465 Knjižne ocene in prikazi Božidar Čečuk, Dinko Radić: Vela spila. Višeslojno pretpovi- jesno nalazište Vela Luka - otok Korčula. Centar za kulturu ”Vela Luka”, Vela Luka 2005. 299 str., 94 tab., 42 sl. u tekstu. Uvod knjizi Vela spila napisao je Franko Oreb dugogodišnji suradnik na iskopavanju Vele spile, rođeni velolučanin, arhe- olog i povijesničar umjetnosti. Opisao je prirodna obilježja zapadnoga dijela otoka Korčule, gdje se u dnu velolučkoga zaljeva nalazi Vela spila. Priložena je karta (str. 10) najvažnijih loka- liteta toga dijela Jadrana koja obuhvaća pretpovijesna nalaziš- ta južnojadranskih otoka: Brač, Hvar, Vis, Korčula, Latovo, Sušac, Palgruža, kao i nekoliko lokaliteta na suprotnoj obali Italije (Coppa Nevigata, Passo di Corvo) čime su naznačeni putevi transmisije pretpovijesnih kultura. Povijest istraživanja prati arheološke radove od prvoga spo- mena lokaliteta početkom dvadesetog stoljeća do njihovih in- tenziviranja sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Od godine 1978. voditelj je iskopavanja prof. Čečuk, stalni je suradnik dr. Oreb, a uskoro im se priključio i prof. Radić kustos velolučke arheološke zbirke. Tijekom proteklih trideset godina kontinuirano se radilo na površini od oko dvijesto kvadratnih metara. Spilja je velika dvarana eliptična oblika s postranskim ulazom okrenutom prema moru i dva otvora na stropu. U dosadašnjim iskopavanjima dno spilje nije dosegnuto. Na ta- belarnome prikazu (str. 17) vidimo pregled slojeva od 1-8 i kultura u spilji i njihovih razvojnih stupnjeva. Najdonji iskopani sloj Vele spile pripada gornjem paleolitiku i kulturi epigrave- tijen. Prije opisa epigravetijenskih nalaza oslikan je krajobraz Korčule i Jadranskoga mora krajem pleistocena. Slijede preg- ledne tabele i statistika pronađenih kremenih predmeta. Greba- la su u Veloj spili najčešće oruđe i dolaze u nekoliko tipova. Pronađeno je također i koštanih predmeta kao i mala životinj- ska figurica izmodelirana od zemlje (str. 29, sl. 8). Opisujući osnovne oblike materijalne kulture gornjopaleolitičkih naslaga autori istiću činjenicu da se šire okruženje Vele spilje krajem ledenog doba značajno razlikovalo od današnjeg. Najbliža je obala bila kilometrima udaljena od spilje, a klima mnogo hladnija. Množina kremenja i zdrobljenih životinjskih kostiju sliče na situaciju na Badnju i u stratumima VIII i IX Crvene stijene. Kalibrirani radiokarbonski datumi za najdonji sloj su 18.000-16.700 g. pr. Kr. Približno dvijestotine predmeta gornjega paleolitika odnosno epigravetijena je nabrojano u katalogu (t. 1-9) uz poglavlje Gornji paleolitik (8) Epigravetijen (str. 21-48). Sedmi sloj, mezolitički, debeo je oko metar i pol, a nalazi pokazuju dva razvojna stupnja. Klimu obilježava zatopljavanje i s tim u vezi porast razine mora. U mezolitiku prevladava koštano oruđe, a ima ga tri puta više nego kremenih artefakata. Stručn- jacu Zavoda za geologiju i paleontologiju kvartara HAZU analizirali su i identificirali osteološke ostatke životinja za prehranu. U donjim slojevima ima više kostiju jelena i divljeg goveda, a ovca i koza, vjerojatno domesticirana životinja, javlja se tek u neo- litičkim slojevima. U zasebnom su poglavlju istaknute razlike i prijelaz iz paleolitika u mezolitik koji je obilježen korijenitim promjenenama. Obra- da