RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Anno 15 1981 Fasc. 1 PROPRIETARli IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE LJUBLJANA UDK 616-073.75 + 615.849 +616-006-07 /-08:621.039.8(05)(497.1) Radio!. lugosl. 1 1 YU ISSN 0485-893X Sekcija za radiologiju i nuklearnu medicinu ZLH -ogranak Split i KBC Rebro, organiziraju od 3-6. listopada 1981. godine u Splitu, hotel •lav•, Miljevac Treci znanstveni skup radiologa Socijalisticke republike Hrvatske Teme skupa su slijedece: Radiologija medijastinuma Radiološka dijagnostika hepatobilijarnog sustava i pankreasa Teme po izboru Prijave referata treba uputiti najkasnije do 15. VI 1981. sa sažetkom na našem jeziku do 200 rijeci na adresu: dr 2arko Vitezica, 58000 Split, Rudera Boškovica 28-4, telefon 058/554 392 U okviru skupa održati ce se Drugi medunarodni tecaj sa temom: Radiologija medijastinuma -ukljucivši stecene i prirodene bolesti aorte (dijagnostika odraslih i djece) uz sudjelovanje svjetskih strucnjaka iz ovog podrucja: M. Coulomb (Francuska), CI. Faure (Francuska). Z. Fumagalli (Italija), G. Juliani (Italija), G. Kalifa (Francuska), Ph. Marache (Francuska), Ph. Montagne (Francuska), M. Osteaux (Belgija), F. Pinet (Francuska). S. Romani (Italija), P. Rossi (Italija), E. G. Theros (USA), M. Viamonte (USA), P. Wettstein (švicarska), organizatori: D. Katunaric (Jugoslavija) i G. F. Pistolesi (Italija). Sva predavanja ce biti simultano prevodena na naš jezik. Kotizacija za sudjelovanje na skupu i tecaju iznosi do 15. VI 1981: -za specijaliste 2.500 din -za specijalizante 1.500 din a uplacuje se na žiro racun SDK Split, broj: 34400-678-1221 OOZLH sa naznakom za Treci znanstveni skup radiologa SR Hrvatske. Poslije tog roka kotizacija za speci­jaliste iznosi 3.000 din. RADIOLOGIA IUGOSLAVICA PROPRIETARII IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE LJUBLJANA ANNO 15 1981 FASC. 1 Collegium redacton.:m: N. Allegretti, Zagreb -Xh. Bajraktari, Priština -M. Bekerus, Beograd -E. Bic;:aku, Priština -F. cengic, Sarajevo -M. Dedic, Novi Sad -J. E>ordevic, Sarajevo ­S. Hernja, Ljubljana -D. lvanicevic, Zagreb -B. Karanfilski, Skopje -B. Kastelic, Ljubljana -K. Kostic, Beograd -S. Ledic, Beograd -A. Lovrincevic, Sarajevo ­ B. Mark, Zagreb -N. Martincic, Zagreb -L. Milaš, Zagreb -J. Novak, Skopje -l. Obrez, Ljubljana -F. Petrovcic, Zagreb -S. Plesnicar, Ljubljana -S. Popo­vic, Zagreb -B. Ravnihar, Ljubljana -Z. Selir, Sremska Kameni·ca -P. Soklic, Ljubljana -G. Šestakov, Skopje -V. šobic, Beograd -š. špaventi, Zagreb ­ M. Špoljar, Zagreb -D. Tevcev, Skopje -B. Varl, Ljubljana Redactor principalis: L. Tabor, Ljubljana Secretarius redactionis: J. Škrk. Ljubljana Redactores: T. Benulic, Ljubljana -B. Tavcar, Ljubljana UDK 616-073.75+ 615.849 + 616-066-07 /-08:621.039.8(05) (497.1) Radiol. lugosl. YU ISSN 0485-893 X lzdavacki savet revije Radiologia lugoslavica: M. Antic, Beograd -Xh. Bajraktari, Priština -D. Bilenjki, Sarajevo -K. Granic, Beograd -N. lvovic, Titograd -N. Kapidžic, Sarajevo -A. Keler, Niš -M. Ku­bovic, Zagreb -L. Lincender, Sarajevo -M. Lovrencic, Zagreb -M. Matejcic, Rijeka -Z. Merkaš, Beograd -P. Milutinovic, Beograd -J. Novak, Skopje ­ P. Pavl•ovic, Rijeka -S. Plesnicar, Ljubljana -L. Popovic, Novi Sad -M. Porenta, Ljubljana -R. Stankovi<':, Priština -V. Stijovic, Titograd -l. šimonovic, Zagreb ­ J. Škrk, Ljubljana -L. Tabor, Ljubljana -l. Tadžer, Skopje -B. Tavcar, Ljubljana Tajnica redakcije: Milica Harisch, Ljubljana Doprinosi ustanova na osnovu samoupravnih dogovora: -Onkološki inštitut v Ljubljani -Inštitut za rentgenologijo KC, Ljubljana -Inštitut za radiologiju Klinicke bolnice u Novom Sadu -Radiološki institut Medicinskog fakulteta Priština -Klinika za nuklearno medicino, KC, Ljubljana Pomoc reviji: -ELEKTRONSKA INDUSTRIJA, Niš -KRKA, Novo mesto -LEK, Ljubljana -FOTOKEMIKA, Zagreb -SIEMENS, Erlangen -GAMMA, Budapest Univerzalna decimalna klasifikacija: Inštitut za biomedicinsko informatiko, Medicin­ska fakulteta, Univerza v Ljubljani RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Casopis za rendgendijagnostiku, radioterapiju i onkologi.ju, nuklearnu medicinu, radiobiologiju, radiofiziku i zaštitu od ionizantnog zracenja Glasilo Udruženja za radiologiju i nuklearnu medicinu Jugoslavije i Udruženja za nuklearnu medicinu Jugoslavije lzlazi cetiri puta godišnie Pretplata za ustanove 800 din, za pojedince 400 din lzdavaci: Uprava Udruženja za radiologiju i nuklearnu medicinu Jugoslavije Izvršni odbor Udruženja za nuklearnu medicinu Jugoslavije Adresa redakcije: Onkološki inštitut, Vrazov trg 4, 61000 Ljubljana Broj cekovnog racuna: 50101-678-48454 Broj deviznog racuna: 50100-620-000-32000·10-5130/6 LB -Ljub·ljanska ba:ika -Ljubljana Odgovorni urednik: prof. dr. L. Tabor, Ljubljana Reviju Radiologia lugoslavica indeksiraju i/ili abstrahiraju: Medico -informationdienste GmBH, Berlin, revija Physics in Medicine and Bio­logy i Biomedicina Slovenica Tiskala Tiskarna Slovenija, Ljubljana RADIOLOGIA IUGOSLAVICA ANNO 15 1981 FASC. 1 SADR!AJ Rendgenska dljagnostlka Ultrazvuk I anatomija gornjeg abdomena Cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, n, M. Agbaba . ---7 Ultrazvocna ali radiografska holecistografija? Demšar M., V. lstinic, A. Višnar-Perovic 23 Novi rani rentgenski skeletni znak multiplog mijeloma ­karakteristicno promijenjena unutrašnja kontura femura Tabor L., V. Jevtic 27 Spremembe na skletu pri kronicno dializiranih bolnikih Višnar-Perovic A., L. Tabor 31 Pomen pravilne projekcije pri poškodbah vratne hrbtenice Škrbec M., L. Tabor 35 Rede lokalizacije asepticnih osteonekroza kod dece Grivceva-Janoševic N., D. Tevcev 39 lshemicni kolitis -prikaz slucaja Radojkovic .s., N. Kušic 45 Degenerativna žilna oboljenja mozga u klinickoj i angiografskoj slici Stojanovic J. 49 Ekstraurinarna simptomatologija kod malignih tumora prostate i njen znacaj u detekciji ove bolesti Jovanovski D., K. Popovic, A. Dimitrova 55 Kontrastna sredstva Bajec-Brstovšek M. Nuklearna medicina Scintigrafska dijagnostika svježih i starih fraktura kralješnice Dodig D., P. Martinac, S. Davila, J. Hancevic, B. Ugarkovic 77 MTF sistema gama kamera -kompjuter u ovisnosti o upotrijebljenoj matrici Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric 81 Radioterapija i onkologija Radioterapija kod anaplasticnih karcinoma glandulae thyreoideae Nikolova L., A. Trajkov, M. Evtimovski, D. Jovanovski, C. Tolevska 85 Radioterapija malignih limfama gastrointestinalnog trakta Jovanovski D., A. Dimitrovska, K. Popovic, A. Stefanovski, A. Trajkov 89 Prva iskustva u elektronoterapiji kod metastatski promenjenih limfnih žlezda na periferiji tela Dimitrovska A., K. Velkov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovski Radiobiologija študija transformacije BHK celic in vitro z delovanjem metronidazola in timidazola v hipoksiji Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec 97 Vprašanja kancerogeneze, 2. kromosomski proteini in rak Schauer P., J. škrk 103 Varia Saopštenja 109 RADIOLOGIA IUGOSLAVICA ANNO 15 1981 TABLE OF CONTENTS Diagnostic radiology Diagnostic ultrasound and anatomy of the upper abdomen cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-cicin-šain, M. Agbaba Cholecystography -by ultrasound or radiography? Demšar M., V. lstinic, A. Višnar-Perovic A new early roentgenologic skeleta! sign of multiple myeloma Tabor L., V. Jevtic Changes on the skeleton of chronically dialyzed patients FASC. 1 23 27 31 Cervical spine injuries: importance of correct total spine radiography škrbec M., L. Tabor 35 Aseptic osteonecrosis of childr.en Grivceva-Janoševic N., D. Tevcev 39 lschemic colitis -case report Radojkovic S., N. Kušic 45 Glinica! and arteriographic picture of degenerative vascular abnormalites in the braln Stojanovic J. 49 Extraurinal simptomatology of malignant tumors of prostatae and its importance far the detection of the disease Jovanovski D., K. Popovic, A. Dimitrova 55 Contrast media Bajec-Brstovšek M. Nuclear medicine Scintigraphic diagnosis of fresh and old spine fractures Dodig D., P. Martinac, S. Davila, J. Hancevic, B. Ugarkovic MTF gamma camera -computer in depends of matrix size Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric 77 81 Radiotherapy and oncology Radiotherapy of anaplastic thyroid carcinoma Nikolova L., A. Trajkov, M. Evtimovski, D. Jovanovski, C. Tolevska 85 Radiotherapy of gastrointestinal malignant lymphoma Jovanovski D., .A. Dimitrovska, K. Popovic, A. Stefanovski, A. Trajkov 89 The electron beam therapy of peripheral lymph nodes Dimitrovska A., K. Velkov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovski Radiobiology Study of in vitro transformation of BHK cells treated with metronidazole and tinidazole in hypoxia Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec 97 Ouestions on carcinogenesis, 2. chromosomal proteins and cancer Schauer P., J. škrk 103 Varia Reports 109 KLINICKI BOLNICKI CENTAR U ZAGREBU ZAVOD ZA RADIOLOGIJU, REBRO -ZAGREB ULTRAZVUK I ANATOMIJA GORNJEG ABDOMENA Cicin-šain š„ N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, M. Agbaba Sažetak: Kroz kratki historijski razvoj ultrazvuka iznose se njegove fizikalne i biološke osobine, nacin primjene, izvodenje presjeka, anatomske slike po­jedinih parenhimatoznih organa i velikih krvnih žila gornjeg abdomena. Spo­minje se dijagnosticka vrijednost, prednost i mogucnosti ultrazvucne dijagno­stike. UDK 616.36/.37-07 + 616.61-07:534-8 Deskriptori: ultrazvok, ultrazvok-diagnosticna raba, abdomen, jetra, žolcevodi, žolcnik, pankreas, nadledvicne žleze, ledvica, krvne žile Radiol. lugosl., 15; 7-22, 1981 L Uvod -Buduci da radiolozi kao integra!ni dio klinickog tirna svoja dijagnosticka sazna­nja crpe uz pomoc suvremene !lledicinske tehnologije. to su u svom svakodnevnom radu prihvatili i !lletodu ultrazvuka. Dijagnosticke vrijednosti ultrazvuka doživ­ljavaju svoj nagli progres tijekom posljednjih 10 godina tako. da u najnovije vrijeme posta­je komplementarna radiološka metoda mno­gim drugim klasicnim pretragama, a narocita rendgenološkim skenerima. Danas ju neki nazivaju »sonarnom tehni­kom« ili »ultrasono tomografijam«. Metoda je neinvazivna i bezopasna, a dijagnosticki vrlo pouzdana. Povijest -Primjena ultrazvuka u medi­cini ima se uveliko zahvaliti braci Curie•, koji su vec 1880 otkrili da neki kristali pu­tem piezoelektricnog efekta stvaraju ultra­zvuk. Nažalost njihovo otkrice je kroz duži vremenski period palo u zaborav, da bi ga tek 1912 godi ne Richardson20 ponovno pri­mjenio. ali u svrhu izracunavania udaljenosti brodova od ledenjaka. Od tog vremena pa sve do sredine II. svjetskog rata ultrazvuk se uglavnom korist10 za pronalaženje pod­mornica. mjerenje duhine i konfiguracije morskog dna ili za otkrivRnje jata riba. od- _J nosno pri utvrclivanju pogrešaka unutar me­tala (Sokolow23 ) U medicinskoj literaturi se 1942 godine javljaju prvi napisi o vrijednosti ultrazvuka. Dussik7 • austrijski neurolog. u casopisu »Neurološka fizijatrija«, objavljuje primjenuaultrazvuka kao metodu »hiperfonografije« priaotkrivanju patoloških intrakranijalnih proce­sa. Nakon drugog svjetskog rata metoda ul­trazvuka se sve više razvija u dijagnostickeasvrhe ponajprije pri razgranicenju normalnogaod tumoroznog tkiva mozga, a kasnijih go­dina, posebice tijekom zadnjeg decenija priaanalizama dojke, u ginekologiji, oftalmologi­ji, kardiologiji ; razmatranju abdominalnihaorgana.a Fizika -Ultrazvuk je mehanicko-vibraci­ona energija, cije su frekvencije nezamjet­ljive za ljudsko uho. Nastaje kao posljedica mehanicke deformacije nekih prirodnih kri­stala (kvarc) i sintetickih materijala (bari­jum-titanat. barijum-cirkonat-titanat, olovni­cirkonat-titanat. litij-sulfat i t. d.). Pri mehanickoj deformaciji kristala stvara se elektricni potencijal na njihovoj površini (piezoelektricni efekt). Tako nastali elektric­ni potencijal upravo je proporcionalan s me­hanickom de[mmacijom kristala. Predznak Rad primljen: 4.11.1980 cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-cicin-šain, M. Agbaba elektricnog potencijala se mijenja zaviBno o torne da li se kristal komprimira ili isteže. Obrnuto. ako na polove kristala privadimo izmjenicnu struju visokih frekvencija doci ce do titranja kristala i vibracionih gibanja u njemu uz promjenu debljine kristala (obrnuti piezoelekt1·icni efekt). Titranje kristala i vi­braciona gibanja u njemu zavise o frekven­ciji izmjenicne struje. Polovi takovih mate­rijala na koje se privadi pozitivni i negativni elektricni naboj jesu na izvjesnoj udaljenosti razmaknuti jedan od drugoga i medusobno odjeljeni keramickom plocicom. koja služi kao izolator. U praksi se ultrazvuk stvara kada se na piezoelekt1·icni materija! privadi visoko frek­ventna struja jacine od 100 do 1000, ponaj­cešce 700 V. Ovdje t1·eba istaci da svaki kri­stal ima kai-akteristicnu frekvenciju, koja ovi­si o njegovoj debljini. velicini i o promjeru. Kada se frekvenciJa (broj titranja u sekundi) približi prirodnoj rezonanci kristala. tada se postižu i najvece amplitude titraja. Dakle, da bi izvjesni kristali titrali mora im se pri­vesti elektricni potencijal, pa ako on stalno pritice nastaje i trajno titranje kristala (Do­ppler-ov sistem aparature). Izbijanje ultrazvucne energije odvija se u impulsima. Svaki impuls traje oko 1 mikro­sekunde. Broj impulsa u sekundi racuna se kao impulsno ponavljanje, koje se obicno krece od 50 do 3000 Hz. Mehanicke valne frekvencije djelimo u 4 grupe: l. valne frekvencije ispod 16 Hz u sekundi kao što se primjerice javljaju pri potresima zemlje, pa ih nazivamo infravalovima. II. valne frekvencije od 16000 do 20000 Hz u sekundi. Ove frekvencije spadaju u spek­tar cujnih valova. III. spektar valova od 20000 do 10 1 0 Hz u sekundi, a to su upravo zvucni valovi. IV. titraji veci od toplinskih pokreta mo­lekula, koje nazivamo hipervalovima. Za razliku od elektromagnetskih valova, medu kojima su i rendgenske zrake a koje se mogu širiti i u vakumu, ultrazvuk se širi kroz cvrste i tekuce materije, a u manjem opsegu kroz plinove. Ljudsko se tijelo u od­nosu na ultrazvuk ponaša kao žitka tekucina kroz koju se ultrazvucni valovi uvijek šire longitudinalno. U smjeru njihovog titranja na pojedinim mjestima nastaju zgusnute, a na pojedinim medusobno udaljene zone ce­stica. U medicinskoj se praksi upotrebljavaju ultrazvucne energije od 0,5 do 15 ili 20 MHz, a pri ispitivanju abdomena od 1,5 do 5 MHz. Provodimo li ultrazvuk kroz homogeni me­dij, cestice medija ce se pomicati, njihati (slika 1) i medusobno sudarati zbog cega Ou lina .dlil . Slika 1 -širenje ultrazvuka kroz homogeni medij nastaju titraji. Njihanje cestica od jednog do drugog kraja u jedinici vremena oznacavamo kao vrijeme titraja ili periode izraženo u Hertz-ima. 1 Hz = 1 titraj u sekundi 1 kHz = 1000 titraja u sekundi 1 MHz = 1000 kHz = ·106 Hz Titraji unutar elasticnog tkiva n. ostaju ograniceni na mjestu njihovog nastanka, vec se u vidu valova prenose na okolinu. Dužina ultrazvucnih valova zavisi o brzini i frekven­ciji titraja. Pri brzini od 1500 m u sekundi, koja se primjenjuje u dijagnostici, titraji se krecu od 1 do 10 MHz, a valne dužine od 1,5 do 0,15 mm. Opcenito treba reci da je brzina valova u jednom izvjesnom tkivu ovis­na o njegovoj velicini, gustoci i elasticitetu, a direktno i o toplini. Brzina ultrazvucnog vala u ljudskom tijelu iznosi 1490 do 1660 metara u sekundi, a jedino u kostima zbog njihove visoke gusto­ce i slabog elasticiteta, oko 3360 metara u sekundi. Kristali niskih frekvencija stvaraju duže i jace prodorne valove, što omogucava pre­gled udaljenih struktura napose kod korpu­lentnih i adipoznih bolesnika. Medutim moc razdvajanja takovih valova je malena, pa se bolje razdvajanje postiže kristalima viših frekvencija, cije su valne dužine krace, a prodiranje ultrazvucnih valova kroz materiju slabije. Upravo zbog toga frekvencije ultra­zvucnih valova u medicinskoj praksi moraju Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena se izabirati kako bi se postigao kompromis izmeclu zadovoljavajuce prodornosti i spo­sobnosti razdvajanja. RazdvaJanje je mogucnost razi i kovanja dvi­ju posve nablizu smještenih tocaka bilo da su one smještene jedna iza druge (aksijalno razdvajanje) ili da leže jedna pored druge (lateralno razdvajanje). Mogucnost aksijalnog razdvajanja zavisi o valnoj dužini i broju titraja. Kod objekta cije je meclusobno rastojanje jedno iza dru­gog u smjeru snopa manje nego li je polo­vina dužine impulsa, ne mogu se sa sigur­nošcu jedan od drugog razdvojiti. Buduci da je dužina ultrazvucnog vala ovisna o frek­venciji, to je i razdvajanje u aksijalnom smje­ru upravo proporcionalno s frekvencijom. Ob­jekti na meclusobnoj udaljenosti od 1,5 do 0,0 mm moci ce se laka meclusobno razdvo­jiti. Lateralno razdvajanje je mogucnost razli­kovanja objekata koji leže postranicno od smjera širenja snopa ultrazvucnih valova i to okomito na uzdužnu osovinu snopa. Raz­dvajanje u ovom smjeru je obrnuto propor­cionalno sa dužinom ultrazvucnih valova. Kada ultrazvucni valovi dopru do granicne plohe dvaju medija razlicitih akustickih svoj­stava, tada ce se jedan njihov dio reflekti­rati, a drugi ce proslijediti svoj put. Odnos reflektiranih valova i onih koji su proslijedili svoj put kroz materiju, odreclen je akustic­nom impendancom· ili otporom tkiva sa sva­ke strane granicne površine i definiran je umnoškom gustoce i brzine ultrazvucnih va­lova. Reflektirana energija ultrazvucnih valova jednaka je ukupnoj energiji umanjenoj za energiju valova koji su proslijedili kroz ma­ teriju. Ovdje treba istaci da je kolicina re­ flektiranih valova tim veca što je i veca raz­ lika akusticne impendance dvaju medija. Up­ ravo zbog toga ce se reflektirati manje u_l­ trazvuka sa granicne plohe koja dijeli kruto tkivo od kosti (40 %) nego li sa površine koja dijeli kruto tkivo od plina (90 %). Bu­ duci da se tkiva istovjetnih akustickih svoj­ stava ne mogu meclusobno razlikovati, govo­ rimo o akusticnoj homogenosti. Naprotiv, kod tkiva razlicitih akustickih svojstava koja se vrlo dobro meclusobno razlikuju govorimo o akusticnoj inhomogenosti buduci da su i amplitude reflektiranih valova razlicite. Am- nadiol. lugosl., 15: 7-22. 1981 plitude reflektiranih valova uvijek su manje od onih koji pristižu sa kristala odašiljaca (sonde). Pri kosom upadu ultrazvucnih valova na granicnu površinu dvaju medija, ugao reflek­tiranih valova biti ce istovjetan što znaci da pri ultrazvucnoj dijagnostici samo sa jednom sondam koja služi i kao odašiljac i kao sa­kupljac reflektiranih ultrazvucnih valova mo­gu se registrirati samo oni koji padaju na granicnu površinu skoro posve okomito (sli­ka 2) 1 MEDIJ POVRŠINA _;> MEDIJ Slika 2 -Zakrivljena granicna površina dvaju medija sa koje se reflektiraju ultrazvucni valovi prema sondi. Sonda služi kao odašiljac i sakup­ ljac ultrazvuka Kad ultrazvucni val prelazi iz jednog me­dija u drugi on se kao i svijetlo lomi. Pri -okomitom upadu nema loma. Za razliku od ultrazvuka na nativnim rend­genogramima se sjene izvjesnih tkiva prem­da imaju razlicitu akusticnu impendancu me­clusobno ne razlikuju. U refleksiji ultrazvucnih valova sa granic­ne površine važnu ulogu ima i njen izgled. Kako mnoga biološka tkiva nemaju glatke površine daci ce do rasapa ultrazvucnih va­lova. cim je površina neravnija tim je i re­fleksija nepravilnija (slika 3). jer se reflek­tirani valovi šire u najrazlicitijim smjerovi­ma. Kolicina rasapa meclutim ne zavisi samo o neravnosti površine granicne plohe nego i o frekvenciji valova, pa mažemo reci da je kod ultrazvucnih valova visokih frekven­cija rasap manj i. Cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, M. Agbaba Od posebnog je dijagnostickog interesa potpuna refleksija na granici dvaju tkiva i zraka ili tkiva i kosti, što znaci da zrakom ispunjen probavni trakt ili pluca onemogu­cuju analizu uz pomoc ultrazvuka. Prije smo spomenuli da se ultrazvucni va­lovi prolazeci iz jednog medija u drugi lome kao i svijetlo. Ako se kod okomitog upada na putu širenja ultrazvucnih valova nade za­preka, valovi ce unekoliko skretati. Kod za­preka nalik zidu sa otvorom, ultrazvucni va­lovi koji idu u smjeru otvora na zidu produ­žiti ce pravolinijski, dok ce na rubovima ot­vora skretati. Kolicina skrenutih valova ovisi o promjeru otvora na zidu i o valnoj dužini.Kada je promjer otvora podjednak sa valnom dužinom tada je i savijanje valova na rubo­vima otvora najjace. U istom se smislu po­našaju valovi ako im se na putu nade ma­lena zapreka (slika 4). Valovi sa ruba zapre- ke ce unekoliko skretati. Kada je promjer zapreke manji od dužine vala tada se savi­janje na rubovima zapreke prakticki nece re­gistrirati, pa možemo reci da je savijanje ultrazvucnih valova ovisno o dužini vala, što znaci, da ce jed na te ista zapreka pri upo­trebi razlicitih valnih dužina uvjetovati i raz­liciti stupanj skretanja. Prolaskom ultrazvucnih valova kroz mate­riju jedan se dio njihove energije pretvara u energiju daljnjeg širenja a drugi u toplinu.To je i bio razlog što je Pohlmann18 1948 godine uveo ultrazvuk i u terapijske svrhe. Dio energije pretvoren u toplinu nazivamokoeficijentnom apsorpcije, koja ovisi o tki­vu i o frekvenciji valova. Najpoželjnije jekada su odnosi daljnjeg širenja ultrazvucnihvalova kroz materiju podjednaki s koefici­jentom apsorpcije. Ovi odnosi intenziteta nazvani su po Aleksandru Bel-u kao „BEL«.Danas se upotrebljavaju mjere u 1 /1 O Bel-a. Snop ultrazvucnih valova tipicne pulzira­juce sonde, koja služi i kao emiter i kao receptor ultrazvuka a u kojoj kristal titra 500 do 1000 puta u sekundi, vrijeme prijema ultrazvuka iznosi 99,9 % od ukupnog vreme_. na, a vrijeme emisije ultrazvuka 0,1 % . Ultrazvucni snop dijelimo na: 1. blisko polje ili Fresnel-ova zona, 2. udaljeno polje ili Frauenhofer-ova zona(slika 5). 