[ZGODOVINSKI ČASOPIS 44 . 1990 . 3 • 427—434 427 L a t i n k a P e r o v i ć SOCIJALISTIČKA MISAO U SRBIJI U DRUGOJ POLOVINI • • 19. VEKA Predavanje na oddelku za zgodovino na Fi­ lozofski fakulteti v. Ljubljani 17. maja 1990. .Moja proučavanja socijalističke misli u Srbiji nisu pošla sa goleledine. Urađeno je bilo mnogo i do drugog svetskog rata, a posle njega ta ' je oblast u strategiji istorijske nauke, ako se o njoj može govoriti, bila favorizovana. Rezultati tih prethodnih proučavanja mogli bi se, malo pojednostavljeno, sve­ sti na sledeče zaključke: , . 1. Socijalistička misao je jedna od tendencija u razvoju društvene i poli­ tičke misli u Srbiji, koja se javlja kao refleks socijalističkih učenja sa strane. Pri tome, težište se, usled teorijske nesigurnosti, menjalo. U nekim razdob­ ljima istoriografija je glavni izvor socijalističke misli u Srbiji nalazila u revo­ lucionarnim učenjima Rusije 19. veka. U drugim, pak, razdobljima — u za­ padnoevropskim socijalističkim učenjima i radničkom pokretu, posebno u Prvoj internacionali. 2. Uticaj socijalističke misli u Srbiji nije osporavan, ali je-ograničavan, pretežno, na školsku omladinu. 3. Ključnom'ličnošću smatran je.uvek Svetozar Marković, ali je on, u veoma plodnoj i, u isto vreme, po vrednosti veoma nejednakoj, istoriografskoj produkciji različito ocenjivan. •: • . ' • \ 4. U celini, čitavo razdoblje razvoja socijalističke misli u Srbiji do stva­ ranja Srpske socijaldemokratske partije, 1903.godine, smatrano je utopijskim socijalizmom. Taj pojam vuče koren iz Engelsove ocene svih socijalističkih uče­ nja do Marksa kao utopijskih. U srpski «socijalistički pokret, odakle ulazi i u istoriografiju, pojam utopijski socijalizam prvi uvode marksisti da bi time ozna­ čili razliku između svog razdoblja i razdoblja koje njemu prethodi. 5. Oseka u razvoju socijalističke misli i pokreta nastala je već sa smrću Svetozara Markovića (1875)..Radikalna stranka, koju su, 1881.' godine, stvorili njegovi najbliži saradnici viđena je kao .napuštanje njegovog programa. To je napuštanje tumačeno dvojako. Jedni su u njemu videli znak da se socijalni program Svetozara Markovića.istorijski iscrpeo, a drugi su ga videli kao izdaju toga programa. 6. Izgledalo je da gotovo tridesetogodišnje razdoblje, od smrti Svetozara Markovića do stvaranja Srpske socijaldemokratske partije (1875—1903), pred­ stavlja prazan prostor. Uzroci toga nisu objašnjavani. Ali, čim sam sa uskog prostora; kakav predstavlja Srbija u drugoj polo­ vini 19. veka, prešla na komparativna proučavanja, problem se otkrivao kao mnogo složeniji. Počela sam da širim polje istraživanja i, šireći ga, postepeno sam se približavala objašnjenju pojave socijalističke misli i pokreta u Srbiji druge polovine 19. veka. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrala su moja pro­ učavanja ruskog narodnjaštva u svom bogatstvu njegovih struja. Ta su pro­ učavanja kao rezultat dala ne samo nove dokaze, u istoriografiji već znanih, veza između ruskih i srpskih socijalista, već su pomogla razumevanju suštine pojave. Ona su pokazala da se u Rusiji oblikuje ideologija, na kojoj se stva­ raju program i instrumentarij, karakteristični za agrarna i autokratska dru­ štva na prelasku u industrijska i, u najširem smislu uzeto, u građanska dru­ štva. Dugo ostajanje na tom razmeđu dovodi do teorije skokova u društvenom 428 L. PEROVIC: SOCIAUSTICKA MISAO U SRBIJI razvitku, do toga da se zaostajanje u stvarnosti kompenzira radikalizmom u idejama i u političkoj akciji. Ideje takvog radikalizma zakonite su za nerazvi­ jene sredine, koje izlaz iz velike zaostalosti traže u skraćenju puteva razvoja, nužno se okrećući planiranju i organizovanju političke revolucije. Ogroman udeo u stvaranju ideologije levice u ovim društvima, u formuli; sanju njenih ciljeva i pronalaženju sredstava za njihovo ostvarenje, ima raz­ voj zapadnoevropskog društva. Narodnjački socijalizam u Rusiji, koji je postao uzor-model, za sva nerazvijena društva je ruski odgovor na