107Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 1 Marina marinković iz Fonologije mjesnoga govoRa zadoBaRja: čakavskO-kajkavske inteRfeRencije na zapadnOme kaRlOvačkOme pOdRučju Cobiss: 1.01 Iz fonologije govora Zadobarja: čakavsko-kajkavske interference na zahodnem karlovškem področju Prispevek obravnava nekaj fonoloških značilnosti Zadobarja, ki jih je avtorica ugotovila na osnovi terenskega raziskovanja. V skladu s prejšnjimi raziskavami je govor Zadobarja del celinskega narečja čakavskega ikavsko-ekavskega narečja. Namen raziskave je ugoto- viti odnos med čakavskimi in kajkavskimi značilnostmi v govoru Zadobarja. Ključne besede: Zadobarje, čakavsko ikavsko-ekavsko narečje, prehodni govor, akcen- tuacija, metatonija Some Phonological Characteristics of the Zadobarje Dialect: Toward a Better Understanding of Čakavian-Kajkavian Interference in the Western Karlovac Region This article discusses some phonological characteristics of Zadobarje based on the au- thor’s fieldwork. According to previous studies, the Zadobarje dialect is a part of the continental subdialect of the Čakavian Ikavian-Ekavian dialect. This research determines the relation between Čakavian and Kajkavian elements in the local dialect of Zadobarje. Keywords: Zadobarje, Čakavian Ikavian-Ekavian dialect, transitional dialect, accentua- tion, metatonic circumflex uvod Zadobarje je naselje smješteno desetak kilometara sjeverozapadno od Karlovca, na desnoj obali rijeke Dobre, neposredno prije njena utoka u Kupu. Administrativno je dijelom grada Karlovca. Do 1961. godine službeno ime mjesta glasilo je Zadoborje,1 a danas ga čine više zaselaka: Fanjki, Šiškovići, Vojaki, Jasetići, Kružići, Suci, Me- tuljska Draga, Gojsko Brdo, Kušansko Selo (Karlovački leksikon 2008: 634). Prema podatcima iz 2011. u Zadobarju živi 373 stanovnika, što ga u usporedbi s drugim ruralnim dijelovima karlovačkoga područja uvrštava u veća naselja. Ipak, povijesni statistički podatci i ovdje ukazuju na negativna demografska kretanja. 1 Urbar grada Ozlja iz 17. stoljeća donosi inačicu Zadobarje, dok njegov priređivač, Radoslav Lopašić koncem 19. stoljeća u proslovu spomenutome Urbaru govori o Zadoborju (1894: 203). Nije poznato kada su se i zašto odvijale promjene imena ovoga sela. U crkvenome pogledu ono pripada Župi svetoga Križa u Završju Netretićkome, uz koju Lopašić veže uporabu glagoljice sve do svršetka 17. stoljeća (Lopašić 1894: 273). 108 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... Prvi je spomen imena Zadoborje vezan za 15. stoljeće kada se u Uvodnici kaptola zagrebačkoga (1441.) u kontekstu dobranskih plemića spominje i plemić Matija Fabijanov od Zadoborja te Juraj Miklić, župan u Zadoborju (Lopašić 1895: 184). Poput brojnih ostalih plemenskih općina na sjeverozapadnome kraku karlo- vačkog područja (obćina Vivodinska, Brodarska, Vrhovačka, Jaškovljanska...), i općina Zadobarska bila je dijelom ozaljskoga vlastelinstva (proslov Urbara grada Ozlja iz godine 1642., Lopašić 1894: 203). Na čelu općina bio je sudac, kod nekih nazivan rihtarom, dok je u Zadobarju nazivan županom. Mjesni govor Zadobarja dosada nije bio iscrpnije istraživan. Prve, fragmen- tarne spoznaje o obilježjima zadobarskog govornog tipa sežu međutim već u 19. st. Zanimljivo je da je Lopašić, opisujući povijest susjednoga Novigrada na Dobri, iznimno dodao i crticu o govoru tog punkta (što u opisima povijesti preostalih utvrda nije činio): »Novogradci su danas kajkavci i donekle ikavci sa obilježjima čakavštine u govoru i naglasku, dok su prije tri sta godina čisti čakavci bili« (Lo- pašić 1895: 182). Godinu prije, 1894., Ivan Milčetić u radu Je li stativsko narječje kajkavsko? utvrđuje da je govor susjednih Stativa čakavski, i samo »natrunjen njekim kajkavskim i štokavskim elementima« (Milčetić 1894: 94−96). Ubrzo na- kon Lopašića i Milčetića, u radu Jezične osobine u kotaru karlovačkom, nakon definiranja geografskih granica analiziranoga područja (na zapadu karlovački je kotar tada graničio s kotarom Vrbovsko i s Kranjskom), Strohal ponajprije okvirno određuje jezični identitet svih naselja koja mu pripadaju: osim nekoliko štokavskih i čakavskih punktova, za veći dio teritorija utvrđuje da se govori kajkavštinom »ili bolje nekom smjesom kajkavštine i čakavštine, u kojoj je smjesi jača čas kajkav- ština čas čakavština« (Strohal 1901: 78). Upravo za zapadni dio tadašnjeg kotara (Stative, Netretić, Zadobarje...) veže jači utjecaj čakavštine. Rudolf Strohal poseb- nu je pozornost posvetio mjesnome govoru Stativa u dvama radovima: Osobine današnjega stativskoga narječja (1890) i Još nekoliko riječi o današnjem stativ- skom narječju (1894). Miješani, čakavsko-kajkavski karakter govora s izraženijim čakavskim crta- ma, smještenih sjeverozapadno od Karlovca, utvrđen je i u radovima iz druge polovice 20. stoljeća (Finka – Šojat 1973; Težak 1979; 1982). Iz perspektive de Saussurove strukturalne lingvistike2 te na temelju rezultata istraživanja niza mje- snih govora na tlu širega karlovačkoga područja, Težak uvodi termin međunarječ- ja želeći njime riješiti teškoće pri uvrštavanju tih mjesnih govora u hijerarhijski više sustave (Težak 1979: 37). Riječ je o mjesnim govorima čija dijalektološka klasifikacija predstavlja složeniji izazov, budući da istraživaču već pri prvome slušanju postaje razvidno da u njima manje ili više ravnopravno koegzistiraju raz- lučnice obaju narječja, čakavskoga i kajkavskoga. Težak stoga poseže za pojmom 2 U uvodnome dijelu rada Težak se poziva na de Saussureovo poimanje dijalekata (također i hijerarhijski viših jedinica – skupina dijalekata i narječja) kao umjetnoga konstrukta koji nerijetko ne odražava stvarno stanje na terenu te koji se pri razdiobama organskih idioma uvodi kao nužna konvencija. 109Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 međunarječja3 istraživši te uvrstivši u taj sustav, između ostalog, i nekoliko govora geografski pozicioniranih sjeverno od Karlovca, među njima i govor Zadobarja za koji donosi nekoliko prozodijskih napomena. U osvrt na zadobarski govorni tip uvrštava tako pet naglasnih značajki: čuvanje kratkoga naglaska u medijalnom položaju (šenȉca, potȍki), sporadični progresivni pomak naglasnog mjesta (jagȍ- da), dugosilazni naglasak na finalnome slogu prezenta (pečȇm, bodȇ), metatonijski cirkumfleks u tzv. kajkavskim primjerima (čerȋšńa, kolȇna), dugosilazni naglasak na finalnom otvorenom slogu (vodȇ G jd.) te, neusustavljeno, duženje kratkoga na- glaska na sekundarnom mjestu (kȁdi i kádi). U komparaciji s drugim govorima po- džumberačkoga kraja, uvrstio je Težak zadobarske primjere u zaseban akcenatski tip (Težak 1982: 298), koji s ostalima analiziranima idiomima (Ribnik, Bubnjarci, Ozalj, Vivodina...) dijeli izoglosu poˈsikal – poˈsikla, determinantu druge, konzer- vativne, Ivšićeve kajkavske skupine. Navedene akcenatske osobine ponovno su ispitane istraživanjem provedenim za potrebe ovoga rada, stoga je jedan od ciljeva ovoga rada i utvrđivanje smjera razvoja naglasnoga sustava zadobarskoga govora u rasponu od 30 do 40 godina. Osim navedenoga, Stjepko Težak (1981a: 169) sâm govor Zadobarja uključuje u kajkavski dio spomenutoga međunarječja. Na koncu, u monografiji Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt (Lukežić 1990) mjesni je govor Zadobarja pripojen kontinentalnome poddijalektu srednjočakav- skog dijalekta čakavskoga narječja (Lukežić 1990: 24), prema utvrđenim metodo- loškim načelima u hrvatskoj dijalektološkoj praksi, odnosno prema dvama bitnim kriterijima u rangiranju organskih jedinica: (ikavsko-ekavskome) refleksu jata i naglasnim svojstvima (Brozović 1960). ciljevi istRaživanja i metOdOlOŠke pOstavke Premda je mjesni govor Zadobarja u relevantnoj literaturi svrstan u hijerarhijski viši rang čakavskoga narječja, i sama autorica ikavsko-ekavske monografije na temelju tada dostupnih podataka4 o mjesnome govoru Zadobarja uočava najveći 3 Poštivajući dijakronijske razloge Težak se zalaže za termin čakavsko-kajkavskih govora, s obzi- rom da je čakavština na istraživanome terenu zapadno od Karlovca supstratni element. No, kako bi pomirio genetsku (čakavsku) pozadinu s ondašnjom govornom slikom u kojoj novijim utjeca- jem pretežu kajkavski elementi, autor dopušta i da se ti govori nazivlju kajkavsko -čakavskima (Težak 1979: 50–51). Osim zamjenice kaj, iz Težakova popisa osnovnih obilježja navedenoga međunarječja ne mogu se, ipak, izlučiti one fonološke (i morfološke) osobine koje se danas mogu nedvojbeno pripojiti samo kajkavskome narječju (usp. i Šojat 1981). Tridesetak godina nakon Težakovih istraživanja spoznaje o značajkama hrvatskih organskih govora znatno su se proširile, stoga je danas popis tipičnih kajkavskih fonoloških i morfoloških obilježja ponešto drugačiji, premda ni on, zbog brojnih neistraženih govora još nije konačan. Zbog toga ondašnje osobine mjesnih govora koje su poimane kao isključivo kajkavske ili isključivo čakavske danas više ne mogu biti tako definirane. 4 Građu je za mjesni govor Zadobarja crpila iz radova Stjepka Težaka (v. popis literature u ovome radu). Otada pa do danas u tome punktu nije bilo istraživanja koja bi donijela novije, detaljnije podatke s terena. 2 110 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... broj primjera s kajkavskim metatonijama upravo na (sjevero)zapadnome dijelu da- našnjeg teritorija grada Karlovca (Lukežić 1990: 100). Nadalje, na zemljovidu kaj- kavskoga narječja teritorij zapadno od Karlovca na kojem je lociran mjesni govor Zadobarja označen je kao područje čakavsko-kajkavskih govora (Lončarić 1996). Zbog navedenih dvojstava pri dosadašnjim opisima cilj je ovoga rada na te- melju analize fonoloških osobina mjesnoga govora Zadobarja utvrditi prirodu i odnos kajkavskih i čakavskih elemenata, kao i onih značajki koje su dijelom obaju narječja. Kako u dosadašnjim istraživanjima nedostaju opisi monografskoga tipa kojeg od zapadnokarlovačkog govora, kao i detaljniji opisi nekih užih fenomena kojeg od spomenutih govora (prozodijske, i ostale fonološke ili morfološke oso- bine), ovaj će opis biti prilogom poznavanju još uvijek mutne predodžbe o karlo- vačkoj dijalektološkoj heterogenosti. Nedostatak takvih radova i spoznaja koje bi iz njih proizašle bile su stoga poticajem za ovo istraživanje. U nastavku dat će se pregled osnovnih vokalskih i konsonantskih osobina za- dobarskoga govora, posebice onih koje su odraz pripadnosti višemu hijerarhijskome sustavu (refleks jata, poluglasa, refleksi polaznih *ǫ i *, suglasničkoga skupa s i dr.)5 te, manjim dijelom, onih koje su svojstvene i ostalim govorima zapadnokarlo- vačkoga područja (usp. Finka – Šojat 1973). Zbog toga analiza neće slijediti uobiča- jenu formu fonološkoga opisa u kojoj se inače donose sve karakteristike ispitivanoga govora, uključujući i one koje nisu distinktivne prema drugim sustavima.6 U središtu je interesa ovoga rada prozodijski sustav mjesnoga govora Zadobarja, budući da su naglasna svojstva primarni instrumentarij dijalektološke klasifikacije, posebice na rubovima prostiranja jezičnih sustava, u ovome slučaju kajkavskoga i čakavskoga.7 Uz opis akcenatskoga inventara i distribuciju njegovih jedinica, razmjerno je veća pažnja pridana promjeni kvantitete naglašenoga vokala, odnosno duljenju kratkoga naglašenoga vokala uvjetovanome fonetskim i morfološkim razlozima. Duljenje je kratkoga vokala u relevantnoj literaturi dosada smatrano presudnom jezičnom značajkom koja neki jezični sustav odvaja od drugoga sustava. Opsezi i rezultati 5 Najnoviji radovi polako istiskuju iz uporabe termine alijetet i alteritet, zamjenjujući ih novima. U povijesnoj sintezi hrvatskih narječja Iva Lukežić (Lukežić 2012) govori o osobinama organ- skih govora s predmetkom opći- (općeštokavske, općekajkavske, općečakavske) te o osobinama s predmetkom samo- (samoštokavske inovacije i sl.). Prve su uobičajene za govore pojedinoga narječja, no pronalazimo ih i u govorima s pripadnošću kojem drugom jezičnome sustavu, dok potonje određuju samo jedan jezični sustav. 6 Poput, primjerice, navođenje izvoda vokala a iz etimološkoga *a, budući da je u mjesnome govoru Zadobarja, kao u gotovo svima hrvatskim govorima to sasvim očekivana i uobičajena pojava. 7 Važnost naglasnih osobina u razgraničavanju organskih govora na područjima gdje se prepliću osobine dvaju ili više jezičnih sustava stalno je mjesto dijalektoloških rasprava, starijeg i novi- jeg datuma: »Kao vrlo otporni jezični elementi akcenti mogu na spornim dijalekatskim međama odigrati važnu ulogu pri utvrđivanju pripadnosti pojedinih govora« (Težak 1982: 293). Usp. i Junković 1982: 191; Brozović – Ivić 1988: 93. I u skorije su doba naglasna obilježja (uz važne povijesne podatke) imala neprijepornu ulogu pri utvrđivanju i potvrđivanju osnovice tzv. rubnih kajkavskih dijalekata, poput donjosutlanskoga, dijalekta nastaloga kajkaviziranjem čakavskih doseljenika (Brozović – Ivić 1988: 93; Kapović 2009: 195–209). 111Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 duljenja kratkoga akcenta u čakavološkoj literaturi (Brozović – Ivić 1988; Lukežić 1990; 2012; Zubčić 2006; 2017) uzimani su tako kao temeljna diskriminanta dija- lektološke podjele, a ista je metodologija provođena i pri klasifikacijama kajkavskih govora (Ivšić 1936; Lončarić 1996). Čakavskome ikavsko-ekavskome terenu svoj- stvena su tri osnovna tipa duljenja, s različitim rezultatima uvjetovanima geograf- skim prostiranjem govora: duljenje u slogu zatvorenu sonantom, duljenje u slogu zatvorenu šumnim konsonantom i skupinom šumnika te duljenje kratkoga akcenta u unutrašnjem otvorenom slogu.8 U većini govora kajkavskoga narječja zamjetno je (i klasifikacijski značajno) duljenje kratkoga naglašenoga sloga ispred dužine u veli- kome broju kategorija,9 dok je rezultat takova duljenja (dugi naglasak silazne intona- cije) u sjeverozapadnim čakavskim govorima vezan za dvije kategorije, za e-prezent (tip čȗješ) te za određeni lik pridjeva (tip stȃrī), usp. Zubčić 2008; 2017; Lukežić 2012: 55‒56. Analiza prozodijske razine mjesnoga govora Zadobarja pokušala je stoga utvrditi i distribuciju te vrstu dugih naglasaka nastalih nakon općeslavenskoga razdoblja (Lukežić 2012). Pritom valja upozoriti na moguće dvojbene zaključke: naime, dosadašnja istraživanja, a i recentna istraživanja koje sam provela za potrebe ovoga rada utvrdila su ukinuće intonacijskih opreka u analiziranome govoru, odnosno ne- postojanje dvaju dugih akcenata, silaznoga i zavinutoga. Iz toga proizlaze dva problema koja bi a priori mogla navesti na kriva tumačenja: zbog utrnuća into- nacijskih opreka u prozodijskome inventaru mjesnoga govora Zadobarja postoji samo dugi naglasak silazne intonacije stoga je teško utvrditi intonaciju dugo- ga naglaska u predsonantskome položaju prije ukidanja opreka, što je jedna od osnovnih izoglosa koje presijecaju čakavsko narječje dijeleći ga na sjeverni i južni dio. Kako se u većine srednjočakavskih govora u tome položaju razvio za- vinuti naglasak vjerojatno je da se takva promjena dogodila i u mjesnome govo- ru Zadobarja, odnosno da je prije ukidanja opreka po intonaciji u poziciji ispred 8 Najnoviji je pregled duljenja u suvremenim čakavskim govorima dȃn i u Kapović 2015: 554‒620. Iva Lukežić u monografiji o ikavsko-ekavskome dijalektu dodaje i četvrti tip duljenja u analiziranim čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, tzv. kanovačko duljenje (Lukežić 1990: 77). No, kako je ono potvrđeno u brojnim drugim, nečakavskim govorima (usp. Lukežić 2012: 223; Kapović 2015: 734), ovdje nije uzeto kao relevantan kriterij mogućih zaključaka. Također, nije razmatrano ni kompenzacijsko duljenje tipa lȇd : lȅda, karakteristično brojnim (ne)čakav- skim sustavima. 9 Tradicijski se takav dugi naglasak na mjestu staroga akuta u kroatističkoj literaturi nazivlje metatonijskim cirkumfleksom (u dijelu literature i novim praslavenskim cirkumfleksom), no noviji akcentološki radovi govore samo o neocirkumfleksu, upozoravajući da se nastanak toga prozodema ne može dovesti u vezu s metatonijom (Kapović 2015: 272–362; Zubčić 2017). Ka- ko je taj naglasak ovdje jedan od ključnih pokazatelja jezičnoga identiteta analiziranoga govora te kako bi bilo jasno da se radi o zadobarskim potvrdama s mlađim cirkumfleksom (‘mlađi’ u opreci prema starom cirkumfleksu u tipu mȇso) koji se javlja (ili ne javlja) u poznatim kajkav- skim kategorijama (u odnosu prema vrlo proširenome novome cirkumfleksu u G mn. nagla- sne paradigme a tipa krȃv i prema cirkumfleksu u pozicijama sjevernočakavske metatonije), u ovome radu koristit će se još uvijek termin metatonijski cirkumfleks s naglaskom na pridjevak »kajkavski«. 112 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... 3 sonanta stajao zavinuti naglasak.10 Drugi je problem također vezan uz dvoakce- natski inventar gdje je u pojedinim kategorijama, odnosno oprimjerenjima poput zadobarskih ponˈdīļka G jd. i ˈpālci N mn. teško jednoznačno odrediti radi li se kod tih dugih vokala o čakavskome predsonantskome duženju ili kajkavskome meta- tonijskome cirkumfleksu. Slična se nedoumica javlja kod primjera čˈrīšńa gdje su moguće dvije interpretacije: dugi se naglašeni vokal razvio na mjestu metatonij- skoga cirkumfleksa kao u ostalim kajkavskim govorima ili je dugo ī ovdje odraz čakavskoga duljenja pred šumnim konsonantom. Takvi primjeri so popisani, no nisu na koncu ušli u argumente pomoću kojih bi se gradio konačni sud. Indikativ- niji je za ovaj mjesni govor izostanak dugoga naglaska na pozicijama kajkavskoga metatonijskoga cirkumfleksa, stoga su takvi primjeri (poput ˈvetru u L jd. te I jd. kˈravum) uvažavani pri donošenju zaključaka o usporedbi i prevagi kajkavskih i čakavskih osobina u ovome višestruko divergentnome mjesnome govoru. Građa je prikupljena vlastitim terenskim istraživanjem provedenim u srpnju 2016. godine, a ispitane su izvorne govornice Marica Kušan (rođ. 1947.) te Ljilja- na Sudac (rođ. 1967.).11 Fonološke osoBine mjesnoga govoRa zadoBaRja U analiziranome mjesnome govoru u uporabi je upitno-odnosna zamjenica ˈkaj za neživo te njeni kompoziti ˈzakaj, ˈpokaj. Vokalizam Vokalski je inventar mjesnoga govora Zadobarja peteročlan, i u dugome i u kratkome (naglašenome i nenaglašenome) slogu: ī, i, ē, e, ā, a, ō, o, ū, u. Silabemi su i  (ˈžd ‘drvo kojim se učvršćuje voz sijena’, ̍gd) i  (ˈpļi ‘okomiti stupići na kolima’, ̍ xbat). Fonemi /ē/ i /ō/ nerijetko se realiziraju diftonški: [Dȕga Rsa, mļa, plća, vže se, prje, psak], [drb, pdne, skrz, rže, škla]. Sporadično se diftongira i stražnji vokal /ū/ – [co͡ucak, ro͡uka]. Diftongacija je dugih vokala zna- čajkom i obližnjih govora u okolici Duge Rese (Šojat 1986). Porijeklo Refleks je jata ikavsko-ekavski, ikavizmi i ekavizmi dolaze uglavnom prema pra- vilu Meyera i Jakubinskog: bˈrīg, ˈbubrig, ˈčovik, čˈrīva, ˈdica, ˈdīte, ˈdiver, ˈdolika 10 U srednjočakavskome tronaglasnom govoru Jurkova Sela na Žumberku registrirana su pred sonantom oba duga naglaska: ogrȃnki, opȃnki, posȃl, lõnci, õvči (Celinić – Čilaš Šimpraga 2008). Prema tome, moguće je da je prije ukidanja opreka po intonaciji ovakva situacija bila i u mjesnome govoru Zadobarja. 