NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
Več usnu Kini; na Foru grobni mir,
I Lukulski več dvori zan’jemješe—
Još samo Tiber mukli mota vir,
A zv’jezde mu se s neba čudno sm’ješe.
0	slušaj, kako strahotno klokoče Sve vir za virom, zide zapljuskava Grdosiji tom Kirnu, ko da hoče
Da trgne ga oda sna — al on spava.
Nad Tiberom tuj hram se diže stari:
Pet v’jeka natrag u davninu pamti,
Pet v’jeka več mu po svetih oltarih Pod paskom Vesti vječni oganj plamti.
Pred njim se širi popodje mramorno Ko ogledalce da je mjeseeovo;
Oko njeg čempres, drvlje mrtvozorno, Grobostrašnim ti čini mjesto ovo.
Gle — kakva ona sjenka niz stubište Od hrama sad se lakim krokom spusti?
Kog plahim okom u toj tami ište ?
.,HoraoijoI“ — čuj, tihano izusti------
„Horacijo!“ — i opet glas-------al ništa! —
Tek lahor nešto šapnu čempresima,
Pa opet mir, ko noču sred grobišta Med podzemnima težkim uzdasima.
—-------„Da mjesečina baš ovako bila,
Kad čempresi nam tajnu saznaše---------
Ha! — Vestalkinja oganj ostavila Za Horacovo slatko naručje! —
1	drhtala sam — krv mi mrznula Od straha grozna, straha umišljena,
Jer „Ništ je sve, a život naslada,
I bogovi tek mašte slaba sjena!“
Knjiga II. «r
U Zagrebu, 1898,
$3 Svezak 3.
6 •
—	„I oganj taj — ti reče — utvara je,
Kom žrtvom pada sto mladih života;
Pa srce da im ni za što ne haje,
Dok cio Rim se u nasladah mota —?“
—	A čast? poštenje? — „Tko da za to mari? Gospodar Rim je sv’jetu — to je dosti!
Za Rimljanina žiča tog su čari,
Za sluge njegove takve suhe kosti!"---------
A sad, kad evo ... da, da . . . Horacijo!
Sad nije te! . . . Gle, sablasti me sl’jeću Sa sviju strana, — slušaj kako tijo Med sobom zbore . . . u grob hladni meču Gle! živo žensko biče . . . meču — mene!
Ne, s pjanom ruljom, kada budem mrtva,
Vrh rake ne češ plesat im studene,
A u njoj ja — tvog Rima nova žrtva!" — —
I leti sjenka . . . Sad je put nanese Na Čudnu družbu; čuje sred tišine Ko šapat, piskut; vidi, gdje se kr’jese U tami čudne oči, — leti, mine . . .
I stane čas i klikne očajno:
„Horacijo!" — pa dalje u mrak tamni —
A za njom grohot, jek — „Horacijo!"
I opet sve tišinom grobnom zamni------------
----Ha, čuj, — sad pljusnu val u Tibera — —
I nesta sjene. — Kol’ je samrt hitra,
A opet teška ljudima, kad mru! —
—	— Na nebu tisuč zvjezdica zatitra U tren taj jače; Tiber glasom svime Zamrmori, zaklokoče uz kam:
„Neprebolne su rane tvoje Rime; —
Več gasne slave, moči tvoje plain!" — —
J. Grgačev.
Uvela. raža.
U vrtiču mojem Imam raznog cv’ječa, — I kad cvjetnjak gledam, Žalosno me sječa Na uvelu ružu,
Cv’jetak 1’jep i ubav,
Na uvelu ružu — Moju prvu ljuba v . . . Jer od nje mi sada Samo trnje osta . . . Prem ga vr’jeme tupi, Kode me još dosta!
V’jekove duge i teške stajala kamena sfinga Tamo na pustari silnoj drevne zemlje Egipta. Bezutješan, strašan joj gled, kao u tirana silnog,
Što je odbjego svijet usisav narodnu krv . . .
Kroz olovni nebeški svod, kroz tamu noduoga zraka Tek injeseca probija trak, da osrebri kameni kip;
A velika, zloglasna ptica krilima lama i šumi Kao da s neba san donaša pustarama.
Nigdje ni duha . . .
Samo u tamnu nod bulji slravidna sfinks . . .
Oholu glavu diže tamo u nebeške vise,
Gdje je bogova stan, — Ozira raskošni dvor;
A kameno lavlje t’jelo u p’jesku žari si uda Ogromne puste Egipta Kao da sabire pakla opojne strasti — — — Velebno šumi Nil, o obalu pljuskaju vali;
A Izis ljubimcu svom šalje poljubac vrud —
Šalje mu srebrne trake, eterne glasnice svoje,
Da mu površje sja kao srebreni sag.
Sveti se razl’ježe šum i plije do kamena sfinge,
A ona — šuti i bulji . . .
Nikad joj kameno srce gorde ne okusi slasti
Harmonije vjedne mirnoga Nila
Uz melodični p’jev šarolikih istočnih ptica — —
— Ah sfingo ! čemu prkosiš biču samona silnog i žarkog Ledena kad ti je grud, kamena kada si sva?!
Da! radnika vapaj u Faraona blistave dane Ledenu stvori ti grud, mješt srca ti postavi kam,
Da te krvavi znoj sa Čela roba i sluge Ne satre zemljom!...........
O strašna, stoljetna sfinks, sva muko sinova b’jede!
Imortela.
Karlov.
Vest me peče. . .
Vest me peče, vest me peče, Da izdal sem mesto rodno, Da o njem zdaj svet bo čital Poročilo neugodno . . .
Stopil k meni je prijazno,
Mi ime povedal svoje,
Rekel, da je tujec tukaj, Pomoči da prosi moje.
On, da je pisatelj nemški, Vse kar vidi, da oriše,
Pa i naše malo mesto V delih svojih da opiše.
No, do zdaj da ni še videl,
Kar bi hvale zaslužilo;
Znam mu jaz li pokazati,
Kar bi nekaj vredno bilo? . . .
Hm, odmajal le sem z glavo — Kaj sem hotel govoriti? . . . Piši, kar češ mož učeni,
Ti li morem jaz braniti? . . .
Nekaj pač je v našem mestu, česar ni nikjer na svetu,
A sem smel ga li odvesti,
Tujca k svojemu dekletu? . . .
Veodor Sokol.
Po Amtkreontovem recept«.
Ljudje se čudno spogledujejo,
Kedar na licu zro solza mi sled In zgodnjo smrt mi prorokujejo,
Kedar pogledajo v obraz mi bled.
Ženice, te glasno dohtarijo Pa „tavžent rože“ mi svetujejo In kedar le pri nas voglarijo,
Bog zna, kaj še pripovedujejo.
Dekliči pa ljubko smehljajo se Šegavo, tiho si ponavljajo,
Da zdraviti te boli dajo se,
Samo če jih one ozdravljajo.
Velimir.
Grešnica.
Ah, biser prekrasen Nekje lesketa.
Ta biser je daleč
Na dnu je morja.
Visoko nad nami Pač vrh neba, Tam zvezdica svetla Žarno trepeta.
Komu, oj tam sveti, Kdo tam ga zazna? Za vedno, ah, skrije Ga pesek morja.
Oblački popotni Mimo tod hitč Ta zvezda je mala,
Predaleč do nje. —
Tak grešnica pela H kitari lahnč,
Ščip motno sijal je
V nje lice bledč. —
Aleksandrov.
V vasi pri vodnjaku.
Tja na večer pri vodnjaku Več deklic se zbralo,
Da dobi vode ter lice Si umije zalo.
De nato župana hčerka: „Glej je, glej, sirote! —
Moj grajščak je in je bogat, Ni mu mari dote.1'
Prva reče: „Ljubi moj zdaj Že cesarja služi Ter z visoko le gospodo Se pri vinu druži. “
Vsaka svojega ti hvali, .Tedna skriva le se, Rada bi se pohvalila Pa še zdaj ne sme se.
Ljubi njen tam v daljnem mesti V srednje šole hodi —
Da uči se za duhovna,
Mislijo povsodi . . .
Petruška.
V krčmi.
Ej, črnolaska, črnolaska!
Kak sanjam tu sladko!
Podaj mi vinca žarnega,
Podaj mi ga, dekle lepo!
Sladko smehljaš se mi, čarobno,
Krčmarja krasna hči!
Da! Žarneje kot vince to,
Očesce tvoje se žari.
Ej, mojega vratu okleni S to mehko se roko In jaz to vince sladko ti —
S poljubi plačam . . . glej . . . tako!
Vekoslav pl. Prleški.
lz Unjige ,,Saii i java“.
L
Bila jednoin kaplja: sitna, sjajna, bistra, srebrena kaplja. Na ružinu listu ostavila je ljetna kišica. I sve je ljubilo tu kaplju, što je ljupko milila po ružinu listu. I taj se list voljko, plaho svijao pod njom, da joj bude ljepše. I drski vrabac, htijudi da srkne s ruže tu bisernu kap, stane začudjeno i otprhne, ne taknuvši je. I zelena gusjenica, što je htjela da uništi ružin list, zlovoljno se mane svoga plijena, kad je na blijedo crvenim nitima spazila rosnu kaplju. I ljudi, što su prolazili vrtom, da beru ruže, sta-doše pred kapljom i ostaviše ružin list. I sunce, ono titansko, široko, zlatno, modno sunce podjetinji sasma, dok se znalično plelo trnjem i lišdem bogatog drveda. I stane se igrati s kapljom, stane je obasjavati odasvuda. Kaplja se uzoholi, kad je vidjela, kako lijepe, čiste boje rasipa po ružinu listu: svih sedam ruja duge. I ona se stala lakše, koketnije sklizati ružinim listom i molila sunce, da je osvjetli jače, žarče. A sunce diglo se više, više i sjajilo plamnije, plamnije. Dugine vedre boje padahu u snažnim trakama po okolišu mlade, nježne kaplje. I još se voljkije, još drskije stala militi suncu. A kad je ovo napelo svu snagu svoju, da je prosije i da joj dade još divniji odraz veselih boja, — stala se kaplja sušiti, stao venuti list.
I baš kad je sunce htjelo da u jedan plameni trak salije svu ljubav, da tim trakom prosije kaplju u svih sedam ruja duge — osušila se biserna kaplja, osušila-
Ubilo je sunce — svojom ljubavlju.	Bracan.
Zvečer.
Spisala Zofija,.
Vstopila je, vrgla rokavice na mizo, jaket na stol, klobuk pa obesila na obešalnik. V mali pečici je prasketal ogenj; pri vraticah je padal njegov svit na bela, snažna tla.
Gori iz ulic so odsevale električne svetilke ter na pol razsvi-tljevale skromno majhno, nizko izbico.
Na mizi je ležalo par knjig, nekaj pisarij, začeta nogavica in lična košarica s šivanjem. V kotu je stala odgrnjena postelja, zraven nje umivalnik, dalje pa omara za obleko.
Bilo je dokaj revno to pohištvo, ali ipak snažno in čisto.
Prebivalka te sobice je prižgala malo petrolejevo svetilko, spustila zavke pri oknih doli ter stopila h peči. Stala je tam dokaj časa nepremično, ali hkrati se je zasmejala, veselo iri lahkoživo, ko da je v razposajeni družbi, ne pa sama tu v skromni podstrešni izbici.
„Ah, kako sem bila neumna", je dejala sama sebi in raztezala roke. Oži so se ji iskrile; na ustnih pa je še enkrat zaigral smeh . . .
„Pa tisti častnik jo je vendar le skupil", je mrmrala dalje ter zdaj tiho, zdaj glasno premišljevala dogodke istega večera. Bila je v komptoarju velike dunajske tvrdke. Dan na dan je presedala pri pisalni mizi ali pa prestajala pred velikimi s trgovskimi knjigami obloženimi pulti. Dolgočasno je bilo to življenje, pa ona se je že z mladega naučila zadovoljnosti in prav brez vse zavidnosti je zrla krasne toalete srečnejših svojih sester, če se je ob nedeljah popoldne v priprosti temni obleki šetala po pratru.
Nekaj časa sem se ji tudi pot v pusti, zaduhli komptoar ni zdela več tako brez vsake zanimivosti. Skoro redno je srečavala visokega častnika mamljive zunajnosti, velikih, žarečih očij, — vedno je tako vabljivo upiral svoje vroče poglede v njo. Navadila se ga je. Če ga le ni kak dan srečala, se ji je zdelo, ko da ji nečesa nedostaja. Vselej je pazno motrila ljudi in nestrpno čakala, kedaj se prikaže njegova lepa ulanska uniforma.
Da! Ugajal ji je, jako ugajal ... pa — to se ve — samo do nocoj. —
Dvignila je roko, stisnila jo v pest in mislila dalje . . .
Nocoj se ji je pridružil, ko je šla domov; vprašal je pa ni, ali sme; kar šel je z njo. In kako je govoril — tako samosvestno, tako mogočno, ko da o tem še dvoma biti ne more, da bi ji ne bi bil po volji.
Poslušala ga je nekako začudeno in ga gledala, je li res ta širokoustnež oni lepi častnik z črnimi brkicami in temnimi, plamtečimi očmi? — Da, res je, res! Ravno sedaj je zavilnil brkice. Oči so mu šinile po ulici, ki je bila še precej prazna in — kakor bi mignil — ji je del roke krog pasu, jo privil k sebi in jo poljubil.
Da! Poljubil jo je prav sem le na ustna, poljubil njo, ki je sicer tako ponosna in nič, prav nič je ni prosil oproščenja . . . nič . . . nič!... Poljubiti jo je pa hotel celo še enkrat. V nji je pa vse vrelo in kuhalo jeze .. .
Ta častnik se jo upa poljubiti, ta častnik misli, da sme počenjati ž n j o, kar mu drago!!... Skoro da se ni takoj zavedla, a za hip se je prebudila in sunila častnika z vso močjo od sebe, se mu spulila iz rok in tekla domov. Ljudje so začudeni gledali za njo in njena gospodinja je kar ostrmela, ko je po stopnicah prihitela pred njo. Dejala ji je, da je bolna, da ne bo večerjela, da gre kar v sobo.
In res, da ji ni gospodinja tako prigovarjala, ona bi gotovo šla brez večerje gori v mrzlo in nezakurjeno sobo, kamor je stara strežkinja ravno nesla v naročaju par polenc in nekoliko premoga, da zaneti.
No, in ona je povečerjala svoj del, ki ji je kljub vsi jezi in nejevolji vendar prav dobro teknil.
„Kako sem bila neumna" je dejala še enkrat in njeno prejšnje nagnenje k neznanemu ulanskemu častniku se ji je zdelo tako nespametno, tako neskončno nespametno, da se je morala smejati.. .
In smejala se je; luč v svetilki pa je medlo gorela dalje; ono živo prasketanje v pečici je potihnilo.
Stopila je k mizici, spravila nekoliko v red razmetane stvari, potem pa nataknila na prst mal naprstnik iz medenine in vdela v šivanko konec niti.
Vzela je rokavice tam iz postelje, kamor jih je bila prej vrgla in pazljivo jela zadelavati luknje, skoz katere so ji silili prsti.
Pridno je vbadala ter mislila na se, na jednakomerno življenje svoje.
Dvajset let . . . dvajset let. Malo je še, a vendar ... Srečna še ni bila prav za prav nikdar. Zdaj že skoro tri leta hodi v komp-toar, da, tri leta, odkar ji je umrla mama. Sama je, očeta ni poznala, prijateljic nima; nekdanje njene znanke so se razpršile po velikem mestu . . . kdo pa bi i mislil na njo!
Včasih je pa že vendar mislila, je že verjela, da dobi morda pusto njeno življenje drugačno podobo. A kaj! ... ti možki, vsaj so vsi domišljavi, samosvestni . . . vsak je bil še tak, ko ta častnik...
In vse se je končalo tako, kakor to nocoj...
Da bi bila komu za igračo za kratek čas, tega ne, nikoli ne in nikdar ne...!
Ko bi bil kdo tak. .. Kak že?... Da, ko bi bil kdo res mož, značajen, odločen . . . no, potem mogoče.. . A tako, ha, ha!.
Bolje nič ! . . . Najbolje nič ! .. .
Kako li bo še ž njo . . . Bog zna! — Boli vedno in vedno vse svoje življenje pisala in računala z onimi pustimi številkami. . .
Bo li vedno tako ?... Naj li nikdar ne vživa, ne v ž i v a mladosti, sreče, življenja ? ...
Dvajset let, dvajset let. . . Skoro, skoro ji mine maj življenja...
In kaj potem, boli vedno sama . . . sama, tu v skromni podstrešni izbici, sama mej onimi posušenimi, zastarelimi trgovskimi bit7i v komptoaru . .. ? —
In če tudi — nič za to!...
Vbodla se je, rokavice so pa bile tudi že zašite. Vstala je, spravila šivanje, potem si pa odpela lase in se s kritičnim očesom pogledala v malo, stensko, že zaslepelo ogledalo... Podolgasto obličje z visokim čelom, ostrimi in odločnimi črtami, s strogimi očmi - ji je odsevalo raz stekla . . .
Opazovala se je dolgo in natančno, zatem pa dvignila glavo, se vzravnala in nekako izivajoče pogledala svojo podobo v zrcalu
„Nič za to!... Bolje nič !... Kaj ne dekle !“ In pokimala si je, raztegnila roke in skoro ponosno dejala: „Bo že! Tudi sama lahko živim, tudi!" —
Navila je še budilnico, jo postavila na nočno ormarico, pokleknila, izmolila svojo obično večerno molitev in odložila obleko, naglo .
in pripravno. Postavila je še čevlje pred vrata, zavrtila ključ, ugasnila petrolejevo svetilko in stekla h postelji.