razvoj kapitalizma u Evropi} i ruska reakcija na socijalističku misao koja se u njoj razvija. Za­ padnoevropska socijalistička učenja, posebno Marks svojom kritikom kapitala, stvorila su negativan odnos prema kapitalizmu. Osnovna misao koja opseda rusku revolucionarnu elitu, naročito od poraza Rusije u Krimskom ratu (1856) i ukidanja kreposnog prava (1861) bila je: kako izbeći kapitalizam. To je ide­ ologija samobitnog razvoja Rusije, a to znači nekapitalističkog puta. Ona se oslanja na instituciju kolektivne svojine sačuvane u ruskoj opštini i nju po- istovećuje sa idealom proizvođačke organizacije koju proklamuju zapadno­ evropska socijalistička učenja. U Evropi se govori o socijalnoj revoluciji čiji cilj je ukidanje klasne podele društva i eksploatacije. Rusija ne treba da po­ novi put koji je prošla Zapadna Evropa: ona taj put treba da skrati. A može ga skratiti samo političkom revolucijom, čiji je spiri tus movens revolucionarna organizacija. Njen cilj je osvajanje državne vlasti i izvođenje socijalne revolu­ cije putem države. To bi, najkraće i naj pojednostavljeni je, bio onaj teorijski okvir u kome ostaje i socijalistička misao u Srbiji druge polovine 19. veka. Nju, dakle, oblikuje levica agrarnih društava sa namerom da revolucio­ narnom voljom ubrza hod istorije. Ali se ona, već na samom početku, uz sla­ bost buržoazije, javlja i kao činilac dugoročne petrifikacije tih društava. No, vratimo se počecima socijalističke misli u Srbiji. Prva obaveštenja o socijalizmu u Srbiji dolaze tokom revolucije 1848. godine. Ono malo pisme­ nih ljudi što ih je Srbija, imala u vreme revolucije 1848. godine i reakcije na nju srelo je, na stranicama »Srbskih novina«, koje su bile jedini list u Kne­ ževini Srbiji, pojmove — socijalisti, socijalizam, komunizam i imena ljudi za koje se vezivalo značenje tih pojmova. Srelo ih je u interpretaciji kontrarevo­ lucije kao pojmove koji znače opasnost za postojanost poretka, koji Evropu uvode u »stanje društveno rastrojavajuće«, u anarhiju. Tako su u Kneževinu Srbiju ovi pojmovi došli kao pojmovi progonjeni u Zapadnoj Evropi. Udar Luja Napoleona bio je i za »Srbske novine« — događaj »na j zname­ nitiji i najčerezvičajniji u francuskoj povestnici«.1 Posle državnog udara od 20. novembra 1851. godine — »socijalizam treba smatrati kao stranu politiku, koja se uniš t i la . . . možemo i mi sada kazati: »Il n'y a plus de rouges«2 — pi­ sale su »Srbske novine«. Novi momenat u obaveštavanju.o socijalizmu u novom kontekstu, nastaje u-Srbiji sa taläsom liberalizma posle 1858. godine. Liberalne ideje formulisali su mladi ljudi koji su se pedesetih godina školovali u Zapadnoj Evropi. Oni su ih, posle 1858. godine,.ne samo-iznosili u »Srbskim novinama«, u Društvu srbske slovesnosti i na Velikoj školi, već su i same ove institucije nastojali da preobraze u duhu liberalnih ideja. U pripremanju uslova za pojavu socijalističke misli u Srbiji najveći zna­ čaj imala je Velika škola u Beogradu. Istina, objektivistički, ali ona daje in­ formaciju i o socijalističkim učenjima. Osim predavanja o nemačkoj filozofiji i engleskom naturalizmu, na Velikoj školi predavalo se i o socijalizmu. U pro­ gramu predavanja iz filozofije, 1867. godine, sreću se imena zapadnoevropskih socijalista: Sen Simona, Furijea, Prudona i ruskih: Hercena, Černiševskog, Ščapova, Pisareva, Tkačova. .. 1 »Srbske novine«, br. 140, 1851. 2 Isto, br. 148, 181. j ! ' ZGODOVINSKI ČASOPIS 44 . 1990 . 