1 . , / 1 \ ., I / . \ lo .... ·­ 1 \ - Ol ., 1 ·­ - o o 1 C: !l. ., 1 i 1 1 . 1 rol 1 Slika 5 -Podjela ultrazvucnog snopa Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena Cim se ultrazvucni valovi udaljuju od mje­sta izvora oni ce se na pojedinim mjestima medusobno interferirati, a na pojedinim ce se sumirati. Sumirati ce se oni valovi koji ti­traju istim fazama. Njihovi vrhovi biti ce veci nego li da titraju pojedinacno. Ovaj pojam ukazuje da se titraji u nepo­srednoj blizini sonde tj. u bliskom polju šire paralelno, dok u udaljenom polju divergiraju. Dužina bliskog polja kao i velicina divergent­nog kuta udaljenog polja, ovisni su o dužini valova i promjeru sonde. što je veci poprec­ni promjer sonde tim je i duže bliska polje i manji je kut· divergentnosti udaljenog po­lja. Ovim se nacinom lakše otkrivaju malene strukture i povecavaju fokalne zone. Pod fokalnim zonama podrazumjevamo svaku zonu oko podrucja maksimalne osjet­ljivosti. Da bi se ovo postiglo, sonde se po­mocu plasticnih leca fokusiraju. Lece su sfe­ricnog fokusa cije žarište ovisi o radiusu zakrivljenosti i o materijalu lece. Fokusira­nje ima zadacu da se što više približe gra­nice bliskog i udaljenog polja, kako bi se što bolje razdvojili objekti kao zasebne cjeline. Kod pulzirajucih sonda vrijeme od casa odašiljanja ultrazvuka do trena prijema nazi­vamo mjerom reflektiranog odjeka. Mjera re­flektiranog odjeka zavisi o udaljenosti polja refleksije, o brzini ultrazvucnih valova i o propustljivosti materije kroz koju ultrazvuk prolazi. Moramo istaci da brzina ultrazvuka kroz razlicite materije nije ista, premda joj je po­lazna brzina istovjetna. Princip ehoimpulsa se sastoji u odašilja­nju ultrazvucnih valova u kratkim vremen­skim razmacima u tijelo i u otkrivanju reflek­tiranog odjeka. Saznanje da ultrazvucni valovi prolazeci kroz tijelo slabe zbog rasipanja, skretanja ili apsorpcije dovodi nas do daljnje spoznaje. Odjeci istovjetnih struktura u tijelu, ovisno o torne da li su bliže ili udaljenije od oda­šiljaca daju i razlicite signale. Kod toga pad amplituda odjeka ovisi o frekvenciji i o vri­jednostima apsorpcije tkiva, kao i o torne da li je upotrebljena fokusirana ili nefoku­sirana sonda. Da bi razliciti signali bližih i udaljenijih objekata od odašiljaca bili izjednaceni, upo­trebljava se uredaj za primanje odjeka, koji je uklopljen s vremenskim pojacivacem. Re- Radiol. !ugasi., 15; 7-22, 1981 flektirani odjeci koje prima pulzirajuca sonda izoblicuju u njoj kristal i dovode do stvara­nja impulsa elektricne struje, koja se može na osciloskopu preko pojacala registrirati. Udaljenost mjesta sa kojeg se reflektiraju ultrazvucni valovi izracunava se iz vrijedno­sti vremena odašiljanja impulsa ultrazvucnih valova i njihovog vremena reflektiranja. Pri poznatoj brzini ultrazvuka podrucje sa kojeg se oni reflektiraju nalazi se na polovini puta kojim bi se inace ultrazvucni val širio da nema tog mjesta sa kojeg se reflektira. U praksi se ovo lako utvrdi na katodnom osci­loskopu. Horizontalne crte osciloskopa povezane su sa generatorom koji stvara napon. Napon se linearno vremenski podiže i na taj se nacin direktno utjece da se svijetla tocka na osciloskopu giba od lijeve prema desnoj strani stvarajuci za sobam trag svijetla. Taj trag svijetla nazivamo baznom linijam. Pri padu napona, svijetla se tocka na oscilosko­pu vraca od desne na lijevu stranu, pa budu­ci da se to stalno ponavlja dobiva se utisak kao da svijetla tocka na osciloskopu stalno putuje od lijeve na desnu stranu. Brzina ko­jom raste napon u generatoru, direktno utje­ce na brzinu putovanja svijetle tocke preko ekrana osciloskopa. Poznavajuci brzinu pu­tovanja svijetle tocke u centimetrima u mi­lisekundi, može se odmah i odrediti dubina mjesta od koje se reflektiraju ultrazvucni valovi. Katodne cijevi osciloskopa razlicito su po­dešene. U upotrebi se nalaze: 1. normalna cijev kratke postojanosti, na kojoj se slika zadržava svega nekoliko mili­sekunda. 2. cijev duge postojanosti na kojoj se sli­ka zadržava samo nekoliko sekunda. 3. cijev sa memorijom, koja može služiti bilo kao cijev kratke postojanosti ili kao ci­jev za registraciju memorije. Kod cijevi sa memorijom sve se informa­cije napisane na ekranu osciloskopa mogu zadržati kroz 1 sat, pa ima dasta vremena da se slika može promatrati ili fotografirati. Postaje dvije vrste cijevi sa memorijom. Jedna je dvostruko postojana i u njoj se svi odjeci koji predu stanoviti prag registriraju i prikazuju istovjetnom jasnocom. Druga je vrsta promjenljive postojanosti u kojoj se slika može zadržati od 0,2 do preko 1 mi­ 11 Cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, M. Agbaba nute, ali se istovremeno može i memorirati do 1 sat. Cijevi kratke i promjenjljive postojanosti imaju stanoviti stupanj gradacije _sive skale, dok one dvostruke postojanosti ne registri­raju odjeke ispod izabranog praga. Najprikladnija metoda za registriranje na­stalih slika na katodnim cijevima je upotreba Polaroid filma (velike brzine i jakog kontra­sta sa oznakam 107). Mi se služimo ili po­laroid ili medicinskim jednoslojnim filmom. Od nacina dijagnostickog prikaza ultrazvu­kom najprije cemo opisati »A« nacin. Kod »A« nacina se reflektirani ultrazvucni val sa granicne površine dvaju medija regi­strira na katodnoj cijevi kao vertikalni otklon (šiljak-vertikalna refleksija) na lijevoj strani bazne linije. Slika 6 -Slike reflektiranog ultrazvuka u vidu zubaca iznad bazne linije kod •A• nacina Visine otklona (slika 6) ovise o jacini od­jeka. Vodoravni razmaci izmedu pojedinih otklona -na baznoj liniji mogu se direktno mjeriti milimetrima ili centimetrima i znace udaljenost od mjesta reflektirajuce granicne površine. Ovaj se nacin uglavnom koristi za mjerenje dubine granicne površine, velicine doticne strukture od koje se val reflektira i za utvrdivanje njene konzistencije. · Kod »B« nacina se reflektirani odjeci pri­kazuju na rešetki osciloskopa kao svijetle tocke uz nevidljivu baznu liniju i to razlicite jakosti (slika 7). Jacina svijetla tocke je pri­bližno pr9porcionalna sa jacinom, odnosno amplitudama povratnih valova. Ovaj nacin je osnova za nekoliko važnih dijagnostickih metoda. Kod dvodimenzionalnih, sonda je postavljena na-mehanickom skeneru s mo­ 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 ...... - Slika 7 -Slika reflektiranog ultrazvuka u vidu svijetlih tocaka na osciloskopu duž nevidljive bazne linije gucnosti pomicanja u nekoliko ravnina, pa uvelikl:l podsjeca na radiološku tomografiju i zbog toga ·je nazivaju ehotomografija. Kod linearnog skeniranja (slika 8) sonda se pernice po ravnoj liniji preko površine tijela. Ovakav se nacin obicno koristi pri br­zom ispitivanju ili kada se koriste oscilosko­pi s memorijom. Kod lucnog skena (slika 9) sonda stoji uvijek okomito na površinu ti­jela i rotira oko svoje centralne tocke. Sek­torski sken se dobije kada se sonda njiše Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena s jed ne na drugu stranu ali preko jed ne isto­vjetne pozicije na površini tijela (slika 10). Složeni sken (slika 11) je kombinacija line­arnog i sektorskog skena, koji daje najviše informacija. Slika 8 Linearni sken. Ultrazvucni snop je okomit na smjer pomicanja sonde okomito \ I \ I \ I \ I I \ I \ I \ I \ I I . '1 \ I I \ ,, \ I I \ I \ \ \ I I \ I \ Slika 11 -Složeni sken. Kombinacija linearnog i sektorskog skena »M« nacin ili sken s vremenskim položa­jem je jedan od modifikacija »B« nacina i služi za prikazivanje pomicnih struktura. lm­pulsi odjeka se prikazuju kao svijetle mrlje, a gibanje se registrira pomicanjem vremen­ske linije. Nedavno se razvio i sistem s više eleme·nata (kristala) u sondi pomocu kojeg se mogu promatrati presjeci srca u gibanju. Doppler-ova tehnika bilo kontinuirajucim ili pulzirajucim valom bazira se na saznanju da se frekvencija svijetla ili zvuka mijenja ako se privode ili odbijaju od objekata koji su u pokretu. Primjenjujuci to na ultrazvuk znaci da postaji mogucnost otkrivanja pokre­ta unutar tijela bilo da ono proizilazi od fe­tusa, srca, krvi ili krvnih žila. Sonda u ovoj tehnici se sastoji od niza kristala koji pro­izvode ultrazvucne valove i kristala koji ih primaju kao odjeke. Frekvencije pomicanja zbog Doppler-ovog efekta se filtriraju i poja­cavaju te daju informaciju o brzini struktura koje reflektiraju ultrazvuk. Dobivene infor­macije se mogu pretvoriti u zvucne signale, registrirati kao valove (Yao i Needham20), ili pretvoriti u slike (30 do 40 slika u sekun­ di) koje se pomicu u vremenu (Real-tirne). Slika 10 -Sektorski sken. Snop ultrazvuka po­ Isto tako su razvijene i tehnike koje služe kriva jedan sektor za vrijeme njihanja sonde s u planiranju radioterapije, vodenja igle pri jedne na drugu stranu preko istovjetne pozicije na površini tijela biopsijama ili paracentezi. Kod biopsija po- Radiol. lugosl., 15; 7-22, 1981 Cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, M. Agbaba stoji specijalna sonda sa centralnim kana;om kroz kojeg prolazi igla za biopsiju, što se lako može promatrati na osciloskopu (Kri­stensen i sur.13) lspitivanje gornjeg abdomena -Prvobitna istraživanja abdomena ultrazvukom bila su u podrucju opstetricije i ginekologije. U no­vije vrijeme interes se proširio na citav ab­domen, obzirom na sve usavršeniju tehniku i na sve veci opseg dijagnostickog interesa. U našem izlaganju zadržati cemo se na izgle­du i topografiji struktura gornjeg abdomena. P-rije svakog ispitivanja odredeno se po­drucje na koži bolesnika premaže uljem ili razlicitim preparatima želatine, odnosno že­lea, koji služe kao vodici ultrazvuka (Donald i Brown6). Ako se skenira preko svježih i nezacjeljenih abdominalnih incizija tada se na njih postavlja tanki listic polietilenske folije da se to mjesto ne povrijedi. lsticemo da veci ožiljci na stijenci abdo­mena slabe ultrazvucni snop o cemu treba voditi racuna pri interpretaciji dobivenih po­dataka. Bolesnik na pretragu dolazi natašte, po mogucnosti ocišcen od crijevnog sadr­žaja, napose plinova. Frekvencije sonda, koje obicno koristimo variraju izmedu 1,5 do 5 MHz. Sonde od 2,25 do 3,5 MHz pokazuju zadovoljavajuci kom­promis izmedu prodiranja i razdvajanja. Po­nekad je potrebna niža frekvencija, kako bi se postigla zadovoljavajuca penetracija kroz velike mase. Ako se izabere prekomjerna osjetljivost može doci do prekrivanja deta­lja. Upravo zbog toga se mora osjetljivost podesiti na optimum da se dobije slika s dobro odredenim granicnim površinama. Za vecinu rutinskih ispitivanja nije potreb­no mijenjati varijabilno pojacanje odnosno osjetljivost (proces kojim se pojacanje eho­impulsnog sistema kontrolira vremenom, da bi se kompenzirao efekt apsorpcije) pa ga prigušujemo za 16 dB za prva 4 cm, a zatim povecavamo osjetljivost za 4 dB kod slijede­ca 4 cm, cime postižemo maksimalnu osjet­ljivost na dubini od 8 cm. U prikazivanju struktura gonjeg abdomena služimo se poprecnim (slika 12). uzdužnim (slika 13) i kosim presjecima (slika 14). Po­precne presjeke izvodimo kroz tzv. »nultu tocku« koja se nalazi u visini pupka, a može­mo je oznaciti na koži Ziehl-Neelsen-ovom bojom. Nakon toga nastavljamo presjeke proksimalno od nulte tocke u razmacima od 1 do maksimalno 2 cm i oznacavamo ih u + cm. Presjeke. distalno od nulte tocke oz­nacavamo u -cm. Uzdužne presjeke tako­der zapocinjamo u nultoj tocci, koja leži na spojnici ksifoidnog nastavka i pupka. Lijevo od te linije se slojevi oznacuju u -, a desno u + cm. Kose presjeke upotrebljavamo onda kada se istražuje organ koji je koso smješten u abdomenu. Za prikazivanje struktura gornjeg abdome­na, najproksimalniji sloj leži u visini 4 cm iznad ksifoida. Od struktura koje se nalaze u gornjem ab­domenu, pri položaju bolesnika na ledima rnoguce je promatrati jetru, žucni mjehur, slezenu, aortu, venu kavu inferior, venu por­te, pankreas, kicmeni stup, desni bubreg a ponekad i lijevi. Je t r u analiziramo sondam od 2 MHz. Pre­gled se vrši u položaju bolesnika na ledima. Poprecni presjeci zapocimaju u visini pupka Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena - ---....__ " '/ . I 1 ----------,' / I­ 1 1 1 1 1 i nastavljaju se u razmacima od 1-2 cm proksimalno do visine ošita. Katkada se slu­žimo i presjecima kroz interkostalne prosto­re, kako to preporuca i Rettenmaier19 . Skenira se pri mirnom disanju ili što je još poželjnije pri dubokom inspiriju (Tay­lor26). Uz poprecne presjeke koristimo i uz­dužne, na kojima se vrlo lagano može uociti donji rub jetre i njegov odnos prema rebra­nom luku. Normalni jetreni parenhim (slika 15) ima brojne i pravilne odjeke unutar kojih prosija­vaju sonolucentnije prugaste strukture hepa­talnih vena i ogranaka vene porte (Wells29 ). Ogranci vene porte se razlikuju od hepatal­nih vena po smjeru i pojacanoj ehogenosti iza njih. U porti hepatis odjeci su jace izra­ženi. Oblik jetre varira. Rubovi su joj glatki. Njen donji slobodni rub obicno slici klinu ili konusu. Kut što ga zatvaraju prednja i stražnja površina desnog režnja na uzdužnom presjeku obicno ne prelaze 75 stupnjeva, a Radiol. lugosl „ 15: 7-22. 1981 vena i ogranaka vene porte onaj što ga formiraju prednja i stražnja po­vršina lijevog režnja nikada nije veci od 45 stupnjeva. Najveci antero-posteriorni promjer lijevog režnja, dobiven na okornici koja tece uz li­jevi rub kralješka (si i ka 16) nije veci od Cicin-šain š., N. Kunštek. M. Katušic. V. Marinšek-Cicin-šain. M. Agbaba 5 cm (Weili.-8). Za brzu orijentaciju o velicini jetre, Metreweli16 navadi da na uzdužnom presjeku desni režanj ne prelazi vrijednost tri površine desnog bubrega na istom presje­ku. Zone akustickih sjena pri promatranju jet­re javljaju se obicno iza želuca i ci-ijeva bu­duci da se na granicama zraka javlja potpuna refleksija ultrazvuka. Zone akustickih sjena javljaju se i na mjestima ožiljaka, priraslica ili iza rebara. Povratni odjeci što nastaju od rebara, ksifoidnog nastavka ili ruba musku­lus rektusa izgledaju kao zone sjena, koje su pravilno poredane jedna iza druge u obli­ku crta, a u inace homogenom tkivu jetre. žucni mjehur i veliki ekstra­h e p a t a I n i ž u c n i v o d o v i bez obzira što se metodama i ntravenske i I i infuzijske kolegrafije mogu podobno analizirati spadaju u domenu dijagnostike ultrazvukom u boles­nika sa žuticom (Goldberg9 ) kada se niti žuc­ni mjehur. niti žucni vodovi ne prikazuju kla­sicnim rendgenološkim pretragama. ili kada je kontraindicirano intravensko davanje kon­trasta. Bolesnik dolazi na pregled natašte bar 12 sati prije pregleda. Po koji puta je uputno skenirati tijekom kolegrafije. Obicno se ske­nira poprecnim i uzdužnim presjecima. a ko­sim za prikaz duktusa koledokusa. Razmaci medu slojevima su obicno 1-1,5 cm. Naj­uputnije je kada se žucni mjehur pri poprec­nim presjecima opazi na osciloskopu pa se to mjesto na koži bolesnika oznaci dermato­grafom kako se ne bi ucinilo previše presje­ka. Ono ujedno služi i kao orijentacioni polo­žaj žucnog mjehura za uzdužne presjeke. Pregled obavljamo u bolesnika pri polo­žaju na ledima ili na lijevom boku kod dubo­kog inspirija. Na poprecnim presjecima son­du naginjemo prema glavi za 30 stupnjeva do 40 stupnjeva. žucni mjehur izgleda kao oštro ograniceni akusticki homogeni areal bez odjeka. Na uzdužnom ili kosom presjeku nalici kruški (slika 17). Poprecni promjer mu mjehur • • • cibicno nije veci od 3,3 cm. Za svaku vrijed­nost poprecnog promjera veceg od 5 cm mo­ra se pomišljati na prošireni žucni mjehur. Prva saznanja o izgledu velikih. ekstrahe­patalnih žucnih vodova metodam ultrazvuka iznose Weill28 i sur. Taylor26. Pregled se obavlja kao i kod žucnog mjehura pri dubo­kom inspiriju. Sonda se uvlaci pod rebrani luk usmjerena k ošitu. Kod rucnog povlace­nja sonde, presjek se mora izvršiti u jednom potezu. Duktus koledokus se prikazuje is­pred vene porte ako mu je širina bar 15 mm. dok ga je pri manjem promjeru teže uociti. SI e zena smještena u lijevom hipohon­driju je transonicni organ sa manjim brojem odjeka nego li jetra. Ponekad je slabije pri­stupacna analizi iz razloga što se je smjesti­la iza rebranog luka, a i zbog toga što se pre­ko njenih granica mogu protezati plinovima ispunjena crijeva. Pregledava se u položaju bolesnika na ledima. postranicno ležeci na desnom boku. a ponekad i u položaju potr­buške. Presjeke izvodimo u dubokom udahu. Oblik i velicina slezene su podosta promjenj­ljivi, ali smatramo da se svojim prednjim rubom na poprecnom presjeku normalna sle­ Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena zena ne smije širiti dalje od srednje aksi­larne linije. Na poprecnom presjeku lako joj je odrediti najširi promjer (slika 18), a na uzdužnom se bolje uocavaju njeni rubovi. Duži promjer slezene dobiven na kosom presjeku kroz XI. medurebrani prostor iznosi do 10 cm. Volumen joj se sa razlikom od plus -minus 1 O % dade planimetrijski iz­racunati iz poprecnih presjeka koji zapocinju na njenom gornjem, a završavaju na donjem polu, ucinjeni u razmacima od po 1 cm. (Hol­mes11). G uš ter a c a retroperitonealno smješte­na, ako se svojom anatomskom projekcijom prenese na prednji trbušni zid bolesnika, ima svoj moglo bi se reci tipican položaj. Glava joj se obicno nalazi 7-8 cm lateralno i nešto kranijalnije od pupka. Koso, lijevo i kranijal­no od toga mjesta nastavlja se trup i rep, koji završava tek nešto lijevo od ksifoidnog nastavka u visini 12 grudnog kralješka. lspitivanje gušterace nije uvijek lagano, premda izolirana u vodenoj kupki pokazuje izvanrednu refleksiju ultrazvuka. Poteškoce što nastaju pri ispitivanju ove žljezde in vivo, proizlaze iz cinjenice, da ima neznatnu raz­liku impendance prema okolnom tkivu, a osim toga, njeno podrucje mogu prekrivati želudac i crijevne vijuge koji ispunjeni pli­novima posve reflektiraju ultrazvuk (Lutz i sur.13. Rettenmaier19). Zbog toga treba bo­lesnika prije pregleda osloboditi crijevnog sadržaja. Bolesnik na pregled dolazi natašte. Buduci da je tekucina vrlo dobro pomagalo pri ultrazvucnoj analizi, bilo je autora (Filly i Freimanis8, Watanuki i sur.27) koji su za izu­cavanje gušterace dali bolesniku prije pre­gleda popiti vode kako bi se njome ispunio želudac i kroz vodu promatrala gušteraca. Mi se tirne ne služimo, jer nismo uocili ne­kih koristi. Najprikladniji se presjeci postižu u rnrša­vih bolesnika, ili onih sa hepato111egalijo111 buduci da povecana jetra osim što služi kao »akusticki prozor«, pomice eri jeva nadalje od pregledavanog podrucja. Poteškoce pred­stavljaju pretili ili kahekticki pacijenti. Jako dlakave osobe takoder nisu podobne jer se izmedu dlaka zadržavaju mjehurici zraka, koji otežavaju dobar kontakt sonde i kože. Uocili smo poteškoce i kod bolesnika sa prethod­nim kolecistektomijama i resekcijama želuca jer se zbog stvorenih ožiljaka i priraslica na presjecima stvaraju artefekti. Pregledavamo u položaju bolesnika na ledima ili kroz lijevu slabinsku regiju u položaju na trbuhu. Da bi se obuhvatio citav organ, potrebno je uci­niti više poprecnih i uzdužnih presjeka. Po­precne zapocinjemo u visini pupka ili gor­njeg pola desnog bubrega i nastavljamo pre­sjecima u razmacima od 1-2 cm kranijalno sve do visine ksifoidnog nastavka. Na po­precnim presjecima (slika 19) žlijezda se je smjestila izmedu jetre, ispred desnog bu­brega, kicme, velikih krvnih žila (aorte, vene kave, arterije i vene mezenterike super·ior, vene I ienal is) i I ijeve nadbubrežne žl ijezde. Vena lienalis i dio vene mezenter·ike supe­rior su od koristi kad promatramo rep i trup gušterace buduci da teku tik iza gornjeg ru­ba žlijezde, a vena porte pri odredivanju nje­ne glave. Radio!. lugosl ., 15: 7-22. 