i korištenje kremena tijekom mezolitika gotovo potpuno izostaje, a velika je razlika, također kod osteoloških nalaza. Sastav lov- nih životinja u mezolitiku pokazuje veču raznolikost s mnogo vrsta sitne divljači, koje u paleolitiku nije bilo, jednako tako kao niti školjka. Komparativne građe ima relativno malo, jer u široj regiji praktički nema nijednog sustavno istraženog lokalite- ta s kojim se nalazi iz Vele spile mogu usporediti. Kulturna si- tuacija u vremenski paralelnim slojevima Crvene stijene kao i u Odmutnjači potpuno odudaraju od Vele spile. Donekle je analogno stanje jedino u Pupićinoj peći i Pod Črmukljo, no autori na kraju zaključuju da jedan facijes mezolitka Vele spile odražava planinsko-dinarski fenomen, a drugi facijes je bliži otočnim i obalnim lokalitetima na Jadranu. U starijem neolitiku dogodila se vjerojatno najveća promje- na u cjelokupnom ljudskom postojanju, kako pišu Čečuk i Radić, prelazak od lovstva i sakupljanja plodova prirode na agrikul- turu, odnosno tzv. neolitička revolucija. Naslage starijeg neo- litika u Veloj spili pripadaju, jednako kao i šire jadransko i mediteransko područje, kulturi impresso. U starijem su neoli- tičkom sloju Vele spile pronađene četiri manje kamene sjeki- rice izrađene tehnikom glačanja, a kremena industrija opčeni- to kvalitativno i kvantitativno stagnira, što je započelo već u mezolitiku. Omjer ukrašene i neukrašene keramike je oko 1:6 što je pokazala statistika cca dvije tisuće komada keramičkih ulomaka. Izdvojeno je sedam načina - tehnika ukrašavanja posuda te dvadesetšest motiva koji dolaze na keramici. Čečuk i Radić su prepoznali tri razvojna stupnja starijeg neolitika odnosno kulture keramike impresso. Keramika postepeno postaje kva- litetnija, mijenja se sintaksa dekora itd. Bliske se analogije za keramiku impresso nalaze na otocima Sušcu i Tremitima, a na obali su to lokaliteti Vrbica i Crvena stijena. Oslonac za trostup- njevanje keramike impresso u Veloj spili autori su imali u radu J. Müllera o istočnojadranskom ranom neolitikumu iz 1994. g., a također je usvojena apsolutna datacija impressa - od kraja 7. do sredine 6. milenija pr. Kr. U narednom je poglavlju prikazan peti sloj odnosno sred- nji neolitik. Čečuk i Radić uveli su važnu novinu u pretpovi- jest Jadrana, a to je srednjoneolitička velolučka kultura. Ona se manifestira u petome stratumu, a prema autorima, ima zasad dva stupnja. U prvome stupnju potpuno prestaje keramika impresso i pojavljuje se fino glačana keramika, a u drugom stupnju po- likromija. Autori su opisali sve osnovne elemente nove kulture (str. 109-120; t. 29-41), kao i njezinu povezanost s istovreme- nim kulturama na širem sredozemnom i kopnenom području. Velolučka će kultura vjerojatno potaći živu raspravu među specijalistima za neolitik, no najvažnije je ovdje stručnjacima predočena arheološka građa koja oslikava ovu novu jadransku kulturu. U četvrtome - mlađeneolitičkom stratumu Vele spile zabilježeno je izuzetno intenzivno naseljavanje špilje o čemu svjedoči velika količina artefakata i mnogi ostaci vatrišta. To je vrijeme života hvarske kuture koja množinom nalaza zauzima središnje mjesto u Veloj spili. Dosada se hvarska kultura dijelila na tri stupnja zauzimajući mlađi neolitik, no u Veloj su spili jasno stratigraf- ski definirana četiri