3 429 Time se, međutim, ne mogu objasniti razmere koje razvoj socijalističke misli u Srbiji dostiže krajem 60-tih i tokom 70-tih godina 19. veka. Srbija je 1866. godine imala tek nešto više od 1,200.000 stanovnika; skoro 90 % njenog stanovništva činilo je seljaštvo; na hiljadu stanovnika samo su 42 bila pi­ smena. Ovi činioci su dugo u našoj istoriografiji smatrani ograničavajućim za razvoj socijalističke misli i predstavljeni su kao njena glavna protivurečnost. Međutim, sam sadržaj socijalističke doktrine u drugoj polovini 19. veka poka­ zuje da su upravo oni bili njeno polazište. Zaostalost, tö jest socijalna neizdi- ferenciranost agrarnog društva, kolektivna svojina sačuvana u zadruzi i op- štini, princip narodne samouprave — bili su za srpske socijaliste, one pretpo­ stavke na kojima se mogao trasirati put različit od zapadnoevropskog, tj. put nekapitalističkog razvoja. v . Ideje liberalizma, koje su se u Srbiji javile krajem pedesetih godina 19. veka, nisu bile zakasnile za Srbiju. Naprotiv, do njihovog ostvarenja njoj je bio potreban dug korak. Ali, srpsko društvo se sa njima srelo u vreme kada j o liberalizam u Evropi već doživljavao kritiku socijalističkih teorija. To je uči­ nilo neminovnim podele u srpskom liberalnom pokretu. Istorijski, srpsko dru­ štvo je, razume se, tek stojalo u predvorju građanskog društva. Ali su njegov neizbežan pratilac već bile i socijalističke ideje. Njihov nosilac je radikalna inteligencija, koja ujedno predstavlja prvu školovanu generaciju izišlu di­ rektno iz naroda. Ona kao svoj cilj postavlja uništenje građanske civilizacije — njenih ključnih vrednosti: privatne svojine i individualizma. Njen projekt nove civilizacije počiva na kolektivizmu i svekolikoj jednakosti: ekonomskoj, političkoj i duhovnoj. U perspektivi revolucije i novog socijalnog poretka, o čemu su govorili zapadnoevropski socijalisti, izgledalo je da ponavljanje kre­ tanja koje je u svom razvoju obavila Zapadna Evropa, osuđuje Srbiju na novo zaostajanje. Zato se među srpskom inteligencijom, kao i u Rusiji, javljaju ra­ dikalne ideje o mogućem preskakanju pojedinih faza i direktnom vezivanju za buduću Evropu. U perspektivi socijalne revolucije u njoj, tu mogućnost nije isključivao ni Marks.3 ' Centralna ličnost socijalističke misli u Srbiji druge polovine 19. veka je Svetozar Marković. Nadahnut liberalnim idejama na Velikoj školi, on, po nje­ nom svršetku, odlazi na školovanje u Rusiju, 1866. godine. Vreme kada Marković stiže u Rusiju, u izvesnom smislu, je granično u istoriji ruske socijalističke misli. Reforme izvršene na samom početku šezde­ setih godina 19. veka bile su delimične. Pokret, koji je zahtevao potpuno oslo­ bođenje seljaka i računao sa seljačkom revolucijom, bio je već pogođen repre­ sijom. Njegov ideolog N. G. Černiševski uhapšen je 1862., a u proleće 1864. go­ dine osuđen je na sedam godina robije i doživotno progonstvo u Sibir. Tajno revolucionarno društvo Zemlja i Volja prestalo je da postoji u proleće 1864. go­ dine. Pred ruskom revolucionarnom omladinom stajalo je pitanje: šta da se radi? Pisarov će odgovor na to pitanje nalaziti, najpre, u realizmu, tj. u pozi­ tivnim znanjima i prosvećivanju masa, kao uslovu preobražaja u »tamnom carstvu«, a zatim će, preispitujući svoju prosvetiteljsku koncepciju, doći do revolucionarne koncepcije i početi kritiku liberalizma. Već od 1861. godine radikalizovaće se ruska studentska omladina. Njena borba za autonomiju uni­ verziteta, na koju će vlast odgovarati jedino represijom, doprineće da, kako je savetovao Nečajev, ruska omladina od svoga pitanja napravi pitanje ruske zemlje, da pređe na političke zahteve. Progonjeni sa univerziteta, ruski studenti su se povlačili u tajne kružoke, koji su začetak stvaranja tajne sveruske revolucionarne organizacije. U jed­ nom od takvih kružoka, u Smorgonskoj akademiji, u kojoj se prvo javila ideja o ubistvu cara, bio je i Svetozar Marković. Njegovo ime sreće se i u beleškama 3 O tome vlđetl Marksove koncepte za odgovor na pismo ruske revoluclonarke Vere Za- sulič o budućnosti ruske opätlne. MED, Beograd, 1979, t. 30. i 42. 