Edinost in dialog Unity and Dialogue
75 (2020) 1: 289-301
Izvirni znanstveni članek Original scientific paper (1.01) Besedilo prejeto Received: 12. 10. 2019; Sprejeto Accepted: 26. 4. 2020 UDK UDC: 929sv. Hieronim:308(497.5) DOI: 10.34291/Edinost/75/Bratulic © 2020 Bratulič CC BY 4.0
Josip Bratulič
Sveti Jeronim u hrvatskoj kulturi
St. Jerome in the Croatian Culture Sv. Hieronim v hrvaški kulturi
Sažetak: Uloga svetoga Jeronima u hrvatskoj kulturi i književnosti izvanredna je. Specifična povezanost sv. Jeronima i Hrvata, u čijoj je kulturi taj svetac posljedično ostavio zamjetan trag, započinje se uvjerenjem kako rodno mjesto sv. Jeronima valja tražiti na hrvatskom prostoru. Poseban je odjek to vjerovanje dobilo u hrvatskih glagoljaša, koji sv. Jeronima, držeči ga zemljakom i sunarodnjakom, čovjekom svojega jezika, stavljaju na sam iskon glagoljaštva. Odjek jeronimovskih kontroverzi u hrvatskoj književnosti vuči če se kroz stolječa, a isto tako i neki drugi načini utjecaja.
Ključne riječi: ubikacija, Stridon, hrvatska književnost, hrvaška kultura, historiografija
Abstract: The role of St. Jerome is without any doubt of great importance for the Croatian culture and literature. This specific intertwinement between the two is first based on the feverish search for ubicating his birthplace Stridon, which lies, according to some hypotheses, in the territory of the present Croatia. Apart from this, Croatian culture is closely related to St. Jerome through the Glagolic tradition. These two topoi belong to a diversified controversy about St. Jerome in the Croatian literature as well as in the broader Croatian culture.
Key Words: ubication, Stridon, Croatian literature, Croatian culture, historiography
Izvleček: Vloga sv. Hieronima v hrvaški kulturi in književnosti je bila skozi zgodovino izjemnega pomena. Tesna povezanost med sv. Hieronimom in hrvaško kulturo temelji na iskanju oz. ubikaciji njegovega rojstnega kraja Stridona, ki ga zgodovinsko povezujemo z ozemljem današnje Hrvaške, svoj odmev pa je dobila znotraj glagoljaškega gibanja, ki ga je imelo za svojega rojaka in sonarodnjaka. Primeri različne recepcije hieronimovskih kontroverz se pojavljajo skozi stoletja hrvaške književnosti in kulture na splošno.
Ključne besede: ubikacija, Stridon, hrvaška književnost, hrvaška kultura, zgodovinopisje
Uvod
Sveti Jeronim zauzima posve osebujno mjesto u hrvatskoj kulturi i književnosti. Ponajprije - on je svojim porijeklom vezan za naš nacionalni prostor. Isticanje njegova dalmatinskoga porijekla, koje mu je spočitnuo Paladije,
Unity and Dialogue 75 (2020) 1: 313-316
102
JOSIP BRATULIC
da bi ga omalovažio kao osobu i Dalmaciju kao njegov zavičaj, tijekom stoljeca preobrazilo se u posvemašnju afirmaciju Jeronimove domovine.
0	svom zavičaju Jeronim nije mislio naročito povoljno - to je kraj gdje se misli samo na jelo i piče, druge brige su strane njegovim sugradanima.1 S vremenom, medutim, kako je rastao kult sveca, raslo je i poštovanje i sa-mopoštovanje njegove domovine. Paladije ju je imenovao Dalmacijom (»nekakav Jeronim iz Dalmacije«),2 dok Jeronim samo kaže da je roden u gradiču Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije.3
Mišljenje da je Jeronim potekao iz naših krajeva, iz Dalmacije ili iz Istre (te zato i legenda o nadgrobnoj ploči na grobu njegova oca, na glago-ljici, koja je tobože stajala u crkvi u Zrenju, starom Stridonu) podržavali su hrvatski glagoljaši te su ga ponekad nazivali Hrvatinom, tj. stanovnikom Hrvatske, ne smatrajuci da time brišu odrednicu da je on i Dalmatinac.
U jednom latiničkom rukopisu iz 16. st. priredivač ili prevodilac teksta, na mjestu gdje mu se učinilo doličnim, zapisuje rodoljubiv usklik ponosa: »Jerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvac-koga jezika« (Jagič 1869, 226-236). Slično u jednoj latiničkoj službi (oficiju) koja se nalazi u mojoj zbirci: »Jerolime, veliki i čudnovati naučitelju Svete Crikve, diko i kruno naše Dalmacije, i sve Harvaske zemlje!«4 (226-236)
1	Jeronim i Hrvati
Otkad su glagoljaši počeli pripisivati glagoljicu sv. Jeronimu, a to je sigurno bilo več početkom 13. stoljeca, kult Jeronimov, uz sv. Jurja zmajoubojice, proširio se na cjelokupnom hrvatskom prostoru, jednako u krajevima s latinskim liturgijskim jezikom, kao i u krajevima sa slavenskim bogoslužjem i glagoljskim pismom. Jeronimov kult intenzivno širi i pavlinski red, u nas prisutan od sredine 13. stoljeca; Jeronim je naime autor životopisa
1	Jeronim o svom zavičaju piše: »In mea patria rusticitas vernacula, deus venter, et in diem vivitur, et sanctior est ille, qui ditior est.« Ep. 7,5.