11 Ispitanice su dale pristanak da se za potrebe znanstvenoga rada njihovi podatci javno objave. Ovom im prilikom najsrdačnije zahvaljujem na pomoći. Sažete rezultate terenskoga istraživanja autorica ovoga rada objavila je i na mrežnoj stranici http://kagovori.gmk.hr/Mjesni%20govori/ Zadobarje, u sklopu projekta očuvanja nematerijalne kulturne baštine, čiji je nositelj Gradski muzej Karlovac. 3.1 3.1.1 113Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 ‘dolje’, ˈgorika ‘gore’, gˈrīšan, ˈkadi ‘gdje’, ˈlīpo, naˈmīriti se na ˈništo ‘namjeriti se na nešto’, neˈdiļa, miˈxūr, ˈmīńa 3. jd. prez., ˈmīšati, mˈlīko, ˈpišice, poˈbigli pr. r. m. mn., proˈliće, ˈripa, ˈsidit, siˈkira, stˈrixa, sˈvīća, ˈtila ‘htjela’, tˈrība 3. jd. prez., vˈrīme; ˈbēl, ˈcēna, cˈvēt, ˈdeda, ˈdelo, koˈleno, ˈleto, ˈmesto, ˈobed, ˈpēsak, pˈrēsno, ˈsēno, sˈtēna, stˈrēla,12 ˈsused, ˈtēlo, ˈtēsto, zˈdela. U govoru su zabilježene i potvrde koje zbog različitih analogija odstupaju od spomenutoga pravila: leˈvāk, obˈrizal pr. r. m. jd., mˈreža, neˈvista, sinaˈkoša, sˈvīt, ˈtirat, zˈvīzda. Odrazi etimološkoga *e i prednjega nazala *ę (dugi i kratki) izjednačeni su u vokalima ē/e – */*ę: ˈpēt, sˈvēt ‘svet’, ˈmēso, ˈjezik, ˈzet, jeˈtva, ˈkiše13 G jd., N mn. jaˈgode; *ē/*e: ˈmēļa, ˈzēļe, ˈrebro, ˈtele. Zamjena prednjeg nazala prema obrascu *ę > a iza j, č, ž, š, tipična u mnogim govorima čakavskoga narječja (Moguš 1977: 35–36), u ovome idiomu potvrđena je samo u primjeru ˈjačmen i njegovim izvede- nicama: jačˈmēnac, ˈjačmeni. Poluglas je i u dugome i u kratkome slogu dao vokal a – ˈdān, ˈpāń, sˈtāblo, ˈtāst, ˈpas, sˈnaxa, ˈkasno, ˈdanas, ˈmaša, ˈnaćve, ˈpakal, ˈmalen ‘mlin’, sˈladak, ˈzami si 2. jd. imp., ̍kotal, ̍cūcak, ̍ dobar, ̍ lakat. S odrazom ē < *14 iznimkom su primje- ri I jd. ˈmēnum te, analogijom prema ˈmēnum likovi ˈtēbum, ˈsēbum. Stražnji nazal i samoglasno  izjednačili su se s polaznim u u vokalu u, dugom i kratkom − *ǭ/*ǫ: ˈpūt, ˈrūka, ˈgūsto, ˈmūž, ˈguska, ˈlīpu ˈženu A jd., ˈlīpum ˈženum I jd., 3. mn. prez. ˈkopadu, ˈpījedu, diˈvāniju; */*: ˈjabuka, ˈvūk, sˈtūp, ˈtūčem 1. jd. prez., ˈvuna, ˈžūt. Konsonantizam Konsonantski sustav mjesnoga govora Zadobarja obuhvaća 24 fonema: /p, t, k, b, d, g, c, č, ć, , f, s, š, x, z, ž, v, m, n, ń, l, ļ, r, j/. U finalnome položaju dolazi do obezvučenja konsonanata b, d, g, z, ž te so- nanta v: ˈzū, gˈrāḓ, ˈnō G mn., ˈvō, ˈpū, pˈlā. Potpuna neutralizacija nastupa kada u izgovornoj cjelini nakon zvučnoga konsonanta dolazi bezvučni: ot ˈpepela, pot ˈkokota. Fonem x stabilna je jedinica konsonantskoga inventara: ˈjūxa, ˈvūxo, duˈxān, ˈxiža, štiˈxati, ˈmuxa, kˈrux, sˈnaxa, oˈrixi N mn. Velar x zabilježen je i na neetimo- loškim mjestima: u poziciji zamjene okluziva frikativom na dočetku unutrašnjega zatvorenog sloga u primjerima ˈgūxno ‘gumno’, ˈnoxat (od: ˈnoxti), ˈdoxtor ‘doktor’, kao protetsko x u potvrdama ̍xorij ‘orah’ i ̍xja te nakon prefiksacije u izvedenicama glagola ‘orati’ − isˈxoral (isxoˈrati ‘izorati, izvaditi iz zemlje’), otˈxoral (otxoˈrati ‘orući napraviti brazdu, odgrnuti zemlju’), preˈxoral je (prexoˈrati ‘poorati sve što je 12 Ekavski refleks jata ima, primjerice, i izvedenica stˈrelica, premda on u ovome fonološkome okružju (prednji vokal iza konsonanta) ne slijedi pravilo Meyera i Jakubinskog (*ě + d/t/n/r/ l/s/z/st/zd + o/u/a/ = e). Očito je da se u takvim potvrdama jat odrazio kao i u kanonskome obliku riječi. 13 Od pokraćenog *. 14 Budući da su ovi likovi kajkavskoga podrijetla, polazno je ovdje uzet dugi poluglas odnosno, sve riječi koje pripadaju Ivšićevim kategorijama, uz one sa starim dugim cirkumfleksom, u kajkavštini se smatraju polazno dugo naglašenima. Usp. u nastavku poglavlje o akcentuaciji. 3.2 114 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... trebalo’), priˈxoral (prixoˈrati ‘orući zaći u tuđi posjed’). Prema dosadašnjim istraži- vanjima, fonem x javlja se i u drugim govorima zapadnokarlovačke regije (Finka − Šojat 1973: 83), dok na istočnome karlovačkome području ono izostaje, neovisno o narječnoj pripadnosti kojega govora (Marinković 2015; 2017). Polazni, opsl. * (psl. *tj) razvio se kao afrikata ć: sˈvīća, pˈlūća, ˈnōć. Sekun- darno *təj dalo je također ć – bˈraća, sˈmeće.15 Praslavensko *dj, odnosno opsl. * dalo je j, a sekundarni skup dəj dao je  – mˈlaji, ˈmeja, ˈsaja, poˈsūe, roˈāk. Fonem  dolazi kao inovacija i u riječima koje su kasnije ušle u sustav: ˈānel, ˈbakana, ˈubar, ˈroendan. Suglasnički skup s (< *stj = *skj) dao je suglasnič- ku skupinu šć – ogˈńišće, pˈrīšć, košˈćica, šˈćāp, strˈnišće, debeˈlišće ‘kukuruzovi- na’, kˈlēšće, riˈpišće ‘mjesto gdje se sije repa’, koˈsišće ‘držalo za kosu’; toponi- mi: Laˈnišće, Peraˈlišće. Ta je suglasnička skupina rezultat i stapanja suglasnika u sekundarnome skupu stj (<*stəj) – I jd. ˈkošćum, ˈmašćum. Sekundarni skup zdj (*< zdəj) dao je  – gˈrōe. Polazni suglasnički skup *čər- promijenjen je u cr- u potvrdi ˈcven. Pretežu, ipak, potvrde s razvojem *čər- > čr- – ˈčn, ˈčv, a prema skupu *čer- dolazi čr- u primjerima čˈrīšńa, čˈrīva, čˈrīp ‘crijep’. Protetsko v- potvrđeno je u dijelu primjera (ˈvugal, ˈvujac, ˈvura, ˈvūxo), dok u dijelu izostaje (ˈubila, ˈučiteļ). Protetsko j- po- tvrđeno je ispred vokala a kod osobnih imena: ˈJāna, Janˈtōn (Antun) te u imenu svetkovine sv. Antuna: Janˈtōnova (17. siječnja). Dočetno je -l očuvano u svima trima kategorijama: na dočetku pr. r. m. jd., na dočetku N jd. imenica, pridjeva i priloga te na dočetku unutrašnjega sloga (Luke- žić 2012: 203): ˈpopil, ˈzēl, ˈvidil, ˈkotal, ˈcēl, ˈdebel, ˈzalva. Potvrđena je preinaka čn > šn – ˈbošnica ‘bočna strana kreveta’, ˈšenišno, rušˈńīk. Poput gore spomenutih primjera ˈnoxti, ˈdoxtor, i ova suglasnička zamjena odrazom je slabljenja napetosti u slogu zatvorenu afrikatom ili okluzivom. Ta je suglasnička promjena u dosadašnjoj literaturi identificirana kao izrazito čakavska osobina (Moguš 1977: 83–89), odnosno kao jezična vlastitost čakavskoga narječja (Lukežić 2012: 226). Premda je danas ograničena na nekoliko leksema,16 ova po- java svjedoči čakavskoj podlozi suvremenoga zadobarskoga govora. Akcentuacija Inventar i distribucija jedinica Inventar prozodema mjesnoga govora Zadobarja sastoji se od dvaju akcenta (ˈ, ˈV) i od nenaglašene kračine, utrnuta je opreka po intonaciji. Naglašeni silabemi mogu biti dugi i kratki dok nenaglašeni silabemi mogu biti samo kratki, tj. u govoru su utrnute i nenaglašene dužine. Kratki se akcent pomaknuo s polazno 15 Fonem /ć/ u mjesnome govoru Zadobarja nije eksploziv čakavskog tipa koji se u dijalektološkoj literaturi bilježi kao t’ (ostvaraj [t’], Moguš 1977: 65), već srednjojezična afrikata. 