Glasnik SED 20 (1980) 2
101
mutandis tudi za antropologijo — posamezen strokovnjak potencira osnovni zorni kot svoje stroke, že v izhodiščih se marsikaj pokaže, da spoznanja posameznih strok niso enakovredno in v enaki meri kritično pritegnjena, vidik druge storke je često zanemarjen, to pa pelje v skrajnem primeru do zaprtosti stroke same vase in kaj lahko tudi do enostranskih, samovoljnih ocen.
Resnično interdisciplinarno sodelovanje etnologa in jezikoslovca vidim zato v skupnem načrtovanju ciljev in jasni določitvi tako jezikoslovnih in etnoloških, kakor tudi socioloških Izhodišč, metode, ki seveda vključuje tudi ovrednotenje ciljev. Tako bo mogoče pripeljati do sinteze izhodišč pri zbiranju gradiva (pri tem bo seveda za vsako stroko ostalo tudi dovolj specifičnega), pa tudi pri metodi zlivanja delnih raziskav v skupno spoznanje. Poskus, kako bi našli učinkovito pot v takšno skupno raziskovanje istih pojavov, opravljamo ravnokar na katedri za slovenski knjižni jezik, kjer se ukvarjamo tudi z zvrstnostjo in stilistiko, pa tudi s socio- in psiholingvistiko. Iz spoznanja teh ved in ob stilistiki besedil smo se odločili za raziskave jezikovnih prvin s posebno funkcijo. V tem okviru poteka raziskava Jezikoslovna in neje2ikovna odzivanja ljudi v različnih socialnih položajih — seveda na omejenem geografskem prostoru. Gradivo je prikazalo zanimivo tipološko podobo tako imenovanih malih besedil pozdrava in odzdrava in ob upoštevanju znanih socialnih dejavnikov pokazalo na jezikovne navade in ustvarjalnost, pri tem pa tudi na zametek oblikovanja oziroma vzpostavljanja odnosov.
Izkušnje pri tem delu so pokazale, da je treba s takim delom nadaljevati, koristno pa bi bilo, če bi jezikoslovci in etnologi opazovali jezik v vsakdanjih razsežnostih in za praznik, torej v neumetnostnlh In umetnostnih besedilih. Zastavitev naloge, zbiranje gradiva in obdelava, predvsem pa končna sinteza naj bi hkrati vsebovali vidik jezikoslovca (tu se zaradi narave posvetovanja omejujem) in vidik etnologa, vendar ne kot seštevek dveh pogledov (čeprav ostajajo pri zbiranju in pri gradivu nekateri elementi specifični, npr. ustroj jezika, govorica gibov, kretenj, mimike itd.), ampak prežeta v skupnih spoznavnih ciljih, upoštevaje v jezikovnem delu teoretske podstave jezikoslovja, pri etnologiji pa seveda etnološke. Raziskovanje naj bi začelo z zbiranjem gradiva in popisom okoliščin nastajanja, še posebej regionalnih, ki so v naši dialektni razčlenjenosti izredno pomembno dejstvo. Tak pristop je drugačen od naše dosedanje klasične dialek-tologije, čeprav je ne izključuje. Pogoj za uspešnost takšnega skupnega pristopa je seveda načrtnost dela v samem začetku in dejavna želja po celovitem spoznanju.
Ivan Zvonar
LINGVISTIČKI ASPEKTI ODREDENJA I RAZGRANIČENJA USMENOG KNJI2EVNOG STVARALASTVA U ODNOSU NA ETNOGRAFIJU
Odredujuii mjesto i smisao Čovjeka u cjelokupnoj živoj prirodi, Marx, izmedu ostalog, kaže: "Čovjek je neposredno prirodno biče. Kao prirodno biče, l kao živo prlrodno biče, on je opskrbljen djelomično prirodnim životnim snagama, on je djelatno prirodno biče."(1)
Ali čovjek je ujedno tjelesno, osjetilno, predmetno biče koje trpi, a buduči da je biče koje osječa svoje patnje, on je strastveno biče.