„Bo že, bo že, kdo bi se bal“, je še govorila popravljajoč si odejo, a kmalu nato je njeno jednakomerno dihanje pričalo, da je zaspala.
Budilnica je pa tolkla jednakomerno svoj tik, tak, mej tem ko je ona sanjala o življenju žalostnem in osamelem, katerega se ni bala.
Grga se začudi, kad mu žena Marta kaza, da Bare cijeli bo-goviti dan nije kuči. Taj ga glas još jače razljuti, nego je bio raz-ijučen, kad je došao iz opčine, gdje su ga gospoda bockala poradi Bare. Grgi je srce pucalo od jada slušajuči, kako mu gospoda spo-čituju, da mu se kči ljubaka s Nikolom, koji je godinu dana čamio u zatvoru. Grga je baš večeras naumio Baru pozvati na red; no kako se sad zabezeknu, kad je čuo, da je nema u kuči!
Kako je bio od naravi ljut, kad bi se napio, a tu ljutost po-večaše danas i gospoda i odsotnost Barina, uze Grga vikati na Ženu, da je ona svemu tomu kriva. Marta, mjesto da muči, počne ga još bolje podjarivati. Grga je bijesnio, lupao po kuči i razbijao sudje, dok ga Marta šilom ne oturka u postelju.
Idučega se jutra pronio glas selom, da je Bara Grgina otišla za Nikolu bez zakona. Mnogim se zavidnicima Grginim pruži prilika, da mu mogu pred selom očrniti lice. Govorili su, da je on najviše rogoborio proti onima, koji su se uzimali bez zakona, a sada je svoju kčer pustio bez zakona.
Ovi glasovi dodju i Grgi do ušiju. Kako ga je istom sad srce peklo, kad mu je i obraz potamnio, do koga je najviše držao ! — Volio bili, da se ni rodio nijesam, nego da me je ova sramota stigla. A svemu je tomu kriv taj prokleti Nikola! Ne samo da mi je ugrabio kčer, več mi je i poštenje okaljao, te ne mogu više poštenu čo-vjeku čarom* u lice pogledati — govorio Grga sam sobom.
U njemu je sve kipjelo. Nije se mogao snači. Bilo mu je u srcu ko u kakvom presjeku, gdje voda mutna odasvud ključa, a ipak ne možeš raspoznati, otkud naj jače dere.
U tom bjesnilu odmava istoga dana nekamo Neke su znati-željne žene i djevojke šaputale i tamo i amo, ako i ne na sva
Zbog lju-bavi.
Pripovijest iz seljačkoga života. Napisao M. Vrbovški.
(Svršetak.)
VI.
sigurno.
usta, da je Bara sinod otišla za Nikolu, a Grga je zato odletio valjda po žandare. Svakako ta spletka ne može izdobriti! Jakov Nikola i Grga, — ne zna se, koji je od koga počkiji* za zlo učiniti —--------
VIL
Nebo je tmurno. Šunce kroz oblake škilji na zemlju, ko da se boji sasma pomoliti. Grga je brzim korakom odmicao naprijed. Neprestano je rukama odmajivao, ko da nešto od sebe goni. Odi je izbuljio, čelo namrštio. Najednom se zaustavi pred Jakovljevom kudom, malo kod ugla popostane, zatim otvori naglo vrata i bane u kudu. U kudi nadje Ivana, Nikolu i Baru, gdje uz ognjište sjede i potiho razgovaraju.
Kad vrata zaškrinuše, u jedan se mah svih troje obazre. Zablenu se, kad na vratima opaže Grgu, koji je mrkim pogledom mjerio Nikolu i Baru. Nastane na kratko šutnja, koju prekine Ivan.
O kume Grga, to si ti, koje te dobro nosi do nas? Valjda si poradi Bare došao. Ne boj se, brate, za nju; ne de joj ni kod nas ništa biti. Upravo sam ja sad sumio k tebi idi, nu ti me evo preteče.
— Ti k meni, po što ? Još mi imaš obraza što govoriti, hode Grga ljutito. Tu li si i ti, nesretnice, okrene se otac k Bari. Srami se osinja svoga; ali što da se sramiš, — Što ti mariš za sve! Otro-vala si mi život, uništila poštenje, okaljala ime i pleme, ali ne deš valaj biti Ženom toga hajduka, te ništarije, koji je svemu tomu kriv!
Bara ko da nije ni živa. Možak joj se stvorio kamenom ; noge ko da su joj u pod urasle, a u njoj je ključala krv ko bu-jica. Tako je negdje čovjeku pri duši, kad ga na smrt vode.
— Oče! — zavrisnu djevojka i baci se pred oca.
Ko plamen skoči Grga i grunu djevojku, da je na uznak pala. Nikola se i Ivan zabezeknuše ovim postupanjem, no ne re-koše u prvi čas ni riječi, ved samo medjusobno izmjeniše poglede. Ivanu je doduše ved kipjela krv od jada, nu ipak se uzdrža, a da ne provali gnjev na vidjelo, — pa opet blago hode Grgi.
— Grga! što se žestiš ko žeravica; ja ti nišam ništa kriv, a nisu ni Bara ni Nikola. Ona ljubi njega, on nju, pa se svezaše ne maredi ni za čije opomene. Ti bar znaš, što su mlada srca; — tu nema dakle nikakve prevare, nikakve otimačine, kao što ti veliš. Evo ti i Bare na srijedi, pa i nju pitaj, je li je tko zavarao, ili je ona sama dragovoljno došla.
— Muči, ti si ko i on, kad ga braniš. Kako bi ona otišla za njega, kad je ved zaručena s Jakovom! On ju je zavarao. Meni ne treba više ništa znati — hode Grga ljutito.
— Ja Baru zavarao? To je laž! Kako se ti to usudjuješ meni u mojoj kudi govoriti? Ovdje meni ne de nitko brčkati ispod nosa, pa bio ko mu drago!
spremniji.
— Nikola! hode Bara kroz plač, kad je vidjela Nikolu tako srdita i zazeblo je nešto u srcu — molim te, ne ljuti još jade oca. Vidiš, da ni sam ne zna, što govori od ljutitosti, ved izgleda ko van sebe.
Nikako se nije ni malo obazirao na te Barine rijedi, ved i dalje vikaše na Grgu. Otac ga uzme miriti, predodujudi mu, da je i on kriv, jer je bez njegova dopuštenja odveo Baru; za to neka mudi, dok se Grga odljuti, pa de sve dobro biti. Nikola plane i na oca, što brani Grgu.
Sto bih ja bio kriv, hode on. Bara je pošla sa mnom dobro-voljno; ja je nišam silio. Pa napokon, ako mu je toliko krivo, evo mu je, nek je vodi natrag. A on je tu došao, pa budi ko manit, i grozi mi se, ko da ga se tko boji.
Bara je sve više blijedila, slušajudi Nikolu, kako ruži oca, a nju ponižuje. Bolilo ju, što Nikola nema barem nje radi obzira s očem.
Grga, koji je sve do sada uz vrata stajao, plane ko ljuta zvijer na Nikolu s ditavom litanijom pogrda, kakve su mu samo na jezik dolazile. Nikola se takodjer raspali, škodi ko pomaman, i pokaza Grgi vrata.
— Odmah da si izašao iz moje kude, ako hodeš da zdrav ostaneš, jer ako te ja šilom podnem goniti, ne de biti dobra.
— Koga deš ti tjerati iz kude, izrode ljudski! Ja sam amo došao poradi svoga djeteta ! vide Grga.
Nikola škodi k njemu, pograbi ga za jaku, i htjede ga van baciti.
Bara, koja je do sada ko kip na istom mjestu stajala, samo što je ruke grdevito stiskala, ko obnevidjena rasklopi odi, a grudi samo da joj se ne razlete od silna talasanja. Cas dva osta onako su-mrtva, a onda se povrati u nju krajiškinja — škodi ko lavica i odrinu junadki Nikolu od oca. — — — — — — — — — —
VIII.
Bara je lutala u nodi ko bez glave. Nije mogla da još pravo pojmi svega. U glavi joj sve kipjelo, — a misli se rojile kao roj pdela, kad iz košnice provali u pašu. Ne — to nijesu bile misli, to su sami oštraci. I što dalje ide djevojka, sve joj to jade tude u glavi,
u sljepodicama, sve je goni, goni —------------Goni daleko od te
kude. A ta je kuda — njena lcuda, kuda onoga muza, kome je htjela biti žena, kome je žrtvovala sve . . . Ali ne — to nije bio više onaj dobri, lijepi Nikola — to je bio drugi. Da — drugi, s krvavim odima, jarostan, divlji . . .
I Bara gleda, kako se taj Nikola, ta zvijer, obara na njena oca, kako ga davi, ubija ... I samo je biješ u njega: ta i nju, svoju Baru, svoju Ženu — ođrinuo je od sebe pogrdnom rijedju. A u rijedi njegove psovke umiješala se kletva odeva, koji je ležao
na zemlji u krvi, na samrti. Ta kletva, taj jecaj gonio je sad u nod, dalje, dalje ... A još duje, kako se njen Nikola divljački smije toj kletvi, kako gleda svoju žrtvu bez samilosti, bez ljubavi. I Bara vidi, da u njega nema ljubavi ni za nju, jer bi joj se bio smilovao. A ni ona ga ne može ljubiti: ona bi btjela za-boraviti to užasno lice, te nagrdjene poteze svoga Nikole, odurni zvuk njegovih rijedi. Ona de pobjedi od njega, ona ga ne ljubi, ne . . . Ona de pobjedi — — — — — — —	— — — —
Za uru stajala je Bara na visokoj hridi nad Likom. Usnice joj se midu: još se jednom prekriži i uzdahne. A onda naglo bljesnu nešto bijela i udari u potok. Voda zapljusnu; a uz ovaj pljusak
izgubi se i krik —-------Nekoliko je puta izbaci voda i vidjelo
se, kako se nešto otimlje u vodi, razmahuje rukama, hvata za glavu, odajno poteze za kose, dok se napokon za uvijek ne izgubi pod vodom — — —
*
A dotle je u selu gorjela Nikolina kuda. Sjutradan nagadjalo se ovo i ono, dok se malo pomalo ne saduka, da je to udinio Jakov — zbog ljubavi.
Propao.
Piše M. R.
(S vršet.ak.)
IT.
Ved se podeo spuštati suinrak na procvalu zemlju. Bijaše mje-seca svibnja. Iz najvede sobe župnoga dvora u C. dopirao na otvo-reni prozor na mahove poluglasni razgovor. U toj je sobi sjedio za stolom mjesni župnik, do njega mladi kapelan Ferid, pa Zorid, uditelj iz K. i Zorkovid, uditelj iz G. Svjetiljka bila ved upaljena, a komarci je i nodni lepiridi oblijetali. Baš se društvo das prije povratilo s groblja, isprativši mjesnoga uditelja onamo „kud za vazda gre se“. U društvu je vladala neveselost i ona obidajna sumornost poslije povratka sa sprovoda. Oovjeku je onda duša napunjena nekom sjetom, nekom teškom, neobidnom sjetom, koja se preplide s duv-stvom, što ga budi pomisao na ništetnost života. Svaki se bavio svojim mislima.
— Pa odašta je umro uditelj ? — zapita iznenada kapelan Ferid.
— Sušica! — odgovori župnik odsjedeno. Nastane opet tišina.
— Danas je to nešto obidno, da ih med uditeljskim podmlatkom najviše umire od sušice, — nastavi dalje župnik, samo da prekine
onu mrtvačku šutnju, u koju je društvo palo. Naš mladi svijet po-čima prerano živjeti, pa mora i prerano da svrši život.
— A čijom krivnjom, prečasni? upita Zorid.
— Vlastitom, mislim.
— Krivo sudite, rekao bih. Treba poznati današnji uzgoj i prosjediti cijelu svoju mladost u školama našim, pa demo viđjeti da je upravo tu uzrok, da počinjemo prerano živjeti, da se prebrzo razvijamo, pa mnogi umre prerano — onda, kad bi društvu ljudskomu mogao najviše koristiti. Izadju ljudi kao cipele ispod stroja: nosiš ih dan dva, pak ih razderane baciš u kut. Korak iz škoiskoga života veoma je nagao, — bar u našoj štruci, u učitelja; a zavodi su tek Strojevi, koji izgladčaju tek površinu. Eto vam primjer: naš pokojni kolega, što ga ostavismo čas prije u posve-denoj zemlji, Natko Barbalid, premlad je i prenaglo zabrodio morem ozbiljna, mučna života, pa se na žalost i premlad utopio u tom moru.
— Tu se sjedam nečega, upade s lakim posmjehom kapelan Ferid. Jedan od mojih profesora uskliknuo bi više puta, još onda, dok sam brisao hlačama školski prah: „Majko moja! Ludo li je ono jadikovanje prigodom smrti kojega mladoga čovjeka i one fraze: I opet pokosi nemilosna smrt jedan cvijetak, poginu jedan od nadobudnih sinova itd; — a u istinu je bio protuha, da mu nije u tom bilo para; sam sije prikratio život!“ — Velim vam — htjede nastaviti dalje kapelan. —
— Gospodine Feridu, čast vama, upadne mu u riječ Zorko vid. Braniti moram pokojnoga kolegu. Ljuto se varate, ako mislite, da bismo mi mogli s ironijom kliknuti danas: „I opet pokosi nemilosna smrt jedan cvijetak“ itd. — To bih ja mogao kazati s dubokom žalošdu i s iskrenim uvjerenjem. Barbalid je bio duša od čovjeka; ali je ta duša zabludila u životu, jer su je turnuli prije u nj, no što su pokazali sve staže i sve ponore. Ako ste voljni slušati nje-govu prošlost, ja du vam je pričati, jer znam, da je od vas nitko dobro ne poznaje.
Zorkovid je to izgovorio nekako važno, s ponosom, koji se gubio u nekoj sjeti. Društvo pristane, jer je ona žarka obrana pokojnika pobudila u svima interes.
III.
— Upoznali smo se u bijelom Zagrebu, započe Zorkovid. — Bio to lijep mladid, gustih, črnih uvojaka, a blijeda lica. Došavši obojica u glavni grad, bili smo još mladi. Bili smo djeca, naivna djeca; ta oslobodili smo se tek stegnutih uzda škole. Zagreb, premda nije velegrad, odiše ipak nekim svjetskim, možda i odved svjetskim, kozmopolitskim duhom, pa je na nas djelovao ved u prvoj godini tako, te smo se mogli duševno vinuti nešto više, postali smo samo-svijesniji, pa smo se usudili pokazati se medju ljudima. Ipak nam je još uvijek bila škola svrha a ne sredstvo, a drugi red najužas-nija stvar na svijetu.
Poznata je stvar, da se preparandija ved od negda smatrala, a na žalost gdjekad još i danas smatra nekim „refugium pecca-torum“. Da li je to pravo, da li nije — ne znam. Ne bih rekao, da jest, ali ne bih rekao ni da nije.
Mi nijesmo stupili u taj zavod s oduševljenjem za sveto učiteljsko z vanj e; ta bili smo još djeca. Gdje da u nas onda bude toliko zrelog razmišljanja? Išli smo u taj zavod, jer su drugi htjeli; ta tuj najprije dodje čovjek do kruha, a ostane — gospodin!
I prva se godina svršila.
U polovici druge godine maknuo se naš život s one stare kolotečine, kojom se do tada kotrljao. Mnogi su od nas gubiti počeli za školu interes, onaj interes, što ga osjeda savjestan djak. Počeli smo misliti svojom glavom. Dobom nam se širio vidokrug. U nama se počela buditi želja za znanjem, pa kad smo spoznali, da ga u onih nema, koji bi trebali da ga nama dadu, ili u njih uopde nema volje, da nam ga dadu, ogorčavalo nas to sve više. Ta smo opažanja u onoj dobi voljeli još više uvedavati, pa smo se još više odbili od škole. Pa i knjige, iz kojih smo učili, bile su nam poznate vedim dijelom iz gimnazije, još od dvije godine na-trag. A mladost hlepti za novim stvarima; staro, poznato umara je. Jedina je pedagogija bila nova. Ali i ta nas nije mogla osobito zagrijati, jer su nas mnoge u zavod, kako spomenuh, dovele tudje misli i kombinacije, a ne naše nagnude.
Tu se dogodilo nešto važno. U doticaju (ako i — na žalost — veoma rijetkom) s drugim zrelijim ljudima, a pogotovo bavedi se drugom lektirom, upoznali smo izbliže prilike, u kojima živi naš siromašni narod. Taj narod pobudi u nama simpatije, sažaljenje i ljubav. To su momenti, koji se pojavljuju obično u svakoga čovjeka toga doba, kad se digne bar nešto više svojim duhom. U nama se probudio patriotizam, koji je bio ipak realniji od onoga u druge mladeži, jer smo spoznali potrebu valjanih učitelja, da trgnu taj narod iz duševnog mrtvila, koje donaša sa sobom i moralno i ma-terijalno zlo i ropstvo. Pomišljali smo tada s mladenačkim entuzi-jazmom, kako je časna zadada, što nas čeka, kako je uzvišeno zvanje, kojemu smo se posvetili, pa smo se zavjeravali tu misiju dostojno izvršavati. Tek od tog doba počela nam je škola biti sredstvo, a ne cilj. I tada smo tek osjetili — bar nekoji — nagnude k zvanju, kojemu su nas prije godine i po dana posvetili drugi.
