Received: 2013-12-03	UDK 929.7Natalis(497.16Bar)"14"
Original scientific article
„PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI MEDIEVALNOG IMAGINARIJA BARSKOG PATRICIJSKOG RODA NATALIS (NALIS)
Savo MARKOVIČ
Barska plovidba AD Bar, 85000 Bar, Obala 13. Jula bb, Crna Gora e-mail: markovics@t-com.me
IZVOD
Analizom neobjavljene testamentarne grade iz Državnog arhiva u Dubrovniku, rekon-struišu se genealogija i životopisi pripadnika barskog patricijskog roda Natalis (Nalis, Nale) u XV vijeku, a njegovih ostalih ogranaka i familija na osnovu drugih arh^^skih spisa i istoriografije. Medievalni predlošci sadrže fragmentaran, ali slojevit imaginarij i kompleksnu istorijsku pozadinu koji su determinisali viši društveni sloj na jugu istočnog Jadrana. Istaknuti u društvenom životu Bara i Dubrovnika Quattrocenta, Nale svjedoče o smjernicama onovremenih ekonomskih kretanja, integrativnim pravnim i kulturnim tradicijama, odražavajuci i duhovne fundamente evropskog Sredozemlja.
Ključne riječi: Bar, Natalis (Nalis), patricijat, testament, crkvene institucije, nasljede
„PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": RIFLESSIONI TESTAMENTARIE DELL' IMMAGINARIO MEDIEVALE DI LIGNAGGIO PATRIZIO NATALIS (NALIS) D'ANTIVARI
SINTESI
Analizzando le fonti testamentarie inedite dall'Archivio di Stato di Ragusa, lo scopo del documento di ricerca e quello di ricostruire la genealogia e le biografie dei membri del lignaggio patrizio Natalis (Nalis, Nale) d'Antivari nel XVsecolo, cosi come, sul base di altre scritture e della storiografia, la sua ascendenza, famiglie, rampolli e discendenti. Documenti medievali stanno rendendo immaginario frammentato, eppure stratificato e complesso sfondo storico, che ha determinato la classe sociale superiore sul sud della costa orientale dell'Adriatico. Prominente nella vita sociale d'Antivari e di Ragusa nel Quattrocento, la famiglia Natalis e testimone delle direzioni di movimento economico di quel tempo, delle tradizioni giuridiche e culturali integrative, riflettendo anche i fonda-menti spirituali del Mediterraneo europeo.
Parole chiave: Antivari, Natalis (Nalis), patriziato, testamento, istituzioni ecclesiastiche, patrimonio
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
UVOD
Stari grad Bar svakim svojim kamenom emanira atmosferu kontinuiranog prisustva istorije; nestalnošcu sjenki koje odražavaju njegove ruine reflektuje ustreptalost svje-tovnih nadahnuca i preokupacija, duhovnih poleta i religijskih strasti, a povučenošcu i zatvorenošcu u svoje zidine, njihovu tegotnu dokučivost. Tek se vibrantnim probojima prošlosti, sačuvanim arhivskim spisima, omoguci uvid u svu složenost srednjovjekovnih političkih dogadaja i multivalentnu kulturu koji su ga obilježavali, pri čemu je posebno procesima njegovog etničkog prekomponovanja neophodno pristupiti s interdisciplinar-nog polazišta.
Barski rod Natalis (Nalis, Nale), istovremeno pripadnik patricijskog staleža jedne od najjjužnijih istočnojadranskih komuna i udionik uglednog gradanstva Dubrovačke Republike, otuda sačuvanim istorijskim tragom, odslikava odnosne društvene zajednice, ali i znatno šire prostore.
NAJRANIJI POMENI I ETIMOLOŠKO PORIJEKLO PREZIMENA
U istorijskim spisima iz XIV-XV v. ovaj barski rod se bilježi u oblicima Natus, Nati, Nale, Nalle, Nalis (Jireček, 1904b, 48). Na osnovu arhivskih podataka, još je Konstantin Jireček Nale ubrojio medu „istaknute" (Jireček, 1962, 113), odnosno „glavne porodice u opštini" (Jireček, 1923a, 18; Jireček, 1923b, 102).
Etimološko porijeklo prezimena, patronimika nastalog od ličnog imena, u literaturi je navedeno, ishodi od latinskog pridjeva natalis(e), imenice natalis(is), sa značenjem roden, rodni, odnosno od mn. m. roda natales(ium) - rod, stalež; izvedenica od natus, odgovara „čeljadetu koje se rodilo na Božič" (Skok, 1972, 505).
Natalis, biskup Salone, bilježi se u pismima pape Grgura I (590-604.); takode, 1199. g. u Ulcinju je biskup bio Natalis (Jireček, 1904b, 48). Da je prezime moglo nastati od patronimika, svjedoči prijevod ličnog imena Baranina Boža, u zadarskom arhivskom zapisu iz 1385. g.: „Natalis dictus Bochxa quondam Stephanini de Antibaro'" (Petricioli, 1982, 29-30, 38). Kanonik, „diaconus et notarius"" u Baru 1307. i 1311. g. bio je Natalis Belucii.^ Nale de Miros iz Bara se pominje 1326. g (Jireček, 1904b, 48). Ivan i Nikola, Markovi sinovi, zajedno sa Natalom iz Bara, prekršili su dubrovačke odredbe šaljuci štofove i pozlačeni fustanj, a zanemarujuci carinu, te su kažnjeni 1423. g. po normi od 25% od trgovačke robe (Hrabak, 1999, 192). Nataly iz Bara se u Mlecima pominje 1445. g (Imhaus, 1997, 540). ^.Agnesina uxor Natalis" iz Bara je 1487. g. bila žiteljka veneci-janskog predjela S. Justine?
Medu tvorevinama koje su nastale otpadanjem krajnjih glasova, uz čuvanje nagla-šenog sloga, K. Jireček navodi i da je „Nale (gen. Nalis), Nallius in Antivari, Cattaro und Ragusa aus Natalis" (Jireček, 1902, 69). Uz konstataciju da je „Nale Kurzform für
1	.NataliBelcici"; „Belucij" (Thalloczy, Jireček, Sufflay, 1913, 178, 180; Jireček, 1904a, 213).
2	U testamentu sastavljenom navedene godine, za izvršitelja istog odreduje svojeg supruga (ASVE, NT, b. 877, br. 700, 31. XII 1487.). Na podacima iz Državnog Arhiva Venecije zahvaljujem dr. sc. Lovorki Čoralič.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Natalis'", ističe da je Nale i deminutiv (Jireček, 1904c, 45; Jireček 1904b, 48; Jireček, 1962, 313).
Prema mlet. Nal, kao hipokoristik je u Dubrovniku bilježen oblik Nale, dok je staro-mletačka varijanta Nadal (Skok, 1972, 505). „Zorzi de Nadal de Antivari" je u Veneciji sačinio testament 2. avgusta 1430. g (ASVE, NT, 734, br. 96). „Nadalinusfilio Nicolai d'Antibaro de confinio s. Maria Formosa" u Veneciji, testamentom od 11. maja 1501. za izvršiteljku izjave svoje posljednje volje odreduje ženu Franceschinu, kcerku ser Antonija Benedictija de Curzola (ASVE, NT, 960, br. 620). Petar Skok precizira da je Nale slovensko ime, hipokoristik od milja za Natalis (Skok, 1928, 10, 29).
Na rani način bilježenja prezimena, kao i na poslovnu aktivnost pripadnika barskog roda ukazuje trag koji je ostavio Theodoro Nicole de Natus. On je, zaduživši se 2. marta 1334. kod Mlečanina Francisca Scarpagia3 za 600 perpera, 8. juna 1336. godine položio odredeni iznos u depozit Dubrovčaninu Martolu de Sorgo (Cuk, 1986, 225). Theodorus, f. qu. Nicole de Nati je opet, 31. maja 1336., na četiri mjeseca pozajmio 300 perpera od Nicoletta Baldelle, Venecijanca koji je kreditirao dubrovačke, a posebno kotorske trgovce, s kojima se vjerovatno i poslovno udruživao.4 Theodorus Nicole de Nati de Antibaro (1336.) se u odnosu na varijantu bilježenja prezimena - Nati - etimološkim tumačenjem povezuje s vlastitim imenom Natta, ali i s talijanskim imenom Nato, hipokoristikom za Donato.^
Vec na osnovu podataka iz prve polovine XIV vijeka, evidentna je upucenost barskih trgovaca na Dubrovnik. Medu onima koji su - u literaturi se pretpostavljalo 1380. g. - poslovali u Dubrovniku i stvarali uslove za sticanje tamošnjeg civiteta, bio je i Baranin „Nalješ-kovič". Ukoliko nije riječ o genealoškom odstupanju od drugih izvora, možda je potomku tog iseljenika, februara 1417. g., dodijeljeno dubrovačko gradanstvo (up. Mijuškovic, 1961, 103, 114; Pešorda Vardic, 2012, 33, 41). Još Ivan Markovic navodi da su članovi odnosne porodice istovremeno uživali gradanstvo Bara i Dubrovnika (Markovic, 1902, 4).
K. Jireček je uz to istakao da je barska porodica Nale „ansässig auch in Ragusa, aber verschiedenen von den Ragusaner Nale" (Jireček, 1904c, 45) te da je Nalescovich, Naliescovich, sl. Nalješkovic, dubrovačka trgovačka porodica od XIV do XVI v.6 Jedan
Francisco Scarpagio, mletački trgovac čije su poslovne transakcije od Venecije, preko Dubrovnika, Kotora, Bara i Srbije dopirale do Aleksandrije, boravio je u Dubrovniku vjerovatno od kraja dvadesetih ili početka tridesetih godina XIV v., do prerane smrti od kuge, 1348. g. Iz Venecije je dopremao tkanine, a od Dubrovčana i Kotorana kupovao srebro, kože i bakar. U Kotoru je povremeno boravio od 1330. do 1337. g. Pored Kotorana, njegovi dužnici su bili i Barani; poznato je 7 njegovih kreditnih ugovora s Baranima (Cuk, 1986, 153, 223-225).
Nicoletto Baldella je stanovao u Dubrovniku, ali je zbog poslova povremeno boravio i od 1331. do 1337. g. radio u Kotoru. Novembra 1331. dvojica trgovaca iz Milana su ga postavili za svojeg zastupnika, a od januara 1332. bio je prokurator i faktor kuce Bollani u Kotoru. Kotorani koji su se kod njega zaduživali, najčešce su odlazili da trguju u Srbiju. Baldella je trgovao voskom, srebrom, bakrom i kožama (Cuk, 1986, 70, 112, 155, 225).
Dovodeci Natta u vezu sa Natalis, K. Jireček opet upucuje i na "L. Pinario L. f. Gal Nattae" iz Abellinuma u Samniumu (Jireček, 1904b, 48; Jireček, 1904c, 45; Jireček, 1962, 313).
U Dubrovniku se oko 1280. g. bilježi Nalescus de Paleologo, 1303. g. patricij Nale de Sorento, a Nallius, Nale q. Junii de Dersa oko 1325. g. Dalje uzmorjem, u Splitu je u XV v. plemicka porodica Natalis, de Natalibus; Natalis je od X do XIII v. često u Istri, Trstu, Veneciji, Apuliji (Jireček, 1904b, 3, 48; Jireček, 1904c, 45).
3
5
6
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
od najjačih i najuticajnijih rodova kasnog srednjeg vijeka koji je u Dubrovniku pripadao uglednoj gradanskoj bratovštini antunina, prezime izvodi od rodonačelnika Nala (Na-Iješka) s Cresa, koji je u taj grad stigao oko 1310. g (Pešorda Vardic, 2012, 41, 99). Njegov potomak Marin je 1428. g., odredujuci punoljetnost za sinove Boža (Natala), Tadiju, Grgoča i Dobruška u dobi od 24 godine, odredio da oni tek tada mogu preuzeti svoj dio nasljeda (Pešorda Vardic, 2012, 114).
Dubrovački sveštenik Mihovil Natalis bio je mrkanski biskup od 1436. do 1456. g., a dominikanac Augustinus Nalius (Nallius, Nalješkovic) Ragusinus bio je 1514-1525/27. biskup Trebinjsko-Mrkanjske biskupije. Dominikanac Ivan Krstitelj Natalis, pjesnik i književnik (rod. oko 1610.), bio je stonski biskup 1683-1687. g (Krasic, 1997, 116, 174, 175).
Ruža Cuk prisutnost potomaka barskih iseljenika u Dubrovniku, shodno arhivskim izvorima, okončava s 1519. godinom (Cuk, 1999, 165).
Kod etimološkog tumačenja imena Nalješko i prezimena Nalješkovic dovodi se u sumnju da li potiču od Nale; ističe se mogucnost ukrštanja dva imena različitog porijekla: mlet. Nalesco od Natalis i deminutiva na -ko od Naleza (od nalezti), „nahod" (Skok, 1972, 505). Književnik i naučnik Nikola Nalješkovic (oko 1500/08. - 1587.) u talijan-skim se izdanjima svojih djela preziva (di) Nale; Viktor Besali iz Bara,7 slaveci njegov astronomski naučni prinos 1579. g., sonet posvečuje „a Nicold Nale da Ragusd" (Mar-kovic, 2006, 276).
Osim sličnosti po etimološkom porijeklu prezimena, istovjetnih ili bilježenih shodnim varijantama, na osnovu raspoloživih podataka ne može se tvrditi da postoji povezanost bar-skog roda i pripadnika porodica iz bližih primorskih gradova. Kao patricijska, pominje se porodica Nale u Kotoru (Heyer Von Rosenfeld, 1873, VI, 63). Tamo se inače u XIV-XV v. bilježi više osoba odredenih s Nale, Natalinus, Nadalinus (Jireček, 1904b, 48). U XVII v., posebno se pominje porodica Natali (Natalius, Natalic) u Dubrovniku. Natali, ^.Ragusini cives'". „nach dem Jahre 1667 neu aufgenommen Adels-Geschlechter'^f „Ein nach Ragusa eingewandertes italienisches Geschlecht" (Heyer Von Rosenfeld, 1873, VI, XI, XVI).
Prema interpretaciji podataka iz 1629/33. g., u barske patricijske porodice ubrajali su se Borisi, Goetici, Natali, Nasachi, Pasquali i Samueli - ukupno njih šest (Zamputti, 1963, 404, 406, 408). Medutim, shodno razmatranim dokumentima, ne može se s vecom vjerovat-nošcu tvrditi da se kod Natalija radi o novovjekovnoj opstojnosti kasnosrednjovjekovnog roda; u Baru je u XVII vijeku poznat samo Signor Nicolo Natali (Zamputti, 1963, 406).
Doselivši se iz Bara u Dubrovnik 1580. g., porodica Bessagli (Besali, Besaleo) je posljednja koja je unijeta u Vlajkijevu genealogiju antunina (izuzetno preciznu zbirku antuninskih rodoslovlja - Descrizione delle Origini e Genealogie dei cittadini Ragusei), nakon čega se može zaključiti da je bio zatvoren krug prvobitnih, kasnosrednjovjekovnih pripadnika te bratovštine (Markovic, 2006, 267-268; Pešorda Vardic, 2012, 33, 42, 71). Nakon katastrofalnog potresa, glasanjem 1668. g., u antunine je agregiran i Stjepan Vituša, vjerovatno porijeklom iz Bara. Na tragu svjetovnog prilagodavanja mendikantskog načina života, ^,komunalizacije hospitala" i drugih karitativnih ciljeva, kao i korporativnih interesa, sekundarna elita grada, sloj gradanstva koji je ^,zakasnio" uci u vlastelu, svoje je udruživanje otpočeo osnivanjem bratovštine sv. Duha i sv. Spasitelja svijeta 1348. g., koja se zatim 1432. ujedinila s bratovštinom sv. Petra i sv. Antuna (Pešorda Vardic, 2012, 13, 14, 15, 17, 18, 20, 25).
Jakov Mata Božova (oko 1600-1685.), porijekom s ostrva Lopuda, ubrzo je nakon potresa, 30. jula 1667. g. primljen u dubrovački vlasteoski krug, plativši za prijem 1.000 ugarskih zlatnika (Vekaric, 2012b, 72).
7
8
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Bar, katedrala sv. Dura (Dorda), XVI st. 3D rekonstrukcija: Mag. Herwig Stieber
BARSKI KANONIK IVAN NALE (Johannes Nalle; Zuane de Nale); PROKURATOR NADBISKUPA I KAPTOLA, KOMUNALNI NOTAR, XIV-XV v.
Katedralni kaptol Bara, čija su ovlašcenja bila odredena crkvenim pravom, a prava i obaveze kanonika vjerovatno statutarnim regulama, posebno se u izvorima iz XIV i prve polovine XV vijeka javlja kao referentna crkvena ustanova mnogih Barana, koji su joj za-vještali značajne legate. Osvrtom na susjedni Kotor, u kojem je kaptol zasebno institucio-nalizovan svakako u X v., od kada započinje njegovo formiranje kao zajednice kanonika sve do potkraj XII v. (Gulin, 2003, 80, 92), može se pretpostaviti i da je barski kaptol rano utemeljen. Kotorski Zbor kanonika kaptola se, pred papinskim poslanikom i gradanima, vec 1200. g. bilježi u vezi sa uredenjem nekih javnih poslova.9 Kaptol je mogao imati dvanaest kanonika s dva glavna dostojanstva arhidakona i arhiprezvitera, kao i veci proj prezvitera, koji su činili pomocni red unutar crkve (Gulin, 2003, 81, 87). Dok je kanonikat svešteniku obezbjedivao mjesto u kaptolskom zboru, različito po položaju i obavezama, prebenda je bila materijalna osnovica njegove egzistencije (Jerkovic, 2012, 3). Kaptolski popis vlaste-linstava i posjeda, montaneum, mogao je sadržati detalje o tome ko ih je darovao, naznaku površine, vrste kulture i kolonatskih odnosa, a kanonici su mogli sastaviti popise dobara
9 Tom prilikom se bilježi ^,Micha archidiaconus cum suo capitulo ibi existens", dok je odnosnu ispravu sastavio član kaptolske zajednice: ^,Ego autem Junius presbyter et consilii notarius..."; Junije ce sa službom opštinskog notara nastaviti od 1217. g. (Gulin, 2003, 80).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
svojih prebendi, čime bi ovakva dokumentacija bila oblik vodenja administracije pojednih crkvenih posjeda (Ančic, 1997, 131). Brojni kaptolski posjedi, zemlje i vinogradi, davani su pojedincima na obradivanje, a oni su kaptolu plačali ugovorenu godišnju desetinu - pored onih od misa, pogreba, zavjeta i sl. - poseban izvor prihoda kaptolske menze (Gulin, 2003, 86, 88). Sveštenički kolegijum koji je pomagao10 nadbiskupu u reprezentaciji i službi u liturgijskom i sakralnom životu dijeceze, svojom je djelatnošču uticao i na njenu pravnu kulturu. Kanonici su se o trošku kaptola slali na studije teologije i crkvenog prava u Italiju (uticaj bolonjske11 jurisprudencije posebno je bio značajan za karijeru u kaptolu), drugi su se obrazovali u kaptolskoj ili katedralnoj školi (koju je, prema odredbi Trečeg lateranskog koncila iz 1179. g., morala imati svaka katedrala), a znanje koje su sticali dolazilo je do izražaja u notarskim poslovima. Pojedini prezviteri ili dakoni su,12 osim svojih redovnih zaduženja unutar katedralne crkve, obavljali službu notara za potrebe opštine ili kaptola (Gulin, 2003, 81, 90). Katedralni ili kolegijalni kaptol odnosno samostan koji je posjedo-vao društveno prihvačeno i verifikovano pravo svjedočenja u različitim javnim i privatnim pravnim transakcijama, formulisao ga je i registrovao ovjerenim dokumentom, čime je ono zadobijalo težinu javnog pravnog čina (Ančič, 2005, 15). Pri sastavljanju, pisanju i izdava-nju autentičnih svjedočanstava i prijepisa originalnih dokumenata u istorijski prijelomnom, predmletačkom razdoblju, posebno se bilježe kanonici.