stupnja razvoja hvarske kulture (str. 157- 160). Oni su argumentirani brojčano u postotcima glačane odnosno neglačane keramike, tehnike ukrašavanja i oblika posuda po slojevima - od sloja 28 do sloja 20 na tablici 15, str. 157. Po- sebno je značajan nalaz dva kosturna ukopa - riječ je o dvije ženske osobe - koji pripadaju mlađem neolitiku odnosno kasnoj hvarskoj kulturi. Kontinuitet života u Veloj spili se neprekinuto nastavlja i u toku eneolitika. Na približnoj dubini od dva metra započinju nalazi materijala mlađeg od hvarske kulture. Keramika poka- zuje obilježja nakovanske kulture: posude S-profila, glačane stijenke, okomita plastična rebra, subkutane ručice itd. Zanimljiva su zapažanja o kremenim izrađevinama, naime eneolitičko razdoblje zajedno s dva posljednja neolitička stupnja čine zasebnu cjelinu u obradi i korištenju kremenog oruđa. Povezanost Vele spile i nakovanske kulture sa širim prostorom opčenito pretstavlja crno glačana kanelirana keramika. Čečuk i Radić su ustanovili da ta vrsta keramike u Veloj spili pripada posljednjem stupnju razvoja hvarske kulture, a tijekom nakovanske kulture kaneliranje se koristi samo iznimno i u eneolitičkom dekorativnom sustavu sasvim je sporedna manifestacija. Inače, nakovanska je kultu- ra prviputa izdvojena sredinom sedamdestih prošloga stoljeća i to u stratumima Gudnje na Pelješcu i u Odmutnjači, a novija istraživanja Lastvina u Bukoviću kod Benkovca dala su vrlo dobre paralele s nakovanskim materijalom u Veloj spili. Za vrijeme ranog brončanog doba najbolje je bio iskorišten za obitavanje prednji spiljski prostor kako pokazuje disperzija nalaza drugoga sloja. Nalazi keramike cetinske kulture poka- zuju jednoličnost, ima dosta neukrašene i grube keramike, što se tumači postepenim napuštanjem špiljskog stanovanja i pre- 466 Knjižne ocene in prikazi mještanje žitelja na obližnje gradinske punktove. Keramički su nalazi ovog sloja podrobno obrađeni i razvrstani po ukra- sima i oblicima u nekoliko skupina. Zanimljiv je ukop koji je pronađen 1983. g. i to u većoj keramičkoj posudi koji su Čečuk i Radić datirali u vrijeme pojave rane žljebljene keramike. S tim u vezi diskutiran je problem jadranskog tipa ljubljanske kulture. U zaključku stoji konstatacija o stalnoj transformaciji nakovanske kulture pod utjecajima višestranih impulsa od kojih je presudan utjecaj cetinske kulture iz njezinog matičnog područja. Nakon kratkog Zaključka (str. 275) knjizi je pridodano poglavlje broj 13: Životinjske kosti iz Vele spile na otoku Korčuli Snježane Kužir, Krešimira Babića i Zvonimira Kozića. Na tablici je prikazana raspodjela koštanih nalaza prema razdobljima i pripadnosti - ptice, sisavci, ribe, vodozemci i neodređene kosti. Autori zak- ljučuju da pretežni dio mesne prehrane u paleolitiku čine je- len i kopitari, a za popunu ptice. U mezolitiku se povečava udio malih preživača i riba. Govedo se pojavljuje tek u hvarskoj kulturi i traje dalje. Monografija Čečuka i Radića cjelovito prikazuje dosadašnje rezultate istraživanja Vele spile, vrlo važnog pretpovijesnog nalazišta u Dalmaciji. Tekst je organiziran, kako je već ista- knuto, tako da pojedino poglavlje obrađuje jedan sloj odnosni period i kultur. Svako poglavlje ima svoj katalog materijala i table, slike i grafikone, te vrlo stručan engleski prijevod Staše Forenbahera, te pretstavlja dragocijeni novi prilog poznavan- ju pretpovijesti istočne obale Jadrana. Dunja GLOGOVIĆ Verena Gassner, Sonja Jilek, Sabine Ladstätter: Am Rande des Reiches. Die Römer in Österreich. Österreichische Geschichte. 