2	»'Iepravu^oi; xig ano AaX^axiag.« Paladius, Hist. Laus. 41,2.
3	U svom spisu De viris illustribus Jeronim o sebi piše: »Hieronymus natus patre Eusebio, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit.«
4	Slično, gotovo istim riječima, Jeronimovu zavičajnost opisuju i drugi naši pisci, npr. F. Glavinic.
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
103
sv. Pavla, prvoga pustinjaka, te je pavlinskome redu njegov kult uvijek bio osobito važan, osobito u krajevima gdje je red prihvatio glagoljicu i gla-goljanje. Senjski biskup Filip zamolio je papu Unocencija IV. 1248. i da može, kao i njegov kler, misiti glagoljicom. Od tada se u Senjskoj katedrali pjevana misa može i smije služiti samo na crkvenoslavenskom - hrvat-skocrkvenoslavenskom iz glagoljskih misal. Prije toga slično su odobrenje dobili i omišaljski benediktinci. Kad su u našim krajevima, u Slavoniju i zatim u Dalmaciju i Istru, počeli stizati pavlini, ime svetoga Jeronima i medu redovnicima i medu pukom postalo je i časno i čaščeno. Misao da je Jeronim autor glagoljice počela se širiti u 12. st. širila se i izvan naših krajeva, te su je prihvatili učenjaci s različitih evropskih sveučilišta, a kas-nije i učeni humanisti, te upravo tome imamo zahvaliti da je glagoljica veoma rano dospjela i u tiskane knjige. Več je Juraj iz Slavonije (f 1416), profesor na pariškoj Sorbonni, to mišljenje ucijepio u svoju novu sredinu. U svom prijepisu Jeronimova Komentarapsalmima napisao je nekoliko glagoljskih tekstova s paralelnom latiničkom transkripcijom, i tome dodao popis glagoljskih slova (azbukvar - alfabetar), ističuči da je glagoljica hrvatsko pismo (Iste alphabetum est chrawaticum) aludirajuči i na taj način na jeronimovsku tradiciju o porijeklu glagoljice. (Šanjek i Tandarič 1984, 1-23) Ipak - treba ovdje istaknuti da je ruski popo Upir Lihi 1047. iz kuri-lovice prepisao neki tekst koji danas prepoznajemo kao čirilicu, tj. grčko pismo. Još u Supetarskom fragmentu, iz 12. stolječa, na fragmentu druže se i čirilica i glagoljica. U Povljima na Braču čirilica je crkveno i upravno službeno pismo.
U glagoljaškoj baštini Jeronimov kult ima istaknuto mjesto u liturgijskim knjigama (misalima i brevijarima) te mu je služba redovito označena kao svečana (»dvogub«, tj. duplex). Kako je sam bio pustinjak, monah, on je uzor monaškoga života, a Pahomijeva regula naziva se i Jeronimovom regu-lom. Jeronimov životopis sv. Pavla, prvoga pustinjaka, ušao je u glagoljske brevijare, uostalom kao što je i Jeronimova služba obilježena opsežnim čitanjima o njegovu životu, djelu i čudesima. Njegov lik nalazimo na minija-turama hrvatskoglagoljskih tekstova (Hrvojev misal, brevijar iz NSB, nekoč u Humu). Jeronimov kult zasvjedočen je i drugim spisima: legendama ii posebice u Transitu sv. Jeronima.
