ANNALES • Ser. hist, sociol. - 9 -1999 - 2 (18)
POLEMIKE / POLf MICHE/POLEMICS. 491 - SI Î
zgodovini Istre, ki so nastale po osamosvojitvi Slovenije in Hrvaške, ko je bila tema mednacionalnih in meddržavnih odnosov ponovno aktualizirana na vseh treh straneh. Ne nazadnje je tudi pri založniku, ki ie izdal Bitellijevo študijo, v zadnjih nekaj letih izšla serija zelo zanimivih razprav.
Na koncu se pripomba, naslovljena uredniku monografije. Poleg seznama italijanskih in slovensko/hrvaških krajevnih imen bi pričakovali tudi indeks osebnih in krajevnih imen.
VIRI IN LITERATURA
Cervani, G. (1952): L'apporto dell'"Archeografo tri-estino" agli studi storici giultani tiella fine deiPOt-tocento. Atti e memorie di Società islriana di arche-ologia e di storia patria NS 2, 156 ss. Cuscito, G. (1993): Venezia e I Istria nell'attività éditoriale délia Società istriana di archeologia e storia patria. Acta Histriae 1, Koper-Milje, 53-60. Guidi, A. (1996): Nationalism without a nation: the Italian case. V: M. Diaz-Andreu and T. Champion (eds.): Nationalism and Archaeology in Europe. LJniversity College of London Press, 108-118. Kacin Wohinz, M. (1996): Značilnosti in oblike protifašističnega odpora na Primorskem med dvema vojnama. Annales 8, 15-22.
Kacin Wohinz, M. (1997): 5lovenci v Italiji. Enciklopedija Slovenije, Mladinska knjiga, 260-273. Marušič, B.: Staroslovanske in neke zgodnjesred-njeveške najdbe najdbe v Istri. Arheološki vestnik 6/1, 97-133.
Pleničar, B. (1977/78): Bibliografija Simona Rutarja. Goriški letnik 4/5, 139-183.
Salimbeni, F. (1989): Un vuoto da colmare. Per una storia délia storiografia italiana dell'lstria. Un breve profilo. Il Teritorio 25, 146-157.
Petar Strčič
U POVODU PUTOVANIA DR. HARALDA VVAITZBAUERA ŽELJEZNiCOM U K. U. K. ADRIA-PROVINCIJU (tSTRU)
DURCH ISTRIEN. MIT DER ISTRIANISCHEN STAATSBAHN IN DIE K. U. K. ADRIA-PROVINZ. Salzburg, 1989. KROZ tSTRU. iSTARSKOM ŽEL|tZN!COM U K. U. K. ADRlA-PROVINCIjU. Pazin, 1998.
Istra, točnije rečeno - Istarski poluotok na sjever-nomu dijelu Mediterana, svojom trokutastom osnovicom ukorjenjuje se u svoj dio južne Evrope, na Jadranskom
moru. Pored ostaloga, i zbog toga mnogi su etnosi i narodi, vlastodršci i vladari posizali za ovim pravilnim zemljopisnim trokutom, geopolitički i geostrateski veo-ma važnim; a da se i ne govori o prirodnome i drugorn bogatstvu koje posjeduje ta Istra, danas njezin največi dio u okviru Republike Hrvatske, manji na sjeveru u Republici Sloveniji i njezin dijelič na sjeverozapadu u okviru Republike Italije. Predzadnji su za njom poseg-nuli Nijemci iz nacističkoga Velikonjemačkog Reicha i šilom ju držali od 1943. do 1945., pa su te godine šilom i otjerani od domačih vojnika i onih vojnih jugosla-venskih jedinica u čijern su se sastavu nalazili brojni istarski borci. Zadnji ju je, pak, pokušao 90-ih godina takoder u našemu vijeku zadržati dio jugoslavenskih i srpskih komunističkih vlasti SFR Jugoslavije, koja je bila u raspadanju, i koje su se uskoro pokazale kao velikosrpske. Medutim, u Hrvatskoj i Sloveniji šira javnost manje zna da su i prije osamostaljenja te dvije socijalističke republike u Istru stizali i znatiželjnici bez osvajačkih ifi nekih drugih nasilnih želja i praktičnih nastojanja. Tako je, npr., anonimni španjolskš znati-željni redovnik u prvoj polovici XIV. st. posjetio 1 Poreč, za koji je ustvrdio da je slavenski, što bismo danas rekli - hrvatski; krenuo je i dalje, boravio u Senju močnih Krčkih knezova i ovdje opisao njihov grb, prvi uopče tako zabilježen u jedne hrvatske feudalne obitelji. Je li se toga španjolskog redovnika može nazvati - turistom? U XVIII. st. Mletačka je Republika prt svojemu kraju, po njezinu "zaručniku" i zaijevu Jadranu slobodno vršljaju strani brodovi; štoviše, devet godina prije nego li je siloviti Bonaparte - jednostavno - prekinuo tisučljetni život Republike, u Puli se iskrcalo dvadesetak Austri-janaca, obišio (danas veoma znameniti rimski) Amfite-atar, otišlo u Vodnjan. Sljedeče je, pak, stolječe obi-Iježeno velikim brojem dolaznika i posjetilaca Istre, ali t prolaznika - autora putopisa o njoj, popuf. veoma znamenitega Burtona, Lovventhala, Stieglitza, Umlaufta itd. Ostavili su za sobom brojne opservacije o Istri, vjero-dostojne i one manje pouzdane vrijednosti; autori su najčešče opterečen zaista visokim civilizacijskim i kulturnim tekovinama sredina iz kojih su kretali na puto-vanja, u načelu osporavajuči takve tekovine največem dijelu stanovništva Istre. Takvi u brojni bedekeri koji su se počeli pojavljivati s pojavom nove privredne grane -turizma. Doduše, u po nečem su ipak morali mijenjati stereotipe, jer je bogatun Scarpa iz Rijeke, tada gradiča samo na desnoj obali utoka Rječine u Jadransko more, več god. 1844. podigao svoju vilu - danas bismo rekli: vikendicu - "Angiolinu" u zabitnome obalriom zaseoku Opatiji na istočnoj obali Istre i tirne udario temelje potonjoj jedinoj cislajtanijskoj hotelijersko-ugostiteljskoj velesili na Mediteranu. Gotovo istodobno isti Beč podiže i ratnu luku na vrhu istarskoga trokuta, u isto tako zabitnoj Puli; izvan osnovice trokuta, ali na samim ulazima na Istarski poluotok sa sjevera izrastaju Trst (od početka XVIII. st.) pa Rijeka (od druge polovine idučega
491
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
FOLEMIKE/FOLEMICHE/POLEMICS, 491-511
vijeka), glavni lučko-trgovački i pomorsko-industrijski emporiji Austro-Ugarske.
Od tada u Istru (s Kvarnerskim otocima - pokrajina je austrijskoga dijefa Monarhije) podnje stizati ili prolaziti preko rije sve ved broj putopisaca, znatno manje za fašističke taiijanske vladavine izmedu dva svjetska rata, a još manje stižu positje II. svjetskoga rata, do 1991., kada je gotovo cijeli poluotok dio Hrvatske i Slovenije u okviru druge Jugoslavije, kao i danas, kada je največi dio poluotoka u sastavu njihove matične, hrvatske i slovenske države/domovine,
Putopisci su stizafi ovamo uglavnom iz istih razloga kao i u druge zemlje, s uobičajenim predznanjem, redo-vito skromnim, pa i prepuni predrasuda, osobito prema pučaristvu u istarskoj unutrašrijosti, prema hrvatskom i slovenskem stanovništvu. Za njih je to dugo bio samo divlji i primitivni svijet, kao i onaj crnački u Africi, samo je ovaj, eto, tu, nadohvat ostaloga "kultumog" i "civiliziranega" dijela Evrope, napose njezine "profinjene" Mitteleurope. Ti putopisci ne znaju ili neče znati da za visoku kulturu večine puka u Istri, za njihovu glagoljsku poršlost osobito. Ali neče da znaju ni to da je Sjeverno i južno Hrvatsko primorje - Istra (bez velike ratne luke Pule) i Dalmacija, uz daleku Galiciju, gospodarski naj-zaostalija pokrajina austrijskoga dijela Austro-Ugarske. Npr., i ovdje je 1848. god. dokinut feudalni sustav, ali bivši kmetovi na starome austrijskom dijelu Istre nisu imaii koristi od oslobodenja, jer su bili presiromašni, a viša državna, njemačko/austrijska, i niža, pokrajinska, talijanaško-taltjanska tijela vlasti i moči nisu tirri bivšim kmetovima pružili konkretnu i konstruktivnu pomoč, več su učinikli obratno - deseti ječi ma su živjeli od nerješavanju kmetskoga problema, tako da se ezoner (rasteretni dug) vukao sve do prijeloma iz XIX. u XX. $tolječe. A kolonat kao feudalni relikt na bivšem mle-tačkom području, u južnoj i zapadnoj Istri te na Kvarnerskim otocima 1848. god. nije ni ukinut, štoviše, ta vrsta zavisnosti Sirena je i na stari dio austrijske Istre, pa je kolonat ukinut tek nakon Drugoga svjetskog rata.