Znali smo da samo onaj može da poda drugomu znanja, koji ga sam ima u izobilju. Ali škola nam nije mogla toj želji za sve-stranim znanjem udovoljiti i postala nam je ravnodušnom. Ta, bože, treba je svršiti, jer ne dobiješ bez toga diplome; a bez te ne možeš biti učiteljem. Zar je i moglo da drukčije bude? Vi dete pomisliti: Kako, zar nije ni sada mogla da vas oduševi pedagogija? Premnoge ne! Mnogi, a osobito Barbalid, nijesu bili rodjeni za pedagoge. Oni su bili svi voljni postati učitelji svoga naroda; za tu su ideju bili oduševljeni; ali oni nijesu marili biti moderni učitelji, pedagozi. Prevladao je bio mladenački žar, a sistematske naobrazbe nije bilo.
Dani su žurno prolazili (bila je to več treča godina), i mi smo gutali knjige, tražili znanja. Koliko sam puta našao Barbaliča u jutro sasma izmučena, blijeda! Dugo je u noč čitao.
Prolazili dani, i mi smo lirlili veselo k budučnosti. Prem su od nas pripavnika drugi djaci zazirali, nijesmo se na to mnogo obazirali. Mi smo se ponosili visinom, na koju smo se penjali. Znali smo, da če vremenom uvidjeti i ostali ljudi, od kolike je vrijed-nosti rad savjesna učitelja.
Prolazili dani. Jednom zateče noč Barbaliča i mene na Miro-goju. Zakasnili smo nešto svagdašnjom našom šetnjom. Sječam se dobro, sjedili smo na stubama arkada, va mjesec je osvjetlavao črne križeve i bijele spomenike grobova. Šutjeli smo. Barbalič se za-gledao sanjarski u daljinu, a ja sam bez misli promatrao križeve i bijele spomenike. Barbalič je več eto nekoliko dana šutljiv.
Na jednom se on primakne k meni bliže nasmiješi mi se — i danas se još sječam onoga posmjeha — pa mi reče:
— Frane, ja sam se zaljubio.
Mene se to osobito nekako dojmilo u ovoj tišini i na ovom mjestu, u carstvu mrtvih. Pogledam ga. Mislio sam, da sanjari, ta bio je bujne fantazije, pa ova noč, okolina puna poezije, pa grobovi, grobovi, što se ljeskali na mjesečini-------
Barbalič mi ipak ispriča početak obične ljubavne drame. Ja sam ga slušao, ali nijesam imao pojma, što to znači pravo, žarko ljubiti. Ta bili smo mladi.
Primaknula se i zadnja, četvrta godina. Još samo deset mje-seci i slobodni smo! — klicali smo radosno, — časna nas zadača čeka. Čeka nas polje neorano, obraslo šikarom. Izorat čemo ga: ta to je slast prvomu orati; i posijat čemo sjemenje. Zlatni če klasovi biti nagrada znoju . . .
Bila je opet noč i mjesečina kano ono na stubama arkada Sjedjeli smo zajedno u gustim sjenama kestenja na Štrosmajerovu šetalištu. Pred nama dizala se slična golemom divu črna, ukočena masa — stolna crkva.
— Frane, ja sam nesretan, uzdahne Natko Barbalič.
— Pa zašto? kakav je uzrok tvojoj nesreči? — upitam ga.
— Ja sam propao. Mojemu brodu nema luke.
Pogledam ga. Zazebe me nešto. Sto li mu je? Ta on mi nije pričao ništa, ni o kakoj nesreči, u koju je pao. Bio je doduše svaki dan sjetniji, čudnovatiji, ali sam mislio, da su to malenkosti, koje se dadu odbiti na njegovu sentimentalnost.
Natko je ove riječi izgovorio s nekim mirom, gledao je u zvijezde; njegove se grudi dizale žurno. Učinilo mi se, da čujem kako mu srce kuca.
— Oovjek ne može da služi dvim gospodarima — nastavi on — jer služba jednomu propast je drugomu. — Tlo mi se izmiče ispod nogu; a nemam, za što da se prikvatim. Uh! to je užasno. Padam, padam.
lito.
Meni je bilo na te njegove rijedi pri duši tijesno. I opet sam mislio, da mašta, da sanja; ali to je bila kruta zbilja. Natko go-vorio dalje:
— Na izmaku je godina; za malo, pa de dodi dan, gdje nas dužnosti (tu je rijed izgovorio s bolju) zovu, da idemo u narod, da ga budimo iz mrtvila, da ga privedemo k zori života. Sada on sniva san slidan smrti. Posvetili smo se, ili da pravo redem, posvetili su nas drugi (— hvala im —) tomu zvanju, kojega je rad slidan zrakarna onoga sunca, što nas ogrijeva. Pripravni smo, ili da bolje reknem, pripravni ste, da rušite idole tmine i neznanja; ali pred menom diže se avet; tamni mi vid, zaklapa se oko. Ja padam u ponor, što se provalio poda mnom. A dubok je taj ponor.
Natko podeka das. Njegove se grudi burno talasale, a njegov je glas bio prebijen i podrktavao je. Bio sam udivljen od presenečenja.
— Nijesam ti nikada govorio o boli, nastavi on, o boli, koja mi pritište dušu kao mora. Rekao sam ti jednom, da sam se za-ljubio. Onda nišam mislio, dim de to uroditi. Ljubim djevojku, duša mi dežne za njom, ljubim i narod, život mi diše za nj.
S bolju moram priznati, da se ruši onaj ideal života i rada, što sam ga sebi stvorio, posvedujudi svoj život samo svomu narodu. Ali — dovjek je tek zemaljsko bide. Frane, mi smo još djeca.
Natko odahne, pa nastavi:
— Ljudi se rugaju tobože umišljenoj nekoj platonskoj ljubavi, jer je ne poznaj u. Sto moja duša duti prema bieu, koje me uzdiže u neke više sfere, koje bivstvovanje sklada moje misli u neku uz-višenu harmoniju, — to je nešto veliko, nešto puno poezije.
Pomisao na nju održala je moju dušu, da nije pala u kal svagdašnjih slaboda, ved je zaplovila visoko onamo, gdje se nalazi slatki sklad trajnoga zadovoljstva. Možda sam bio zaplovio i previsoko; a mi smo ipak — na zemlji — —
Ona ne shvata onoga duvstva, što ga ja čutim prama njoj; ona nije voljna, niti znade da se uspne u one višine, kud se vinu moja duša. Svagdašnja je to žena.
Ona računa realno, na ženidbu, na udoban život. Ja joj i ne zamjeram; svatko traži ono, u dem nalazi zadovoljstvo. Ali zar se meni mogude oženiti i zar se mogude nadati udobnom životu i miru i sredi u takovim, u mojim prilikama? Pomisli! Zar da se trajno s njom vežem, pa da i njoj i sebi pripravim mjesto željena raja — pakao ?- Da, pakao! Ne, toga ne du nadiniti; odviše je ljubim.
Ona je od svoje mladosti priučena na udoban život; njezin je svijet u modnim haljinama, u ugodnim zabavama Može li joj to sve pribaviti sirota školnik s onih 25 forinti place, — školnik, koji se posvetio svim žarom svoje idealne duše tomu, da se bori za svoj narod? A da joj to kasnije uskradujem — to ne mogu.
Ona nije tako velika, da bi bila voljna trpjeti za svetu stvar, kojoj sam se posvetio. Ne pozna onog velikog duvstva, što ga mi čutimo za taj bijedni narod.
A ja je ipak ljubim. I ne moči ništa! I vidjeti, da bi me i ona ljubila, kad bih ja sto mogao, a vidjeti, kakđ odlazi, odlazi u tamu, u naručaj drugih — a ljubiti, ludo ljubiti! To je bol, to je propast-------—
I Natko se privine k meni i sakrije svoje lice na moje grudi. Nastane grobni muk. Natko se trzao. On je plakao, on je teško patio — i za mene je on bio velik.
Približio se i konac posljednje godine, koji smo več jedva očekivali, jer nam je škola ved upravo dodijala, omrznula. Covječja duša teži uvijek za nečim novim, nepoznatim; a kad se nama po-davalo uvijek ono staro, več toliko puta prožvakano, presjelo nam.
Dodje u skoro i posljednji dan škole. Rastasmo se svi, zavje-rivši se, da čemo nastojati, da ispunimo obečanja, da oživotvorimo ideje, koje smo gojili u srcima našim.
Barbalič je bio jako dirnut. Padosmo si na grudi, a on mi Sane:
— Borim se! Zbogom!
Njegove su riječi zvučale tugaljivo, slomljeno. Nije više bilo u njima ushita ni živosti od negda.
*
I Natko je otišao. Dobio mjesto u C. Mene bacilo daleko, na medju Dalmacije. Natko mi pisao odmah iza dolaska u C., kako mu je pusto: nigdje nema iskrene duše, sa svih strana paze, što radi i kako žive. O svom radu za školu i narod nije ništa spomin jao. Bit če da je tomu uzrok taj, što je, došav u seosku zabit i odaljen od svijeta, opazio svoju golemu bijedu. A on je uopče bio duša ne ču reči slaba, al još ne dozrela za onakav samotan i samostalan život. Realna slika života nije mu oduzela odmah volju za rad, ali ga je smela; i tim je bio uzdrman onaj ideal, što ga je bio stvorio i nepoznavaj uči zbiljskih fakata. Ajednom uzdrmano lako se sruši Njegovo oduševljenje za rad počelo se i onako gubiti več u Zagrebu, kad se morao odreči one duše, što ga je punila plemenitim zanosom. Misao na mrtvu ljubav, pomanjkanje mužev-nosti, pa ono opčenito nadziranje mlada inteligentna čovjeka, ponižuje čovjeka, ogorčuje, poništuje. Videči osim toga Barbalič, kakav je u zbil ji onaj narod, o komu je sanjao, pričini mu se regbi na-jednom taj narod i nepristupan i nepopravljiv. Pomanjkanje srodne duše ulije mu u dušu pesimizma i ubije ga sasma.
Bit če da mi nije za to pisao o svom radu, jer se stidio priznati svoj nerad.
Prošla i godina; a ja nijesam primio o njemu ni glasa. Na moj upit odgovori mi jedan kolega iz mjesta, koje nije daleko od C., da je Barbalič postao pustinjak, da se s nikim ne druži nit se s kim razgovara.
Nijesam mirovao čitavu godinu dana, dok ga ne pohodih.
Jao! — kako je izgledao! Živi mrtvac!
Pitao sam ga:
— Šta je tebi? Zašto si se tako zapustio?
— Borio sam se, kušao sam dizati narod iz mrtvila. Šta od svega! — Stao sam razmišljati. I znaš — ona, ona mi bila uvijek na umu. Ubila me! Hi ne, nije ona kriva, moja me sudbina ubila, ubila.
— Pa gdje je ona? — rekoh.
— Ja je nikada ne zaboravih! Ja ne znam ni gdje je ni što je s njotn. Ja sam ovdje sam. suho drvo, okresana mladica. Pao sam brate. Tama, duboka tarna.
Ja sam ga tješio, ali sam bio uvjeren, da je ta utjeha sasma uzaludna.
— Frane! Znaš što sam ja? Ja sam biljka, koja bi bila jednom, sudedi po bujnosti mladice, urodila lijepim plodom; ali nije bilo vrtlara. 1 došao vjetar; a biljka još mlada, sama, u nepogodi ukrž-ljala, slomila se. Ali ja nijesam toliko kriv.
I nije bio zbilja svemu sam kriv. Ta kako da se snadje u životu mlad dovjek' od 17 do 18 godina. Gdje je tu u njega energije, zrelosti, ozbiljnosti? On hode života, života; a optereduju ga teretom, koji je najmučniji; naj veda je njegova odgovornost.
I tri su opet godine prošle i gotovo sam zaboravio na tužnu tu dramu; al nakon tri godine primim od njega pismo.
Bože moj, pomisao na ono pismo uvijek mi je strašna. Iz njega sam uvidio, da je moj idealni Natko, ona genijalna duša, postao obični, zaboravljeni seoski školnik, koji se bori za svagdašnji hljeb. Regbi da je i na nju sasma zaboravio, ali je zaboravio i na sve druge svrhe, kojima se kanio posvetiti, izgubio vjeru u sve, i gusta je tarna bila oko njega. Zaboravio na uspomene i na do-vjeka u sebi.
Ja sam, vjerujte mi, gospodo, proplakao. I ne samo nad nje-govom sudbinom, premda me je najviše dirnula, nego i nad mnogo njegove brade, nad mnogo ovakovih nesretnika, kojih ima više nego se u nas i misli.
Na domaku sam svojom pripoviješdu.
Za konac joj i sami najbolje znate. Predasni vam je taj konac najbolje osvijetlio, kad vam je na pitanje: „Pa kakov je inače bio taj dovjek?" odgovorio: „Barbalid je bio pijanica“-----
Zorkovid svrši.
Ferid je šutio i zamislio se. Nije govorio više s ironijom o pokojniku.
IJgo Valcarenglni.
Profil.
Dok su svakomu, koji makar i površno prati moderni talijanski roman, vrlo dobro poznata imena Fogazzara, D’Annunzia, Rovette i Verge, za Val-carenghievo možda ni čuo nije. Pa ipak on je mnogo uvažen činbenik u talijanskoj knjiži, koja mu treba da bude zahvalna kao prvomu savjesnomu
raduiku na neobradjenu prije polju socijalnog romana. Naravno da se pisalo i prije njega socijalnih romana; ali to je sve bilo samo površno, j er nitko nije ni namjeravao, a nekmo li pokušao, da napiše opširno djelo, u kojem bi izravno napao na društvene mane. To je pokušao Valcarenghi, unijevši u umjetnost socijalne probleme; i doista, koliko je velik umjetuik, još je veči socijolog.
On dijeli biča, koja sačinjavaju društvo, u tri velike kategorije: u prvoj su oni „koji čine dobro ili neznajuči, ili iz himbene bojazljivosti, ili zato, što nemaju prilike, da čine zlo“; u drugu je uvrstio one „koji, pošto več jednom podlegoše u oČajnoj borbi s razumom, čine zlo, obmamljeni njegovom često puta nepobjedljivom moči1-; a treču sačinjava ono malo individua „kojima svedjer ideja odgovara radu“. I onjedošao do zaključka, da „nekakova velika nužda tišti ljude, kojima je sav život u postignuču slasti i bogatstva, — nužda, da se više pričine nego da u istinu budu pošteni.“
„Postavio sam, veli on, mnogima ovu dilemu: „Eto dvaju puteva. Jedan vodi do materijalne sreče; ali da se dopre do nje, treba prouzročiti plač dru-gomu. Drugi vodi do mraka, do oskudice, do bijede, ali odalečuje zlo i po-budjuje najmilije zadovoljstvo u srcu.
— Ja izabirem ovu — odgovarao mi je svatko — siromašim, al poštenu 1
To je bila retorska fraza.
Njihova su usta lagala, dok je njihova savjest iskreno kazivala, da bi bili izabrali onaj drugi put, samo kad bi bili sigurni, da če moči svojom sna-gom odalečiti od sebe zlo i doči do cilja nekažnjeni."
Ovo je temelj, kako se vidi, dosta opsežan, na kojem je Valcarenghi gradio niz svojih romana pod naslovom „I retori“. U ogromnu materijaln, što ga nudja romanu skeptično društvo zadnje četvrti XIX. vijeka, rasprava o velikome skupu „retora“ bila bi jedna od najmučnijih, ali i najinteresnijih.
U položaju današnjeg i prehistorijskog čovjeka Valcarenghi vidi pot-punu sličnost; onda se divlji trebao boriti proti svim silama prirode, da osi-gura sebi opstanak; a danas se pitomi treba da bori proti „zadrugi savršenih životinja, koje sačinjavaju čovječanstvo'*. I ta se borba neprestano vodi iz-medju individua i individua, zadruge i zadruge; borba je užasna, i ako je prikrivena lažnim plaštem uljudnosti i društvenosti, borba bez primirja i bez počinka. Treba se boriti proti nebrojenim predrasudama, proti običajima i tradicijama, koje su danas dugotrajnom uporabom postale zakonom.
A digne li se kakav individuum, da pokuša koješta nova ili na intelektualnem ili na ekonomno-socijalnom polju, cio svijet ustaje protiv njega; u torn je borba za opstanak modernog društva. Hoče li da preživi, mora ili da se opre društvu ili da popusti. Koliko je onih, koji su tako snažni, da se opru? Vrlo ih je malo, koji imaju tu povlasticu; a promotriš li malo bolje, opazit češ, da se večina takovih ne opire društvu, nego se, jer nije ovisna i po torn prisiljena, da živi u društvu, kako bi zaslužila koricu svagdašnjega hljeba, povlači s poprišta. Drugi pako, koji su pokušali, da se opru, ili pa-doše iznemogli i pobijedjeni u okrutnoj borbi, ili se povukoše, pokle im se ogadiše nezakonita sredstva, kojima su retori s njima vojevali. „I retori“ su upravo — kako misli Valcarenghi — svi oni, koji ne čute u sebi snage, da se bore, a ipak ih goni želja, da se popuu na više; ovi se povlače u zapečak,
pa bučeči drže zaposjednuta mjesta, časti, katedre, napokon sve ono, za sto se vulgarno misli, da ide, „po zasluzi". Ovima se pridružuju svi oni, koji su u borbi smalaksali, te pritisnuti k zidu postavili zakonima svoje kukavne uzmake, i bacaju anatemu na sve one, koji nijesu htjeli prignuti čelo, niti pripoznati njihove dogme. To su vam retori.