Jeronima je glagoljaška tradicija smatrala svojim rodonačelnikom. Iz jedne vijesti da je Sveto pismo preveo na svoj jezik (mea lingua) shvatilo se tada
Unity and Dialogue 75 (2020) 1:101-113 (j^)
104
JOSIP BRATULIC
da je taj njegov jezik različit od latinskoga (za koji bi, možda, rekao: nostra lingua) te je glagoljaška baština, pa i samo pismo njemu pripisano. Kad je papa Inocencije IV, vrstan pravnik, u svom otpisu senjskom biskupu Filipu 1248. tu misao prihvatio, i potvrdio, ona je za glagoljaše postala istinom. Pošto je češki kralj Karlo IV. (1346-1378) pozvao naše glagoljaše i za njih otvorio samostan Emausy (na Slovanech), on je crkvu posvetio Svetoj bradi, Cirilu i Metodu, ali i sv. Jeronimu, i tako i u svoje kraljevstvo uveo kult Jeronimov. Glagoljaši su tako bili u svojoj »istini« zašticeni crkve-nim i svjetovnim autoritetom. Drugo nije ni trebalo. Glagoljaši su ga uveli u svoje knjige. Njegov životopis, osobito do dolaska u Betlehem čita se u brojnim brevijarima (Pašmanski, Novljanski II., Vrbanski IV.).5 Posebne lekcije sačuvane su u Petrisovu zborniku i u latiničkim zbornicima, u raz-ličitim prijepisima, a jedan je objavio Vatroslav Jagic god. 1869. i pripisao ga Marku Marulicu Sličan prijepis sačuvan je u jednom rukopisu u Firenzi koji se takoder pripisuje Marku Marulicu. (Verdiani 1973, 149-175)
U našoj književnosti negdje u 14. st. prevode se dvije apokrifne poslanice o Jeronimovu životu, u srednjovjekovlju veoma popularne, koje su kasnije ušle u sastav Transita sv. Jeronima. To je Pseudo-Augustinova poslanica Cirilu i Pseudo-Cirilova Augustinu. Nalazimo ih u Ivančicevu zborniku, s prijelaza iz 14. u 15. st., nažalost nepotpuno. Jezik poslanica veoma je arhaičan. Od Pseudo-Euzebijeve poslanice Damasu sačuvan je samo jedan fragmenat s prijelaza iz 14. u 15. st. Taj je različit u jeziku i prevodilačkoj tehnici od onih sastava u Ivančicevu zborniku, te se može tvrditi da je to neki drugi prijevod. Senjsko izdanje Transita sv. Jeronima (1508) ne može se povezati s tim rano prisutnim glagoljaškim tekstovima o Jeronimu, nego je to novi prijevod.
Senjski Transit potpun je jeronimovski corpus: sadrži Jeronimov životopis, Pseudo-Eusebijevu poslanicu Damasu i Pseudo-Augustinovu i Pseudo-Cirilovu poslanicu, a na kraju i pjesan u čast sv. Jeronima Anjelske kri-posti, za koju se pouzdano tvrdi da je djelo Marka Marulica (Nazor 1965, 1969). Ista se pjesma nalazi, u starijem prijepisu, u firentinskom rukopisu. Senjski Transit prepisao je 1670. u splitskom Poljudu fra Lovrinac Vejanin
5 U drugom Novljanskom brevijaru početak čitanja: »V Vitliome ijudeiscem pogrebenie svatago Eronima prozvitera. S ubo rožden be v grade Stridonii, iže est v Dalmatii Panonie na mei«, list. 488.
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
105
(Krčanin), a rukopis je došao do nas okrnjen, kao što je to bio i glago-ljaški predložak s kojega je prepisivao. I u njegovu prijepisu sačuvana je Maruliceva pjesma.
Marko Marulic posjedovao je u svojoj knjižnici nekoliko Jeronimovih knjiga; izmedu ostalih i Poslanice u četiri sveska (I-II. Parma 1480; III. Bazel 1480; IV. Bazel 1497) a zatim i neka druga djela. Iz njegove se biblioteke sačuvalo i jedno izdanje Transita danas u zagrebačkoj Metropolitani (MR 1059).6 Na marginama knjige Marulic je zapisivao različite bilješke, a na kraju knjige je njegovom rukom napisana opsežna bilješka o mjestu rodenja sv. Jeronima: to je Slovinje, mjesto je Strigoval kod grada Blagaja. Riječ »Slovinje« i »Strigoval« napisano je glagoljicom. Marulic je to zapisao vjerojatno pod kraj 15. stoljeca, ili na samom početku 16. stoljeca, kad se i posebno bavio jeronimovskom problematikom. (Štefanic 1964, 144-160) Od dviju Marulicevih poslanica duvni Katarini Obirtica, druga, sačuvanija i potpunija, podsjeca na Jeronimovu poslanicu Eustohiji O darcima (Ep. 31). Valja napomenuti da je Jeronimovo latinsko djelo De viris illustribus potaklo Marka Marulica na pisanje svojevrsne moralističke enciklopedije Staroga zavjeta De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium.
Pop Martinac, pisar Novljanskog brevijara, u zapisu o krbavskoj bici 1493. u nabrajanju nesreca koje su zadesile krščanski svijet slijedi sličan zapis iz Jeronimovih poslanica, usporedujuci na taj način svoje vrijeme i Jeronimovo, a to je znak dobroga poznavanja Jeronimovih poslanica u krugu glagoljaša, i to vjerojatnije na latinskom nego na glagoljici. Slika kakvu Jeronim donosi u času kad se raspada rimski svijet identična je svi-jetu popa Martinca (usp. poslanice Heliodoru, Oceanu, Principiji, o životu Marcele).
U svom odlučnom i nepomirljivom suprotstavljanju Rimu i papi Matija Vlačic Ilirik je sv. Jeronima ubrojio u svjedoke istine i posvetio mu mnogo mjesta u polemičkim i historiografskim djelima (Katalog svjedoka istine, Magdeburške centurije). Jeronimov Komentar Pavlove poslanice Galacanima i spor sa sv. Augustinom oko toga nudio mu je dobru gradu
6 Izdaja: Peregrinus de Pasqualibus, ur. 1485. Incipit vita sancti Hieronymipresbyteri et confessoris.
Venecija.