Taj nelijepi dio života putopisci nisu vidjeli ili su ga doživjeli kao da krivnja za njega leži na pučanstvu, ili su ga prikazali sasvirn ovlaš, usputno. A isto tako su Istru doživjeli i kao nevjerojatm konglomerat etnosa, naroda, plemena, rodova albanske, črnogorske, cičke, grčke, ilirske, maurovlaške, morlačke, romanske, rumunjske, taiijanske, vlaške i druge provenijencije; ali, dok su Pruse, Bavarce, Saše itd. držali Nijemcima, ili Napuljce, Firentirice, Torince itd Talijanima, veoma rijetko su primječivali da je apsolutno večinsko pučanstvo u ¡stri hrvatsko odnosno na sjeveru slovensko. Putopisci su se držali uglavnom onoga Sto im je rečeno u gradičima, sijelima vlasti i moči, ili onoga što sli pročitali u prethodnim bedekerima ili u drugoj, uglavnom nje-mačkoj i talijanskoj literaturi koja im je bila dostupna i večim količinama. A asko su se informirali u samoj Istri, u toj hrvatskoj ili slovenskoj sredini, u načelu su više
vjerovali ono što im je rečeno u gradičima jii što su pročitali u literaturi, naravno, na njemačkome, talijan-skom i drugom jeziku. Ni do naših dana literatura na hrvatskom i slovenskem jeziku ne dopire u večoj mjeri do takvih stranih pisaca, ali treba reči to da i sama Hrvatska uvijek izrazito malo davala povijesne i srodne literature na stranim jezicima.
Kakva je, pak, situacija danas? Samo ponešto druk-čija, jer se, na žalost, zbog oružane velikosrpske agresije na Sloveniju pa na Hrvatsku od 1991. god. dalje, te zbog rata u Bosni i Hercegovini, hrvatsko ime stalno nafazilo u svjetskim medijima, pa je povremeno spominjana i Istra. Rat, naravno, nije išao u korist tuirizma, a lime ni putopisaca i pisaca novih vodiča. U rukama, medutim, ipak imamo jedan od nov i jih tekstova, nastalih doduše pred raspad SFRJ i objavljen u tome razdoblju, god. 1989. u Salzburgu, u Izdanju Otto Muller Verlag. Pre-vedenu knjigu izdala je Naša sloga d.o.o. u Pazinu (str. 134, s jednom skicom željezničke pruge od Divače do Pule i od Kanfanara do Rovinja te više fotografija; knjigu je omogučifo tiskanje čak 14 sponzora). Prevodi lac je josip l;olo, veoma iskusni, dugogodišnji turistički radnik hrvatske Istre; glavni je urednik Mario Sošič, dok je predgovor daodr. Miroslav Bertoša ("Od 'Beaedekerskih' imaginarija do istarske stvarnosti", str. 5-11).
Taj veoma istaknuti povjesničar iz Pule, znanstveni savjetnik i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosli u Zagrebu te upravitelj njezina Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, s Radnom jedi-nicom u Puli, te pročelnik Odsjeka za povijest Peda-goškoga fakulteta u Rijeci. (donedavno je bio i prvi generalni konzul Republike Hrvatske u Trstu), na svoj poznati, osebujni način dao je ne samo (uobičajeni) predgovor odnosno uvod u temu več i kritiku u dijelove sadržaja knjige. Taj je kritički osvrt mjestimice čak i ošlrijega tona, što baš i nije uobičajeno činiti u uvodima knjiga. Zbog te stručne kritike nije jasno, zapravo, zašto je izdavač i objavio to putopisno djelo. Zar ne postoji neki drugi austrijski putopis iz novijegadoba o Istri čiji bi sadržaj mogao "glatkije proči" kod jednoga uglednoga znanstvenika kao što je to dr. Miroslav Bertoša? Ali, može se s pravom reči - pa potrebno je i takva djela objavijivati, ali s uvodnim upozorenjem neupučenome, mahom mladem hrvatskom čitatelju na što če naiči u sadržaju; a to upozorenje Bertoša je i dao. Osim toga, sam autor u svojemu pogovoru moli "da oni koji se budu koristili ovom knjigom za svoje ture, autoru pošalju svoje ispravke i nadopune na njegovu adresu" (str. 132). A s obzirom na to da ta opsegom nevelika knjiga može u svojemu austrijskom izdanju doči i u veči broj ruku na njemačkome govornem području, potrebno se i ponešto podrobnije osvrnuti barem na njezine dijelove.
Dakle: autor knjige je dr. Harald VVaitzbaurer iz Beča, mladi istraživač koji je u Salzburgu studirao publicistiku, javne medije i povijest umjetnosti; autor je više knjiga, članaka, izležaba itd. God. 1987. dobio je
216
ANNALES • Ser. hist, sociol. - 9 -1999 - 2 (18)
POLEMIKE t POLEMSCHE / POLEMICS. 491 -51)
književnu nagradu 5alzburga. Bertoša kaže za njega: "Publicist književne snage, erudit osionjen na povijesne rasprave, poznavatelj povijesti umjetnosti i kulture u najširemu smislu riječi, dr. VVaitzbauer (roden je u Beču 1955.) svoje je puhlic istieko-kulturno-povijesne teme posvetio odnosima, vezama i vizijama na relaciji Austrija-Mitteieuropa, viden iz osebujnoga ugla iznim-noga grada Salzburga" (str. 8). Ali, Bertoša dalje, u dijelu svoga uvoda krece veoma kritički, negativno. Na ime, govori kako je autor iz "salbzburškoga ugla, ali i (uz pomot' starih austnjskih 'Baedekera')" slijedeci "ideju vodilju iz pročitanih povijesnih knjiga", domislio svoje posjete Istri, osobito njezinoj unutrašnjosti, slijedeci u drugoj polovici XIX. u počelku XX. si. trag željezničke pruge od Divače do Pule; prema Bertoši, "ključ čitanja njegova teksta" leži u VVaitzbauerovoj želji koju i sam ističe: "obnoviti neke reminiscencije i štimunge"; ali to se ne može učiniti, piše Bertoša, na temelju starih stereotipa, još k tome i onih iz XIX. stolječa, pa daje i više lakvih primjera, npr., upravo u vezi sa spominjanjem cijele "serije" naroda, narodnosti, plemena itd.; a njih je, tobože, bilo mnogo u Istri u drugoj polovici XX. i u počelku XX. stolječa.
Osim spomenuta Bertošina veoma instruktivnoga i opravdano kritičnoga predgovora, tiskan je i autorov "Pogovor uz hrvatsko izdanje" (str. 131-132), koji je datiran s 22. kolovoza 1996, godine. U njemu VVaitzbauer izričilo dodaje da je svoj opis današnjice završio s 1988. god. te: 'Tada se naravno nije predvidao ni skori raspad Jugoslavije, jer bi tada sadržaj i intonacija knjige izgledali drukčije" (str. 132).
Knjiga ima stjedečih petnaest autorovih cjelina: Istra pod Auslrijorn, Škocjanska jama (Jama sv. Kanziana), Djeca sela, "Ništa,, ništa, Cospodine, mi smo Čiči", Od Buzeta do Motovuna, Putovi prema Učki,. Pazin-Pisino-Mitterburg, Predio ruševina, Od Pazina dio Kanfanara, Ponositi Rovinj, Na poljima južne Istre, Pula. Šetnja kroz grad, Oproštaj, Put Istre u 20. stolječe, Putovanje kroz današnju Istru - na tragovima Istre od jučcr. Držeči se tih naslova autor stvara sadržaje manje na temelju osobnih doživljaja 80-ih godina kada je cesto bio u Istri, a više s oslonom na auslrijske odnosno njemačke vodiče i, uglavnom, slične tekstove, objavljene tijekom prošloga stolječa i u početku našega vijeka. Osječa da je učinio uvid i u neku stručnu literaturu, ali - na temelju objav-Ijenoga - moglo bi se prosuditi da je u rukama imao uglavnom stanju talijansku, mahom iredentističku. On dijelove tih tekstova prepričava, citira, manje komentira, a istodobno, gotovo nevidljivo za onoga tko ne pozna život u Istri ili ga manje zna, gotovo nenametljivo daje i svoj utiša k o svojim putovima Istrom od 1983. do 1988. godine. No, VVaitzbauer ne ispravlja najčeščc napamet nekada napisane sadržaje ili one koje su napisani na temelju uvida u druge bedekere i drugu literaturu, ili, pak, na temelju svojih utisaka, nerijetko prepunih pred-rasud3. več čini se kao da im i vjeruje; ili, pak, nije
mario da dode do što točnijih podataka.