430 L- PERO VIC: SOCIALISTICKA MISAO U SRBIJI ruskog revolucionara Kovaljskog, prvog koji je pružio oružani otpor policiji prilikom hapšenja. U ovim društvima oblikovaće se jakobinsko-blankistička orijentacija u ruskom revolucionarnom pokretu — koja će formulisati teoriju uske tajne revolucionarne organizacije, koja vrši političku revoluciju. Njeni najistaknutiji protagonisti su Tkačov i Nečajev. " - Nasuprot tom toku, u tajnim kružocima formuliše se jedna druga orijen­ tacija, koja sa Istorijskim pismima Lavrova (1868—1869.) i Položajem radničke klase u Rusiji Flerovskog (1869.) odgovor za rusku situaciju nalazi u svesnoj akciji »kritički mislečih ličnosti«, sposobnih da rukovode masama. Time su bile postavljene osnove narodnjaštvu, doktrini izrazito neprijateljskoj prema građanskom društvu, kapitalizmu i liberalizmu, koja će, tokom sedamdesetih godina 19. veka, ovladati duhovima revolucionarne omladine. • ' Svetozar Marković se odvaja od jakobinsko-blankističke struje i priklanja ovoj.drugoj. To je i razlog njegovog odlaska u Cirih. Njegova veza sa Prvom internacionalom u našoj istoriografiji je pojednostavljena. Na osnovu nje on je proglašavan marksistom. Ali, njegove veze sa Prvom internacionalom idu, prvenstveno,, preko ruske sekcije Internacionale, koju je Marks stvorio kao važno oruđe u borbi' protiv Bakunjina. Sam Marković je ostao veran načelu da je Marks formulisao zakone koji važe za zapadnoevropsko društvo. Cerni- ševskog, odnosno njegovu ideju o mogućnosti preskakanja kapitalizma, sma­ trao je osnovom i srpskog socijalizma. Kao socijalni mislilac, Svetozar je ostao zarobljenik nacionalne patrijarhalnosti: opštine i zadruge, kao prototipa poli­ tičke i ekonomske organizacije budućeg društva. Ta shvatanja nisu stavljena na probu. Ostala su na ravni doktrine, odnosno društvene i političke kritike i na toj ravni vršila su širi uticaj. Kritika autokratske Srbije od strane Svetozara Markovića profilirala je jedan liberalan politički program.-Ali, on je, kao i Cerniševski, bio čvrsto uve- ren da je taj program bez ekonomske jednakosti čista utopija. Sama po sebi, ta je kritika, međutim, imala važnu ulogu. Čitav niz socijalističkih listova i ča­ sopisa u trogodišnjem delovanju Svetozara Markovića u Srbiji, po povratku iz Ciriha (Radnik, Javnost, Glas javnosti, Oslobođenje, časopis Rad), prevođenje zapadnoevropskih i ruskih socijalista — bili.su važni začeci kritičke misli i opo­ zicionog delovanja. U centru kritike Svetozara Markovića naći će se naročito nacionalni pro­ gram Srbije. Ta će kritika, kako je govorio- Slobodan Jovanović, izazvati krizu srpskog nacionalizma-krajem 60-tih i početkom 70-tih godina i začeće jednu novu istorijsku tendenciju u traženju odgovora na srpsko pitanje. Rečju, Sve­ tozar Marković je svojom kritikom nacionalne politike liberala-legitimističkom rešenju srpskog pitanja suprotstavio revolucionarno rešenje. Sa nacionalnom državom, koju je srpski narod stvorio revolucijom na sa­ mom početku 19. veka, stavljeno je na dnevni red pitanje dovršenja njegovog oslobođenja i ujedinjenja. Program građanske klase, koja je u Srbiji bila u na­ stajanju, izrazio je Ilija Garašanin u Načertaniju (1844). Srednjevekovna srpska država kao osnova, uvećanje i-proširenje Srbije u momentu raspada Turskog carstva i pozivanje na istorijska prava Srbije — koja ostali Južni Sloveni mo­ raju razumeti, jer su Srbi prvi počeli da se bore i imaju pravo da svoju borbu dovrše, nasledno kneževstvo, bez čega bi se Srbija raskomadala, pravo Srbije da govori u ime Južnih Slovena — to su glavne karakteristike Garašaninovog programa spoljne politike Srbije polovinom 19. veka. Svetozar Marković, koji je socijalist i misli u kategorijama čovečanstva, ne odvaja nacionalnu revoluciju od temeljnog društvenog preobražaja. Sta je, iz ove perspektive, za njega značila politika »Velike Srbije«; kakve su njene posledice na unutarnjem, a koje na spoljnjem planu? Na to pitanje on je od­ govorio u svom članku »Velika Srbija« (1868.), kojim je, još iz Petrograda, javno obeležio svoje razilaženje sa liberâiima. Sve ostalo je samo razrada sta- Z G O D O V I N S K I Č A S O P I S 44 . 1990 . 