Unity andDialogue 75 (2020) 1:101-113
106
JOSIP BRATULIC
za pravne i dogmatske kontroverze, što je on iskoristio. Vlačic je snažno suosjecao Jeronimovu težnju k istini Sv. pisma. Posebno je naglasio Jeronimovu kritiku kleričkoga staleža, ističuci da je Jeronim svojim kritikama toliko ozlojedio dvorjanike Rimske crkve te mu je i život bio u opas-nosti. (Vlačic Ilirik 1960, 73-77; Bratulic 2018, 299-305)
Zoranicev zadarski suvremenik Guerin Tihic, od kojega je do nas došao latinički prijepis Lucidara, napisao je Život sv. Jeronima u 11.550 stihova, ali taj tekst do nas nije stigao (Antoljak 1950, dok. 23). Ne treba posebno ni spominjati koliko je Petar Zoranic naglašavao važnost sv. Jeronima za našu književnost, nazvavši ga klondom tj. stupom naše pismenosti. Priznanje njegovo »i da bi me Tumačenje blaženoga Hieronima ne uviž-balo, s prirokom bih pisal, boju se« dug je tom shvacanju, a završetkom svoga romana Planine s apoteozom sv. Jeronima u nebu za kojega tvrdi »da to biše ona našega jezika pačeli kristijanske vire stanovita klonda« Zoranic identificira Jeronima kao crkvenog učitelja, sveca i utemeljitelja naše književnosti (1988).
Da li je sv. Jeronim govorio hrvatski (slovinski, ilirski)? O tome su raspravlja-li naši pisci od 16. st. i dalje i izvan kruga glagoljaša. Naši su pisci uglavnom vjerovali da je Jeronim »čovjek od našega jezika« te su o tome napisali različite bilješke, rasprave, pa i čitave knjige, počevši od Fausta Vrančica, Aleksandra Komulovica, Vinka Pribojevica, Šimuna Kožičica i mnogih drugih. Komulovic je vec 1582. Jeronima nazvao krunom, čašcu i dikom naroda jezika našega, pridružujuci se tako glagoljašima, a Pribojevic u svom govoru o dogadajima Slavena usporeduje sv. Jeronima s Marulicem (1951).
Slično su mislili i dubrovački polihistori i enciklopedisti 18. st.: Sebastijan Slade Dolci (Pantic 1957, 170-172)7 je napisao čak dvije knjige dokazu-juci slovinstvo sv. Jeronima, iako je to vrlo autoritativno osporavao njegov zemljak Anselmo Banduri. Jedan od najistaknutijih polihistora dubrovačke književne tradicije na zalazu, Ignjat Burdevic, u svojim Antiquitates illyri-cae, koje su ostale nažalost u rukopisu, raspravlja na široko o tome da li je sv. Jeronim znao »slovinski«, te došao do zaključka da je preveo Bibliju na »ilirski« jezik. Taj se problem raspravlja u trecem dijelu knjige, koji je i
7 O Burdevicevu rukopisu vidi Rešetar (1926, 115-122).
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
107
prozvan Jeronimovim imenom »Hieroniminiana«, što je kasnije obilno iskoristio (prepisao) Franjo M. Appendini u svom djelu o domovini sv. Jeronima (1833). Još je jedno djelo o Jeronimovu autorstvu glagoljice ostalo u rukopisu. To je rukopis Ivana Tomka Mrnavica De Illyrico iz 1603 u kojem je taj vješti falsifikator unio i tešku zabunu u našu historiografiju podatkom o nekakvom psaltiru Nikole Rabljanina iz 1222., koji je tobože bio prepisan s autografa sv. Jeronima, a psaltir je bio vlasništvo biskupa Teodora, suvremenika Svete brace.
Posebno područje u našoj književnoj povijesti i kulturi zauzela je polemika o rodnom mjestu sv. Jeronima. Započeta je davno, a traje dugo te se njeni odjeci vuku sve do naših dana. Toma Arcidakon smješta Stridon u neposrednu blizinu Kvarnerskoga zaljeva. On naravno nije mislio da je sv. Jeronim Hrvatin ili Dalmatinac, govornik hrvatskoga jezika. U razdoblju humanizma kad se zavičajnošcu počela smatrati i narodnost (natio), Flavio Biondo (|1463) u knjizi Italia illustrata (1482) ustvrdio je da je Jeronim roden u Istri, u mjestu Stridonu (Zrenju), a kako je Istra u antici bila dio Italije, tvrdio je da je Jeronim Talijan. Na Biondovo pisanje, a još više na knjigu nekoga Filipa Forestija oštro je odgovorio Marko Marulic svojim polemičkim spisom In eos qui beatum Hieronymum Italum esse conten-dunt, kojim odbija svaki razgovor da je Jeronim Talijan, smatrajuci da je besmisleno raspravljati na takav način. (Zlatar 1989, 213-220) Marulicevo djelo bilo je poznato u rukopisima, a prvi ga je objavio Ivan Lučic u svojoj povijesti Dalmacije i Hrvatske.