Ne mislimo pri tome na legende, kao, npr., o Argonautima, o znamenitoj Medeji i Jasonu - autor se opredijelio za onu Ijepšu varijantu koja kaže da su se skrasili u (stri pred potjerom iz crnomorske Kol h i de; duga, pak, varijanta iste legende govori kako su njih dvoje ubili rnaloga brata Apsirta, dijelove njegova tijela bacali u more, pa su od njih nastali Apsirtidi, tj. Kvar-nerski otoci; a ime je sačuvano u creskom otočnome gradu i nekadašnjem središtu otočne biskupije (bez o. Krka) Apsorosu, današnjem Osoru. No, autor je drugdje mogao biti odredeniji zbog stranoga čitatelja, eventualnega budučega posjetitelja Istre. Evo, primjer več na samome početku (str. 13.), u prvome tekstu, čiji sadržak nije mit, kada govori o uspježnom Lazaričevu lomljenju Napoleonovih Francuza u središnjoj Istri.
Harald VVaitzbauer, naime, kaže, da je austrijski kapetan Josip Lazarič s po jednim oficirom i kaplarom, sa šest husara i 47 Hrvata kod Lindara - uz pomoč nekoliko seljaka iz okolice - neinformirane Francuze bez borbe natjerao na povlačenje prema Bermu; ovdje je Lazarič zaskočio veliki franeuski vojni odred - iri štabna i 26 viša oficira te 900 vojnika s tri topa. Lazarič je, medutim, imao samo "56 Austrijanaca, koji su bili podržani s 200 smiješno oboružanlh seljaka" (str. 13). Dakle, najprije je bilo 47 Hrvata s oficirom, podoficirom i husarima te 47 Hrvata, a sada ima 56 Austrijanaca. Šlo je autora stajalo spomenuli da je Lazarič Hrvat kao i onih 200 seljaka? Čitatelj če iz autorova teksta shvatiti da su Austrijanci zaista pobijediii Francuze. Dakle, od-rnah na početku autor nije precizan u označi koji su to vojnici i pomočnici pridonijell sjajnoj pobjedi u voj-ničkom, ali i u etničkom smislu riječi, te sačuvali Austriji Istru bez neke veCe muke za nju. Autor ne daje objašnjenje,. makar i veoma kratko: zašto su u tom trenutku Hrvati središnje Istre podržafi Beč protiv Pariza? Pa i jedan i drugi grad prijestolnica su stranaca. I ne baš usput: Lazarič je dobio titulu "barun od Lindara", a umro je kao austrijski general.
No, na drugom mjestu, samo nekoliko rečentea potom, autor je veoma precizan: "Istra je ostala najsiro-mašnija auslrijska provincija do početka 20. stolječa" (str. 14). Na takovu odavno utvrdenu činjenicu u hrvatskoj historiografiji, rjede rta i lazimo u austrijskih povijesnih znanstvenika, stručnjaka i publicista. Zato je lijepo da je tu činjenicu notirao Bečlija dr. VVaitzbauer, jer upravo iz nje proizjaze i sve one teške nedače večin-skoga puka Istre, isto tako autor korektno govori i o aus-trijskoj prometnoj politici: "Željezničkt inženjeri vodili su računa jedino o vojno-strategijskim dimenzijama Pule" (str, 15); prostor ¡zvan nje Beč zaista nije zanimao, a te kao je baš kroz unutrašnjost Istre, pokraj sela, hrvatska.
I tako se izmjenjuju faktografske i druge netočnosti, kojih, srečom ipak nerna suviše mnogo, s točnim po-dacima, pa me čudi zašto izdavač autoru - koji sadrža-jem knjige djeltije dobronamjerno u odnosu prema Istri -
491
AN NA LES Ser. hist, sociol. 9 -1999 • 2 (18)
POUMIKf i POLCMICHE / FOUMICS, 491 -511
nije predložio ili sugerirao ispravke ili dopune u skladu s onim što je činjenično stanje i Sto je uvodničar dr. Ber-toša notirao; a ukoliko je izdavač ponudio svoju pomoč, a autor ju nije prihvatio, onda je urednik izdanja negdje u knjiži to trebao zabilježiti. Svakako, ne bilo došlo do onakvih primjera u knjiži koje spominje i dr. Bertoša u svojemu predgovoru, napose u vezi s narodnosnim sastavom Istre, koji, izgleda, autor nikako nije jasan, jer se drži bedekerskih i drugih stereotipa iz prologa stolječa, a u rukama nije imao i lako dostupnu brvatsku literaturu ili ju nije htio koristiti iii mogao koristiti.
Naime, ukoliko tadašnjim posjetiteljima Istre, u XIX. i u početku XX. st. nije bio jasan ili "nije bio jasan" njezin etnički sastav, osim u tome da se stanovništvo dijeli na Talija ne, Vlahe i Sla vene, jer i m je tako rečeno, onda bi H. VVaitzbaueru moralo danas biti jasno tko je Istru nastavao u drugoj polovici XIX. i u početku XX. stolječa. U svakom slučaju to nisu bili - Iliri. Zapravo, čitatelju ne ostavlja mogučnost da posumnja u to kako vjeruje informacijama tali/anaško-talijanske historio-grafije i vladajučega uskog talijanaško-talijanskog vla-dajučeg sloja koji je priznavao i poznavao sve moguče vrste naroda, narodnosti, plemena itd. u Istri, samo ne Hrvate (ni Slovence na sjeveru). Tako Bertoša s pravom upozorava čitatelja, ali i autora: "Ako su se, kako veli autor, etnoiozi i antropolozi iz Beča. Craza i Trsta u
XIX.	stolječu izgubili u konfuziji razlika izmedu po-jedinih istarskih etničkih skupina, nije se to smjelo dogoditi H. VVaizbaueru prije nepuno deset I ječe! U Istri ne žive nikakvi 'Hrvato-Slovenci', niti su 'taiijanizirani Slovenci čavrljali ščavet u dolini rijeke Mirne'. Je li doista 'materinski jezik (!iča bio rumunjski' i govore li oni danas 'slovenskim riječima koža i hrbat'? Mora li svaka praslavenska riječ biti proglašena slovenskom? Što reči o 'seljanima u okolici Motovuna' koje VVaizbauer drži 'dalmatinsko-morlačkog porijekla? Kakve su to 'slavenske nacionalnosti' koje su, po piscu žšvjele 'u Pazinu do polovice stolječa'?" (str, 9-tO). I dalje: "Od talijanskog iredentizma druge polovice XiX, t početka
XX.	stolječa do velikosrpskog jugo-unitarizma našega doba politikantskim se tezama nastajalo manipulirati istarskim etničkim sustavom: Vlasi/Morlaci katkada su nekakvi 'Maurovlasi', katkada 'pravoslavci', katkada 'Srbi', katkada 'Rumunji', katkada 'Romani'..., a zabo-ravljalo se na notornu činjenicu da je službeno mle-tačko 'etno-političko' naziv/je 'Morlacrma' označavalo sve doseljenike iz područja Dalmacije i njezina zaleda, pa su i večina tzv. Morlaka bili katolici i, pripadnicima hrvatskog etnokulturnog podrijetla" (str. 10). No, autor i sada, u naše dane bez rezerve u svojoj knjiži potvrduje narodnosne razlike po nošnji u XIX. i u početku XX. stolječa - Vfasi, Čiči, Hrvatice koji su se susretali u Buzeščini; nailazi čak i na rasne razlike - ima ljudi albanskih "črta lica". Kako to da se u Istri nije vidjelo austrijskih ili talijanskih črta lica, npr ? Čak i u hrvat-skorrte kraju kakav je Pazinština - valjda zbog samo ne-
koliko talijanaško-talijanskih obitelji - da polovice XIX. st. autor kaže da je "imao žiteije pretežito slavenskih nacionalnosti"? (str. 59). Kojih? Iz jednoga teksta (Graz, 1893.) bez komentara prenosi da se na sajmištu u Pazintf susretalo i Slovence s dugom kosom, pa Čiče čija su lica podsječala "na prava indijanska", koji su nosove imali ravne, dok su Čičke irnale prčaste slovačke noseve" (str. 63). Indijanci s ravnim nosevima u Istri? Zašto prčasti samo slovački ženski nosovi? Autor sve to prihvača bez komentara, kao povijesnu činjenicu.