Kanonici, koji se i u Baru pojavljuju u ulozi zakletih opštinskih notara, memorišuči javne i privatno-pravne akte, svjedočili su i o ispravnosti sprovedenog postupka i istinito-sti navedenih obavijesti. Pripadnici klera kao pisari isprava u potpisima nisu isticali samo svoj duhovni položaj, več su koristili notarsku formulu i oznaku notara, što ih je distingvi-ralo u odnosu na najraniju praksu, kada su duhovnici sastavljali dokumente prvenstveno zato što su bili najobrazovaniji ljudi u gradu (Grbavac, 2008, 508). Djelokrug poslova koje su obavljali notari i predstavnici crkvenih institucija nije u medievistici podrobnije elaboriran, mada oskudni podaci u slučaju odnosne prakse u Baru indiciraju odredenu sraslost. Kaptoli su kao „vjerodostojna mjesta" (loca credibilia) mogli imati jakog takma-ca u instituciji javnog bilježnika, uklopljenoj u organizaciju komunalne vlasti, pri čemu je u literaturi isticano da je djelovanje kaptola bilo usmjereno na registrovanje poslova usmjerenih na teritoriju izvan gradskog distrikta.13
10	Nadzor nad kaptolskim prihodima, pa i poslovima koji su se ticali bogoslužja i zamjenjivanja biskupa u njegovoj odsutnosti, u Kotoru je imao vikar biskupa Tomazija, arhidakon Petar Saranni (Gulin, 2003, 86).
11	U Bologni se sve do 1360. godine predavalo samo opšte i crkveno pravo, kada je papa Inocent IV (13521362.) pravnom fakultetu dodao i teološki (Krasič, 2004, 127). Bolonjska alma mater je stekla ozbiljnog konkurenta u univerzitetu u Padovi i njegovim pravnim studijama, gdje su morali studirati i studenti s dalmatinskih i istarskih područja koja su u XV v. pala pod mletačku vlast, ako su htjeli da im titula posluži za sticanje neke državne službe (Lonza, 2010, 39).
12	U svojstvu opštinskog notara, dakon Miha de Gigna piše 19. juna 1255. dokument u kojem Capitulum Catarensis ecclesiae donosi neke odredbe u vezi sa prijemom sveštenika, a 26. decembra 1257. g., on, kao zakleti notar, sastavlja ispravu o prijateljstvu Dubrovnika i Kotora, „cum signo eiusdem assueto, quam presentem paginam nostre comunitatis sigillo fecimus comuniri". Prezviter Abanin se 1322/23. g., u funkciji komunalnog kancelara, pojavljuje uz zakletog notara kotorske opštine (Gulin, 2003, 81, 82).
13	M. Ančič upozorava na nedostatnost argumentacije u tekstovima na osnovu kojih su se tvrdnje o djelovanju „vjerodostojnih mjesta" dalje preuzimale i širile u literaturi (Ančič, 2005, 16).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Urbana oligarhija je vjerovatno dominantno karakterisala katedralni kaptol Bara. Tako je i presbyter Johannes Nalle, svjedoče poznati arhivski spisi, izmedu 1394. i 1402. g. bio kanonik barske katedrale sv. Dura. Metodom analogije s najbližim krajevima i komparativnom analizom, tako bi indicirala i odluka dubrovačkog Senata iz 1442. godi-ne, kojim je bilo propisano da samo patriciji smiju biti članovi kaptola (ali je i dotada bilo pravilo s malo izuzetaka),14 dok odudara praksa kakva je postojala u Kotoru.15 Papinski delegat je 1337. g. sudio Kotoru što je načinio statut prema kojem Kotoranin ne može biti njegov biskup i što je grad raznio biskupova dobra; prepreke koje je stvorio gradski statut su vjerovatno stvarale značajnije smetnje i za sam kaptol kanonika (Gulin, 2003, 83). Na najširem evropskom području, u Lisabonu su pripadnici istaknutih porodica ulazili u kaptol tek nakon konsolidacije pozicija u lokalnoj administraciji, dok je kaptol Toleda inkorporirao članove svih gradskih društvenih slojeva te su vjerovatno i drugi medievalni kaptoli na Iberijskom poluostrvu bili slika grada (Vilar, 2007, 15). Dok su nadbiskupi težili jednakosti članova kaptola, u komunalnoj mreži personalnih odnosa i zavisnosti mikro-populacije, strategija društvenog uzdizanja, karijere i sticanja bogatstva zasnivala se na perpetuaciji organizacije, uloga i veza (Vilar, 2007, 3), duboko utemeljenih u tradicijama roda i snazi porodične imovine.
Nosioci odnosnih funkcija u visokom kleru bili su ključne osobe u životu grada i tek bi sistematska prozopografska istraživanja rasvijetlila njihove životne trajektorije. Njiho-vu visoku intelektualnu pozicioniranost, integrisanost u život komune i uživanje velikog društvenog ugleda potvrduje preuzimanje zastupanja u različitim poslovima (Grbavac, 2008, 517, 519, 522). Otkad je Petar Saranni 1326. preuzeo funkciju arhidakona crkve sv. Tripuna, on se sa svojim kaptolom kanonika vrlo često navodi u zapisima kotorskih notara do 1336. g., u vezi sa davanjem („iznajmljivanjem zauvijek") crkvenih zemalja i kuca raznim licima, primanjem novčanih prihoda od zakupa, davanjem desetine, kao pu-nomocnik u sudskim parnicama s kotorskim klericima (Gulin, 2003, 83-85). Osim nave-denog, Veliko vijece Kotora je aprila 1416. i 1417. g. donijelo odluku da se na testamente mora platiti i 3% poreza u korist popravki ili gradnje crkve sv. Tripuna, koji ce primiti arhidakoni i prokuratori iste katedrale (Gulin, 2003, 88). Baraninu Ivanu Nale, prokura-toru barskog nadbiskupa Marina, kanonika i kaptola, kao i ratačkom opatu Buciju, bilo je 1399. povjereno da urede uslove i način vračanja relikvija barske katedrale (Thalloczy, Jireček, Sufflay, 1913, 174-175; Valentini, 1968, 230). Njihovo se djelovanje trebalo od-nositi na dubrovačko područje, gdje su relikvije „ecclesie sancti Georgii" dospjele kao
14	Dubrovački kanonici koji su zabilježeni kao studenti prava pripadali su patricijskom rodu, ali nisu ulazili u tijela državne vlasti. Oni su pokazivali najviše interesa za sticanje pravničke titule, odlazeči na studije večinom kad su več raspolagali unosnim prihodima, s postignutim položajem u crkvenoj hijerarhiji i društvu. Za njih se može reči da su činili visoko obrazovanu crkvenu elitu, koja je mogla djelovati pri uredivanju imovinskih interesa Crkve i u sporovima koje je vodio biskupski sud (Lonza, 2008, 126-127; Lonza, 2010, 36).
15	Papa Ivan XXII je pismom od 12. decembra 1328. g. dozvolio kotorskom biskupu Sergiju da unutar svoje crkve može slobodno podijeliti crkvene beneficije koje je posjedovao prilikom proglašenja za biskupa, onim sposobnim osobama koje to zaslužuju; medu njima se navode kanonici kotorskog kaptola, po zvanju arhidakon i arhiprezviter (Gulin, 2003, 82).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
zalog, koji je vrijednošču i značenjem zasigumo premašivao dug od 120 dukata, zbog kojeg su napustile nadbiskupsko sjedište.16
U izvoru iz 1394. g. je zabilježeno da je „presbiter Johannes Nale canonicus mai-oris ecclesie Antibarensis publicus iuratus notarius Antibarensis'" redigovao testament Mare Curiace, sastavljen 1377. g. Navod da je Ivan Nale zakleti notar indicira odstustvo intitulacije kakvu su mogli donijeti papinsko ovlaščenje, odnosno završene studije na univerzitetima u Bologni ili Padovi.17 Nale je iz katastika vodenog od strane zakletog vicenotara - „Francisci Comi olim dicte civitatis vicenotarii" - odnosni testament, kako ga je od riječi do riječi našao i zabilježio, upodobio formi javne isprave, koju je tako zadobio 12. aprila navedene godine, druge indikcije.18 Javni akti zadobijali su jemstvo autentičnosti unošenjem u katastik - registar notarskih spisa komune - na osnovu čega se mogao prepisati, odnosno izdati prijepis odredenog dokumenta. Spis iz 1394. je potom, radi veče obaveznosti svih, ovjeren uobičajenim znakom, a potvrdili su ga kao svjedoci prisutni predstavnici barskih vlasti: zakleti sudija i auditor.19
Dokument od 22. juna 1402. g., opravosnažen opštinskim pismom i pečatom, takode naglašava funkciju kanonika Ivana kao zakletog bilježnika komune Bara: „canonici et iurati notarii communisAntibari... autenticatoper litteras communisAntibari sigillo dicti communis sigillatis..." (Valentini, 1968, 230; Jireček, 1904a, 213). Iako če kaptol tokom XV i XVI v. biti vjerovatno oblikovan na istovjetan način (up. Gulin, 2003, 89), pred-mletačka praksa angažovanja domačih notara brzo če se, laicizacijom te službe, gasiti.20 Gotovo pola stolječa kasnije, svojeg se strica u Dubrovniku prisječa Nikola Marinov Nale, ističuči u testamentu iz 1451. g. da dubrovačkoj bratovštini sveštenika ostavlja 20 perpera, pod uslovom da njega, njegovu ženu i majku, u nju upišu „et mio barba prete Zuane de Nale, canonico de San Zorzi de Antiveri" Bratime dubrovačke bratovštine sveštenika Zuaneov si-novac je obavezivao „che ogni anno fazano comemoracion de tuttf" (DAD, TN, 14, f. 192r).
16	U Baru, kao i Kotoru, u kaptolu je djelovao i kanonik sacrista, običan član zajednice koji je stajao na čelu katedralne sakristije; u Kotoru su, u dogovoru s biskupom i kaptolom, sakristu birali u Veliko viječe. Unutar katedralne riznice su se, uz Relikvijar, crkvene i privatne dragocjenosti, u katastiku čuvale važne gradske i privatne isprave, povlastice, ugovori i testamenti. Čuvanje relikvija i katastika sv. Tripuna bilo je statutom povjereno trima uglednim osobama, dvojici svjetovnjaka i jednom svešteniku, nazvanim thesaurarii, koje je najprije birala narodna skupština, a zatim Malo viječe (Gulin, 2003, 89). Tri dubrovačka katedralna zastupnika koji su se brinuli o Relikvijaru, shodno dokumentu iz 1251. bili su plemiči, od kojih dvojica svjetovnjaci, a treči kanonik koji je djelovao u službi svjetovnih vlasti; iz te je vrste prokuratora nastala služba rizničara (Lonza, 2012, 10). Rizničari su preuzeli staranje oko riznice - čuvanje svetačkih relikvija ključnih za identitet zajednice, ali i blaga pravne prirode - najvažnijih isprava i povlastica dubrovačke komune (Lonza, 2012, 13; Janekovič Römer, 1999, 369-373).
17	Don Dominichus Capsenta (Capseta, Casseta), kanonik crkve sv. Petra u Baru, odreden je 1433. g. kao „imperiali auctoritate judex ordinarius et publicus notarius et cancellarius communis Antibari" (Jireček, 1904a, 213).
18	DAD, TN, sv. 8, ff. 59v-60r. Snimke dokumenata iz Državnog arhiva u Dubrovniku i transkripciju iz TN, 17, ff. 95v-96r, ustupila mi je prof. dr. sc. Nella Lonza, na čemu joj, kao i na revidiranju transkripcije iz TN, 14, ff. 192r-194r i značajnim savjetima i sugestijama, najljepše zahvaljujem.
19	O funkciji auditora i sličnih službenika u to vrijeme na istočnom Jadranu up. Darovec, 2010.
20	Nadiranje notara stranaca uticače na isključivanje pripadnika domačeg klera iz javnog notarijata, tako da su u zadarskoj komuni od tridesetih godina XIV v. do početka XV v. od ukupno šezdeset četiri notara djelovala samo petorica domačih i pedeset tri strana notara (Grbavac, 2008, 510).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Stari grad Bar: ruševine franjevačkog samostana sv. Nikole i crnogorska zastava na Ci-tadeli (Dudva, 2011, Creative Commons).
NIKOLA MARINOV NALIS, ISTAKNUTI DUBROVAČKI ANTUNIN; UGLEDNI TRGOVAC XV VIJEKA (Nicolaus Marini de Nale de Antibaro, XIV v. - 1451. g.)
Migracijski usmjereni na Dubrovnik i ranije, Barani se posebno potkraj XIV vijeka, u vrijeme najvece ekonomske konjunkture, iseljavaju u to čvorište apeninskih i balkanskih ekonomskih puteva (Pešorda Vardic, 2012, 44, 45). U vezi s useljavanjima i podnosiocima molbi, iz Dalmacije i iz „bilo kojeg drugog stranog kraja", 1395. g. je donijeta odredba kojom se ovlašcenja Malog vijeca21 u dodjeljivanju gradanstva još više smanjuju i prenose na Veliko vijece (Pešorda Vardic, 2012, 83). Sprovodenje te odredbe potvrduje primjer Nikole Marinovog Nale iz Bara, rodonačelnika antuninskog roda Nalis;22 raspravljajuci o
21
Odredbom iz 1364. g. normirana je praksa po kojoj je za dodjeljivanje gradanstva bilo zaduženo Malo vijece, ali je, najviše zbog ekonomske konkurencije, nosečih trgovinskih i carinskih privilegija, izuzeta njegova nadležnost ponajprije u pogledu plemica iz Kotora, Bara i Ulcinja, osim ako se ne bi preselili i živjeli u Dubrovniku sa svojim porodicama (Pešorda Vardic, 2012, 83).
U cilju distinkcije roda barskog plemickog porijekla od drugog dubrovačkog antuninskog roda, prihvacen je način bilježenja koji je korišten u: Pešorda Vardic, 2012 (Vidi: Pešorda Vardic, 2012, 83).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
njegovom slučaju, Malo vijece, koje je i dalje odlučivalo o prijemu „Slovena" u gradanstvo, izuzetih iz nadležnosti Velikog vijeca, zaključilo je da njegovu molbu treba proslijediti Ve-likom vijecu (Pešorda Vardic, 2012, 83). Veliko vijece je zahtjev Nikole Nalisa pozitivno riješilo, proglasivši ga „našim dubrovačkim gradaninom" (Pešorda Vardic, 2012, 83). U istoriografiji se ističe da je Nicolo (1435.), Nicola (1438.), Nicolaus Marini de Nale de Antibaro (Boškovic, 1962, 269; Cuk, 1999, 192) - koji se bavio trgovačkim poslovima u Dubrovniku - 16. februara 1417. g. dobio dubrovačko gradanstvo23 (Mijuškovic, 1961, 103, 114). Iseljavanje iz Bara, koje se vezuje za 1380. g., potvrduju to genealoške analize Nena-da Vekarica i u slučajevima nekih drugih antunina, ukazuje na odstupanja stvarno moguceg vremena i dolaska u Dubrovnik navedenog u Vlajkijevoj genealogiji antunina (Pešorda Vardic, 2012, 33), navodeci na pomisao da se radi o ocu Nikole Nalisa.
O Nikolinom ocu nisu poznati podrobniji podaci, osim po bilježenju u oporuci sači-njenoj 16. februara 1451. g., kada se navodi da je bio upisan u dubrovačku bratovštinu sveštenika, koja obavlja godišnje komemoracije za njegovu dušu. Samo nekoliko godina kasnije, 1459. g., Nikolin sin Jeronim odreduje legat za duše svojih roditelja: „per l'ani-ma dello patre mio et della matre mia yperperi 10" (DAD, TN, 17, f. 96r). Na porodičnu tradiciju mogla bi medutim indicirati imena Nikolinog sina i sinovca, navedenog trgovca iz tridesetih godina XIV vijeka - Theodorus, f. qu. Nicole de Nati, kao i ime stanovnika Bara u XVII v. Plemicki status drugoga grada nije donosio i dubrovačko vlasteostvo, ali je, uz stečeni imetak, imao značajnu ulogu u stvaranju kolektivne memorije antunina (Pešorda Vardic, 2012, 110).
Makar 19 dubrovačkih kasnosrednjovjekovnih antuninskih rodova (16%) poticalo je iz Kotora (9), Bara (7),24 Ulcinja (2) i Risna (1) (Pešorda Vardic, 2012, 38, 40-43). Niko-lina društvena afirmacija u Dubrovniku ogleda se u dužnostima koje su mu povjeravane u bratovštini uglednih i bogatih trgovaca, još prije ujedinjenja. Samo šest godina nakon prijema u dubrovačko gradanstvo, 1423., Nalis je postao gastald bratovštine Sv. Petra i Sv. Antuna: vjerovatno jedan od upravitelja, čija je služba trajala godinu dana (up. Pešorda Vardic, 2012, 21, 148). Nikola Marinov Nale se ponovo 1428. g. pominje kao gastald bratovštine, član užeg i vodeceg, izvršnog tijela uprave. Upravitelji su se posebno brinuli o imovini bratovštine i o imovnom stanju porodica njenih preminulih članova, o nadzoru nad prikupljenim novcem, o držanju misa i održavanju crkava, podnoseci finansijski iz-vještaj novoizabranima na kraju svojeg mandata (Pešorda Vardic, 2012, 21, 22, 145, 148). Sposobniji i ambiciozniji članovi bratovštine postajali su tako bliži stvarnim polugama moci i uticaja, simbolično starajuci privid „zamjenske političke hijerarhije" u odnosu na vlasteosku (Pešorda Vardic, 2012, 145, 149, 151).
23	DAD, Acta Maioris Consilii, 1, f. 63r to potvrduje; zahvaljujem na podatku prof. dr. sc. Nelli Lonza (up. Pešorda Vardic, 2012, 83); R. Cuk je medutim navela da je jedan član odnosne porodice dobio dubrovačko gradanstvo 17. januara 1417. g. Tog dana Veliko vijece nije zasijedalo.
24	Pitanja vjerodostojnosti genealoških konstrukcija i konačnosti evidentiranih brojki otvaraju i istraživanja I. Mahnken u odnosu na rod Bokša (Mahnken, 1960, 28; Pešorda Vardic, 2012, 14, 44), u vezi sa kojim još K. Jireček navodi: „sein Sohn Georg oder Zore de B. 1369-1399 war Protovestiar des Königs von Bosnien" (Jireček, 1904c, 8). Kamenar u Dubrovniku, Bocssa de Antivari, Bossa de Antibari, Bochsa, Bogšic, pominje se u razdoblju 1335-1369. g (Boškovic, 1962, 245, 250, 265).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Nikola Marinov Nale je, prije opsežnijih podataka koje donosi njegov testament, evidentiran u nekoliko istorijskih izvora koji rasvjetljavaju njegovo poslovanje. Baranin Mihajlo Menčev je 6. novembra 1431. primio od svojeg ortaka Nikole Nalješkoviča iz Dubrovnika (preseljenog iz Bara) 333 dukata, da tim novcem ode u Srebrenicu i kupi srebra, zadržavajuči polovinu dobiti (Hrabak, 1999, 178). Nikola je zatim, 1449. g., zajedno s bračom Stjepanom i Pavlom25 Luccari zakupio kuču, s dvije radnje (stacon) ispod, klupom za trgovanje ispred i prostorijama za stanovanje iznad, na Placi - sjevernoj strani današnjeg Straduna (Libri domorum, 2007, I, 272). Na blisku poslovnu povezanost, vje-rovatno u obliku trgovačkog društva te na odnos povjerenja s dubrovačkim plemičima Luccari upučuje i Nikolina oporuka, za jednog od čijih izvršitelja i tutora nasljednika „de menor etade'" biva odreden Ser Stefano de Luchari.'2^
Testament Nicole Marini de Nale de Antibaro, sastavljen i deponovan na čuvanje u notarskoj kancelariji u Dubrovniku, kako je potvrdeno od strane sudije g. Damjana Menge27 i notara g. Johannes-a de Uguzonionis,^'8 otvoren je 13. marta 1451. godine (DAD, TN, 14, f. 192r).