Kad se u drugoj polovini 15. st. osnivao u Rimu gostinjac za hodočasni-ke iz Dalmacije i Hrvatske, naravno je bilo posvetiti ga sv. Jeronimu. U gostinjcu, kasnije Zavodu, mogli su stanovati samo Jeronimovi su-narodnjaci, tj. oni koji su dolazili iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, jer je tada Jeronimov Stridon bio smještan u Bosnu (dio Hrvatske), odnosno u Štrigovu, u Zagrebačkoj biskupiji. Štrigova se tada vec počinje častiti kao Jeronimov grad, čemu su pomogli grofovi Celjski pozvavši pavline i sagradivši samostan i crkvu posvecenu tom crkvenom naučitelju. Od tog vremena ni autoritet Flavija Bionda, pa čak ni pape Pija II. (Enea Silvio Piccolomini) nije mogao dovesti u sumnju njegovu hrvatsku (dalmatinsku) zavičajnost i hrvatsku nacionalnost. Pitanje nije bilo samo načelne naravi.
Unity andDialogue 75 (2020) 1:101-113
108
JOSIP BRATULIC
Zanimljivo je da su hrvatski protestanti prijevod slavenske-hrvatske biblije pripisivali Svetoj brači, Cirilu i Metodu, a ne svetom Jeronimu. O tome svje-doči, doduše, samo jedan podatak - pismo Vincenca Brnkoviča iz Tinjana, iz 1562. u kojemu on Antona Dalmatina i Stipana Konzula Istrijanina naziva drugim Cirilom i Metodom. (Bratulič 2000, 110)
Vjerojatno i nije odjek Biondove tvrdnje da je Jeronim Talijan polemika koju je započeo učeni humanist, papin diplomat, biskup Nikola Modruški, koji je oko 1470. oštro otklonio svaki prigovor o zakonitoj upotrebi glago-ljice kod Hrvata. To pismo i bogoslužje, tvrdi on, imamo od sv. Jeronima: »mnogim crikvam po Hrvatih i Dalmaciji običaje i uredbe od sv. Eronima narejene sveta Mati Rimska crikva je vele časno prijela«, te je u onome koji drugačije misli, govori ili piše on našao »gorka i žestoka suprotivnika« koji »s nami kupno jide kruh«, a radi nam o glavi (Bratulic 1988, 1-110).
Istarski polihistor, svečenik i političar Pietro Stancovich, iako po rodenju Hrvat, roden u hrvatskoj sredini, osječao se dijelom talijanskoga kultur-noga kruga te je i njegova knjiga Dellapatria di San Girolamo Dottore di Santa Chiesa (1824) polemika s hrvatskim znanstvenicima koji su toga sveca smatrali ne samo Hrvatom, nego i tvorcem glagoljice (Stancovich 1824).
U književnoj povijesti Hrvata sveti Jeronim više je puta bio tema posebne književne obradbe. Od Maruličeve pjesme Anjelske kriposti, preko izgubljenoga epa Gverina Tihiča, sve do Bakmazove drame za djecu Jeronim i lav čitava je mala biblioteka napisana na jeronimovsku temu. Franjo Glavinič u Cvitu svetih (1628, i zatim još 1657, 1702) Jeronima naziva »dikom slovinskoga jezika« koji je roden »u Stridone, med Dalmatiom i Ugarskom zemljom, blizu rike Drave, dvi milji Ugarski, z onu stran, proti istoku, ko sada Štrigovo zove se«. U Gašparotijevoj enciklopediji svetaca (1760), naslovljenoj slično Glaviničevu zborniku, Cvetsveteh ovom je svecu posvečeno oko 20 stranica. Pored pjesme kojom započinje svoju raspravu, on je napisao i poletni elogium, a što se rijetko nalazi u knjizi koja teži biti znanstveno djelo. Pjesma glasi: »Jesen k zimi kad prihaja, / Onda svetek tvoj dohaja, / Navučitelj cirkveni. / Pesme kada skup si spravljal, / Onda knjige si napravljal / Po vsem svetu hvaljeni!« Za Gašparotija je sveti Jeronim »cirkve navučitelj, vere branitelj, koruna redovnikov, i dika Slovencov (tj. Slavonaca, Hrvata), roden je vu Štrigove poleg Mure [...] (v) Slovenskom
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
109
orsagu«. Za Gašparotija je posve jasno: »On je načinil i spravil pismo gla-golsko z prirodenem materinskem jezikom; z kojem Misal, Breviar, i vnoge druge knjige ispisane je ostavil. Želejuči ovak vučiniti preslavni, odičeni i bogati jezik svoj slovenski, vu kojem, i z kojem, a ne z drugem zvan dijač-koga Cirkva Katoličanska dopušča s. Mešu služiti, iz Brevijara moliti, i bla-goslavljanja činiti. Ar da bi Damasus papa z kardinali ova dvojil potverditi, iz neba začuje glas: Omnis Spiritus laudet Dominum. Z ovemi jošče vse primorske strani, i vnogi drugi živu, i baraču.« (1760, 953) Gašparoti je tako spojio u jedno i polemiku sv. Cirila s trojezičnicima i legendu o glasu s neba s Jeronimovim zauzimanjem za prava slavenskoga bogoslužja.