"Strast, passion, Čovjekova je bitna snaga koja teži prema svom predmetu."(2)
Polaznom odrednicom, koja čovjeka izdvaja iz cjelokupne žive prirode, Marx smatra njegovu svjesnu djelatnost.
"Svjesna živo t na djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On je upravo samo na taj način generičko (stvaralačko) biče (...)
Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, a čovjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste I znade svuda dati predmetu inherentnu mjeru; zato Čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote."(3)
Ovi citati na jedan osebujan način otkrivaju i Marxovo shvačanje umjetnosti kao specifičnog oblika proizvodnje i prisvajanja svijeta.
Dug je, medutim, bio put našeg pretka od vremena kad se osovio na dvije noge do trenutka u kojem je uočio da su štap ili kamen odretiena oblika prikladniji za neku radnu operaciju od drugog štapa iti kamena.
Sam izbor pojedinih predmeta za obavljanje predvidenih radnji uključuje zahtjev da se na kamen ili na štap misli kao na orude. Čovjek je, dakle, u svom razvoju dostigao fazu homo sapiensa koja če od tog momenta sve češče naglašavati i njegovu novu komponentu, komponentu homo fabera.
IVAN ZVONAR
mag. književnosti, prosvjetni savjetnik, Varaždln
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Zakoračivši jednom u svijet svjesne djelalnosti u mijenjanju i prilagodavanju prirode svojim potrebama, čovjek kao trpno i strastveno biče postaje nestrpljiv i želi brži t potpuniji uspejh nego što mu to dopuštaju njegove subjektivne snage i objektivne okolnosti.
Na tom se stupnju javlja magija koja treba da osigura uspješan lov i pribavljanje hrane, odnosno da udobrovofji prirodne sile i oiakša namirivanje ljudskih životnih potreba.
Opsjednut siikom životinje, izvorom hrane t odječe, ali i stalne opasnosti, čovjek je otkrivao u zamršenim pukotinama na pečinskom zidu, a da bi i ostalim članovima svoje zajednice pokazao što vidi, uzima ugljen iiineku drugu boju i prema pukotinama izvlači njezine konture.
Kako na tom stupnju ljudske svijesti ne postoji razlika izmedu slike i stvarnosti, slikar i na siici probada životinju kopljem ili strijelom vjerujuči da je na taj način ubio njezin životni duh.
Time je pojačana i lovčeva hrabrost pa je sigurnije t upornije nasrtao na životinju u stvamom lovu.
Emocionalna se osnova ovakve magije zadržaia do danas.
Čovjeku pada na um i misao da zaštiti pojedince koji su se isticaii posebnom sposobnošču otkrivanja slika u pukotinama stijena, pa ih isključuje iz stvarnog, po život opasnog iova kako bi mogli usavršiti svoje slikarske lovove. Oni na taj način dobivaju specijalni status umjetnika-čarobnjaka i priliku da upotpune svoju vještinu slikanja te da je postupno odvoje od linija koje diktiraju prirodne formacije stijena.(4)
Od prvih je početaka oponašanja prirode smatrano najdjelotvornijim oblikom magije.
Kad je čovjek, žefeči tako potaknuti gorenje vatre na ulazu u pečinu, počeo plamsanje oponašati rit-mičkim pokretima tijela, on je prvi put u svojoj dugoj povijesti zaplesao, a ako je pri tome udarao rukom o ruku, demonstrirao je i prvi glazbeni instrument.
Ritmom je čovjek od svog postanka naprosto opsjednut jer ga doživljuje u cvrkutu ptica, kucanju srca, u pokretima viastita tijela, u izmjeni dana i noči(5), pa na tu značajku ukazuju istraživači svih umjetničkih rodova. (6)
Na ovom istom stupnju, na kojem se javljaju likovne umjetnosti, gtazba t ples, javlja se i umjetnost riječi.