3 431 novišta izloženih u njemu. »Politika ,Velike Srbije' — pisao je — ujedinjava po formi umne i materijalne sile srpskog naroda, a ustvari sve bi te sile bile sprečene i okovane. Narod bi izašao iz borbe za ,Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen. . . .Velika Srbija' morala bi kupovati prijateljstvo u nepri­ jatelja ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda, morala bi sve više i više trošiti na vojnu1 silu, sve više zavoditi centralizaciju sa svim .dobrima' što ih ona donosi, sve više da opterećava narod raznim dacijama (po svoj pri­ lici bilo bi i državnog duga), i ranije ili docnije takva politika morala bi za­ vršiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u .Velikoj Srbiji', bilo bi mnogo gore no što mu je sada u maloj Srbiji«.4 Imajući u vidu geografski i etnički položaj srpskog naroda, njegovu ve- kovnu izdeljenost i izmešanost sa drugim narodima, Svetozar Marković je »srpsko jedinstvo« zamišljao kao duhovno, kulturno jedinstvo, kao prožetost celokupnog srpskog naroda opštečovečanskim načelom o politički slobodnom i ekonomski pravednom društvu, a ne kao državno jedinstvo. Nije, međutim, ni njegovo gledanje na srpsko pitanje bez protivurečnosti. Kod njega će se naići na ideju da ujedinjenje mora dobiti neki određeni oblik, da se mora iz­ raziti u političkoj, tj. državnoj formi. Ali, u osnovi, on rešenje srpskog pitanja nije video u nacionalnoj državi. Takva država, čak i kao teorijska pretpo­ stavka, nikada za njega nije mogla biti centralistička država. Ideji nacionalne države, Svetozar Marković je suprotstavio načelo federacije —• »koje vodi srp­ ski narod ili u savez istočnih-naroda, ili u savez jugoslovenski, ali nikako ne u jednu srpsku državu«.5 Ali, njegova ideja federacije nije dosledno izvedena: ona je negde između federacije na nacionalnom principu i federacije kao anti­ poda države u kojoj nacije iščezavaju. U svakom slučaju, stanovište da je srpsko pitanje rešivo samo u savezu sa drugim balkanskim i jugoslovenskim narodima, i neodvojivo 'od društvenog pitanja, ostalo je opšte 'mesto srpske socijalističke levice. Utemeljeno je u raz­ doblju narodnjačkog socijalizma, sledila ga je srpska socijalna demokratija i, najzad, komunisti. Razdoblje posle smrti Svetozara Markovića, sa stanovišta istorije socijali­ stičke misli, najmanje je istraženo. Tačnije, ono je svedeno na jednu od ten­ dencija u pokretu Svetozara Markovića, koje se manifestuju još za njegova života. Druga, daleko značajnija po svom uticaju na društvenu istoriju Srbije u poslednjoj četvrtini 19. veka, ostala je izvan predela istoriografije socijali­ stičke misli i pokreta. Za razumevanje pomenutih dveju tendencija ključne su godine od smrti Svetozara Markovića do njihovog manifestovanja i organizacionog uobličava- nja (1881.). Prva se izrazila u stvaranju Narodne radikalne stranke — koja predstavlja širok narodni pokret. Drugu, socijalno-revolucionarnu predstav­ ljala je manja grupa pristalica Svetozara Markovića, čija je najistaknutija lič­ nost bio Dimitrije Cenić. Ove dve struje sukobljavale su se oko nasleđa Sve­ tozara Markovića i, svaka za sebe, dokazivala da je upravo ona autentični nastavljač. Obe su reflektovale velike podele u ruskom narodnjaštvu: progre- sističku koja se oslanjala na narod i jakobinsko-blankističku koja je smatrala da, po osnovi znanja i tačno spoznatih interesa naroda, ima mandat istorije da radi u ime naroda. One se u suštini nisu razlikovale po ciljevima. Razlike iz­ među njih odnosile su se na sredstva, na karakter organizacije socijalista. U političkom, ekonomskom i nacionalnom pitanju one su ostale u okvirima ideja narodnjačkog socijalizma, koje je formulisao Svetozar Marković. 4 Svetozar Marković, »Velika Srbija«, Sabrani spisi, 1, Beograd, 1965, str. 111. 5 Svetozar Marković, »socijalizam ili društveno pitanje«, Sabrani spisi, rv, Beograd, 1985, str. 419. 