16 Ostali primjeri slabljenja napetosti u slogu zatvorenu afrikatom ili okluzivom u mjesnome go- voru Zadobarja nisu potvrđeni: ˈpotkova, kˈlupko, ˈmačka, ˈvoćka itd. 3.3 3.3.1 115Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 naglašene ultime, otvorene i zatvorene, na polazno kratku (ˈžena, ˈjezik) i polazno dugu penultimu (ˈvīno, gˈlāva, ˈpētak). Navedeni primjeri svjedoče gubitku oksi- toneze u ovome mjesnome govoru. Ipak, akcent ostaje nepomaknut u enklizi, u primjerima poput uˈna‿je, žeˈna‿je i sl. Dugi naglasak može stajati na svakome slogu u riječi, inicijalnome: ˈcōfati ‘čehati’, ˈDōbra, ˈbūjac ‘bujica’; medijalnome: diˈvāniju 3. mn. prez., žeˈlūdac i finalnome, otvorenome i zatvorenome: ravˈńāč ‘ravnalo za glačanje (koristilo se prije upotrebe glačala)’, dˈžāk, vuˈxāk ‘drvena posuda s dvije ručke’, seˈnīk, si- roˈmāk, po vuˈxī L mn., leˈtī 3. jd. prez., te na jedinome slogu: ˈmīr, gˈrād. Stjepko Težak 80-ih je godina prošloga stoljeća u ovome mjesnome govoru zabilježio dugi naglasak u tipu žȅna – ženȇ, vȍda – vodȇ, glavȇ, dobrȇ itd. (Težak 1982: 294). Uz to, navodi i prezentske likove poput berȇm, pečȇm i sl. Za vlastitih terenskih istra- živanja autorica ovoga rada nije opservirala likove u genitivu jednine poput ženȇ, niti prezent kakvoga je čuo Težak (danas je u Zadobarju uobičajeno ˈperem, ˈpe- čem), što upućuje na inovativne promjene u distribuciji akcenatskih jedinica koje su se dogodile u vremenskome rasponu od 30-ak godina, odnosno na tendenciju paradigmatskoga ujednačavanja mjesta naglaska, posebice kod imenica, neovisno o njihovoj pripadnosti polaznoj naglasnoj paradigmi. Drugačija je situacija u pre- zentu i-glagola gdje su ovim istraživanjem potvrđeni naglašeni nastavci: dˈžīm, veˈlīm, leˈtī, troˈšīš itd. Kratki naglasak također stoji na svim pozicijama, na jedinome, inicijalnome, medijalnome i finalnome zatvorenome slogu: ˈluk, ˈpećica ‘izvezena bijela marama’, stˈrožak ‘blazina koja se puni perjem od kukuruza’, topoˈrica ‘nasad za motiku’, krisˈnice, ruˈkami I mn., jaˈgoda.17 U finalnome slogu kratki se naglasak javlja u posuđenica: baˈril ‘mala bačva’, praktiˈkant. Kako je već rečeno, oksitoneza nije po- svjedočena. Kratki je naglasak u medijalnoj poziciji stabilan: koˈbila, koˈleno, liˈsica, blaˈzina, poviˈtica ‘savijača’. Međutim, u pozicijama u kojima se kratki naglasak našao iza prednaglasne duljine na sinkronijskoj razini ovoga mjesnoga govora on je regresivno pomaknut: ˈpīsali pr. r. m. mn., ˈmīšati (< mīšȁti), mˈlātimo 1. mn. prez. Predsonantno duženje Dijalektološka literatura uz pojam predsonantnog duženja (kao posljedicom ispa- danja slaboga poluglasa) u čakavskim govorima veže dvije pojave: duženje krat- koga vokala pred sonantom u untrašnjem slogu te isto takvo duženje u jedinome i finalnome, razumije se, zatvorenome slogu (Lukežić 1990: 66). U prvoj je kategoriji u mjesnome govoru Zadobarja zamjetan izostanak duljenja pred sonantom: ˈjelva, žˈganci, ˈganki, ˈlanci, ˈvujna, ˈkolca G jd., ˈlonca G jd., ˈzalva, ˈjajce, ˈovca, ˈmarva, ˈtanka, ˈvańkuš. Iz građe je potvrđen tek vrlo mali broj primjera u kojima je vokal pred sonantom produljen: sˈtārci, oˈdōjki, oˈpānki, ˈpālci. 17 Ovim je istraživanjem potvrđen samo jedan primjer progresivnoga pomaka naglasnoga mjesta, usp. ˈjabuka, ˈkokot, ˈpepel itd. 3.3.2 116 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... Druga kategorija, duljenje u finalnome zatvorenome slogu, u mjesnome go- voru Zadobarja nije potvrđena budući da je u svima paradigmatskima primjerima ekscerpiranima iz građe potvrđen pomak akcenta s finalne predsonantske pozicije: ˈVazam,18 ˈsajam, ˈkotal, ˈčul, ˈogań, ˈkopal, ˈperem, ˈpečem 1. jd. prez., ˈdodaj 2. jd. imp. U jedinome slogu također je potvrđen uglavnom kratak naglasak: dˈlan, kˈrov, ˈdim, ˈsir, fˈrent ‘putovanje, lutanje’. Potvrđen je dugi naglasak u primjerima ˈdōl, ˈlōj, no kako su ove imenice dijelom akcenatske paradigme c, ovdje se radi o kom- penzacijskome duljenju (usp. Kapović 2010: 79). Duljenje u zatvorenom naglašenom slogu Brojni su govori srednjočakavskoga dijalekta određeni i duženjima kratkoga vo- kala u slogu zatvorenu šumnim konsonantom, unutrašnjem (tip māslina, lōkva) i finalnom (tip grōb, potōk, usp. Lukežić 1990: 68–74). U mjesnome govoru Zado- barja potvrđen je dugi naglasak u primjerima čˈrīšńa, žeˈnīdba, moˈlītva uzrokovan ispadanjem slaboga poluglasa. Kako je ta pojava uobičajena i za kajkavske i za ča- kavske govore (Lukežić 2012: 61–62), ona se ovdje ne može smatrati razlučnicom dvaju navedenih sustava. Inače, zadobarski su vokali u zatvorenome naglašenom slogu (u uvjetima pod kojim se duljenje pred šumnim konsonantom provodi u ostatku ikavsko-ekavskih govora) uglavnom kratki: ˈigla, ˈbačva, bˈriska, ˈlokva, ˈpesma, ˈtaška, gˈrob, sˈnop. Duljenje u nefinalnome otvorenome slogu Duljenje kratkoga naglašenoga vokala u nefinalnome otvorenome slogu u mjesnome govoru Zadobarja događa se sporadično, a izdvojene potvrde mogu se interpretirati i kao prisutnost kajkavskih metatonija: goˈvēdina, ˈpāžuļ, žeˈlūdac. Primjeri koji dola- ze u drugim čakavskim ikavsko-ekavskim govorima (ponajviše onima koji pripada- ju primorskome poddijalektu – Lukežić 1990: 74–77; Zubčić 2006: 338–344), poput *jābuka, *lēto, *māma, *rība i sl. ovim istraživanjem nisu potvrđeni. Naglasak na mjestu metatonijskoga cirkumfleksa S obzirom na važnost metatonijskoga cirkumfleksa u kajkavskoj akcentuaciji,19 u fokusu je ovoga istraživanja bilo ispitivanje njegove frekventnosti u mjesnome go- voru Zadobarja, s ciljem utvrđivanja stupnja kajkavskih elemenata na dodirnome čakavsko-kajkavskome području. Zbog utrnuća opreke po intonaciji, govorimo samo o kratkome ili o dugome naglasku na mjestu metatonijskoga cirkumfleksa. 18 Teško je odrediti polazni lik prije retrakcije naglaska: kratki akcent pred sonantom (*Vazȁm) ili dugi (*Vazām). No, s obzirom na naglasne tendencije u unutrašnjem zatvorenom slogu oprav- dano je prepostaviti da je i u ovome položaju izostalo duljenje pred sonantom. Osim toga, ovdje se radi o vokalu koji je podrijetlom od poluglasa, a takvi u dijelu sjeverozapadnih čakavskih govora, primjerice, imaju kratki akcent pred sonantom (usp. Zubčić 2006: 334–335). 19 Prema Ivšiću »[g]lavna je razlika između štokavske i čakavske akcentuacije s jedne strane i kajkavske s druge, što je m e t a t o n i j s k i akcenat  u k a j k a v s k o m dijalektu kud i kamo o b i č n i j i nego u š t o k a v s k o m i č a k a v s k o m« (Ivšić 1936 [2012]: 70 [30]). 