Drugi pavlin, Josip Bedekovič, uključio se u polemiku i raspravljanje o Jeronimovu zavičaju golemom monografijom, prvom našom studi-jom o jednom dijelu Hrvatske, Medimurju, knjigom Natale solum sancti Hieronymi (1752). I on vjeruje, naravno, da je sveti Jeronim preveo Bibliju na hrvatski jezik. U isto vrijeme kad i Bedekovičeva knjiga izašla je, u dva izdanja, opsežna biografija sv. Jeronima iz pera Sebastijana Slade-Dolcija u kojoj dokazuje da je Jeronim roden u Štrigovu kod Knina, slično i Ignjat Burdevič.
Odjek jeronimovskih kontroverzi u našoj če se književnosti vuči još u 19. stolječu, a oštra i duga polemika izmedu Petra Stankoviča, istarskog po-lihistora i njegovih dalmatinskih oponenata, Ivana Kapora i Franje M. Appendinija nije istinu izvela tada na čistac, te u Danici 1843. daleke od-jeke te polemike nalazimo u kratkoj raspravici Antuna Accurtija iz Senja koji tvrdi da je rodno mjesto sv. Jeronima Zrinj, a uredništvo je dodalo, sa svoje strane, da je pouzdano sv. Jeronim Slavjan, te se rodio u Zrinju ili u Štrigovi, kako to drugi tvrde. Sljedeče godine i Zora Dalmatinska piše o sv. Jeronimu u članku Spisi svetoga Jerolima.
Kad je u Zagrebu, u drugoj polovini 19. st. osnovano društvo za promica-nje pučke knjige, nazvano je po crkvenom učitelju, sv. Jeronimu, jer je on »svetac iz naših zemalja«. Društvo sv. Jeronima djelovalo je pod tim imenom na polju pučke prosvjete od 1868. do 1945. kad mijenja ime u Društvo sv. Cirila i Metoda, potvrdujuči tako i zamjenom imena tradiciju katoli-čanstva, glagoljaštva i otvorenosti, kakvu su pronosili i Jeronim i Sveta brača. Godine 1918. društvo je izdalo i životopis svoga zaštitnika: to je
Unity andDialogue 75 (2020) 1:101-113
110
JOSIP BRATULIC
knjiga Kerubina Šegvica Doživljaji svetoga Jeronima (1918).8 Dvadeset godina kasnije to je društvo izdalo romansiranu hagiografiju Velimira Deželica ml. Sedamputa udarani. Iste godine (1928) autor je napisao i tekst za oratorij Posljednja pričest svetoga Jeronima. Velimir Deželic, neka to bude spomenuto, napisao je i romansiranu hagiografiju svetoga Cirila, Sofiju odabra, kao i tekst za oratorij o Svetoj braci Život i spomen slavnih učitelja; muziku za jedno i drugo djelo napisao je Božidar Širola.
0	rodnom mjestu sv. Jeronima napisana je od toga vremena golema literatura i u svijetu, a osobito kod nas. U raspravi su sudjelovali brojni pisci i znanstveni radnici pokušavajuci pronaci mjesto Stridon, za koji vec Jeronim tvrdi da su ga u njegovo vrijeme razorili Goti. Taj gradic smještaju na granicu Dalmacije i Panonije, šireci ili sužujuci granice bivše pokrajine Dalmacije vec prema potrebi da se dokaže Jeronimova zavičajnost. Za mnoge je posve jasno da je Jeronim Dalmatinac (Erazmo, Marulic, Mrnavic, Lučic, Burdevic, Slade-Dolci, Ciccarelli, Bulic). Drugi Stridon smještaju u Istru (Biondo, Vergerije ml.; Vallarsi, Stankovic). Treci Stridon nalaze u Medimurju u Štrigovi (Olah, svi naši pavlini: Benger, Gašparoti, Bedekovic, Glavinic, Colleti). Sve je teorijske postavke raspravio don Frane Bulic (1920) i odlučio se, nesretno, za Grahovo Polje jer da je tu tobože ležao Jeronimov Stridon.9
Roko Rogošic nije se ustručavao dignuti glas protiv autoriteta don Franina
1	u raspravi Rodno mjesto sv. Jeronima (1929, 267-283) smatra »da je Stridon ležao ispod Julijskih Alpi u okolici Sv. Petra« (na Krasu, danas Pivka). Kao potvrdu za tu svoju tvrdnju, on uzima i tvrdnje sv. Jeronima i dotadašnje spoznaje iz antičke geografije. U komentaru proroku Sofoniji dalo bi se zaključiti da domovina Jeronimova nije ni Dalmacija ni Panonija, nego treca zemlja, ona izmedu njih: »Testis Illyricum est, testis Thratia est, testis, in quo ortus sum solum«. Sam Jeronim Dalmatince zove divljima (feroces Dalmatae), a ni o Panoncima ne misli mnogo bolje (hostesPannonii) (Rogošic 1929, 267-283; 1962). Tom se njegovom mišljenju priklanja i Rafko Valenčic u monografiji Sveti Hieronim, mož s Krasa (2007).