Problem ljubavi, komu se u romanu nije moguče ugnuti, a i iuače veoma je važan u današne doba, Valcarenghi proučava s dva različna gle-dišta. U „Confessioni di Andrea" više djeluje na čitaoca, nego li u „Fumo e cinere"; ali je za to u ovom potonjem problem mnogo smjeliji, jer se dotiče pitanja o slobodnoj ljubavi. Andrija je slab dok je Fulvij jak; prvoga po-vlači za sobom okolica, dok joj se drugi opire. No i Fulvij, i ako se dijelom diže proti glavnim idejama današnjega društva, ipak nije kadar, da se održi do krajnjih posljedaka svojih teorija: i njemu je od velike potrebe netko, koji bi ga potpomagao u ovoj borbi, misleči kao i on. Ne usudjuje se da uzme Gjildu i da se prikaže svijetu kao realan model svojih teorija, več kao što Andrija ostavlja Elizu, jer mu se nije podala kao djevica, tako i Fulvij zapušta Gjildu, jer po njemu zamišljena slobodna ljubav pada pred druš-tvenom ženidbenom institucijom.
To je vrlo lijepo orisao i u crtici „Una cavalcata". Achille Čampi, mladi sanjalac, ljubi Anu Maineri, a i ona njega. Kad joj pak on razlaže, kako se sreča ljubavi uništuje u braku, i da se oni toga radi ne če vjenčati, več ži-vjeti zajedno slobodni, u prkos svjetskom konvencijonalizmu i ljudskim zakonima, misli ona: — „On je lud! — i odbija ga.
Tako je isto živio u iluziji i Alberto Valli. junak trečega njegova romana „Coscienze oneste“, no napokon biva razočaran, jer se uvjeri, da nema ni vjerna prijateljstva ni iskrene ljubavi, nego se svim tim trguje bez savjesti.
Valcarenghievi su junači analiste dekadence, to jest prelazne dobi, ža-losne po one, koji u njoj žive. Večina ovih individua ima u sebi neku neo-bičnu moč u motrenju pojava ljudskih, moč, koju psihologija nazivlje „podvo-stručenje svoga j a“. To se sastoji u toni, da oni mogu promatrati čine, koji se dogadjaju oko njih, te ih se i dotiču, tako, te se to sve nimalo ne doima njihove individualnosti. I po takovu objektivnom opažanju stvaraju zakone, kojima bi htjeli da se pokoravaju i oni sami i da potiču takodjer druge, da im se pokoravaju. No proti torne vojuju običaji, zakoni i socijalni odnošaji, tako da je „ja“ zapriječen u praktičnoj uporabi, pa se žalosno povlači u se, noseči sobom nekakav osječaj slabosti i odurnosti. Iz toga se radja najprije samonikli pesimizam, koji ne prolazi u kratko vrijeme, jer mu je korijen du-boko u razumu; a za njim slijedi otpor protiv takovih u istinu žalosnih pojava. Ovo su psihološki momenti, kojima je proniknuta umjetnost XIX. vijeka. Prvo je doba dalo Wertbera i Ortisa, drugo ima sila zastupnika; spominjemo samo tri močna: Pavla Bourgeta u Francuskoj, Gabrijela d’An-nuzio i Uga Valcarenghi u Italiji. Bourget osječa današnje zlo, i reklo bi se, nastoji, da opet privede francusko društvo k staroj vjeri. U „Le Disciple" Andrien Sixte, filozof pozitivista, uzmiče preplašen pred praktičnim poslje-dicama svojih teorija i njegova se misao povrača k Ocu, koji je na nebesima. D’Annunzio je više skeptik i više umjetnik. No jači je i smjeliji od svih Ugo Valcarenghi koji svojom analizom prodire u samu jezgru bijede i himbe mo-dernog života, da žigoše sramotil nepoštenjaka.
Živuči u Milanu, lcoji je danas možda najindustrijalniji grad u Italiji, susretao se sa starim i novim idejama, sa širokim idealnim težnjama i sa manje ili više praktičnim pokušajima socijalnog preporoda. 1 Valcarenghi je proučio sve ove socijalne pokrete — ne kao filozof ili ekonomista, več kao umjetnik.	Vinko K. Oblomov.
Descendentalna teorija in teorija selekcije.
Spisal S. B.
(Konec.)
Ko je Darwin vedel, kako in s kterinii sredstvi človek dosegava po kultiviranju razne oblike, se je vprašal: ni 1 i morda v prirodi kake sile, ki bi vtem poslu zamenila človeka. Baveč se s to stvarjo dobi v roko knjigo Thomasa R. Malthusa: „Essay on the principles of popularition." (1798.) Ta knjiga govori o narodni ekonomiji. V nji dokazuje, T. R. Malthus da se človeštvo množi povprečno v geometrijski, a hrana samo v aritmetski progresiji Po tem takem je torej ljudij vedno več kot hrane, stoječe na razpolaganje. Iz tega nerazmerja se je porajalo veliko nevolje in zla, ktera ljudstvo silijo na mejse-bojno borbo za najpotrebnejše življenske potrebe. Vsak, ki le malo pokuka v svet, bo to opazil na prvi pogled. Nu, takov pa ni samo mej ljudmi, temveč i mej rastlinami in životinjami. Število živo-tinjskih in rastlinskih zametkov, pa i onih individuov, ki baš dojdejo na svet, je mnogo večji od onega, ki doseže popolni svoj razvitek. Vzrok tega je istotako mejsebojna borba za hrano v širjem smislu besede. Životinje bore krute borbe, ker se — ne le, da se morajo boriti za vsaki založek — morajo boriti i v interesu samoobrane proti človeku, od kterega jim preti velika pogibelj, pa zopet mej seboj, ker kolje druga drugo in se z njenim mesom hrani. Mej rastlinami pa ta borba ni tako vidljiva, ali je ipak huda, Rastlina se mora boriti za prostor na njivi, za hrano, za mokroto zrak in svetlo, za toploto i t. d.
V ti obči borbi mej organizmi slabejši individui propadajo, a samo oni, kteri so osobito jaki in kteri se morajo adoptirati, zmagujejo in se popolnoma razvijejo in dojdejo do razploda. S to borbo so si dobili vsakovrstna dobra svojstva, ktera se po zakonu heredi-tacije prenosijo na potomstvo, katero takoj, ko žametne, stopi v boj in na isti način dobiva dobra svojstva, ktera se zopet prenašajo na sledečo generacijo. S sumiranjem tako dobljenih svojstev, se dobe po gotovem času oblici, kteri se s svojstvi, z zunanjostjo in z notranjo konstrukcijo razlikujejo od onih, iz kterih so se razvili. Iz tega se vidi, da je ona sila, ktera v prirodi s pomočjo adopta-cije in hereditacije štvara forme organizmov (vrstij), borba za
obstanek (Kampf urn’s Dasein) ali kakor jo zove Darwin strugi e for life (borba za življenje), a znameniti prirodoslovec Ernest Haeckel „Mit be we rb u n g um die nothwendigen Existenzbediirfnisse.“
Neprestana borba za obstanek vseh organizmov (človeka, ži-votinj in rastlin) samih mej seboj, pa ona proti anorganski prirodi, je pravi bello omne contra omnes. Ta bellum omnis contra omne je napredek, je življenje. Kadar nestane njega, nestalo bo i življenja.
Darwinova teorija je plod 20 letnega intenzivnega dela in ex-perimentiranja; v letih 1837 —58. ni Darwin absolutno nič izdal, temveč brez prestanka študiral in iskal, kje bi kaj več dokazov dobil za njeno vrednost.
V istem času je došel do teorije selekcije Anglež Alfred W a 1-lace potujoč po pragozdih indskega arhipelaga. 1858. pa preda svoj rokopis o ti teoriji Darwinu s prošnjo, da ga da Leyellu, da ga ta obelodani v kakem listu. Leyelle i Hooker sta pa vedela, da i Darwin to stvar študira in sta ga nagovarjala, da naj objavi i on kak odlomek iz svojega manuskripta. Darwin to i učini. Tako izide v augustu 1 1858. v „Journalof the Linnean Society" z Wallacejevem delom i odlomek iz Darwinovega rokopisa. Kmalu za tem, 1. 1859., pa izda Darwin delo „The origin of the species".
Ako tudi je Darwin teorijo selekcije sam zamislil, vendar ni to nova stvar V I. Kant-ovem delu „Physische Gr e o grafi e" (1757.) nahajamo ji že sledove, a v jednem delu dr. W. C. Wellsa 1. 1818. je pa izrečena skoro popolnoma jasno.
Takoj, ko je izšlo to epohalno Darwinovo delo, so se počeli ljudje vse bolj zanimati za Darwinizem Učenjaki so v njem takoj videli logično konsekvencijo o postanku in razvitku človeka, a 1. 1871. se jim pridruži še Darwin z delom, ki je nadahnjeno z njihovim mišljenjem, „The descedent of man and selection in relation to sex“. Po Darwinovi teoriji se je človek razvil s stopnjevajočim vsavrševanjem telesnih in duševnih sposobnostij po borbi za obstanek iz jednega četveronožnega vertebrata, kteri je imel dolga ušesa in rep in je živel v starem svetu plezajoč po drevesih. Nemci ga zovejo der Mensch-Affe. — To tolmačenje je zadelo na silen odpor, a ima i sedaj dosti neprijateljev, ker se ne slaga s crkvenim naukom, ki je v sv. pismu, v Genesi.
Darwin je bolehal od svojega šestdesetega leta. Dan pred smrtjo je preiskoval še jedno biljko. Umrl je 19. aprila 1892. Pokopan je v Westminsterski opatiji v Londonu.
Glavna Darwinova zasluga je, da je descendentalno teorijo precej na široko razvil in obdelal, jo potkrepil in utrdil s svojo teorijo selekcije in s tem postavil nov temelj razvitku prirodnih naukov.
Tolstoj o umjetnosti.
(Grof Lar Tolstoj: „Što je umjetnostNjemački prijevod od dm. A. Markoma.
Berlin. Hugo Steinitz.)
Piše A. S.
(S v r š e t a k.)
„Lijepo“ može da bude samo ono, što se svidja našemu oku na pr. čovjek, konj, kuča i t. d., ali misli, karakter, činovi, glazba ne mogu da budu lijepi, oni inogu samo da budu „dobri11. Pojam i riječ „dobar“ krije u sebi pojam „lijepoga11, ali ne obratno. Ako mi za koji predmet, sudeči ga po njegovoj vanjštini, kažemo, da je „dobar“, to time izričemo. da je taj predmet takodjer i „lijep“; ali kad velimo, da je „lijep", to ne slijedi ni iz daleka, da je i „dobar". To značenje imaju te rijoči n ruskom jeziku, dok u svim ostalim evropskim jezicima rabe riječi „beau“, „schon11, „beautiful*, „bello“, koje kriju u sebi značenje i lijepog i dobrog, t. j. one nadoknadjuju riječ „dobar" tako, te se u tim jezicima sasvim pri-rodno upotrebljavaju izrazi kao: „belle ame“, „schone Gedanken", „beautiful deed11, i t. d. Ali se več i u ruski jezjk nehote uvlače riječi kao: „lijepa giazba11, „nelijepi akti11 i t. d.
I sada se Tolstoj daje na ispitivanje definicija najznameni-tijih estetika, onamo od godino 1775. do danas i navadja definicije, što su ih osim onih prije spomenutih estetika postavili Salzer Mendelssohn, Shaftesbury, Hutcheson, Home, Burke, Pčre Andre. Batteux, Muratori, Hemsterhuis, Sohlegel, Adam Mtiller, Soiger, Krause, Weiser, Kuge, Vischer, Lehmaase, Kirchmann, Helmholtz, Bergmann, Jungmann, JoufFroy, Petit, Guiot, Cherbuliez, Pilo. H. Fierens Gevaert, Sar Peladan, Veron, Reid, Darwin, Spencer, Tod-hunter, Morley, Grant, Kard. Knight i drugi
Ali sve te definicije ni iz daleka ne sadržaju ono, što se do sada o torn predmetu pisalo; a osim toga niču gotovo svaki dan novi spisatelji, što pišu o estetici; a u njihovim definicijama umjetnosti nalazimo takodjer one čudne, stisnute nejasnoče i proti-vurječja. Jedni se povode za Baumgartenom i Hegelom, razjašnju-juči mističnu estetiku svojih učitelja kao neku vrst privlačive sile: drugi prenose to pitanje u subjektivno polje i traže temelje Ijepoti u sudbini; treči estetici najzadnje formacije — traže izvor Ijepoti u psihologijskim zakonima; četvrti pak drže, da je to pitanje sasvim neovisno od pojma ljepote. Posmatrajuči sve te definicije, možemo ih svesti na dvije glavne : prvu, da je ljepota nešto, što opstoji samo za se, da je ljepota jedna od pojava apsolutne savrše-nosti, ideje, duha, volje, boga — i drugu, da je ljepota neka ugoda, što je mi čutimo, a nijesu joj svrhom osobne prednosti. Prvu defi-niciju prihvatiše Fichte, Schelling, Hegel, Schopenhauer i francuski filozofi Cousin, JoufFroy, Ravaisson i drugi. Prihvatila ju je takodjer velika čest sadašnjeg naobraženog svijeta. Druga pak definicija najviše je rasprostranjena medju Englezima. a prihvatiše je najviše
mladi ljudi. Prva je objektivna, mistična, i spaja pojam ljepote s največim savršenstvom, s bogom — ali je ona fantastična i nije ničim ntvrdjena; naprotiv je druga vrlo jednostavna, jasna, subjektivna, v dok drži, da je lijepo ono, Sto nam se svidja.
Sto je dakle u istinu pojam ljepote? Ljepotom — u subjek-tivnom smislu — zovemo ono, što nam pruža neku slast i užitak; u objektivnom pak smislu je to nešto apsolutno savršeno. No to apsolutno savršenstvo mi samo radi toga priznajemo, jer kod pojave njegove čutimo neki užitak, tako da objektivna oznaka nije ništa drugo, nego tek drugojačije izražena subjektivna. U istinu i jedno i drugo ide za nekim užitkom, Sto ga čutimo t. j. mi zovemo lijepim sve ono, Sto nam se svidja, no ne budi u nama ni-kakve požude. Iz toga bi sli jedilo, da se umjetnost ne zadovoljava definicijom umjetnosti, koja se osniva na ljepoti t. j. na onom, što nam se svidja, več da traži drugu definiciju, kojom bi se dalo odmah raspoznati, što spada u umjetnost a što ne. Ali takove definicije nema, jer se sve druge, koje su sada poznate, temelje na torn subjektivnem užitku, koji se formulovati ne da.
Ali mjesto da se prava umjetnost definira, i onda po toj definiciji odredi, da li to ili ono djelo vrijedi, priznaje se umjetnošču sa svim jednostavno niz djela, koja se svidjaju odredjenu krugu ljudi, a umjetnost se ondav definira tako, daje u prilog tim djelima.
I tako na pitanje: „Sto je umjetnost?u a ponajpače ona umjetnost, kojoj se žrtvuju trud milijuna ljudi i ljudski životi i moral, dobivamo unatoč silesije knjiga za odgovor tek to, da je svrlia umjetnosti ljepota, a ljepota se sudi po užitku, što nam ga pruža. Ali to nije dobra, precizna definicija i to radi toga, što se uzelo za podlogu pojma umjetnosti pojam ljepote. Da umjetnost uzmog-nemo točno definirati, treba prije svega da je prestanemo smatrati sredstvom užitka, nego treba da u njoj gledamo jednu od pogo-daba ljudskog života. Umjetnost se dakle sastoji u tom, da netko jednom očučena čuvstva opet oživljava i oživivši ih u sebi prikazuje ib pomoču kretnja, črta, boja, glasova ili riječi i to tako, da i drugi jednako očute to njegovo čuvstvo. Umjetnost je ljudska djelatnost, koja se sastoji u tom, da netko nekomu priopčuje nekim vanjskim načinom čuvstva, što ih je očutio, pri čemu i drugi ljudi prihvataju to čuvstvo, te ga isto tako čute kao on.
Umjetnost dakle nije ni proizvodjenje neke stanovite tajin-stvene ideje, niti igre, u kojoj čovjek pokazuje svoju skupljenu eneržiju, ni izvodjenje emocije nekim vanjskim zakonima a ponajpače nije nikakov užitak, nego je ona za život i dobrobit svakog pojedinog čovjeka i čitavog čovječanstva potrebno sredstvo medju-sobnog saobračaja medju ljudima, koje ih sjedinjuje u jednakim čuvstvima.
Mi smo naučni da držimo umjetnošču sve ono, što čujemo, gledamo i čitamo u glumištima, koncertima, izložbama, pjesmama, romanima, zgradama, kipovima . . . Ali to je tek malen dio one umjetnosti, kojom mi medjusobno opčimo u životu. Oitav je ljudski
život napunjen proizvodima umjetnosti svake ruke; — no mi sve to ne držimo umjetnošču, nego tek ono, što mi od toga izlučimo radi stanovitili razloga. Prije nekog vremena nastala je bojazan, ne bi li se u umjetnost počeli brojiti predmeti, Sto ljude upro-pašeuju, pa je bila zabranjena svaka umjetnost. Ali sada se boje ljudi, ne bi li bili lišeni kojeg užitka, što im ga pruža umjetnost, te protežiraju svaku umjetnost. „1 ja mislim", završuje Tolstoj svoju raspravu, „da je ova posljednja bludnja mnogo veča nego prva, i da su njezine posljedice mnogo škodljivije“.
Literarna kronika.
Knjige „Matice IIrvatske44 za god. 1897.
Bez svrhe. Slika iz života Napisali Osman Azis. Izdauje „Matice Hrvat." U zab. knjižn. COI.-CCIII. Zagreb 181)7. 8". Str. ti04. Cijena 75 nč.