3.3.3 3.3.4 3.3.5 117Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 [a] neke imenice kod kojih iza naglaska dolazi polazno dug formant U podjednakom omjeru potvrđeni su primjeri i s dugim i s kratkim naglaskom: goˈvēdina, ˈgāvran, ˈpāžuļ; ˈpauk, ˈbabin, ˈribnik. [b] neke imenice ženskoga roda I u ovoj kategoriji ravnopravno se javljaju dugi i kratki naglasak: ˈmēļa, ˈkōra, ˈkō- ža, ˈistina, sˈvora, sˈloga, sˈteļa; pomakom akcenta dobiven je lik ˈotava. [c] I jd. imenica ženskoga roda (a-osnove) U instrumentalu jednine imenica ženskoga roda ne nalazimo metatonijski cirkum- fleks: ˈbabum, ˈcapum, ˈcestum, ˈcuricum, loˈpatum, ˈloptum, koˈbilum, kˈravum, pod ˈmašum, pˈrešum, siˈkirum, sˈlamum, šeˈnicum, ˈžabum. [d] I jd. zamjenica U instrumentalu jednine osobnih zamjenica u 1. i 2. licu jednine te povratne zamje- nice sebe dolazi dugi naglasak: ˈmēnum, ˈtēbum, ˈsēbum. [e] N mn. imenica srednjega roda U nominativu množine imenica srednjega roda u mjesnome govoru Zadobarju po- tvrđen je kratki naglasak: dvoˈrišća, ˈleta, ˈmesta, koˈlena, koˈrita, koˈpita, ˈsita. Iva Lukežić u zadobarskome govoru (na temelju Težakovih istraživanja) uz ovu kate- goriju veže prisutnost metatonija, istaknuvši primjere kolȇna, lȇta, korȋta (Lukežić 1990: 100, i Tabela 1 na kraju monografije). Kako ovim istraživanjem u ovim pri- mjerima nije potvrđen metatonijski cirkumfleks, nameće se plauzibilan zaključak da je proces nestajanja toga naglaska u ovome mjesnome govoru intenzivan i da ide u smjeru njegova potpunoga dokinuća. [f] G mn. U genitivu množine nekih imenica muškoga i ženskoga roda u mjesnome govoru Zadobarja moguć je i dugi i kratki naglasak: žgaˈnāc, liˈsīc, ˈšībic, jaˈgōd, loˈpāt; oˈrixof, ˈjabuk. [g] LI mn. imenica muškoga i srednjega roda Metatonijski cirkumfleks nije potvrđen: bˈrati, oˈrixi, koˈriti. Pomakom akcenta na prednaglasnu dužinu i kračinu dobivene su potvrde poput sa ˈsūsedi (< sūsȅdi), na ˈpotoki. [h] I mn. imenica ženskoga roda (a-osnove) Metatonijski cirkumfleks nije potvrđen: žeˈnami, ruˈkami, peˈtami. [i] u pridjevima, zamjenicama i brojevima (glavni i redni) U ovoj kategoriji metatonijski se cirkumfleks javlja u manjem broju primjera: sˈla- bi, sˈtari, ˈdeset, ˈpvi, dˈrugi, ˈveći, kˈrāvļi, koˈkōšji, ˈnēki. [j] L jd. imenica muškoga roda U ovoj kategoriji također nisu zabilježeni dugi naglasci na metatonijskome mje- stu: pˈragu, ˈvetru, pˈlacu, bˈratu, ˈvtu. Retrakcijom naglaska koji se nalazio na 118 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... medijalnoj poziciji na kojoj inače u brojnim kajkavskim govorima stoji metato- nijski cirkumfleks dobiveni su likovi poput ˈxoriju, ˈpotoku. [k] L jd. imenica i-osnova Metatonijski cirkumfleks nije potvrđen: na ˈmasti, ˈpeći, ˈkosti. [l] prezent U kategoriji prezenta u ovome idiomu zabilježeni su primjeri i s kratkim i s dugim naglaskom. Primjeri s kratkim akcentom su: bˈrišem, ˈčistim, ˈgazim, ˈgi- nem, ˈmislim, ˈmorem, pˈlačem, pˈravim, štˈrikam. Kod prezenta glagola s infi- nitivnim morfom -ova- potvrđene su dublete kuˈpujem || ˈkupujem, puˈtujem || ˈputujem; vrlo je izgledno da će u skoroj budućnosti prevladati likovi s po- maknutim mjestom naglaska, kao u primjerima ˈpotoku L jd., ˈpotoki L mn. Primjeri ekscerpirani iz građe s dugim naglaskom su: ˈčūjem, ˈrīžem, spoˈmīńeš, ˈkāšļem, ˈlāje. Važno je napomenuti da je prema dosadašnjim zapisima uz mje- sni govor Zadobarja vezano prisustvo metatonije samo u onim glagolima koji su zahvaćeni sjevernočakavskom metatonijom,20 tip rȋžem : mȉslim (Lukežić 1990: 109). Navedeni primjeri pokazuju da je taj tip metatonije uistinu prisutan u ovome idiomu, no i ovdje su opcionalna oba tipa, budući da je zabilježen i podjednak broj primjera u kojima ovaj tip metatonije izostaje. Metatonija u prezentu glagola kakva je svojstvena kajkavskim govorima potvrđena je samo u primjerima ˈdēlam i ˈvīdim. [m] glagolski pridjev trpni Kod glagolskih pridjeva trpnih podjednako se javlja i dugi i kratki naglasak: naˈrī- zan, obˈdēlan, naˈfājtan ‘navlažen’; isˈcufan ‘koji ima izvučene niti (ob. za odje- ću)’, izˈmučen, naˈcifran, naˈmazan, poˈsijan, sˈtučen, naštˈrikan, izˈmišļen. [n] glagolski pridjev radni muškoga i ženskoga roda Prisutnost (ili odsutnost) metatonijskoga cirkumfleksa u kategoriji glagolskoga pridjeva radnog polazištem je većine suvremenih akcenatskih opisa kajkavskih govora, počev od Ivšićeve studije koji upravo na primjeru metatonije u primje- rima posekal – posekli provodi klasifikaciju govora kajkavskoga narječja (Ivšić 1936 [2012]: 77 [37]). U mjesnome govoru Zadobarja, geografski pozicionira- nome na rubu kajkavskoga sustava, metatonija je u ovoj kategoriji vrlo rijetka: pr. r. m. ˈčital, ˈxital, napˈravil, obˈrizal, ˈpišal, poˈrušil, poˈsikal, poˈbigal, zaˈmiril se; pr. r. ž. poˈsikla, ˈmislila, posuˈšila, poˈvenila, poˈsijala, naisˈkala, pˈlakala. Dugi je naglasak u građi potvrđen samo u primjerima gˈrīzal, ˈšīšal, ˈbīla, ˈpīla. Retrakcijom naglaska u pridjevima ženskoga roda dobiveni su primjeri poput ˈrodila, ˈxodila, ˈmetala. 20 Ta je metatonija u govorima sjeverozapadnoga čakavskog areala zahvatila određene likove nekih pridjeva te prezent e-glagola (čȗjem, kupȗje) koji su prema Hammovoj podjeli glagola u staroslavenskome jeziku kontinuanta 1. razreda i 2.a razreda (Hamm 1974: 152–153; Zubčić 2008; 2017; Lukežić 2012: 55–56). 119Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 [o] u zatvorenim slogovima nakon ispadanja poluglasa U ovoj kategoriji kratki je naglasak dominantan: ˈbukva, kˈvočka, kˈrasta, ˈvišńa, sˈvadba, bˈriska ‘breskva’, xˈruška, ˈmačka, ˈtepka; ˈgōrńi, ˈdōlńi, čˈrīšńa; pomakom akcenta: ˈšenišno. Prema spoznajama Ive Lukežić, čakavske ikavsko-ekavske govore na razini di- jalekta obilježava nekoliko tipova duljenja kratkoga akcenta: »Vlastita je izvor- na inovacija srednjočakavskoga ikavsko-ekavskoga dijalekta na čitavu njegovu prostoru otvorena mogućnost metatonije pred svakim okluzivom ili afrikatom ili palatalnim plozivom u zatvorenu slogu (bõb, põp, gõst, otãc, petẽh, mladĩt’ ‒ mãč- ka, smõkva, ĩgla, tĩkva, krũška, tẽkla), koja je različitim opsegom i intenzitetom zahvatila govore ovoga dijalekta« (Lukežić 2012: 250). Analiza provedena u ovo- me radu pokazala je da ove naglasne promjene nisu zahvatile zadobarski govor. S druge strane, registriran je određen udio primjera koji su po tipu duljenja