1981 Cicin-šain š .. N. Kunštek. M. Katušic, V. Marinšek-Cicin-šain, M. Agbaba - O O O Na uzdužnim presjecima (slika 20) glava je gušterace omedjena stražnjom plohom je­trn, venam kavam i venam mezenterikom superior. Pregled gušterace ne bi trebalo obaviti netom nakan ucinjene laparoskopije, gastro­skopije ili pregleda probavnih organa barije­vom kašom. A o r t a i d r u g e v e I i k e k r v n e ž i­I e pregledavaju se u položaju bolesnika na ledima, poprecnim i uzdužnim presjecima. Za aortu je uputno uz pomoc Doppler-ovog sistema ponajprije odrediti mjesto njenog racvanja na desnu i I ijevu i I iacnu granu i to mjesto oznaciti na koži. Nakan toga izvodimo uzdužne presjeke koji teku kroz liniju ksi­foida i mjesta bifurkacije aorte i to medu­sobno paralelno u razmacima od 0,5 cm. (sli­ka 21 ). U središnjem uzdužnom pre3jeku ili desno od njega iza jetre, nade se vena kava inferior (slika 20) kako se proteže k ošitu. Vena mezenterika superior na tim presjeci­ma leži pred aortam. Uz pomoc real-tirne laka se utvrde pulza­cije aorte i promjena širine vene kave pri krajnjim fazama disar.ja. Kod dubokog udaha vena kava izgleda, kao široka, akusticki ho­mogena vrpca, koja se pri izdahu bitno su­zuje. Vena porte koja u dužini od oko 8 cm tece koso, desno i gore ispred vene kave inferior i to na sloju na kojem je prikazana glava gu­šterace cim ude u jetru, dijeli se na lijevu i desnu granu. Desna grana ima jasno izra­ženu sliku. Lijeva premda je duža, ponekad zbog razlicita izgleda, teže se raspoznaje. Na poprecnom presjeku jetre nalici uskoj ehogenoj crti, tijekom stražnjeg ruba lateral­nog segmenta lijevog r13žnja (slika 22). Ako se ovo nema u vidu, može se jetreno tkivo kako to navadi Callen i sur.3 iza lijeve grane vene porte zamijeniti sa ekstrahepatalnim masama. Nad bub rež ne ž I i je zde teško se prikažu kod odraslih osoba buduci da su sa svih strana okružene tkivom, koje reflektira i apsorbira ultrazvuk. Osim toga i rebra su izvjesna prepreka prodiranju ultrazvuka do njihova podrucja. Moguce je donekle proma­trati lijevu nadbubrežnu žlijezdu. Bolesnik se pregledava u položaju potrbuške, uzdužnim i poprecnim presjecima. B u breg se laka istražuje bilo da mu se odreduje velicina, položaj. poprecni promjer ili debljina parenhima. Bolesnik se pregleda­va u položaju potrbuške i I i na boku sa son­dama od 2,25 do 3,5 MHz. Kod jako mišicavih i adipoznih pacijenata uputno je pregled iz­ Ultrazvuk i anatomiJa gornjeg abdurnena vršiti nešto nižirn frekvencijarna. Skeniramo poprijeko odmah iznad spojnice iliacnih kri­sta, te u razrnacima od 1-2 cm proslijedimo kranijalno sa sondam usmjerenorn prema glavi pacijenta. Ponajbolji akusticki prozor za desni bubreg jesu jetra i to u položaju bolesnika na ledima. Na poprecnim presjecima bubrezi izgleda­ju okrugli sa centralnim jezgrama odjeka ko­je proisticu od izljevnog kanalnog sistema, krvnih žila i potpornog masnog tkiva bubrež­nog sinusa. Korteks je više ehogen od medule, umje­renih amplituda zbog bezbrojnih granicnih površina izmedu glomerula, arkuarnih krvnih žila i intersticija. Opcenito je intenzitet od­jeka bubrežnog korteksa nešto manji od od­jeka parenhima jetre. U meduli nalazimo so­nolucentnije piramide sa bazama okrenutim prema korteksu što se posebno vidi pri teh­nici uvecanja (slika 23). Kako piramide u me- jeka • -duli bubrega sadrže više tekucine nego li okolni parenhim, one izgledaju relativno so­nolucentnije, klinastog oblika sa apeksima koji se projiciraju u pelvokalikarni kompleks odjeka (Scheible i Talner22 ). Pelveo-kalikarni sistem u sredini bubrega proizvodi relativno guste i jake odjeke. Lijevi se bubreg obicno skenira u položaju bolesnika na trbuhu da bi se izbjeglo prekrivanje plinovima iz crije­va a obicno se skenira sondam od 3,5 MHz sa dugackim unutarnjim fokusom. Kod djece se bolji uspjesi postižu sondam od 5 MHz. Radio!. lugosl „ 15: 7-22. 1981 Kod hiperlordoticnih pacijenata jace za­krivljena kralježnica otežava pregled, pa se zakrivljenost ispravlja podmetanjem jastuci­ca pod trbuh bolesnika (Barnet i Morley1 . Holmes"). Medutim i u ovom položaju javljaju se po­teškoce u interpretaciji gornjeg pola lijevog bubrega zbog refleksije ultrazvucnih valova rebrima i bazalnim dijelovima lijevog pluca. Ovo se može donekle izbjeci ako se skenira u dubokom inspirijumu, ali je još uputnije bolesnika pregledavati u stojecem stavu (Morales i Goldberg17). Dodatne informacije o bubrezima možema dobiti ako bolesnika skeniramo u položaju na boku. Ultrazvucnom tomografijam lako je odrediti velicinu bubrega, njegov uzdužni i poprecni te dubinski promjer koji uneko­liko odstupaju od klasicnih rendgenoloških mjera zbog poznatog faktora povecanja. Upravo na poprecnim presjecima lako mje­rimo debljinu parenhima bubrega što nije slucaj pri prosudivanju iz intravenskih uro­grama. Nažalost ovom metodam nije moguce od­rediti promjene kanalnog sistema, niti bilo što reci pri malenom bubregu, da li je pri­rodno ili sekundarno smanjen. Diskusija -Ultrazvucna tomografija prim­jenom sive skale postaje sve znacajnija u prikazu normalnih i patoloških morfoloških promjena parenhimatoznih organa i nekih krvnih žila gornjeg abdomena, a napase kod onih bolesnika kod kojih klasicne radiološke pretrage pa i uz primjenu kontrastnih sred­stava ne daju željenih dijagnostickih rezul­tata. Svoj pravi oslonac našla je u indikacijama za pregled bez obzira na funkciju organa i u bolesnika alergicnih na kontraste, gravidnih osoba, kao i u onih gdje ima vrlo malo vre­ mena zbog hitnosti slucaja da se podvrgnu dugotrajnim i kompliciranijim radiološkim obradama. Svrsishodnost metode sastoji se i u toc­ nosti mjerenja velicine pojedinih organa i na njima nastalih nekih patoloških procesa te pri izvodenju kontrolirane ciljane biopsije uz pomoc posebno konstruisane sonde. Upravo iz gore navedenih razloga ultrazvucna tomo­ grafija postaje sastavni dio svakog radiolo­ škog zavoda kao neinvazivna i bezopasna, a cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Marinšek-cicin-šain, M. Agbaba dijagnosticki vrlo pouzdana metoda pregleda. Opisane fizikalne osebujnosti ultrazvuka, nacin primjene i izvodenja presjeka kroz po­ jedine organe, anatomske slike dobivene na osnovi refleksije ultrazvuka sa granicnih po­ vršina imaju svrhu da bi bili jasniji pojmovi u razlikovanju normalnog od patološkog. Osim svih prednosti kao i svaka druga me­ toda ultrazvuk ima svojih granica, ali kao komplementarna pretraga radiološkim skene­ rima i drugim metodama obrade stvara ši­ roki dijagnosticki dijapazon koji je sve do pred nekoliko godina podosta nedostajao. Summary DIAGNOSTIC ULTRASOUND AND ANATOMY OF THE UPPER ABDOMEN cicin-šain š., N. Kunštek, M. Katušic, V. Ma­rinšek-cicin-šain, M. Agbaba Through a short history ot the development ot ultrasound its physical and biological teatures have been presented, as well as the method ot its application, pertorming ot seans, anatomic picture ot single parenchymal organs and great blood vessels ot the upper abdomen. Diagnostic value, advantages and possibilities ot ultrasound diagnosis have been mentioned. Literatura 1. Barnett, E., Morley, P.: Diagnostic ultra­sound in renal disease. Brit. med. Buli. 28: 196, 1972. 2. Berstine, R. L., Callagan, D. A.: Ultrasonic Dopller inspection ot teta! heart. Amer. J. Ob­stet. Gynec. 95: 1001, 1966. 3. Callen, P. V., Filly, R. A. and DeMartini, W. J.: The lett portal vein: A possible source ot contusion on ultrasonograms. Radiology 130: 205. 1979. 4. Curie, J. et Curie, P.: Developpement par p1-ession de l 'electricite polaire dans les cristaux hemiedres a taces inclinees. C. R. Acad. Sci. 91: 294, 1880. 5. Doppler, Ch.: Citirano po Gottlieb, S. and Viamonte, M.: Diagnostic ultrasound. Amer. Col­lege ot Radio!. Commit. on New Technology. Mi­ami. Florida. James Picker FoundatioFl, 1972. G. Donald, l. and Brown, T. G.: Demonstration of tissue interface within the body by ultrasonic echo sounding. Brit. J. ot Radio!. 34: 539, 1961. 7. Dussik, K. Th.: 0ber die Moglichkeit hoch­f-requente mechanische Schwingungen als diagno­stisches Hiltsmittel zu verwerten. Z. ges. Neu­rnl. Psychiat. 174: 153, 1942. 8. Filly, R. A. Freimanis, A. K.: Echographic diagnosis ot pancreatic lesions. Radiology, 96: 575, 1970. 9. Goldberg, B. B., Harris, K. and Brooker, W.: Ultrasonic and radiographic cholecystography. Radiology. 111: 405, 1974. 10. Herric. J. F .. Krusen. F. H.: Ultrasound and medicine. A survey ot experimental studies. Journ. Acoust. Soc. Amer. 26: 236, 1954. 11. Holmes, J. H.: Ultrasonic nephrosono­graphy. In.: Diagnostic ultrasound. D. L. King. Mosby, St. Louis, 1974. 12. Johnson, W. L., Stegall, H. F., Lein, J. N. and Breshmer, R. F.: Detectionot teta! lite in early pregnancy with ,in ultrasonic Doppler tlow­meter. Obst. Gynec. 26: 305, 1965. 13. Kristensen, J. K., Holm, H. H., Rasmussen, S. N., and Barlebo, H.: Ultrasonically guided per­cutaneous puncture ot renal masses. Scand. J. Urol. Nephrol 6: 49, Suppl. 15. 14. Lehmann, J. F.: The biophysical basis ot biologic and therapeutic ultrasonic reactions. Journ. Acoust. Soc. Amer. 25: 17, 1953. 15. Lutz, H., Petzoldt, R., Hotmann, K. P. und Rosch, W.: Ultraschalldiagnostik bei Pankreas­erkrankungen. Klin. Wschr. 53: 419, 1975. 16. Metreweli, C.: Practical abdominal ultra­sound. W. Heinemann Medica! Books, Ltd. Lon­don, 1978. 17. Morales, O., Goldberg, B. B.: Combined use ot ultrasound and nuclear medicine techni­ques in kidney disease. Sem. Nucl. Med. 5: 339, 1975. 18. Pohlmann, R.: Die Ultraschalltherapie, Ouan­titative Angaben zu ihrem Wirkungmechanismus. Dtsch. med. Wschr. 73: 373, 1948. 19. Rettenmaier, G.: Ultraschallunterscuchun­gen in Pankreassgebiet. Fortschr. Med. 89: 1279, 1971. 20. Richardson, M. L. F.: Approaches tor war­ning a ship ot its approach to large objects in a tog. Brit. Pat. 9423, 1912. 21. Rushmer, R. F., Baker, D. W., Stegall, H. F.: Transcutaneous Doppler tlow detection as a nondestructive technique. J. Apply Physiol. 21: 554, 1966. 22. Scheible, W., Talner, L. B.: Gray scale ul­trasound and the genitourinary tract. A review ot clinical applications. The Radio!. CI. ot North America. 2: 281, 1979. 23. Sokolow, S. J.: Ultraschallmetoden zur Be­stimmung innerer Fehler in Metallgegenstanden. Zawodskaja Laboratorija. 4: 527, 1948. 24. Stegall, H. F., Rusmer, R. F., Baker, D. W.: A Transcutaneous ultrasonic blood velocity me­ter. J. Appl. Physiol. 21: 707, 1966. 25. Strandness, D. E., Schultz, R. D., Summer, D. S., Rushmer, F. F.: Ultrasonic tlow detection: A usetul technique in the evaluation ot peri­pherial vascular disease. Am. J. Surg. 113: 331. 1967. 26. Taylor, K. J. W.: Grey-scale ultrasonogra­phy in the investigation ot obstructive jaundice. Lancet. 2: 586, 1974. 27. Watanuki, S., Kubota, H., Fukushima, M., Hirataka, S., Kobayaschi, N., Takeda, T., Nakaga­wa, K.: Aplication ot watertilled stomach tor ul­trasonic diagnosis ot pancreas disease. Med. Ultrasonics. G: 123, 1968. Ultrazvuk i anatomija gornjeg abdomena 28. Weill, F. S., Ricate, J. P. Prevotat. N„ Bon­neville, J. F.: Semiologie tomoechographique hepntobiliaire elementnire Ann. Radio!. 13: 567. 1970. 29. Wells, P. N. T.: Ultrnsonics in clinical di­ngnosis. Edinburg nnd London. Chmchill Living­stone, 1972. 30. Yao, S. T., Needham, T. N.: Frequency ana­lysis of Dopplershift blood flow signals by a hand-pass filter. Bio-Medical Engineering, 5: 438, 1970. Adresa autora: Prof. dr cicin-šain š., Klinicki bolnicki centar u Zagrebu, Kišpaticeva 12, 41000 Zagreb. Radio!. lugosl., 15: 7-22, 1981 DIJAGNOSTIKA BEZ BOLOVA Novim rješenjima u metodi bezbolnih dijagnosticiranja svjetska industrija lijecnickih instrumenata stoji stoljecima u službi medicine. Aparati i kompletni uredaji koje je stvorila na temelju novih saznanja postali su neophodna sredstva lijecenja. Tvornice GAMMA raspolažu 60-godišnjom tradicijam u proizvodnji instrumenata, a 25 godina se bavi posebno onima za dijagnostiku. Na toj osnovi preporucuje lijecnicima izotopsko-dijagnosticke instrumente, kojima se može formirati laboratorij »in vivo« i »in vitro«. U niz proizvoda ovih tvornica spadaju senzori iz oblasti nuklearne tehnike, obradivaci analognih i digitalr:iih signala, šuplja mjerila, automatski mjenjaci uzoraka, scanneri, scintillacione gamma-kamere proizvedene na osnovu »know-how« Picker Co, kao i uredaji za obradu i prikazivanje podataka, razvijeni u našim tvornicama. Osposobljeni smo za opremu bolnica i ljecilišnit, laboratorija po želji narucilaca, te o svemu vrlo rado dajemo pobliža obavještenja. Molimo Vas da ispunite vratite nam slijedeci upitnik: Molimo Vas da nam prikažete Vaš proizvod podesan za . Ime prezime: Radno mjesto: Ustanova: Naslov ustanove: Jezik dopisivanja: E3UDAPEST Tvornica GAMMA Budapest H-1509. P. O. B. 1. Hungary 1 7 KLINICNI CENTER V LJUBLJANI, INSTITUT ZA RENTGENOLOGIJO ULTRAZVOCNA ALI RADIOGRAFSKA HOLECISTOGRAFIJA? Demšar M., V. lstinic, A. Višnar-Perovic Vsebina: Avtorji podajajo prednosti ultrazvocnega pregleda holeciste ob kli­nicnem sumu na konkremente. Smatrajo, da uporaba diagnosticnega ultra­zvoka menja ustaljeni vrstni red preiskav. Priporocajo, da se ultrazvok upo­rabi pred rentgenskimi kontrastnimi pregledi. Pri 1088 pacientih so z uspe­hom in brez velike porabe casa uporabili kombinacijo dveh ultrazvocnih teh­nik: real-tirne in B-scan. Preiskava z ultrazvokom je hitra, neškodljiva in relativno poceni. UDK 616.366-003.217.7-073.75:534-8 Deskriptorji: holelitiaza -diagnoza, holecistografija, ultrazvok-diagnosticna raba Radiol. lugosl., 15: 23-25, 1981 L __J Uvod -Veliko radioloških preiskav ga­strointestinalnega trakta pripada pregledom biliarnega sistema, posebej žolcnika. Exkre­torna holecistografija, ki daje sorazmerno enostaven vpogled v anatomske in funkcio­nalne prilike žolcnega mehurja, je neuporab­na: -v primerih težke okvare jetrnega pa­renhima, ko le-ta ne more izlocati kontrast­nega sredstva, -pri hiperbilirubinemiji,a -pri obstruktivnih biliarnih bolezniha V takih bolezenskih stanjih dajeta diagno­sticno informacijo perkutana transhepaticna holangiografija in retrogradna holangiopan­kreatografija, ki pa sta obe invazivni, vezani na primerno tehnicno in strokovno usposob­ljenost. Uvedba ultrazvoka (UZ) v medicinsko di­agnostiko je pri ugotavljanju obolenj žolcni­ka ponudila enostavnejšo pot. Prvi rezultati sicer niso vzbujali zaupanja, so pa s casom pridobivali na tocnosti in v letih 1974 do 1977 dosegli polno veljavo. K temu sta v ena­ki meri pripomogla nesluteno hiter razvoj UZ aparatov in izboljšanje preiskovalne teh­nike. še vedno pa je temeljito znanje eho­sonografske anatomije in fizikalnih lastnosti UZ predpogoj za dober pregled. Material in metode -Na Institutu za rent­genologijo Klinicnega centra v Ljubljani smo pregledali z UZ žolcnike 1088 bolnikom. Na preiskavo so bili napoteni za razjasnitev eti­ologije že obstojecih bolezenskih znakov (ik­tei-us, bolecine) ali pa zaradi neopredeljenih abdominalnih težav. Za nekatere je bil to prvi pregled, drugi so imeli pred tem že do 6 exkretornih holecistografij, od katerih no­bena ni dala zadovoljivega prikaza žolcnika. Uporabljali smo tehniko dvodimenzional­;1ega dinamicnega preseka (real-tirne) in B slikovni zapis (UZ transduserji 2,5 MHz in 3,5 MHz). žolcnik smo iskali in prikazali v tipicnih vzdolžnih, precnih in poševnih pre­sekih desnega zgornjega abdomna. Pacienti vsaj 8 ur pred preiskavo niso smeli jesti, drugih priprav nismo zahtevali. Ugotovitve pregledov smo dokumentirali na polaroid fil­mih. Rezultati -Z UZ preiskavo smo v 46 % celokupnega števila pregledanih bolnikov po­stavili diagnozo konkrementov v žolcniku. V 5 % smo se opredelili za druge patološke spremembe ali pa prikaz žolcnika ni bil za­dovoljiv, v 49 % pa je bil izvid v mejah nor­male. Ker je bil UZ pregled narejen pri ho­spitaliziranih in ambulantnih pacientih iz raz- clanek sprejet: 6. 1 O. 1980 Demšar M., V. lstinic, A. Višnar-Perovic nih krajev Slovenije in ker so imeli bolniki razlicen odnos do zdravljenja, je razumljivo. da ni bila možna dokoncna operativna potr­ditev UZ ugotovitve konkrementov v žolcniku pri vseh bolnikih. Manjšo skupino. kjer je UZ diagnozi sledil operativni poseg, kaže ta­bela 1. UZ diagnoza Operacijski izvid Normalna holecista Holelitiaza število bolnikov Normalna holecista 2 Holel itiaza 44 Skupaj 2 46 Tabela 1 -Primerjava UZ in operacijskih izvidov Pri bolnikih, kjer predhodna exkretorna ho­lecistografija ni privedla do polnitve žolcni­ka. je bila UZ ugotovitev konkrementov v žolcniku bistveno višja -93 %. UZ diagnoza Diagnoza i. v. cholecistografije Normalna holecista Holelitiaza število bolnikov Normalna holecista 58 56 2 Tabela 2 -Rezultati preiskave žolcnika z i. v. aplikacijo kontrasta pri 58 UZ negativnih izvidih Tabela 2 kaže izvide i. v. holecistografije pri bolnikih, kjer je bil UZ izvid v mejah nor­male, klinicna slika pa je govorila za kon­kremente. Oba bolnika, pri katerih je bilo neskladje med UZ in rentgensko diagnozo. sta bila operirana. Pri enem so našli polip, pri drugem holesteatozo. Diskusija -Peroralna holecistografija je danes preiskava, ki se najpogosteje in obi­cajno uporablja za diagnosticiranje žolcnih kamnov. S kontrastnim sredstvom prikazan žolcnik je širšemu krogu rentgenologov naj­bolj poznan. Rentgenskih aparatur je vec kot ultrazvocnih. Vse to usmerja tok bolnikov na kontrastne rentgenske preglede. Vendar bi bilo prav, da bi se iz rentgenskih oddelkov pricelo širiti spoznanje, da je UZ izjemno primeren za odkrivanje patoloških stanj žolc­nika in da razreši najmanj toliko vprašanj kot peroralna holecistografija. še vec: ker UZ zapis daje tudi tocno sliko okolnih struk­tur, odkriva patologijo tega podrocja, ki je prav tako lahko vzrok pacientovih težav. Ved­no pa mora biti UZ preiskava prva: -kadar je potrebno takoj dobiti rezultat preiskave. -ko je verjetno. da bo prikaz žolcnika s kontrastnim sredstvom slab zaradi obolenja jetrnega parenhima, biliarne staze ali slabe­ga sodelovanja bolnika. -v casu nosecnosti. -ce je bolnik preobcutljiv na kontrastno sredstvo. Rentgenski oddelek. ki sledi novim spo• znanjem, bo torej v svojo opremo uvrstil UZ aparaturo in jo v diagnostiki tudi izdatno uporabljal. UZ ugotovitev konkrementov v žolcniku je namrec 100 % zanesljiva, ce so prisotni sledeci trije znaki: v lumenu ležece formacije, ki dajejo UZ odboje. akusticna senca za njimi, pomicnost formacij s spre­membo telesnega položaja. Kadar je žolcnik skrcen in poln konkre­mentov. lumna ne Vidimo. Na tipicnem me­stu se pokažejo polkrožno razvršceni. poja­cani odboji in distalno od njih široka akustic­na senca. V teh primerih se pokaže velika prednost real-tirne tehnike: zelo hitro lahko pregledamo vecje podrocje abdomna in iz­kljucimo atipicno lego žolcnika. Zrak v crevesnih vijugah predstavlja sam po sebi oviro za UZ pregled, posnema pa tudi nekatere znake. k,j jih sicer dajejo kon­krementi v žolcniku. Naši rezultati in porocila drugih avtorjev potrjujejo. da je tocnost ugotovitve žolcnih kamnov v UZ visoka: od 91 %-95 % in prav tako njena specificnost (lažno pozitivni iz­vidi < 1 %). Velja omeniti. da je konkremen­te v žolcniku tem težje prikazati cim manjši so. cim manj jih je, cim bolj so vsaksebi in cim bolj so premakljivi. ce UZ preiskava žolcnika ob klinicnem sumu na konkremente ne more biti narejena prva, potem naj sledi peroralni holecistogra­fiji, kadar ta ne da jasnega odgovora. To je izvedljivo takoj ali_ vsaj še isti dan. S tem se izognemo ponovnemu potovanju bolnika na pregled. Preiskava z UZ je hitrejša od peroralne ali i. v. holecistografije, neškodljiva za pa­cienta, ne zahteva nobene priprave inje tudi cenejša. , Ultrazvocna ali radiografska holecistografija? Summary CHOLECYSTOGRAPHY -BY ULTRASOUND OR RADIOGRAPHY? Demšar M., V. lstinic, A. Višnar-Perovic The use of ultra-sound tor the purpose of diag­nosis has definitely changed the established se­quence of examinations in patients with clinical signs of gallbladder concrements. The examina­tion with ultra-sound can be used without reserve whenever possible as the first method of diagno­sis. The examination is time-saving, harmless and relatively inexpensive. The ideal combination of techniques in ultra-sound examinations is the real-tirne technique and B-scan. According to our experience this combination has given excellent results in more than one thousand examinations, which is consistent with the reports of various institutions, recurring to this method of diagno­stics. Prior to intravenous exctretory cholecysto­graphy, however, it is necessary to make the ultra-sound examination of gallbladder in ali ca­ ses. The finding of this examination subsequently determines the sequence of other diagnostic pro­cedures. Literatura 1. Anderson, J. C., R. K. Harned: Grey scale ultrasonography of the gall bladder: an evalua­tion of accurancy and report of additional ultra­sound signs. Am. J. of Roentgenology, 129, 975-977 (1977). 2. Amon, S., C. J. Rosenquist: Grey scale cholecystosonography: an evaluation of accuran­cy. Am. J. of Roentgenology, 127, 817-818 (1976). 3. Doust, B. B., N. F. Makland: Ultrasonic B­111ode examination of gallbladder. Radiology, 110, 643 (1974). 4. Goldberg, B. B.: Ultrasonic cholangiography. Radiology 118, 104, (1976). 5. Lutz, H.: Ultraschalldiagnostik in der Gastro­enterologie. Fortschr. Med. 93,339 (1975). Naslov avtorja: Dr. med. Marko Demšar, Inšti­tut za rentgenologijo, Klinicni center, Ljubljana. Zaloška 7 Radio!. lugosl „ 15; 23-25. 