Eto po narod zlatne knjige! — pomislio sam, kad sam okretao po-sljednju stranicu. Na žalost imamo mi veoma malo ovakvih knjiga, koje zdrava socijalna tendencija uzdiže visoko, veoma visoko nad obične sentimentalne novelice. U pripovijetkama Osmnn-Azisa uzalud demo tražiti finu psihološku analizu, s kakvom se susretamo n. pr. kod Gjalskoga i Leskovar; ali če nas za to znati zanijeti vjerna plastična slika, puna života, narodne duše i narod-noga značaja. Koliko je u njih umjetnička strana slaba, toliko je socijalna jaka; više su socijolozi nego umjetnici. Ako i treba, koliko se može, tražiti ravnoteže medju lijepim i korisnim u umjetnosti, ipak, u naše doba, u našim prilikama, prigovarati utilitarizmu u lijepoj knjiži nije osnovano; naši pisci treba da u književnosti vide neku društvenu misiju. Medju ovakve savjesne pisce spadaju i Osman-Azis.
„Zbilja nam je podlost rastrovala srce, ugušili ljudski stid“ — jaduju pisci na str. 163. — Drugi nas nitko niti hoče niti može uništiti ali to čemo mi sami učiniti .... a oni, koji bi nas imali putiti na dobro i prednjačiti narodu, oni su naši največi neprijatelji i unesrečitelji. Njih otkriti narodu, da ih upozna i da se od njih zgrozi i odvrati ... to če biti jedno od najljepših najplemenitijih djela“. To je tendencija ove knjige. A tko su ti neprijatelji i unesrečitelji? To su vam softe, hodže, stvorovi bez uma, duše i srca, koji izlaze iz medresa, a one — kakove jesu - bivaju jedna od uajotrovnijih rana na narodnom tijelu, jer se u njima u ogromnoj večini odgajaju beskorisni i škodljivi članovi islamske zajednice i ljudskoga društva. U takvo leglo, otkud se širi gnjilež, koji ima da zaguši cio narod, vodi nas pisac, da nam u plastičkoj slid prikaže odgoj mračnjaka, koji u životu našega naroda u Bosni stoje kao tvrdi bedemi i vojske protiv svakog njegova napretka, da ga uapokon do kraja unište. U zagušljivu i tešku uzduhu, koji vlada u mračnim izbicama medrese, upoznajemo različne karaktere, dosta uspjelo orisane. Adil i Selim-efeudija najbolji su reprezentanti sredovječne, gramatične ili bolje reči nikakove kulture, koja sapinje i ubija duh i polet, a radja rezignaciju, nerad i nemišljenje. Tu se oni od živahna mladiča s vremenom preobrazuju u ne-bajnu masu, koja misli, da je na svijetu samo za to, kako bi ispunila onaj
suvišni prostor, što ga ziprema. A kako da ga ispune, da li nijesu i oni sami suvišni na onom prostoru, — to niti je njihova briga, niti kane o tome bilo kada razmišljati. U takovo mrtvilo, dosadu, sumornost i život bez smisla nabasao je slučajno i Fekim iz Konjiča, mladič bistra oka i otvorene glave. On se pripravlja za učiteljski stališ, jer zna, kako je velika i plemenita zadača učitelja u životu naroda. Mladič, zadojen novim idejama i čvrstom nadorn u bolju budučnost, simbol jednoga dijela mladje generacije, koja se bori proti današnjim mračnim predrasudama, došao je u dodir s natražnjaštvom, iz česa se razvije ljut boj. S jedne Strane zdravo mišljenje i narodna samosvijest, a s druge — zlo shvačena vjera i fanatizain ljudi, koji u Islamu vide „tursku“ vjeru, jer ne shvataju njegova morala. Njima je glavno petkratno klanjanje na dan; ta Islama i ne poznaju s izvora, nego po onom, što dolazi od Turaka, pomiješauo kojekakvim pogrješnim običajima, koji su još iz poganskih vremena zaostali, a često su u živom protnslovlju s moralom Islama. Takvi ljudi onu iskvarenost, koju usisaše u medresama, prenose u svijet, Sire je i ta iskva-renost i nemoral prelazi sa stnrijih na mladje kao kuga. Kraj takvih naučitelja naravno da narod ne pnznaje pravo svoje vjere, a to potkapa čitav društveni život; najživlji dielovi Sarajeva, njegovo središte i srce, nekad vlasništvo muslimana starosjedilaca, danas su u rukama nadošlica; — a prvašuji gospodari povukli se na visove iznad Sarajeva, gdje se spremaju, da od sebe priprave neizbrojne redove bamala, trhonoša. A danas več i jesu samo muslimi trhonoše . . . Fehim je na koncu razočaran, bježi od takve inteligencije na selo medju narod, kojega još nijesu zarazili ljudi bez svrhe, nego su ga zapustili, jer im nije mogao da i zašite pohlepama i sebeljublju. Tu če Fehim raditi za sretuiju budučnost — na solidnim temeljiina, na neiskvarenoj mladoj generaciji, on — pučki učitelj. Ožeujeu, začet če u obitelji preporod, koji če kasnije prenijeti na cijeli društveni život.
To je moral djela, to je njegova socijalna tendeoija. Ona je kadra da ovu pripovijest digue nad ona djela bolešljive umjetnosti, lcojih se danas na rpe piše; danas, kad je, osobito u nas, bjelodano. da književnost nema te svrhe, kako bi htio Goncourt, da „noter des sensations rares au moyen d’ une čcriture artistique“. S umjetničke Strane bilo bi prigovora, osobito u tehnici pripovijesti; knrakteri glavnih lica doduše su jasni, ali u opisivanju njihova razvitka ima nerazjašnjenih skokova. Osobito je uspjelo črtanje negativnih straue; pozitivni karakteri (Fehim) malo su preidealni. Na sve se ove pogriješke i ne opažaju, dok je pisac ovako odvažno zahvatio svoju temu. Naša če kritika odista prigovoriti mladim pregaocima radi one sile turskih riječi, kojima vrvi njihova knjiga; ali i to je opravdano, jer joj je i smjer nekako — lokalan. Oni je napisaše u očitoj namjeri, da koriste; oni je namijeniše onom dijelu našeg naroda, koji ovako govori, koji ovakav jezik razumije. Dakle i onaj dijalekat nije — bez svrhe.	V- K. O.
*
Knjige „Matice Slovenske44 za god. 1897.
Zgodovina slovenskega slovstva. III. del. ‘2. zvezek. Spisal prof. dr. Karol Glaser. V Ljubljani 1897. Str. 177-338.
Pisati Slovencem slovstveno zgodovino je jako nehvaležno delo. Pisatelj se verno trudi z nabiranjem gradiva in pazi posebno, da ne izpusti kakega
pisača ali spiska, a čitatelj se jezi, ker dobi mesto pričakovane slovstvene zgodovine le precej točno bibliografijo in zbirko življenjepisov . . . Stvar je pa še težavnejša ker si želi skoro vsak kritik drugačne zgodovine! Verujte, to vse bi pa gotovo izostalo, ako bi gospoda „strokovnjaki11 že pred sestavlje-njem izrekli v kakem listu nekaj besed o stališču in načrtu, po katerem naj se spiše taka tako potrebna knjiga.
Iz obeh zvezkov III. dela si ne moremo sestaviti točne slike o Blei-vveisovi dobi. Gradiva je sicer nabranega dovolj, toda graditelj ga ni umel sestaviti v veličastno posloplje. Premalo je označil pis. zasluge posameznih književnikov in njih vpliv na razvoj naše književnosti. Zdi se mi, da je v drugem zvezku precej dobro pogodil le Cegnarja (str. 179.), Marna (176.) in Levstika (208—220.). O Umku kot pesniku ne zvemo ničesar karakterističnega ; ta stran je označena i pri Jenku (184.) prepovršno, pač pa se govori precej natančno o malovrednih Bilčevih „prvencih" (str. 188.). Kočevar (190.) in Purkmeister (191.) naj bi se uvrstila v „manj važne". Dobro bi bilo ako bi se tiskali tudi ostala biografični deli radi pregleda z'manj Šimi črkami. Kermavner (str. 181.) ni bil ud dijaških „Vaj." Ko govori o Kreku (194.), da je uspešno napredoval v slovanskem jezikoslovju, je menil pač gosp. pis. spis „Die Flexion des Adjectivums im Alt- und Neuslovenischen", (Wien, 1866.) a ne „Einleitung" . . . Mencingerja je bolje uvrstiti v „Stritarjevo" dobo, vsaj je njegovo najboljše delo „Abadon" izšlo se le 1893. (ne pa: 1883. str. 196.). Nisem mogel iztuhtati, zakaj navaja* tako obširno vsebino te „bajke", po mojem bi zadostovala samo — ideja. Erjavec kot beletrist (str. 206.) je orisan preskromno. Levstik se je naredil 28. septembra (ne aprila, str. 208.).
V „Prilogi" se brez koristi ponavljajo nekatere stvari, katere smo že slišali prej. N. pr. O prestavi Fausta (231.) vemo že iz 30. strani. Jednako čitamo na str. 231, 232. o Drobniču isto, kar na str. 32. Poleg tega nahajamo pri tem pisatelju v „Prilogi" dolgo vrsto knjig, označenih s številkami, o katerih pa spredaj ni govora. Istotako se ne slagajo številke teksta z opombami pri Olibanu (179. iu 303.), Božiču (201., 308.), Tušku (ibid.), deloma tudi pri Levstiku, kar porabnost knjige gotovo precej ovira. Zakaj so našle strani 323.-336. prostor v knjigi? No, ne bodimo krivični dog. Glaserja! Ako tudi nam s tem delom ne podaje slovstvene zgodovine, temveč le o b-širno bibliografijo, bode naj uveren, da je gotovo precej pripomogel k bodoči „slovstveni zgodovini", ktere napis po krivem nosi njegova knjiga.
J. Š. M—in.
* Neki kritik se je izrazil istotako o ti stvari, kot naš prijatelj. Glaser, ki nikakor ne more podnesti malo strožje kritike kakor so pa v Slovencih bile do sedaj v navadi, odgovarja nato v 91. številki „Slovenskega Naroda" nekako tako le: Vsebina našega slovstva, posebno od 1870. 1. naprej, ki je tudi najvažnejša v vsej 350 letni dobi naše duševne delavnosti, je premalo duševna last tako učeče se mladine, kakor tudi naše inteligence, ki ne spada v ožji krog pisateljski. Učitelj- slovenskega jezika na naših srednjih šolah, /.lasti v višjih razredih, si mora želeti, da pojde slovenski abiturijent na vseučilišče poučen o naših pripovednikih in pesnikih najnovejše dobe (1870. do 1895.) Izdaje naših pisateljev so predrage, letniki Stritarjevega „Zvona" in starejši tečaji „Ljubljanskega Zvona", „Kresa", „Dom in Sveta"' so redki iu mladini dostikrat nepristopni, Sketova „Slovstvena čitanka" (morda so mu bile v tem oziru roke zvezane) prepičla. V Ljubljani si mladina pomaga v licealni knjižnici; tega pripomočka nimajo slovenski dijaki na drugih gimna-
Milana si
Slovenske narodne pesmi. III. snopič. (Pola 25 b— 37.) Uredil dr. K. Strelcelj, c. kr. izredni profesor slovanske filologije s posebnim ozirom na slovenski jezik in slovensko slovstvo.
Že v prejšnih dveh snopičih smo se čudili lepoti naših krasnih narodnih pesmij zgodovinske ali obče človeške vsebine, sedaj se pa divimo nežnim in pohlevnim legendam. Kaj pa je pravzaprav legenda? Legenda je pripovest v vezani ali nevezani besedi, ktere sujet obdeluje pobožna in čudežna dejanja bogoljubnih oseb. Historijske resničnosti legendi ni treba. No, malo se tudi najde legend, ki bi stale na temelju zgodovine.
Urejevalec „slov. nar. pesmij-1 jp zapisal v „začasnem predgovoru11 mej drugim tudi tole: „vsprejele so se varijante (inačice) kake pesmi, da se razvidi, kako je narod pesem spreminjal, krajšal, širil.11 In res! Koliko le varijant imajo nekatere pesmi! N. pr.: „Marija, tiča pevka in zamorska deklica11, (št. 544,—570.) „Sveti Izidor pastir—vojščak11, (št. 586.—602.), „Jezus ziban-1, (št. 427.—437 ), „Lakomna krčmarica11, (št. 616.—622.) i dr. Jako zanimivo je torej čitati posamezne pesmi in jih prispodobljati mej seboj. Te pesmi nam jasno kažejo duh in mišljenje narodovo. Naš narod je veren, zvest Bogu, cerkvi in domovini. Ni se torej čuditi tako ogromnemu številu teh verskih pesmij, dasi niso vse v jedru tako pobožne kakor se na prvi pogled misli in vidi.
Umestna se mi zdi popolnoma pripomba vso hvalo in vse priznanje zaslužujočega gospoda urednika: mimo tega so te pesmi včasi samo na videz legende. Obširneje se pa hočem baviti z našimi „narodnega duha proizvodi11, ko izda dična naša „Matica11 poslednji snopič tega lepega dela.	—ćev.
❖
Črtice iz lepe književnosti, nauke i umetnosti. Napisao Dr. phil. Kamenico Subotič. U Zemunu. Štamparija Jove Karamata. 189 . 8°. Str. 188. Cijena?
Pisac kaže u predgovoru, da „ovo nijesu drugo nego književne bilješke i utisci. ( Tatici ovi nisu potpune študije, nego zbirka rasutih ideja književnih, naučnih i umjetničkih. Tek svi skupa čine književnu teoriju, sistem, pogled na svet." Čini se, da je taj pogled jako malo izvoran; to je puka kopija po-zitivističkih načela Tainea i drugova. A sad g. Subotič izbire pojedine momente iz literature i nauke, pa hoče da svoja načela omjeri o načela piščeva. A to nije kritička metoda; prerada pisac misli, da je u torn početnik historijske kritike u nas i za to se hvasta svojim Taineizmom. Kubura je, što on taj svoj pogled nigdje ne obrazlaže, nego jednostavno veli: „to je moje mnijenje, moj dojam, moja impresija11. O kakovu ispitivanju pisca rijetko češ nači što
zijali v slovenskih deželah. Za časa Janežičevega so slovenski dijaki bila giavna podpora njegovemu „Slov. Glasniku" in so bili na tak način tudi poučeni v tedanjem slovstvu; zdaj so naročniki na naša leposlovno znanstvena lista med dijaki redki. — — — — — — - — — — _ — — — — — — Ker se na naših gimnazijah v slovenskih urah naši najnovejši klasiki niti „ganz" niti „grosentheils" ne bero, ker nimamo zato primernih in cenih izdaj, zato mislim, naj se za sedaj dovoljujejo v taki knjigi, kakor je moja, kratke vsebine najodličnejših del naših najodličnejših pisateljev iz novejše dobe. — Ta odgovor se nam zdi dober. Zatorej priporočamo, da se 'o njem malo več razmisli. Morebiti bo to kakega našega prijatelja podnetilo, da nam kaj sličnega napiše.	Uredništvo.
u toj knjiži. Pisac n. pr. kritizuje „Male pripovijesti“ Gjalskoga; „svojom impresijom" dolazi na ideju, da je u tim pripovijestima sve nategnuto za volju ideje spiritizma i — obara se na spiritizam, nota bene ne dokazima, nego frazama. O Gjalskom pri svem tom nijesmo doznali drugo, nego da šede s gosp. Šreplom. Ondje, gdje bar malo kri tički postupa, zapada gosp. Subotič u drugu pogrješku. Kad nadje koju karakterističnu crtu u pisca i Rajičev teološki smjer u povjesti, Relkovidevo zapadnjaštvo, Zmajev misti-cizam), onda misli, da je rastumačio dušu piščevu, ako to razvije i razvodni u mnogo glava i dijelova, od kojih svaki zvočnim naslovom obeduje tri pota više, no što pisac daje. Tako u „crtici“ o Pavlu Adamovu ima poglavlje „Književni utjecaj njemački“;— a kad tamo, tu se (na tri strane!) kaže samo to, da je Adamov jednom Čitao i prevodio — Roseggera. Da je knjiga za dvije trećine manja bila bi mnogo bolja. Ovako se sila stvari opetuje; a Kozerija o Ljubi Nenadovidu11 ne kaže ništa ni o Nenadovidu ni o piščevu „pogledu11. Makar se pisac na mnogo mjesta hvasta svojom objektivnošdu, — samo ono bvastanje čini, te se cijela knjiga doima čovjeka kao radovi nekih novijik srpskih kritičara a lit Nedič i Košutid, koji u kritikama ne prikazuju pisce nego — sebe same. I Subotič zapada u istu manu.	H.
Kazališna kronik:a.
Jela. — Stara pjesma. — Poslovi. — Samaritanka. — Njegova druga žena.
Opera.