Več je izbor pojedinih predmeta za odredene radne operacije prisilio čovjeka da ih na odgovarajuči način i označi, a da pri tome ne mora koristiti svoje ruke koje su zauzete radom ili su u mraku nevidljive. Tako se priširuje i obogačuje njegov govor, kojega početke mnogi lingvisti pronalaze u donekle artikuii-ranlm oblicima zapovijedi i poticanja.
Nema nikakve sumnje da je čovjek i u prvim magijskim obredima izgovarao pojedine riječi, a)i ne bilo koje riječi, nego upravo one koje su se odnosile na naročilo važan predmet ili na naročito važnu radnju u budučoj akciji.
I samo obavijanje izbora u jeziku, ma kako taj jezik bio skroman, upučuje na odredeni svjesni čin koji ima svoju svrhu.
Da bi se pak svrha postigla, primitivni če čovjek izabranu riječ uporno ponavljati, opet u ritmu, vjerujuči da če njezino djelovanje biti to sigurnije što se duže ponavlja.
Posebno birana riječ i naročit ritam dozvoljavaju nam da ovakav način izražavanja odvojimo od običnog, svakodnevnog sporazumijevanja izvan magijskog obreda i da ga proglasimo poezijom.
Tako se več u djetinjstvu čovječanstva pojavila još jedna umjetnost koja se, iako čvrsto stopljena s ostalim umjetnostima u njihovu prvobitnom sinkretičkom stanju, snažno nametnula svojom govornom i govorenom komponentom.
Koliko je ona postala značajna u cjelokupnom životu čovjeka, pokazaše stari Heleni koji su na samom Početku kulturne ere dali moč Kalioptnu sinu Orfeju da svojim sviranjem I pjevanjem svlada divljaštvo ne samo ljudi, nego I prirode. Njegova je pjesma ublažila okrutnu čud čovjeka, prlpitomila životinje, a pokrenula je čak i drveče.
"Pjesništvo naše svagdanje postojalo je, dakle, i pri je pisma i prije svake literarne povijesti. A to nam Pjesništvo pruža neoboriv dokaz da vremensku i logičnu prednost ima lirika."(7)
Osječajni je život primitivna čovjeka vrlo jak i spontan. Njegova uzbudenja provaljuju neobuzdanom snagom i tjeraju ga da reagira usklikom ili jednom riječju.
Kako god, medutim, ti prvi primjeri pjesničkog Izražavanja bili jednostavnl, oni nemaju nikakva Enačenja za izolirana pojedinca.
Pjesništvo nužno mora imati društveno obilježje pa stoga ne ovisi samo o pjesniku-davaocu, nego i o slušaocu-primaocu. Ono je suradnja, a često I borba izmedu davaoca i primaoca.
Na jednoj se strani razvija snaga nametanja, na drugoj strani snaga postojanosti. Ako je društvena snaga davaoca manja od momentane otpomosti primaoca, onda je davaočevo naprezanje uzaludno,"(8)
Zbog toga su več na početku pjesnici mogli biti samo izuzetni pojedinci koji su dublje i potpunije Sagledavali želje l potrebe svoje društvene skupine, a ¡mali su tu sposobnost da se na njih najadekvatnije odazovu riječju i govorom. To su čarobnjaci-umjetnici riječi.
II
Započevši tako svoj život, umjetnost 6e se riječi razvijati zadivijujučom brzinom, da bi se u jednom odredenom trenutku, zahvaljujučl nevjerojatnim mogučnostima slmbofizacije in vanjske i subjektivne stvar-n°sti, čak i nametnula ostalim komponentama sinkretizma I tirne označila svoju spremnost i doraslost za samostalan put u budčnost čovječanstva.