1981 ENDOBIL heksajodno kontrastno sredstvo za parenteralno holecistografijo in holangiografijo ENDOBIL ampule, steklenica za i. v. infuzijo in nova oprema ENDOBIL steklenicke po 30 ml -omogoca optimalno kontrastnost žolcnih poti in žolcnika v ugodnih casovnih presledkih -hitro in selektivno se izloca skozi jetra v visokih koncentracijah -zasicenje za izlocanje z žolcem se pojavi pri višjih koncentracijah v krvi kot pri sorodnih preparatih -povzroca bistveno manj stranskih pojavov in je manj toksicen kot podobni preparati za holegrafske preiskave -v obliki infuzije je posebno primeren za prikaz žolcnih poti pri bolnikih z jetrnimi obolenji Indikacije lntravenska ali infuzijska holangiografija, holecistografija in holangioholecistografija Kontraindikacije Hude okvare ledvic, jeter in srcne mišice, mb. Basedow. Oprema 5 ampul po 20 ml Endobila 5 steklenick po 30 ml Endobila 1 steklenica za infuzijo po 100 ml + infuzijski set . s sodelovanjem firme Bracco, Italija KLINICNI CENTER LJUBLJANA, INŠTITUT ZA RENTGENOLOGIJO NOVI RANI RENTGENSKI SKELETNI ZNAK MULTIPLOG MIJELOMA KARAKTERISTlcNO PROMIJENJENA UNUTRAšNJA KONTURA FEMURA Tabor L., V. Jevtic Sadržaj: Prikazana je problematika rane rtg. dijagnoze multiplog mijeloma. Dijagnoza ove bolesti, zahvaljujuci iznad svega elektroforetskom nalazu, da­nas se postavlja cesto rano, u klinicki latentnom periodu, prije rtg. tipicnih koštanih lezija. lpak rentgenski pregled nije izgubio svoj znacaj u ranijem postavljanju dijagnoze. To su slucajevi kada su simptomi vezani za skelet prve ili najistaknutije pojave koje pacijenta dovode na pregled; slikanje ske­leta iz drugih razloga; nesekretorna forma multiplog mijeloma; dif. dg. prema drugim bolestima, koje mogu uzrokovati hiperglobulinemiju. cinjenica da je uz pravovremeno zapocetu terapiju moguce produženje života pacijenta i do tri puta (1), podcrtava znacaj ranog postavljanja dijagnoze. Opisan je novi rani rtg. simptom ove bolesti -nagrizena unutrašnja kontura proksimalne 2/3 dijafize femura. To je rani specificni znak multiplog mijeloma. Zato je u svim rentgenski nesigurnim slucajevima kao prvo opravdano sli­kanje proksimalnog dijela femura. UDK 616.71-006.448-031.14-073.75 Deskriptori: multipli mielom -diagnoza, kosti -radiografija. femur Radiol. lugosl., 15; 27-30, 1981 L _J Uvod -Multipli rnijelorn je rnalignorn ko­Malignorn se manifestira najrazlicitijirn kli­štane srži, graden iz gustih okruglih, ovalnih nickirn znacirna, koji su veorna cesto vezani ili poligonalnih stanica, koje izgledorn obicno za skelet te vec u prvorn kontaktu sa I ijecni­odgovaraju plazma stanicarna. Malignorn ug­korn upucuju pacijenta na slikanje. Ponajceš­lavnorn raste rnulticentricno u obliku brojnih ce to su bolovi u križu, prisutni cak kod 50 % cvorova, rjede u difuznoj formi. pacijenata (4); dakle slikanje kralježnice. Uz lza metastaza to je najcešca koštana neop­to reurnatoidne teškoce, patološke frakture. lazrna, koju rentgenolog srece: predstavlja Preostali klinicki znaci su gubitak težine, 1 /3 svih primarnih rnalignorna kosti. Javlja palpabilan tumor rnekih tkiva, vecinorn okoli­se oko dva puta cešce kod rnuškaraca u dobi ce rebara, rekurentne pneurnonije, bubrežni izrnedu 40. i 60. godine. simptomi, neurološki porernecaji. Lokalizacija odgovara rnjestirna hernatopo­Medu laboratorijskim znacirna najvažniji eze odraslih: proksimalni fernur, aksijalni su rezultati serumske i urinske elektroforeze skelet, glava, hurnerus, rebra, sternurn, zdje­(porast y ili l:l globulina -lgG, lgA, lgD ri­lica. Podaci o ucestalosti u literaturi se do­jedko lgE; u 50 % slucajeva nalaz Bence Jo­nekle razlikuju. Vecina na visoko rnjesto nes proteina u urinu). Povišena je sedirnenta­stavlja proksirnalni dio dijafize fernura, kra-cij;;i eritrocita, postaji anemija, porast nivoa . lježnicu i glavu. U našem rnaterijalu su to kalcija uz normalne fosfate i alkalnu fosfa­svakako aksijalni skelet i proksirnalni fernur. tazu. što se tice skeleta lubanje opažali srno da je Aspiracija koštane srži sa histološkim do­taj cesto bez prornjena unatoc zahvacenosti kazom rnijelornskih stanica omogucuje po­veceg dijela skeleta. Isto tako kada na dru­stavljanje dijagnoze u 90 % slucajeva. Kod gim kostima nije bilo jasnih rtg. prornjena, plazrnacelularne leukernije stanice se nadu glava je bila normalna. Ovo se podudara sa u perifernoj krvi. rijedirn podacirna u literaturi (4). Rentgenske znake rnultiplog rnijeloma ka­ Dijagnoza rnultiplog rnijeloma je kompleks­rakterizira veoma velika raznolikost:· Unatoc na i zasniva se na klinickirn, laboratorijskim obilju rnijelornskih stanica u koštanoj srži na­i rentgenskim znacirna te histološkorn nalazu. laz na skeletu je cesto normalan. Rad primljen: 18.10.1980 Tabor L., V. Jevtic U rane skeletne manifestacije spada difuz­na, nespecificna osteoporoza, te novi rtg. znak koga opisujemo, nagrizena unutrašnja kontura dijafize femura. Medu kasnije znake spadaju tipicne, mul­tiple oštro ocrtane osteoliticke lezije, manje osteol ize bez oštre granice ( »moth eaten« ), patološke frakture, osobito kralježaka, rebara i femura te masa, koja se širi iz kosti u okolna tkiva. Rijecle forma predstavljaju izrazita radiolu­centnost jednog ili više kralježaka, osteoliza okružena tankim skleroticnim rubom, fina do grube trabekulacije, velike osteolize, edosto­za, periostoza rejidko kao spikulacija, sklero­za difuzna, mrljasta ili miješana sa osteoli­zom te skeletne manifestacije amiloidoze. Material i metode -Analizirali smo rent­genograme 36 pacijenata sa klinicki verifici­ranom dijagnozom multiplog mijeloma. U ana­lizu je u svim slucajevima ukljucen kranio­gram, aksijalni skelet te oba femura. Rezultati i diskusija -Kod 13 (36 % ) paci­jenata bila je prisutna nespecificna struktur­na atrofija aksijalnog skeleta, najizrazitija lumbalno, negativan nalaz na kraniogramu (samo dva slucaja sa diskretnim osteoliza­ma). uz neravnu ili ocita uzuriranu unutrašnju konturu femura. U tri slucaja nalaz na skele­tu je bio negativan. Kod preostalih pacijenata sa napredovalim tipicnim skeletnim promje­nama samo jedan je imao normalan nalaz na femuru. Unatoc infaustnoj prognozi rano postavlje­na dg. multiplog mijeloma nije bez znacaja. Uz pravovremeno zapocetu terapiju moguce je produženje života pacijenta i do tri puta (1). Dijagnoza se danas, zahvaljajuci iznad svega elektroforetskom nalazu, postavlja ce­sto rano, u klinicki latentnom periodu, prije rtg. tipicnih skeletnih manifestacija. lpak rtg. pregled nije izgubio svoj znacaj u ranijem postavljanju dijagnoze. To se odnosi na slu­cajeve kada su simptomi vezani za skelet prve ili najistaknutije pojave, koje pacijenta dovode na pregled: slikanje skeleta iz drugih razloga; nesekretorna forma multiplog mije­loma; dif. dg. prema drugim bolestima, koje mogu uzrokovati hipergamaglobulinemiju. Uobicajeno je da se iz širokog spektra rtg. manifestacija ove bolesti kao najcešci rani skeletni znak izdvaja osteoporoza. Difuzna, nespecificna osteoporoza, najizrazitija na aksijalnom skeletu, znak je koga je teško pravilno objektivno ocijeniti, iako iskusan rentgenolog može posumnjati na multipli mi­jelom. Konstatacija da se radi o osteoporozi izrazitijoj no što bi odgovaralo starosti je subjektivna i ima vecu vrijednost kod pacije­nata muškog spola do 50. godine. U svim ostalim slucajevima se ne može sigurno is­kljuciti kao znak plazmocitoma iz kompleksa involutnih promjena, redovito prisutnih kod pacijenata ove dobi. U dosadanjoj klinicko rentgenološkoj prak­si u sumljivim slucajevima obicno je slikan skelet lubanje u traženju tipicnih osteoliti­ških lezija, koje bi potvrdile dijagnozu. Na osnovi našega materijala ovakav nalaz na kraniogramu, osobito kod prvog slikanja, pri­je je izuzetak nego pravilo (slike 1, 2, 3). što Slika 1 -Normalan kraniogram više, skelet lubanje je cesto bez promjena, unatoc zahvacenosti veceg dijela preostalog skeleta. Ovo je u skladu sa rijeclim podacima u literaturi (4). Naša iskustva te analizirani materija! poka­zuju da ce dijagnosticku nejasnost cesto ra­šcistiti rentgenogram proksimalne 2/3 dija­fize femura -nagrizena unutrašnja kontura predstavlja ranu skeletnu manifestaciju još prije pojave jasnih osteolitiških lezija. Radi se o novam, ranam rtg. simptomu, koji u na­ Novi rani rentgenski skeletni znak multiplog mijeloma -karakteristicno promijenjena unutrašnja ... Slika 2 -Nespecificna strukturna atrofija kralježnice / ma dostupnoj literaturi do sada nije posebno istaknut. Simptom predstavlja ranu fazu u evoluciji tipicnih lakunarnih osteolitickih le­zija na femuru (slika 4, 5, 6). Za razliku od difuzne osteoporoze ovo je specifican znak, koji navodi na pravu dg. bolesti. Znak je di­skretan, da bi ga uocili neophodna je pažljiva analiza rentgenograma i njegovo aktivno tra­ženje. Slika 4 -Normalna unutrašnja kontura dijafize femura Slika 3 -Nagrizena unutrašnja kontura femura, prvi specificni znak, koji navadi na pravu dg. bo­ lesti kod ovog pacijenta· Slika 5 -Diskretno nagrizena unutrašnja kontura Radiol. lugosl., 15; 27-30. 1981 Tabor L., V. Jevtic Slika 6 -Jasna lakunarna osteoliza stanjena kompakta femura Mislimo da je u svim rtg. nesigurnim slu­cajevima, kao prvo opravdano slikanje prok­simalnog dijela femura, a ne kao što je uobi­cajeno skeleta lubanje. Zakljucak -Najcešce rane rtg. skeletne manifestacije multipiog mijeloma su: 1 -osteoporoza, najizrazitija na aksijal­nom skeletu i 2 -novi rtg. skeletni znak, nagrizena unut­rašnja kontura proksimalne 2/3 dijafize fe­mura, koja kasnije prelazi u ocito izraženu lakunarnu osteolizu. Prvi je nespecifican znak, koga vecinom nije moguce pravilno dijagnosticki ocijeniti. Neravna unutrašnja kontura femura, rani je specificni znak multipiog mijeloma, koji na­vodi na pravu dg. bolesti. U svim rtg. nesigurnim slucajevima, kao prvo opravdano je slikanje proksimalnog di­jela femura. Kraniogram u traženju ranih skeletnih manifestacija vecinom ne daje re­zultata. Summary A NEW EARLY ROENTGENOLOGIC SKELETAL SIGN OF MULTIPLE MYELOMA Tabor L., V. Jevtic The problems of early radiologic diagnosis of multiple myeloma are discussed. Diagnosis of the disease, owing mainly to the typical elektro­phoretic pattern, is made often in clinical latent period, before evident bony lesions. It does not mean that rentgenographic picture is whithout significance in early diagnosis of multiple myelo­ma. (Cases in which skeleta! clinical manifesta­tions are leading; radiography of skeleta! system for other reasons; nonsecretory form of the di­sease; dif. diagnosis to other causes of hyperglo­bulinemia. The importance of early diagnosis is evident from the fact, that whith early treatment survival is three times longer (1). A new early rtg. sign is described-rough interna! contour of femoral diaphysis. In spite of diffuse nonspecific osteoporosis. which is the most usual early ma­nifestation of multiple mieloma, changed interna! contour of femoral diaphysis is specific sign. In attempt to make early diagnosis of the disease it is necessary to obtain rentgenograms of proxi­mal part of femur. On the contrary craniogram usually fails to demonstrate early skeleta! signs of multiple myeloma. Literatura 1. Bohinjc, J.: Temelji klinicne hematologije. OOZSM Med. tak .. Ljubljana (1976) 2. Dahlin, D. C.: Bone tumors. 3rd edition. Springfield, Illinois: C. C. Thomas (1978) 3. Mezsaros, W.: The many facets of multiple myeloma., v Felson, B.: Seminars in rentgeno­logy. 9, 219 (1974) 4. Lichtenstein, L.: Bone tumors. 2nd edition. mosby. St. Louis (1959) 5. Matsubayashi, T.: Case report 100. Skele,al radiol. 4, 228-232 (1969) Adresa autora: Prof. dr. Ludvik Tabor, Inštitut za rentgenologijo -Klinicni center, Zaloška 7. 61000 Ljubljana KLINlcf\!I CENTER V LJUBLJANI, INŠTITUT ZA RENTGENOLOGIJO SPREMEMBE NA SKELETU PRI KRONICNO DIALIZIRANIH BOLNIKIH Višnar-Perovic A„ L. Tabor Vsebina: Avtorji opisujejo rentgenske znake na skeletu pri kronicno diali­ziranih bolnikih ter zgodnjo lokalizacijo le-teh. Navadno so prisotni znaki sekundarnega hiperparatireoidizma. Pri 110 kronicno dializiranih bolnikih so predvsem ugotavljali strukturno atrofijo, subperiostalno resorbcijo ter kalci­nacije ožilja. Za razpoznavo teh sprememb so potrebna usmerjena slikanja in slikanja s povecevalno tehniko. UDK 615.38.065:616.71-073.75 Deskriptorji: hemodializa -škodljivi ucinki, kosti -radiografija, kosti - patologija Radio!. lugosl., 15; 31-34, 1981 L Uvod -Sodobne tehnicne možnosti in šte­vilni dializni centri povecujejo število bolni­kov, katerim omogoca življenje umetna led­vica. Kot številni drugi terapevtski posegi, ima tudi kronicna dializa stranske nezaželje­ne ucinke. Tako vemo. da kronicna dializa povzroca na okostju spremembe, ki so raz­licno izražene. Obicajno govorimo o kronicni osteopatiji, ceprav to poimenove.nje še ne pove nicesar. Glavni dejavniki skeletnih sprememb pri kronicni dializi so motnje v metabolizmu vi­tamina D (1), prekomerno izlocanje hormona paratireoidee (2). zmanjšana absorbcija kal­cija v crevesju (3) in renalna acidoza (4). Pomembni so še: prehrana, sestava dializa­torja, osnovno obolenje, trajanje odpovedi ledvic in cas do prve dialize. Uremicno osteopatijo lahko zdravimo z ak­tivno obliko vitamina D. Zaradi možnosti stranskih ucinkov (hiperkalcemija, poslabša­nje delovanja ledvic) je pred zacetkom zdrav­ljenja pomembna seznanjenost s podobo ske­leta. Samo tako lahko pravocasno opazimo skeletne spremembe zaradi sekundarnega hiperparatireoidizma. Tega lahko tudi potrdi­mo z dolocanjem parathormona. Te preiskave nis.o povsod možne in rezultati teh niso ved­no v skladu s spremembami na okostju. _J Sprico tega ostane rentgenska diagnostika še vedno pomembna. Materiali in metode -Proucili smo 110 bolnikov, ki so bili dializirani v letih 1975­-1980. Starost bolnikov je od 12 do 62 let. Pred rentgenskim slikanjem so bili dializira­ni najmanj 3 mesece, najvec 9 let. Ocenje­vali smo spremembe skeleta glave, ramen­skih obrocev, rok, lumbalne hrbtenice in me­denice. Uporabljali smo obicajno tehniko sli­kanja. S povecevalno tehniko smo slikali prste rok, le pri 17. bolnikih. Pri teh bolnikih na preglednih posnetkih nismo opazili nika­kršnih sprememb ali pa so bile le-te neznat­ne. Pri analizi rentgenogramov smo iskali na­slednje znake sekundarnega hiperparatireoi­dizma: strukturno atrofijo, kalcinacije v peri­artikularnem vezivu in žilah, subperiostalno resorbcijo, periostalno reakcijo, osteoskle­rozo. Rezultati -Najpogostejša skeletna spre­memba pri naših bolnikih je bila strukturna atrofija 84,5 %. Ta seveda ni znacilna le pri uremicni osteopatiji. Vemo. da spremlja šte­vilna druga obolenja. Tabela 1 prikazuje loka­lizacijo teh strukturnih sprememb. Trajanje clanek sprejet: 18. 10. 1980 Višnar-Perovic A „ L. Tabor Skeletni del % Roka 42 Rame 19 Lumbalna hrbtenica 16 Glava 12 Medenica 11 Tabela 1 -Lokalizacija strukturne atrofije dialize odloca o izraženosti strukturne atro­fije. Kalcinacije mehkih delov najpogosteje pri­zadenejo srce, pljuca, želodec in ledvica (5). Rentgenski diagnostiki navadno niso dostop­ne. Odkrijejo jih le patologi. Nasprotno pa na rentgenski sliki opazimo kalcinacije perifer­nega ožilja, periartikularnega tkiva in kože. Pri naših bolnikih smo te spremembe našli v 53,6 % (tabela 2). Skeletni del Medenica 49 Roke 27 Rame 22 Lumbalna hrbtenica 2 Tabela 2 -Lokalizacija kalcinacij Pri 58 bolnikih (52,7 %) so bili ocitni znaki subperiostalne resorbcije (tabela 3). Rama Roke + 45 + + 21 + 34 Tabela 3 -Prisotnost znakov periostalne resorb­cije Osteoskleroza je bila le pri 2 bolnikih in to na telesih ledvenih vretenc. Redko opisane oziroma opazovane perio­stalne apozicije nismo zasledili. Diskusija -Posamezni dializni centri na­vajajo razlicne podatke o radioloških znakih uremicne osteopatije. Neskladnost teh ugo­tovitev povzrocajo: težko spoznavne skelet­ne spremembe, raznolikost razpoznavnih meril, neustrezna tehnika rentgenskega slika­nja. Pomembni so še: trajanje obolenja, die­teticni ter medikamentozni ukrepi. Naše ugotovitve, ki upoštevajo odvisnost strukturne atrofije od trajanja dialize, se skla­dajo s podatki vecjega dela dializnih centrov. Naši podatki so v skladu z navedbami John­sona in sodelavcev (7). Ti avtorji so subperi­ostalno resorbcijo ugotavljali v 85 % sluca­jev. Podobne ugotovitve navaja Frey in sode­lavci (8). Pogostnost kalcinacij mehkih delov in žil 1 iteratura navaja v zelo širokem razponu od 12 do 51 % (8, 7). Naš odstotek je nekaj vec­ji. To pripisujemo skrbnemu pregledu z lupo. Kalcinacije so številnejše, kadar so bolniki dalj casa na dializi. Subperiostalna resorbcija -po našem mnenju najpomembnejši znak sekundarnega hiperparatireoidizma -se pojavlja v obliki kortikalne lamelarne striacije ob Hawersovih kanalih ali pa kot subperiostalna erozija (sli­ka 1 ). Podatki o teh pojavih so razlicni. Po­sebno to velja o lokalizaciji najzgodnejših Slika 1 -Znaki subperiostalne resorbcije na srednjih ter koncnih falangah. Periartikularne kalcinacije pojavov teh sprememb (slika 2) Sundarm in sodelavci (9) navajajo, d arenalno osteodist­rofijo lahko najprej odkrijemo na falangah prstov rok. Schwartz in sod. (10) pa opozarja­jo predvsem na spremembe spodnjega roba distalne tretjine kljucnice (slika 3). Prikljucu­jemo se tistim, ki dajejo prednost zgodnji raz­poznavi znakov sekundarnega hiperparati­reoidizma na skeletu rok. Spremembe na skeletu pri kronicno dializiranih bolnikih Slika 2 -Znaki subperiostalne resorbcije na srednjih ter koncnih falangah Nekateri smatrajo direktno povecevalno tehniko za metodo izbora (11 ). Razliko med njenimi rezultati in ugotovitvami z obicajno tehniko pa kot znacilno. Uporabljajo mamo­grafske filme in trikratno povecanje. Z obi­cajnimi filmi in dvakratno povecavo nismo dosegli slicnih rezultatov. Le že prej zapa­žene spremembe so bile samo razlocneje prikazane. Smatramo pa, da je tehnika pove­cave zelo primerna za spremljanje skeletnih sprememb. Zakljucek --Analizirali smo usmerjene rentgenograme okostja 11 O kronicno dializi­ranih bolnikov. Nismo iskali medsebojne zve­ze med kliniko, histologijo, biokemijo in labo­ratorijskimi podatki na eni strani ter ugoto­vitvami na rentgenogramu po drugi strani. To so že opravili številni avtorji. Nove ugo­tovitve brez raziskovalnega dela niso mo­goce. Ocena naših prizadevanj daje naslednje: -odkrivanje sprememb na okostju v smi­slu sekundarnega hiperparatireoidizma omo­goca samo dobra seznanjenost s podobo le­teh, -obsežna in nepremišljena slikanja ske­leta naj zamenjajo usmerjeni rentgenogrami rok, kljucnice in medenice. Skelet rok di­agnosticno uporabneje prikaže povecevalna tehnika. Slikanje glave ter lumbalne hrbte­nice ne daje rezultatov, ki bi bili pomembni za zgodnje odkrivanje in zasledovanje spre­memb sekundarnega hiperparatireoidizma, -rentgenolog naj bo seznanjen s klinic­ nimi znaki te bolezni. Le na ta nacin bo uspešen sogovornik s klinikam. Slika 3 -Znaki subperiostalne resorbcije ob spodn.iem robu distalnega dela klavikule Radiol. lugosl „ 15; 31-34. 1981 Višnar-Perovic A., L. Tabor Summary CHANGES ON THE SKELETON OF CHRONICALL V DIALYZED PATIENTS Višnar-Perovic A., L. Tabor The authors studied 110 cases ot chronicaly dialyzed patients. Looking for skeleta! changes, reported in literature, they were especialy atten­tive to find the early ones, about the distribution ot wchhi, opinions greatly vary. They found out that subperiosteal resorption was the characte­ristic sign detected in the observed patients. It appeared at the radia! side ot medium phalanges ot fingers in the shape ot cortical lamelar stri­ation along Hawers's channels or as subperio­steal erosions here and on unguinal processuses. This study has shown that for the purpose ot determining early changes on the skeleton ot chronicaly dialyzed patients the most sensible proceeding is the radiography ot hands (also with the magnifying technique). clavicles and pelves. Literatura 1. Avioli L. V. et al.: The absorption and Me­ tabolism ot vitamin D in chronic renal failure. J. clin. invest. 46, 1032 (1967). 2. Reiss E. et al.: Circulating parathyroid hor­ mone concentration in chronic renal insuffciency. Arch. intern. Med. 124, 417 (1969). 3. Binswanger U. et al.: Enteral calcium ab­ sorption in renal failure. Abstracts of the Vlth annual meeting of the European Society tor Cli­ nical lnvestigation, Scheveningen, The Neder­ lands, (1972). 4. Lemann J. jr. et al.: The effect of acid loads in normal man: Further evidence for the parti­ cipation of bone mineral in the defence against chronic metabolic acidosis. J. clin. lnvest. 45, 1608 (1966) 5. Poors Nielsen S. et al.: 1--hidroxycalciferol: longterm treatment of patients with uraemic osteodystrophy. Nephron, 16, 359 (1976). 6. Johnson C. et al.: Roentgenographic mani­ festations of chronic renal disease treated by periodic hemodialysis. Amer. J. Roentgenol. 101, 915 (1967). 7. Frey F. J. et al.: Radiologische, biokemische und klinische Aspekte der uriimischen Osteo­ pathie von Langzeitdialysenpatienten. Schweiz. med. Wschr. 106, 1438 (1976). 8. Sundarm M. et al.: Terminal Phalangeal Tufts: Earliest Site of Renal Osteodystrophy Findings in Hemodialysis Patients. Amer. J. Roentgenol. 133, 25 (1979). 9. Schwartz E. et al.: Erosion of the lnferior Aspect of the Clavicle in Secondary Hyperpara­ tyreoidism. Amer. J. Roentgenol. 129, 291 (1977). 10. Carr D. et al.: Renal Osteodistrophy: An Naslov avtorja: Višnar-Perovic A., Inštitut za Underdiagnosed Condition. Ciin. Radio!. 31, 55 rentgenologijo, Klinicni center. Zaloška c. 7. (1980). 61000 Ljubljana KLINICNI CENTER V LJUBLJANI, INšTITUT ZA RENTGENOLOGIJO POMEN PRAVILNE PROJEKCIJE PRI POšKODBAH VRATNE HRBTENICE Škrbec M., L. Tabor Povzetek: Pri pregledu dokumentacije 98 bolnikov zaradi poškodbe vratne hrb­tenice spreietih na Travmatološko kliniko KC v letih 1978 in 1979 sta se za­cetna -urgentna in koncna rentgenska diagnoza razlikovali v 26 %. Teh razlik bi bilo mani, te bi preiskavo vodil klinicno obvešcen in izkušen rentgenolog. -Izhodišce sta rentgenograma v dveh projekcijah. Z dodatnimi projekcijami, tomografijo in funkcionalno preiskavo vratne hrbtenice dobimo tocen podatek o obsegu poškodbe. Racunalniška tomografija ima vse vecji pomen na tem podrocju. UDK 616.711.1-001.5-073.75 Deskriptorji: nesrece prometne, hrbtenica poškodbe -radiografija, cervikalna vretenca Radio!. lugosl., 15; 35-38, 1981 Uvod -Poškodbe vratne hrbtenice so v današnjem casu perece vprašanje. Prometne nesrece so zaradi poškodb tega dela hrbte­nice najveckrat vzrok dela nezmožnosti ali celo smrti ljudi v delovni dobi. Ob sumu na poškodbo vratne hrbtenice je potreben pra­vi len rentgenološki -diagnosticni pristop. Klinicno obvešcen in izkušen rentgenolog naj vodi to preiskavo. Le-tako dobimo po­datke o izmerah poškodbe. Material in metode -Pregledali smo 98 poškodb vratne hrbtenice. V tej skupini je bilo 58 % moških. Od skupnega števila po­škodovanih je 68 % starih od 20 do 59 let. Ugotavljali smo poklic ponesrecencev, cas in kraj nesrece, poškodovani segment in ob­seg prizadetosti segmenta. Primerjali smo zacetno -urgentno in kon­cno rentgensko diagnozo. Kadar nista bili skladni, smo skušali ugotoviti vzroke ne­skladnosti. Rezultati -Skoraj polovica poškodovan­cev je bila razlicnih poklicev. Najvec poškodb je bilo januarja, junija in julija, ob petkih in sobotah v popoldanskih urah. 54 % je bilo prometnih poškodb, 24 % do­ma. Najpogosteje je bil prizadet segment _J C6, sledita segmenta C5 in C2. Distorzijo smo ugotovili v 40 %, zlom v 31 %. V 16 % smo našli zlom telesa vretenc, ligamenti so bili prizadeti v 19 %. Urgentna in koncna rentgenska diagnoza sta se razi ikovali v 26 % . Te primere smo posebej razclenili. Razprava -Kljub obsežnim prepreceval­nim ukrepom v prometu je v 54 % našim primerom botrovala prometna nesreca. Vec kot polovica poškodovancev je bila v delovni življenjski dobi. Le klinicno obvešcen inna . podrocju nezgodne rentgenologije usposob­ljen rentgenolog lahko koristno vodi rent­genski poseg. Osnova sta rentgenogrnma v dveh projekcijah. Dosledno upošteyamo tako pri rentgenski preiskavi kot pri analizi si ik možnost vecjega števila poškodb pri istem bolniku. Miller (2) pri 399 poškodovancih ugotavlja povprecno 2,4 poškodb vratne hrb­tenice pri istem bolniku. Na AP projekciji vratne hrbtenice opazujemo najprej eventu­elno deviacijo. Lateralna deviacija je lahko posledica krca mišic na eni strani, zloma ali izpaha. Pazimo na lego vretencnih trnov. La­teralizacija le-teh je lahko samo posledica mišicnega krca. Lahko pa je premik vre­tencnih trnov povzrocen zaradi enostranske Clanek sprejet: 18. 