U izjavi svoje posljednje volje, koja započinje zazivanjem Isusa Hrista i sv. Marije, Nicola Marini de Nale, ne želeči umrijeti bez testamenta, a brinuči se za spas svoje duše, navodi da ga sastavlja i ureduje bolestan tijelom, ali zdrave svijesti i intelekta. Smatrajuči da je ljudska fragilnost podvrgnuta nepredvidivoj smrti, imajuči na umu da ništa nije sigurnije od smrti i manje izvjesno od smrtnog časa, posebno se prisječa one evandeoske izreke koja kaže „estote parati quia nescitis diem neque horam'".
Zavještalac upučuje na iskaz iz Evandelja, implicirajuči Matejeve poruke iz Vulgate; 24,44: ^,Ideoque et vos estote parati, quia, qua nescitis hora, Filius hominis venturus est.'"; Mt 25,13: „Vigilate itaque, quia nescitis diem neque horam.'" U maniru formule, gotovo je svaki testament citirao odnosnu poruku iz Evandelja, koja je bila geslo srednjo-vjekovnog čovjeka (Janekovič Römer, 1994, 13).
U pripremama za dobru smrt i dolazak pred Božji sud, često je podječano na shod-ne biblijske citate. Sličnim riječima, upučujuči na nemar smrtnika u odnosu na vlastito spasenje, opominju i poruke iz Evandelja po Luki 12,36: „Vigilate itaque omni tempore orantes ut digni habeamini fugere ista omia quae futura sunt et stare ante Filium hominis."; Lk 12,40: „Et vos estote parati, quia qua hora non putatis, Filius hominis venit."; kao i po Marku 13,33: „videte, vigilate et orate nescitis enim quando tempus sit" (Llo-reng i Blat, 2012, 62).
25	Pavao Nikolin Luccari (oko 1420. - 1484.), oženjen oko 1449. g. djevojkom iz roda Sorgo, imao je tri sina. Lukareviči su pripadali istoj rodovskoj cjelini s Gunduličima (Vekarič, 2012a, 324-326).
26	Testament je objavljen marta 1451., dok brača Luccari bez Nalisa odnosni ugovor obnavljaju 1454. g., iste godine zakupljujuči na suprotnoj strani Straduna još jedan dučan s kučom (Libri domorum, 2007, 1, 274).
27	Damjan Ivanov Menge-Vlahovič (oko 1390. - 1476.), oko 1423. g. oženjen djevojkom iz roda Goge, imao je četiri sina. Stekao je posjede u Ošlju, Lovornom i u Mrcinama. Poznat kao pisac, više puta je bio dubrovački knez (Vekarič, 2012b, 52-53).
28	Ser Johannes de Uguzonibus de Arimino, Ivan iz Riminija, gradanin Padove, bio je dubrovački kancelar od 1440. do 1454. g. Rukopisao je najstariju knjigu koja čini Specchio del Maggior Consiglio i dopunio registar (skupni indeks, koji upučuje na tačno mjesto na kojem se pojedini pojam javlja i obraduje) zbirke Liber Viridis (Jireček, 1904a, 194-195; Lonza, 2008, 122).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Hrišcanska priprema obredima za dobru smrt osiguravala je srecan ishod strašnog prijelaza; upravo sredinom XV v. pojavljuje se Ars moriendi, uvodi se ritual i sve u vezi s umiranjem i pokopom, uključujuci testament, milostinju i molitve postaje propisano.29 Eshatološki strah od posljednjeg suda i predstave vjernika formirane pod uticajem propo-vjedničkih redova,30 posebno su uticali na razapetost izmedu vjerskog opravdanja svojeg poziva i mogucnosti spasenja duše (Janekovic Römer, 1994, 5, 7). Upravo je jedan od epitropa i izvršitelja Nikolinog testamenta, Benedetto de Cotrul (koji je u bratovštinu antunina upisan oko 1435. g.), nailazeci na zapreke etičke prirode, držao da nije dovoljna iskrena vjera i čašcenje Boga, vec da treba žuditi i za znanjem o spasenju, te crkvenim zakonima koje valja poštovati.31 Barska poveznica u slučaju Benka Kotrulja svakako nije zanemariva; Stanus Hiliich (Stano Ilic), koji se prije formalnog prijema u dubrovačko gradanstvo (1388.) bavio trgovinom tkaninama u Prištini, svoju kcerku Nikoletu32 udao je 1413. za Jakova,33 Benediktovog oca.34
29	Rukopisnih Artes ima 234, a s izumom štamparstva njihova je popularnost rasla, uticuci intenzivnije na predstave o smrti i umiranju, o čemu su ljudi slušali preko propovijedi (Janekovic Römer, 1994, 5-6).
30	„Huc tendit parabola : q. d. Ne simile quid tunc vobis contingat, ne excludamini c^lestibus nuptiis, & a me sponso reprobemini, vigilate, id est, estote parati, prudenter & tempestive prospicite vobis de oleo charitatis sincerffique pietatis, tempori vobis parate bonorum operum commeatum. ... Nescitis diem neque horam, non modo ultimi illius temporis, ait Augustinus serm. 22. de verbis Domini, quo venturus est sponsus, sed sux quisque dormitionis diem & horam nescit. Quisquis autem paratus est usque ad somnum, id est, usque ad mortem qux omnibus debetur, paratus invenietur etiam cum illa vox media nocte sonuerit, qua omnes evigilaturi sumus : quemadmodum & e diverso, quisquis in morte imparatus fuerit, etiam tunc imparatus invenietur. Semper ergo extremum diem debemus metuere, quem numquam possumus pr^videre : nam qui pxnitenti veniam spopondit, peccanti diem crastinum non promisit" (Lucas, 1712, 421).
31	Benedikt Kotruljevic je posebno bio opterecen moralnim zahtjevom za vracanje dugova. Prema njegovom savjetu, svaki dug dužnik mora ubilježiti u poslovnu knjigu, kako bi zapis isključio iskušenje poricanja i izbjegavanje povrata (Janekovic Römer, 1994, 5, 7; Pešorda Vardic, 2012, 66).
32	Nikoleta Kotrulj se u svojem testamentu sjetila svih unuka, oslovljavajuči ih deminutivima, ostavljajuci svakoj po neki legat (Pešorda Vardic, 2012, 138)
33	Jakov Kotrulj (kojem se djed doselio iz Kotora u Dubrovnik oko 1350. g.) oženio se za Nikoletu Ilic dvije godine nakon smrti svojeg oca Ruska, poznatog dubrovačkog kreditora. Istakavši se najprije u nabavci žita, Dubrovčanima je 1429. g. isposlovao trgovinske povlastice po zemljama kraljice Ivane II, kao i pravo imenovanja konzula u Kraljevini Siciliji, udarivši temelje razgranatoj konzularnoj mreži u južnoj Italiji. Poznat je i po dovodenju napuljskih graditelja Onofrija Jordanovog de la Cava i Andreucia de Bulbito, majstora zaslužnih za izgradnju dubrovačkog vodovoda. U trenutku smrti, 1436. g., zajedno s bracom imao je posjede u Župi, Stonu, na Pelješcu, u Primorju i Konavlima, kuce u Dubrovniku, a novac i u Italiji. Njegovu diplomatsku karijeru (kao i poslovanje sa stričevima) nastavio je sin Benko, koji se vezao za dvor aragonskog kralja Alfonsa V i radio na uspostavljanju konzulata u Napulju (Pešorda Vardic, 2012, 41, 45, 59, 91, 114, 116, 119, 164-165, 190).
34	Utemeljitelj antuninskog roda Stano (Stanetic) u Dubrovniku je zakletvu Malom vijecu položio aprila 1388. Kcerku Nikoletu je prilikom udaje za Jakova Kotrulja opremio izdašnim mirazom od 1.000 perpera i 150 unci zlata, a nije štedio ni na mirazima ostalih kceri: Franuše, Maruše i Anuhle - koje su prosječno u brak unijele 600 perpera i oko 100 unci zlata. Porodica Stana Ilijinog se čvrsto povezala s Kotruljima udajom dviju njegovih kceri za dvojicu sinova Ruska Kotrulja. Stano je posjede u Baru zadržao dugo po preseljenju u Dubrovnik, prodavši tek 1423. i 1438. svoju zidanu i jednu manju kucu, brojne posjede i maslinjak. Benedikt Kotrulj u svojem djelu Libro del arte dela mercatura navodi da mu je djed Stano imao 96 godina, što bi značilo da je roden oko 1362. g. Patronim Ilic je u Dubrovniku bio u upotrebi do zadnje četvrtine XV v., ali je u trecoj generaciji prevladalo rodovsko prezime Stano (Miruša, kci Frana de Stano, 1497.), koje je i uneseno u rodoslov (Pešorda Vardic, 2012, 45, 90-91, 99, 100, 140).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
G. F. Camocio, "Isole famose^": Bar 1571.
Nikola Nalis na početku svoje oporuke zavješta legat dubrovačkoj katedrali sv. Marije Velike, koji za desetinu i prvinu odreduje na 3 perpera. Bratovštini sveštenika35 u Dubrovniku ostavlja 20 perpera, s uslovom da su obavezni da njega i njegovu ženu Nikoletu, kao i njegovu majku Mariju i njegovog barbu, sveštenika Zuanea de Nale, kanonika „de San Zorzi de Antiveri", upišu u njihovu bratovštinu. Takode, bratimi su bili dužni da svake godine učine komemoraciju svima, kao što čine njegovom ocu, koji je bio upisan u navedenu bratovštinu.
Ostavio je zatim legat da se pošalje jedan sveštenik sv. Nikoli u Bariju za njegovu i dušu njegove žene Nikolete, odredujuci da mu se za navedeni put da 20 perpera. Takode, izrazio je želju da se jedan sveštenik pošalje u Rim za njegovu i duše njegovih preminulih i da mu se za taj put da 30 perpera. Osim toga, ukazujuci na izuzetak od duhovnog za-jedništva, naveo je da želi da se još jedan sveštenik pošalje u Rim za dušu njegove žene Nikolete i da se onome ko bude išao na put isto tako da 30 perpera.
35 Premda su glavni članovi i upravitelji bratovštine bili sveštenici i klerici uopšte, u nju su se mogli upisati i svjetovnjaci, postajuci tako dionicima „duhovnih njezinih blagodati." Nastavši 1393. g. u svrhu bogoljubnog podsticanja i materijalnog podupiranja nižeg sveštenstva, bratovština je proširujuci dobrotvorne zadatke, vec krajem XIV v. utemeljila i bolnicu za uboge (Vojinovic, 1899, VIII-IX).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Potom je ostavio legat od 20 perpera don Nikoli Pavličeviču, za četiri para misa sv. Grgura za njegovu i dušu njegove žene, kao i za duše njihovih preminulih. Don Zo-hanne-u36 iz sv. Stjepana37 ostavio je legat od 12 perpera, na ime duga za mise koje je održao za njegove mrtve. Testator je pomenutom don Ivanu zatim zavještao 20 perpera, da održi četiri para gregorijanskih misa za njegovu i dušu njegove žene Nikolete, kao i za duše njihovih preminulih. Izdvajanje pojedinih sveštenika možda sugeriše na njihovu duhovnu ulogu ispovjednika. Takode je ostavio iznos od 20 perpera sv. Franju u Dubrovniku, za mise za njegovu i dušu njegove žene Nikolete, kao i za duše njihovih mrtvih.
Shodno testamentu, Nikola Nalis je u kuči držao poslugu. Ostavio je da se učini obračun za vrijeme dok je u njegovoj kuči boravila djevojka Vukna te da joj se za raz-doblje službe od preko 13 godina isplati kako se inače prema običajima plača sluškinjama (DAD, TN, 14, f. 192v). S obzirom da su se sluškinje odijevale skromno, u odječu od jednostavnijih tkanina,38 uz navedeno, izrazio je želju da joj se sašiju dvije suknje od grubog vicentinskog platna,39 od uzoraka koje se nalaze u butigi (magazinu), boje koje bude htjela - a to za dušu onoga čiji je novac (up. Ladič, 2002, 18-21). Ukoliko Nalis nije bio suknar (lat. drapparius, tal. drappiere)*° u gradu u kojem se potkraj XIV v. nalazila bojadisaonica, a od 1417. g. manufaktura sukna,41 sigurno je, izmedu ostalog, trgovao tekstilima. Da je raspolagao znatnim novčanim sredstvima, odražavajuči i društveni status antunina, svjedoči ulaganje iz 1429. od 12.304 perpera u trgovačko društvo; iste je godine 2.000 dukata uložio u zajedničku koleganciju, koja je trebala trgovati tkaninama, srebrom i voskom po Bosni (Pešorda Vardič, 2012, 161).
U testamentu se Nikola zatim osvrče na svoje sinove: Antonija i njegovu braču, obave-zujuči ih da se postaraju da se napravi jedan drveni tabernakul za crkvu sv. Katarine, iznad oltara Nikole de Miossa.42 Tabernakul odnosno svetohranište označava ormarič u koji se
36	Zasigurno je riječ o Baraninu. Don Dimitrio Radachovich iz Bara, rodak poznatog zlatara, u svojem je testamentu marta 1445. odredio: ^,Fazo mey pitropi don Zoan de Antivari, capelano de Santo Stefano..." (DAD, TN, 13, f. 211v). Na dan smrti, 28. avgusta 1454. godine, dom Johannes de Menze de Giuro je ponovo naveden kao kapelan sv. Stjepana, u dubrovačkoj Pustijerni (DAD, TN, 15, f. 115r).
37	Prema predanju koje je zapisao anonim, a prenosi Ragnina, crkvu sv. Stjepana je u IX st. darovala kraljica Margarita, udovica bosanskog kralja Stjepana: ^.feze asai beni a la dita Gjexia; et deteno cjave de quele Reliquie che erano, ma ella ha portato piü Reliquie, et ha adobato la dita Gjexia de Sancto Stefano" (Annales Ragusini, 1883, 17). Bogata relikvijama, crkva sv. Stjepana je predstavljala jedno od najznačajnijih dubrovačkih svetilišta.
38	Sluškinje su nosile košulje, pamučne gornje haljine, kapice i marame. U kuhinji su nosile lanene i pamučne kapice, marame, grube košulje i haljine od fustanja, najčešče u plavoj - azurnoj, plavetnoj i tamnoplavoj boji (Janekovič Römer, 2013, 7).
39	Cauezo, m. - grubo platno (Fabijanec, 2003, 124).
40	Izvorna definicija suknara zabilježena je 1300. g. u Arrasu: „nul ne soit comptes pour drapier se il ne se melle de faire ou faire faire draperie" (Fabijanec, 2003, 95).
41	U XV v. u Dubrovniku je istovremeno radilo 3-5 bojadisaonica, u kojima se obojeno sukno obično pralo, rastezalo i sušilo. Radonice su gradene u predradima i u okolini grada - u Rijeci Dubrovačkoj, Gružu i Šumetu; pripadale su komuni ili privatnim udruženjima (jedan od najaktivnijih ulagača kapitala, koji je pokrenuo veliku suknarsku radionicu, bio je Jakov Kotruljevič). Glavno „industrijsko" predgrade Dubrovnika bile su Pile (Manančikova, 1977, 344, 351; Pešorda Vardič, 2012, 190).
42	Poznata je trgovačka knjiga Nikole Miosa (1571/81-1586.), zasigurno potomka pomenutog; Miošič je živio i radio u Veneciji i njegova poslovna knjiga je bila posebno obilježena: „Quaderno A. del amministrazione
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
odlaže piksida ili ciborij s posvečenim hostijama. Obično se prekriva zavjesom, podsječa-juči na pravi šator, od čega i potiče izvorno značenje odnosne riječi (Badurina, 2006, 587).43 Za odnosnu svrhu Nikola Marinov Nalis odredio je od 10 do 15 perpera, koliko bude trebalo. Uz to, njegov legat, osim što sadrži obavještenje o odnosnom oltaru, s istorij-sko-umjetničkog aspekta saopštava i podatak u vezi s njegovim izgledom. Testament kod riječi „altare"" sadrži naznaku kojom se upučuje na marginu, gdje se precizira da se na-lazi „sa strane brda" i da izgledom treba da podsječa na onaj nad oltarom u franjevačkoj crkvi.44 Crkva sv. Katarine se pominje 1348. g., kada je Teodora de Vetrano darovala dominikancima, a Buna de Pabora joj ostavila legat za izradu slike. Od 1365. g. pominju se uz nju rekluze. Uz crkvu je 1438/39. živio i muški pustinjak. Smještena izvan gradskih zidina, nalazila se u blizini Vrata sv. Jakova.45
Pri izvršenju takve raspodjele navedene ostavštine, Nikola je istakao da ne želi da se troši novac iz dučana,46 več da se prodaju tkanine i odječa koji su pripadali njegovoj ženi Nikoleti, tj.: tri nove suknje, dvije mostovaliere^'7 i jedna od grane,48 nova grimizna49
di Nicolo Miossa stabilito in Venezia, dell' anno 1571." (Tadič, 1961, 1174; Janekovič Römer, 2006, 2-3; Janekovič Römer, 2009, 40).
43	Svetohranište, koje je radeno za odredeni oltar, moglo je npr. biti pozlačeno.
44	qual e da ladi de monte a quel modo como e fatto a San Francescho sovra lo altar" (DAD, TN, 14, f. 192v.).
45	Crkva je, vjerovatno s okolnim zdanjima, srušena 1463. g., kad su dubrovačke vlasti strahovale od turske opsade. Za podatke zahvaljujem prof. dr. sc. Nelli Lonza.
46	Začetnik sociološke stratifikacije u teoriji arhitekture, talijanski teoretičar arhitekture Leon Battista Alberti, čija su odnosna djela nastala oko 1442/45. g., pažnju usmjerava na položaj dučana u gradu, dok se Kotrulj, koji se s Albertijevim djelima mogao upoznati za vrijeme školovanja u Italiji i koji je Knjigu o vještini trgovanja dovršio 1458. g., u opisu kuče „savršenog trgovca" usredsreduje se i na spremište za robu. O liku onovremenog dubrovačkog trgovca piše Filip de Diversis, u opisu Dubrovnika iz 1440. g., navodeči u trečem dijelu (O političkom ureäenju Dubrovnika) tri vrste trgovaca: „Največi su oni koji posluju kupujuči i prodajuči zlato, srebro, olovo, vosak, žito, koralje, papar, tkanine te vuneni, svileni zlatom protkani i pamučni grimiz i sličnu robu velike vrijednosti. (...) Neprekinutim bavljenjem trgovinom dubrovački gradani, kako vlastela tako i pučani, na čudesan se način bogate. (...) Gotovo je nevjerovatno izobilje novca, bilo da bih želio opisati riznicu republike, bilo velike imutke gradana, vlastele i pučana" (Grujič, 2012, 43, 44, 48).
47	Od vune iz Montvilliersa (Montreuil), sa sjevera Francuske. Porijeklo sukna, na koje upučuje njegov opis, ukazuje na prvenstvo sjeverozapadne Evrope u njegovom kvalitetu; Flandrije, Brabanta i sjeveroistočne Francuske. Predindustrijska faza izrade sukna otpočela je upravo u XI v. u Flandriji. Italija je prednjačila u trgovini vunenim tkaninama, koje su nabavljane na sajmovima u Champagni, a mogle biti preprodavane npr. u Veneciji (Stipišič, 2000, 25; Fabijanec, 2003, 96).