Njezin če se razvoj očitovati, prije svega, u proširivanju motivsko-tematskih okvira i u osamostaljivanju ledenih tematskih krugova. Pjesmama magijsko-proizvodnog karaktera pridružit če se pogrebne, ljubavne ' ^tničke pjesme, a doživljavanje če prirode ostati trajna pjesnlčka inspiracija.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
"Svaki krupnijt dogadaj", kaže Tvrtko Cubelič, "npr. u obitelji (rodenje, smrt), u društvu (lov, rad u polju, odlazak u rat, pobjeda, izdaja), u prirodi (godišnja doba, razne nepogode, suša, poplave), izazivao je u čovjeku osječanja I misli koje je izražavao drukčije, a ne običnlm dnevnim govorom."(9)
Na odredenom se stupnju društvenog razvoja nameču I pojedine) svojom snagom, spretnošču u lovu i ratu ili ljubavlju prema sredini u kojoj se nalaze. Takvi če pojedinei brzo postati centralni likovi u djelima umjetnosti riječi.
Za pjesnika neče biti zanimljiv samo vanjski izgled središnjeg lika. On če od samog početka pod-jednaku pažnju posvečivati i njegovu djelovanju i njegovu govoru.
U govor glavnog lika pjesnik če najčešče uplitati odredenu vizij u života i svijeta, a sklad izmedu riječi i djela postat te osnovna odrednica u procjenjivanju njegovih etičkih vrijednosti. Ne mora taj lik biti ni Gilgameš, ni Siegfrled, rti Kraljevič Marko.
Može to biti i naš panonski ljubavnik ban Lucipeter koji vinom gasi svoje neuslišene čežnje, ali se njegov neposredni iskaz nameče tolikom snagom da ga prihvačaju generacije poštovalaca poetske umjetnosti i prenose usmenom predajom od Srema do "malog Štajera" (Prlekije). Citiramo Vrazov zapis jedne od brojnih varijanata pjesme o banu Lucipetru:
Ban Lucipeter
Rase, rase vinska rozga — Rozga zelena. Na njoj rase sladko vince,
Vince rumeno. Njega toči kšrčmarica —
Mlada Katica, Njega pije Lucipeter,
Varadinski ban: Vzemida me, k&rčmarica,
Mlada Katica, Ja ti dam tristo dukdti,
Vranj-konjiča dva; Z zlatom sta ti obvuzdana,
Z srebrom obkovana. "Nečem tebe, Lucipeter —
Varadinski ban! Mej si ti tristo dukati, Vranj-konjiča dva, Ja bom takšnega si vzela, Ki sšrci dragi bo.
(Stanko Vraz: "Narodne pesni ilirske", Tiskara dra Ljudevita Gaja, Zagreb, 1839, str. 83)
Medusobno suprotstavljene replike dvaju protagonista ove pjesme otkrivaju njihov društveni položaj, ali i karakterne osoblne.
Oduševljen Katičinom Ijepotom i mladošču, Lucipeter se svjesno odriče svog društvenog položaja i imovine koja mu je još preostala, ali Katica to odbija jednom jedinom odrješitom gestom jer ljubav pret-postavlja materijainim dobrima.
A što može postati odbljeni ljubavnik?
Pijanica, lutalica ili pjesnik u kojem se nakon više stolječa prepoznaje njegov umjetnički dvojnik pa svojom pjesničkom snagom ponovo oživljuje ime Lucipeter.
"Kljub vsem omejitvam in pomislekom bi torej še najlaže sklenili da je Lucipeter pesnikov lirični dvojnik v nekoliko nenavadni, vendar razpoznavni preobleki."
Tako Kajetan Kovič uspostavlja odnos izmedu Alojza Gradnika I glavnog lika njegove istoimene zbirke pjesama "Lucipeter".(10)
III
Navedeni primjer pokazuje da se književnost mogla održati kao umjetnost samo tako što si je več na početku izborila ulogu komunikativnog znaka u životu neke društvene zajednice kojim se od stvaraoca do slušaoca ili Čitaoca prenosi odredena poruka o stvarnosti.