u svojoj osnovi kajkavski. Ipak, prema učestalosti kajkavskih metatonija naglasni je sustav mjesnoga govora Zadobarja čakavski: analiza je pokazala da metatonijski cirkum- fleks u potpunosti izostaje u nizu kategorija, a broj potvrda s dugim naglaskom na metatonijskome mjestu u odnosu na cjelokupni korpus razmjerno je mali. Kohe- rentnost sustava narušena je tako u izdvojenim kategorijama, poput instrumentala jednine zamjenica ili u zasebnim leksemima za koje se mogu izvući dva zaključka: oni su kao takvi ili izravno preuzeti iz susjednih kajkavskih sustava (usp. primjere gȃvran, mȇlja, pȃžulj i dr. u obližnjem mjesnom govoru Ozlja – Težak 1981b: 241) ili su rezultat razvojnih akcenatskih procesa unutar zadobarskoga sustava. Budući da boja vokala ne odražava starije ili novije stanje, teško je utvrditi radi li se kod takvih primjera o njihovome organskome podrijetlu ili naknadnome kon- taktu.21 U ponekim kategorijama, ipak, postoje dvojake mogućnosti ‒ potvrde s kratkim te potvrde s dugim naglaskom na metatonijskome mjestu, poput primjera u kategoriji prezenta i glagolskih pridjeva trpnih. zaključak Mjesni govor Zadobarja autohtoni je govor na zapadnokarlovačkome području, području koje se i u predmigracijsko doba prostiralo otprilike oko razmeđe kaj- kavskoga i čakavskoga sustava. Dosadašnja su istraživanja ovaj idiom svrstavala u kontinentalni poddijalekt srednjočakavskoga dijalekta, no s nekim elementima, poput specifičnih metatonija, koji se javljaju i u većini kajkavskih govora (Lu- kežić 1990: 100). Ti su elementi bili razlogom svrstavanja ovoga govora i u tzv. miješane govore (usp. Lončarićevu Kartu kajkavskoga narječja na kojoj je teritorij 21 Ni na fonetskoj razini nema vokalskih naznaka koje bi odavale kronologiju akcenatskih pro- mjena: kod vokala ē jednako se diftongira i onaj koji je primarno i koji je sekundarno naglašen: [mļa, psak]. 3.3.6 4 120 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... zapadno od Karlovca označen kao područje miješanih govora22), dok je Stjepko Težak u mjesnome govoru Zadobarja vidio prevlast kajkavskih osobina i pripojio ga tako kajkavskome dijelu tzv. međunarječja (Težak 1981a). Najočitije je kajkavsko obilježje ovoga govora dosljedna uporaba upitno-od- nosne zamjenice ˈkaj za neživo, s kompozitima ˈzakaj, ˈpokaj, ˈnekaj. Premda se u ovome radu zaključci donose na temelju analize fonološke razine, valja napome- nuti i jednu morfološku osobinu zadobarskoga govora: nije potvrđeno razlikova- nje supina i infinitiva kao tipičnoga kajkavskoga obilježja (Lončarić 1996: 108): ˈmōram koˈpati – ˈidem koˈpati. Osim toga, u ovome govoru supostoje oba infini- tivna lika među kojima distinkciju čini mjesto naglaska: ˈkopat – koˈpati, ˈxodit – xoˈditi, potˈrošit – potroˈšiti, a neki su infinitivi potvrđeni samo u jednoj inačici: ˈmetnit, ˈdignit. Vokalizam i konsonantizam zadobarskoga govora u svojoj su suštini čakav- ski: refleks jata je ikavsko-ekavski prema pravilu Meyera i Jakubinskog, poluglas se razvio u vokal a u dugim i u kratkim slogovima (osim u primjerima instrumen- tala zamjenica ˈmēnum, ˈtēbum, ˈsēbum), stražnji nazal i samoglasno  dosljedno su dali vokal u, a afrikate ć i  sastavnice su konsonantskoga inventara. Registrirane su i brojne značajke koje su svojstvene i kajkavskome i čakavskome sustavu, po- put protetskoga v- i j-, zadržavanje skupine čr-, odraz j za polazno *, čuvanje velarnoga x i dr. Akcentuaciju ovoga govora određuju (neka) sljedeća obilježja: inventar s dva naglaska (dugi i kratki), proces pomaka kratkoga naglaska s ultime koji je goto- vo dovršen (s izuzećem enklize) te s medijalnoga sloga na prednaglasnu dulji- nu. Kratki akcent podrijetlom od starohrvatskoga kratkoga akcenta (usp. Lukežić 2012: 118) na medijalnom je slogu postojan: koˈbila, koˈrito. Akcent koji je na medijalnom slogu stajao na mjestu metatonijskoga cirkumfleksa nerijetko je re- gresivno pomaknut: ˈotava, ˈxoriju L jd., pr. r. ž. jd. ˈrodila i sl. S obzirom na to da su u opserviranome govoru na mjestu metatonijskoga cirkumfleksa zabilježene i duljine i kračine (vidi gore) ostaje otvorenim pitanje jesu li prije retrakcije ti medi- jalni slogovi bili naglašeni kratko ili su bili naglašeni dugo (pa se metatonijski dugi akcent pomaknuo na kračinu u obliku kratkoga akcenta). Budući da je za ovaj mje- sni govor ipak karakteristično izostajanje metatonijskoga cirkumfleksa u tipičnim kajkavskim uvjetima, vjerojatnijim se čini pretpostavka da se u tom dijelu potvrda metatonijski cirkumfleks nije ni razvio te da se takav kratak naglasak regresivno pomaknuo. Primjeri u kojima izostaje metatonijski cirkumfleks vrlo su česti, a na temelju donesenih potvrda posve je izvjesno da će s vremenom njihov broj rasti. Duljenje pred sonantom provodi se nesustavno. 22 Ovdje bi bilo uputnije govoriti o prijelaznim govorima, budući da povijesni dokumenti ne govo- re o kretanjima stanovništva koja bi narušila prvobitnu dijalektološku sliku. Lingvistička teorija pod pojmom miješanje narječja smatra one povijesnolingvističke situacije u kojima se vrši mi- ješanje stanovništva, time i njihova govora, jezika (Simeon 1969 1: 823), što na zapadnokarlo- vačkome području nije slučaj. 121Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 Kao posljedica višestoljetnoga dodira dvaju narječja, kajkavskoga i čakav- skoga, na teritoriju zapadno od Karlovca razvio se tip govora u kojima u različitim omjerima supostoje jezične crte raznorodna podrijetla. Analiza jezične konver- gencije među dvama sustavima u mjesnome govoru Zadobarja pokazala je znatnu prevagu čakavskih osobina. Budući da je ovaj govor na ovome prostoru autohton, ne može se govoriti o postmigracijskome miješanju narječja, već o tipu govora koji vjerojatno pod utjecajem susjednih kajkavskih govora preuzima neke kajkav- ske odlike. Upitno-odnosna zamjenica kaj arealna je značajka brojnih govora šire karlovačke okolice, neuvjetovana njihovom pripadnošću hijerarhijski višim susta- vima (uz ča, paralelno se kaj rabi, primjerice, u nedalekoj čakavskoj Vukovoj Go- rici, usp. Barac – Finka 1966: 316). Za šire zaključke o stratifikaciji ovakvoga tipa govora, kao i o udjelu kajkavskih osobina u susjednim govorima, u smjeru sjevera prema obližnjome kajkavskome Ozlju te u smjeru jugozapada prema prikupskim čakavskim govorima – valjalo bi poduzeti daljnja istraživanja. Ova analiza stoga tek je predloškom i poticajem za nastavak dijalektološkoga rada na