48	Leksički derivat latinskog porijekla, doslovno označava zrna, referirajuči na Kermes vermilio, insekta koji živi na mediteranskom hrastu, čije ženke i jaja, osušeni na suncu, liče na sjemenje ili žito. lako je to glavna asocijacija, termin se per se ne može dovoditi u vezu samo s kermesom, jer cijela porodica coccoidea insekata nalikuje zrncima. Bojadisari su jasno razlikovali izmedu grane i košenila, grimizne boje koja se dobijala od štitaste uši. Genovska pravila o bojenju iz 1466. razgraničavala su granu i chremisi (Eastaugh, Walsh, Chaplin, Siddall, 2008, 179). U srednjem vijeku talijanska grimizna i skrletna vila bojena kermesom nadilazi famu tyrskog purpura (grecizam: porfir), boje koja se izvlačila iz rogatog morskog puža. Kermes, od romanizma (šp. alquermes, port. quermes) arapskog porijekla al-qirmiz (grimiz je balkanski turcizam), preko pers. kirm (crv) < sanskrt. krmi, istoznačanica je za crvak ili crvac, idiome za „crvena bojila" (Lorger, 2011, 27, 30-31).
49	Kapa „de morello de grana" (DAD, TN, 14, f. 192v). Gräna - tkanje, „po svoj prilici crveno", grimiz; tal. homonim grana - zrnasto. „Odredujemo da se roba sa svih strana što je Dubrovčani prevoze u Veneciju...
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
kapa „de morello",^° postavljena51 svilom vrste cedata („cum cendato"),52 grimizna gornja dugačka haljina53 s vjerovatno krznenom stranom („de dossi de vari'"), kao i dva nova krznena odjevna predmeta.54 Nisu li navedeni odjevni predmeti odudarali od hijerarhijski utvrdenih pravila odijevanja u Dubrovniku? Benko Kotrulj, koji je u Firencu izvozio „sostanze impiegate per tingere i tessuti di lusso",55 kritikujuci običaje odijevanja, ogorčeno primjecuje da su ljudi „zloupotrijebili i izopačili svaku ugladenost i dostojanstvo" (Pešorda Vardic, 2012, 182). Naglašavao je da su žene pri udaji trebale biti opremljene odjecom i ukrasima „prema svom položaju", a trgovci i gradani su trebali biti obučeni skladno i umjereno, a ne u materijale, posebno grimizne boje, koji su bili pridržani za vladare i velikaše, „tako da se ne razlikuju pučanin i vlastelin, trgovac i velikaš" (Pešorda Vardic, 2012, 182-183).
Navedene stvari su se trebale prodati diskretno, posredstvom Nikoletinih sestara, kao i drugih, kako najbolje budu smatrali epitropi Nikolinog testamenta, koji ce novac primiti i njime podmirivati navedena zavještanja.
Da bi rasteretio svoju savjest, Nikola je kazao da su on i njegov brat Zuanne, koji su poslovali u fraterni, imovinskoj zajednici, dužni dati dubrovačkoj opštini za fraudulentne carine 240 perpera. Na osnovu toga, odredio je da želi i da ostavlja da njegov dio, tj. 120 perpera, bude isplacen dubrovačkoj komuni po 15 perpera godišnje, do isplate u cjelosti te da se drugačije placanje ne može primiti. Dio njegovog brata Zuannea dubrovačkoj Sinjoriji treba biti izmiren „dalli successori del mio fradello, como vora et saperd".
ima vagati na debelu mletačku mjeru. ... grimiza i svile jedan tanki mletački miljar za jedan miljar..." - „... grana et seta unum miliare Veneciarum subtile pro uno miliare" - navodi se u dubrovačkom statutu (Lorger, 2011, 46-47). Crvena boja se mogla postici „granom" (skrlet), „gvadom" i „crvcem", čija je metalna živa i trajna boja bila otporna prema suncu i vlazi; dobijala se od živinog oksida u Bosni i Srbiji od 1437. g (Hrabak, 2005, 269). Crvac, chermesin, tumačen je kao cinabarit, ali izvori prije upucuju na materiju organskog porijekla, naziva izvedenog od biljnih ušiju skupljanih u junu „oko Ivandana". U Dubrovniku je najviše zadužnica s crvcem registrovano 1440. g (Voje, 2008, 102-104).
50	Od lat. morum - murva, označava purpurnu boju pigmenta koji se dobijao od insekata kermesa ili košenila, kroz postupak pripreme koji se zvao cimatura. Termin je identifikovan i kao karmin-crveni mineralni pigment, koji se upotrebljavao u fresko-slikarstvu. U izvorima iz XIV v., naziv je korišten za ljubičastu boju; u XV v. se odnosio na boju vune ili svile. Venecijanci su 1457. g. uveli nijansiranje suknenih traka da bi indicirali sredstva za bojenje korištena za posebne boje svile, s čime se u Genovi otpočelo 1466. g. te je morello svila opisivana kao „morello sive violeto" (Eastaugh, Walsh, Chaplin, Siddall, 2008, 294; Campbell, Dunkerton, Kirby, Monnas, 2001, 34).
51	Cappa je osim pokrivala za glavu, kao dio ženske odjece označavala kratki ogrtač s kukuljicom za zimu ili kišu (Homa, 2004, 14).
52	Luksuzni odjevni predmeti mogli su biti pozlačeni ili postavljeni svilom (seda, gendato), uz dodatke brojnih ukrasnih perli (Fabijanec, 2003, 98-99, 125).
53	Guarnazole su vecinom bile od finih tkanina (Janekovic Römer, 2013, 6). Guarnacia, f. - ogrtač, vunena kabanica, dugačka haljina (Fabijanec, 2003, 129).
54	Krznena odjeca, namijenjena hladnim danima, razlikovala se od kožuha, označavanih terminom pellizoni, koji su se mogli svrstati i u kucne potrepštine, jer se tako nazivalo i veliko krzno postavljeno suknom koje je služilo za pokrivanje kreveta, a koje se zimi koristilo za utopljavanje ukucana (Homa, 2004, 14).
55	Navodi se da je tamo izvozio „grandi partite di «chremisi», di «grana» e di «verzino»" (Boschetto, 2005, 699).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Nikola zatim odreduje da njegova kčerka Anucla bude smještena u samostan sv. Marije de Anzoli^^ i da joj se, shodno mogučnostima, da „dumanjska dota". Zaredivanje kčeri u elitnom dubrovačkom gradanstvu ipak nije bilo rašireno u mjeri kao kod vlastele (up. Jane-kovič Römer, 1999, 202), kako zbog manje brojnosti antunina, tako i zbog njihovih znatnih ekonomskih mogučnosti (Pešorda Vardič, 2012, 132). Ukoliko u porodici nije bilo više kčeri, manja je bila vjerovatnost da če se neka od njih zarediti, a ni izbor supružnika, makar uz manji miraz, nije bio strogo omeden kao kod vlastelinki (Pešorda Vardič, 2012, 132).
Testator je takode naveo da ima na savjesti obavezu davanja Nikši de Miosa 328 perpe-ra. Medutim, kako je pretrpio štetu u Prištini, „in cason" svojih starih dužnika,57 s čime su upoznati brača Nikola i Jaketa Radulino,58 neka bude prebijeno sa 340 perpera koji mu slje-duju kao obeštečenje, a treba da mu ih nadoknadi navedeni Nikša iz dijela koji se na njega odnosi iz troškova kolegancije.59 Vjerovatno su u Prištini nad Nalisovom robom sprovedene represalije zbog dugova Nikše Mioše te se, kompenzirajuči štetu, poravnava. Kada mu Nikša oprosti navedenih 328 perpera, a on njemu 340 perpera „et la parte soa alla spesa pre-dicta", Nikola zaključuje da se time stiče uslov da jedan drugom više ništa ne mogu tražiti.
U zajedničku koleganciju iz 1429. g., Nikoli Nalisu i Nikoli Radulino, koji je takode ulo-žio 2.000 dukata, pridružio se Luka Radosaljič sa 1.000 dukata (Pešorda Vardič, 2012, 161).
Collegantia je srodna kasnijoj commendi Sredozemnoga mora, ali ima više značaj kreditnog poslovanja (Brajkovič, 1975, 30). Institut kolegancije (od lat. colligere skupiti, združiti), preuzet u dalmatinske statute iz mletačkog prava, najpotpunije je regulisan upravo dubrovačkim statutarnim regulama. Radi ostvarivanja ekonomskog interesa tr-
56	Unutar dubrovačkih zidina je od kraja XIII v. postojala i crkva posvečena arhandelu Mihajlu, podno današnjeg Stubišta uz Jezuite. Uz nju je bio samostan, nazivan „svetog Andela", vjerovatno prvo benediktinski, koji je 1399. g. Nikoleta Gozze, udovica Lovra Vukasoviča, obnovila za dominikanke. Titular tog monastičkog kompleksa bilježi se i u varijantama sv. Mihajlo i sv. Marija od Anäela. Godine 1505. stara bratovština sv. Mihajla seli se u crkvu tog samostana, koji su, s prigradenom kapelom sv. Trojstva, srušeni u velikom potresu 1667. godine (Beritič, 1956, 76-77). U odnosnom samostanu su duhovnu asistenciju vršili dominikanci; Diversis navodi da postoji ženski samostan koji pripada redu patrijarha Dominika. Još je tokom života Nikole Nalisa zabilježeno više umjetničkih narudžbi za samostansku crkvu Gospe od Andela. S predstavnicima samostana 15. septembra 1438. potpisali su ugovor za poliptih Ivan Ugrinovič i Radoslav Vukčič, koji su trebali naslikati Bogorodicu u sredini, a sa strana sv. Vlaha, sv. Margaritu, sv. Mihaila i sv. Venerandu. Dumna Nicoletta, priora monasterii Angelorum, 13. januara 1447. g. je naručila od Radoslava Vukčiča dvoredni poliptih - drvorezbarenu oltarnu palu s 14 polja. Lovro Dobričevič se 10. februara 1448. obavezao da če za crkvu naslikati palu s 14 likova (Prijatelj Pavičič, 2011, 211-212).
57	Nikola navodi da je u Prištini pretrpio štetu, a tamo je i u Novo Brdo 1426. g. karavan vodio Petar Nikole Petrova Poga. Kod Uljara, njegov je karavan napalo osam Turaka; Petra su okovanog odveli u Prištinu, odakle je osloboden tek kad im je isplačeno 1.000 akči (Vekarič, 2012b, 173-176). Jedan je Poga 1459. g. bio epitrop testamenta Jeronima, sina Nikole Nalisa.
58	Jedan od dubrovačkih gradana koji je 1430. g. imao obavezu čuvanja zaliva bio je Nikola Radulinovič, koji je tada odmijenjen (Pešorda Vardič, 2012, 91). Moguče da se radi o bliskim srodnicima Marina Nikolina Raduloviča, koji je u svoju poslovnu knjigu, uvezanu u štampanu kožu, pisanu prelijepim rukopisom, unosio sve što se ticalo njegovih poslova i imovine na kopnu i na brodu: isprave o prodaji, presude, odluke Viječa umoljenih; posebno uz nju prilažuči i isprave (Janekovič Römer, 2006, 2).
59	Medu statutima dalmatinske pravne regije, statut Dubrovnika koleganciju obraduje u III i VII knjizi (13, 20, 46; 50, 51), a kotorski u glavi 70 (Pezelj, 2010, 829). Collegantiu poznaju i statuti Splita (1240.), Zadra (1305.), Paga (1433.) i Šibenika (XVI v.); (Brajkovič, 1975, 30).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
govačkim udruživanjem u koleganciju, jedna strana je obezbjedivala kapital u novcu ili robi, dok je druga njime trgovala.60 Dužnik koji bi primio novac za trgovačko društvo ili na dobit uz rok za isplatu odreden javnom ispravom, bio je obavezan u utvrdenom roku učiniti obračun dobiti ili gubitka (Pezelj, 2010, 828). Ukoliko tako ne bi postupio u predvidenom roku, bio je dužan da plati vlasniku novca cijelu glavnicu i dobit, ako je to proizlazilo iz ugovora.61 Ulagač je uz pravo na povrat uloženog imao pravo na alikvotni dio dobiti, dok se ugovorno u vecini slučajeva odredivalo da kontrahenti u ovom obliku ortačkog društva, po grčkom uzoru, srazmjerno učestvuju u raspodjeli gubitaka i rizika od propasti kapitala usljed više sile (Pezelj, 2010, 828-829; Brajkovic, 1975, 30).
Dalje se u testamentu Nikola poziva na svoje poslovne knjige. Sistem vodenja dvostavnog knjigovodstva je nastao sredinom XIV v. u Genovi i Firenci (Fabijanec, 2002, 101). Pod uticajem mletačke prakse, Dubrovčani su moguce vec krajem XIV v. vodili knjige po načelima dvostavnog knjigovodstva, a svakako od 1417. g., ubrzo nakon prvih mletačkih knjiga vodenih po tom sistemu (Janekovic Römer, 2006, 1). Nadovezujuci se na poslove bilježene u državnim registrima, ukazujuci da je u njima zabilježen tek manji dio ukupnog poslovanja, takve knjige omogucuju rekonstruisanje aktivnosti odnosnih trgovaca, sadržeci podatke o količinama robe, njenoj kupovnoj i prodajnoj cijeni, detalje o vrijednostima valuta, mjeničnim poslovima, bankama, uslugama, carinama, daca-ma, transportu, trgovačkim rashodima i prihodima, poslovnim saradnicima, dugovima i potraživanjima, prokurama, prometu izmedu Dubrovnika, Balkana i Italije (Janekovic Römer, 2006, 2). Beno Kotruljevic je 1458. g. prvi opisao pravila upisivanja na kontima dvostavnog knjigovodstva (Fabijanec, 2002, 101). U djelu Libro del arte dela mercatura opominjao je trgovce da treba da se služe „perom, plemenitim i izvrsnim sredstvom'" i da vode poslove po knjizi, a ne po sjecanju (Pešorda Vardic, 2012, 162).
Svjedočeci računovodstvo testatora, sasvim moguce vodenog pod uticajem Kotrulje-vica, u signiranoj poslovnoj knjizi (kvaterni su označavani odredenim znakom), navodi Nikola Nalis, nalazi se upisano nekoliko dužnika. Knjigu je, shodno uobičajenom po-dučavanju trgovačkoj praksi i osposobljavanju za generacijsko preuzimanje porodičnih poslova, vodio njegov sin Antonio (Antun). On je svojeručno u dnevnik računa - dnevni registar („zornal")62 ubilježio dužnike na stranicama konta (hartijama) 103 do 200, koje obuhvataju razdoblje od januara do marta 1449. godine, što je unijeto u veliku trgovačku bilježnicu, odnosno glavnu poslovnu knjigu („quaderno grande"). Kotruljevic je isticao da je za bolje poslovanje trgovcima neophodno da vode najmanje tri knjige: glavnu knjigu, dnevnik i podsjetnik (iz kojeg su se podaci prenosili u dnevnik), s još dvije pomocne
60	Davalac kapitala (iactator, socius stans, commendator) je najčešce ostajao kod kuce, dok se tractator, procertator, negotiator, obavezivao da ce povjerenim novcem ili robom poslovati u dobroj vjeri (Pezelj, 2010, 828-829). Prema odredbama drugih sredozemnih statuta, collegantia je bila jednostrani ugovor, jer je socius stans (član društva koji stoji prema riziku) davao kapital i snosio sav rizik, dok je tractator (ugovarač) samo obavljao poslove (Brajkovic, 1975, 30).
61	Kod dvostrane kolegancije, koja se javlja u statutarnim odredbama i u notarskim zapisima pod pojmom societas, novac su ulagale obije strane, pri čemu tractator u manjem iznosu, dok se dobit dijelila na pola. Rizik više sile redovno je snosio jactator (Pezelj, 2010, 829).
62	Računska knjiga - ^.zornale" (Fabijanec, 2002, 121).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
knjige, jednom zaprepisivanje računa koji se šalju van i za prepisivanje pisama te knji-gom bilansa, u kojoj se utvrduju rezultati poslovanja (Fabijanec, 2002, 102).
Glavna knjiga, uvezana, s označenim brojevima stranica i abecedarom, sadržala je dva stupca za upisivanje novčanih iznosa organizovanih tako da jedan služi kao predstubac, a drugi kao glavni stubac, s datumima iznad svake poslovne promjene (Fabijanec, 2002, 102). U tu knjigu konti su se upisivali prema nazivu i redosljedu kako su otvarani, dok su u dnevnik unošeni hronološkim redom svi poslovni dogadaji, u jednoj stavci, s datumima, opisima poslovnih dostignuča i nazivima konta glavne knjige (Fabijanec, 2002, 102).
Testator dalje odreduje (DAD, TN, 14, f. 193r) da se od odnosnih dugovanja polo-vina isplati Nikši de Miosa, a da druga polovina pripadne njegovim nasljednicima, pod uslovom da se od toga isplati ostatak onoga što su Nikola i Nikša običavali plačati „ala epitropia de Pribissau de Radulin de quello me impresto et detto Pribissav per pagar Marcho de Stay."^^ Poslovna knjiga je mogla upučivati i na sudsku presudu, shodno kojoj je slijedila novčana isplata. S obzirom da su po osnovu zajedničkog ulaganja u poslovne operacije trgovačko društvo imali ostavilac Nikola Nalis, Nikša de Miosa, Nikola i Jaketa Radulin, kako proizlazi iz sentencije sastavljene u kancelariji, po tom su se osnovu napla-tili od Marina de Bizia,^^ Nikole Granzaricha i Matije de Lillo, od svakoga ponaosob po 29 perpera i odredeni novčani iznos preko toga.
Nikola i Jakov Radulino su u svoje trgovačko društvo 1429. uložili 3.500 dukata; navedeno je da je iste godine i Nikola Nalis investirao u trgovačka društva znatna novčana sredstva (Pešorda Vardič, 2012, 161). Mafeo je bio sin Lila, livca topova iz Apulije; u dubrovačkoj službi bio je od 1423. g.65
63	Prezime u varijanti Stay, referira, prema Vlajkijevoj genealogiji antunina, na dva dubrovačka roda; Staij, čiji se utemeljitelj preselio iz Bara u Dubrovnik oko 1400., i Stojkovič (Staij, Staijs), čiji je začetnik, takode iz Bara, došao oko 1440. g. Posjednik brojnih nekretnina, Marko Staij je u seksteriju Sv. Marije od Kaštela kupio dvije manje kuče, jednu u ulici Sv. Marka, a 1450. g. neke kuče koje je potpuno srušio, napravio cisternu, nabavio kotlove i sve dao u najam. Kupio je zatim 1452. dvije stare kuče uz Dominikanski samostan, srušio ih i napravio sebi lijepu i raskošnu palatu. Jednospratni ljetnikovac s perivojem i arsenalom u Rijeci dubrovačkoj gradio mu je 1459. g. Marko Krivančič. U braku sa suprugom Anižulom medutim nije imao djece, pa je za svoje glavne nasljednike proglasio vanbračne sinove, Petra i Bernarda (Pešorda Vardič, 2012, 43, 134, 172, 173). U odnosnom razdoblju, posebno je bio aktivan trgovac Mihajlo Stai; često je sklapao trgovačka društva i raspolagao velikim kapitalom. S dva ortaka, avgusta 1453., sklopio je trgovačko društvo s ukupnim ulogom od 1.304 dukata, koje je bilo predvideno da traje godinu dana, a zatim da ortaci posluju gdje žele, s tim da dobit ili eventualnu štetu dijele na jednake djelove (Cuk, 2005, 245).
64	Jedan od Nikolinih poslovnih saradnika bio je Marin de Bizia, koji se pominje 1425. g., kada zajedno s Marinom Mislieriem i Giulianom Stefanovim iz Prata traži u najam na 5 godina, za godišnju najamninu od 80 perpera, dubrovačku opštinsku zgradu na Pilama, u kojoj je Firentinac Giorgio Gucci proizvodio staklo, da bi je pretvorili u bojadisaonicu (Pinelli, 2013, 69). Ugledni i bogati Marin, ostavši bez direktnih muških descendenata, pri ugovaranju braka svoje kčerke, ugradio je klauzulu po kojoj su svi potomci iz tog braka trebali da nose prezime Bizia. Porijeklom iz Cavtata, odakle su se doselili u Dubrovnik oko 1300. g., Bizia je bio jedan od najistaknutijih antuninskih rodova kasnog srednjeg vijeka. Uz pretežni, romanski oblik Bizia, upravo se rodonačelnik roda Radoslav, sin Stankov, u testamentu svoje žene pominje kao de Bigia, a u miraznom se ugovoru svoje nezakonite kčeri, 1382. g., tada več kao pokojni, bilježi s prezimenom Bisich (Pešorda Vardič, 2012, 40, 47, 100, 133).