10. 1980 Škrbec M „ L. Tabor Slika 1 a, b -Z nagibom rentgenske cevi jasneje prikažemo zlom v zadnjem loku atlasa. luksacije. To lažje izkljucujemo na polstran­skih slikah. Pri obojestranski luksaciji ostane trn v medialni liniji. V tem primeru je le bolj oddaljen od naslednjega spodnjega trna. Kadar imamo opravka z subluksacijo ali luk­sacijo na stranskem posnetku opazimo po­mik prizadetega telesa za vec kot polovico njegove globine navspred. Pri enostranski luksaciji je ta pomik manjši (1). Pri AP projekciji skozi usta za prikaz prvih dveh vretenc pogosto motijo sence zob in zadnji lok atlasa. Nekateri avtorji priporocajo za boljši prikaz tega predela spremenjen po­tek centralnega žarka. Mi se odlocimo za tomografijo atlanto -okcipitalnega prehoda. Ocenjevanje bolezenskih sprememb po­sebno na prvih dveh vratnih vretencih zahte­va znanje embriologije. Pravilno presojo lah- Slika 2 b -Poškodovanec isti kot na 2 a: Tomo­grafija zgornje vratne hrbtenice jasno prikaže zlom densa. Pomen pravilne projekcije pri poškodbah vratne hrbtenice ko med drugim motijo: 3. oksipitalni kondil, bazilarni procesus, anomalije v zadnjem loku atlasa. Pri otrocih diagnosticno zavaja dens bikornuatus (26 in 3). Pri odraslih poznamo visok in nizek zlom densa (2). Visok zlom se slabše celi (1). To posttraumatsko pseudoartrozo densa locimo od os odontuideum po legi »poke«. Pri os odonteideum leži ta nad višino sklepov med C1 in C2 (3). Pri naših poškodovancih smo našli zlom densa v 6 % . Na stranskem rentgenogramu prikažemo celotno vratno hrbtenico. Spodnje segmente vcasih prekriva ramenski obroc. Avtorji na­vajajo vec možnosti za boljši prikaz teh seg­mentov: poteg rok navzdol (2), sprostitev mišic s primernim medikamentom (3). Na stranski sliki razpoznamo vecje zlome, po­mike teles, spremembo vratne lodroze in po­vecano razdaljo med vretencnimi trni (1 ). Ta je pomemben znak za sprednjo subluk­sacijo -najbolj nestabilno poškodbo vratne hrbtenice (7). 14 % poškodovancev iz naše skupine je utrpelo to poškodbo. Pri oceni subluksacije pazimo na: klinasto zožitev medvretencnega prostora navspred, nesklad­nost površin malih sklepov, prevertebralni hematom ali edem (7). Nanj pomislimo, kadar vidimo razširjen retrofaringealni ali retrotrahealni prostor. Pri otrocih ne smemo pozabiti na možnost lažne subluksacije med C2 -C3 in C3 -C4. Ta je najbrž posledica še slabo razvitih mišic Pravilna stranska projekcija je še posebno važna pri sumu na prizadetost zgornjih vrat­nih segmentov. Motijo lahko tortikolis in druge nepravilne drže glave. Le na neopo­recnem stranskem rentgenogramu lahko oce­njujemo pravilno razdaljo med sprednjim lo­kom atlasa in densom. Subluksacija med drugim nastane tudi zaradi patološke ohlap­nosti ligamentov pri vnetnih (tonzilitis, fa­ringitis) (3). Polstranski rentgenogrami vratne hrbteni­ce so koristni pri oceni arkusnega dela vre­tenca (v naši skupini 3 % zlomov). V tej projekciji razlocneje vidimo zlome lamin, pe­diklov in interartikularne zlome. Na tem rent­genogramu lažje ocenimo enostranske ali obojestranske luksacije in subluksacije. Za zadajšnje predele vretenca -arkusni del vcasih uporabljamo AP projekcijo z 30 ° nagnjeno cevjo kranio-kaudalno. Avtorji (4) opisujejo tudi AP projekcijo z 20 ° nagnjeno cevjo kaudo-kranialno za boljši prikaz teles vretenc. Tomografska tehnika v nejasnih primerih resi problem. Posebej na atlanto-okcipital­nem in cerviko-torakalnem prehodu se veli- Slika 3 a -Senca ramen je na rentgenogramu Slika 3 b -Slika vratne hrbtenice po trakciji rok brez trakcije zakrila subluksacijo med segmento­prikaže subluksacijo med C5-CG. ma C5-C6. Radiol. lugosl., 15; 35-38, 1981 škrbec M „ L. Tabor kokrat ne moremo izogniti njeni uporabi. Nujno je, da atlanto-okcipitalni prehod tomo­grafiramo v AP in stranski projekciji. S funkcionalno preiskavo v stranski pro­jekciji ugotavljamo staticno-funkcionalno nestabilnost hrbtenice. Ta preizkus opravimo teden dni po poškodbi. Takrat obicajno pre­neha krc mišic. Veckratni zlomi ne dopu­šcajo tega posega. Nekateri pisci so glede te preiskave zelo previdni (12 in 7). Dolan (13 in 7) pa meni, da je potrebno ta preizkus narediti celo pri nezavestnih poškodovancih s pasivnimi gi_bi vratu. Vratna hrbtenica je staticno -funkcionalno nestabilna, kadar vidimo pomik med dvema telesoma vretenc vecji od 3 mm (3 in 7). Scher meni, da je najvažnejši pokazatelj nestabilnosti vratne hrbtenice razmik vretencnih trnov. Pri sumu na zožitev cervikalnega kanala so vcasih potrebne dodatne rentgenske pre­iskave: mielografija, racunalniška tomogra­fija. V mnogih primerih obseg poškodbe one­mogoca takojšnjo uporabo ustaljenih rent­genskih preiskav. Racunalniška tomografija je predvsem koristna kadar ugotavljamo ana­tomske spremembe cervikalnega kanala in poškodbe sprednjega in zadnjega loka atla­·sa (6). Zakljucek Prometne nesrece, nezgode pri delu in športu so najpogostnejši vzrok poškodb vratne hrbtenice. Nujna je takojšnja, tocna diagnoza. Osnova je temeljit klinicni pregled ponesrecenca ter o tem obvešcen rentgenolog. Ta naj bo izkušen na tem po­drocju. Le-tako bo uspešno vodil preiskavo in diagnosticno pravilno odlocil. Izhodišce sta rentgenograma v dveh projekcijah. Pri oceni rentgenogramov pazimo na pravilnost projekcije in se ne zadovoljimo z ugotovit­vijo samo ene poškodbe. Sumljive spremem­be potrdimo ali ovržemo z dodatnimi preiska­vami. Pri sumu na staticno -funkcionalno ne­stabilnost vratne hrbtenice opravimo funk­cionalno slikanje. Upoštevajmo klinicno sli­ko. da ne bi vec škodili kot koristili! Summary CERVICAL SPINE INJURIES: IMPORTANCE OF CORRECT TOTAL SPINE RADIOGRAPHY Škrbec M .. L. Tabor Urgent and fina! rtg diagnoses of the cervical spine trauma differ in 26 % of the 98 cases. treated in 1978 and 1979 at the traumatologic Clinics of the Clinical Center in Ljubljana. To lessen this difference in future a clinically well informed and experienced radiologist at the first rtg examination of the suspected cervical spine trauma is necessary. Two roentgenograms in two projections are essential. but additional projections. tomography, as well as functional examitation. and perhaps computerised tomogra­phy as a new diagnostic method lead to correct final diagnosis. Literatura 1. Charlton. O. P. et al.: Roentgenographic eva­luation of cervical spine trauma. JAMA: 242: 1073-1075, 1979 2. Miller, M. D. et al.: Significant new obser­vations on cervical spine trauma. Am. J. Roent­genol., 130: 659-663, 1978 3. Shapiro, R., A. S. Youngberg, S. L. G. Roth­man: The differential diagnosis of traumatic le­sions of the occipito-atlanto-axial segment. Ra­diologic Clinics of North America XI, 3: 505-526, 1973 4. Mechan, l.: An atlas of anatomy basic to radiology. W. B. Saunders Company, Philadelphia 1975 5. Proceedings of the nineteenth veterans ad­ministracion, Spina! cord injury conference Oc­tober 29-31, 1973 6. Mcinerney, D. P .. R. M. Sage: Computer-assi­sted tomography in assesment of cervical spine trauma. Clan. Radio!. 30, 203-206, 1979 7. Scher. A. T.: Anrerior cervical subluxation: an unstable position. ARJ 133: 275-280, 1979 8. Gogler, H., S. Athanasiadis, D. Adomeit: Fa­tal cervicaldislocation related to wearing a seat belt: a case report. lnjuri, 10: 196-200, 1979 9. Hakonen. M. et al: lnjures of the cervical spine. Are. Ortop. Traumat. Surg. 94: 49-57, 1979 10. Gehweiter, A. J. et al.: Cervical spine trau­ma: the common combined conditions. Radiolo­gy 130: 1. 77-86. 1979 Naslov avtorja: Škrbec M., zdravnik, Inštitut za rentgenologijo. Klinicni center. Zaloška 7. 61105 Ljubljana INSTITUT ZA RADIOLOGIJU »SKOPJE,, U SKOPJU REDE LOKALIZACIJE ASEPTlcNIH OSTEONEKROZA KOD DECE Grivceva-Janoševic N., D. T,evcev Sadržaj: Opisana je grupa dece sa redom radiološkom slikom asepticnih oste­onekroza, kod pojedinih pramene su simetricne. Trevor-ova bolest je izuzetno retka displazija. Dati su podaci iz literature o novijim shvatanjima ove grupe bolesti. Timski rad radiologa-pedijatra-ortopeda neophodan je za dijagnostiku i tretman deteta. UDK 616.71-002.4-021.4-053.2 Deskriptori: osteonekroza_ -radiografija otrok Radio!. lugosl., 15; 39-43, 1981 L _J Uvod -Asepticne osteonekroze su ug­lavnom bolesti decjeg doba, tacnije orga­nizma koji intenzivno raste. Pojavljuju se i kod adolescentnih osoba, kao profesionalne bolesti. Caffey (1), Waught (2), Kalenov (3) zalažu se za menjanje starog naziva A. O. u »Fokalne skleroze« ili »Stress deformacija na epifizama«. Velika je grupa ovih pramena. cini se, da nema epifizne zone, nema sezam­ske kosti, koja nije opisana posebnim sinoni­mom ili zajednickim na.ivom. Ovim radom želimo da damo opis redih oblika asepticnih osteonekroza kod mlade dece, cija je klinicka simptomatologija slicna reumatskoj bolesti. Materija! -U toku zadnjih godina, u poli­klinickoj praksi pedijatriska dijagnostika Ra­diološkog instituta u Skopju observirala je radiograme skeleta nekoliko pacijenata. De­ca su uglavnom ženskog pola. Uzrast dece je od 2-12 godina. Anamnesticki postaji podatak o bolu, otok je prisutan, dete se obicno žali na šepanje, trcanje je bolno. Deca su ambulantno tretirana, laboratori­ski nalazi izkljucuju reumaticnu bolest. Indi­kacije za rtg. pregled naših pacijenata je bio otok zgloba, kao i neefektna antireumaticna terapija. Podatak o traumi prisutan. Kazuistika -l. M. N., stara 4 god. devojci­ca, dobro uhranjena. leško trci, otok prisu­tan. Anamneza stara 3 meseca. Bol je loka­liziran u desnom talo-kruralnom zglobu (sli­ka 1.). II. Desetogodišnja devojcica. žali se na bolove u peti. Mikrotrauma prisutna nekoliko nedelja ranije. Otok se ne primecuje (sli­ka 2.). Na kontrolnom radiogramu, posle 3 mese­ca bol je nestao a apofiza ne pokazuje dalju destrukciju. III. Trogodišnja devojcica, sa urednim sta­to-ponderalnim razvojem. 2ali se na bolove u levom listu, zamara se. Objektivno otok u levom talo-kruralnom zglobu, nema bolne osetljivosti. Izražena sumnja za rheumat­hoid arthrit (slika 3.). Kontrola posle 3 meseca pokazuje izraže­nije pramene, talus komprimiran, nekrotican, manji. IV. Muško dete, K. M., staro 2,5 god. Ne­koliko meseci unazad šepa. Vidljiv otok u talo-kruralnom zglobu. Muskulatura zahvace­ne strane diskretno atroficna. Trauma is­kljucena (slika 4.). Slicne pramene nisu nadene na drugim artikulacijama sa iste strane. Karlica i kole- Rad primljen: 25. 2. 1980 Grivceva-Janoševic N „ D. Tevcev Slika 1 -Radiološki nalaz levog stopala: tarzalni skifoid je deformiran, sklerotican. fragmentiran. Zglobni prostor proširen. Kontralateralni zglob je uredan Slika 2 -Radiogram kalkaneusa: fragmentiranost, osteonekroza apofize kalkaneusa Slika 3 -Radiogram stopala: levi talus deformiran, smanjen, fragmentiran. Naviku­larna kost sa slicnom morfologiiom l<"n i l. klin:adl STATIKA DINAMIKA Dx:,. 0.06025 DXl> O. 5 XL -DX/21 NZ N * NK K= 1, NZ XU XL+ DX XY XL+ DX/2 QATRX (XL,XU,PUNC,Y) PLOT (NZ, Y, XY) STOP MTF sistema gama kamera -kompjuter u ovisnosti o upotrijebljenoj matr:ci I I I \ ! I 1 1 I l 1 \ I I 1 I I 1 \ (1) l. / .\ \ .-m I (\ \ / I \ (4) : I : / 1 i / fi / ;h ,' / /1 / /j / /,. -20 -15 -10 -5 o 5 10 15 20 (1)----32x32 13)---128x128 (2)--64x64 (4) --256x256i finije matrice Slika 2 -Ovisnost LSF o upotrijebljenoj kom­pjuterskoj matrici FRE•) MIF ') t.H)(J 1 !)(J(! .'t)t)t)(JIJ•)(1(H)l)t)t)f_HJ1)(1(t•)l)'_lf)C,HJ1J!J(H)(Jt)(JIJ')!)!J("J')()'J" (t 225 (1 82'5 (")1)1)1)1)1)(J!)(J(1(,,:H)•)t)1)(11J(l•J•J(.J'.•'J(IOJ•YJ•J<_,•.1•.1•.11.t•J• - O 400 O '5'1,, 1_1,:,,)r,,:,,11)',1•1•"1• ,, ,,_., ''·""J' "·"·'')'.J<.,(J,y_,.,. O '12"5 ,:,, ,'\';'J'"' 0 '150 1) <1":iH O. 475 (J 'I IE: O. .00 O '380 (J(")•.10•·1•)(!•)1:,,_.,,,1,J'J')'J'.I'" (l 52'5 (1 '.;•.M , ,-) f:.25 (1 217 ·,i,• l)•)(l•u·.,.,:.,·.,_J (1 f:.'5•) <.I 191 (lh<),-,,_.,J-.,·,(•'.'-' <) f:.7'-_; •) 11:.7 f)•'i<)1)'_,,:-•,, !) 7<)0 o 11\1:. ,:,,,(,<)1:,,, .. O 725 ') 121:. •)!)•·•,.1•:" ') 7':I) (1 \(•'' ,·1,_11)•:« , t) TI": , O 1J'1'.:: ,) 81)(! (! IJ7'"• ,:, ::<25 ,:, t)(.7 ,:, 251) (1 •)57 •J E:7'5 n (1'18 ,) ·'11)(1 ,:, f)'I<.> o "".i5 r_, ,_, :· . ,:, ,:,-:;,:, ,·, ').', (, .-, .,... '' '1_.!:• 1 ,,,,,. ,, o')J :'• Slika 3 -Tipicni kompjuterski ispis modulacione prenosne funkcije u vidu histograma vom položaju intervala .6.x odgovara druga površina itd. Pomaci se mogu uciniti po P2 volji mali, a za svaki položaj intervala .6.x može se izracunati odgovarajuca površina ispod Gaussove krivulje i pridružiti koordi­nati položaja sredine intervala .6.x. Sistemat­skim kretanjem intervala .6.x u po volji ma­lim skokovima ispod cijele krivulje, može se ovakvim postupkom dobiti u cijelom pro­stornem intervalu odaziv, odnosno krivulja proporcionalna LSF sistema. Ovaj postupak izracunavanja za zadanu Gaussovu krivulju obavlja posebni kompjuterski program. Mo­guce je odabrati širinu intervala .6.x i pred­vidjeti po volji male pomake (dijelove od .6.x), tako, da se u cijelom prostornem inter­valu dobije kvalitetna LSF. Time je opisano kako funkcionira kompju­terski program korišten u ovom radu za ispi­tivanje ovisnosti MTF sistema gama kamera­ka programa prikazan ji:: na slici 1 b. Funk­cijski program FUNC izracunava ordinate tocaka u Gaussovoj funkciji. Potprogram OATRX racuna površine ispod Gaussove kri­vulje u intervalu (XL, XU). a potprogram PLOT ispisuje rezultantnu krivulju. Rezultati -Na sl. 2 vidimo rezultate teo­rijskih razmatranja: najšira LSF odgovara najgrubljoj matrici 32 x 32. Sa povecanjem finoce matrice sužava se LSF. Za 256 x 256 i finije matrice može se reci da se LSF jedva razlikuje od funkcije širenja izracunate za matricu 128 x 128. Za proracun MTF iz diskretnih tocaka LSF modificiran je program Benedetta i Nusyno­witza (Benedetto et al. 1977). Tipicni ispis toga programa u vidu histograma vidimo na sl. 3, dok sl. 4 prikazuje ovisnost dobive­ 1 MTF •• o, 111 ----I2xl2 {2] --61.1t.6L 0.7 131 ---129xl'28 06 05 0.L O.J 02 01 LI Radio!. lugosl., 15: 81-84, 1981 Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric PO.'l'lŠINA Cl 1;1 --6Lx6L !Jl -·-128128 0.2 tLJ-2S6x2S6,hmJ1t 01 FREQ 11km 0 o ru 02 . o. u n6 m . . 1 Slika 5 -Površina ispod MTF kao mjera kvalitete sistema. (Svaka tocka pojedine funkcije pret­ stavlja površinu izmedu nulte frekvencije i frek­ vencije pridružene toj tocki.) nih MTF funkcija o matrici. Ovdje je ovisnost obrnuta nego kod LSF: najbolja MTF je naj­viša krivulja i odgovara najfinijoj matrici. Ona · daje najbolji prenos kontrasta i najbolju re­zoluciju kod izvjesne prostorne frekvencije. Za usporedbu kvalitete rada sa pojedinim matricama nacinjen je kompjuterski program koji racuna površinu ispod MTF krivulje za­ dane diskretnim vrijednostima. Najveca po­ vršina daje najbolju kvalitetu. Rezultati ra­ cuna vide se na sl. 5, gdje svaka tocka poje­ dine krivulje oznacava vrijednost površine ispod MTF od nule do pripadne frekvencije. Diskusija -Slike 3, 4 i 5 pokazuje da se korištenjem matrice 256 x 256 približavamo teorijski optimalnim uvjetima rada. Racu­nanjem integrala ispod MTF krivulja dobiva se kvantitativni podatak, koji kaže da kori­štenjem matrice 128 x 128 u podrucju od 0-0,7 lin/cm cinimo pogrešku manju od 4 % -a to je prihvatljivo. Znaci, za vjernu reprodukciju slike standardne gama kamere sa kristalom od 10 inca potreban je kompju­terski siste,m sa matricam 128 x 128. Onaj sistem koji je ogranicen na 64 x 64 matricu može izvrsno poslužiti za dinamicke i kvan­titativne an?1lize, ali gubi informaciju o mor­fologiji orga.na, iako je gama kamera u _ mo­gucnosti da tu istu morfologiju registrira. To se posebno odnosi na organe pri površini, gdje je kamera u mogucnosti registrirati fine detalje. Ponekad si možemo pomoci zumira­njem, gdje se matrica za isti organ relativno poboljšava, ali se vidno polje bitno smanju­ Zakljucak -Na osnovu teorijskog modela i odgovarajucih kompjute.rskih programa raz­ 84 matrana je ovisnost modulacione prenosne funkcije o kompjuterskoj matrici. Sistemat­ski razraaujuci teorijski model došlo se je do zakljucka da za precizno odreaivanje MTF kompjuter mora raspolagati sa matricam 128 x 128 ili finijom. Buduci da je MTF mjera kvalitete citavog sistema, to je isti uvjet nuždan za kvalitetno preslikavanje predmeta. Metoda sa pokretnim linijskim izvorom omo­gucava kvalitetno odreaivanje LSF bez vi­šekanalnog analizatora. Summary MTF GAMMA CAMERA -COMPUTER IN DEPENDS OF MATRIX SIZE Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric Modulation transfer function that describes the quality of a gamma camera-computer system at ali, depends on the computer matrix size ap­plied. Using a theoretical model and adequate computer programs, the efforts were made to find out what is the minimal matrix size where this dependance ends. The result is: tor faithful reproduction of gamma camera images a com­puter matrix size od 128 x 128 (or greater) is needed. For smaller objects the same results can be achieved applying matrix 64 x 64 but zooming the ADCs to look at part of the crystal. Literatura 1. Born M., E. Wolf: Principles of optics, Per­gamon Press, Oxford 1965. 2. Papoulis A.: The Fourier integral and its ap­plications, McGraw-Hill, New York 1962. 3. Duffieux M. P.: L'integrale de Fourier et sesapplications a l'optique, Masson-Cie, Paris 1970. 4. Abbot F.: Practical aspects of MTF measu­rements, SPIE MTF Sem. Proc., Boston 1968. 5. Benedetto A. R., M. L. Nusynowitz: An im­proved FORTRAN program tor calculating modu­lation transfer functions: Concise Communica­tion, J. Nucl. Med. 18, 85, 1977. 6. Neff R., D. Hoops, G. Simmons: A modifiedFORTRAN program tor the calculation of modu­lation transfer function 18, 1239, 1977. 7. Brili R., J. Erickson: Factors affecting thecollection and analysis of radiotracer images, Se­min. Nucl. Med. 3:285-300, 1973. 8. Kasal B.: Mjerenje modulacione prenosnefunkcije elektrooptickih pretvaraca slike, Magi­starski rad, Zagreb, 1977. 9. Rollo F. D.: Nuclear medicine physics, in­strumentation and agents, The C. V. Mosby Com­pany, Saint Louis 1977. 10. Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric, M. Bašic:Odredivanje MTF uredaja za scintigrafiju, Radio!. lugosl. Fasc. 2, 124, 1979 (abs). Adresa autora: Kasal Božidar, mr. ing., Zavod za nuklearnu medicinu, Bolnica Rebro, Zagreb, Kišpaticeva 12 MEDICINSKI FAl nalaz -"' o(.) ... ::J Q) Lymphosarcoma 11 9 6 26 (59 %) Reticulosarcom 4 6 1 11 (25 %) Lymphogranulo­ matosis 3 2 6 (13,5 %) Plazmocytom 1 1 (2,5 %) Tabela 3 -Histo-patološka dijagnoza malignih limfoma .gastrointestinalnog trakta U izvještajnom periodu nismo dobijali na­laze po novoj pato-histološkoj klasifikaciji na Hodgkin i ne Hodgkin limfame svaki sa svojim grupama i podgrupama i stepenom diferencijacije. Najcešci simptomi zbog kojih su se bo­lesnici javljali na lecenje, kod svih lokaliza­cija bili su: pojava abdominalnog bola, disfa­gicne i dispepticne poteškoce, umor, iscrp­ljenost, gubitak telesne težine, anemija, pal­patorna tumefakcija u abdomenu. Kod 1 / 4 naših bolesnika lecenje je zapoceto radi akutnog abdomena. Dužina trajanja bolesti do pocetka radio­loškog tretmana kretala se od 1 mesec do 3 godine, prosecno za želudacnu lokalizaciju 9 meseci, za tanko crevo 7 meseci i za de­belo crevo 1 O meseci. Kod crevne lokalizacije, distalni ileum i cekum su bili najcešce sedište malignih lim­fama. Radioterapija -Bolesnici su zraceni pod uslovima ortovoltažne ili supervoltažne te­rapije. Od ukupno 19 bolesnika sa limfamima že­ludacne lokalizacije, 4 su zracena posle ra­dikalne hirurške intervencije bez recidiva, 6 bolesnika su zracena sa postoperativnim recidivom a 9 je zraceno posle eksplorativne laparatomije. Kod grupe bolesnika sa limfomima crevne lokalizacije 14 bolesnika su zracena posle radikalne operacije bez recidiva, 4 su zrace­na sa postoperativnim recidivom, a 7 boles­nika je zraceno posle eksplorativne laparo­tomije (Tabela 4). ..o Q) ::, "' "' "' "' > Q) 'ro' o. >·. Q) "' o >. Q) ·. ... "' > Q) 'ro' >(.) 1,..>(.) (.)