župnoj crkvi u Labinu, pučani su donijeli odluku o preki-danju spora s plemicima u vezi sa spomenutim pitanjem. Zaključili su da galijote moraju davati samo pučani, dok su plemiči Vijeca komune izuzeti od te obveze, no odlučeno je da ce nakon dobivanja zahtjeva od Venecije za davanjem veslača popisivači imovine (tansa-dori ordinarij delle faculta) odrediti visinu poreza, ovisno o tome posjeduju li plemici ili pučani vlastitu imovinu ili uživaju onu komunalnu. Ako u tome slučaju prikupljen iznos ne bude dovoljan za podmirivanje troškova galijota, ostatak ce se ravnomjerno raspodi-jeliti izmedu plemica, pučana, svecenika i udovica prema njihovu imovinskomu stanju. Plemici su na sjednici Vijeca komune podržali tu odluku te su ujedno odredili dvojicu predstavnika, koje ce uputiti u Veneciju radi potvrdivanja toga sporazuma, ali u labinskim izvorima nema podataka o tome jesu li dobili traženo odobrenje, kao ni o kasnijim sporovima izmedu plemica i pučana (DAPA 1566-1578, fol. 128r-129v, 1. VIII. 1577.).
ZAKLJUČAK
Dolaskom pod mletačku vlast unutarnji život labinske komune umnogome se poduda-rao sa životom ostalih komuna na istarskome prostoru u kasnome srednjem i novome vi-jeku. U osebujnoj prošlosti Labina značajno mjesto zauzima 1341., kada je donesen gradski Statut, kojim se regulirao način upravljanja unutar zajednice, predstavljajuci pravnu osnovicu života na labinskome području, kao i svojevrstan simbol upravne samostalnosti komune, koja se najbolje odrazila u radu njezina Vijeca.
Priznavši vlast Serenissime, grad je uspio sačuvati Statut i njegove odredbe, kao i stečene povlastice, no razmjerno je često dolazilo do njihova nepoštivanja, stoga je od neprocjenjive vrijednosti Knjiga privilegija labinske komune, koja donosi važne isprave o borbi za zaštitu starih prava, ali i o obvezama labinskih podložnika prema Mletačkoj
7	Trirema ili troveslarka prvobitno je označavala rimski ratni brod s trima redovima vesala sa svake strane, koji je izgraden po uzoru na grčku i kartažansku trijeru. Kasnije se razvila u poseban tip mletačke galije, koja se od ostalih razlikovala prema broju veslača. Usp. HE, 2009, 52.
8	Vicinija je označavala skupštinu svih glavara obitelji jednoga sela. Usp. Boerio, 1867, 792.
216
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIČ: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
Republici te o raznim nesporazumima koji su izbijali izmedu plemiča i pučana, kao i knjige zapisnika sjednica Viječa, na kojima se raspravljalo o svim važnim pitanjima u vezi s cjelokupnim djelovanjem komune, a ujedno su i vjernim pokazateljem političkih, društvenih i gospodarskih prilika na području Labinštine.
Osim dukala, terminacija i odluka glede spomenutih privilegija, od neosporne su važnosti i isprave koje se dotiču obveze komune o opskrbljivanju mletačkih galija. Buduči da je Venecija neprestano isticala potrebu za jačanjem ratne mornarice, vlasti su se služile nasilnim metodama u prikupljanju potrebnoga broja veslača, ali zbog iznimno teških uvjeta i brojnih opasnosti uslijed službe, koja je u večini slučajeva završavala smrču, obavljanje galijotske dužnosti smatralo se jednim od največih tereta, koji je opterečivao siromašne seljačke slojeve, stoga je labinska komuna neprestano slala poslanike u Vene-ciju, pozivajuči se na stečeni privilegij, kojim je lokalno stanovništvo bilo oslobodeno te obveze. Postoječim radnim dužnostima i brojnim nesporazumima koji su potresali ovu komunu svakako treba dodati i politička posezanja i neprestane napetosti u okviru burnih društvenih zbivanja, koja su odredila tijek razvoja istarske prošlosti, a time i same Labinštine.
Buduči da je za produbljivanje saznanja o značajnim ostacima dramatične, ali iznimno bogate labinske prošlosti nužno iskoračiti iz svijeta „velikih" tema i političke dogadajni-ce, osnovni je cilj ovoga rada pružiti uvid u teške radne uvjete s kojima su se suočavali ugroženi slojevi labinske komune, ali i skroman poticaj za daljnja i dublja proučavanja dokumentirane grade kao nepresušne riznice povijesnih zanimljivosti o djeličima zavi-čajne povijesti.
217
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
GALIOTS OF LABIN IN THE WHIRLWIND OF PERSECUTION UNDER THE AEGIS OF THE MOST SERENE QUEEN OF THE SEA
Samanta PARONIC
Prodol 37, 52208 Krnica, Croatia e-mail: sparonic4@hotmail.com
SUMMARY
This article provides an overview of data that affect the obligations of the Labin commune of supplying Venetian galleys, which protrude from the existing literature and archives preserved in the State Archives in Pazin. According to these documents, whe can gain insight into the troubled developments, in which maelstrom were found people of Labin as subordinates of the Most Serene Queen of the Sea. Distinctive past of Labin takes an important place in 1341, when city adopted the Statute, as a symbol of administrative autonomy of the commune. By acknowledging the power of the Venetian Republic, city has managed to preserve the Statute and its regulations, as well as acquired privileges, but relatively often featured to their contempt, therefore Book of Privileges of Labin commune (1325th to 1719th) is invaluable because it makes important documents about struggle for the protection of old rights, as well as books records of the Minutes of the Council (1566th to 1578th).