U 1. sv. II. knjige „Nove Nade“ obedali smo govoriti o „Jeli“, baletu, što ga je na udezbu Frappartovu uglazbio Bela pl. Adamovid. Skladatelj „Jele“ več je prije zasvjedočio svoju vještinu u orkestraciji nekim piejama, od kojih se „Largo“ igrao lani na jednom simfonijskom koncertu. On je — vidjelo se ved tu — čovjek ukusa, koji je čuo i zapamtio štošta lijepa u glazbi; ali — samotvorne je snage u njega malo. On nije diletant, ali nije ni potpuni glazbenik. Jednu misao zna Adamovid veoma lijepo razvesti i modu-lovati, zna dobro karakterisati neka mjesta, zna upotrebljavati pojedine instrumente; no u svem opaža se kao nešto pretrgnuto, bez jedne jake misli, — mnogo nuanca, doduše gdjekad veoma milih, ali malo prave boje. I u „Jeli“ opaža se taj nedostatak krjepkode. Sam je sujet dosta nezgodan za balet; više je to pantomina, u kojoj se odigrava ono, što je Riickert opjevao u onoj pjesmi o jeli, koja nije htjela ljubiti. Osobito su neki momenti (početak, pa tuga mladčeva) pražili skladatelju prilike, da taj svoj lirski dah prelije u svoju glazbu; no ved samo to tražilo je glazbu nešto dublju, — glazbu ne baletnu, nego simfonijsku. Baš ova simfonijska strana uspjela je skladatelju više od baletne t. j. on je pokazao više vještine u instrumentaciji nego duha u temi. To je i razlog, što nam se gdjekad čini, da čujemo kano neki odjek drugih poznatih napjeva. Cijelu glazbu provijava nježnost; pa i ondje, gdje je (velika uarodua koračnica!) trebalo u krjepčije žice udariti, daje skladatelj glavnu dio-nicu gudalima. U cjelini „Jela“ je pisana u stilu francuskom škole Thomas-Massenetove; samo je na mjestima skladatelj pošao dalje i duhovitim preple-
tanjem pojedinih dioniea izveo upravo krasau dojam. (Gusle i rogovi p rij c zbora duhova). U našoj glazbeuoj literaturi odista nemarno mnogo ovako vješto instrumentiranih stvari; a da je g. skladatelj svoju vještinu upotrebio ma udešavanje narodnih popjevaka (u torn je ved Hrvate pretekao Čeh L. Kuba sa svojom zbirkom krasno instrumentiranih nar. popjevaka), našao bi odista još zahvalniju publiku: djelovao bi na nju kao Hrvat, a ne samo kan lirska duša, puna ukusa i duhovitosti.
Tudi Viktor Parma je pokazal že s svojima prvima operama lirski karakter svoje glazbe, osobito je „Ksenija" delo polno romantike; le tu pa tam še zaveje oni sveži, pristni duh lepe narodne pesmi. V lirski romantiki je p:i šel Parma s tretjo svojo opero „Stara pjesma" dalje, na žalost je pa narodni duh popolnoma izginil iz nje. Istina, to je zahteval sujet, vzet Hainejevi pesmi: fantastična pripovedka o starem kralju, ki se je oženil z mlado de-vojko, ta se je pa zaljubila v svojega paža — oba pa končno skupaj gineta v tamni ječi . . . Leta lirski sujet (sicer dosti nespretno spremljan s libretom) je Parmo zavedel ne samo v tujo, španjolsko glazbo (tu najdeš popolnoma španjolske bolero napeve), temveč celo v trivijalnost (valček s paževim čitanjem). Zato je i njeni upliv na človeka dosti manji kot od „Ksenije". V vokalnem delu se nahaja res uprav krasnih zrn (kraljeva pesem, v kteri je precej slovenske narodne pesmi, duet kraljice in paža v drugi sliki. Osobito ugajajo zborovi (v drugi sliki je zbor pažev najlepši, četudi popolnoma v špa-njolskem ritmu in načinu'. Pesem glasu izza pozornice je prav lepa, samo misel, da se na ta način tolmači dejanje, je bila precej nespretna, ker se izza zastorja slabo sliš . Isto bi se moglo brez premene izvesti na odprti pozor-nici. Orkestralni del tretje slike je slabši od prvih dveh; v prvih je dosti uprav krasno karakterizovanih mest. Nekoliko ga kvarijo razne repeticije, četudi so motivi, (preludij k drugi sliki) tu pa tam zelo uspelo moduliram. Parma je vsekakor lirski talent, ki bi težko uspeval v kteri drugi glazbeni vrsti; škoda samo, zakaj svoj lirski dar ne prelije z narodno glazbo. S tem bi podal ptujcem nekaj novega, a nam nekaj, kar nas bi bolj oduševilo kot tak kozmopolitizem.
Drama.
28. veljače bila je premiera „Poslova", drame u četiri čina od Evgenija Kumičiča. Gospodin Kumičič okušao je do sada svoj nesumnjivi taleuat na mnogo strana. U romanu je prošao sve skale: i romantizam sedamdesetih go-dina i „naturalizem" osemdesetih, — pisno i socijalne novele i historijski roman, a i u dramatskoj književnosti imamo od njega dvije drame: „Sestre" i „Obiteljska tajna", što su se g. 1890. davale na zagrebačkoj pozornici. U prvim ovim svojim dramskim radovima g. Kumičič držao se starog običaja, dok je htio da u hrv. literatura uvede naturalizam, shvativši ga dosta jednostrano kao prikazivanje zlih strana čovjeka i društva. No njegova južnjačka mašta nije taj „naturalizam" provadjala toliko u karakterima, koliko u fabuli: i tako je prečesto zapadao u romantiku. I obje njegove prve drame (osobito „Sestre") veoma su blizu načinu, kojim je Zola pisao svoje drame. U „Poslovilna" nije tako; tu je pisac zašao na drugo polje i nastojao stvoriti jedan potpuni karakter gospodina Nelma. Nastojao, — jer izveo ga je samo u prvoj polovici svoje drame. „Poslovi" nijesu nego preradjene „Sestre", samo je ovdje
Ernesto postao — gospodin Nelmo. Gospodin je Nelmo nemiran duh, čovjek, koji bi htio raditi, da novae prolazi kroz njegove ruke, da stvara veličajna poduzeča, koja če mu donijeti neki poseban užitak, kad bude pod sjeuom skupog stabalja u svom bogatom vrtu dragao svoju Ženu i djecu. Sve te fantazije, svi ti ogromni potbvati igraju pred njegovim očima, mame ga, da se na njih baci, da radi, — a za sve to on nema onoga, što je trgovcu najpotreb-nije, nema logike hladnoga razuma, nema računa. I za to je naravski, da „poslovi11 redomice propadaju, te Nelmo raspe i miraz svoje žene i sve novce, što mu ib je dao tast. Ali sve to ne može da ga opameti: „poslovi" ga zovu sirenskim glasovima, kojima se oteti ne može. On je mučenik poslova, kako veli i sam. I ti poslovi, koji su pola njegove duše, tjeraju ga sve dalje u propast. Iza svih dalnjib napora, iza „poslova11 trebao bi Nelmo Ženu, koja če ga živom riječju sokoliti i pridizati; a Nelmova je žena, Ida, bolesna, slaba. Pa — on traži utjehu drugdje, — u svjetske žene Olimpije, žene — svoga tasta. U „jednom ludom času11 zgriješi s ujom, a i taj grijeh nije njegov, — to je krivnja poslova. Kako se vidi, od Ernesta, koji je u „Sestrama11 bio prosti lopov, što se doklatio u kuču jednoga bogatog pomorca, da je svojim životom razori, od toga na pola romantičnog skitalice, koji se napokou sam ubija, poide je uništio sve oko sebe, stvorio je pisac moderan karakter, pravi tip, u kom ima velike, svagdašnje istine. No na žalost, Kumičič nije znao, da se sasraa oslobodi svojih starih tradicija, pa ga je opet zavela užasna fabula „Sestara11, u kojoj ima samo vanjski spor, te je zadnja dva čina gotovo sasma zadržao.
Evo te fabule: Gospodin Nelmo (g. Fijan) uzeo je za Ženu Idu (gdja Strozzi), kčer bogatog kapetana u Opatiji, Lenara (g. Mandrovič), ali je za malo zgriješio sa Ženom Lenarovom, Olimpijom, i ona se s djetetom prije Lenarova povratka s mora bacila u zdenac. Tko je krivac, zna samo mladja kči Lenarova, Adelina (gja Sram). Nelmo traži novce od Lenara, ali ovaj ga pozna, pa ne če da dade ništa. Lenar se medjutim pomirio s Ristovom, očem Karla (g. Anič), ljubavnika Adelinina, pa mu je obečaje za Ženu. Nelmo zna, da če mu u kuči biti još teži položaj, ako bude došao u obitelj Karlo i kliče značajno na koncu prvoga čina: „Karlo Ristov!11 . . U drugom činu ima pre-krasan prizor, u kojem nesretni Nelmo plače na krilu svoje žene. No i taj čas smetaju poslovi: dolazi zidar Mikula, koji zabtijeva plaču za radnike vile Nelmove u Opatiji. Ovaj lopov zna, da je Nelmo u neprilici, pa mu šapče djavolsku riječ: novaca bi bilo, da umre Lenar .... Nelmo ne pristaje uz njega, no ipak za čas iznudi od Lenara novce tim, što potvori Karla, da je Zavodnik Olimpijin. Adelina hoče, da otkrije pravoga krivca — Nelma, no pogleda svoju bolesnu i izmučenu sestru i — šuti. U trečem činu zadnja je pokladna nedjelja. Lenar je doznao, da u riječkoj štedionici ima mjenica na njegovo ime i sluti, da ju je krivotvorio Nelmo. Prijeti Nelmu zatvorom. U kuču dolazi Karlo Ristov, — a kad ga Lenar ugleda u zagrljaju s Adelinom, trže revolver na tobožnjeg Zavodnika. U tom strašnom času Adelina odaje sve — i Lenar bijesni na Nelma. Ovaj je več na putu do Rijeke. Zidar Mikula ušuljao se medjutim preobučen u kuču i hoče da ubije Lenara, ali ga samo rani. U smrtnom Času veli Mikula, da je pravi krivac zločina — Nelmo. Ovaj doleti na štrku u kuču, — i zna odmah, da če ga smatrati ubojicom. To zbilja misli Adelina, misli i sudac. Lenar je medjutim na Rijeci obavijestio
redarstvo, da su one mjenice krivotvorene od Nelraa — i redarstvenik doči đe, da ga zatvori. Ali Nelmo zna, da če se tako svršiti i — otruje se. Uza nj umire i Ida, koju je shrvalo zadnje doba, a osobito to, što je doznala, da je Nelmo Zavodnik Olimpijin. Nelmo sam pada za to, jer sumnjaju na nj, radi svojih prvašnjih grijeha. Ali on u cijelosti izlazi nejasau, dok u zadnja dva fina govori gotovo isto, što Ernesto u „Sestrama". A pošto pisae radi ka-raktera Nelmova, kako je opisan u prva dva čina, nije htio, da Nelmo bude intelektualni začetnik umorstva, dokeo je novo lice na pozornicu, — zidara Mikulu, neku pravu lopovsku figuni, koja čitavu radnju zapleta. To nije smjelo da bude. Nelma su poslovi morali dovesti do toga, da bude paČe ubojica, ako je to baš uzrok smrti njegove. Ovako, dok on tek sluti, da če ga ljudi držati ubojicom, nije Nelmo sam kriv, nego je kriv netko drugi, — hir jednoga nitkova. „Sudac nije imao pravo, dok je slutio, da je Nelmo krivac“. — A bi li ga taj sudac naprečac kaznih? Ne. Tako isto nije ni pisae smio Nelma kazniti za zločin, komu nije krivac. Za to su zadnja dva čina za Nelmov karakter prilično indiferentna i slabo svezana s prvima. Uza to tu ima dijelova prijašnje Ernestove uloge, koji su sasma oprječni gospodinu Nelmu. (Tako n. pr. iz „Sestara" 7. prizor III. čina.) Cini se, da je pisae dosta nemarno preradio zadnja dva čina. To je učinilo, te je drama propala sve pored krasne igre g. Fijana, koji je „zacconsku" ulogu Nelmovu baš zacconski oglumio. No valja priznati, daje Kumičič stvorio jedan novi, veliki karakter, s izrazitim — doduše kozmopolitskim — črtama, ali i duševno velikim, s dušom, u kojoj ima jedan dio patnje čovječje, dio borbe medju umom i srcem, medju utvarama fantazije i gvozdenom logikom zbilje
„Samaritanka" evandjeoska drama u tri čina od E. Bostanda. Premiera 3. travnja. — Na kraju „Lourdesa" dovikuje Zola čudne riječi čovječanstvu: „Uništilo te je, veli on, što si pohlepno previše saznalo. Natrag se vračaš i od mističnog Lourdesa tražiš čudo svoga spasa.“ U tim je riječima mnogo stine; u njima je psihologija epohe, u koju stupa društvo. Ljudi se zasitili hladnoče materijalizma: hoče im se opet života, sunca; nauka daje malo, veoma malo — i moderan je čovjek pao u letargiju, jer je previše tražio u sebi. I onda se hvata za dalekim. mutnim, simboličkim — onda pada u misti-cizam i satanizam. A to je sve reakcija onoj gruboj i ledenoj pozitivnosti, to je sve — put do vjere. I „Samaritanka" je produkt te reakcije. Ljudima nije dosta, da gledaju na život okom objektivna promatrača; oni stadoše tražiti nešto, u što mogu da vjeruju, za što da žive. Danas toga nema; i svi, sav taj moderni Babilon vrača se natrag, u Judeju, vrača se k jednomu, koga zaboraviše dugo; — to je — Krist. I „Samaritanka" nije ništa drugo nego triumf tih želja. Tu je On, ideal, savršenstvo, boštvo. — On, koji te začarava svojim riječima, u koga se možeš nadati. I sve, sve prima On k sebi — i svi mogu da gledaju u njegove blage, nebesne poteze, — svi mogu da vjeruju njegovim utješuim riječima. Svi, svi — i bjednik i očajnik, i zadnja žena u zadnjem gradu u zadnjoj zemlji — svi gledaju u Njega. A on ih uči, tješi, njegova riječ uz-nosi mnoštvo. Ta je riječ — evandjelje. Bostand je htio da tu riječ unese u dramu; i za to „Samaritanka" nije drugo do misterij, dramatizovauo evandjelje u Štihovima, koji su — u originalu — prava glazba. U drami je prikazano, kako riječ Spasiteljeva obrača griješnicu Fotinu (g. Borštnik), te ona puk proročkom riječju trga od svagdašnjih sitnica i vodi k zdencu Jakov-
ljevu do vrutka utjehe — do Krista, gdje mnoštvo uzneseno kliče novome kralju. Drama je pisana sasma u stilu misterija; jedino je karakterizacija sa-vršenija. Počinje se prologom, u kojern tri patrijarha navještuju novo doba. U puČke prizore unio je Rostand dosta života; ali je uopče historijski milieu (n. pr. figura svečenika) dosta površau. Ono pak, što je pjesnik sam stavio u usta Kristu (inače govore On i Fotina najviše riječi evandjelja) više kvari cijeli dojam. Igralo se u nas krasno; g. Fijan bijaše kao Krist izvanredna figura; iz njegove je svake kretnje odsijevala blagost evandjelja.
To je rehabilitacija grješnice po vjeri. Rehabilitacijom nalike duše u društvu bavi se noviji engleski dramatičar Arthur W. Pinero (o njem je neke bilješke pisao V. Dukat u „Listku" lanjskoga „Vijenca") u svojoj drami „Njegova druga žena" (The second Mrs. Tanquerai). Problem sam nije nov; poznata je borba medju Dumasom i Augibrom. Prvi je svojom Margaretam Gautier digao oružje na obranu okajanih griješnica, što ih preporadja ljubav; drugi odgovara bičem, kojim markez de Purgiron ubija demi-mondku Olim-piju, jer — ona ni ne može da okaje prošlost, ona i u braku ostaje ista. Pinero je drukčije iznio tu opreku medju društvom i takovom Ženom: njegova Paola hoče da se popravi, ona ljubi svoga muža i hoče da uživa u obitelji, — ali joj se osvečuje isti onaj život, što ga je kao nedostojan zabaeila. Ona bi htjela, ali ne može da bude sretna kao žena. Aubray Tankeray (g. Fijan) uzeo ju je za Ženu i povukao se s njom na selo, jer brak nije dosta kon-vencijonalan. Paola (gdja. Strozzi) hoče da živi samo za obitelj, za njega, za njegovu kčer Elu. No — to nije moguče. Ta je Ela stvorenje meko, svetačko, odgojeno u samostanu; Aubray je prisiljen, da je dade daleko od kuče, jer se Ela tudji od Paole, — jer kči ne može da sluša riječi, koje se Paoli gdjekad izmaknu u razgovoru. Aubraya sve to muči i — on nije sretan. A Paola bi htjela ljubiti Elu, — i vrijedja je to otudjivanje. Pa i dosadno joj je na selu; i kad Aubray hoče da Elu pusti s nekom rodjakinjom u Pariz, u njoj uzavre srce i ona zove k sebi u goste jednu svoju prijateljicu — iz prošlosti. To bude uzrok razmirici medju mužern i zenom. Ali Paola brzo uvidja svoji krivnju - i htjela bi da sve popravi. I baš — Ela se vrača iz Pariza. Na putu zavolila je mladog, hrabrog časnika — i u svojoj sreči zabo-ravlja na prošlost, pa moli Paolu, da pomogne njoj i dragomu. A kad ovaj krišom dolazi, da se s njom upozna, — vidi Paola, da je to nekadašnji njen ljubavnik. Razorena je ta sreča mladih ljudi — radi prošlosti. I Paola vidi,
da ovako nije moguče živjeti: ona če ostarjeti, ogorčati Aubrayu život-----------
i ubija se sama... Grijesi njeni nijesu se mogli zastrijeti. Karakter je Paolin krasno prikazan: sve njene riječi, njene geste nose u sebi biljeg prošlosti, one prošlosti, koju hoče, ali ne može da zaboravi. Ostali su karakteri dosta bli-jedi, osobito Aubray i Ela. Oijela je drama prenatrpana i, pored sve psihologije, pisac često upada u teatralno napinjanje živaca. Možda je tu istina ono, što je netko rekao o sadašnjim engleskim dramama: da su umjetničke i — trgovačke. Ova trgovačka, proračunana, efektna strana kvari i u Pinera podosta umjetničku; ali uloga Paole podaje glumici tako mnogo nuanca duševnih i tako fine črte, te se to ni ne opaža. U g. Strozzi našla je ta uloga uzornu interpretku.	H.