Štoviše, dr. VVaitzbauer jednostavno iz bedeker-sko/putopisnoga štiva prihvača da, pored ostalih nacionalnosti, u Istri postoje i - Iliri! Pa i uz te tobožnje Ilire onda vezuje - u zaključku toga poglavlja - "nacionalni šovinizam" koji se morao "prisilno zaplesti u mrežu istarske stvarnosti"! U počecima svojih razmišljanja i hrvatski narodni preporoditefji, u prvoj polovici XIX. st. pomišljali su na to da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Napoleon je imao svoje Ilirske provinci je, a i Austrija je u tituli vladara zadržala Kralja Ilirije. Iliri su morali postajati, jer je potkraj XIX. st. vlast još za-htijevala da postoje u Istri, pa - po autoru - u pičnu je živjelo "hrvatsko-vlaško-talijansko-ilirsko stanovništvo" (str. 67)! S druge strane, u sadržaju knjige nailazimo na iznenadujuče korektne čak t negativne ocjene bečke uprave, štoviše autor govori i o uobraženim vlasto dršcima u Beču, ističuči siromaštvo "Vlaha" u dolini Raše (str. 71), te prenosi njihove riječi u njihovu jeziku i u prijevodu: "U mojoj kuči nemam ni svjetla ni ulja, ni ogledala, ni češlja, nemam ni križa, ni Skrinje, nt papira ni nalivpero, ali ni tintu za pisanje, kao ni stolicu da bih sjeo; nema tii kreveta za spavanje, ni čase za piče, nemam čak ni tanjura, iz kojeg se može jesti; ni stol, na kojem bih jeo, ali ni viljušku, s kojom bih mogao jesti; nemam ni noža za rezanje, ni žlicu kojom se može srkati, kao ni kutfjaču kojom bih vadio; nemam ni po-krivača, kojim bih se pokrio, ni plahte kojom bih pre-svukao krevet, ali ni strunjaču, na kojti bih mogao leči" (str. 71-72). Katastrofalna je to slika apsolutne bijede, toliko strašna da djeluje nestvarnom. Naime, nema sumnje da je bilo bijede, ali čini mi se da je ovakvih slučajeva apsolutne bijede ipak bilo rjede; jer taj čovjek iii žena u toj svojoj "kuči" imao je apsolutno - ništa; sumnja da nesto nije u redu s tim "ništa" daju m! riječi "papir" i "nalivpero". Jer, prema tim riječima, "najsiro-mašniji od siromašnih u Istri", tj. "Vlasi u dolini Raše", kojirna su "uobraženi vlastodršci u Beču pripisi val i 'indolenciju stanovništva i njihovoj ravnodušnosti prema boljitku'", barem taj "Vlah" s kojim je netko razgovarao i zapisivao njegove riječi - bio je pismen. Nešto nije u redu sa sadržajem ovoga odlomka, tako i /a tvrdim - na temelju vlastitih istraživanja - da je Istra, kad se ne uzme u obzir Pula, bila najsiromašnija pokrajina u austrijskom dijelu Austro-Ugarske, pored Galicije.
Autor i u okolici talijanskoga Rovinja natlazi na Vlahe, ali ovdje o njima govori kao o Slavenima, te i h
50.5
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
POLEMIKE / PO! EMICHE/ POLEMICS, 491-511
stavija navodnike: "Preostala okolica bila je nastanjena Slavenima - 'Vfasima', vitkih i mršavih obličja, s mar-kantnim črtama lica i plave kose" (str. 87). No, dr. VVaitzbauer ne daje objašnjenje - otkud su ovdje Vlasi Slaveni, a drugdje nisu,
Autor putuje i dalje s vlakom pri je stotinu godina te piše: "U gradovima, na obali, živjeli su Talijani. Čak i do naših vremena bili su umišljeni u odnosu na Slavene, smatrajuči da su im nadredeni po kulturi i izobrazbi" (str. 25). Prvo, treba reči da su Talijani uglavnom živjeli u gradovima na zapadnoj obali Istre, a drugo, da su talijanaško-talijanski sloj u Istri i iredentisti u Italiji forsirali tezu o "nadredenosti po kulturi i izobrazbi", pa je to prihvačao i znatan dio Talijana; jer, zaista, gotovo svaki bistriji Hrvat, ukoliko je do 70-ih godina želio iskočiti s tadašnjega strogo hijerarhijskoga društvenoga dana, tj. iz sela, mogao je postati samo seoski svečenik svojim sunarodnjacima ili se trebao odnaroditi. Znatan dio tzv. običnoga talijanskoga istarskoga puka bio je u istome malerijalnome položaju kao i Siaveni, tj. Hrvati i Slovenci (i Črnogorci, kojih je nešto malo bilo u naselju Peroj na jugu Istre, koji su ovamo stigli za mletačke vlasti u novome vijeku). Stoga Talijani u jugozapadnoj Istri nista nisu imali protiv da im jedan od trojice hrvatskih prvaka - uz svečenike Matka Mandiča i Vje-koslava Spinčiča - pravnik dr. Matko Laginja osnuje zadrugu, kada več njihovi sunarodnjaci i "sunarodnjaci" nisu htjeli pomoči u nevofji. Treba, dakle, biti precizniji: u dijelu talijanaško-talijanskoga svijeta - ne radi se samo o umišfjenosti u odnosu na kulturu i izobrazbu ščava -Hrvata i Siovenaca Istre te Hrvata Kvarnerskih otoka (robova) ili bodula s otoka (pasa), več i o veoma praktičnoj strani: uski talijanaško-talijanski sloj, uz pomoč viših austrijsko/njemačkih struktura vlasti čvrsto je u rukama držao svu gospodarsku moč, a ona mu je pružala i političku sigurnu vlast nad apsolutnom ve-činom stanovništva, nad Hrvatima i, na sjeveru Istre, nad Slovencima. U nastojanju da sačuvaju tu moč, pripadnici toga sloja zloupotrebljavali su svoju vlast tako da su svoje "obične" sunarodnjake poticah na nacionalizam, šovinizam i rasizam u odnosu prema šcavunima koji više ne ce biti mirni i poslušni kmetovi, koloni, govedari, sluge itd.
A kad spomenemo apsolutnu večinu - onda se ne držimo samo popisa iz 1910. godine, čije brojke iznosi i autor, tj. da se 350.000 stanovnika Istre izjasnilo Hrvatima, 136.000 Talijanima i 48.000 Slovencima. Kadilo se, zapravo, o izjašnjavanju s uhodanim sistemom "um-garmsprache" i/i "iingua d'uso", a službeni i!i forsirani jezici bili su samo tali/anski i njemački - usprkos pozitivnih propisa koji su dozvoljavali upotrebu i hrvatskega i slovenskoga jezika. Ta prvu hrvatsku gimnaziju, ali još uvijek samo privatnoga karaktera u pokrajini Istri s Kvarnerskim otocima uspjelo se otvoriti tek 1894. godine, i to zahvaljujuči vještini krčkih hrvatskih poli-tičara i skromnih franjevaca na krčkome otočiču Koš-
Ijunu u Puntarskome zaljevu; prva hrvatska gimnazija javnoga karaktera otvorena je u Pazinu tek 1999. godine, u središnjoj Istri. Do 60-ih godina barem dio muške djece - djevojčice nisu uopče dulazile u obzir -imao je mogučnost da se osnovno opismeni u mate-rinskome jeziku, i to zahvaljujuči seoskih hrvatskim svečenicima; poznate glagoljaške, višestoljetne škole koje su osobito plodno "proizvodile" hrvatske svečenike, pa i notare, austrijske su vlasti ukinufe več ranije, u prvoj polovici XIX. stolječa, čak i u kolijevci glagoljaštva uopče, na o. Krku. Da bi djeca ipak dobili osnovnu pouku na materinskom jeziku trebalo je mnogo vještine kako bi se izbjegli pokrajinski talijanaško-talijanski nadzori; a da bi se u večoj mjeri, organizirano utjecalo na prestanak denacionalizacije morala su djefovati samo privatna udruženja - prosvjelna "Bratovščina hrvatskih ljudi u Istri" od 70-ih i "Družba sv. Cirila i Metoda" od 90-ih godina. Ova posljednja morala je osnivati hrvatske pučke škole u hrvatskim nasel/irna, jer talijanaško-taiijanska vlast nije htjela osnivati takve pučke škole javnoga značaja, ali je podržavala i materijalno organizacije "Pro Patria, odnosno "Lega Nazionale", koje su u hrvatskim selima osnivaie taiijanske osnovne škole.