15 v. Chr.-378 n. Chr. Verlag Carl Ueberreuter, Wien 2002. ISBN 3-8000-3772-6. 488 str. Pred nami je najnovejše delo o antični zgodovini za območje naše sosede Avstrije, ki je izšlo leta 2002 na Dunaju pod tak- tirko H. Wolframa. Že v samem naslovu je opredeljen časovni okvir, ki ga ta zajetna knjiga obsega, poudariti pa je treba tudi to, da ga avtorice razumno presežejo in dokaj natančno oriše- jo tudi čas pred letom 15 pred Kr. ter obdobje pozne antike po letu 378 po Kr. Knjiga je nedvomno velik prispevek k sistema- tični predstavitvi zgodovine Norika. Avtorice tega dela so tri priznane avstrijske strokovnjakinje, ki so si razdelile posamez- na poglavja. Delo se nedvomno odlikuje po izjemni pregled- nosti in sistematičnosti. Uvodno poglavje je posvečeno virom, ki jih V. Gassner in S. Ladstätter predstavita z občudovanja vredno natančnostjo. Posebej poudarita historiografske vire, kjer nanizata antične avtorje, ki tako ali drugače pišejo o Noriku. Polibij prvi po- roča o tem prostoru, sledijo posamične omembe pri Cezarju, Horaciju in Ovidiju. Občutno več najdemo pri Liviju in Stra- bonu; zgodovinsko delo Veleja Paterkula pa ima posebno vlo- go za preučevanje obdobja cesarja Tiberija. Sledi Plinij Starej- ši, ki prvi omeni noriška mesta (oppida), za katera pravi, da so bila ustanovljena (kot municipiji) v času Klavdija: Virunum, Celeia, Aguntum, Teurnia, Iuvavum in v času Vespazijana: Fla- via Solva, ki je bila edina med omenjenimi rimska kolonija. Že omenjenim se pridružujejo še zgodovinarji Tacit, Plutarh, Svetonij, Flor, Apijan ter geograf Ptolemej. Za čas Severov je najpo- membnejši vir Kasij Dion, za obdobje pozne antike se število antičnih virov ponovno pomnoži: življenjepisi svetnikov, kro- nike, biografije ..., z naraščanjem njihovega števila pa upada njihova zanesljivost. Poleg teh virov avtorici predstavita še ”potovalne” priročnike in zemljepisne karte: Notitia Dignita- tum - poznoantični priročnik o ureditvi rimske države; Itinera- rium Antonini - seznam cest, obcestnih postaj in razdalj v rim- ski državi; Tabula Peutingeriana - prepis antične karte imperi- ja. Predzadnji razdelek tega poglavja je namenjen epigrafskim in numizmatičnim virom, zadnji pa predstavi še arheološke. Sam zgodovinski pregled avtorice razdelijo na tri velike dele: zgodnje obdobje (Die Frühzeit), srednje cesarstvo (Die mitt- lere Kaiserzeit) in pozna antika (Die Spätantike). Prvi obsežen razdelek prvega dela se začne s predstavitvijo Keltov, Retijcev in Rimljanov v 2. in 1. st. pred Kr. Avtorici V. Gassner in S. Jilek orišeta vse pomembne epizode iz tega obdobja: npr. ustanovitev Akvileje leta 181 pred Kr. in okoliščine, ki so jo spremljale; noriške kralje: Catmelus, Cincibilus, Balanos; pomen zlata pri noriških Tavriskih ter vdor Kimbrov in bitko pri Noreji. Ustavita se tudi pri problemu lociranja tega znamenitega mesta, ki že dolgo buri domišljijo raziskovalcev noriškega prostora. Sledi predstavitev noriškega kraljestva (regnum Noricum) v 1. st. pred Kr. Naslednji del je posvečen fazi okupacije v času cesarja Avgusta in