P Si b i r c i.
Izam. U jednom od zadnjih brojeva „Novoga Vijeka" fiitali smo, da je neki talijanski kritifiar napisao knjigu o „izmima“ t. j. o svim tehnifikim na-z.ivima, što je danas rabe za književne vrste, a dofiinju se na izam. — No taj je pisac svoju knjigu pisao polemifiki; nama je pak namjera, da samo u kratko obrazložimo, Sto se misli tim izrazima, s kojima se ljudi fiesto u knjigama susrefiu, ali ih najviše krivo razumiju. Spomeuut demo nešto o klasicizmu, realizmu i naturalizmu, pa o simbolizmu ili dekadenci.
Produkte grfike i rimske knjige obuhvatamo jednim imenom: klasi-cizam. Ali se tim ne misli, da su to djela, koja odgovaraju poznatoj definiciji klasifikoga, što ju je ustanovio Sainte-Beuve, nego je to ime za djela, koja imaju jednu drugu znafiajnu crtu. Grk bijaše obožavalnc apsolutne Ije-pote, Rimljanin apsolutne snage: sasvim je dakle naravski, da u njihovim djelima nije moglo nafii mjesta sve, s dim se u životu susrefiemo, nego samo najbolje, najvrijednije, najsnažnije. (Jovjek u svojoj obifinoj boli, u svom svagdašnjem životu, fiovjek nizak, prost — sve je to iskljufieno iz klasicizma: u njem je fiovjek samo u svojim najopfienitijim črtama, fiovjek najviši. U epu bogovi i heroji, u tragediji kraljevi i Prometeji. Svojstva junaka klasicizma nijesu biljege pojedinca: to su epiteta fiitavog fiovjefianstva; njihove duše nijesu obifine duše: to je sve idealizovano, apstraktno, sve uzor, ten-dencija, a ne zbilja
Srednjevjekovna literatura nije u torn ništa mijenjala; jedino su, upo-redo s kršfianstvom, na mjesto heroja i bogova došli askete, sveči. Sve to bijahu ljudi, koje je pisac želio, a nije ih vidio; sve reprezentanti fiovjefijih fiuvstava, a ne ljudi. Ali se pri tom jednostranom shvatanju života dogodilo to, da je klasicizam upao u šablonu; pa u novijem klasicizmu (francuskom, talijanskom) postadoše šablonski ne samo ljudi, nego i sama forma — ste-gnuta, omedjene skolastifika.
Ovakva stranputica rodila je reakciju, oštru reakciju — romantizam. Pokret taj najjasnije se opaža u Francuskoj, jer se tamo u novo doba naj-jafie razvile književne struje i borbe. Kao što je novi vijek donio premofi demokracije i gospodstvo gradjanstva, a francuska revolucija postavila gesla slobode, jednakosti i bratinstva, tako su i u književnosti ljudi stali zazirati od klasicizma, koji je iznosio samo najviše ljude, pa stali tražiti, da i u književnost udju ljudi bez razlike, — i kraljevi i prosjači, i lijepi i gadni, i zdravi i bolesni. Romantizam nije ništa drugo nego demokratizovanje literature t. j. u literaturi imat fie od sada svako lice jednako pravo: ne fie se više risati samo najbolji, najsnažniji, nego svi, ne fie se u književnost uvhdjati ideali nego ljudi života, zbiljski pojavi. Ali je romantizam zapao u ekstrem; mjesto najboljih i najzdravijih ljudi klasicizma stadoše romantici uvadjati najlošije i najbolesuije, mjesto samo lijepoga uvedoše oni samo grozno, zapadoše u sentimentalnost i tražpu je kurijoziteta. Htjedoše jedino, da prosjacima pribave mjesto medju kraljevima, ali pri tom zbaciše kraljeve i stadoše tražiti najoe-obifinije u zlu i strahoti. Romantizam zabaci samo visoke ljude, a na njihovo mjesto postavi samo niške.
Toj jednostranosti htjede doskofiiti novi pokret, koji se pofiinje realizmom a nastavlja se naturalizmom. Ovi rekoše: Kad svi imaju jednako pravo
ii literaturi, zašto bi se u nju uvadjali samo neobični ljudi. Svaki čovjek, ma bio on i najobičniji, najjednostavniji, ima pravo da bude uveden u literaturu; sve, što je u životu, ima svoj „raison d’čtre“ svoje pravo na opstanak u knjiži. Realiste uvedoše u književnost mnoge tipove, ko ji prije ne bijahu poznati; ovom pokretu diže vrijednost osobito to, što je (n. pr. u Rusiji) književnost izvršila tim važnu socijalnu zadaču t. j. postala pravo ogledalo društvenih prilika. Realiste popraviše ono, što je zastrančio romantizam. No naturaliste zadjoše dalje: pošto su smatrali sve jeduako važnim, stadoše tražiti detalje, analizirati, postadoše anatomi života. Da to još bolje otkriju, uzeše u pomoč znanost; pa po načinu nauke uvedoše skrajnju objektivnost, bez utjecaja individualnosti. Dodjoše do toga, da im je sve u životu indiferentno, jer je sve samo kap u njegovu moru, samo sitan končič u onoj niti svjetskoj (Welt-faden), o kojoj govori Nietzsche. I naturalizam dobije značenje hladne, bes-čuvstvene, nemilosrdne umjetnosti: zaboravi srce, da digtie um. Ne treba njima ni da plaču, ni da se siniju životu: treba da ga samo opisuju.
Ali se duša ljudska nije s tim zadovoljila. Previše se nadala u znanost; a ova joj je dala malo, premalo. I opet se diže reakcija, nadodje drugi ekstrem; mjesto razuma diže se čuvstvo, prejako, prebujno, mutno. Naturalista gledao je u svem oko sebe same fakte i opisivao mirno, sigurno; čovjek pak ove nove struje hoče da svemu nadje razloge, nadje dtiblji smisao, da u svakoj sili prirode i duše otkrije nešto, što je nejasno, otajno, čudno, nekakav simbol. To je simbolizem. No kad se simbolizem prometnuo u književnu školu, stadoše zastupnici njegovi te simbole tražiti i u najobičnijim stvarima, stadoše svemu pridavati neki prizvuk s drugog, vrhunaravnog, nepoznatog svijeta. Da taj prizvuk u svojim pjesmama što bolje reprodukuju, nastoje simboliste riječi tako birati, da one samim zvukom („glazba riječi“) odaju tu otajnost. Iz toga se rodi dekadentizam t. j. koketiranje sa simbolima i radost, što se u svemu može nači nešto nerazumljivo. Simboliste su najviše liričari; a dekadenca unijela je u pjesmu hotice takvu nejasnost, da zbilja ni sami sebe ti pjesnici ne razumiju, (O simbolizmu potanje imau 2. sv. I. knjige „Nove Nade“ i u latijskom „Vijencu“ ekscerpti iz študija Julesa Lemaitra i Engela).
Ovo bi bili glavni „izmi“ u povjesti književnosti. Ima i drugih manjih vrsta (verizamj parnasijanizam i t. d.); no i ovima su u glavnom iste značajke, koje imaju i spomenita četiri izma. Danas se još mnogo spominje kozmo-politizam t. j. zahtijevanje, da literatura jednoga naroda nema karakterističnih črta, nego da bude jeduako razumljiva i bliska svakomu; opreka je tomu nacijonalizam, koji hoče, da svaki narod baš tim karakterističnim črtama svoje književnosti dobiva osobito mjesto u svjetskoj literaturi. Moderna je književnost više kozmopolitska, makar se ne može zatajiti, da su baš ove posebne črte narodnoga duha u zadnja tri decenija izvojštila ruskoj, kasnije skandinavskoj, a sada regbi talijanskoj knjiži prvo mjesto u svijetu.
Bar Kochba. Nedavno je izdal znani češki pesnik Jaroslav Vrlilicky, novo delo „Bar Kochba“, ki je nadaljevanje njegove „epopeje človečanstva11, katero jo zamislil še v mladih svojih letih. Najzuatnija dela te epopeje sta do sedaj bila „Julijan Apostata“ in „Hilarion".
V „Hilarijonu“ nam pesnik pripoveduje o svetniku-samostancu istega imena, ki ostavlja svoje brate samo zato, da se more v samoti popolnoma posvetiti postu in molitvi. Narod ga pa obkoljuje in želi njegove pomoči, nje-
govih čudežev; on pa kliče: „Zakaj me ne pustite, da grem, kamor me vleče glas moj, srce moje? Vsakdo ima svoj cilj — jaz težim za mirom, jaz nočem, da živim za ljudi, temveč za Boga. Zakaj me ne pustite, da bi bil bližji božanstvu, kakor vi ?“ Ali narod ga ne pusti, temveč še vedno šili vanj. Neke noči govori svojemu učencu Hezyhiusu, da treba telo umoriti; vsakdo je namreč poklican, da se najprej trudi za svojo dušo, potem še le za občno blaginjo. Narod ga zapusti; on se pa umakne v pustinjo ua obale morske, kjer ga oropajo roparski gusarji. To mu pa še ni dovolj! Prosi jih, naj ga zvežejo na pečino in naj mu plujejo v lice. Kedar je sam, poje poln ponosa, kako je sedaj velik in močen ! Neki tajni glas pa mu odgovarja, da ni nič, da je jadnik, bednik, ki ne vidi zablodelosti svojega življenja. On je ohol in sebičen in brez ljubavi do ljudi. Hilarion podira in ruši v pustinji stare žrtve-uike-simbole prošlega življenja. Sedaj pa pridejo težke sanje, ki ga skušajo. Hezychija ga dovede zopet v svet, prideta k sv. Antonu in Thebaidu, ki mu da moč delati čudeže, da bi ga vsaj to nagnalo, da bi delal tudi za ljudi, a ne za sebe. Hilarion rešuje narod od zmaja (simbol zla), naredi mnogo čudežev, najzadnje se pa nastani pri starem Venerinem hramu na otoku Cipru, živi v spominih in — zadovoljen je. Nekoč pride k njemu bolan človek in ga prosi, naj mu vrne življenje. Tedaj pa začuje iz Venerinega hrama : življenje, življenje, življenje. Hilarion gre v hram. Mej rožami vidi kip boginje, katero je i on premagal v srcu svojem; nakrat pa začuje čudne glasove, ki pojo: „samo ljubezen življenje nam vrniti more. V življenju je rešitev in Bog govori z ljudmi v življenju, ne pa po smrti". Hilarion se ne more vrniti več domov; zaplete se mej rože, ki ga omamijo in on ostane tam za vedno. Venera se mu je osvetila. Ko ni našel drugi dan Hezyhius svojega učitelja v kolibi, je mislil: Tako je bil svet, da ga je bog uzel k sebi živega kot Elijo.
Tu je Vrchlicky prikazal, kako je človeštvo bedno in nesavršeno, ker ubija v sebi človeka, življenje. Ta nesavršenost se pa vidi še bolj v „Bar Kochbi".
Bar Kochba je vladar Izraela. Narod ga ima za obljubljenega Mesijo. Potlačen v sužnosti, izraelski narod ne veruje v nič drugega kot v prihod, obljubljenega odrešenika Mesije. Rimljani hočejo, da mu razorjejo sveto brdo sionsko, da mu odvzamejo verske obrede in da naselijo ptujce v sveti Jeruzalem, kterega so že nazvali „Abia Capitolina". Narod se zbira v dolini Bet-Rimon, kjer ga modri Akiba neti na ustanek. Grmi; narod pa sliši z neba glas: Akiba, a Akiba glas: Bar Kochba. Narod je za Akibo, a ta ide in išče Bar Koclibo; on sam ni za delo, on je človek idej. Kochba se posti in razmišlja (prim. ITakon v Ibsenovih „Pretendenti prestola") „Znati ceniti samega sebe, pojmiti to in verovati v to — eto, to je vse. Daj, veliki Bog, da v sebe verujem in celi svet bo moj“. Mučijo ga dvojbe. On je le glas, a kje je jek, da prenese ta glas ? Akiba prihaja k njemu in ga vodi v narod. On ubije bika, ki bi moral izorati sveto zemljo in Rimljan Rufus vidi, da ima opravka s človekom dela. Kochba zmaguje in se proglasuje kraljem in Mesiji. Za prestolnico si izvoli Betan, a ne Jeruzalem, kar ga zavede prepir s starim Akibo. Bar Kochba misli, da ima vse sile v sebi in izvaja dalje svoje osnove. Betam hoče zvezati z deželo po podzemskih hodnikih. Rabini to vpotrebijo; mrzijo namreč kralja in počno buniti narod. Zastrupili so vodo, kar pa nete li plačajo s smrtjo. Končno se pa morajo na zapoved Kochbino vsi iz-mesta. Ž njimi gre tudi Akiba tužnega srca, ker ostavlja Koclibo
samega, brez vodnika, brez idej. In tu se prvikrat javlja Ahasver, „večni žid“ in prerokuje Bar Kochbi propast. Brez Akibe izgubi zaupanje v samega sebe. Vrže se v žrelo čarobnjaštva, črne magije in zataji — Jehova.
Po nagovoru žene Judite zahaja na pokopališče in kliče duhove, da, celo ubije jedno malo dete, ker samo tako se more pozvati duha. Ali mesto duha, se javlja zopet Ahasver in prerokuje Kochbi zopet smrt. Zunaj pa nekdo kliče: „Izmail, sinček moj, kje si, roajka plaka za teboj.“ Bar Kochba osupne in zbeži v temno noč. Kaj so mu pomagali čari? Videl je le glasnika smrti. Glas v noč še vedno kliče: „Izmail, sinček moj .. .“ Kochba še veruje v uspeh vojske s Severom; bil bi tudi zmagal, da se ni osvetil oče Izmailov radi smrti sinove in javil tajni ulaz v mesto. Kochba je bil takrat pri Juditi, ki ga nagovarja, da naj se poda vragu Samaelu in zmaga je njegova, ali on je ne posluša, temveč zbeži od nje. V mestu je glad, nared obupuje. Starec Eleazar ga teši in prosi Boga rešitve. Kochba ga posluša; ko se pa tretjič pojavi Ahasver, ubije obupan iu besen starca tešitelja. Rimljani prodre v mesto, je zapalijo in donesejo Kochbo mrtvega pred Severja. Okrog telesa se mu je ovila velika kača.
Bar Kochba je dete Akibine ideje. V njem je božja iskra, ali i on greši isto tako kot Hilarion. Hilarion ljubi Boga samo za to, da dvigne čim višje dušo, prezira pa življenje in delovanje za obče dobro ljudij Kochba, komur je jedina misel: narod njegov, zameta radi njega Jehovo in se podaje vragu. Tragika Bar Kochbe je globokejša kot Hilarijouova. „Bar Kochba" je pisan v dialogu, dikcija mu je veličanstvena. Vrhlicky ljubi plastiko, jasno prikazi-vanje kar mu osobito pri takih vrstah eposa lepo uspeva.	e.
Pučke knjižnice. Veoma važna i za nas osobito poučna strana eugleskoga zakonodavstva je uredjenje pučkih knjižnica. G. 1850. na prijedlog Ewartov primiše Englezi zakon, po kom od svake libre godišnjega dohotka svaki grad i okružje, ako na to pristane večina porezovnika, po jedan penny upotreb-ljava na uredjenje pučkih knjižnica. Znajuči, da pučka škola nije dosta za opčenitu naobrazbu, uvedoše Englezi (to ima i kod nas) „opetovnice" do 17 godine. Da bi pak puk i nadalje mogao lako črpati neku naobrazbu, ustanovljen je zakon Ewartov. Več dvije godine iza toga otvori se takva knjižnica u Manchesteru, koja je iza 42 godine, što postoji (g. 1894.), imala četvrt milijuna knjiga, koje je na godinu čitalo do 6 milijunaljudi. Knjige i časopisi čitaju se u javnim čitaonicama, koje je prosto svakomu posječavati. Ovo bit če da je razlog, što te „Public Libraries" u Engleskoj i Sjedinjenim državama mnogo bolje uspijevaju nego pučke knjižnice u Njemačkoj, gdje se knjige samo posudjuju. NjemaČke knjižnice ne podupire cijelo puČanstvo, nego su to društva („Gesellsebaft ftir Verbreitung von Volksbildung", „Ge-sellschaft fiir ethische Cultur" i t. d. ; tek u najnovije doba ima u Berlinu javna pučka kujižnica (od god. 1895.) Ima u Rusiji nalikih pokuša; pače je tamo posebni odbor izradio lani cijelu osnovu ovakovih pučkih knjižnica U Engleskoj se u glavnome pazi na to, da ovakve pučke knjižnice itnaju od naučnih knjiga djela popularna, od zabavnih djela umjetničke vrijednosti, a od listova što veči brej ozbiljnih smotra. Sve se knjige posudjuju besplatno, a da se potrebe namire, odredjena je knjižnicama, koje, kako rekosmo, uzdr-žaju mnnicipalne oblasti i državna potpora. Uredjenje je sasma demokratsko, dok se u. pr. u Njemačkoj dijeli viši odio od uižega. Zauimljivo je, koje se
knjigo čitaju najviše: Maculayeva „Povjest11, Spencerovi „Prvi temelji11, Oar-lyleova „Povjest franc, revolucije11, Rankeova „Povjest papinstva11 i t. d. U londonskoj „Cheliea Library11 čitalo se najviše Aristotel, Spinoza, Spencer, Adam Smith, Carlyle i Lecky. U knjiži „Oeflentliche Biicher- und Lese-liallen11, R. Kossa, Hamburg, C. Boysen ima još potanjih podataka o uredbi pučkili knjižnica. Tu se spominje, da i u Kini ima takvili institucija. A u nas?