65	Lilo je u dubrovačku službu primljen 1410. g. Nakon 1441., njegovi se potomci bilježe s prezimenom „Lilovič" (Čaldarevič, 1957, 10-11). Za upučivanje na navedene podatke zahvaljujem prof. dr. sc. Nelli Lonza.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Iz teksta oporuke se saznaje da je Nikola trgovao naoružanjem. Sredujuci poslove i potraživanja, navodi da je od prodatog oružja i pancira (oklopa) pomenuti Nikša dobio svoj dio, a ukoliko to nije potvrdeno priznanicom, odreduje da se za to pobrine Ser Zoymo d'Antiveri, jedan od dužnika kompanije, tako što ce se dati za dug Pribisava Radulina66 i drugih dužnika. Treba da se podmiri od strane prethodno navedenih, tj. od Marina de Bizia,67 Granzaricha i Lilovicha, od pomenutog oružja i pancira, s priznanicama. Ukoliko je uistinu pridržan dio koji se odnosi na Nikolu i Jakšu de Radulin i s tim u vezi pokrenut spor, od Nikole Radulinova očekuje da ce se dobiti 500 dukata i po hartiji 100 dukata preko toga, a od Jakete 100 dukata. A kada se Nikši de Miosa dodijeli njegov dio, potvrden priznanicom, zavještalac Nikola odreduje „per discargo dela consciencid", da mu 600 dukata i više od toga, koliko je Nikša de Miosa od njega imao više puta za svoje troškove i potrebe, malo po malo, s gašenjem kompanije, budu oprošteni.
Nikola zatim odreduje svoje univerzalne nasljednike: sinove Antonija, Jeronima i Nikolu, kojima ostavlja sva svoja pokretna i nepokretna dobra, sva prava i potraživanja („action") koje ima u Dubrovniku i njegovom distriktu, a slično i u Baru i njegovom distriktu, a da ono što mu pripada i sljeduje na bilo koji način izvrše kako je gore navede-
66	Pribislav, Pripko Radulino (Radulinovic), ugledni i vrlo imucni antunin, u svojem je testamentu registrovanom 1420. g. bratovšti^i ostavio 2 perpera; naveo je da njegovi sinovi imaju pravo na jednake djelove ostavštine, pod uslovom da se ne podijele dok najmladi od njih ne napuni 25 godina. Za izvršitelje svoje posljednje volje, 1419. je odredio plemice iz roda Grade (Pešorda Vardic, 2012, 115, 135, 153, 191, 228).
67	Marin de Bizia, Bičic, ima zapaženu ulogu i u dubrovačkoj crkvenoj povijesti. Obnova dominikanske provincije Dalmacije, koja je od 1380. objedinjavala sve samostane Reda od Istre do Drača, svoje je plodove počela da donosi s porastom broja reformisanih redovnika, posebno od tridesetih godina XV v. (Krasic, 1987, 185). Stoga je u ime dubrovačkih fratara krajem 1436. ili početkom 1437. zatraženo odobrenje za osnivanje samostana sv. Nikole, od vrhovnog poglavara Reda i od pape Eugena IV; papa je 14. marta 1437. izdao potrebno odobrenje (Krasic, 1987, 185-186, 196).
Dok su dubrovački redovnici očekivali odgovor iz Rima, po predaji se zbio neobičan dogadaj: imucni dubrovački gradanin Marin Bičic, koji je u Gružu imao kucu okruženu vrtom, jedne je noci u snu iznad svoje kuce vidio svijetleci krst; probudviši se, nije se mogao osloboditi utiska koji je san u njemu izazvao te je razmišljao o njegovom značenju, zaključivši da Bog od njega traži da se tu sagradi crkva posvecena svetom Krstu; doznavši da dominikanci traže mjesto za novi samostan, ponudio im je zemljište i pomoc oko gradnje, ako prihvate crkvu koju bi on sagradio u svojem vrtu, pod uslovom da bude posvecena svetom Krstu (Krasic, 1987, 186).
Ubrzo je, darežljivošcu Marina Bičica, u Gružu bio sagraden samostan posvecen sv. Križu, što implicira da se od proljeca 1437., kada dominikanci još nisu imali odredenu lokaciju za novi samostan, do 1439. g. moralo dogoditi nešto važno, što nije tek odraz pobožne legende: to potvrduje i pismo senata Dubrovačke Republike generalu dominikanskog Reda Bartolomeju Texieru iz 1449. g., u kojem se navodi da je gruški samostan izgradio „naš dobar gradanin imenom Marin Bičic, potaknut na to božanskim nadahnucem"; dubrovačka vlada za Marina Bičica navodi i da je „fundator dicte ecclesie" (Krasic, 1987, 186, 187). Crkva prilično prostranog samostana bila je sagradena s glavnim oltarom okrenutim prema istoku; vjerovatno je od početka imala tri oltara: glavni, posvecen sv. Križu, lijevi od ulaza u crkvu sv. Obitelji, a desni sv. Vinka Ferrerskog (Krasic, 1987, 188). Prvu umjetničku sliku za nju je naručio njen graditelj Marin Bičic, u želji da u tom pogledu ne zaostane za drugim crkvama u Dubrovniku; jula 1446., od poznatog dubrovačkog slikara Ivana Ugrinovica naručio je sliku za njen glavni oltar, koja je, shodno ugovoru, morala biti izradena pretežno zlatnom bojom po svim pravilima slikarskog umijeca i završena prije blagdana sv. Martina (11. novembra) iste godine; slika je završena na vrijeme, ali, kako je bila manja nego što je odgovaralo glavnom oltaru, Ugrinovic ju je naredne godine morao produžiti (Krasic, 1987, 193). Svakako je vec aprila 1439. prior samostana sv. Križa propovijedao korizmu u Dubrovniku (Krasic, 1987, 187).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
no, s uslovom da se ne mogu podijeliti medu sobom, niti na koji drugi način učiniti diobu dok najmladi od njih ne navrši 20 godina.68 Kada najmladi navrši 20 godina, neka imaju slobodu da se podijele, ili da ostanu zajedno, kako budu željeli. Ukoliko bi neki od njih umro bez muških nasljednika, Nikola je istakao da želi da jedan dode na mjesto drugog pri nasljedivanju nepokretnosti, a u odnosu na pokretnosti neka svaki čini po svojoj volji. Ako bi neki od njih htio da ode u fratre, testator je odredio da onaj koji bi to želio ne može ostaviti svoj dio zavještanih mu dobara, osim ostaloj brači, izjavljujuči nadalje (DAD, TN, 14, f. 193v) da ne želi da se na bilo kakav način, ili s bilo kakvom namjerom, prodaju, opterete, obavežu ili otude njegovi posjedi u Župi dubrovačkoj, Slanom, kao ni njegova dobra u Baru, več da se uvijek nasljeduju od strane muških, a ne ženskih nasljednika.
Ukoliko bi se prekinula njegova i muška linija njegovih sukcesora, Nikola odreduje da želi da njegovi epitropi, kada budu imali više ponudača za kupovinu, „senza pressa" prodaju njegove posjede u Župi dubrovačkoj i Slanom, putem javnog nadmetanja, onome ko najviše bude dao. Zatim primjenjuje tipičnu dvosmjernu strategiju u raspodjeljivanju zavještanjapro anima sua. Želi da se utržak od prodaje odnosne imovine u iznosu od 100 dukata preda svešteničkoj bratovštini sa sjedištem u katedrali sv. Marije, za pjevanje misa za njegovu, duše njegovih mrtvih, kao i za dušu njegove žene Nicolette. Redaju se zatim ostali legati ad pias causas. Sv. Dominiku za mise i sv. Franju u Dubrovniku ostavlja takode po 100 dukata, kao i samostanu na Daksi, fratrima s Omble, fratrima u Slanom, samostanu u Stonu,69 samostanu u Gružu;70 sve za pjevanje misa, kako je gore navedeno.
68	U Firenci su muška djeca u prosjeku emancipovana sa 20 godina (Fabijanec, 2004, 89). Iste dobi su se i dubrovački vlastelini uključivali u Veliko viječe. Toskanske gradske fraterne su se najčešče dijelile nekoliko godina nakon očeve smrti, a takva su domačinstva duže opstajala tek ako je u njima bilo više maloljetne brače (Pešorda Vardič, 2012, 66, 116).
69	Franjevački samostan u Rijeci kod Dubrovnika, posvečen Pohodenju Prečiste Djevice Marije sv. Elizabeti, sagraden je 1393. g. Kraj Rijeke Dubrovačke (tal. Ombla) imao je več 1123. g. samostan benediktinaca, a 1295. su njegova dobra pripojena kaptolu stolne crkve u Dubrovniku. Samostan franjevaca u Slanom izgraden je 1399., a u Stonu 1347. g. Redovnici tih samostana su dolazili u Dubrovnik da prikupljaju milostinju; od 1463. su imali da vrše dušebrižništvo na isti način kao i redovnici bosanske Vikarije (Jurič, 1916, 2, 29, 34, 35, 41).
70	„^ in quodam loco nominato Gravosa, in quo multissime sunt nostrorum virorum domus perpulcherime apud civitatem nostrum, per quondam bonum vicem nostrum nomine Marinum de Bizia, divina profecto ispiratione motum, super quodam suo terreno boni precii et valoris, de licentia tamen apostolica inceptum fuerit edificari quodam monasterium sub vocabulo sancte Crucis ordinis sancti Dominici de observantia,
(Krasič, 1987, 186, 197-198). Pomenuti prior gruškog samostana odigrao je važnu diplomatsku ulogu i 1450/51. g., spriječivši uz pomoč pape Nikole V da herceg Stjepan Vukčič Kosača, koji je s jakom vojskom bio napao Dubrovnik u nastojanju da ga osvoji, dobije pomoč od talijanskih država kojima se bio obratio (Krasič, 1987, 187; Ančič, 2001, 114-115). Prioralni i reformisani, gruški samostan sv. Križa je tako i kod naroda i kod vlade Dubrovačke Republike sticao sve veči ugled, pruživši izmedu 1467. i 1470. čak tri puta gostoprimstvo provincijalnoj skupštini dominikanske provincije Dalmacije (Krasič, 1987, 187, 189). Ovdje se značajno osvrnuti i na ulogu Barana u pomenutom sukobu, kada su Dubrovčani potražili pomoč na raznim stranama. Prema dubrovačkim hroničarima, Bar je Dubrovčanima poslao 500 kopljanika u pomoč, pod zapovjedništvom Marusca Maruschija. Jakov Lukarevič prenosi navode iz Orbinijevog Kraljevstva Slovena, u kojem je zabilježeno da su Dubrovčani uz pojačanje iz Bara nasrnuli na neprijateljevu zemlju i nanijeli mu velike štete. Dok je Maruško boravio u Dubrovniku, neki vitez sa dvora Stjepana Vukčiča Kosače ga je izazvao na dvoboj, a on je prihvatio izazov, pa kad se uhvatio s njime u koštac pred gradskim vratima Ploče, oduzeo mu je život gotovo na samom početku borbe. Dubrovački senat mu je zato iskazao
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Odnosne testamentarne odredbe iskazuju promjene u hrišcanskom mentalitetu, do kojih je došlo u XIV i XV v., djelovanjem mendikantskih redova. Prihvatanje novih duhovnih strujanja posredstvom franjevaca, dominikanaca, klarisa, ali i laičkih bratovština, izraža-vano je sve snažnijim solidarisanjem i milosrdem prema siromašnima, odnosno favori-zovanjem legata osobama na marginama društva i redovima koji su zagovarali „socijalno hrišcanstvo" (Ladic, 2000, 25; Ladic, 2002, 1-2, 4-5, 24).
U skladu s prethodnim, Nikola dalje ističe da želi da se samostanu dominikanki „de SanctaMaria delliAnzeli", u kojem ce se, „o viva o morta", naci njegova kcerka Anukla, da 200 dukata. Finansijsko zbrinjavanje kcerke dodatnim, ali manjim iznosom od onoga koji je mogao biti izdvojen za njen miraz, te umjesto matrimonijalne strategije rezolut-na testamentarna odredba, kao da sugerišu težnju za sprečavanjem rasipanja stečenog imetka, koji ce, davanjem prednosti muškim potomcima, ostati u rodu koji nosi Nikolino prezime.
Nikola zatim odreduje da se od navedene novčane svote da 100 dukata don Nikoli Pavličevicu, ukoliko tada bude živ, za pjevanje misa kako je rečeno. Ukoliko medutim ne bude živ, neka se daju nekom drugom na njegovom mjestu, kako odrede epitropi zavje-štaočevog testamenta.
Od onoga što ostane od utrška od prodaje navedenih posjeda, Nikola želi da se opre-dijeli za udaju sirotih djevojaka iz puka, doličnog života („de bona condition"), kako se bolje bude činilo njegovim epitropima. Iako ukupne novčane svote i vrijednost Nikoline imovine nisu konačno utvrdeni zbog mnogo navedenih uslova, indikativno je da, samo od pomenutih svota u dukatima, 45% ostavlja crkvenim ustanovama.
Ukoliko bi bilo koja stvar nedostajala u sprovodenju takve raspodjele, Nikola je ista-kao da želi da se odnosni legati zadovolje svaki srazmjerno. Naglasio je zatim da želi i da trajno ostavlja „a Ser Zoymo de Theodoro de Brizi"71 iz Bara i njegovim nasljedni-
velike počasti i bogato ga obdario (Orbini, 1999, 44, 445-446). Da su Barani priticali i u ranijem razdoblju Dubrovniku u pomoc, svjedoči i Chronica Ragusina Junii Restii, u kojoj se navodi da su Dubrovčanima pojačanja s kojima je pripremao novu veliku ofanzivu protiv Radoslava Pavlovica otuda pristigla u julu 1430. godine (Fejic, 2008, 144).
71 Pripadnici barske vlasteoske porodice Bricio, Britius (Jireček, 1904c, 10) pominju se u izvorima od XIV do XVI v. Prezime se etimološki dovodi u vezu sa imenom keltskog porijekla - sv. Brikcija, Brcka; lat. Brictius, tal. Brizio, šp. Bricio (istog korijena je i ime keltske boginje vatre - Brigid) - patron sudija i svetac pokajanja, bio je nasljednik sv. Martina na biskupskoj stolici u Touru. U Umbriji je San Brizio patron dijela Spoleta. Posvečena mu je i čuvena Nova kapela u katedrali u Orvietu, čije su „Storie degli Ultimi Giorni" od 1447. slikali Beato Angelico i Benozzo Gozzoli, a 1499/1502. njeno pikturalno dekorisanje dovršio Luca Signorelli. Shodno razmatranim arhivskim izvorima i istoriografiji, poznato je nekoliko pripadnika navedene barske porodice, kod kojih je primjetna učestalost ličnog imena istovjetnog sv. Teodoru, patronu stare barske katedrale. Trgovac Theodorus de Bricgo je zabilježen kao dužnik u kotorskom arhivskom izvoru od 14. jula 1333. g., kada se Elia Qagurri de Antibaro obavezao Luki Klimovom deDulcigno da ce mu za četiri mjeseca isplatiti dug koji mu je dugovalo nekoliko Barana (Kovijanic, 1973, 222). U sljedecem stoljecu ce se trgovačka aktivnost pripadnika ove porodice odvijati i u Dubrovniku. Dubrovački gradanin „et habitator" Zanni de Piero Zupani de Antibari držao je izmedu 1424. i 1419. g. dvije radnje (stacon); jedna od njih bila je u kuci s prostorom za stanovanje iznad i s klupom za trgovanje ispred (Libri domorum, 2007, I, 187, 207). Ivo Perov Župan 18. decembra 1427. postavlja za svoje punomocnike „mudre ljude" Lovra Sergii Rugi i gospodina Junija Teodori Brizii, „cives et habitatores Antibari", da naplate ono što mu pripada od njegovih dužnika (DAD, DN, 26, 15, f. 159r; Hrabak, 1973, 258). Svakako je tada pomenut
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
cima i sukcesorima, kao znak ljubavi, veliku kuču72 s okučnicom u Baru, uz uslov koji podrazumijeva prethodno utrnuče muške linije Nikole i njegovih nasljednika. Djelatan i u Dubrovniku, označen supstantivom kojim je naglašen njegov društveni ugled te zavi-čajno, možda je Brizi bio njegov blizak srodnik po ženskoj lozi. Kako je Nikola Nalis več istakao u testamentu, na što se upučuje i u istoriografiji (Cuk, 1999, 162), poslove u gradu porijekla zavještaoca obavljali su prokuratori i faktori, sasvim izvjesno rodaci, udruženi u trgovačka društva, kao u talijanskim porodičnim zajednicama (Fabijanec, 2004, 90), brinuči se o trgovačkim poslovima i o njegovoj imovini.
Sinovcu Nikoli Ivanovom („Nicola de Zuanne"), kazano je, Nikola ostavlja mlin za masline „cum le casete"'7^ i vinograd na barskom mikrolokalitetu Pradamos. Nikolin otac Zuanne je s bratom trgovao u Dubrovniku. Vjerovatno je 1451. godine več bio preminuo te se zavještalac posebno osvrnuo na obavezu njegovih nasljednika prema dubrovačkoj komuni. Ukoliko bi sinovac Nikola umro bez muških potomaka, testator želi da ono što mu je namijenio trajno pripadne kanonicima sv. Dura u Baru (DAD, TN, 14, f. 194r), s tom da budu obavezni moliti Boga za duše „naših" mrtvih. Isto tako bi želio da kanonicima odnosne religiozne ustanove u rodnom gradu pripadnu svi ostali posjedi74 koje ima u Baru, tj. masline i vinograd na lokalitetu Tribian, a to pod uslovom da je izumrla njegova muška nasljedna linija, kako je več rečeno. Realizacijom ove odredbe izjave Nikoline posljednje volje, barski katedralni kanonici bi se pojavili u ulozi idealnih posrednika u „računovodstvu onostranog", jer bi im, ostavljanjem imovine „inperpetuo", bilo povje-reno izvršavanje njegovog raspolaganja za spas duša koje su prešle u vječnost, te bi se sigurno brinuli da njegova vremenita dobra tome i služe (up. Lonza, 2012, 16-17, 24).
Za epitrope i izvršitelje svojeg testamenta, kao i za tutore njegovih maloljetnih nasljednika, Nikola je odredio pripadnike istaknutih dubrovačkih vlasteoskih rodova, ugledne antunine, kao i svojeg najstarijeg nasljednika; g. Marina Mihovog de Bona,75 g.
jedan od primalaca legata Nikole Nalisa, čiji je otac Theodorus Britius 1429. g. bio gradski ^.judex juratus" (Markovič, 1902, 198). Isti Ser ZugnoBricio, JuniusBricij je 19. maja 1443. zabilježen medu „nobel e savij homeni de Antibari" (Šafarik, 1862, 74). Pre Zuam Brizi se bilježi u Baru 1501. g (Arkiv, 1863, 186, 208).
72	„Domus magna" bio je od značaja za identitet roda; „casa grande" je vjerovatno bila glavna, najljepša i najraskošnija porodična kuča, koje su imali običaj, uz druge nekretnine, pominjati bogati dubrovački trgovci (up. Pešorda Vardič, 2012, 172).
73	„Caseta, s. f. Casuccia, Casa piccola e vile, Caserella; Casella; Caserellina; Casina; Casinina; Casuccina; Abitazioncella; Magioncella, Piccola casa o magione - Casolaraccio, Casetta cadente" (Boerio, 1856, 144).
74	Ovim je legatom implicirana praksa koja je sasvim izvjesno postojala kod rizničara barske katedrale, koji su iznalazili zakupce, a prihode i izdatke od trajnih najmova vodili u knjigama (up. Lonza, 2012, 18-19).