8 O povijesti toga književnog društva povijesni prikaz napisao je Josip Buturac (1969).
9 Zanimljivo je spomenuti da u anonimno izdanom Koledaru svih svetaca isvetica Božjih, koji je izdan u Splitu 1899, Jeronim (»Jerolim«) se naziva »zaštitnik Dalmacije«, a kao mjesto rodenja navodi se Delminium, grad rimske provincije Dalmacije, gl. str. 332-333.
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
113
Tisucupetstogodišnjica smrti sv. Jeronima prošla je u Hrvatskoj dosta tiho: nešto ranije u zborniku Iz stare književnosti krščanske izašle su fragmentarno 4 poslanice i Život sv. Pavla pustinjaka, a 1924. u mjesečniku Glasnik sv. Josipa, koji je izlazio kao »list za katoličku kucu«, anonimno su tiskani prijevodi četiriju Jeronimovih poslanica i Život sv. Pavla pustinjaka.
Sasvim posebno mjesto medu jeronimovskim tekstovima naše književnosti zauzima esej Tina Ujevica, Jeronimovapisma, objavljen 1930 kad je cijeli svijet slavio sv. Augustina, u povodu 1500. godišnjice smrti. Svetoga Jeronima je osjecao kao svojega, i u nadahnutom i poletnom tekstu, kao nekad pop Martinac, usporedio svoje i Jeronimovo vrijeme: »On je napokon istočio vrela tamnog Orijenta, svoje kršne i gorde Dalmacije, te Hristove lirske i misionske Judeje. Njegova oštrina raspoloženja, gnjev-ni mig obrva, bit ce značajna za mnoge dalmatinske prvake čak ovamo do Nikole Tommasea i mnogih namrgodenih sadašnjaka. [...] Jeronim u na-rodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada ove pokrajine u carstvu nebeskom, ali je žalosno da su njegova djela i rad, proučeni od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitalaca. [...] Ne popujem, jer to i ne dolikuje laičkim licima, ali i slobodoumna javnost Evrope i Amerike izučava revno biografije i ideologije svetaca, danas na pragu novih vjerskih i fantastičnih vremena.« (Ujevic 1965, 264—267)
Naše je dane, čini se, posve pouzdano i konačno, Mate Suic Stridon smjes-tio u Istru, odnosno na Kras, u zalede Rijeke i Opatije u okružje današnjih Muna, Žejana i Brguda. Smještajuci Stridon u današnju Istru, Suic ne od-riče Jeronimu dalmatinstvo: »Jeronim (je) stvarno bio Dalmatinac, iako je duhovno više pripadao tadašnjoj Italiji (Veneciji i Akvileji), a donekle i Panoniji (Emoni) [...] To je ambijent velikih prirodnih suprotnosti i drastičnih amplituda, i u prirodi i u društvu u kome se oporost izmjenjuje s pitominom Opatijskog Krasa, krajolik kamena, šuma, livada i njiva, kraške bure sa sniježnim zapusima, gdje se zimi spuštaju veprovi i vukovi, gdje su ljeti dani vreli a noci hladne, i gdje je čovjek prisiljen da živi s prirodom. Tu je mladi Jeronim do svoje 20. godine živio u splendidnoj izolaciji, u tom ambijentu je on pripadao vrhovnoj strukturi društva i vlasti, vec tu je on ste-kao onu samouvjerenost i autoritativnost«, kako sa zanosom, zaboravljajuci na čas strogo raspravljanje, piše Mate Suic (1986, 272). Današnji naziv sela Žejane »može se tumačiti kao relikt« posjeda Eusebianum ili Eusebiana. Toponim Mune možda je u vezi s imenicom monaha (mona - muna):
Unity andDialogue 75 (2020) 1:101-113
255
JOSIP BRATULIC
Jeronimova sestra, nakon što je posrnula družeči se sa svečenikom Lupicinom, povukla se u osamu te osnovala samostan, kao njena brača Jeronim i Pavlinijan. Crkva u Munama posvečena je sv. Mariji Magdaleni.