Sve to i autor korektno notira, ali na drugotne mjestu (str. 61-62), u kontekstu osnivanja prve hrvatske gimnazije u Pazinu, braneči ono što se ne može branit! -tadašnju bečku politiku u ovoj, školskoj oblasti: "Nacionalističkim konfliktima poljuljana auslro-ugarska Monarhija morala je i u ovom kutu države intervenirati, pa je 1899. donijela odluku da se pored hrvatske otvori i talijanska gimnazija." Dakako, za to otvorenje ne treba zahvaliti višim upraviteijima u Monarhiji, več upraviteijima u pokrajini. No, autor dodaje - "upravo u okolici Pazina, nije se više mogao zaustaviti ovaj besmisleni konflikt izmedu Talijana i Hrvata" (str. 62). Pa u okolici Pazina gotovo i nije bilo Talijana. "Besmisleni konflikt"? Po ¡stoj logici trebao je biti i "besmisleni konflikt" izmedu Austrijanaca/Nijemaca i Talijana na Apeninskom poiuotoku u razdoblju do uje-dinjenja talijanskih državica u Kraljevinu Italiju, u nacionalnu državu. Štoviše, autor prije ovoga dijeia teksta kaže ovako: "Taiijanske i hrvatske narodne udruge raspirivale su nacionalnu i kulturnu disharmoniji/ (str. 61); iznenadujuče je da ovdje autor pokazuje nera-zumijevanje uzroka i razloga toga "raspirivanja", tko je zapravo "raspirivao" i tko se branio od toga "raspirivanja" sve do 1907. godine, kada je nastala pat-pozicija u političkim odnosima izmedu jednoga i dru-goga "raspirivača" i "raspirivatelja".
Denacionalizatorski pritisak na hrvatski svijet znatnije se počeo zaustavljati od 80-ih godina, s pojavom drugoga naraštaja preporodnih prvaka, silovitijih i grubljih ne samo u istupanjima več u praktičnome radu od prethodne prve generacije preporoditelja koji su mahom bili svečenici u postupcima. Ali nimaio ne stoji autorova tvrdnja da popisi stanovnika prije i poslije
219
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
POLEMIKE/POlfMlCHE!POLEMICS. 491 -3II
1910. god. daju "potpuno raziičite podatke", jer to "nije proizišlo zbog nepreciznosti statistikara, nego i zbog stalnoga mijenjanja nacionalnosti dobrog dijela istar-skog stanovništva" (str. 25). Činjenica jeste da večinsko stanovništvo istre i Kvarnerskih otoka popisivači uglav-nom i nisu pitali kojern etnosu pripadaju; popisivači pučanstva uglavnom su se obračali Ijudima na nje-mačkom ili talijanskom jeziku, i to pod budnim okom predstavnika vladajučih struktura, o kojima je puk gotovo u potpunosti materijaino ovisio sve do potkraj stolječa, do osnivanja - od 80-ih godina dalje - zadruga, štedionica i drugih oblika hrvatske gospodarske obrane.
Višim austrijsko/njemačkim vlastima nije bila bitna jedna talijanska gimnazija više ili manje u Istri, niti smirivanje nacionalnih napetosti u Istri, več im je bilo samo do opstanka arsenaia u Puli i ratne industrije u njoj te turističke Opatije; nije ih uopče bilo briga kakve su nacionalnosti državljani u toj - kako i sam autor kaže - njihovoj najzaostalijoj pokrajini (dodajem: uz Cali-ciju). Naravno, Beč je veoma dobro znao o čemu se radi, pa i na temelju popisa - ta ved je 1848. godine, ministar unutrašnjih posiova grof Franz Stadion istarskim talijanaško-talijanskim skupštinskim zastupnicima u Be-ču i Kromjerižu zastupnicima istre odgovorio da su u Istri Slaveni u večini, a dalmatinskim - da su Slaveni u večini u Austrijskom primorju sve do rijeke Soče, te da je Talijanima sasvim svejedno na kome se jeziku vlast obrača Siavenima. Naravno, to je rečeno u revolucio-narnoj situaciji, kad se vladajuči Beč nalazio u krizi, pa je računao i na hrvatsko selo Istre u slučaju da se mje-stimični propiamsaji istarskoga talijanskoga nacionalizma sami ne ugase (što se i dogodilo).
Sasvim je suprotno onome o čemu smo malo prije govorili, komentiraj uči autorove riječi, u odnosu na sljedeče autorove riječi: "Ali ipak stoji činjenica: ili nitko ili vrlo mali broj stanovnika bio je zaokupljen nacionalnim razmišljanjima". Ta je autorova tvrdnja potpuno netočna. On se poziva: "jednom po Istri lutajučem etnologu u 1893. godini, na pitanje o nacionalnosti, upučeno seljaku koji je sjedio pored puta, odgovorio je nesvjesno, odmahnuvši rukom 'Sono 'Striano? - "Sam Istrijan" (str. 25). Začudujuče je da autor ovdje ne zna za upravo žestoka nacionalna suprotstavljanja u to doba, ali i prije i poslije 1893. godine. Ta ne samo što je veoma živa djelatnost vladajučega talijanaško-tafijan-skoga sloja, več ona nije zasnovana ni na rodoljubnoj, več iskijučivo na nacionalističkoj poiitici iredentizma, čak i s rasističkim primjesama u njoj. Začudujuče je da dr. Waitzbauer ne zna ni za hrvatski politički pokret u okviru hrvatskoga narodnog preporoda, koji se razbuk-tava osobito od 8a-ih godina dalje. Dakle, zaista je lutajučem etnologu seljak pored puta mogao odgovoriti "Sono 'Striano", ali ako je bio Hrvat ne vjerujem da je rekao na hrvatskome jeziku "Sam Istrijan", jer se taj naziv u to doba počeo shvačati u značenju - glupaka (ne glupana!), čovjeka koji zbog urodene mane prelazi
u talijanaško-talijanski tabor ili ga podržava.
I tako s autorom putujemo vlakom po Istri, od Divače, na sjeveru, do Pule, do juga, ali povremeno i od Kanfanara u unutrašnjosti Istre do Rovinja na zapadu, pa čak i biciklima, jer krenula je moda s biciklističkim društvima i njihovim turama i po Istri. S autorom doživ-Ijavamo različita iznenadenja, poput putnika u drugoj polovici XIX. i u počcima XX. stolječa, ali i druga, koje autor ne primječuje, od kojih smo več neke i spomenuli, kao i putnik u XIX. i u početku XX. stolječa. Tako neizbježno stižemo i medu Čiče, kojima su fascinirani pisci iz stranoga svijeta. Svakako, netočna je tvrdnja Jrenea della Crocea, koju prenosi VVaizbauer - da su Ciči na istarske prostore "stigli kao čobani lutalice". Na-ime, oni se prvi put ne spominju u idiličnome pastirskom svijetlu. Oni su - koliko je nama za sada poznato - prvi put spominju u Istri 20. veljače 1463. godine, i to kao nemiroljubivi ljudi, kao veoma odlučni, naoružani posjetioci istre, u službi nemirnoga kneza ivana VII. Frankopana s o. Krka, u razdoblju kad se taj feudalac definitivno još nije oslonio na Veneciju, a nije mario ni za austrijsko gospodstvo nad dijelom Istre, U nastojanju da samo za sebe zadrži djedovski o. Krk, matičnu frankopansku kneževinu, taj najmladi sin hrvatskoga bana/potkralja Nikole, počeo je dovodih sebi vjerne ljude s kopna, tj. plačenike, jer je ulazio u su-kobe i sa svojim hrvatskim i talijanskim otočanima, i sa svojom bračom na kopnu, koja mu, jasno, nisu htjeli dobre volje prepustiti matičnu kneževinu. Tako su i Čiči stigli u kneževu službu, ali kao naoružani, siloviti ljudi. Jer, ti su Čiči u službi kneza Krčkoga, zabilježeno je, pljačkali po Istri, "plijenili" Boljun, Vranu, Hraste i "sve pod Učkom". Dakle, biii su plačenici, koji su za novac ili dio pljačke iznajmljivali mač, kakvih je mnogo bilo -raznih narodnosti - i prije i tada i poslije u Istri, uostalom, kao i u ostaloj Evropi. Bio je to uobičajeni dio "privrednog" života srednjovjekovlja (uostalom, kao i danas!). Nije suviše pomisliti i na mogučnost da su te neugodne ratnike/pljačkaše, barem jedan njihov dio, austrijski feudalci jednostavno prekupili od kneza Krčkoga i zadržali ih u svojoj službi, te su se zaista počeli smirivati kao pastiri na Čičariji.