75	Marin Mihočev Bona (oko 1385. - 1461.), upisan u bratovštinu antunina, oženio se oko 1418. vladikom iz roda Go9e; izmedu 1443. i 1461. osam puta je bio dubrovački knez, na kojoj dužnosti ga je zatekla i smrt (Vekarič, 2012a, 99-100; Pešorda Vardič, 2012, 56).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
Nikolu Petrova Gundula,76 g. Stjepana Luccari,77 Marina de Brathcho,"7^ Nikolu Antunova
de Butcho,79 Benedetta de Cotrul^° i sina Antonija (Antuna).
76	Natal de Dobrich de Nale, pučanin koji je trgovinom stekao veliki imetak, počeo je da gradi novu kucu 1428/29. g., ugledajuci se na tri kuce u Crevljarskoj, danas ulici Od Puča: na kucu Antuna Butko (za okvire vrata stranja i dvorišta te za prozore iznad vrata), kucu Nikole Petrova Gondola (za razdjelni vijenac, dva saracenska prozora i triforu drugog sprata) i kucu Martola Zamagno (Grujic, 2012, 47, 50). Božo Dobrica Nalješkovic je 1450. g. trgovao vunom i u Barceloni (Bašic, 2006, 145).
77	Stjepan Nikolin Luccari (oko 1418. - 1479/85.), bio je 1468. godine u poslanstvu kod Isa-bega, sina skopskog namjesnika Isaka; 1469. je nosio dar od 5.000 dukata sultanu Mehmedu II, naknadu za slobodu trgovanja u Osmanskom Carstvu; 1477. je bio kod sandžakbega Paša-Jigita u Foči, a iste godine je bio i dubrovački knez. Oženjen oko 1443. vlastelinkom iz roda Zamagno, nije imao zakonitih potomaka (Vekaric, 2012a, 324-325).
78	Moguce da je riječ o sinu Luke Brajkova (Lucha de Braicho, dictus del Bon), uspješnog i bogatog trgovca, upisanog u matrikulu bratovštine antunina početkom 30-ih godina XV v., koji se medutim ne pominje u genealogiji porodice Braichi (Brajkovic). Oženjen antuninkom Marušom, kcerkom apotekara Giovannija Salimbenea doseljenog iz Venecije, Luka je kucu na Pustijerni 1426/28. gradio izmedu kuca Luke Bona i Vuka Babalio (Grujic, 2012, 44, 45, 49).
79	Nikola Antunov Butcho (Putojevic) je naredne, 1452. g., s Franom Stanovim Ilicem ugovorio brak za svoju kci Margaretu, s tim da je vrijeme za konzumaciju braka iznosilo 10 godina; kako ni nakon isteka tog roka Frano nije doveo Margaretu kuci, morao je da pod prisilom djevojčinog oca izjavi da ce je odvesti kuci „pro consumatione matrimonii", što je bilo djelotvorno, jer su od 1464. živjeli zajedno. Gastald bratovštine antunina bio je 1460. g (Pešorda Vardic, 2012, 127, 148, 221). Nikolin otac Antoje, utemeljitelj roda, ugledni dubrovački gradanin i kreditor prve četvrtine XV v., bio je član bratovštine antunina i njen gastald oko 1435. (kada je u nju upisan i Nikola). Stekavši imetak trgujuci žitom, Antun je 1430. g. ugovorio da mu se na kuci u Crevljarskoj ulici izvedu balkonate i prozori te šest saracenskih prozora kakvi su na prvom spratu kuce Sandalja Hranica, a svi drvodjeljski radovi kao što su u kuci Luke Brajkova (Grujic, 2012, 44, 46, 50). Premda je posjedovao kucu u seksteriju Sv. Nikole, onu u seksteriju Sv. Vlaha je nazivao „casa grande". Do smrti, 1436/37., redovno je imenovan za tutora, kako unutar kruga antunina, tako i običnim pučanima (Pešorda Vardic, 2012, 59, 66, 114, 161, 172).
80	Benedikt Kotruljevic (Benko Kotruljic, Kotrulj), filozof, naučnik, trgovac, diplomata, pravnik, ekonomski pisac; humanist širokog obrazovanja i interesovanja, roden je oko 1416., a preminuo oko 1469. g. Ponikao je u familiji koja je pripadala bratovštini antunina, a studirao u Italiji, odakle se 1436. vratio u Dubrovnik, preuzevši porodične trgovačke poslove. Stupio je 1443/44. u brak sa Nikoletom, kcerkom Nalka Dobriceva Nalješkovica. Od 1444. g. češce je boravio u Barceloni, da bi od 1446. izvozio vunu iz Napulja i Foggie i 1452/54. iz Katalonije, naviše je prodajuci u Dubrovniku i Veneciji. Zbog trgovine je boravio i u dubrovačkom, balkanskom zaledu, na Siciliji i u ^jevernoj Africi. Bio je zakupac carine u Barletti. Godina 1448/53. bio je povjerenik Dubrovačke Republike u Napulju, gdje se preselio 1453. g. Oktobra 1452. preuzeo je tražbine Dubrovačke Republike od napuljskog kralja, a 1458. je imenovan za dubrovačkog konzula u Napuljskoj Kraljevini, kao i za napuljskog izaslanika u Dubrovniku. Na napuljskom dvoru je obavljao različite funkcije, kretao se u krugu humanista L. Valle, B. Facia, F. Bionda i dr., nastupajuci i kao diplomatski predstavnik kraljeva Alfonsa i Ferdinanda. Predstavljao je značajnu političku i ekonomsku poveznicu Dubrovnika i Južne Italije. Pripisuju mu se spisi De uxore ducenda (O izboru supruge; rukopis posvecen porodičnoj problematici), Della natura dei fiori (O prirodi cvijeca), koji su izgubljeni, djelo iz 1458. g. Libro de l' arte dela mercatura - Della mercatura et del mercante perfetto (Knjiga o umijecu trgovanja), u kojem ističe marljivost, urednost, etiku rada i vodenja poslovnih knjiga te opis sredozemne obale (i Jadranskog zaliva) iz 1464.: De navigatione (O plovidbi). Njegov izuzetni doprinos svjetskoj ekonomskoj misli je ukazivanje na značaj dvostavnog knjigovodstva (dupple partite) kao neophodnog instrumenta analize trgovačkog poslovanja (Coškovic, 2009; Grujic, 2012, 44, 47, 48; Cuk, 1999, 162; Kotrulj, 2009 - kritičko izdanje glavnog Kotruljevicevog djela, s opširnom uvodnom studijom, koje je uredila Zdenka Janekovic Römer).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Dio dovratnika s portala katedrale sv. Dura čija se simbolika dovodi u vezu sa sv. Matejem (Foto: S. Markovic)
Nikola Nalis posebno ističe ducan i njegove pripadnosti, odredujuci za njegovog je-dinog upravitelja svojeg sina Antonija, koji ce njime rukovoditi, upravljati i izdržavati fa-melju sve dok druga dvojica sinova - tada maloljetni - ne steknu pravnu sposobnost. Kada ostali sinovi postanu punoljetni i naslijede testatora, zasigurno ce davati za mise za spas njegove duše, što indicira da se iza očinske odredbe nije krila samo ambicija rasta, ostav-ljanja svojeg imena i trajanja preko djece na ovom svijetu, vec i milosti na drugom svijetu (Fabijanec, 2004, 94). Epitropi i tutori se nece moci miješati u upravljanje ducanom, jer Nikola naglašava: „sopra questo incargo molto la consciencid" navedenog Antuna - da
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
če željeti da dobro upravlja rečenim dučanom i dobro rukovodi domačinstvom, razumno se odnoseči prema brači, obezbjedujuči im neophodno, kako bi poželio da njemu bude stvoreno - nadajuči se u sinovljevu dobrotu da neče činiti drugačije.
Kotruljevič je isticao da su djeca dužna da poštuju očev ugled,81 a da im on pruža priliku da se obogate (Fabijanec, 2004, 94). U vezi s porodičnim krizama koje su mogle nastati neodgovornim zaduživanjem, nepromišljenim istupanjem ili nedovoljnom opreznošču sinova u trgovačkom svijetu, savjetovao je prijateljima da se u takvim situacijama ne uzrujavaju, prenoseči im riječi svojeg djeda Stana, koji je u dubokoj starosti izjavio: „Unatoč različitim i bezbrojnim udarcima sudbine koje sam dočekao od svoje djece, nikad se nisam uznemirio niti ozlovoljio. I drugo, nikad se nisam digao od stola sit." Svakako su staloženost, odmje-renost i vedrina duha bili od pomoči u prevazilaženju takvih kriza (Pešorda Vardič, 2012, 139). U brizi za budučnost roda i imovine, u želji da patrimonij obezbijedi, perpetuira i uzdigne, pater familias nije oklijevao da iskaže eksplicitniji stav prema mogučoj sinov-ljevoj neposlušnosti (up. Janekovič Römer, 1996, 27-28). Ukoliko bi Antonio postupao drugačije, u što je Nikola ipak izrazio nevjericu, prokleo bi ga. Podatak iz 1488. g. sugeriše da je upravo najmladi testatorov sin nastavio porodičnu tradiciju; Nikola Nikšin Nale je tada zabilježen kao gastald bratovštine antunina (Pešorda Vardič, 2012, 148).
Zavještalac medutim, u trenutku sastavljanja testamenta, zaključuje: kada su zadovoljene sve prethodno navedene stvari i kada se konačno nadu pomenuti epitropi, ako bude izumrla muška nasljedna linija i rečena imovina bude prodata, neka svaki od njih dobije po jedan zlatni prsten vrijednosti 20 perpera.
Uz uobičajenu formulaciju „quod quidem testamentum nullo testimonio rumpipossit" (DAD, TN, 14, f. 194r) završava izjava posljednje volje bogatog dubrovačkog Baranina.
JERONIM NIKOLIN NALE, REDOVNIK BENEDIKTINSKE OPATIJE SV. MARIJE NA MLJETU, XV v.
Nikolin sin Jeronim, koji se pominje u njegovom testamentu sastavljenom 1451. g., tada nije bio punoljetan. O Jeronimu i njegovom bratu Nikoli, osim najstarijeg brata i tutora Antonija, trebali su da se staraju ostali tutori. Indikativno je da je Nikola u izjavi svoje posljednje volje predvidio mogučnost da jedan od njegovih sinova može postati fratar. U slučaju da tako bude, odredio je da „non possa testar la parte soa de li mie beni se non ali altri fratellt" (DAD, TN, 14, f. 193r).
Krajem iste decenije, Nikolin sin Jeronim takode sastavlja testament, u kojem je zavi-čajno odreden s „de Antivart".
Vjerovatno je povodom ulaska u opatiju, opraštajuči se od svjetovnog života, Hieronymus Nicole Marini de Nale, benediktinac sv. Marije na Mljetu, tamo sačinio svoju kratku oporuku.82 O tome je 6. decembra 1459. godine dubrovački notarijat obavijestio
81	Isticao je da su na „dobrim mjestima" sinovi oca oslovljavali s „moj gospodine" ili čak „gospodaru" i nikada nisu izgovarali očevo ime (Pešorda Vardič, 2012, 112).
82	„Testamentum fratris Hieronymi Nicole Marini de Nale ordinis sancti Benedicti": ^.Allo nome de Dio et della Vergene Maria 1459, a di 6 decembrio. lo Jeronimo de Nicola Marin de Nale de Antivari fazio lo mio
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
mljetski opat Frano. Svjedoci izjave fra Jeronimove posljednje volje bili su vitez Mihajlo de Bocignolo, sudija,83 i notar dubrovačke komune, Bartholomeus de Sfondratis iz Cre-mone.84 Njegov testament je proglašen je 30. jula 1460. g. u Dubrovniku (DAD, TN, 17, f. 95v).
Na početku svojeg testamenta, Jeronimo de Nicola Marin de Nale iz Bara, u ime Boga i Djevice Marije ističe da je pri zdravom razumu, dobrog sječanja i zdravlja. Zatim navodi da 1 perper, za desetinu i prvinu, ostavlja katedrali „Sancta Maria Mazor de Ragusi". Za mise sv. Grgura, za duše svojeg oca i svoje majke, ostavio je 10 perpera. Zivitc-ho spiziar'"^^ zavješta 4 perpera, a Matku Pizurchovich-u 3 perpera. Mljetskom opatu g. Franciscus-u ostavio je 50 perpera.
Ostalo od onog što mu je pripalo, a preostalo iz miraza njegove majke, u novcu i drugom, ostavlja „alo monasterio de Sancta Maria de Meledd" (DAD, TN, 17, f. 96r).
Jeronimova testamentarna odredba „dela dota dela madre mia", asocira na pravilo iz glave 206. kotorskog statuta, prema kojem kleriku majka ne može darovati nešto preko dijela iz razloga što je postao klerik, jer klerik treba „da ima toliko koliko svaki pojedinac od ostale brače" (SC, 2009, 235). Oporučna formulacija „quello che paretrii (!) la parte mia dela dota dela madre mia" indicira da je fra Jeronim dobio treči dio ostavine, odno-sno mirazne imovine njegove majke Nikolete.86
S obzirom da u testamentu ne pominje svoju braču, a na tragu oporučne odredbe fra Jeronimovog oca Nikole, indikativno je da nije primijenjeno pravilo shodno onome pro-pisanom u glavi 207. kotorskog statuta - O onima koji stupaju u samostan ili neki monaški red. Prema toj statutarnoj reguli, „ako više brače budu bez oca i majke punoljetni i jedan ili više njih medu njima bude htio otiči u samostan, odlučujemo da su vlasni da izdvoje svoj dio koji im pripada ili im sljeduje"(SC, 2009, 235). Uz restrikcije i prekluziju, statut
ultimo testamenta chon bona memoria e bona mente e sano del corpo. In prima lasso per dezima e primizia a Sancta Maria Mazor de Ragusi iperpero I. Item lasso per le messe para dui di san Gregorio per l'anima dello patre mio et della matre mia yperperi 10. Item lasso a Zivitcho spiziar iperperi 4. Item lasso a Matcho Pizurchovich iperperi 3. Item lasso a miser abbate de Meleda iperperi 50 che li daga la io veli a zu dito. Item lasso tuto quanto resto dela dota dela madre mia tanto deli denari quanto deli sazi (?) alo monasterio de Sancta Maria de Meleda quello che paretrii la parte mia dela dota dela madre mia. Item lasso li mii epitropi primo ser Trifon de Bonda, ser Piero Nicole de Poza, ser Nicola Biasio de Ragnigna. Quod quidem testamentum nullo testimonio rumpipossit" (DAD, TN, 17, ff. 95v-96r).
83	Miho Marinov (Manatič, Manetič) Bocinolo (oko 1390. - 1466.), bio je 1430/60. vlasnik valjaonice sukna, 1435. je ugovarao izgradnju stüpä na posjedu u Zatonu, a 1453. bio jedan od nadstojnika radova na dubrovačkim zidinama; od 1444. do 1464. g. devet puta je bio dubrovački knez (Vekarič, 2012a, 77).
84	Ser Bartholomeus de Sfondratis de Cremona, plemič je koji je u razdoblju 1449-1504. služio dubrovačkoj državi kao kancelar i sekretar, bavio se i književnošču, pišuči elegije i epistole. Dugogodišnje „.fidelis servicii", pominje se i u drugim ulogama u društvenom životu Dubrovnika te od strane istaknutih humanista, kakav je bio Franciscus Philelphus (Jireček, 1904a, 195). Antuninska kancelarska dinastija Sfondrati utemeljena je njegovim brojnim potomstvom iz dva braka. U Sladeovoj hronici se navodi daje Bartolomej „m veličanstvenom sprovodupokopan u crkvi otaca dominikanaca" (Pešorda Vardič, 2012, 125, 168-169).
85	Trgovina mirodijama (npr. šečerom, šafranom, tamjanom, kimom, dumbirom, klinčičem, paprom) bila je vrlo unosna, pokrečuči nove smjerove putovanja (Mirkovich, 1943, 174-187). Profesije vezane uz upotrebu ili prodaju mirodija su: „speciarius" - apotekar, „aromatorius" - prodavač mirodija i „apotecarius" -vlasnik drogerije (Fabijanec, 2003, 101).
86	Shodno glavi 199. statuta Kotora, majka može za svoju dušu ostaviti do % svojeg miraza (SC, 2009, 233).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
Kotora u takvom slučaju odreduje da su oni koji su stupili u samostan i u njemu ostali, u rasponu od jedne godine od stupanja u samostan ili od punoljetstva imali pravo da zatraže svoj dio nasljedstva (SC, 2009, 236). To se u slučaju ovog dubrovačkog Baranina, koji je sasvim izvjesno poštovao posljednju voljupaterfamilias-a, nije dogodilo.
Na kraju testamenta, prije uobičajene odredbe o nepovredivosti javne isprave svje-dočanstvima drugih, Jeronim Nale je imenovao njegove epitrope: g. Trifuna Bondu,87 g. Petra Pogu88 i g. Nikolu Vlahovog Ragninu.89
Iz perspektive onoga što je iskazao Hieronymus, okupiranost materijalnim vrijedno-stima, kojima je obilovala izjava posljednje volje pripadnika porodice Nalis prethodne generacije, iščezla je pred duhovnim uporištem benediktinskog monaha.
SUTON JEDNE EPOHE: NICOLO NATALI, XVII v.
U Baru je, shodno dokumentu nastalom izmedu 1629. i 1633. g., živio Signor Nicolo Natali. Zbog velikog vremenskog razmaka i neraspolaganja konkretnijim podacima, ne može se sa sigurnošcu tvrditi da je pripadao patricijskom rodu Natalis (Nalis, Nale), ali se ta mogucnost svakako ne može isključiti. Indikativno je da se pominje medu prežici-ma uglednih barskih porodica, čiji se broj, prvih decenija osmanske vlasti nad gradom, rapidno smanjivao. Vikar barskog nadbiskupa, D. Pietro Samuelli, izdanak jednog od najistaknutijih gradskih patricijskih rodova, ugovorio je Nikolinu ženidbu (Markovic, 2009, 205). Medutim, upravo je konfliktni barski vikar ugovoreno ubrzo htio razvrgnuti, varajuci i mladoženjinu i mladinu stranu, što je učinilo da se Natali nade na strani barskih patricija Pasqualija, koji su bili u teškoj zavadi sa Samuellijem te da svjedoči protiv ge-neralnog vikara (Zamputti, 1963, 406).
U sukobima potreba i mogucnosti osiromašenih nosilaca društvenih vrijednosti i identiteta, u srditostima skučene i tlačene hrišcanske zajednice, sahnuo je krajolik nekadaš-njeg urbanog mentaliteta i nestajale posljednje vestigije jednog vremena.
ZAKLJUČAK
Oblici reprezentacije sačuvani u fragmentarnim arhivskim svjedočanstvima stvarnosti, kulturnih i ideoloških obrazaca na kraju srednjovjekovlja, omogucuju pristup materi-jalima koji proširuje poznavanje i razumijevanje tog vremena, pokazujuci kompleksnost promišljanja kojima su ljudi nastojali da protumače ovozemaljski svijet i onostrano.
Slojevitost imaginarija je polazište u interdisciplinarnom sagledavanju konstruisanih, zastarjelih istorijskih narativa, u kritičkoj i komparativnoj analizi, revidiranju i redefini-
87	Trifun (Tripko) Andrijin Bonda, roden oko 1405., u razdoblju izmedu 1455. i 1465. g. četiri puta je bio dubrovački knez. Umro je 1465. g. od kuge (Vekaric, 2012a, 137).
88	Dvojica savremenika mogli bi biti epitropi Jeronimovog testamenta; Petar Nikole Ivanova Poga (roden oko 1410. - 1476.), koji je izmedu 1455. i 1476. osam puta bio dubrovački knez, prije nego Petar Nikole Petrova Poga (roden oko 1385.), koji je 1426., kako je prethodno navedeno, vodio karavan u Novo Brdo i Prištinu (Vekaric, 2012b, 173-176).