Considering Venice has continually emphasized the need to strengthen the Navy,, the authorities have used violent methods to collect the required number of rowers, but due to extremely difficult conditions and numerous hazards caused by service, in most cases it ended with death. Performing duties on galleass was considered one of the biggest burden, therefore Labin commune constantly sent messengers to Venice, referring to the acquired privilege, which the local population was released from this obligation. The huge liabilities and many misfortunes caused plight of affected population of Labin and other Istrian communes under the aegis of the Serenissima.
Keywords: Labin, commune, Republic of Venice, Statute, galleys, New Age
218
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
IZVORI I LITERATURA
Buttazzoni, C. (1869-1870): Statuto municipale della citta di Albona dell'a. 1341. Arc-heografo Triestino, I (n. s.). Trieste, I-XVI, 1-61.
CPU (1893): Commissione al Podestá di Umago. Atti e Memorie della Societá Istriana di Archeologia e Storia Patria, IX. Parenzo, 1-63.
DAPA 1420/1719: Državni arhiv u Pazinu (DAPA), HR-DAPA-2, Opcina Labin (Communis Albonae, Comunitád'Albona), 1420/1797, Dukali, terminacije i drugo u svezi s privilegijama u korist labinske opcine (Libro che contiene la raccolta di varíe e molte parti, Ducali, Terminationi et altro nelproposito delliparticolari Privileggij concessi dalla Publica Regale munificenza a questa Fedelissima, e benemerita Communitá d'Albona), 1420/1719, knjiga 2.
DAPA 1566-1578: DAPA, HR-DAPA-2, Opcina Labin (Communis Albonae, Comunitá d'Albona), 1420/1797, Zapisnici sjednica Opcinskog vijeca (Consigli), 1566-1578, knjiga 4, kutija 2.
De Franceschi, C. (1908): Statuta Communis Albonae. Archeografo Triestino, III, IV. Trieste, 131-229.
Kandier, P. (1846): L'Istria, I, 57-58, 5. 9. 1846.
SM (1893): Senato Mare: cose dell'Istria, Registro 30 (1548-1549). Atti e Memorie della Societá Istriana di Archeologia e Storia Patria, IX. Parenzo, 143-150.
ASV (1994): Archivio di Stato di Venezia: Guida generale degli Archivi di Stato italiani. Vol. 4. Roma, http://www.maas.ccr.it/PDF/Venezia.pdf (21. 12. 2015.)
Boerio, G. (1867): Dizionario del dialetto veneziano. Venezia, Reale tipografia di Giovanni Cecchini.
Da Mosto, A. (1940): L'Archivio di Stato di Venezia. Vol. 2. Roma, Biblioteca d'arte editrice.
Giorgini, B. (2010): Povijesni pregled Labina i okolice / Memorie istoriche della terra e teritorio d'Albona. Labin, Mathias Flacius.
HE (2009): Hrvatska enciklopedija. Sv. 11. Ur. Ravlic, S. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
IE (2005): Istarska enciklopedija. Ur. Bertoša, M., Matijašic, R. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Jelinčič, J. (1985): Neki podaci o obvezama labinske komune u opremanju mletačkih galija u XVI stoljecu. U: Zbornik radova trinaestog znanstvenog skupa „Susreti na dragom kamenu" 1985.: Matija Vlačic Ilirik i njegovo doba, Labin i Istra danas. Pula, Sveučilišni centar za ekonomske i organizacijske znanosti, 141-147.
Jelinčič, J. (1986): Knjiga privilegija labinske komune (regesta svih dokumenata od 1325. do 1719.). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 27, 149-204.
Jelinčič, J. (1987): Prva knjiga zapisnika sjednica Vijeca labinske komune / Libro consigli I (1566-1578). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 29, 75-159.
Klen, D. (1962): Galijoti i ratni brodovi na vesla u našoj prošlosti. Pomorski zbornik, 1, 115-141.
219
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Samanta PARONIC: LABINSKI GALIJOTI U VIHORU PROGONSTVA POD OKRILJEM ..., 203-220
Klen, D. (1986): Šcavunska vesla: galije i galijoti na istočnoj obali Jadrana. Pula-Rijeka, Čakavski sabor i dr.
Luzzatto, G. (1961): Storia economica di Venezia dall'XI al XVI secolo. Venezia, Centro internazionale delle arti e del costume.
Maric, M. (1953 [?]): Labin kroz stoljeca. Pula, Tisak Gradske štamparije.
Milevoj, M. (1999): Labin tragom vjekova. Labin, Naklada Matthias.
Pertile, A. (1892): Storia del diritto italiano: dalla caduta dell'Impero romano alla codifi-cazione. Vol. 5. Torino, Unione tipografico-editrice, https://archive.org/details/storia-deldirittOOpertgoog (1. 12. 2015).
Radeticchio, E. (1990-1991): Albona: il paesaggio culturale (tesi di laurea in geografia). Trieste, Universitá degli studi di Trieste, Facoltá di lettere e filosofia.
Stemberger, H. (1983): Labinska povijesna kronika: povijesne skice Kožljaka - Čepica - Kršana - Šumbera. Labin, Radničko sveučilište i dr.
Ujčic, T. (2007): Sumarni inventar fonda Opcine Labin iz razdoblja mletačke uprave (1420-1797). Vjesnik istarskog arhiva, 8-10, 175-199.
Venezia Museo (2015): Repubblica Serenissima, http://www.veneziamuseo.it/RE-PUBBLICA7mar_sen_a_progalcon.htm (21. 11. 2015.).
220