432 L - PEROVIC : SOCIALISTICKA MISAO U SRBIJI Njima je ostao zajednički program za političke slobode; nekapitalistički put industrijalizacije — koji je sve više pomerao težište sa patrijarhalnih eko­ nomskih institucija, kakve su bile zadruga i opština, ka narodnoj državi; i re- šenje srpskog pitanja u federaciji balkanskih naroda. Srpski socijalisti druge polovine 19. veka doista su tačno videli socijalno- ekonomsku stvarnost Srbije 70-tih i 80-tih godina. Seljak je bio slobodan — ali na sitnom posedu; zelenaški karakter kapitala, koji je vodio brzoj prole- tarizaciji sela; nerazvijeni gradovi, bez industrije, koja bi mogla da apsorbuje seoski proletarijat. Socijalisti nisu hteli ni buržoaziju ni birokratiju, već na­ rodnu državu, kao vlasnika sredstava za proizvodnju, a naročito kao regula­ tora pravedne raspodele. U stvari, to je bilo odlaganje da se plati neizbežna cena modernizacije, ali je reflektòvalo i strah patrijarhalnog društva od nje- nih posledica. Jedan od osnivača Narodne radikalne stranke i njen višedece- nijski vođa, Nikola Pašić, pisao je neposredno uoči njenog stvaranja: »Zapadna Evropa i Istočna Evropa to su dva sveta zasebna — ona se ni­ kad nisu slagala a još teže će se složiti sada, kad pored vere, došlo je narod­ nosno pitanje i kad pored jednog i drugog dolazi još treće što je u ovima vre­ menima tako isto odsudno za sudbu naroda i države, a to je pogledi moralni na ekonomsko i političko uređenje naroda«. »Srpski narod, nastavlja Pašić, od kako se je nastanio u tim zemljama, gde sada živi, uvek je u sudarima istoč­ nog sveta sa zapadnim bio na strani Istoka«. Pašić je kapitalizam smatrao nepravednim društvom i istočnu civilizaciju stavljao iznad zapadnoevropske: »Opština. . . to je duša slavenskog sveta. Ona je početak i ona se sada, u nauci društvenoj stavlja kao poslednji stepen ure­ đenja današnjeg evropskog društva. Ona je dakle i početak slavenskog dru­ štva i završetak evropskog društvenog razvitka«.6 Prodor kapitala 80-tih godina izazvao je pravu paniku među srpskim soci­ jalistima. Oni su bili principijelni protivnici podele naroda na klase, ali su strahovali i od činjenice da kapital dolazi sa strane, iz Austrije. Zato su zvo­ nili na uzbunu i dokazivali da je narodna država kao vlasnik sredstava za pro­ izvodnju jedina brana tome prodoru. Stanovište da je u osloncu na patrijarhalne zajednice ne samo moguće nego i nužno izbeći kapitalizam, osamdesetih godina prošlog veka, kada se pod dejstvom robonovčanih odnosa ove ustanove raspadaju — dobija novu argu­ mentaciju. Tada se nužnost socijalizma obrazlaže i nacionalnim razlogom. Ka­ pital udara u patrijarhalnu osnovu društva, koja je srž srpstva. Osim toga, to je strani kapital. Dovodeći Srbiju u ekonomsku zavisnost, on ugrožava i njenu političku samostalnost. »Nas će stranci — pisao je tadašnji socijalista Dimi­ trije Cenić — i ekonomno i politički.uništiti i na naše će mesto doći drugi na­ rod, ekonomski razvijeniji od nas. Ekonomska borba Srbije protiv strane po­ plave mora biti borba protiv ćivtinskog poretka, protiv ćivtizma: a počem taj ćivtizam dolazi nama sa strane od tuđih nacija: — to je nacionalna borba srp­ skog naroda protiv tuđinštine istovetna sa osnovnim tražbama socijalizma. Oni srpski državnici i patriote, koji budu hteli da zaustave tuđu poplavu i da po­ dignu srpsku naciju, moraju se u ekonomiji držati socijalističkih načela. Stvari su se izvrnule: pre je socijalizam morao sa svećom tražiti pristalice, a danas ga, radi svoga spasa, mora tražiti čitava jedna nacija.«7 Jedan drugi srpski socijalista, dr Dragiša Stanojević, napravice tada formulu — »srbizam = so­ cijalizam«. • Ustanak u Bosni i Hercegovini 1875. i otvaranje istočne krize 1876—1878. stavili su, u izoštrenom vidu, na dnevni red nacionalno pitanje. Srpski soci­ jalisti nisu-delili doktrinarstvo ruskih revolucionara, koji su svoj odnos prema 6 Nikola Paaić, »Sloga Srba i Hrvata«, Arhiv SANU, sign. 11857. ' • " ' ' . Dimitrije Cenić, »Hoće li imati udela i mlađi brat?