višeslojnim govorima karlovačkoga područja. liteRatuRa Barac ‒ Finka 1966 = Vida Barac – Božidar Finka, O prikupskim govorima oko Vukove Gorice, Ljetopis JAZU (Zagreb) 71 (1966), 315–323. Brozović 1960 = Dalibor Brozović, O strukturalnim i genetskim kriterijima u klasifikaciji hrvatsko- -srpskih dijalekata, Zbornik za filologiju i lingvistiku (Novi Sad) 3 (1960), 68−88. Brozović ‒ Ivić 1988 = Dalibor Brozović – Pavle Ivić, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvat- ski ili srpski, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1988. Celinić ‒ Čilaš Šimpraga 2008 = Anita Celinić – Ankica Čilaš Šimpraga, Govor Jurkova Sela u Žumberku, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb) 34 (2008), 63–93. Finka ‒ Šojat 1973 = Božidar Finka – Antun Šojat, Karlovački govor, Hrvatski dijalektološki zbor- nik (Zagreb) 3 (1973), 77−151. Hamm 1974 = Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb: Školska knjiga, 1974. Ivšić 1936 [2012] = Stjepan Ivšić, Jezik Hrvata kajkavaca: pretisak iz Ljetopisa JAZU, sv. 48 za godinu 1934./35., Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2012 (pretisak rada iz 1936.). Junković 1982 = Zvonimir Junković, Dioba kajkavskih govora: porodice, tipovi i savezi, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 6 (1982), 191–215. Kapović 2009 = Mate Kapović, Čakavsko i kajkavsko u donjosutlanskoj akcentuaciji (na primjeru govora Drinja), Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 15 (2009), 195–209. Kapović 2010 = Mate Kapović, Naglasak o-osnova muškoga roda u hrvatskom – povijesni razvoj, Filologija (Zagreb) 54 (2010), 51–109. Kapović 2011 = Mate Kapović, Accentuation of i-Verbs in Croatian Dialects, u: Accent Matters: Papers on Baltic and Slavic Accentology, ur. Tijmen Pronk – Rick Derksen, Amsterdam – New York: Rodopi, 2011, 109–233. Kapović 2015 = Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: fonetika, Zagreb: Matica hrvatska, 2015. Karlovački leksikon 2008 = Karlovački leksikon, ur. Ivan Ott, Zagreb: Školska knjiga, 2008. Lisac 2009 = Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 2: čakavsko narječje, Zagreb: Golden marke- ting – Tehnička knjiga, 2009. Lončarić 1996 = Mijo Lončarić, Kajkavsko narječje, Zagreb: Školska knjiga, 1996. 122 Marina Marinković  Iz fonologIje mjesnoga govora zadobarja: čakavsko-kajkavske ... Lopašić 1894 [2015] = Radoslav Lopašić, Hrvatski urbari, Zagreb: JAZU, 1894 (pretisak 2015). Lopašić 1895 = Radoslav Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1895. Lukežić 1990 = Iva Lukežić, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1990. Lukežić 2012 = Iva Lukežić, Zajednička povijest hrvatskih narječja 1: fonologija, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada – Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci – Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, 2012. Marinković 2015 = Marina Marinković, Iz fonologije mjesnoga govora Brežana kraj Karlovca, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 19 (2015), 79–97. Marinković 2017 = Marina Marinković, Ikavsko-ekavski refleks jata u štokavskim govorima istoč- noga karlovačkoga Pokuplja, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 21 (2017) (u tisku). Milčetić 1894 = Ivan Milčetić, Je li stativsko narječje kajkavsko?, Nastavni vjesnik (Zagreb) 2 (1894), 94−96. Moguš 1977 = Milan Moguš, Čakavsko narječje: fonologija, Zagreb: Školska knjiga, 1977. Simeon 1969 = Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva 1–2, Zagreb: Matica hrvatska, 1969. Strohal 1901 = Rudolf Strohal, Jezične osobine u kotaru karlovačkom, Rad JAZU (Zagreb) 146 (1901), 78–153. Strohal 1902 = Rudolf Strohal, Jezične osobine u kotaru karlovačkom, Rad JAZU (Zagreb) 148 (1902), 1–50. Šojat 1981 = Antun Šojat, Čakavske osobine u jugozapadnim kajkavskim govorima, Hrvatski dija- lektološki zbornik (Zagreb) 5 (1981), 151–167. Šojat 1986 = Antun Šojat, Govori u općini Duga Resa, u: Duga Resa, ur. Đuro Zatezalo, Karlovac: Historijski arhiv, 1986, 42−66. Težak 1957 = Stjepko Težak, O rezultatu dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca, Ljetopis JAZU (Zagreb) 62 (1957), 418−423. Težak 1979 = Stjepko Težak, Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju, Radovi Zavoda za slavensku filologiju (Zagreb) 16 (1979), 37–53. Težak 1981a = Stjepko Težak, Dokle je kaj prodro na čakavsko područje?, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 5 (1981), 169–202. Težak 1981b = Stjepko Težak, Ozaljski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 5 (1981), 203−428. Težak 1982 = Stjepko Težak, Akcenatski odnosi u luku rijeke Kupe i u podžumberačkom kraju, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb) 6 (1982), 293–302. Zečević 2000 = Vesna Zečević, Hrvatski dijalekti u kontaktu, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2000. Zubčić 2006 = Sanja Zubčić, Duljenja naglašenoga vokala u sjeverozapadnim čakavskim govorima, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb) 32 (2006), 327–348. Zubčić 2008 = Sanja Zubčić, O jednoj akcenatskoj izoglosi prezenta glagola u sjeverozapadnim ča- kavskim govorima, u: Riječki filološki dani 7: zbornik radova, ur. Ines Srdoč Konestra – Silvana Vranić, Rijeka: Filozofski fakultet, 2008, 723–738. Zubčić 2017 = Sanja Zubčić, Neocirkumfleks u čakavskom narječju, Rijeka: Filozofski fakultet, 2017. 123Jezikoslovni zapiski 23  2017  1 povzetek Iz fonologije govora Zadobarja: čakavsko-kajkavske interference na zahodnem karlovškem področju Prispevek obravnava nekaj fonoloških značilnosti Zadobarja, ki jih je avtorica ugotovila na osnovi terenskega raziskovanja. V skladu s prejšnjimi raziskavami je govor Zadobar- ja del celinskega narečja čakavskega ikavsko-ekavskega narečja. Govor Zadobarja sicer nima vprašalnice ča v samostojni rabi, vendar pa dialektolo- ška analiza kaže, da vsebuje večino osnovnih čakavskih značilnosti: ikavsko-ekavski re- fleks jata, polglasnik je dal samoglasnik a v dolgih in kratkih zlogih, zložni  in ǫ sta prešla v samoglasnik u; soglasniški sistem vsebuje 24 enot (s soglasnikom ć vred). Razlike med rastočim in padajočim naglasom ni več. Najpomembnejša čakavska značilnost je umanj- kanje metatoničnega cirkumfleksa (neocirkumfleksa) v mnogih kategorijah. Metatonični cirkumfleks (tj. dolgi naglas v metatoničnem položaju) nastopa v nekaterih besedah, tako da je mogoče izhajati iz tega, da je nastal pod vplivom sosednjih kajkavskih govorov.