>(.) ,u Nacin lecenja (.):::, "'­"C (J) (.) . o (J) -"' o. Q)(J) o::, C: (J) o. ::,.. -o Q) ... N..o C:·. "'e 1-..0 ..o·. Q) o O.Ei ::,·. -"' o ::J .E Operi sani radikalno RTG Bez recidiv TCT 4 10 4 18 Recidivi RTG 2 Posle operacije TCT 4 3 1 o Eksplora­ tivna RTG laparato­ mija TCT 9 3 4 16 Ukupno: 19 16 9 44 Tabela 4 -Maligni limfomi gastrointestinalnog trakta leceni od 1963-1974 g. Od 44 zracena bolesnika na klasicnom _rtg aparatu su zracena 2, dok su svi ostali zra­ceni na telekobaltnoj mašini. Bolesnici su zraceni lokoregionalno ili sa takozvanom tehnikom »kupka abdomena«. Zracen je ceo abdomen preko 2 ili 4 para­lelna suprotna polja. Ovu tehniku smo pri­menjivali zbog toga što i najdetaljnija kli­nicka, laboratorijska i rentgenološka islede­nja ne mogu tacno odrediti velicinu zahva­cenog dela abdomena, a i radi multifakalne pojave ovih tumora u gastrointestinalnom traktu. Kod lokoregionalne tehnike zracenjem je obuhvaceno široko. podrucje primarnog tu­mora i okolne limfne žlezde. Ona se obicno Radioterapija malignih limfoma gastrointestinalnog trakta Godine želudac Tanko crevo Debelo crevo Ukupno preživljenja broj slucajeva broj slucajeva broj slucajeva broj slucajeva Do 1 godine 15 (79 %) 10 (62,5 %) 5 (55,5 %) 30 (68 %) 1 do 4 godine 4 (21 %) 2 [12,5 %) 1 (11,1 %) 7 (16 %) 5 godina 4 (25 %) 3 (33,3 %) 7 (16 %) Tabela 5 -Petogodišnje preživljenje bolesnika u periodu od 1963-1974 godine sprovodi preko dva suprotna paralelna polja velicine 15 x 15 cm. Aplicirane žarišne doze su se kretale od 2.000 do 4.000 rada, date u intervalu od 3-5 nedelja. Vece doze smo davali kod retikulo­sarkoma. Kod svih bolesnika nije bilo moguce spro­vesti radikalno zracenje, zbog lošeg opšteg stanja, tako da smo palijativno zracili 1 /3 bolesnika. Citostaticna terapija se samo sporadicno primenjivala. Rezultati i diskusija -Rezultate peto­godišnjeg preživljenja dajemo po lokalizaciji limfama u gastrointestinalnom traktu. Pri­kazani su na tabeli 5. Od ukupno 19 bolesnika sa I imfomima že­ludacne lokalizacije 5 godina nije preživeo ni jedan bolesnik. U prvoj godini su umrli 15 (79 %) bolesnika, 4 (21 %) je preživelo 1-4 godine od kojih 2 sa pata-histološkim nalazom limfogranulomatoza preživelo je 2 godine posle zracenja. Ostala dva bolesnika sa nalazom limfosarkoma preživeli su 3, od­nosno 3,5 godine posle zracenja. Od 16 bolesnika sa limfomima na tankom crevu u prvoj godini umrlo je 10 (62,5 %). od 1-4 godine je preživelo 2 bolesnika (12,5 %) i preko 5 godina, 4 bolesnika (25 %) od kojih su 3 sa nalazom limfosar­ koma ilei. Dva bolesnika su zracena posle radikalne operacije i žive jedan 8 a drugi 10 godina. Treci bolesnik je zracen sa po­ stoperativnim recidivom a smrt je nastupila 6 godina posle zracenja. cetvrti slucaj je bolesnica sa nalazom limfogranulomatoza ilei. Obolela je 1963 godine na 18 godina, radikalno je operirana i postoperativno zra­ cena. živi preko 16 godina. Od 9 bolesnika sa limfomima na debelom crevu, u prvoj godini umrlo je 5 (55,5 %). preko 5 godina preživela su 3 bolesnika (33,3 %) sa pata-histološkim nalazom lim­ fosarkom. Preživeli bolesnici su zraceni po- Radiol. lugosl., 15; 89-92. 1981 sle radikalne operacije. Jedan živi 6 godina, drugi 8, a treci 13 godina. Petogodišnje preživljenje iznosi 16 % za sve maligne limfome želudca, tankog i de­belog creva, dok po lokalizacijama petogo­dišnje preživljenje za maligne limfome že­ludca je O%, za tanko crevo 25 % i za de­belo crevo 33 % . Rezultate lecenja analizirali smo prema godinama starosti, vrsti operativnog zahva­ta, lokalizaciji i prema patohistološkom na­lazu. U odnosu na starosne grupe, najbolje re­zultate imamo kod bolesnika u trecoj i ce­tvrtoj deceniji života. U odnosu na vrstu operativnog zahvata, najviše uspeha je bilo posle radikalne ope­racije. U odnosu na lokalizaciju malignih limfa­ma, najveci procenat preživljenja je bio na debelom crevu. što se tice pata-histološke forme malignih tumora, najbolje rezultate smo imali kod limfosarkoma, a najloše kod retikulosarkoma. Niti jedan bolesnik sa reti­kulosarkomom nije preživeo 5 godina. Petogodišnje preživljenje od 16 % u našoj seriji od 44 bolesnika za sve maligne lim­ fome gastrointestinalnog trakta je manje u odnosu na rezultate koje daju drugi autori. Ovakav procenat proizilazi od cinjenice da u našoj seriji nije bilo petogodišnjeg pre­ življenja bolesnika sa limfomima želudca. Petogodišnje preživljenje kod crevne lo­ kalizacije 25 % za tanko crevo i 33 % za debelo crevo se slaže sa rezultatima koji objavljuju drugi autori. Efekat zracne terapije kod limfama želud­ ca bio je loš u poredenju sa rezultatima koje daju drugi autori. Tako Jordan, Burmen i sa­ radnici daju petogodišnje preživljenje malig­ nih limfama želudca do 21 %, lecenih kom, biniranom hirurškom i zracnom terapijam. Laše rezultate objašnjavamo cinjenicom da su naši bolesnici bili u višim klinickim stadijumima bolesti. Tako od 19 zracenih Jovanovski D .. A. Dimitrovska. K. Popovic, A. Stefanovski, A. Trajkov bolesnika samo su 4 zracena posle radikalne operacije, dok su ostali slucajevi bili ino­perabilni ili imali postoperativne recidive. Lecenje malignih limfama gastrointestinal­nog trakta je kombinovano. Radikalna opera­cija, gde je ta moguca, primarni je metod lecenja koji se dopunjuje perkutanom zrac­nom terapijam a u poslednje vreme i polihe­mio terapijam. Vrednost radioterapije u lecenju ovih tu­mora je dokazana od mnogih autora i preo­vladuje mišljenje da treba zraciti ceo abdo­men preko 2 suprotno paralelna polja sa do­zam od 3000-4000 rada, sa zaštitom bubre­ga posle 2000 rada i jetre posle 2500 rada. Radioterapija u svakom slucaju dolazi u obzir kod inoperabilnih malignih limfama ga­strointestinalnog trakta, koja sa citostatici­ma je jedini nacin lecenja. Zakljucak -Kod svakog primarnog malig­nog limfama gastrointestinalnog trakta po­trebna je eksplorativna laparatomija i uko­liko je moguce radikalna operacija sa otstra­njenjem svih regionalnih limfnih žlezda. Hi­rurška intervencija je primarni metod u le­cenju ovih tumora. Radioterapija se treba sprovesti ubrzo po­sle operacije, cim rana zaraste, odnosno naj­kasnije 2-3 nedelje. Operaciju uvek treba nadopuniti perkuta­nom jonizantnom terapijam celog abdomena iz sledecih razloga: -maligni limfami su radiosenzibilni tu­ mori, -u 10-25 % imaju multifakalan posta­nak u digestivnom traktu, -najdetaljnija klinicko-laboratorijska i rendgenološka ispitivanja ne mogu tacno od­rediti velicinu zahvacenog dela abdomena, -kombinovanom hirurškom i jonizant­nom terapijam rezultati izlecenja se pobolj­šavaju. Summary RADIOTHERAPY OF GASTROINTESTINAL MALIGNANT L YMPHOMA Jovanovski D., A. Dimitrovska, K. Popovic. A. Stefanovski, A. Trajkov In the period from 1963 to 1974 at the Insti­tute of radiotherapy and oncology in Skopje, we have treated 44 patients with primary ma­lignant lymphomas localized at the stomach, small intestine and large bowels. Fram the total number of treated malignant lymphomas, 19 were of the stomach, 16 of the small intestine, and 9 cases of the large bowels. According the pathohistologic finding, there were 26 lymphosarcomas, 11 reticulosarcomas, 6 Hodgkin disease and 1 plazmocytoma. Ali the patients were irradiated by ortovolta­ge and supervoltage therapy, after radical sur­gery, or after the appearance of post operative recurences, and 16 patients were treated only with irradiation therapy after the explorative la­paratomy. Applicated doses ranged tram 2.000 to 4.000 rads, given in 4-6 weeks. Five years survival in the presented series is 16 % far malignant lymphomas, no survival far malignant lymphomas of the stomach, while far small intestine we faund 25 % , and far large bowels 33 %. Literatur a 1. Ackerman L. V. and del Regato J. A.: Can­cer, ed. 3, The C. V. Mosbi Co, S. Louis, 1962. 2. Barjaktarevic M. i sar.: Radioterapija u le­cenju malignih limfama želudca i creva. Radio!. lugosl. 12, 241-243, 1978. 3. 0ordevic J. i sar.: Maligni limfami probav­nog trakta. Zbornik radova VI lntersekcijskog sa­stanka, Zajecar, 57-61, 1974. 4. Piljac G.: Rak Klinicka onkologija, 1977. 5. Jankovic l., Bekems M. i sar.: Ulaga radio­terapije kod malignih tumora želudca. Zbornik radova VI lntersekcijskog sastanka, Zajecar, 12 -126, 1974. 6. Jaakko V., A. Vuori: Primary malignant tu­mours of the small intestin. Acta Chir. Scand. 137:555-561, 1971. 7. Jones S. E., Z. Futs, H. A. Kaplan and S. A. Rosenbeerg: Non-Hodgkin's lymphomas, Results of radiotherapy. Cancer, 32, 682-690. 8. Murphi W.: Radiation Therapy, Saunders Co. of radiotherapy. Cancer, 32, 682-690, 1973. 9. Torben Bilde and Stig Asnes: Reticulosar­coma of the stomach. Acta Chir. Scand. 136: 617-621, 1970. Adresa autora: Dr Dragoljub Jovanovski, MF­OOZT Institut za radioterapija i onkologija, Vod­njanska 17, 91000 Skopje. MEDICINSKI FAKULTET U SKOPJU, INSTITUT ZA RADIOTERAPIJU 1 ONKOLOGIJU PRVA ISKUSTVA U ELEKTRONOTERAPIJI KOD METASTATSKI PROMENJENIH LIMFNIH žLEZDA NA PERIFERIJI TELA Dimitrovska A., K. Velkov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovski Sadržaj: U toku 1977 i 1978 godine zracili smo elektronima 58 bolesnika sa metastatski promenjenim perifernim limfnim žlezdama. Kod 43 bolesnika pri­marni tumor je bio karcinom, kod 9 maligni limfom, a kod jednog sarkom me­kih tkiva. Elektronoterapijom smo dobili potpuno povlacenje limfnih cvorova kod malignih limfoma, karcinoma dojke, ženskih genitalija i pluca. Kod bolesni­ka sa planocelularnim karcinomom organa glave i vrata koji je dao regionalne metastaze dobili smo potpunu regresiju tumora kod 65 % bolesnika. Smatramo da je elektronoterapija metod izbora u lecenju inoperabilnih meta­ statskih limfnih cvorova, jer omogucuje apliciranje visokih doza uz maksimalnu zaštitu zdravih anatomskih struktura ispod tumora. UDK 616.428-006:615.849.12 Deskriptori: novotvorba metastaza, bezgavke -radioterapija, elektroni Radio!. lugosl., 15; 93-96, 1981 L _J Uvod -Nabavkom novog aparata, linear­nog akceleratora sa maksimalnom energijam od 20 MeV proširili smo mogucnosti plani­ranja jonizantne terapije. Koristeci povoljnu raspodelu doze koju daje elektronski zracni snop, poceli smo aplicirati ovaj vid terapije na metastatski promenjene limfne žlezde na periferiji tela. Cilj rada je da prikažemo naše prve rezul­tate lecenja ovom terapijam. Naš materija! -U toku 1977 i 1978 go­d ine na Institutu za radioterapiju i onkolo­giju u Skopju zracili smo elektronima 53 bo­lesnika sa metastatski promenjenim peri­fernim limfnim žlezdama. Kod 43 bolesnika primarni tumor je bio karcinom, kod 9 malig­ni limfom, a kod jednog sarkom mekih tkiva. (Tabela br. 1). Na tabeli br. 2 prikazana je lokalizacija pojedinih uvecanih limfnih žlez­da. Najviše zracenih polja bilo je u vratnoj regiji, 49, ukljucujuci submandibularne i su­praklavikularne limfne žlezde. Tretman -Bolesnici su tretirani elektro­nima sa energijam od 8, 10 ili 12 MeV. Naj­cešce smo koristili 90 % dubinski doprinos. Sve zracene cvorove smo citološki ili histo­patološki verifikovali. Doze su se kretale od Broj bolesnika 1. Karcinomi organa glave i vrata 22 a) koža 6 b) donja usna 8 c) jezik 2 d) parotidna žlezda 1 e) larinks 3 f) epifarinks 2 2. Karcinomi dojke 7 3. Karcinomi ženskih genitalija 5 4. Karcinomi pluca 3 5. Karcinomi mokracne bešike 1 G. Carcinoma metastaticum 5 7. Sarcoma cruris 1 8. Maligni lirnfomi 9 Ukupno 53 Tabela 1 -Histo-patološki nalaz pojedinih malig­noma koji su dali metastaze u perifernim limf­nim žlezdama Broj Vratna regija 21 Supraklavikularna regija 12 Submandibularna regija 13 Preaurikularna regija 3 Aksilarna regija 7 lngvinalna regija 3 Poplitealna regija 1 Ukupno 60 Tabela 2 -Lokalizacija rnetastatski promenjenih limfnih žlezda na periferiji tela Rad primljen: 25. 7. 1980 Dimitrovska A., K. Velkov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovskl Putpuna Delimicno Slab ili Broj Primarna dijagnoza regresija regresija nikakav polja tumora tumora efekt Maligni limfami 9 9 Karcinomi dojke 7 7 Karcinomi ženskih genitalija Karcinomi pluca Karcinomi mokracne bešike 5 4 1 5 4 1 Karcinoma metastaticum 3 2 2 7 Karcinomi organa glave i vrata Sarkoma kruris 17 (65 %) 5 (19 %) 1 4 (16 %) 26 1 Ukupno 60 Tabela 3 -Rezultati lokalnog lecenja elektrcinoterapijom 3.000-5.000 r. za maligne limfome i od 5.000-7.000 r. ostvarenih 4-6 nedelje za karcinome. Zracna polja su bila relativno ve­lika, jer smo po pravilu obuhvatali celu vrat­nu, odnosno aksilarnu ili ingvinalnu regiju da bi postigli sterilizaciju cele regije. Tako kod uvecanih limfnih žlezda na vratu boles­nik je ležao u poziciji »otvorenog vrata«, t. j. na leda, sa istim ramenom malo podig­nutim u vazduh i glavom jako zabacenom na suprotnoj strani. Tako je ceo vrat bio dostu­pan zracnom snopu. Uvek je sprovodena za­štita larinksa osim kada je tumor pokrivao laringijalne strukture. Rezultati lecenja -Analizirajuci rezultate lecenja prema histologiji tumora (tabela br. 3) vidimo da smo dobili potpuno povlacenje limfnih cvorova kod svih bolesnika sa malig­nim limfomima, karcinomom dojke, ženskih genitalija i pluca. Medutim za nas je od naj­veceg interesa bila grupa bolesnika sa re­gionalnim metastazama planocelularnog kar­cinoma organa glave i vrata. Od 26 iradirana polja zbog karcinoma u ovoj regiji kod 17 (65 %) dobili smo potpunu regresiju tumo­ra, kod 5 delimicnu i kod 4 postigli smo slab ili nikakav efekat. Od 5 bolesnika sa delimic­nim odgovorom cetvorica su dovedena u operabilno stanje, pa su naknadno operisani. Ovim rezultatom možemo biti sasvim za­dovoljni s obzirom da je veliki broj limfnih žlezda bio u N3 stadijumu. Od 26 iradirana polja zbog planocelularnog karcinoma orga­na glave i vrata 13 (50 %) je bilo sa fiksira­nim žlezdama, 1 O sa slobodnim, a 3 boles­nika su zracena zbog recidiva posle disek­cije vratnih limfnih cvorova. Kod poslednjih dvojica su dala delimican odgovor na joni­zantnu terapiju, a jedan nije dao nikakav re­zultat; R e a k c i j e n a z r a c e n j e : Pri zrace­nju celog vrata sa 5.000 r u cetiri nedelje javljao se eritem sa kasnijom suvom deskva­macijom. Kod vecih doza iznad 6.000 r jav­ljala se vlažna deskvamacija koja je sanirana za desetak dana posle završetka iradijacije. Samo 6 % bolesnika je dobilo promuklost glasa. Od kasnijih komplikacija fibroza je bila sasvim retka, verovatno zbog toga što smo koristili relativno niske energije i jav­ljala se kod bolesnika koji su primili iznad 6.000 r. Sva 3 bolesnika koja su zracena zbog postoperativnih recidiva posle disekcije vra­ta dobila su subkutanu fibrozu. Hiperpigmen­taciju smo našli kod 9 %, a teleangiektazije i atrofiju kože kod jednog bolesnika. Aksi­larna i ingvinalna regija pokazala su manju toleranciju kao što smo i ocekivali, medu­tim maksimalne doze u ovim regijama kre­tale su se do 5.500 r, pa su svi bolesnici izdržali tretman do kraja. Re cidivi: Od 17 bolesnika sa plano­celularnim karcinomom organa glave i vrata kod kojih je nastupila potpuna regresija limf­nih cvorova elektronoterapijom, dvojica su dobila recidive. Medutim period kontrole bo­lesnika od godinu, odnosno 2 godine je kra­tak da bi zakljucak bio definitivan. Kod bo­lesnika sa karcinomom drugih organa (dojka, pluca, ženske genitalije) kao i kod bolesni­ka sa malignim limfomima nismo našli re­cidive u toku kontrole, ali vecina njih je pro­dužila lecenje polihemioterapijom pošto je bila u fazi generalizacije bolesti. Diskusija -Pri zracenju metastatski pro­menjenih limfnih žlezda na periferiji tela ko­ Prva iskustva u elektronotcrapiji kod metastatski promenjenih limfnih žlezda na periferiji tela ristili smo elektronski zracni snop sa rela­tivno niskom energijam od 8, 1 O i 12 Me V zbog sledecih fizikalnih karakteristika: 1. Visoka površinska doza. 2. Rapidno uvecanje doze ria dubini od 2-4 cm. 3. Brzo opadanje doze posle 80 % dubin­skog doprinosa. 4. Oštrina zracnog snopa, narocita u svom pocetnom delu. Ove su osobine neobicno važne za zaštitu zdravog tkiva i funkcionalno važnih organa ispod tumora kao i za sekundarne reparator­ne _procese posle zracenja. S druge strane oštrina zracnog snopa smanjuje volumnu do­zu i sve negativne posledice ozracivanja ve­ceg volumena. Vecina autora (Kramer 1975, Tobin 1976, Norah du V. Tapley 1977), a i naša zapažanja potvrauje dobru toleranciju od strane paci­jenata i pored toga što je visoka površinska doza. Redi su eksudativni oblici radioderma­titisa i kožne reakcije brže zaceljuju, najce­šce za 7-10 dana. Osim toga u našem je materijalu veoma retka subkutana fibroza kao kasna posledica zracenja. Fibrozu smo jedino dobili kod bolesnika sa recidivima posle jednostrane disekcije vratnih limfnih cvorova. Za ovo je verovatno doprinelo i stvoreno ožiljno tkivo od same operacije. Dobra tolerancija tkiva omogucila nam je apliciranje kancericidnih doza ranga 7.000 r, što se teško može ostvariti drugim vidom radioterapije. S druge strane elektronotera­ piju smo primenjivali s uspehom na vec ira­ diranu kožu, na primer, posle telekobalt te­ rapije. Tako od 7 bolesnica sa karcinomom dojke koje su pre 1-4 godine bile postope­ rativno tretirane telekobalt terapijam sa 5.000 r, 6 su dobile recidive u supraklaviku­larnoj regiji i odlicno izdržale elektronsko zracenje od 5.000-6.000 r. Kod 3 slucajeva koristili smo elektronski zracni snop za dodatnu »boost« dozu. Kod bolesnika sa fiksiranim limfnim cvorovima zbog planocelularnog karcinoma organa gla­ ve i vrata, posle primene 5.000 r, na celom vratu primenjivali smo »boost« dozu od 1.000-2.000 r na manjem polju, t. j. samo na rezidualnoj limfadenopatiji ili infiltraciji. Zbog dobre tolerancije na elektronsko zra­ cenje veliki broj autora (Fletcher i Evers 1970, Berger 1971, N. Tapley 1977) preporu-cuje preventivnu iradijaciju celog vrata kod planocelularnog karcinoma nazofarinksa, ton­zilarne lože i bazu jezika. Ove lokalizacije daju u 40-60 % subklinicne pramene u re­gionalnim limfnim žlezdama. Zakljucak -Elektronoterapija sa energi­jam od 6-12 MeV pretstavlja metod izbora u iradijaciji limfnih žlezda na periferiji tela u brojnim klinickim situacijama. Prednosti ove terapije su: 1. Planiranje i apliciranje tretmana je laka, elegantno i simplificirano u odnosu na druge vidove zracne terapije. 2. Dobro se tolerira od strane pacijenata. 3. Omogucuje apliciranje kancericidnih doza. 4. Komplikacije od zracenja su manje, ta­ko da je kvalitet preostalog života bolesnika bolji. 5. Omogucena je zašcita anatomskih stru­ktura ispod tumora. Summary • THE ELECTRON BEAM THERAPY OF PERIPHERAL LYMPH NODES Dimitrovska A., K. Vel kov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovski 53 patients with metastatic involving the pe­ripheral lymph nodes were irradiated with elec­tron beam in 1977 and 1978 year. In 43 patients primary tumor was carcinoma, in 9 malignant lymphoma and in one patient soft tissue sarco­ma. After electron beam therapy ali lymph nodes in malignant lymphomas, breast carcinomas, car­cinomas of fhe _genital organs and pulmonary carcinomas were completely destroyed. In pa­tients with squamous celi carcinoma of the head and neck with regional lymph node involvment we have found a full regresion of the tumor in 56 %. In our opinion electron beam · therapy repre­sents a significant advantage in the treatment of inoperabile lymphatics. It allows administra­tion of high doses with minimal dosage to the deeper structures. P.adiol. lugosl., 15; 93-96, 1981 Dimitrovska A„ K. Velkov, D. Jovanovski, A. Stefanovski, M. Evtimovski Literatura 1. Almond P. R., A. E. Wright and M. L. M. Bo­one: High energy electron dose perturbations in regions of tissue heterogeneity. Part 11. Physics models of tissue heterogeneities. Radiology, 88, 1146, 1967. 2. Berger D. S., G. H. Fletcher, R. D. Lindberg and R. H. Jesse: Elective irradiation of the neck lymphatics tor squamous celi carcinomas of the nasopharynx and oropharynx. Am. J. Roentgen, 111, 66-72, 1971. 3. Berger D. S. and G. H. Fletcher: Distant me­tastasis following local control of squamous cel! carcinoma of the nasopharynx, tonsilar fossa and base of the tongue. Radiology, 100, 141-143, 1971. 4. Boone M. L. M., E. H. Grosby and R. J. Sha­lek: Skin reactions and tissue heterogenelty in electron beam therapy. Part II. In vivo dosimetry. Radiology, 84, 817, 1965. 5. Fletcher G. H.: Textbook of radiotherapy, 2nd edition, Lea and Febiger, Philadelphia, 1973. 6. Fletcher G. H. and W. T. Evers: Radiothera­peutic management of surgical recurrences and postoperative residuals in tumors of the head and neck. Radiology, 95, 185, 1970. 7. Fletcher G. H.: Elective irradiation of sub­clinical disease in cancers of the head and neck. Gancer, 29, 1450-1454, 1972. 8. Kramer S., N. Suntharalingam and G. F. Zin­ninger: High energy photons and electrons: cli­nical applications in cancer management, J. Wi­iey and sons, New York, 1975. 9. Lindberg R. D., H. T. Barkley, R. H. Jesse and G. H. Fletcher: Evolution of the clinically negative neck in patients with squanmous cel! carcinoma of the faucial arch. Am. J. Roentgen. 111, 60-65, 1971. 10. Strong E. W., U. E. Hensche, J. J. Nickson, E. L. Frazell, H. R. Tollefsen and B. S. Hilaris: Preoperatlve x-ray therapy as an adjunt to radical neck dissection. Gancer, 19, 1509-1516, 1966. 11. Strong E. W., cit by Tapley N.: Lymphatics of the neck. Glinica! apllications of the electron beam. J. Wiley and sons, New York, 1976. 12. Tapley N. du V.: Glinica( applications of the electron beam, J. Wiley and sons. New York, 1976. 13. Tapley N. du V. and G. H. Fletcher: Skin reactions and tissue heterogeneity in electron beam therapy. Part l. Glinica! experience. Radi­ology, 84, 812-816, 1965. 14. Tapley N. du V. and G. H. Fletcher: Radi­ation therapy with electron beam: Gurrent tech­niques. In Radiologic Glinics of North America, Vol. VII, Philadelphia, W. B. Saunders Gompany, 1969. 15. Tapley N. du V. and G. H. Fletcher: Appli­cations of the electron beam in the management of tne lymphatics of the neck in head and neck cancers. Am. J. Roentgen. 117, 575-583, 1973. 16. Tobin D. A., W. Hali and R. M. Scott: Elect­ron beam therapy in head and neck tumors. Am. J. Roentgen. 