S Učkom u vezi, namjernik je - prema bečkome bedekeru iz 1912. godine - s planine mogao vidjeti "Krk sa starovenecijanskim dvorcem u Omišfju". Namjernik je za vedroga dana zaista mogao u daljini vidjeti obrise gradiča Omišlja, aii okom nije mogao vidjeti "dvorac", jer ga nije bilo; a isto običnim okom nije mogao vidjeti ni ostatke utvrde/kaštela koji je - sa sinom Nikolom -podigao 1476. god. upravo spomenuti Ivan VIL, o čemu govori glagoijski natpis. Namjernik je te, zapadne strane Učke eventualno daiekozorom ili durbinom mogao vidjeti ostatke utvrde, koji su bili razvaljeni več u početku XIX. stolječa, a na dijelu ostataka 1885. god. podignuta je zgrada osnovne škole; god. 1910., ostatci te kule pretvoreni su u stambenu kuču, povezanu sa ško-
220
ANNALES Ser. hisl. sociof. 9 ■ 1999 ■ 2 08)
POlEMIKE/POLEMiCHE/POLEMICS, 191-511
lom, a u njo; su uredene prostorije za opcitisku vlast te stanovi za župnika, kapelana i učitelja; ostala je živa frankopanska "štima" [cisterna), u koju se sa zgrade skup-Ija kišnica. No, ta kula - turan, turnac u čakavštini, turnec u omišaljskoj čekavštini - ostala je zauvijek i na zaseban način zabilježena; naime, upravo iz Omišlja u interna-ciju, u Veneciju odveli su Mlečiči lakovjernoga kneza Ivana, posljednjega vladajučega Frankopana na o. Krku i 1480. god. prisvojili posljednji, a istodobno i največi otok na Jadranu, koji još nisu držali u svojoj vlast» naj-veči. Frankopani se svoje postojbine nikada nisu odrekli, sačuvali su otok i u svojim naslovlma, a sam knez Jvan -pobjegavši iz Venecije - do smrti je otok neuspješno pokušavao vratiti, pa i s oružjem u ruci. Krčka narodna pjesma pjeva "Turne moj lipi, lipi i ter pošteni", a sa stihovima - narod kaže - zakukao je sam knez na galiji ispod Omišlja, kada su ga odvlačili u Veneciju. I danas se taj omišaljski prostor zove "Keštel" (Kaštel). ,
Svakako, uz Učku je dobar autorov spomen imena Veloga Joža koji ovdje spava, ali - zašto, autor ne kaže. Dakle, strani čitatelj može se upitati: tko je taj div? No, možda če autor, potaknut ovim pitanjima, u eventualno drugo izdanje svoga putopisnoga "imaginarnog" djela uvrstiti rtječ-dvije o tome Hrvatu (opet!) koji se pobunio protiv mletačkih nasilnika u Motovunštini pa su ga ovi uhvatili i osudili na galijotsku robiju; no, stjecajem okol-nosti oslobodio se. Kad se bude probudio taj div, kaže hrvatska legenda, a umjefnički ju je na nov način ovjekovječio u divnoj priči Vladimir Nazor i time ju učinio poznatom svakom Hrvatu, a ne samo onome u Istri - procvjetat de sloboda vednskome, tj. hrvatskem narodu u Istri. Smatram da bi ta zaista lijepa priča bila zanimljiva i čitatelju s njemačkoga govornoga područja.
Zapanjujud su, medutim, autorovi prikaz i ocjena ujedno, usto, veoma kratko - u svega devet štampanih redaka - života i djela Matije Vlačiča Ilirika/Mathiassa Flaciusa lllirycusa. Naime, u Hrvatskoj je opče prihva-čeno da je Vlačič najznačajniji Istranin u hrvatskome dijelu Istre svih vremena i svih narodnosti koji su živjele, koje su prošle hrvatskim dijelom Istre te koje i danas žive u njoj. Citiram tih 9 redaka teksta koji su objavljeni u zasebnome odlomku na str. 73: "Najpoznatiji sin Krapnja bio je ipak Matija Vlačič, ko/i je kao Matthias Flacius 'Illyricus' na sveučilištu u Jeni držao od 1557. do 1561. katedru i zbog svog beskompromisnog stava prema luteranskoj vjeri ("zbog svojih bijesnih i svadljivih govora i grubosti najozloglašeniji pisac sjeverne Njemačke'), bio progonjen od Katoličke crkve, od protestanata kritiziran, a konačno sa sveučilišta i otpušten. Daleko od svog zavičajnog Krapnja umro je Vlačič 'illyricus' u Frank-furtu/Maini 11. ožujka 1575."
Na stranu to što autor ovdje korektno stavlja "Jlly-ricus" u navodnike, jer Vlačič zaista nije bio nikakav Ilir, niti to što je prije toga bio pet godina profesor i na sveučilištu u Wittenbergu, te da je - prema najbofjern poznavatelju Vlačičeva života i djela u Hrvatskoj aka-
demika Mije Mirkoviča (i samoga Istranina), iz jene, zapravo, "otišao zbog svoga determinističkog učenje i jer je, u isto vrijeme, osporavao pravo cenzure nad spisima univerziteta". Osim toga, Vlačič nije roden u rudarskom selu Krapnju, več u gradu Labinu, a iz citiranoga autorova nevelika teksta čitatelj če lako usvojiti sadržaj samo onoga dijela rečenice u zagradi, koji je još i kurzivom istaknut (vjerojatno je to citat iz nekoga napisa), ponovimo ga - da Vlačič "zbog svojih bijesnih i svadljivih govora i grubosti najozlogiašeniji pisac sjeverne Njemačke". 1 ništa drugo. Medutim, Vlačič je odavno signiran ne samo u hrvatskoj več i u austrijskoj i drugoj historiografiji kao jedan od naj-značajnijth misltlaca uopče. Za njega je sam Martin Luther 1543. god. napisao da je "nostris notissimus homo et magnae fidei", a pred svoju je smrt Luther smatrao da je Vlačič glavna nada reformirane crkve. Štoviše: "konačnu pobjedu protestantizma neki nje-mački protestantski pisci, kao npr. A. Tvvesten, pripisuju velikim dijelom Vlačiču. Kad su flactjanisfi medu pro-testantima u Njemačkoj uspjeli i kad se protestantizam pod njihovim vodstvom održao i učvrstio, ostalo je toliko unutrašnjih misaono-spoznajnih, dogmatskih i sektaških borbi u krilu samoga njemačkog protestantizma da borba, koju je Vlačič započeo 1547, traje sve do njegove smrti" (M. Mirkovič). Vlačič je autor oko 200 radova u više stotina izdanja koja su objavljena samo u XVI. stolječu: a od tada do danas ne jenjava zanimanje za život i djelo toga Labtnjanina. Spomenuti znanstvenik Mijo Mirkovič (književnik Mate Balota), i sam jedan od najznačajnijih Istrana XX. stoiječa, ovako je 1971. god. enciklopedijski sažeto ocijenio Fiactusov život i djelo: "Vlačič je organizator enciklopedijskog rada, strastveni pronalazač dokumenata, kritični izdavač ogromne historijske grade, racionalni sistematičar pro-učavanja postanka religije, njezina sadržaja i smisla, samoslalni filozof, veliki metodolog i erudit svoga vremena, najplodniji pisac reformacije, karakterni i do-sljedni borac koji vjeruje u svoju stvar i samo za nju živi. Njegova su djela pokrenula aktivnost proturefor-macije u onim oblastima koja je on obradivao i dija-lektičkim djelovanjem pridonosila razvitku naučnog rada i na protivnoj strani. Njegovo ga je djelo nadživjeio četiri stolječa i ostalo trajan prilog razvitku ljudske misli i borbe čovječanstva za znanstvenu spoznaju."