«, Novi beogradski dnevnik, br. 89, 1887. Z G O D O V I N S K I Č A S O P I S a • 1990 • з 433 ustanku u Bosni i Hercegovini određivali u zavisnosti od toga da li je on samo nacionalnooslobodilački ili je i socijalna revolucija. Oni su dokazivali tesnu povezanost nacionalnooslobodilačke borbe sa socijalnom revolucijom. U po­ gledima na rešenje srpskog pitanja, ostali su dosledni idejama Svetozara Mar- kovića. Smatrali su glavnim da se utvrdi načelo na kome treba orga'nizovati buduću srpsku državu i 1876. godine o tome pisali u svom listu »Staro oslobo­ đenje« : " •»Buduća srpska država ne može i ne treba da se osnuje na načelu narod­ nosti'. Država osnovana na načelu narodnosti pretpostavlja zaokrugljene gra­ nice po narodnosti. A srpski narod nema ni geografskih ni etnografskih gra­ nica. On se meša na severo-istoku s Bugarima i Rumunima, na severo-zapadu sa Rumunima, Nemcima, Madžarima i Hrvatima, na jugo-zapadu sa Hrvatima i Talijanima, na jugo-istoku sa Arbanasima i Bugarima. Balkansko poluostrvo i njegove okolne oblasti mozaik su od malih naroda. Srpski narod je u sredini ovog mozaika.' On se preliva i meša sa svima svojim susedima; često se udub- ljuje i pruža venac srpskih sela čak do središta koga susednog naroda, često susedni narod zadire do središta srpskog.. . Kad bi se buduća srpska država osnovala na načelu narodnosti, ona bi, neizbežno, morala od srpskog naroda da učini osvajački narod. Time bi nas posvadila sa susednim bratskim naro­ dima. Prema tome srpska država morala bi da se pretvori u vojničku državu. Takva država davila bi sam srpski narod, sprečavala bi mu kulturni razvitak, gložila'bi se sa susednim narodima i naj posle bi od njih bila rastrgnuta i uni­ štena, kao smetnja napretka i slobode balkanskih naroda. Nikada ne treba za­ boraviti da napredak korača, da sloboda postaje opštečovečanska potreba sva­ kog naroda. Po tome, dakle, samo one države mogu računati na dug opstanak, pravilan razvitak i usavršavanje, koje se osnuju na naprednijim načelima. U koliko se srpska nova država osnuje na naprednijim načelima u toliko će njen opstanak biti čvršći, à budućnost svetlija. Srpsku državu, osnovanu na načelu narodnosti, razlupaće brzo koračajući napredak svojim teškim stopa- lama. Nova srpska država ne može se osnovati ni na istorijskim pravima. Još samo fantaste i pusti zanesenjaci mogu sanjati o granicama Dušanove Care­ vine i pozivati se na istorijska prava. Mladom, čilom srpskom narodu nije po­ trebno prizivanje i pozivanje mrtvih. Život ne niče iz grobova. Nama nije potrebna apelata na mrtva istorijska prava. Srpski narod treba da se oslanja i apelira na mnogo čovečnija prava, na pravo svakoga naroda da živi, da se razvija i napreduje svestrano«. Srpski socijalisti su ujedinjenje videli kao sredstvo, a ne kao cilj po sebi. »Narodu je potrebno, piše »Staro oslobođenje«, materijalno blagostanje, pot­ puna politička sloboda, svestrani i moralni napredak. To će se opet postići ako se buduća srpska država ofganizuje iznutra na temelju potpune opštinske sa­ mouprave sa narodnim suverenstvom, a spolja na načelu federacije sa gru­ pama susednim naroda«.8 Između radikala i socijal-revolucionara nema razlike u gledanju na poli­ tičko, ekonomsko i nacionalno pitanje. I jedni i drugi kao krajnji cilj imaju narodnu državu koja je isto što i društvo. Oni se razlikuju samo, kao što je rečeno, u pitanju sredstava, tj. karaktera partije koja treba da omogući takvu državu. Socijalni revolucionari su pristalice uske socijalističke organizacije i revolucije. Oni su verni sledbenici revolucionarne terorističke organizacije u Rusiji »Narodna volja«, sa kojom su održavali tesne veze, a njihov organ »Radnik«, koji su pokrenuli u Beogradu 1881. godine, bio je praktično jedino javno glasilo ove organizacije. U Radikalnoj stranci, koja je bila širok seljački pokret, sa uskim jezgrom faktički profesionalnih revolucionara, bivših ruskih i ciriških đaka, socijal- » »Naše oslobođenje i ujedinjenje«, »Staro oslobođenje-, br. 74, 1876. 