Model stvarnosti koji se prenosi književnim djelom kao društvenim znakom redovito je Ijepši, potpuniji i bogatiji od obične, svakodnevne stvarnosti koju proživljuje pojedinac iz društva.
Ova činjenica nameče odredene zakone t u pogledu obujma informacije koja se prenosi književnim djelom,
"Kad bi obujam informacije koju daje jezik književnog djela bio jednak informaciji neknjiževnog teksta, književnost bi Izgubila pravo na opstanak i bez ikakve bi sumnje umrla."(11)
Zelju društvene zajednice da jasno razgraniči jezik književnog djela od jezika praktlčnog saopčavanja pokazuje I stih, koji je raširen po čitavoj zemaljskoj kugll, a nije ništa drugo, nego preobličen jezik.
"Toliko su svi književni stručnjaci i nestručnjaci navikli da stih smatraju prirodnom pojavom da im ne dolazi do svijesti kako je stih zapravo neobična tvorevina jezika koja prirodnom jezičnom izražavanju nanosi teško nasilje (...)."(12)
Stih se sigurno pojavio uz muziku i ples, ali se relativno brzo osamostalio I održao do danas. Pa i tamo gdje je ostalo čvrsto vezan uz glazbu, on nosi najkomunikativniji dio poruke. "Gdje se god, uči Jan Mukatovsky, u životu društvene zajednice pokaže potreba da se neko zbivanje,
Glasnik SED 20 (1980) 2	100
neka stvar iN neka funkcija ¡stakne i odijeli od drugih srodnih, popratit če ih estetička funkcija, kako se ona npr. očituje u svakoj ceremoniji (uključivši vjerske obrede): svaka je svečanost obojena estetičkom funkcijom (...). Druga je karakteristična osobina estetlčke funkcije da fzaziva ugodu. Stih se, prema tome, može definirati kao jezik s estetičkom funkcijom."(13)
Očito le da se prozne vrste usmene književnosti, kao što su bajke, predaje i mitske priče, u početku nisu shvačale kao književnost u punom značenju riječi, ali su si to pravo kasnije izborile upravo bogat-stvom informacija koje su prenosile na slušaoce I naročitim odnosom prema upotrebi jezika.
Estetička se funkcija, dakle, može postiči jezikom i izvan stiha, ako govornik slobodnim izborom r kombinacijom raspoloživih riječi osim pojmovne (obavijesne) vrijednosti iskoriščuje I njegovu afektivnu vrijednost (da njime neposredno, bez* opisivanja, iskaže i svoje duševno stanje).
U tom če slučaju riječi dobiti Šire i dublje značenje, pojavit če se, dakle, i konotativna vrijednost izraza,
Pjesnik če, da bi postigao odredeni efekat kod slušaoca ili čitacca, odstupiti i od sintaktičkih I od morfoloških pravila.
Posljedica je takvog odstupanja t jedna osebujna forma korištenja odredenog materijala (a u književnosti je taj materija! jezik) da bi se postigao estetski učinak.
Opravdano odstupanje od gramatičkih pravila u svrhu jačeg djelovanja na primaoca književnog djefa nauka je več davno prozvala stilom, a stilski markirana mjesta stilemima.
Vratimo se sada, na trenutak, samo prvoj strofi citirane pjesmice "Ban Luclpeter": Rase, rase, vinska rozga —
Rozga zelena. Na njoj rase sladko vince,
Vince rumeno.
Več je naročit način u formiranju strofe stvorio jedan živi, poletni ritam kakav odgovara čovjeku "vu dobroj volji".
Sintaktičku cjelinu uvijek čine stihovi osmerac i peterac, a ovaj posljednji neparnim brojem slogova ostvaruje odredenu završenost i pauzu koja omogučuje da se poruka lako prati i pri usmenom prenošenju.
Ponavljanje gtagolske radnje u prvom stihu (sintaktostilem) sugerira prlrodni proces koji najnormalnije vodi do ispunjenja odredene želje, a ona se u trečem stihu i izrijekom spominje. To je "sladko vince".