Zar dr. H. Waitzbauer tako malo zna o Vlačicu ili -kad tako olako i jednostrano ocjenjuje i prelazi preko njega - nije mu se svidio samo "zbog svojih bijesnih svadljivih govora i grubosti"? S druge strane, pri kraju ovoga poglavija ("Predio ruševina"), gotovo poiovicu prostora koji je posvetio Vlačiču - 4 retka s pravom daje Giuseppini Martinuzzi, lijepo govori o njoj, takoder Labinki, Talijanki, prosvjetnoj pedagoškoj radnici, piscu i pjesnikinji, socijalistkinji, koja je tek u naše dane, s pobjedom komunizma u drugoj Jugoslaviji postala poznata u hrvatskoj široj javnosti i dobila 2načajnije
508
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
POLEMIKE / POL EiMICI-IE / POl FMICS. 491 -511
mjesto (no, na žalost, sada se dogodilo suprotno -zaboravlja ju se iz političkih razloga).
I tako - autor putuje dalje željezničkim tračnicama do njihova kraja, do Pule, u tome stolječa, do njegove polovice, beznačajnoga naselja za Monarhiju, ali i za ¡siru, da bi se zatim, u drugoj polovici istoga XIX. st. iznenada i naglo pretvorio u golemi arsenal, sa svim uobičajenim za ratnu luku popratnim sadržajima; ponovno su se na površini pojavile i krasne gradevine iz razdoblja vladavine Rimljana.
Stiže i autorovo kratko videnje puta Istre u XX. stolječe, pa bismo ovdje ispravili samo nazive dviju država koje se službeno nisu zvale Jugoslavija, iako se pokatkad u literaturi tako i nazivaju. Prva je bila Država Slovenaca, Hrvata i Srba, sa sjedišt.em u Zagrebu, koja je formirana na području Habsburške Monarhije u tre-nucima njezina raspada 1918., te je bila republika. Ne-sretni Janko Vukovic, koga autor spominje u Pult s brodom "Viribus Unitis" - bio je admiral te Države SHS. Odbori te Države bili su osnovani i u njezinoj Istri, a prvak hrvatskoga pokreta dr. Matka Laginja bio je povjerenik za Istru i Kvarnerske otoke ("ministar"). Ta se kratkovremena Država Slovenaca, Hrvata i Srba s Kra-Ijevinom Srbijom (u koju je uklopljena Kraljevina Črna Gora) udružila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedtštem u Beogradu i sa srbijanskom dinastijom Karadordevič. No te dvije države ne razlikuju ni mnogi drugi austrijski pisci. Što se tiče same Istre - stvaranje i Države i Kraljevine bilo je bez koristi i za nju i za njezino vednstvo pučanstvo, ali i za največi dio ta-lijanske manjine. Naime, Beograd nije bio zainteresiran za očuvanje rubnih, zapadnih dijelova zemlje opčenito, smatrajuči da je pravi dobitak samo ono Šlo je ulazilo u stare planove Velike Srbije; a njezina je granica tekla otprilike sredinom Hrvatske. Uskoro je došlo do gos-podarskoga sloma Istre, područja koje je ostalo izvan interesa velike mediteranske države, koja je okretala poglede i prema Africi.
Autor korektno govori o talijanskom progonu hrvat-stva izmedu dva svjetska rata, kada je Rim najpdje okupirao, a potom i medunarodnim ugovorom 1920-god. Istru t dobio. No, autor ne spominje isto tako ugroženo slovenstvo na sjeveru Istre. Ne znamo kako je autor došao do brojke 70.000 otišlih iz Istre - od ukupno 350.000 stanovnika Istre - "po službenoj jugoslavenskoj verziji", odnosno "najviše 17.000 koji su otišli (prema povijesnim oficijelnim istraži vanj ima)" (str. 116). U hrvatskoj, pak, povijesnoj literaturi stoji da je otišlo preko 100.000 stanovnika Istre, ali nitko se do sada - ni povjesničar, niti demograf - nije uputio u sustavna znanstvena istraživanja i došao do egzaktnih podataka; moram reči - do njih ne bi trebalo teško doči. Slažemo se s autorom da je "izlišno (...) svadati se oko brojki"; ali, ne slažemo se njegovom tvrdnjom: "Izlišno je odgo-netavati" te brojke. Pa to "odgonetavanje", tj. znanstveno i stručno istraživanje dio je svakidašnjih poslova po-
vjesničara, demografa itd. Jasno je - ne treba brojke zloupotrebljavati u političke i politikantske svrhe. Osim toga, spominjanju tih brojaka u autora prethodi sijedeča rečenica: "Za hrvatsku inteligenciju i za činovnike, koji su službovali nekada u austrijskoj birokraciji, nije bilo opstanka u talijanskoj Istri". Ponavljam autorove riječi - o 350.000 stanovnika ukupno, "takvih" je bilo 70.000 ili 17.000, a obje su brojke besmislica, kada se radi o hrvatskoj inteligenci)! i činovnicima. Radi se o egzodusu, o prisilnem, masovnom istjerivanju hrvatskoga i slovenskoga življa, s tirne da se stimulansima forsirao dolazak Talijana iz Itaiije. Tako su - šikaniranj i terorizirani od strane državnih i privatnih tijela i institucija - morali otiči i brojni seljaci i radnici, a ne samo inteligencija t činovnici. Pa ako i jeste ustanak rudara u labinsko-raškom ugljenokopnom bazenu bio internacio-nalnog sastava, tako, jasno, s hrvatskem osnovicom, a izbio, pored ostaloga, i pod utjecajem roarksističkih ideja, seljački ustanak u susjedstvu, u južno; ¡stri ("Proštinska buna") bio je samo hrvatski nacionalni ustanak protiv djelovanja legalnih državnih vlasti, pot-pomognutih i fašistima. No, te bune autor i ne spominje u ovom, završnom dijefu knjige, iako su to - uz one istupe na o. Krku protiv danuncijevskih ardita i legionara - prvi antifašistički oružani otpori fašizmu na svijetu.
I još nešto: prve stanovnike Istre, koje je talijanska država počela masovno istjerivati i istjerala ih je iz istre, ipak nisu bili Hrvati ili Slovenci. Prve koje Rim otjerao bili su upravo - Austrijanci/Nijemci, i to kao najodgo-vornije pripadnike propale, neprijateljske Habsburške Monarhije; odmah, istodobno istjerivani su i Madari, Česi, Slovaci i drugi pripadnici nekadašnje mnogoljudne Austro-Ugarske. Otjerani su bili uglavnom pripadnici inteligencije, mahom tehničke. Stoga i smatram da su i Pu!a i druga mjesta s industrijom odmah propala, jer Italija - pored opče nebrige - nije odmah ili relativno brzo mogla nači adekvatnu stručnu zamjenu protje-ranim tehničkim i drugim kadrovima. Dakle, iz Istre je započeo egzodus, a raznim nasilnim ifi "profinjenijim" državnim i drugim mjerama i poslupcima prvi su, do-slovce gotovo svi istjerani upravo VVaitzbaureovi suna-rodnjaci. Smatram da bi ovo veoma zanimalo austrijske čitatelje njegove putopisne knjige po Istri.
Autor korektno govori, npr., i o propasti privrede Istre za talijanske vlasti, o sudskim pogromima i progonima, ali pri tome kaže da je 80% svih smrtnih presuda izmedu 1926. i 1943. god. u Italiji "bilo dosudeno nad Istranima", kako dodaje, "slično kasnijtm njemačkim narodnim sudbenim dvorima" (str. 117; hrvatskome čita-telju neče biti jasno - kakvi su to "njemački narodni sudbeni dvori"? No, autor je mogao precizirati - mahom se radiio o Hrvatima i Slovendma; naravno, strašna je i smrt svakoga Talijana, Nijemca kao i bilo kojega dru-goga nevinoga čovjeka. I sasvim je suvišno stavljati u navodnike "prvoborac antifašističke borbe" uz ime Vladimira Gortana iz Berma, jerčitatelj te navodnike shvača
222
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
POL£M)K£/fOL£MICHE /POLEMICS, 491-5TI
kao da je Gortan tobožnji prvoborac antifašističke borbe. Naime, Gortan }e stvarno bio prvoborac antifašističke borbe, on je 1929. god. strijeljan u Puli, ali ne zato što je zasiužio tako strašnu kaznu, nije se ni isticao u toj borbi, več kao simbol, upozorenje svim Hrvatima i Slovencima Istre da se više ne odupiru vlastima fašističke Savojske Monarhije. No, kao izuzetno vrijedan simbol shvatfli su Gortana i Hrvati, pa je taj seljak iz središnje Istre postao i ostao pravi nacionalni junak, jedan od najpoznatijih Hrvata Istre sve do danas, simbol borbe proti v totalitarizma i želje za slobodom.