126, 1251-1255, 1976. Adresa autora: Dr Aneta Dimitrovska, Medicin­ski fakultet OOZT Institut za radioterapija i on­kologija, Vodnjanska 17, 91000 Skopje. INSTITUTE OF BIOPHYSICS, MEDICAL FACULTY, EDVARD KARDELJ UNIVERSITY OF LJUBLJANA; INSTITUTE OF ONCOLOGY, LJUBLJANA; INSTITUTE ON OCCUPATIONAL HEALTH, LJUBLJANA STUDY OF IN VITRO TRANSFORMATION OF BHK CELLS TREATED WITH METRONIDAZOLE AND TINIDAZOLE IN HYPOXIA Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec Summary: In vitro transformation of BHK cells exposed for 6 hours to mM concentration of either metronidazole or tinidazole in hypoxia was studied by examination of some typical celi characteristics. Absolute plating effici­ency, density-dependent inhibition level, ability to grow in semisolid agar, glucose metabolism and radiosensitivity of cells were determined. It was found that ali these characteristics changed compared with the original BHK celis in a manner consistent with the idea that transformation of cells took place. It is suggested that hypoxia potentiates carcinogenicity of the nitrohetero­cyclic drugs in general; they are currently widely used in medica! treatment of patients. UDK 576.343:577.15.041 :547.822.7 Descriptors: celi cultures, metronidazole, tinidazole, anoxia, celi transfor­mation Deskriptorji: celicne kulture -ucinkovitost zdravil metronidazol, tinidazol, anoksija, celicna transformacija Radiol. lugosl., 15; 97-101, 1981 L lntroduction -Niitroheterocyclic antibac­terial drugs, which also act as radiosensi­tizers of hypoxic mammalian cells in vitro and in vivo, are selectively toxic to hypoxic cells (11). The mechanism of this cytotoxi­oity is not clearly understood at present. Un­der hypoxic conditions the nitro group is reduced in mammalian cells (14); and expo­sure of hypoxic cells to these drugs leads to DNA damage (5). One hypothesis su­ggests that reduced metabolite(s) damage cellular DNA which ultimately leads to celi inactivation. Two representatives of these drugs, me­tronidazole and tinidazole, have also been shown to induce chromosome aberrations in hypoxic V-79 cells (6). Mice which were gi­ven metronidazole regularly in their food de­veloped lung tumors and malignant lympho­mas (10). We wanted to examine whether or · not metronidazole and tinidazole induce in vitro transtormation of BHK-21 cells after expo­sure under hypoxic conditions. A positive result would indicate carcinogenic potential of these drugs. The results are reported in this paper. _J Materials and methods -lniitiation of transtormation: PHK-21 (Syrian hamster kid­ney cells) were cultivated using standard monolayer techniques in Eagle's MEM cul­ture medi um supplemented with 1 O % toetal calf serum (Gibco-Biocult Ltd.). The experi­mental procedure which was used to expose cells to metronidazole or tinidazole was ident'ical to that employed tor the assess­ment of celi killing and the induction of chro­mosome aberrations by the drugs (6). Cells (1 x 106 per sample) were seeded in glass Demeter bottles 24 hours prior to exposure to the drugs. They were then incubated tor 6 hours in hypoxia with 1 O mM concentration of either tinidazole or metronidazole in growth medium supplemented with 20 mM Hepes buffer and 10 % toetal calf serum. The bottles had inlet and outlet glass tubes inserted through rubber stoppers on the bottle neck, through which prepurified ni­trogen gas (less than 1 O ppm 02 present; Linde AG) was flowed during the entire pe­riod of incubation to maintain hypoxia. The temperature was maintained at 37° C. Sub­sequently the incubaNon medium was dis­carded and cells were further incubated tor 36 hours in standard growth medium in COrincubator. Accepted: 15. 2. 1981 Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec The cells which were incubated with 10 mM metronidazole were designed BHK/M and those which were incubated with 10 mM tinidazole as BHK/T line. They were further cultivated as separate celi cultures using standard procedures; cells were trypsinized two or three times a week. Every trypsiniza­tion was marked as a passage with its ordi­nal number. From tirne to tirne some cells were used for determination of colony for­ming ability or to measure other celi charac­teristics as indicated. The cells were seeded in plastic Petri dishes and the colonies were stained after six days with 10 % Giemsa so­lution. The saturation density as defined by the level of density-dependent inhibition of proli­feration, was determined by seeding cells (1 x 106 per sample) in 6 cm plastic Petri dishes. The cells were incubated for three days to form a confluent monolayer. They were then fed and further incubated for two days with 12 hours growth medium changes. The samples were then trypsinized and the cells were counted using a hemacytometer to determine the number of cells grown per units area of dish surface. The asessment of colony forming ability in semisolid agar was made by seeding cells in Petri dishes in the growth medium con­taining 0,3 % agar. The level of glucose utilisation was mea­sured by determination of the decrease in glucose concentratiion in the medium in which a known number of cells in the loga­ritmic growth phase were incubated at 37° C for one hour. The glucose concentration was measured in a Beckman Glucose Analyser 2. Survival of cells as a function of dose of ionizing radiation was studied by irradiating cells with r-rays (Theratron 80, dose rate 200 cGy per minute) in suspensions at 0° C. Celi suspensions were transfered into Ca­rrel flasks, which were put on ice. The su­spensions were stirred continuously with magnetic stirrers. After every 250 cGy an aliquote was taken and the cells were plated for colony forming ability. Metronidazole, 2-methyl-5-nitroimidazolyl­-1-ethanol, and tinidazole, 1-(2-ethylsulpho­nyl)ethyl/-2-methyl-5-nitroimidazole, were ob­tained 1in the pure form from Krka Pharma­ceuticals Ltd. Results -An increase in plating efficien­cy, as measured by colony forming ability, has been frequently described as one of the characteristics of transformed cells in vitro (7,3). In our case, the plating effioiency of BHK/M and BHK/T cells was measured for 250 days after a 6 hours exposure of cells of the original line to 10 mM metronidazole or 1 O mM tinidazole under hypoxic condi­tions (FIG. 1 ). After a few passages an in­ 100 . 80 C: 10 10 JO 40 10 60 70 PASSAGE NUM8ER Fig. 1: Absolute plating efficiency of BHK/T and BHK/M cells in function of tirne (indicated as pas sage number) after exposure to 1 O mM concentration of either tinidazole or metronida­ zole in hypoxia. crease of plating efficiency was already apparent. For example, BHK/T cells had twi­ce as high a plating efficiency after the 10th passage as the cells from the original celi line. The plating efficiency for BHK/T cells continued to increase and reached the final value of 95 % . There are other properties that are chan­ged in transformed cells. For example an in­crease in saturation density and ability to form colon1ies in semisolid ager of trans­formed celis have been recorded (2, 3, 12). One of the characteristic changes in meta­bolic activity of malignantly transformed cells is an altered glycolitic activity (13). These parameters were also measured after exposure of BHK-21 cells to the drugs and results are presented in TABLE 1. The degree of density-dependent inhibiNon was measured by determining the maximum number of cells that could grow per unit area. By the 30th passage the number of celis had increased from 4.5 x 105 cells/cm2 Study of in vitro transformation of BHK cells treated with metronidazole and tinidazole in hypoxia Duration of Saturation Colony growth Level of glucose No. ot Celi line experiment density in semisolid utilisation passage (days) (cells/cm2) agar (I1M glucose/h/107 cells) BHK-21 4.5 X 105 (-) 1.45 BHK/M 30 5.9 X 105 1.03 250 65 7.3x105 (+) BHK/T 99 30 7.0X105 0.77 250 65 7.5 X 105 (+) 0.72 Table 1 -Some characteristics of BHK/T and BH K/M cells originated from BHK-21 cells treated tor 6 hours with 10 mM metronidazole (BHK/M celi s) or 10 mM tinidazole (BHK/T cells) in hypoxia. (BHK-21) to 7.0 x 105 cells/cm2 (BHK/T), whi­le the maximum number of BHK/M cells in­creased only to 5.9 x 105 cells/cm2 by 30th passage. The number of BHK/T cells in­creased further to only 7.9 x 105 cells/cm2 by the 65th passage, but the BHK/M cells increased to 7.3 x 105 cells/cm2 • The final rations of the number of cells that could grow per unit area for BHK/T cells and BHK/M cells were 1.67 and 1.62 respect!ively in comparison to BHK-21 cells. Both BHK/T and BHK/M cells developed an ability to form colonies in semisolid agar. This has been recognized as a specific pro­perty of celi transformation in vitro (3, 12, 1). Treated cells also showed a decrease in their ahility to utilise glucose. For example, normal cells used twice as much glucose per hour per celi as BHK/T cells after 30th passage. It has been reported that in vitro trans­formed cells are more radiosensitive than original cells (4). Our results (FIG. 2) which are consistent with this observation, show that tinidazole treated cells (BHK/T cells) are more sens1itive to ionizing radiation than the original cells. The main difference is found in the changed slope (lower 00), while the extrapolation number (n) remains un­changed. Discussion -The use of an established cell line, for example BHK-21 cells, in trans­formation studies has been previously re­ported (12). In our case, BHK-21 cells were selected for transformatiion studies against a primary strain because they are adopted to in vitro conditions and have well defined growth characteristics. Radiol. lugosl., 15; 97-101, 1981 -, 1 o, O +-·-.-----r-.-.--.-----r--.-------. 0---0 BHK 0o= 125 rads n = 10 b---6 BHK/T Do= 100 rads n = 10 o, 1 = = <( = 0,01 = = ,,. ,,. = = = 0,0001 O 500 1000 1500 2000 00S[ ( rad s) Fig. 2: Survival of original (BHK-21) and tinida­zole-transformed (BHK/T) cells in 65th passage after exposure to y-radiation. Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec A 6 hour exposure of BHK-21 cells to 1 O mM metronidazole or 1 O mT tinidazole in hypoxia resulted in a marked change of va­rious properties of these cells. The obser­vations that: a) plating efficiency is increased, b) saturation density is increased, c) ability to form colonies in semisolid agar is developed, d) glucose utiliisation properties are chan­ged and e) radiosensitivity of the celi is cshanged, are ali consistant with the idea that celi transformation in vitro took place. From the results it is apparent that tini­dazole 1is a more effective transforming agent than metronidazole on an equimolar basis. The ultimate level of plating efficien­cy is 95 % for BHK/T and only 82 % for BHK/M cells in our experimental conditions (to be compared to 42 % tor untransformed BHK-21 cells). The level of density-depen­dent inhibition 1is also greater in BHK/T cells than BHK/M cells. In the 30th passage this difference is more pronounced than it is in the 65th passage. The utilisation of glucose is also more affected in cells treated with tinidazole than in those treated with metro­nidazole. For example the level of glucose utilisation in the 30th passage is 1.03 uM glucose/hour/107 cells and 0.77 uM glucose/ hour/107 cells tor BHK/T and BHK/M cells respectively. The changes· in morphologic appearance of cells and their colonies were not analy­zed. Continuous cultures in vitro can loose some features of primary cell strains and morphological diversities can sometimes arise due to some spontaneous changes in these cells. Following the method of Heidelberger (9,8) have shown that misonidazole (a 2­-nitroimidazole) induces transformation in C3H10T1 /2 cells. However they exposed cells to misonidazole under aerobic condi­tions for 3 to 6 days. Despite the fact that metronid.ole and tinidazole are less potent drugs than misonidazole as measured by hy­poxic cytotoxicity and radiosensitiizing ac­tion, they were able to transform BHK-21 cells after only few hours of contact with hypoxic cells. It would be of interest to know if hypoxia potentiates the transfor­ming action of misonidazole and nitrohetero­cyclic drugs ·in general. Metronidazole and tinidazole are widely used as antibacterial drugs. Many nitro­heterocyclic compounds, that is, drugs with similar chemical structure, are also emloyed in medica! treatments of patients. There are many cells in the human body that at vari­ous times lack molecular oxygen and are at least temporarily hypoxic cells in a short period of tirne (hours), as well as induce chromosome damage (6) and that they are cytotoxic to hypoxic cells, should be taken into consideration· when they are prescribed as antibacterial drugs or as radiosensitizers in clinical trials. Povzetek šTUDIJA TRANSFORMACIJE BHK CELIC IN VITRO Z DELOVANJEM METRONIDAZOLA IN TIMIDAZOLA V HIPOKSIJI Korbelik M., J. škrk, R. Crnivec In vitro transformacija BHK celic z delovanjem (6 ur) metronidazola ali timidazola (10 mM kon­centracija) v hipoksicnih pogojih je predmet ra­ziskave z opazovanjem nekaterih tipicnih celicnih znacilnosti. Parametri opazovanja so bili nasled­nji: absolutna sposobnost celic za tvorjenje ko­lonij, stopnja inhibicije rasti v odvisnosti od go­stote celic, sposobnost celic za rast v poltrdem agarju, metabolizem glukoze in radiosenzibilnost celic. Rezultati kažejo, da so vse opazovane ce­licne znacilnosti spremenjene, v primerjavi z normalnimi BHK celicami, in tako potrjujejo po­tek procesa celicne transformacije. !zgleda, da hipoksicni pogoji pospešijo karcinogeno delova­nje nitroheterociklicnih spojin. ki se trenutno množicno uporabljajo kot zdravila. Study of in vitro transformation of BHK ce\ls treated with metronidazole and tinidazole in hypoxia Reterences 1. Borek C.: Malignant transformation in vitro: criteria, biological markers, and application in environmental screening of carcinogens. Radiat. Res. 79 (1979). 209-232. 2. Ceccarini C. and H. Eagle: lnduction and re­versal of contact inhibition of growth by pH mo­dification. Nature 233 ( 1971 l. 271-273. 3. Dunkel V. C., J. S. Wolf and R. J. Pienta: In vitro transformation as a presumptive test tor detecting chemical carcinogens. Cancer Buli. (Tex.) 29 (1977). 167-174. 4. Ferle-Vidovic A., D. Petrovic and M. Osmak: The use of methylcholantrene-induced cellular alternation in testing other carcinogens. 9th meeting, October 1979 (abstract). 5. Hohman W. F., B. Palcic and L. D. Skars­gard: Effect of various hypoxic radiosensitizers on the DNA of mammalian cells. Radiat. Res. 67 (1976), 529-530. 6. Korbelik M. and D. Horvat: The mutageni­city of nitroaromatic drugs. Effect of metronida­zole after incubation in hypoxia in vitro. Mutat. Res 78 (1980), 201-207. 7. Lasne C., A. Gentil and l. Chouroulinkov: Two-stage carcinogenesis with rat embryo cells in tissue culture. Brit. J. Cancer 35 (1977), 722­729. 8. Miller R. C. and E. J. Hall: Oncogenic trans­formation in vitro by the hypoxic celi sensitizer misonidazole. Brit. J. Cancer 38 (1978), 411-417. 9. Mondal S., D. W. Brankov and C. Heidel­berger: Two-stage chemical oncogenesis in cul­tures of C3H10T1/2 cells. Cancer Res. 36 (1976), 2254-2260. 10. Rustia M. and P. Shubik: lnduction of lung tumors and malignant lymphomas in mice by me­tronidazole. J. nat. Cancer lnst. 48 (1972), 721­729. 11. Stratford l. J.: Cellular radiosensitization: principles and rnethods of study. In: Radiosensi­tizers of hypoxic cells, pp. 109-128. Editors: A. Breccia, C. Rimondi and G. E. Adams. Elsevier /North-Holland, Amsterdam, New York, Oxford 1979. 12. Styles J. A.: A method tor detecting carci­nogenic organic chemicals using mammalian cells in culture. Brit. J. Cancer 36 (1977), 558­563. 13. Weber G.: Enzymology of cancer cells. New Engl. J. Med. 296 (1977). 486-493; 541-551. 14. Wong T. W., G. F. Whitmore and S. Gulyas: Studies of the toxicity and radiosensitizing abi­lity of misonidazole under conditions of pro­longed incubation. Radiat. Res. 67 (1978), 541­555. Present address: Korbelik M .. Medical Biophy­sics Unit, British Columbia Cancer Research Centre, 601 West 10th Avenue. Vancouver, B. C. V5Z1 L3, Canada. Radio\. \ugasi., 15; 97-101, 1981 HOPE INDUSTRIES STROJEVI ZA AUTOMATSKO RAZVIJANJE RENDGEN FILMOVA VELIKI RADNI KAPACITETI POUZDANI SISTEM ZA REGENERACIJU VELIKA BRZINA ULAZA JEDNOSTAVNA INSTALACIJA Za sve informacije izvolite se obratiti na: KOMPAKTNA KONSTRUKCIJA OSIGURAN SERVIS ZAGREB, HONDLOVA 2, TELEFON 223 033 MEDICINSKA FAKULTETA V LJUBLJANI, INŠTITUT ZA BIOLOGIJO CLOVEKA, ONKOLOŠKI INŠTITUT V LJUBLJANI VPRAšANJA KANCEROGENEZE 2. KROMOSOMSKI PROTEINI IN RAK Schauer P., J. škrk Vsebina: Vedno bolj spoznavamo pomen in vlogo kromosomskih beljakovin pri genski regulaciji evkariontov. Histoni so represorji sinteze RNA na DNA; pomembni pa so tudi za strukturo genoma. Nekatere nehistonske beljakovine pa omogocajo prepisovanje dolocenih genov na DNA. UDK 575.173:616-006-02 Deskriptorji: kancerogeneza, kromosomske beljakovine, novotvorbe Radiol. lugosl., 15; 103-106, 1981 L _J Kromosomske beljakovine so pomembne za vzdrževanje strukture genskega materiala ter regulacijo genske aktivnosti, tj. dolocajo kateri geni ter kdaj se bodo v neki celici vkljucili. Genska regulacija je pomembna pri takšnih temeljnih procesih kot so diferenci­acija, embrionalni razvoj in delovanje hor­monov ter patoloških procesih kot so rak, presnovne bolezni in tisti defekti ob rojstvu, ki so v zvezi z izražanjem dednega zapisa. Celicna geneticna informacija je zapisana v zaporedju nukleotidov, ki sestavljajo deok­siribonukleinsko kislino (DNA). Da bi celica lahko izkoristila to informacijo, jo mora naj­prej prepisati v nukleotidno zaporedje kom­plementarnih nitk ribonukleinske kisline (RNA), ki se prevedejo v verige aminokislin iz katerih so beljakovine. Kontrola genske aktivnosti temelji na selektivnem prepiso­vanju dolocenih predelov DNA v nekem ca­su. V embrionalnem razvoju vsebuje npr. oplojeno jajcece vse gene, ki jih potrebuje organizem. V takšnem organizmu pa je ve­lika raznolikost diferenciranih celic, ki so specializirane :::a posebne funkcije. V raz­voju organizma se stotisoci genov vkljucu­jejo in izkljucujejo. Na koncu se v vsaki vrsti celic prepisuje in izraža le dolocena kombinacija genov glede na specificno funk­c>ijo celice. Toda v vsaki še tako specializirani celici je ista vrsta DNA. Vendar se dolocena in­formacija izraža samo nek cas, medtem ko ostaja v drugem obdobju neizražena. Na njeno ekspresijo pa vplivajo razi icni dejav­niki. Na splošno se izrazi ob nekem casu manj kot 1 O odstotkov celotnega dednega zapisa. Posebni regulacijski mehanizmi ak­tivirajo in inaktivirajo pravšnje predele v genomu. Pri evkariontih je geneticni material glede na prokarionte bolj kompleksen in sicer tako strukturno kot funkcionalno. Pri evkariontih nahajamo DNA v jedru, ki je obdano z mem­brano. Razen DNA so v kromosomih še be­ljakovine in majhne kolicine RNA. Prav kro­mosomske beljakovine pa so regulacijski elementi. Delimo jih v histone in nehiston­ske beljakovine (NHP, nehistonski proteini). Ugotovili so, da histoni delujejo kot re­presorji ali inhibitorji biološke aktivnosti. Nekoliko kasneje pa so spoznali, da proces poteka prek vezave histonov na DNA, zaradi cesar se posamezni geni ne morejo prepiso­vati v RNA. Razen tega so histoni potrebni tudi za vzdrževanje kromosomske zgradbe. clanek sprejet: 15.1.1981 Schauer P „ J. Škrk Encimi Nukleinske kisline kot substrnti Polimeraze DNA Polimeraze RNA Nukleaze Nukleotid ligaza Nukleotid eksotransferaze Meti laze Funkcija polimerizacija deoksiribonukleotidov v DNA polimerizacija ribonukleotidov v RNA odcepljanje nukleotidov ali razgradnja RNA in/ali DNA povezovanje segmentov DNA med replikacijo in reparacijo DNA dodajanje nukleotidov na konceh nukleinskih kislin metiliranje DNA ali RNA Kromosomske beljakovine Proteaze odcepljanje aminokislin ali 1·azgradnja beljakovin Meti laze metiliranje histonov in NHP Ki.naze fosforiliranje histonov in NHP .t\cetilaze acetiliranje histonov in NHP Deaceti!aze odstranjevanje acetatnih skupin iz histonov in NHP Tabela 1 -Encimske komponente nehistonskih beljakovin Nekatere nehistonske beljakovine se ta­koj po nastanku v citoplazmi povežejo z DNA, druge pa šele cez cas. Medtem, ko so histoni in DNA stalna sestavina genoma, pa so nehistonske beljakovine v nenehnem presnavljanju. V nasprotju s histoni so NHP strukturno in funkcionalno zelo heterogeni (Baserga 1974). Med njimi je mnogo enci­mov, npr. polimeraze, ki so udeležene pri sintezi RNA in DNA ter njihovi reparaciji, nadalje pri pretvorbi in razgradnji beljakovin in encimov, kateri spreminjajo nukleinske kisi ine z dodajanjem ali odstranjevanjem acetatnih, metilnih in fosfatnih skupin (Paik in Kirn 1971, Marks in sod. 1973, Ruiz-Carillo in sod. 1975) (tabela 1). Razen teh encimskih sestavin so v nehistonski frakciji še proteini s strukturno in regulacijsko vlogo. Nehistonske beljakovine se ne razlocujejo samo med raznimi vrstami organizmov, am­pak tudi med razlicnimi tkivi. ceravno vse celice nekega organizma vsebujejo isto DNA, pa razne vrste nehistonskih beljakovin v raz­licnih celicnih tipih dokazujejo, da so v njih aktivirane specificne skupine genov. NHP se specificno vežejo na DNA, kar dokazuje, da nekatere od teh beljakovin lah­ko prepoznajo specificna nukleotidna zapo­redja v DNA. Nehistonska beljakovina se veže na dolocen histon, nakar se fosforilira ter postane negativno nabita. Zaradi tega jo odbija prav tako negativno nabita DNA. Ne­histonska beljakovina se zato odtrga od DNA skupaj s histonom, ki nosi pozitiven naboj (histonsko-nehistonski kompleks). Sedaj se lahko predel, ki ga je prekrival histon pre­pisuje v RNA. S tem opravljajo NHP kon­trolo aktivnosti vsakega gena. Zato nahajamo povecane kolicine NHP v metabolicno in transkripcijsko aktivnih tki­vih. Spremembe v sestavi in presnovi raz­licnih vrst NHP so v zvezi z gensko ekspre­sijo med razvojem, diferenciacijo, nadalje