Tiberija, ki je potekala večinoma po mirni poti, kar je nedvomno fenomen rezerviran za Norik. Rimljani pa so si tudi to območ- je, še bolj pa okolico, dokončno podredili z vojnimi pohodi: osvojitev Alp, Porenja in Panonije. Norik je upravno postal provinca šele v času cesarja Klavdija, živahni trgovski stiki pa so se nadaljevali že od 2. st. pred Kr. naprej. Leto 15 pred Kr., ki ga smatramo za začetek okupacije Norika, tega ni spreme- nilo; nedvomno pa so se s tem letom začele priprave na urad- no in upravno vzpostavitev province. V ta čas sodi razcvet, pa tudi propad trgovskega središča na Štalenski gori (Magdalens- berg), kjer je bil sedež rimske uprave v zasedenem noriškem kraljestvu. Rimljani so se namreč zavedali strateško pomemb- nega prostora, ki so ga na novo priključili. Med drugim so z njim pridobili prostor, na katerem so lahko izvajali nabor; tako so nastale nove vojaške formacije: cohors Montanorum prima, cohors I Noricorum equitata in ala Noricorum. Posebno pozornost avtorici posvetita vzpostavitvi novih provinc (Reciji, Noriku in Panoniji). Na tem mestu se lepo pokaže vpetost Norika v širše geografsko območje, na kar avtorici opozorita s predstavitvijo položaja v Reciji in Panoniji. Na eni strani smo tako priča sorodnostim v vseh treh provincah, na drugi pa poudarita poseben, na nek način priviligiran, položaj Norika. Sočasno z vzpostavitvijo provinc so morali urediti tudi problem meja; avtorici nam torej začrtata najnovejša dognanja v zvezi s potekom meja Norika. Sledi podrobna obravnava cestnega omrežja v Noriku z vseh mogočih vidikov, ki se tičejo prometa v antiki. Dodata še pomen znane ceste via Claudia Augusta, pa prazgodovinske jantarne poti in drugih povezav vzhod - zahod. Avtorici ne zamudita priložnosti za kratki ekskurz na temo potovanj v antiki. Naslednjih deset strani je posvečenih opisu že omenjenih municipijev, ki so nastali v času Klavdija. Po uvodnih razlagah pojmov kolonija (colonia), municipij (municipium) ter rimsko državljanstvo sledi opis prvih noriških municipijev. Ker je med njimi tudi Celeja, je avtorici sicer ne pustita popolnoma ob strani, odpravita pa jo z nekaj vrsticami, kar kljub upravičene- mu argumentu, da današnje Celje leži zunaj avstrijskega ozem- lja, nemalo bode v oči. Iz obdobja cesarja Klavdija sledi še predstavitev koncepta obrambe, ki ga je želel vzpostaviti v posameznih provincah: v Reciji, Noriku in Panoniji. V ta sklop sodi tudi Karnunt (Carnuntum) kot prvi legijski tabor na Donavi. Zadnji razdelek tega poglavja se ukvarja s flavijsko - traj- anskim obdobjem; na prvem mestu je oris politične situacije v rimskem imperiju in njen vpliv na province. V tem času se začne tudi izgradnja limesa na Donavi, ki bo v naslednjih obdobjih še pridobival na pomenu, kmalu pa bo postal najpomembnejši branik pred vdori barbarov s severa. Rimljani so tako v tej prvi fazi gradnje pripravili dobro osnovo obrambnega sistema na Donavi. V drugi polovici 1. st. po Kr. se mestno življenje v Noriku razširi in okrepi, urbanizacija južnega Norika doživi pomemben razcvet, razvija pa se tudi življenje na podeželju: nastajajo vasi (vici). Vzporedno s temi procesi in odvisno od njih poteka tudi romanizacija vzhodnoalpskega področja, ki povzroči spremembe v vsakdanjem življenju, v čaščenju bogov, kulturi in civilizaciji.