Zanimljivo je da autor spominje brojku od 100.000 stanovnika Istre, koji su - šilom ili zbog drugih razloga -napustili istru poslije 1945. godine, u doba pobjede Narodnoosiobodilačkoga pokreta pod vodstvom komunista, jer u Italiji se čuju brojke i od - čak - 350.000 otjeranih, a i to samih Talijana; ili onih koji su napustili onaj manji dio istočne obale Jadrana, koje je do rata držao Rim. Autor kaže da su medu otišlih 100.000 iz Istre bili "prvenstveno ljudi talijanskog porijekla" (str. 117); dakle, i po dr. H. Waitzbaueru bilo je onih koji nisu biii Talijani, Sto je i točno. No, nije točno da su "sela i gradiči u unutrašnjosti potpuno iseijeni", jer to bi značilo da su se Hrvati masovno iselili, da je ovdje potpuno prestao život; to se nije dogodilo. Život je posvuda trajao i dalje, ponegdje sa smanjenim brojem žitelja, ali udar je došao kasnije, sa snaženjem industrije i turizma, kada su obalni gradovi naglo privukli ljude; ali to ne ulazi u Waitzbauerov putopisni imaginarij. Pri kraju, autor s nekoliko odlomaka spominje nagliji prosperitet Istre, i to u vezi s turizmom.
U "Pogovoru uz hrvatsko izdanje" autor piše: "Nišam želio ni namjeravao napisati knjigu o istarskoj sadaš-njosti. Više sam želio prisjetiti se one unutrašnje Istre koju sam upoznao i doživio u svojim susretima prilikom mojih poduzetnih šetnji i skitanja. Tako sam se i popeo na vlak u Divači i poduzeo jedno imaginarno puto-vanje, u, i kroz Istru na prijeiazu stoiječa, sa svim njenim dražima, problemima, padovima i usponima. Kao ideja vodilja služile su mi povijesna pračenja i saznanja o Istri iz toga doba. Zbog toga neka mi ne zamjere povjesničari današnjeg i bližeg vremena. Nišam ni pomišljao na stvaranje povijesnog djela, nego obnoviti neke reminiscencije i štimunge." (str. 131-132), Zaista je očito iz sadržaja knjige da autor nije kanio napisati "povijesno djelo"; no, i za sadržaj ovako koncipirane knjige, na žalost, neka "povijesna pračenja i saznanja" nisu mu pouzdana, kako je vidljivo iz primjedaba dr. Bertoše u predgovor hrvatskoga izdanja ovoga djela, a i iz niza primjedaba autora ovoga članka. Naravno, kao hrvatski povjesničar Istre ni najmanje ne zamjeram dr. H. Waitzbaueru na onome što sam ranije negativno morao akcentirati ili upozoriti, i na (samo) neke faktografske greške ili - prema mojem mišljenju -greške druge naravi. Naime, kao ni pisac predgovora dr. M. Bertoša, a ni izdavač knjige, ni ja ne vidim u
VVaitzbauerovoj knjiži zie namjere prema Istri opčenito, a ni prema tisučfjetnom, večinskom stanovništvu Istre -hrvatskome i slovenskem, ali ni prema taJijanskome, manjinskom, čiji je tanki, gornji sloj vladao tom zem-ijom, i to u najužoj, integralnoj vezi s hrvatskim i slovenskim odnarodenicima - talijanašima; takav talijanas je dr. Francesco Vidulich iz Veloga Lošinja na o. Lošinju, točnije rečeno dr. Franjo Vidulič. Bio je više desetlječa (do 80-ih godina) jedan od najmočnijih u markgrofoviji istri s Kvarnerskim otocima, dugogodišnji predsjednik Istarskoga sabora, a tirne i pokrajinske "vlade", jedno vrijeme i potpredsjednik bečkoga parlamenta - Carevinskoga viječa. Očito je da je autor na-stojao biti objektivan. No, u njega se ipak osječa nostalgija za vremenima kada su Habsburzi vladali i ovim krajem na Jadranu, kojim je autor imaginarno putovao željeznicom što ju je Beč pokrenuo izmedu Divače i Pule. Svoje je aktualne utiske s čestih putovanja Istrom izmedu 1983. i 1988. god. povezao sa sadržajima niza austrijskih i drugih bedekera, kojih, inače, ima i poveči broj. Štoviše, on se i u velikoj rnjeri poziva na njih, na autore koji su otkrivati i "otkrivaii" onu istru koja je postojala od vremena kada je ustanovljen i kada se razvijao željeznički promet u drugo/ polovici XIX. i u početku XX. stoiječa; taj je promet Beč oživio samo zato da može stiči do svoje nove ratne luke, jer je dotadašnji arsenal u Veneciji izgubio u korist Kraljevine Italije, Autor je publicista najviše kategorije, ali se u njegovu djelu osječa i književni naboj, dakle čitatelj mjestimice ima dojam da je knjiga pisana rukom umjetnika. Autor očito u sebi ima uroden senzibilitet za lijepo, što se nadogradilo na zanimanje za kulturološke teme i, na-pose, za kulturnopovijesne sadržaje. No, iako se autor pretjerano drži starih bedekera, sa svim uobičajenim manjkavostima takvih vodiča pa i putopisa, autor ih slabo ili nikako ne šspravlja, več ih citira i poziva se na njih kao na relevantna "povijesna pračenja i saznanja o Istri iz toga doba". Uz takve sadržaje vezuje i neke kasnije povijesne dogadaje te sadašnje impresije, ili ono što je o Istri našao negdje u literaturi stručne vrijednosti ili opčega publicističkog značenja; no, ne daje dodatnu informaciju kojom se literaturom služio, ali iz ranije spomenutih primjedba dr. Bertoše i mojih proizišlo bi da se uglavnom sfužio taiijanskom literaturom. Neke nedo-sljednosti, pa i suprotne misli u pojedinim cjelinama navode me na pomisao da je autor djelo pisao suviše brzo, "na dušak", kao da su nastavci u nekom no-vinskom serijalu, pa su naknadno spojeni i objavljeni u knjiži; no to je možda samo moja impresija, jer u hrvatskem izdanju - a njega imam u rukama - nigdje nema riječi o tome.
Moram istaknuti: autoru nije bilo ni Iako. Trebao je napisati putopisno djelo koje če biti što zanimljivije austrijskom čitatelju, dakle i sa što više intrigantnijih podataka i komentara, s odredenom nostalgijom prema prošlome životu u Habsburškoj Monarhiji, što je uobi-
223
ANNALES - Ser, hist. sociol. ■ 9 ■ 1999 ■ 2 (18)
POLEMIKE/POLEMICHE/POLEMIC5, 491.5! J
čajeno u Austriji danas. Ipak, u znatno/ je rnjeri i objektivan, ta ima i rečenica veoma kritičnih prema upravi Beča. A možda i ne vlada hrvatskim jezikom, pa dr. BertoSa s pravom kaže: "Uostalom i nije mu puno za-mjeriti, jer je hrvatska povijesna znanost i hrvatska publicistika na stranim jezicima (uključivši i njemački) objelodaniia zanemarujuče priloge o Istri i njezinoj prošlosti i kulturi" (str. 11). Stoga autoru i ne treba pretjerano strogo zamjeriti na faktografskim netoč-nostirna, od kojih sam samo na neke upozorio, napose na odredeno nerazumijevanje nacionalnih odnosa, a upozorio sam i na neke autorove komentare, ocjene i tvrdnje, koji nikako ne stoje, jer su povijesne činjenice suprotne, a materija! o njima lako dostupan. No, zato su mi simpatične njegove zadnje riječi u ovoj opsegom nevelikoj knjiži; "Buduči da ovo djelo prikazuje mjesta i dogadaje koja u ovakvom obiiku nigdje nisu do sada
ovako iscrpno bili prikazani, a djelomično zadiru u područja i vremena o kojima je teško s Ijudima doči u kontakt radi dodatnih informacija, molim da oni koji se budu koristili ovom knjigom za svoje ture, autoru po-šalju svoje ispravke i nadopune na njegovu adresu" (str. 132). Ne znam je Ii dobio kakve povratne informacije od svojih austrijski ili hrvatskih čitatelja. lako neču poduzimati "ture" po Istri na temelju njegova imagi-narnoga putovanja koje je opisano u knjiži, uvjeren sam da bi i moje prirnjedbe i ispravci mogli autoru biti korisni za njegov buduči, eventualni rad - pisanje tek-stova o Istri, a možda bi mu bile upotrebljive i za eventualno drugo, dopunjeno i ¡spravljeno i austrijsko i hrvatsko izdanje. Bilo bi i korisno.
Valvasorjev zemljevid Vojvodine Kranjske
224