89	Nikola Vlahov Ragnina (oko 1427. - 1479.) bio je dubrovački knez 1477. g. (Vekaric, 2012b, 207-208).
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
sanju staleških i obilježja urbaniteta. Testamentarna ostavština je pri tome od primarnog značaja, time što na više diskurzivnih nivoa pruža mnoštvo činjenica kojima se potvrduju vrijednosti, inklinacije i aspiracije društvene elite.
Temelj i ishodište u markiranju konteksta i rekognosciranju relevantnih repera ima jaka, kohezivna uloga pater familiasa. Ona je nametala lojalnost i disciplinu u porodici i rodu, koju ne bi mogla promijeniti emancipacija od očinskog autoriteta u imovinskoj zajednici. Sigurna vlasnička podloga omogucavala je komunikaciju na svim poljima, pu-tovanja i poznanstva, razmjene mišljenja, znanja, ideja i kulturnih dobara, što je formiralo i obogacivalo pripadnike različitih zajednica, ljude odredenog prostora. Trgovački partneri kao bliski saradnici i ortaci u poslovnim poduhvatima s tkaninama, srebrom, oružjem i voskom, njihova životna dob, ukusi, potrebe i mogucnosti, nesumnjivo su bili ogledala domacih, barskih preduzetnika. Mjesta na kojima su saradivali nisu bila samo susretišta različitih kulturnih obrazaca, vec i poveznice prožimanja etniciteta romanskih obilježja, staleških karakteristika plemstva. Otuda su istočnojadranski primorski gradovi, promišljeno obnavljajuci, ali i ljubomorno čuvajuci biološki i kulturološki kontinuitet svoje populacije, ostajali mjesta posredovanja sa vlastitim zaledem, granice civilizacija i svjetova. Ipak, za razliku od Dubrovnika, grad Bar je kao manja sredina na limesu kru-pnih perturbacija pokazivao vecu privrženost nasljedu koje su utrli religiozna metropola i materijalno bogatstvo, stvoreni prije svega povezanošcu sa slovenskim zaledem. Od njega ga je od kasnog srednjeg vijeka dijelila sve veca kulturna i vjerska distanca, razlika koja ce intra moenia nefleksibilno kulminirati „hipertrofiranim" katoličanstvom, simbolično navještavajuci vlastito utrnuce.
Analizirajuci podatke na individualnoj razini, istoriografija je propuštala da sistematski i sintetski projicira reflekse djelatnosti Barana u drugim sredinama na njihov zavičaj. Istaknuti u matičnom gradu, oni su se, donoseci znatan kapital, ali ostavljajuci po strani političku participaciju, u veci grad hijerarhijski definisane društvene strukture integrisali na tada jedino mogucoj, staleškoj razini antunina. Umreženi karitativnim obzirima, gra-nanjem poslovno-rodbinskih veza doprinosili su radanju gradanskog staleža. Proizvodnja sukna u Dubrovniku od kraja XIV v., trgovina tkaninama i ostalom robom koja se otuda širila balkanskim zaledem, dopiruci do Prištine, nije samo značila uticaj na kulturu odi-jevanja elite i onovremenu modu, luksuznim, ali i skromnijim kupcima dostupnim pred-metima, vec i intenziviranje trgovačkog prometa i prakse novim načinima poslovanja.
Potreba bilježenja trgovačkih transakcija nije se više zadovoljavala pečatom koji su obezbjedivali kaptol ili komuna, vec su tančine različitih poduhvata i oblika udruživa-nja, kakve su kolegancije, razlagane u više privatnih računovodstvenih kvaterna. Time se omogucavala bolja kontrola kredita i drugih poslova, podsticala matematička obrazova-nost, ali i proračunatost; dvojno knjigovodstvo je uticalo na probitačnost, smatrajuci se vjerodostojnim dokaznim sredstvom u regulisanju obaveza vlasnika. Ono je i značajan izvor saznanja pri istraživanju ekonomske istorije.
Da bi se izbjegla rastrošnost, spriječilo rasipanje stečenog bogatstva i pospješile djelo-tvornost poslovanja i mogucnost zarade, iz perspektive pojedinca je cijenjeno cjelishod-nim uključivanje bližih i daljih rodaka u porodiče poduhvate. Opšta društvena ograniče-nja prevazilažena su preusmjeravanjem ekonomskih aktivnosti i promjenom modaliteta
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
održavanja bogatstva; posjedovanje nekretnina je impliciralo rentu kao način njihovog korištenja. Imetak je uticao na mentalitet, vrijednosti i način života vlasnika, utičuči, da kao kriterij društvenog uspona i izdvajanja, trgovina ide u ravan s crkvenim zvanjima i ude u kolektivnu svijest kasnosrednjovjekovnog čovjeka.
Medutim, takav je imaginarij unutar porodice, zavisno od osobenosti, autentičnosti i perspektive patrimonija, mogao implicirati shodnu bračnu strategiju ili škrtost heredi-tarnosti. Nikola Nalis, koji je u dubrovačku sredinu konačno integrisan najverovatnije sklapanjem braka, kada je u pitanju njegova kčerka na poseban je način doprinio istoriji „nevidljivih" žena, zavisnih o brizi drugih. Ipak, saosječanje s perifernim društvenim gru-pacijama, kakve su predstavljale sirotice doličnog ponašanja ili dugogodišnje sluškinje, u smiraj života i uz strah od pakla, kojem je bila izložena fragilna merkantilistička etika, uvodilo je u nastojanje da se učini sve u cilju rasterečenja vlastite savjesti.
Konsolacijski eksplicitno navode se fraudulentne carine kao sastavni dio tekučih po-slova, dok se značajni iznosi legata ostavljaju bratovštinama, prosjačkim redovima i sakralnim objektima, a zavještaoci pojavljuju kao darodavci liturgijskih predmeta kojima če se ukrašavati crkveni oltari. Pozicije koje su preci zauzimali u religioznim institucijama u matičnom gradu činile su da se one doživljavaju kao impostirani toposi, kojima če se zavještati velike novčane svote ili nekretnine. Pod moralnim pritiskom pobožnosti, koje su simbolizovali citati iz evandelja, briga za vlastiti i zagrobni život najbližih iskazi-vala se oslobadanjem od grijeha nastojanjem skračenja boravka u Čistilištu hodočaščima i misama. Budenjem individualnosti, testamentarnim zavještanjima kao zalogama za bu-dučnost, potencirana je prolaznost ovoga svijeta i anticipirana borba za spas vlastite duše.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
PRILOG I: TESTAMENT NIKOLE MARINOVA NALE IZ BARA [DAD, TN, sv. 14, ff. 192r-194r]
Testamentum Nicole Marini de Nale de Antibaro
MCCCC°.LI. Indictione XIIII", die XIII martii. Ragusii. Hoc est testamentum^" Nicole Marini de Nale de Antibaro noviter defuncti (alias cancell.^ repertum in notaria comunis Ragusii, alias ibidem repositum ad salvandum cum aliis testamentis vivorum, iuxta mores civitatis, attestatum per Ser Damianum de Menze iudicem annuarium et Ser Johannem de Uguzonibus notarium comunis Ragusii testem ascriptum ipsi testamento. Cuius testamenti tenor sequitur et est talis videlicet.
Ihesus Christus, Maria, die XVIfebruarii 1451. Io Nicola Marini de Nale consideran-do la frazilita humana esser sotoposta a subiti casi della morte, et non esser la cossa piu certa dela morte et men certa del hora dela morte, e rocordandome de quel dicto evan-gelico che dise estote parati quia nescitis diem neque horam, non voiando manchar senza testamento, et proveder ala saluta de l'anima mia, avegna che infermo del corpo, tamen de bona mente e sano intelletto mio, fazo et ordino questo mio ultimo testamento. In prima lasso per decima et primicia a Sancta Maria Mazor in Ragusa yppr. 3. Item lasso ala fratiglia deli preti in Ragusa yppr. XX, cum questa condicion che siano tenuti scriverme in la detta fratiglia loro, et Nicoleta mia uxor, et mia madre Maria, et mio barba pre Zuane de Nale canonico de San Zorzi de Antiveri; et che ogni anno fazano comemoracion de tutti, come fano del mio padre, el qual e scritto in la fratiglia predetta.
Item lasso che sia mandato uno prete a San Nicola de Bari per anima mia e de Ni-coleta mia donna, et abia ypr. XX per detto viazo. Item volo che sia mandato uno prete a Roma per anima mia e deli mie morti et abia per detto viazo ypr. XXX. Item voio anchora sia mandato uno altro prete a Roma per anima di Nicoleta mia dona, et habia chi andara per suo viazo ypr. XXX. Item lasso a don Nicola Paulicevich per dir quatro para di messe di San Gregol per anima mia e della donna mia et altri morti nostri yppr. XX. Item lasso a don Zohanne de San Stefano ypr. XII, li quali li son debito per messe ha ditto per mi. E di piu li lasso ypr. XX. per dir quatro para di messe di San Gregol per anima mia e de la mia dona Nicoleta, et de nostri morti. Item lasso a San Francescho in Ragusi per le messe per anima mia e de Nicoleta dona mia, e de nostri morti ypr. XX.
Item lasso ch'l sia fatta la raxon del tempo che e stata in caxa cum mi Vuchna mia fantescha che fin mio zuredo sia stata anni 13 et piu, et che sia pagata secondo la usanza se da ale fantesche. Et de piu voio li sia fatte doe gonelle de panno de Vicenza de li cauezi sono in botega, del color che la vora, et questo per anima de chi sono li denari. Item voio che Antonio cum li fratelli mie fioli siano tenuti e debiano far far uno tabernaculo a Sancta Catarina sovra lo altare /A/9' de Nicola de Miossa de ligname, et che se spendano yppr. diese in quindexe, over cercha quanto montara, pocho piu o pocho mancho. Et per
90	Na margini prve stranice testamenta su dva znaka: "E - xtractum"; "Extractum".
91	U oporuci je, na margini naspramno, pribilježeno: ^,El qual e da ladi de monte a quel modo como e fatto a San Francescho sovra lo altar".
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
far tal distribucion deli lassi suprascripti, voio che non se tocha in li denari dela stazon, ma che se vendano li drapi et investidure che forno de Nicoleta dona mia, zoe tre gonelle nove, doe mostovaliere et una de grana, et la capa nova de morello de grana fodrata cum cendato, et lo guarnazol de grana fodrato de dossi de vari, et le doe pelize nove. Et che tal cosse se vendano tacitamente per mezo de le sorelle de la dona mia et altri, come meio parera ali mie epitropi. Et che li denari recevano li mie epitropi, et satisfazano li legati soprascripti deli detti denari. Et per discharigo della consciencia mia digo che mi e Zuanne mio fradello dovemo dar al Comun de Ragusa per dohane fraudate siando nui in fraterna yppr. CCXL. Voio e lasso che la mia parte, zoe yppr. CXX, sia pagata al Comun de Ragusa a yppr XV al anno infina a intriego pagamento, et che altramente non se possa schoder. Et la parte de Zuanne mio fradello schoda la Signoria de Ragusa dalli successori del mio fradello como vora et sapera.
Item lasso che la mia fiola Anucla sia posta in monasterio de Anzoli et che li sia dato quello sera iusto segondo la possibilita.
Item, io me tegno in consciencia a dover dar a Nichsa de Miosa yppr CCCXXVIII. Ma perche o abuto de danno in Pristina in cason delli soi debitori antixi como sa de questo Nicola e Jachetta de Radulino, yppr. 340 de quello che tocha in mia parte a refarme et anche me die refar el detto Nichsa per la parte che li tocha della spesa della coleganza me fo fatto torto dela proferta, pertanto voio che vada un per altro. Et che il detto Nichsa me perdona li detti yppr 328, et io li perdono li detti yppr 340, et la parte soa alla spesa predicta, che lui non possa domandar a mi niente, ne io a lui. Et cossi lasso cum tal con-dicion. Anchora el sono alcuni debitori scritti in quaderno mio signato. A. et in zornal scritto per man de Antonio fiol mio a carta 103 da do de zenaro 1449 per fina a carta 200 adi 8 marzo in detto zornal, et e portado in quaderno grande, voio et ordeno che de quello che schodera la mita sia de Nichsa de Miosa per detto et l'altra mitade sia deli mie heredi cum questa condition che di questo se paghino lo resto dovemo dar io et Nichsa de Miosa ala epitropia de Pribissav de Radulin de quello me impresto et detto Pribissav per pagar Marcho de Stay. Apresso perche avessemo compagnia insiema io et Nichsa de Miosa, et Nichola et Jacheta de Radulin come apar per la sentencia scritta in canzelaria, et dapo della detta sententia schodessemo da Marin de Bizia yppr XXVIIII° et (grossi ?), et da Nicola Granzarichyppr. XXVIIII°, et... (grossi ?), et daMathio de Lilloypr 29 et . (grossi ?). Et dele arme e panciere forno vendute lo deto Nichsa ha havuto la soa parte e si non e fatto per recevuto, voio et lasso che de quello se schodera da Ser Zoymo d'Antiveri, uno delli debitori della compagnia sia dia per lo debito de Pribissav de Radulin et de li altri debitori che se schodera che chadaun abia la soa parte. Et de quello fo scosso dali prenominati, zoe da Marin de Bizia et da Granzarich, et da Lilovich, et de le dette arme et panciere, chadauna delle parte faza per recevuta la parte soa. Si veramente che la parte spectante a Nicola et a Jacheta de Radulin sia retignuta et posta ala raxon dela sententia havemo sopra Nicola de Radulin de ducati 500, et de la carta e sopra liu de ducati cento. Et de la carta e sopra Jacheta simelmente de ducati 100. Et fazando Nichsa de Miosa per recevuto la parte soa sotto la sentencia come' detto, voio che per discargo dela consciencia mia che li ducati 600 etpiu che esso Nixa de Miossa ha avuto da mi per le spese et soi bisogni in piu volte a pocho a pocho siando cessada la compagnia, tutti li sia perdonati.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Lasso mie heredi et successori Antonio, Jeronimo et Nicola mie fioli, ali quali lasso tuti mie beni mobili e stabili, e tute mie raxon et actioni et zo che ho a Ragusa et in lo suo distretto, e simelmente in Antivari et suo distretto, et che me apartien et pertignera per alcun modo satisfazano como e detto de sopra, cum questa condition che non se possa-no partir uno dal'altro, ne far parzogna per alcun modo in fina chel' menor non avera anni XX. Et vignado el menor ala eta de anni XX, sia poi in lor liberta a partirse o star insiema come vorano. Et morando alcun de loro senza heriedi masculi, voio che mora uno al'altro in fato dela succession deli beni stabili, ma del mobile et con questo mio voio che chadaun possa far la soa volonta. E se alcun de loro volesse andar frate, voio che colui che andara frate non possa testar la parte soa de li mie beni se non ali altri fratelli, dechiarando che io non voio che mai per alcun modo ne inzegno se possa vender, ne im-pegnar, ne obligar, ne alienar le possession mie de Breno, ne de Slano, ne li mei beni de Antivari, ma sempre vadano de herede in herede maschio, et non femenino.
Et cessando la linea maschulina mia et de mie heriedi, alora voio che li mie epitropi, quando haverano piu compratori senza pressa debiano vender le possession mie de Breno et de Slano al publico incanto a chi piu dara. E del retratto de tal possession voio che se dia ala fratiglia delli preti de Sancta Maria per cantar messe per anima mia et de mie mor-ti e de la donna mia Nicoletta ducati cento. Et a San Domenego de Ragusa per le messe come detto altri ducati cento. Et a San Francescho similiter ducati cento, et al monastier de Daxa ducati cento, et ali frati de Umbla ducati cento, et ali frati de Slano ducati cento, et al monastier de Stagno ducati cento, et al monastier de Gravosa ducati cento, tutto per cantar messe como e detto de sopra. E simelmente voio che se diano al monastero de Sancta Maria delli Anzeli in lo qual sera mia fiola Anucla, o viva o morta, ducati CC. Item voio pur de li detti denari sia dato a don Nicola Pauligevich siando alora vivo ducati cento per cantar le messe como e detto. Et non siando vivo, siano dati a uno altro in suo logo, a chi parera ali mie epitropi. Et de lo resto che avanzara del ritratto delle dette possession voio siano maritate povere donzelle de povolo de bona condicion a yppr cento per chadauna al piu segondo meio parera alli mie epitropi. Et se alcuna cossa manchasse a compimento de tal distribucion, voio se satisfaza li detti legati per rata a chadauno.
Et alora voio et lasso a Ser Zoymo de Theodoro de Brizi de Antivari et a soi heredi et successori in perpetuo per amor la casa grande cum lo casal in Antivari, intendando manchata sera la linea maschulina mia et de mie heredi. Et a Nicola de Zuanne mio nie-vo alora como e detto lasso lo molino dele olive cum le casete et la vigna de Pradamos, et morando lui senza heredi maschii, voio siano delli canonici de San Zorzi de Antivari in perpetuo, che quelli serano alora che pregano Dio per nostri morti. Et similiter voio siano alora delli canonici detti tutte altre possession ho in Antivari, zoe olivari et la vigna de Tribian, intendando tutto questo siando cessata la linea masculina, come e detto, e non avanti.
Item lasso li epitropi et executori de questo mio testamento, et tudori deli mie heriedi de menor etade, Ser Marin Mi. de Bona, Ser Nicola Po. de Gondola, Ser Stefano de Lu-chari, Marin de Brathcho, Nicola Anto. de Butcho, Benedetto de Cotrul, Antonio mio fiol.
E sopra el fatto della stazon e de quello apartien ala stazon, lasso solo governator Antonio mio fiol, in fina che li altri haverano la etade che lui la debia rezer et governar
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
e sostentar la fameia. Et che li epitropi et tudori non se possano impazar per essa, ma sopra questo incargo molto la consciencia del detto Antonio, che voia ben governar la detta stazon et rezer la casa, et render bona raxon ali fratelli, etfarli lo dover a chadaun come voria fosse fato a lui e como spero in la sua bontade non fara altramente. Et fazan-do altramente, che non lo credo, voio che abia la mia maledicion.
Anchora voio che, satisfato che sera tute le predette cosse, zoe in ultimis quelli epitropi se troverano, alora abiano uno anello d'oro de yppr XX per chadauno quando manchasse la linea maschulina e fosse venduto, come e detto di sopra.
Quod quidem testamentum nullo testimonio rumpi possit.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
PRILOG II: GENEALOGIJA RODA NATALIS (NALIS, NALE)
Nicola (de Natus, de Nati), XIII-XIV v.? |
Theodora Nicole de Natus, 2. mart 1334.; Theodorus, f. qu. Nicole de Nati, 31. maj 1336.
?
presbyter Johannes Nalle, Zuane de Nale, 1394-1402 "canonicus maioris ecclesie Ant^barensis"; "publicus iuratus notarisu Antibarensis"
Marinus de Nale, XIV/XV v. bratovština sveštenika u Dubrovniku
Maria
Nicolo, Nicola (1417/49.), trgovac, gastald;
Nicolaus Marini de Nale de Antibaro (1451.)
^ Nicoletta,
Nicoletta,
I Zuanne, trgovac (t1451''?)'
Antonio, 1451., trgovac, Dubrovnik
Jeronimo, *c. 1435. Dubrovnik, 1451. Hieronymus Nicole Marini de Nale, ordinis sancti Benedicti, Sv. Marija na Mljetu, 1459.
Nicola , 1451.;		Anucla, 1451.
gastald antunina,		dominikanski
1488.		samostan
		sv. Marije de Anzoli,
		Dubrovnik
Nicola de Zuanne, 1451. mlin za masline, vinograd u Pradamosu; Bar
Signor Nicolo
Natali, Bar, 1629/33.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
„PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARY REFLECTIONS OF MEDIEVAL IMAGERY OF THE PATRICIAN LINEAGE NATALIS (NALIS, NALE) FROM BAR
Savo MARKOVIC
Barska plovidba JSC Bar, 85000 Bar, Obala 13. Jula bb, Montenegro e-mail: markovics@t-com.me
SUMMARY
Analysing the unpublished testamentary source materials from the State Archive of Dubrovnik, the aim of the research paper is to reconstruct the genealogy and the biographies of the members of the patrician lineage Natalis (Nalis, Nale) from Bar in the 15th Century, as well as, on the basis of other records and historiography, their relating ancestry, offsets, families and descendants.