Od uredništva,
Rečeno je, da če „Nova Nada11 biti vjerno ogledalo svega, što djaštvo naše danas misli i radi. Do sada stiglo nam je mnoštvo radova iz djač-koga pera, od kojih su najbolji u našem zborniku na svijet izašli; no treba da se obazremo i na one, koji radi nekih nedostataka nijesu mogli u „Novoj Nadi11 mjesta nači. ("mimo to zato, jer treba da i u tom pokažemo duševno stanje djaka, a opet hočemo i to, da na neke poglavite mane, koje su u najviše radnja zajedničke, u skupu odgovorimo, kako bi svi od toga mogli črpati kakovu pouku.
Velika večina prispjelih radova polcazuje volju za rad; a još se bolje to vidi iz nekih pisarna, koja na žalost radi nedostatka mjesta ne možemo donijeti bar u izvadcima. Značajno je (a i razumljivo), da najviše ima pjesama, a proze razmjerno malo. Pouke bi moralo biti mnogo više, jer je to dokaz, da naši djaci ne čuvstvuju samo, nego i razmišljaju; jer iz nekih pisarna provi-ruje, da se neki još uvijek zanose za previsokim ciljevima, a ne misle, kako da se do njih dodje.
Neki pokazuju trijezno razmišljanje; ali to na žalost u pjesmi, u kojoj je najteže spojiti „utile cum dulci11. Ove pjesme didaktičke vrste pokazuju, kako je teško misli hladnoga razbora spojiti s poezijom; jer u gradnji takvih pjesama dvije su opasnosti: jedno, da pjesnik zadje u prazno moralisanje (Oči, Umjereuost) i retorstvo; a drugo, da ne stane u stihove trpati bes-krajne mutne periode, pa u tom zaboravi ili pretrgne slijed misli (Strahota grijeha). A baš oblik morao bi ovakvim pjesmama podavati lakoču i razumljivost. Zato je potrebno, da najprije pjesniku samomu bude jasna misao, a onda da je shvatljivo razloži. U nas rijetko ima didaktične poezije bez pa-trijotske tendencije. Tako imamo nekoliko pjesama (Na rad, Djačkom pokretu, Dok smo bili. . .), u kojima su razložene neke misli o našim potrebama. Pri tom je stradala umjetnička strana (jer poziv na realan rad, metnut u stihove, ipak još nije pjesma); ali je i to bolje, nego pjevati pjesme, iz kojih miriše krv i vire mačevi (Za dom), kad se i onako zna, da se kod nas umjesto krvi prolijeva mnogo više vina, praznih riječi itd. Ovakove pjesme s patri-jotskom tendencijom uopče veoma lako zapadnu u frazu; nagomilavanje riječi i opetovanje tudjih misli. Ako se uza to još ono malo slobodnih misli sapne tudjim Štihovima (tako je u 27 kitica razvijena Preradova „Naša zemlja11 tako, da se svaka strofa počinje i dočinje jednim njegovim stihom) pogotovo je pogubno. Svako napinjauje smrt je poeziji. Isto tako još nije historijsko-pa-trijotska pjesma, ako se u nju stavi koja historijska zgoda iz naše povjesti
(Smrt Djure Zrinjskoga), pa se to jednostavno pripovijeda, bez ikakve dublje ideje. Još je gore, ako se to radi u premalo Štihova, jer se pri tom zapada u skiciranje i pusto nabrajanje. Zlo je, kad neki izaberu par Štihova iz kojega poznatoga pjesnika, pa onda od toga stvore glos«: sasma je naravski, da takve pjesme nemaju izvorne ideje, a uza to se samo razvodni pjesnikova misao i sve nateže za volju onoga stiha, kojim se mora svršavati strofa.
Najbistriji izvor, najljepši uzor, u koji bismo se imali ugledati, bez sumnje je narodna poezija. No pjevati u duhu narodne poezije nije tako lako kao imitirati ruho nar. pjesama. Za to je potrebno poznavanje nar. života i dugi študij njegove poezije, jer tek površno zagledati u plodove nar. duše i samo u vanjskom obliku, u rijeeima, oponašati ih, to znači samo sapinjati vlastiti talenat, koga n pr. u jednog našeg suradnika ima mnogo, ali se gubi baš radi spomenute mane.
Ondje, gdje se nijesu vezali o Štihove, zapali su neki u romantiku (Očajnik, Ubojica, Na jezeru, Smrt u viru), koja uza to nije originalna, nego je nastala pod dojmom nekih balada ili opisa divljega, strašnoga svijeta. Ima i drugih, koji se ne zalijetaju u svijet daleki, u krila nočnih sablasti, ali se hvataju predubokib misli. Povadjaju se za Kranjčevičem; ali ne mogu dostiči njegove dubljine; i tako n. pr. u pjesmi „Na Golgoti11 pjesniku je pod kraj ponestalo svake snage, a u „Hydri“, gdje je konačna misao lijepo istaknuta, imao mnogo suvišnih stvari, pa čitava pjesma umara. Kod ovakih pjesama veoma je lako zapasti u nejasnoču, pa se pjesuik obara na tajne moči, sudbu itd., a ni saraomu nije jasno, što su te sile. Jedan drugi naš suradnik povadja se n svojim pjesmama (Srcu, U noči) za Stechettijem; ali tim usiljavanjem samo sapinje svoj dar, koga ima dosta.
Ovdje hočemo da spomenemo jeduu važnu crtu naših mladih pjesnika. To je pesimizam. Pjeva se o progonima, o sudbini, o davno izgubljenoj sreči itd. Nečemo reči, da medju nama nema osjetljivijih, sentimentalnih duša, koje ne znaju dovesti u sklad san i javu; ali nije nikako dobro, da ovakvi iz knjiga crpe još veču' pobudu svojoj, često umišljenoj, boli, pa postaju ljudi mrtvi, bez energije. Pjesmi je glavna odlika iskrenost, srce. Ako iz pjesme odsijeva posebua dispozicija (,,Stimmuug“) pjesnikova, treba da bude zaodje-nuta u riječi, koje su i druge kadre u tu dispoziciju dovesti. Ovo oboje ne može da bude u stvarima, koje su (San na groblju) sto puta več opjevane ili (Pusti kamen) nejasne.
Uopče je velika pogrješka, što ponajviše našim mladim pjesnicima nije jasno, što hoče da opjevaju, oni stvar dobro ne prokuhaju, nego prosto stave u stihove, a onda nastanu razvučene misli i skrpani stihovi Onda se dogodi, da izaberu sasma nezahvalan sujet, koji i nije moguče pjesnički obraditi, pa zapadnu u suho opisi vanje (Starac stanodavac). Ta mana još se jasnije vidi u ljubavnim pjesmama. Odavna je lirika bila najviše zastupana ljubavnom pjesmom; i danas je več veoma teško u ljubavnoj pjesmi reči nešto nova, Večina ljubavnih pjesama, što smo ih dobili, puste su fraze i imitacije (Ah ne odaj nikom tajne, Sonet, Nema je); a one, koje bi se još mogle nazvati or ginalnima, tako su nejasne, da ne mogu zagrijati čitatelja (Prhla ljubav, Snivaš jošte . . ., Tihoj vili, Svomu zlatu, Mojoj ruži I.). Forma je u ljubavnim pjesmama osobito važna; ali se u pjesmama, što smo ih do sada dobili, opaža, da forma nije naravna, nego se pače za volju rime dolazi dolazi do stihova
kao što su n. pr. Dana glase zvijezde sjajne — Drugi titraj pomal(l) mjeni — Biser alem šalju bajne — K tebi, zlato, k tvojoj sjeni. — Ili: Njegva kčerka ruža pupi (radi „skupi11).
Za volju broja slovaka' ima nepriličuih licencija; kao u stihu: Ne bili t’kako . . Manjkalo 1’t’ duši . . . Glas u tihi (tišini!) još se njiše . . . U svo (rnj. svoje) krilo. Nije dopušteno rimi žrtvovati čistoču jezika, ali opet ne sricati riječi ko što su: molitvice — srce, mrak — grobak, stvorce — srce, čuo — bio, tone — zove. Štihovi „čarnije sjalo cviječe11 ili „u ljubečem stanju11 pokazuju, da ih je pjesnik bez misli površno sastavio. O krivim akcentima i manama ritma dalo bi se još govoriti; no to su pogrješke, koje se s malo truda daju lako izgladiti.
Ovo bi bile u kratko neke glavnije mane pjesama, što su nam do sada prispjele. Neka se zato ne misli, da su pjesme, koje su ovdje navedene, apso-lutno zle i dotičnici da nemaju nikakva dara; naprotiv molimo svakoga, neka nam svoje plodove i u naprijed šalje, jer ovdje se nijesmo svakim napose mogli pozabaviti. To čemo učiniti, gdje bude treba, u posebnim pismima. One, od kojih smo primili samo po jednu (gdjekad k to mu veoma kratku) pjesmu, molimo, da ne zahtijevaju od nas odmah sud o svom talentu, jer ga je pre-često upravo nemoguče stvoriti na temelju par Štihova
Prelazimo na pripovijesti. Ima medju ovim radnjama nekih sasma kratko pisanih prozaičnih stvarca, koje bismo mogli nazvati črticama, a pri-bližuju se t. zv. pjesmama u prozi. Subjektivne su to stvari, odjeci pojedinih časova iz piščeva vijeka. U njima treba da bude ili sama refleksija ili pak neke značajne zgode života, u kojima on'nalazi neki dublji smisao. Stil je pri tom veoma važna stvar (lspr. „Lišče11 Fr. Mažuraniča). Pisac treba da u njima uvijek kaže nešto nova, da na svakoj toj zgodi pokaže svoje individualno shvatanje. Toga nema u crtici „Prolječe11, jer je pisac u prolječu vidio samo ono, što vidi gotovo svaki čovjek, koji je nešto čitao. Za to se i podaje običnim refleksijama. U crtici „U sainoči11 vidimo več veču samoniklost; tu je pisac nešto više zaronio u vlastitu dušu; samo je kod jedne i druge črte pogrješka, što se opisivalo sila toga, što i nije od nužde, a gdjegdje to preveliko čuvstvovanje izgleda i usiljeno. Ako je to čuvstvovanje prosto razmišljanje o stvarima, koje su več mnogo puta čitane, onda crtica gubi vrijednost. Tako u črti „Klasje11 pisac opaža samo tu davnu ideju, da prazni klasovi strše, a puni se k zemlji nagiblju. I u toj crtici od 19 redaka dolazi još 5 redaka morala 1 U crtici „Na groblju11 ima originalnosti; samo je malo čudna. Iza refleksija o životu i smrti pjesnik stupa u groblje i vidi staricu, gdje plače za svojim jedincem No taj bi sin, kad bi govoriti mogao,- relcao da mu smrt nije nemila, jer kad se susjedova Milka udala, zavjerio se i on oženiti i oženio se s — hrvatskom zeraljom. Pjesnik napokon pita: A kakva bi (smrt) meni bila? — U kakvu je sve to savezu? U crtici treba da je jedmi misao istaknuta i provedena. Zlo je, kad se opisuje nešto ne iz iskustva i opažanja, nego se na temelju Čitanja stvara svijet, koji nije nikako prema dobi i ka-rakteru pisca. Jer inače dolazimo do čudne pojave, da mladi ljudi pišu o ljubomoru (a bez svake motivacije) ovako: „Nešto šapnu, — vrata se otvore. To je ona . . . Nešto sjevnu, prasnu poput munje, grozno . . . On pohiti prema prozoru i nesta ga . . .“ Zašto sve to? Jer „on je ljubi obožava, a ona? — Ne mari!“ Još su čudnije za mlada čovjeka ovakve misli: „Noč se
spustila diljem zemaljske pučine (!) i mjesec proviruje; do Save stoji čovjek, kune milu i dragu:	„Novci, novci, — to je njena vjernost. Ah zbogom
svijete (?!)“ I pojuriv do Save, val Be zapjeni te izbaci lješinu nesretnoga ljubavnika.“ Uzrok je ovomu to, što su te crtice nastale pod dojmom čitanja ili časovitog, nejasnog utiska. U tom je bolja crtica „Upregnuta magarad" — ali je ne možemo donijeti, jer ima političku tendenciju, premda pisac poka-zuje i u stilu mnogo talenta za satiričara.
Motivacija traži se još više kod pripovijesti; u njima ne smiju da budu obradjene puste zgode iz života, koje su možda i zanimljive i neobične, nego se moraju risati neki dublji momenti psihološki ili etični. Slabo je tomu udo-voljio pisac crtice „Ivo i Jelka11. Pisac pokazuje da je još veoma mlad, ne-vješt u dopisivanju; čitao je očito mnogo „pfuDdromana“, pa je pod dojmom tih plodova književnih bez sabranosti i smisla nanizao nekoliko zgoda dvoje ljubavnika. Na početku pripovijesti tješi Ivo Jelku iza smrti njena oca, a kad Ivo ode na more i nju pometnjom (!) zatvore zbog neke kradje, dolazi mornar i javlja, da je njen otac umro. Ona od žalosti umre; a kad se Ivo vrati, i on umre od boli za njom. Toliko iznenadjena! Otac umire dva puta; a druga je smrt tako — važna! Dobro te pisac bar u stilu ima nešto krjepčine. Svu tu fabulu pokreče slučaj, kojemu u ozbiljnoj pripovijesti nema mjesta. I u „Mari“ je u vrlo kratkoj formi rečeno ono, što su drugi več na čitavim folijantima ispisali. Ljube se bogata djevojka i sirota momak. On ode u vojništvo, a nju udadu šilom za pisara, koji prokarta njen imutak i umre u siromaštvu. Mara ode u službu; tu je obijede, da je ukrala novce, pa stane prosjačiti. Momak se medju to oženio i živio u miru. Pored toga, što pripovijest nema prave misli (što je pisac btio reči?), čudan je i sam razvoj, kad pisar Ženu Bvoju „pazi kao oko u glavi", a opet je kasnije odnemari; a puki je slučaj, što Maru obijede s kradje i ona odlazi u prosjake. Samo fotografija seoskoga života je crtica „Mlada pa nesretna". Tu se pripovijedaju dvije zgode uporedo (Andrija priča, kako mu otac ne da kčeri za Ženu; Ivanu poplaše se konji i razmrcvare ga, a njegova je žena nesretna), koje nijesu nikako svezane. U drugoj pak vlada slučaj. Lijepo je uzeti zgodu iz seoskoga života, ali to ne valja činiti na način, kako se pišu vijesti u novinama. Pisac crtice „Jadnik" opisao je doduše ouaj život, u kom se uvijek kreče, t. j. djački život, a i u opisivanju pokazuje se u nekim sitnicama dobrim znalcem prirode, ali nije glavno u njoj ni djački život ni priroda, nego — nezgoda. Dvoje djaka pu-tuje u praznicima i na prelazu preko rijeke utopi se jedan od njih, a majka njegova na to poludi. Opet — slučaj. Motivacija, karakter, psihologija, inisao — to je što se danas, traži od pripovijedača. U ovim pripovijestima nijesmo toga našli. Neka ipak ne smalakšu naši pregaoci: vježbom i razmišljanjem dolazi se daleko. Ako okušajo svoje sile na drugom polju, možda če bolje uspjeti. Žao nam je, što se ne možeme ovako obazrijeti na poučne radnje, jer ih je malo stiglo. Pouka trebala bi da bude što bolje zastupana u „Novoj Nadi" i baš članci ove vrste pokazat če, da smo ozbiljno shvatili svojo za-daču i da prema njoj radimo.
One koji su nam poslali ili ponudili prijevode, upozorujemo, da je naš list jedino ogledalo mišljenja srednjoškolskih djaka i toga radi ne može do-našati prijevoda tudjih, osobito beletrističnih, stvari.
9a
U 4. i 5. svesku „Nove Nade“, koji de izidi u prvoj polovici lipnja, nastavit demo ova opažanja i opširno se obazrijeti na slovenske priloge. Molimo naše pretplatnike, neka ne zaborave na nas s pretplatom, jer je to uzrok neurednom izlaženju. Ako u tom pogledu budemo bolje potpomognuti, izidi de zadnja dva sveska u vedem opsegu s obilatim i različnim sadržajem. Naše suradnice i suradnike molimo, neka nam za taj zadnji svezak pošalju što prije i što više radnja. Pomoz Bog!
—■ Primarno u zamjenu ove listove: Vienac, Novi Viek, Nada, Mladost, Škola, Starohrvatska Prosvjeta, Preporod, Brankovo kolo, Ljubljanski Zvon, Slovenka, Zora, Katoliški Obzornik, Bulletino di Archeologia, Zbornik pro filosofii, Novy kult, Akademie, Wiener Rundschau, The Clarion.
Primismo na ocjenu:
Knjige „Matice Hrvatske“ za godinu 1897. (vidi referate u 2. i 3. br. „N. Nade“.
Knjige „Matice Slovenske" za godinu 1897. (vidi referate u 1., 2. i 3. brojn „N. Nade".
Dr. A. Radid: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. II.
Dane Kroparski: Lira planinskoga Hrvata. II.
Marc Grimal: Prigodne bilješke o nar. gospodarstvu. Preveo M. Krešid.
Črtice Kamenka Subotiča (vidi referat u 3. broju „N. Nade").
Izdaje Vladimir i. Teharski
Tisak Dionidke tiskare.