Semantostilem "vinska rozga" otkriva snažnu narodnu naklonost ovoj blljci i plastičnost pjesnikova doživljanja. Plastičnosti slike još više pridonosi pridjev "zelena" u invertnoj poziciji (sintaktostilem).
Za izraz vino upotrebljava se deminutivnl oblik "vince" (morfostilem) koji je sam po sebi nosilac afek-tivno pozitivnog značenja, a uza nj je i stalni epitet "rumeno", opet u invertnoj, jačoj poziciji.
Redovlto se ponavljaju one riječi koje su za pjesnika u ovoj strofi najznačajnije: rase, rozga, i vince.
Ova, makar i površna, lingvostilistička analiza otkriva jedan bogati pjesnlčki jezik koji je daleko nadrastao svoju obavijesnu funkciju.
Zaključak
Iznesena zapažanja pokazuju da se književnost pojavila na istom stupnju čovjekova razvoja na kojem Se obično pretpostavlja pojava likovnih, glazbene i plesne umjetnosti.
1 kako god ona bila čvrsto vezana s ostalim umjetnostima u magijsko-proizvodnim ritualima i drugim običajlma, imala je i svoje posebno, specifično izražajno sredstvo, najprije govorenu, a kasnije i pisanu riječ.
Zahvaljujuči upravo izuzetnoj mogučnosti komuniciranja govorenom i pisanom riječju, književnosti je ubrzo pripala prednost u prenošenju poruke i djelovanju na intelektualni i emotivnl život pripadnika odredene društvene zajednlce.
U tom joj je smislu i danas ravna jedino filmska umjetnost.
Način korištenja jezika u oblikovanju poruke i njezin sadržaj postali su tako predmetom proučavanja nauke o književnosti, a želja da se što dublje prodre u tajne umjetnosti riječi pronalazi iz dana u dan sve novije i novije metode istraživanja.
To nam daje pravo da književnost, bilo usmenu bilo pisanu, promatramo kao autonomnu umjetnost, čime smo potpuno odredili i njezin odnos prema etnografljl.
1	K. Mar*: "Ekonomsko-filozofskl rukopisi" u K. Marx — F. Engels: "Rani radovl", "Naprijed", Zagreb, 1961, str. 215 - 216.
2	K. Marx, o, c.
3	K. Marx, o. c.
4	Usp. H. W. Janson: "Istorija umetnosti", "Jugoslavija", Beograd, 1966, Str. 21.
5	0 pojavi ritma opštrno govori M. Boškovič-Stulll u napisu: "Pojava književnosti u ljudskom društvu", Petre-fckreb: '^Uvod u književnost", Znanje, Zagreb, 1961, str. 35.
6	Gina Plschel u svojoj "Optoj povijestl umjetnosti", knjiga I, "Mladost", Zagreb, 1966, na str. 12. upozorava na Judske llkove u pečini na Monle S Pellegrinu nad Palermom, koji po nekim sežu u paleolltlk, a oblikovani su na reallstlčkl način i sa živim osječajem za rltam".
7	Petar Grgec: "Na Izvorlma pjesnlštva", Matica hrvatska, Zagreb, 1940, Str. 9.
B Petar Grgec, o. C., str. 110.
9	Tvrtko Cubell6: "Narodna književnost" u Petre-Skreb: "Uvod u književnost", "Znanje", Zagreb, 1961, str. 70,
10	Kajetan Kovit: "Lucipeter ali gradivo za pesniško zbirko" u knjiži A. Gradnika: "Luclpeter", Državna založba ^Ovenije, Ljubljana, 1973, str. 96.
11	J. M. Lotman: "Struktura umetničkog teksta", Beograd, 1976, Str. 17.
12	Z, Skreb; "Študij književnosti", Skolska knjiga, Zagreb, 1976. str. 16.
13	Citirano prema Z. Skreb, o. c., str. 17.