Medieval documents are enabling the widening of understanding of that period, rendering fragmented, yet stratified imagery of complex reflexions that tried to interpret reality and transcendence, showing the historic background that determined the upper social class on the south of eastern Adriatic coast. Such testamentary notarial acts are ofpara-mount importance for interdisciplinary research, comparative analyses and criticism of constructed, obsolete historiographic narratives, for the redefinition of characteristics of urbanity and social elite, confirming on a several discursive levels, expressively, symbolically and iconically, its values, inclinations, and aspirations.
The starting point in marking of context and recognition of relevant indicators is a strong, cohesive role of pater familias. It imposed loyalty and discipline in the family and in kindred, which were not changed with the emancipation from paternal authority. Secure possession background was enabling the communication on many fields, travelling and encounters, exchange of knowledge, ideas and cultural goods, which were forming and enriching the members of various communities, the people of related area. Hence, the eastern Adriatic coastal towns, prudentially renewing and at the same time preserving the biologic, linguistic, and cultural continuity of indigenous population, were the places of mediation with its own hinterland, the borders of the civilizations and of the worlds.
Differently than Dubrovnik, the town of Bar, as a smaller community confining with significant perturbations, was showing more adherence to the heridity formed by the religious metropolis and rich material substratum acquired in time of closer conection with Slavic backing. In the late Middle Ages, the town was separated from it with evermore cultural and religious distance, creating the difference that intra moenia will inflexibly culminate with „hypertrophied" catholicity, symbolically announcing the own downfall.
Yet, the common social limitations were surmounted by redirecting the economic activities and the change of modalities of sustention of wealth. Analysing the data on the individual level, historiography omitted to project, systematically and synthetically, the homeland reflections of the activities of emigrants from Bar. Also, the positions that they were taking in ecclesiatical institutions of the hometown were imposing them as topoi of remembrance, to which will be bequeathed significant sums of money and the real estate.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Furthermore, depending on particularities, authenticity, and a prospective of the patrimony, such an imagery within the family might imply the marital strategy or hereditarian avarice. Confessingly explicit are the fraudulent customs, the integrative part of the running of business. Nevertheless, the compassion following the life appeasement and the fear of hell were introducing the endeavour to do everything in order to discharge the own conscience.
Prominent in the social life of Bar and Dubrovnik in Quattrocento, Natalis family is witnessing the guidelines of quondam economic motion, the integrative juridical and cultural traditions, reflecting also the spiritual fundamentals of European Mediterranean.
Key words: Bar, Natalis (Nalis), patriciate, testament, church institutions, heritage
IZVORI I LITERATURA
Annales Ragusini (1883): Nodilo, S. (ur.): Annales Ragusini anonymi item Nycolai de Ragnina; Scriptores, I. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, XIV. Zagrabiae, Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium (ed.), in taberna libraria L. Hartman (Kugli & Deutsch).
Arkiv (1863): Kukuljevic Sakcinski, I. (ur.): Marina Sanuda Odnošaji skupnovlade mle-tačke prama južnim Slavenom; Rapporti della Republica Veneta coi Slavi meridionali. Brani tratti dei diarj manoscritti di Marino Sanudo. (continuazione.) 1501-1517. Ar-kiv za povjestnicu jugoslavensku, VI. U Mletcih, „Izdan troškom družtva za jugosla-vensku povjestnicu i starine". U pečatnji Del Comercio.
ASVE-NT - Archivio di Stato di Venezia (ASVE), Notarile testamenti (NT).
DAD-TN - Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), Testamenta notariae (TN), sv. 8, 13, 14, 15, 17.
DAD-DN - DAD, Diversa Notariae (DN), Ser. 26, br. 15.
Libri domorum (2007): Knjige nekretnina dubrovačke opcine (13-18. st.) / Libri do-morum et terrenorum communis Ragusii deliberatis ad affictum (ssc. XIII-XVIII). Benyovsky Latin, I., Zelic, D. (prir.). Zagreb, Dubrovnik, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 7/1, I-II.
Orbini, M. (1999): Kraljevstvo Slavena. Prev.: Husic, S.; prir. i napisao uvodnu studiju: Šanjek, F. Zagreb, Golden marketing.
SC (2009): Antovic, J. (ur.): Statvta civitatis Cathari - Statut grada Kotora, II, prevod originala iz 1616. godine sa naučnim aparatom. Kotor, Državni arhiv Crne Gore.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
Šafarik, J. (1862): Srbski istorijski spomenici mletačkog arhiva. Glasnik Društva srbske slovesnosti, XIV, Beograd, 1-232.
Thalloczy, L., Jireček, C., Sufflay, E. (1913): Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia. Vol. I. Vindobonae, Typis Adolphi Holzhausen.
Valentini, G. (1968): Acta Albaniae iuridica. Beiträge zur Kenntnis Südesteuropas und des Nahen Orients, I. München, R. Trofenik.
Zamputti, I. (1963): Relacione mbi gjendjen e Shqiperise veriore e te mesme ne shekul-lin XVII, I (1610-1634). Burime dhe Materiale per historine e Shqiperise, 3. Tirane, Universiteti Shteteror, Instituti i Historise dhe i Gjuhesise.
Ančic, M. (1997): Srednjovjekovni montaneji. Starohrvatska prosvjeta, III, 24. Split, 127-148.
Ančic, M. (2001): Na rubu zapada: tri stoljeca srednjovjekovne Bosne. Zagreb, Dom i svijet.
Ančic, M. (2005): Splitski i Zadarski kaptol kao "vjerodostojna mjesta". Fontes: izvori za hrvatsku povijest, 11. Zagreb, 11-77.
Badurina, A. (2006): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršcanstva, Badurina, A. (ur.); Uvod u ikonologiju / Ivančevic, R. Zagreb, Kršcanska sadašnjost.
Bašic, D. (2006): Pomorstvo Dubrovnika od XII. do početka XX. stoljeca. Pomorski zbornik, 44, 1. Rijeka, 139-177.
Beritic, L. (1956): Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku. Dio I. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10. Split, 15-83.
Brajkovic, V. (1975): Collegantia. Pomorska enciklopedija, 2, Brajkovic, V (ur.). Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod.
Boerio, G. (1856): Dizionario del dialetto veneziano. Seconda edizione aumentata e corretta, aggiuntovi l'indice italiano veneto. Venezia, premiata tipografia di Giovanni Cecchini edit.
Boschetto, L. (2005): Tra Firenze e Napoli. Nuove testimonianze sul mercante-umanista Benedetto Cotrugli e sul suo Libro dell'arte di mercatura. Archivio storico italiano, CLXIII, 606, IV Firenze, 687-715.
Boškovic, D. (1962): Stari Bar. Beograd, Savezni institut za zaštitu spomenika kulture.
Campbell, L., Dunkerton, J., Kirby, J., Monnas, L. (2001): Two Panels by Ercole de' Roberti and the Identification of 'veluto morello'. National Gallery Technical Bulletin, 22, London, 29-41.
Coškovic, P. (2009): Kotruljevic, Benedikt. U: Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=250 (8. 8. 2013.).
Čuk, R. (1986): Srbija i Venecija u XIII i XIV veku. Beograd, Istorijski institut, Prosveta.
Čuk, R. (1999): Trgovci iz zetskih gradova u Dubrovniku i srpskim zemljama u srednjem veku. Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, Zbornik radova sa okruglog stola Istorijskog instituta, 3. Podgorica: Istorijski institut RCG, 153-166.
Čuk, R. (2005): Dubrovačka porodica Tributinic u srednjem veku. Istraživanja, 16. Novi Sad, 241-248.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Caldarevic, V. (1957): Kulturni lik Dubrovnika u XV. stolječu. Dubrovnik 3/1-2. Dubrovnik, 1-22.
Darovec, D. (2010): Ruolo dei vicedomini istriani nella redazione degli atti notarili in rapporto ad uffici affini dell'area adriatica. Acta Histriae, 18, 4, 789-822.
Eastaugh, N., Walsh, V., Chaplin, T., Siddall, R. (2008): Pigment Compendium. A Dictionary and Optical Microscopy of Historical Pigments. Oxford, Elsevier Ltd.
Fabijanec, S. F. (2002): Bilanca (rimanenze) u glavnoj računovodskoj knjizi Ivana i Lukrecije Detrico (1520.-1533.). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 20. Zagreb, 95-123.
Fabijanec, S. F. (2003): Dva trgovačka inventara kao pokazatelji ekonomskog i kultur-nog života Zadra u XIV. stolječu. Povijesni prilozi, 22, 25. Zagreb, 93-131.
Fabijanec, S. F. (2004): Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV sto-lječu. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 22. Zagreb, 55-120.
Fejic, N. (2008): Jedan pogled na ratove Dubrovnika. Istorijski časopis, LVI. Beograd, 117-151.
Grbavac, B. (2008): Notari kao posrednici izmedu Italije i Dalmacije - studije, službe, seobe izmedu dvije obale Jadrana. Acta Histriae, 16, 4. Koper, 503-526.
Grujic, N. (2012): Studio u dubrovačkim kučama prve polovice 15. stolječa. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 36. Zagreb, 43-52.
Gulin, A. (2003): Srednjovjekovni Kotorski kaptol (Capitulum ecclesiae Catarensis). Stjepanu Antoljaku u čast, Zbornik, Kolanovič, J. (ur.). Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 77-93.
Heyer Von Rosenfeld, C. G. F. (1873): Wappenbuch Der Adel des Königreichs Dalma-tien. Nürnberg, Verlag von Bauer und Raspe (Emil Küster.).
Homa, S. (2004): Kultura svakodnevice u srednjovjekovnom Zadru. Povijesni prilozi, 23, 27. Zagreb, 7-34.
Hrabak, B. (1973): Podgoričani trgovci XV, XVI i XVII veka prema kotorskoj i dubro-vačkoj gradi. Istorijski zapisi, XXVI, XXX, 3-4. Titograd, 255-270.
Hrabak, B. (1999): Privreda Bara u XIV i XV veku. Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, Zbornik radova sa okruglog stola Istorijskog instituta, 3. Podgorica, Istorijski institut RCG, 167-197.
Hrabak, B. (2005): Obnova tekstilne radinosti u Dubrovniku u XVI veku. Istraživanja, 16. Novi Sad, 263-278.
Imhaus, B. (1997): Le minoranze orientali a Venezia 1300-1510. Roma, Il Veltro.
Janekovic Römer, Z. (1994): Na razmedi ovog i onog svijeta, Prožimanje pojavnog i transcendentnog u dubrovačkim oporukama kasnoga srednjeg vijeka. Otivm, 2 (3-4). Zagreb, 3-15.
Janekovic Römer, Z. (1996): „Pro anima mea et predecessorum meorum". Death and the Family in Fifteenth-Century Dubrovnik. Medium ^vum Quotidianum, 35. Krems, 25-33.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
Janekovic Römer, Z. (1999): Okvir slobode. Dubrovačka vlastela izmedu srednjovje-kovlja i humanizma. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Janekovic Römer, Z. (2006): Obiteljska knjiga Andrije Antojeva de Pozza (1569-1603). U: Jerše, S., Štih, P., Mihelič, D. (ur.): Med srednjo Evropo in Sredozemljem : Vojetov zbornik. Ljubljana, Založba ZRC; ZRC SAZU, 485-497; Https://bib.irb.hr/.../333767. Obiteljska_knjiga_Andrije_Antojeva_de_Pozza.doc, 1-13 (5. 11. 2013.).
Janekovic Römer, Z. (2009): The family records of Andreas de Pozza from 1569-1603. Dubrovnik Annals, 13. Dubrovnik: 37-54.
Janekovic Römer, Z. (2013): Udobni dom suknara Miihovila Petrovog: svakodnevi-ca bogate gradanske obitelji u anžuvinskom Zadru. U: Istarski povijesni bijenale, s temom „Domus, casa, habitatio...: kultura stanovanja na jadranskom prostoru", 5, Poreč 2011; Https://bib.irb.hr/.../640747.Udobni_dom_suknara _Mihovila_ Petrova. doc, 1-19 (9-29), (13. 11. 2013.).
Jerkovic, M (2012): Načini stjecanja kanonikata zagrebačkog kaptola u 14. stolječu. Croatica Christiana periodica, XXXVI, 70. Zagreb, 1-25.
Jireček, C. (1902): Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften: Philosophisch-historische Klasse, XLVIII Band, III. Wien, 1-104 (167-270).
Jireček, C. (1904a): Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner II. Archiv für Schlavisc-he Philologie, XXVI. Berlin, 161-214.
Jireček, C. (1904b): Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften: Philosophisch-historische Klasse, XLIX Band, II., I. Wien, 1-80.
Jireček, C. (1904c): Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften: Philosophisch-historische Klasse, XLIX Band, III., II. Wien, 1-78 (92-169).
Jireček, K. (1923a): Istorija Srba. Knjiga II. (do 1537); preveo i dopunio Jovan Radonič. Beograd, Geca Kon.
Jireček, K. (1923b): Istorija Srba. Sv. III. (Kulturna istorija: I. deo); preveo i dopunio Jovan Radonič. Beograd, Geca Kon.
Jireček, K. (1962): Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka. Zbornik Konstantina Jirečeka, II. Beograd, Posebna izdanja SANU, knj. CCCVI, Odeljenje društvenih nauka, 42.
Juric, F. (1916): Povjesno-opisni prikaz franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb, Tiskara i litografija C. Albrechta.
Kotrulj, B. (2009): Benedikt Kotrulj, Libro del arte dela mercatura. Knjiga o vještini trgovanja, Janekovič Römer, Z. (ur.). Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, Hrvatski računovoda.
Kovijanic, R. (1973): Bar i Barani u kotorskim spomenicima XIV vijeka. Istorijski zapisi, XXVI, XXX, 3-4. Titograd, 219-232.
Krasic, S. (1987): Dominikanski samostan Sv. Križa u Gružu (1437-1987), Povijesni pregled. Croatica Christiana periodica, 11, 20. Zagreb, 184-199.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARNI ODRAZI ..., 509-550
Krasic, S. (1997): Dominikanci, Povijest reda u hrvatskim krajevima. Zagreb, Nakladni zavod Globus.
Krasic, S. (2004): Počeci hrvatskoga visokog školstva u okviru ranih sveučilišnih gibanja u Europi. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 22. Zagreb, 121-172.
Ladic, Z. (2002): O nekim oblicima brige za siromašne i marginalne pojedince i grupe u dalmatinskim komunama u kasnom srednjem vijeku. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 20. Zagreb, 1-25.
Ladic, Z. (2000): Oporučni legati pro anima i ad pias causas u europskoj historiografiji. Usporedba s oporukama dalmatinskih komuna. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 17. Zagreb, 17-29.
Llorenf i Blat, J. (2012): Sentencies catoliques del div^ poeta Dant (1545) de Jaume Ferrer de Blanes: edicio critica del text. Universitat de Girona. Http://dugi-doc.udg. edu:8080/handle/10256/7428 (11. 10. 2013.).
Lonza, N. (2008): Dubrovački patriciji pred izazovom prava (druga polovica 14. i 15. stolječe). Acta Histriae, 16, 1-2. Koper, 117-136.
Lonza, N. (2010): Dubrovački studenti prava u kasnom srednjem vijeku. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 48. Dubrovnik, 9-45.
Lonza, N. (2012): Za spas duša, na dobrobit države: Dubrovački rizničari i vremenita dobra za vječnu nabožnu svrhu (13-15. stolječe). Knjiga rizničarskih najmova - Liber affictuum thesaurarie (1428-1547), (prir. Danko Zelič), Monumenta historica Ragu-sina, XII. Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 9-24
Lorger, S. (2011): Kermes, crvac - i još neka crvena bojila. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 49. Dubrovnik, 27-76.
Lucas, F. (1712): Commentarius in Sacro-Sancta Quatuor Iesu Christi Euangelia. Ut et reliqua, majorem ad S. Scripturs lucem, opuscula omnia. Editio Altera: Cura & studio G.V.V Antverpiae, Typis Christiani Vermey.
Mahnken, I. (1960): Dubrovački patricijat u XIV veku, I. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti, posebna izdanja, 340.
Manančikova P. N. (1977): Rana manufaktura i socijalni aspekti povijesti zanatskog sta-novništva Dubrovnika u XV i na početku XVI stolječa. Radovi, 10. Zagreb, 341-356.
Markovic, I. (1902): Dukljansko-barska metropolija. Zagreb, tisak Antuna Scholza.
Markovic, S. (2006): Studia Antibarensia. Perast, Gospa od Škrpjela.
Markovic, S. (2009): „U kriposti suetogaposluxd" - povijest barske patricijske familije Samuelis. Povijesni prilozi, 28, 37. Zagreb, 191-215.
Mijuškovic, J. (1961): Dodeljivanje dubrovačkog gradanstva u srednjem veku. Glas SAN, CCXLVI, 9. Beograd, 89-127.
Mirkovich, N. (1943): Ragusa and the Portuguese Spice Trade. Slavonic and East European Review, American Series, 2, 1. Http://www.jstor.org/stable/3020140 (accessed: 04/11/2013), 174-187.
Savo MARKOVIC: „PER DISCHARIGO DELLA CONSCIENCIA": TESTAMENTARM ODRAZI ..., 509-550
Petricioli, I. (1982): Prilog zadarskim graditeljima XIV i XV stoljeca. Radovi Filozof-skog fakulteta u Zadru, Razdio društvenih znanosti 20(9)/1980-1981. Zadar, 29-42.
Pešorda Vardic, Z. (2012): U predvorju vlasti: dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku. Zagreb - Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za po-vijesne znanosti u Dubrovniku, Hrvatski institut za povijest.
Pezelj, V. (2010): Pomorskopravne odredbe Paškog statuta iz 1433. Zbornik radova Prav-nog fakulteta u Splitu, 47, 4. Split, 821-836.
Pinelli, P. (2013): Piero Pantella iz Piacenze i proizvodnja tkanina u Dubrovniku u prvoj polovici 15. stoljeca (s talijanskog prevela Nella Lonza). Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 51/1. Dubrovnik, 61-74.
Prijatelj Pavičic, I. (2011): Prilog poznavanju dubrovačkih molitvenika XV. stoljeca. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 42, 1. Split, 205-249.
Skok, P. (1928): O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svijetlu onomastike. Razprave SAZU, IV. Ljubljana, 1-42.
Skok, P. (1972): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II. Zagreb, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti; pretisak 1988: Zagreb, JAZU, ČGP Delo, OOUR Globus, Izdavačka djelatnost.
Stipišic, J. (2000): Inventar dobara Mihovila suknara pokojnog Petra iz godine 1385. Zadar, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru.
Tadic, J. (1961): Les archives economiques de Raguse. Annales, Economies, Societes, Civilisations, 16, 6. Paris, 1168-1175.
Vekaric, N. (2012a): Vlastela grada Dubrovnika, 2, Vlasteoski rodovi (A - L). Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vekaric, N. (2012b): Vlastela grada Dubrovnika, 3, Vlasteoski rodovi (M - Z). Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vilar, H. M. V. A. (2007): Canons and Cities: Cathedral Chapters and Their Social Composition in Medieval Portugal. E-journal of Portuguese History, 5, 2. Porto, Providence, 1-19.
Voje, I. (2008): Prilog trgovini crvcem (chermesium) u srednjovekovnom Dubrovniku. Istorijski časopis, LVI. Beograd, 101-116.
Vojnovic, K. (1899): Bratovštine i obrtne korporacije u Republici Dubrovačkoj, od konca XIII. do konca XVIII. vijeka. Monumenta historico-juridica Slavorum meridiona-lium, VII, I. Zagreb, Jugoslav. akademija znanosti i umjetnosti.