s stimulacijo celicne proliferacije, celicnim ciklusom, odgovorom na steroidne hormone in razlicne farmakološke agense, pa tudi vi­rusno infekcijo in transformacijo, staranjem in še nekaterimi drugimi biološkimi pojavi. Za transformirane celice je znacilno, da ne morejo nadzirati svoje rasti. V takšnih celicah pride do sprememb v sestavi in pre­snovi nehistonskih beljakovin. Vsa naša spoznanja kažejo, da je rak bo­lezen genske regulacije (Markert 1968, Wein­house 1972, Coggin in Anderson 1974). Pri tem napacno delujejo mehanizmi, ki vodijo gensko ekspresijo neke celice v dolocenem casu njenega življenja. Zaradi tega pride do derepresije ali represije genov na nacin, kot ga normalna diferencirana celica ne dovo­ VpraSanja kancerogeneze -2. Kromosomski proteini in rak Antigeni ::r. -fetoprotein l(arcinoembrionalni antigen ::r., -H-globulin Fetalni hemoglobin lntestinnlni nntigen Fetalni wlfoglikoprotein Membranski nntigen . -onkofetnlni antigen Neoplasticno tkivo ali celica rak jeter (clovek) oastrointestinalni tumorji pri cloveku serum otrok s tumorji (81 %) levkemija in druge bolezni krvi rak želodca rak želodca me!nnom cloveka rak debeleg::i crevesa rak dojk melanom rak endometrija No(malno tkivo ali celica fetalna jetra plod fetalni org::ini plod fetalni želodec in crevo plod fetalno možgansko tkivo fetalni organi Tabela 2 -Nekateri fetalni antigeni in analogi ljuje. Rak je torej abnormalno in casovno neusklajeno izražanje »normalnih« genov (genc,v, ki se izražajo v nekaterih vrstah ce­lic in prispevajo k normalnemu razvoju ali kako drugace rabijo organizmu). Poglavitne znacilnosti rakavih celic so in­vazivnost, metastaziranje, hitra celicna rast in dejstvo, da jih gostiteljev imunski sistem tolerira. Invazivnost je npr. poglavitna ka­rakteristika trofoblasta in tumorskih celic (Kirby in Cowell 1968). Med embriogenezo se mnoge celice odcepijo od okolnih celic in migrirajo skozi tkiva ter se naselijo na povsem novem mestu. Gre za stanje, ki je analogno metastaziranju tumorskih celic (Co­ggin in Anderson 1974). Tumorji vsebujejo mnogo tumorsko spe­cificnih in fetalnih antigenov (tabela 2). Na­dalje je v neoplasticnih celicah mnogo em­brionalnih in fetalnih analogov beljakovin od­raslega organizma (Chin in sod. 1976). Najprimernejši sistem za preucevanje od­nosov med embrionalno gensko akspresijo in maligno ekspresijo in vitro so teratokar­cinomi. Ugotovili so tudi, da embrionalno okolje lahko nadzira sicer avtonomne proli­ferativne sposobnosti malignih celic. Ker so NHP pripisali specificne funkcije regulatorjev genske ekspresije v sesalskih celicah, je razumljivo, da se je povec.alo za­nimanje za spremembe nehistonskih jedrnih beljakovin v malignih tkivih. Opazovali so fosforilacijo NHP zaradi lokalnega aktivira­nja genov na DNA. Vsekakor sodi med pomembne hipoteze Buschev koncept molekularne biologije raka (Busch 1976, Busch 1978). Dokaz omenjenih fetalnih izocimov in drugih fetalnih antige­nov, ki jih nahajamo v tumorskih celicah, je pripeljal do koncepta, da se geni, ki so v odraslih tkivih sicer speci, aktivirajo med neoplasticnim procesom. Sodobna ugotovi­tev, da so nekateri kromatinski proteini tu­morskih celic fetalni antigeni, je nakazala možnost, da so nekatera vkljucevanja ge­nov za nastanek tumorjev lahko fetalna in embrionalna. Ti antigeni naj bi bili derepre­sorji fetalnih genov ali genov, ki nadzirajo razvoj raka. Odrasle celice pa ne morejo kontrolirati teh procesov, saj nimajo vec in­hibitorjev, ki so bili aktivni med embrio­nalnim razvojem. Radio!. lugosl .. 15; 103-106, 1981 105 Schauer P., J. škrk Summary OUESTIONS ON CARCINOGENESIS 2. CHROMOSOMAL PROTEINS ANO CANCER Schauer P., J. Škrk It was established that chromosomal proteins play an imporant role in dictating structural and functional properties of the eukaryotic genome. The histones function as repressors of DNA-· dependent RNA synthesis and also have a role in the structure of the genome. Some nehistone chromosomal proteins are responsible far ren­dering defined genetic sequences transcribable. Literatura 1. Baserga R.: Nonhistone chromosomal pro­teins in normal and abnormal growth, Lite Sci., 15, 1057-1071, 1974. 2. Busch H.: A general concept far molecular biology of cancer, Cancer Res., 36, 4291-4294, 1976. 3. Busch H.: The relation of gene control me­chanisms to cancer, Z. Krebsfarsch., 92, 123­-135, 1978. 4. Chin J. F., F. Chytil, L. S. Hnilica: Onco-fetal antigens in chromatin in malignant cells, v W. H. Fishman, S. Seli (ured.J, Onco-developmental ge­ne expression, Academic Press, New York, str. 271-280, 1976. 5. Coggin J. H., N. G. Anderson: Cancer, difte­rentation and embryonic antigens: Some central problems, Adv. Cancer Res., 19, 105-165, 1974. 6. Kirby D. R. S., T. P. Cowell: Trophoblast host interactions, v R. Fleishmajer, R. E. Gillingham (ured.J, Epithelial-mesenchymal interactions, Wi­lliams and Wilkins, Baltimore, str. 64-77, 1968. 7. Markert C. L., Neoplasia: A disease of celi differentiation, Cancer Res., 28, 1908-1914, 1968. 8. Marks D. B., W. K. Paik, T. W. Borun: The re­lationship of histone phosphorilation to deoxyri­bonucleic acid replication and mitosis during HelaS, celi cycle, J. Biol. Chem. 248, 5660-5667, 1973. 9. Paik W. K., S. Kirn: Protein methylation, Sci­ence, 174, 114-119, 1971. 10. Ruiz-Carillo A., J. L. Wough, V. G. Allfrey: Processing of newly synthesized histone mole­cules, Science, 190, 117-128, 1975. 11. Weinhouse S.: Glycolysis, respiration and anomalous gene expression in experimental he­patomas, G. H. A. Clowes Memorial Lecture, Can­cer Res. 32, 2007-2016, 1972. Spomen medalja »MIHAJLO PUPIN« Naslov avtorja: Prof. dr. P. Schauer, Medicinska fakulteta, Ljubljana, Inštitut za biologijo cloveka 61000 Ljubljana, Vrazov trg 2 Odlukom Sekcije za radiologiju i nuklearnu medicinu Društva le­kara Vojvodine, dodeljena je u 1980 godini prva spomen medalja »Mihajlo Pupin« najzaslužnijim clanovima sekcije i redakciji ca­sopisa »Radiol..Ja lugoslavica«. Medalja je urucena penzioni­sanim lekarima: dr. Milanu Mogi, dr. Simi Markovicu, primarijusu dr. Radoslavu Sreckovicu, dr. Ago­štonu Senjiju, dr. Vukosavi Pante­lic, primarijusu dr. Kseniji Raletic, docentu dr. Ljubici Medakovic, primarijusu dr. Marceli Jagic i po­smrtno prof. dr. Nikoli Vujicu. Dobitnicima je urucio priznanja primarijus dr. Zoran Nastic, na sa­stanku Sekcije 12. 12. 1980 godi­ne u prostorijama Društva lekara Vojvodine u Novam Sadu. U ime dobitnika zahvalio se dr. Milan Mogo, a u ime redakcije »Ra­diologia lugoslavica« mag. Janez Škrk. Spomenutim lekarima i clano­vima redakcije podeljena su pri­znanja za dugogodišnja zalaga­nja i uporan rad na podrucju ra­diologije, pa ide zahvalnost svima njima, a Sekciji za radiologiju i nuklearnu medicinu Vojvodine za pažnju i organizovanu svecanost. dijagnosticki rendgen stativi UNDISTAT Univerzalni dijagnosticki rendgen stativ za sve rutinske preglede sa posebnim pogodnostima za rukovanje. Motorno obaranje stola do -5° ispod horizontale. Gornja placa nepokretna ili motorno pokretna do 40 cm u pravcu od podnožja prema vrhu. lsporucuje se kao stativ za 1 rendgen cevi ispod gornje place ili u »tele« izvodenju sa 2 rendgen cevi, kada je ispod gornje ploce ugradena katapult buki blenda, a druga rendgen cev se nalazi na pokretnom subu ili na plafonskom stativu. Uredaj za ci\jano snimanje je potpuno automatizovan, nevezan za tavanicu , može se pomeriti u stranu da se dobije slobodna gornja placa za snimanje odozgo. Mogucnost ugradnje merne komore za primenu automata za snimanje. Moguc­nost dogradnje pojacavaca slike i TV lanca. .®. ai . 194811,"' 1978 FABRIKA RENDGEN APARATA NIŠ -JUGOSLAVIJA Varia -saopštenja DRUGI ZNANSTVENI SKUP RADIOLOGA SR HRVATSKE, PRVI MEDUNARODNI TEt.AJ -RADIOLOGIJA BUBREGA PLITVICE, 7-10. LISTOPADA 1979 Nacionalni kongresi pojedinih specijali­stickih grana medicine u nas održavaju se svake cetvrte godine. Da bi se popunila praz­nina u tom u biti dugom periodu, održavaju se u vecini struka meclurepublicki intersek­cijski sastanci. Razne sekcije ZLH održavaju ovakve sastanke najcešce sa srodnim sek­cijama Slovenskog zdravniškog društva. Radiološka sekcija ZLH organizirala je pr­vi takav sastanak u Puli 1958. godine a ukup­no ih je održano 6 (u Puli, Splitu, Mariboru, Šibeniku, Ljubljani, Zagrebu). cetiri je orga­nizirala Sekcija za radiologiju ZLH a dvije SZD. Od 1969. godine radiolozi Srbije, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Kosova i Makedo­nije održavaju svake godine (osim godine u kojoj je nacionalni kongres) svoje intersek­cijske sastanke. Sekcija za radiologiju i nuklearnu medi­cinu ZLH pokušala je 1971. godine obnoviti održavanje intersekcijskih sastanaka s ra­diolozima Slovenije ali u torne nije uspjela. Rndiolozi Slovenije održavaju strucne sa­stanke s kolegama iz Austrije i Italije -Alpe-Adria. U mecluvremenu je interes za radiologiju u našoj repu bi ici znatno porastao, povecan je broj radiologa na prekp 200, nabavljena je na mnogim zavodima suvremena oprema, osnovani su ogranci Sekcije u Splitu, Rijeci i Osijeku. Da bi se unaprijedio strucni rad, a sma­trajuci da za to ima organizacijske snage, naša Sekcija je odlucila da svake godine (osim u godini nacionainog kongresa) odr­žava samostaine skupove. Smatrajuci da je vrijeme da se iz kvanti­teta prede ne kvalitet, ti su skupovi dobili znanstvenu namjenu i naziv. Skupovi su kon­cipirani monotematski. Na l. Znanstvenom skupu, vrlo uspješno organiziranom u Šibeniku u suorganizaciji Zavoda za radiologiju Medicinskog centra u Šibeniku pod predsjedanjem prim. M. cizmi­ca, glavna tema bila je radiologija glave i mozga u strucnoj organizaciji prof. dr. V. Gvozdanovica. Bilo je pozvano i nekoliko uglednih predavaca iz inozemstva što je do­prinjelo uspjehu skupa. Skupu je prisustvo­valo oko 160 radiologa iz cijele Jugoslavije. Potaknuti velikim interesom za takvim sa­stancima omogucili smo i kolegama iz osta­lih republika i pokrajina da sudjeluju kao predavaci na II. Znanstvenom skupu radiolo­ga SR Hrvatske, koji je održan od 7.-10. listopada 1979. godine na Plitvickim jezerima pod predsjedanjem prof. dr. š. cicin-šaina. Suorganizator skupa bila je Klinicka bolnica »Dr. M. Stojanovic« u okviru proslave svoje 85-te obljetnice. Pokrovitelj skupa bio je rav­natelj Klinicke bolnice »Dr. M. Stojanovic« dr. Bogdan Srdar. Ova bolnica je znacajno utjecala na razvoj radiologije jer je u njoj specijaliziralo radiologiju ili položilo speci­jalisticki ispit preko 200 radiologa iz svih naših republika. Glavna tema skupa je bila suvremena ra­diološka dijagnostika urotrakta. Bilo je pri­sutno 260 radiologa i specijalista lijecnika ostalih specijalnosti. U ovoj temi je sudjelovalo 33 predavaca. Zlata lvanovi-Herceg (Zagreb) sa sur. go­vorila je o sudjelovanju torakalne radiolo­gije u otkrivanju neoplazmi urotrakta sa pri­kazom bolesnika u kojih je prije utvrclena metastaza u plucima ili kostima no primarni tumor bub rega. Boschi i sur. (Spi it) su ispi­tival i promjene EKG u toku urografije s po­vecanom kol icinom kontrasta sa osobitim osvrtom na funkcionalnu sposobnost bubre­ga i stanje miokarda. Jankovic i sur. (Split) su prikazali rezultate ispitivanja osteoarti­kularnih promjena i metastatske kalcifikacije u bolesnika na dijalizi. Gajic (Kruševac) je prikazao slucajeve povreda bubrega dijagno­sticirane klasicnim radiološkim metodama pretraga, a o pijelonefritickim promjenama na urogramu prostaticara govorili su Keler i sur. (Niš) koji su utvrdili ovu bolest u 17 % ovakovih bolesnika. Usporednu analizu neinvazivnih klasicnih metoda, angiografije i uitrazvuka u diferen­cijalnoj dijagnostici cistickih promjena des- Radiol. lugosl., 15; 109-112, 1981 Varia -saopštenja nog gornjeg trbuha vršili su Maranta i Ma­tanic (Zurich) i predložili takticki redoslijed primjene dijagnostickog postupka. Bogato i ilustrirano radiološku simptomatologiju u di­jagnostici ehinokoka bubrega prikazali, su Kacic (Dubrovnik) i cizmic (Šibenik), sa sur. O angiografskoj dijagnostici jednostavnih ci­sta govorili su Hebrang i sur. (Zagreb) a u ultrazvucnoj Katušic i sur. (Zagreb). O ste­nozama uretero-pelvickog vrata govorio je Keta (Vršac) a o kolateralnoj cirkulaciji u kronickih okluzivnih procesa renalne arterije Gurtl i šimunic (Zagreb). Opcu analizu vla­stitih slucajeva renografske obrade od 1970. godine vršili su Zoltner i sur. (Split) a o vrijednosti aortorenovazografije kao temelj­ne pretrage pri renalnoj angiografiji govorili su šimunic i Gurtl (Zagreb). Soklic i sur. iz škole prof. Obreza (Ljubljana) su prikazali prva iskustva 35 slucajeva embol izacije bu­brežnih arterija u malignih procesa bubreqa kao i mogucnosti kateterizacijske ektomije bubrega u okviru interventne radiologije. Vr­lo interesantna eksperimentalna ispitivanja kolateralnog krvotoka bijelih miševa kod iza­zvane unilateralne subtotalne okluzije u 49 slucajeva po Goldblatt-ovom modelu izvršili su llic (Zajecar) te Hollenberg i Abrams (Bo­ston). Radioautografskim ispitivanjem utvr­dili su pojavu vaskularne neogeneze u 38 životinja kod stenoze a. renalis. O rentgen­skoj dijagnostici klasicnim metodama, an­giografijom i ultrazvukom, retroperitonealnih tumora referirao je Jovicic (Beograd). O CT kao dopunskoj metodi ekskretorne urografije u procjeni afunkcije bubrega govorili su Ag­baba i sur. (Zagreb) a o prvim iskustvima i simptomatologiji u dijagnostici neoplastic­kih procesa bubrega sa CT, Klaric i sur. (Za­greb). Za utvrdenje cistickih promjena CT je metoda izbora. Kazuisticki prikaz koinci­dencije hidronefroze i tumora urotela poka­zali su Stojanov i sur. (Kumanovo) a o kon­genitalnoj megakalikozi na temelju radiolo­ške i izotopske dijagnostike, referirali su Temmer i sur. (Zagreb). Iz pedijatrijske uro­loške dijagnostike bilo je održano 6 referata. O radiološkoj slici asimptomatskih bakteri­urija škalske djece u dobi od 6-16 godina referirali su Vitezica i sur. (Split) a o radio­loškoj simptomatologiji i dijagnostici Wilms­tumora Gašpar (St. Gallen). Opcenito o pato­logiji urotrakta u djecjoj dobi sa prikazom 12 slucajeva dijagnosticiranih klasicnim me­todama pretrage referirali su Ježek i sur. (Bjelovar) a o rijetkim oblicima pijelonefri­tisa u djece Vidakovic i sur. (Zagreb). Isti autor je s Abramovicem govorio o suvreme­nim pogledima na mikcijsku cistouretrogra­fiju a Bosnar i sur. (Zagreb) prikazali su pa­rametre procjene deformacija kanalikularnog sistema pri veziko ureteralnom refluksu. Svoja iskustva u angiografskoj dijagnostici ekspanzivno-infiltrativnih procesa mokracnog mjehura na temelju analize 252 slucaja pri­kazali su Stanojevic i sur. (Zajecar). Prva iskustva u CT dijagnostici bolesti mokrac­nog mjehura iznijeli su Kovacevic i sur. (Za­greb). O vrijednosti cistouretrografije u ne­kontrolirane mikcije žena referirali su Zubac i Krajnovic (Zagreb) a o radiološkourograf­skim kriterijima procjene uspjeha cistekto­mije Temmar i sur. (Zagreb). Angiografsku simptomatologiju tuberkulozne afekcije bu­brega na temelju 28 slucajeva iznijeli su Jakovac i sur. (Zagreb). Rijetki slucaj isto­vremenog angiografskog prikaza tumora bu­brega i lokalne metastaze iznijeli su Goranic i sur. (Zagreb). Jedino predavanje iz radioterapije i to hi­pernefroma održali su Smiljanic i sur. (Za­greb). Tema po izboru bile su zastupljene sa 12 predavanja. O evaluskopu kao samostalnoj dijagnostici CT i njenim mogucnostima go­vorili su Marotti i sur. (Zagreb) a o rekon­strukciji sagitalnih i koronarnih presjeka mo­zga na evaluskopu Vesely i sur. (Zagreb). Plavšic i Bunarevic (Zagreb) ispitivali su rentgenske i histološke nalaze sekundarnih hematogenih plucnih tumora u 74 slucaja primarnih tumora raznih lokalizacija. Simp­tomatologija rane dijagnostike raka želuca na temelju 46 utvrdenih slucajeva iznijeli su Katunaric i sur. (Zagreb) a o primarnom raku bataljka želuca na temelju 36 slucajeva bilo je rijeci u referatu Smolcic i sur. (Zagreb). Korelaciju ulkusne bolesti duodenuma i kal­kuloze žucnog mjehura u 383 bolesnika pri­kazali su Simonovic i sur. (Prokuplje). Kun­štek i sur. (Zagreb) iznijeli su svoja iskustva u ultrazvucnoj dijagnostici aneurizme abdo­minalne aorte u usporedbi · s aortografijom. O dijagnostici upalnih promjena mozga po­mocu CT na temelju 4-godišnjeg iskustva referirali su Papa i sur. (Zagreb) a o vrijed­ Varla -saopštenja nosti ove metode pri traumi glave na te­melju opažanja kod 35 bolesnika referirali su Lovrencic i sur. (Zagreb). O vrijednosti angiografije u dijagnostici osteosarkoma re­ferirali su Stanic i sur. (Split). Slucaj ame­lije sva cetiri ekstremiteta prikazao je Diklic (Slavonska Požega). Posljednje predavanje je bilo Gjurina i sur. (Zagreb) koji su anali­zirali septume maksilarnih sinusa na mace­riranim lubanjama i rentgenski ih slikali te ukazali na mogucnost zamjene ovakovih pre­grada sa zadebljalom sluznicom. Sretna je okolnost bila prisustvo vrhun­skih svjetskih strucnjaka na polju radiologije bubrega u susjednoj Italiji -Verona, gdje se održavao tecaj. pa je bilo moguce orga­nizirati u okviru skupa i l. Medunarodni te­caj iz radiologije bubrega. Njih 17 se vrlo rado odazvalo da ponove predavanja sa te­caja u Veroni na našem skupu. Ovaj dio znanstvenog skupa su organizirali i vodili predsjednik naše sekcije prof. Katunaric i prof. Pistolesi iz Verone. Strani strucnjaci su održal i 53 predavanja u trajanju od 15-30 min. iz podrucja radiološke dijagnostike bu­brega djece i odraslih, pri dvostrukoj pro­jekciji i u izvrsnom simultanom prijevodu prof. lvira, prof. Jurak i prof. Vidan. švedanin Olsson (Lund) je održao uvodno predavanje o povjesti radio urologije te o ulozi radiologa pri renalnim kolikama. O kon­ trastnim sredstvima u urologiji, njegovoj eliminaciji, nacinu primjene, izboru pri uro­ grafiji i angiografiji te renalnoj funkciji u odnosu na eliminaciju održao je 4 predava­ nja Almen (Malmi:i). O tehnici urografije, akutnoj renalnoj insuficijenciji i ulozi nefro­ tomografije u dijagnostici renalnih tumora referirao je Dardenne (Bruxelles). Michel (Paris) je obradio 4 teme: kontraindikacije i rizici vodotopivih kontrastnih sredstava, re­ no-ureteralna I iti jaza u od rasi ih, znacaj uro­ grafije i angiografije u transplantaciji bubre­ ga te vrijednost i granice urografije u di­ jagnostici renalnih tumora. Davidson (San Francisco) je prikazao radiološku anatomiju bubrega i cašica, radiološku simptomatolo­ giju toksickih, metabolickih i imunoloških nefropatija te izložio svoje poglede na si­ stemski pristup i interpretaciju bolesti pa­ renhima bubrega. O kompjuteriziranoj tomo­ grafskoj anatomiji bubrega i njenom znacaju u dijagnostici renalnih masa referirao je Baert (Louvain). Najviše tema obradio je švedanin Boijsen (Lund) a sve su se one odnosile na kriticku analizu i dostupnost an­giološke dijagnostike bubrega. Teme su bile: angiološka anatomija bu­brega, angiografija primarnih renalnih vasku­lopatija, radiologija traume, angiografija re­novaskularne hipertonije i interventna radio­logija u pijelorenalnoj patologiji. Francuski­nja Pinet (Lyon) je govorila o jednostavnoj cisti bubrega, vrijednost urografije u nefro­vaskularnoj hipertenziji i vrijednosti i gra­nicama angiografije u dijagnostici pijelore­nalnih tumora. Dalla Palma (Trst) je referirao o »malom bubregu« i tuberkulozi bubrega u odraslih. Saxton (London) je obradio 4 teme: cisticke renalne displazije, pijelonefritis, kronicnu insuficijenciju bubrega u odraslih i djece. Pedijatrijska urološka radiologija bila je predmet rasprava još nekolicine autora: Prot (Paris). Montagne (Paris). Chrispin (Lon­don). Faure (Paris). Obradene su slijedece teme: radiološka anatomija bubrega i visokih ekskretornih pu­teva, tehnika pretrage u djece, ostale mal­formacije bubrega i visokih ekskretornih puteva, hidronefroza u djece (Prot). Prirode­ne i nasljedne cisticke bolesti u djece, ra­diologija ekspanzivnih renalnih i pararenal­nih procesa djeteta (Faure). Renalno-urete­ralna litijaza u djece, renalna tuberkuloza u djece, korelacija ultrazvuka -CT u renalnoj patologiji djece (Montagne). Vesiko-ureteral­ni refluks u djece, nefrovaskularna hiperto­nija u djece, akutna renalna insuficijencija novorodenceta (Chrispin). Radiološku dijagnostiku nekih od ovih bo­lesti u od rasi ih ob radio je Lemaftre (Lille) i to: pijelo-renalne malformacije, visoke uri­narne obstrukcije, nespecificne infekcije bu­brega 1 tumore visokih ekskretornih puteva. Korelaciju ultrazvuk -CT u odraslih prika­zao je Oliva (Genova) a o ultrazvucnoj di­jagnostici ekspanzivnih procesa bubrega renalnih masa pri renalnoj transplantaciji te o ultrazvuku kao vodicu za biopsiju bubrega referirao je Kurtz (Philadelphia). Završnu rijec je dao Michel (Paris) koji je zahval io organizatoru na gostoprimstvu i iz­vrsnoj organizaciji tecaja. Na kraju je održan rnund-table na kojem su predavaci odgovarali na pitanja auditorija. Radio!. lugosl., 15; 109-112, 1981 Varia -saopštenja" Društveni program je zahvaljujuci pomoci 15 tvrtki i zastupništva mogao takoder biti vrhunski organiziran u divnom ambijentu Plit­vickih jezera i vrlo privlacnom hotelu »Je­zero« cije osoblje se takoder svestrano tru­dilo da skup što bolje uspije. Ukljucenje Medunarodnog tecaja u Znan­stveni skup je po broju i kvaliteti predavaca bila jedinstvena znanstvena manifestacija u nas, koja nam je omogucila da utvrdimo stu­panj naših dostignuca u odnosu na vrhunsku svjetsku radiologiju što ce sigurno pridoni­jeti našim daljnjim nastojanjima u podizanju kvalitete naše radiologije. Kontakti s vode­cim stranim strucnjacima ce takoder produ­biti i povecati buducu suradnju. Organizacija ovakovih tecajeva sa pozivanjem vrhunskih svjetsl