4 3 4 L. PERO VIC : SOCIALISTICKA MISAO U SRBIJI revolucionari su videli izdaju revolucije, pa i samog socijalizma. Ali, Radi­ kalna s t r a n k a u svom početku nije bila nikakva građanska s t ranka. Njen pro­ g r a m je izrastao iz ideologije narodnjačkog socijalizma Svetozara Markovića. Ona se odlepljuje od jakobinsko-blankist ičke var i jante narodnjaštva, tj od osvajanja vlasti od s t rane uske revolucionarne organizacije, koja p u t e m drža­ ve, u ime naroda, sprečava > podelu društva na klase i obezbeđuje p r a v e d n u raspodelu. Radikalna s t r a n k a teži mirnoj socijalnoj revoluciji, osvajanju vlasti p u t e m izbora, uspostavl janju n a r o d n e države. Njena p r a v a druš tvena priroda može se oceniti tek u odnosu p r e m a drugim dvema s t r a n k a m a u Srbij i : Libe­ ralnoj i naročito Naprednoj , koja teži uspostavl janju m o d e r n e države i gra­ đanskog društva. N a p r e d n a s t r a n k a j e vođena od ljudi sa j a sn im preds tavama o modernoj evropskoj državi, ali je bez socijalnog oslonca i zato je sve više upućena na dvor, čiji će zarobljenik definitivno postati . Radikalna s t r a n k a je delovala snagom e lementarne stihije. Ona je bila prot ivnik svih m e r a modernizaci je Srbi je : zakona o železnici, b a n k a m a sta­ jaćoj vojsci. Sve je to bio spontani otpor institucionalizaciji g rađanskog ' dru­ štva koji je svoj koren imao u ideologiji narodnjačkog socijalizma. Ne-kapita- iisticki put j e n a p u š t e n više pod pr i t i skom okolnosti. Stvarnost je razarala njen socijalno-ekonomski p r o g r a m i t o je razaranje supstituisao nacionalni program, u kome je pot isnuta i ideja federacije. Dok je apsolutistička i feudalna Rusija oklevala sa reformama, na njenoj scem su se pojavile snage koje su oblikovale najpre ideologiju a zat im i orga­ nizaciju, pod uticajem zapadnoevropskih socijalističkih ideja, ali do neprepo­ znatljivosti preobraženih tendenci jama i s tvarnošću Rusije. Narodnjački soci­ jal izam nije bio nikakva utopija — on je bio vrlo realna pojava u j ednom pa­ tr i jarhalnom druš tvu na njegovom prelasku u moderno. Ta ideologija je već u v r e m e svoga n a s t a n k a imala najveći uticaj u balkanskim zemljama Među njima, već i zbog činjenice da je srpski narod jedini imao nacionalnu državu razvila se najviše: do zaokruženja u j e d a n sistem, koji je imao više uticaja na druš tvenu istoriju Srbije nego što se sluti. Ili, nego što hoće da se prizna. R é s u m é L'IDÉE SOCIALISTE EN SERBIE AU COURS DE LA SECONDE MOITIÉ DU M X ' SIÈCLE Latinka Perović L'idée socialiste telle que présentée par les historiographes n'est qu'une parmi plusieurs tendances du développement social et politique en Serbie. La société agraire ne remplissant pas les conditions nécessaires pour établir sa propre théorie cette idée parait avoir été, tout d'abord, un reflet des doctrines socialistes étrangères orace aux flottements des theories appliquées, on en reconnaissait la source tantôt en Occident, tantôt en Russie. Cependant, une recherche plus poussée indique que l idee socialiste, en Serbie comme en Russie, était une réponse modifiée aux que- stions que se posait l'Europe de l'Ouest à la suite des révolutions politiques et après la revolution industrielle. En Serbie, on vit naître une doctrine de déveloDDement non-capitaliste, profondément influencée par le »narodnitchestvo« russe. La notion fondamentale en était celle de la propriété collective (but proclamé aussi par la théorie socialiste occidentale) et l'on trouvait des élément analogues et favorables dans les collectivités patriarcales de Serbie - la commune et la coopérative Ainsi l idée socialiste reproduisait les formes d'une société en train de changer son ca- l ^ Z p a t n a r c a l a u P™«14 d'un développement plus moderne. Elle immobilise cet fonile exerçant dans l'histoire sociale de la Serbie une influence plus pro- Le programme politique des socialistes serbes était liberal- cependant les li- bertés politiques y étaient un moyen de réaliser l'égalité économique plutôt qu'un but en soi. Leur programme national s'opposait au premier projet serbe de politiaue extérieure, le Natchertanié d'Elie. Garachanine (1844). A la solution légitimiste de " I 3 Ä ° 4 . S,fbe' U5 OVV08?^ *a solution révolutionnaire, et à l'idée de la Grande Serbie, 1 alliance du peuple serbe avec les nations balkaniques et yougoslaves.