Krug rasprava oko Stridona, započet još od Tome Arhidakona, zatvorio se istraživanjem Mate Suiča točno tamo gdje je i započet. Jeronim je živio na ladanju, ali je bio gradanin, gradanin Tarsatike (današnjeg Trsata). Ako je povijest toliko prisutna na istarskom području od jučer do danas, istar-sko selo Mune, ili neko mjesto blizu njega, rodno je mjesto Jeronimovo, a Žejane očinski posjed. Vihor povijesti izbrisao je mnoga materijalna svjedočanstva; kamen, željezo, bedeme, ali je ostavio imena: samo ih treba iščitati iz krhotina stvarnosti što je do nas doprla.
U naše dane, u svojem mladenačkom tekstu kao »sanjariju o prevode-nju« napisao je esej Jeronimova dilema Marko Grčič (1970), nasljedujuči svojim prevodilačkim djelom »našega Dalmatinca«, koji zapravo i nije bio Dalmatinac, ali koji je svijetu otkrivao ljepote tekstova nastalih u drugim jezičnim, socijalnim i zemljopisnim sredinama i vremenskim razdobljima, čineči svoje suvremenike suvremenicima cjeline svijeta i njegove povijesti.
Nije zato neobično da je posljednja upravna podjela franjevaca opserva-nata jednu - Zagrebačku - prozvala Provincijom sv. Cirila i Metoda, dok je druga - Zadarska - za svoga zaštitnika izabrala sv. Jeronima.
Likovna umjetnost u Hrvata: kiparstvo (od Alešija, Meštroviča i Lipovca) i slikarstvo (od Rangera do Medoviča i Kirina) i suvremenih hrvatskih slikara i kipara, svetom je Jeronimu bila odana od svojih početaka do da-našnjeg dana. Po našim crkvama brojni su kipovi, slike i ostaci (»moči«) sveca, a u knjigama brojne grafike. Ime svetog Jeronima i u književnosti i u umjetnosti bilo je složen program koji označava preporod Evrope. Upravo - preporod Evrope - značilo je kroz povijest njegovo djelo, a ni današnje mu vrijeme nije oduzelo aktualnost.
Sklep
(j^T) Edinost in dialog 75 (2020) 1: 101-113
SVETI JERONIM U HRVATSKOJ KULTURI
Reference
Antoljak, Stjepan, ur. 1950. Miscellanea II. Zadar: Državni arhiv.
Appendini, Francesco Mana. 1833. Esame critico della questione intorno alla patria di S. Girolamo libri IV. Zadar: Tipografia Battara.
Biondo, Flavio. 1482. Roma instaurata. De origine et gestis Venetorum et Italia il-lustrata. Verona: Boninus de Boninis.
Bratulic, Josip, ur. 2000. Hrvatski protestantski pisci. Vinkovci: Riječ.
---. 1988. Polemika Nikole Modruškoga o
glagoljici. Istra 26, 1/2: 1-110.
---. 2018. »Vlačicev Katalog svjedoka istine kao antihagiografija.« V: Bratulic J. Svetost i čovječnost. Rasprave o hrvatskojhagiografiji, 299-305. Split: Književni krug.
Bulic, Frane. 1920. Stridon (Grahovo Polje u Bosni) rodno mjesto Svetoga Jeronima. Rasprava povjesno-geografska. Sarajevo: Zemaljska štamparija.
Buturac, Josip. 1969. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima ili Sv. Cirila i Metoda, 1868-1968. Zagreb: Hrvatsko književnog društvo Sv. Cirila i Metoda.
Gašparoti, Hilarion. 1760. Czvet szveteh ali sivlenyey chini szvetczev III. Beč: Josef Kurtzbok.
Jagic, Vatroslav. 1869. Ogledi stare hrvatske proze, III. Život sv. Jeronima. Starine JAZU 1: 226-236.
Nazor, Anica. 1965. Dvanaesteračka legenda o svetom Jeronimu. Slovo 15/16: 214-224.
---. 1969. Senjski Transit svetoga Jeronima
i njegov predložak. Slovo 18/19: 171-188.
Pantic, Miroslav. 1957. Sebastijan Slade-
Dolči. Dubrovački biograf XVIII. veka. Beograd: Naucno delo.
Pribojevic, Vinko. 1951. Opodrijetlu i zgoda-ma Slavena. Hrvatski latinisti 1. Zagreb: JAZU.
Rešetar, Milan, ur. 1926. Stari pisci hrvatski 25/2. Djela Ignjacija Džordži. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
113
Rogošic, Roko. 1929. Rodno mjesto sv. Jeronima. Nova revija 7: 267-283.
---. 1962. Veliki Ilirik (284-395) i njegova
konačna dioba (396-437). Zagreb: Tisak »Vjesnik«.
---. 1824. Della patria di San Girolamo
Dottore di Santa Chiesa. Venezia: Giuseppe Picotti.
Suic, Mate. 1986. Hironim Stridonjanin -gradanin Tarsatike. RadJAZU (HAZU), Razred za društvene znanosti 24, 213-278.
Šanjek, F. i Tandaric, L. 1984. Juraj iz
Slavonije (oko 1355-1416), profesor na Sorbonni, kanonik i penitecijar stolne crkve u Toursu. Croatica christiana periodica 13: 1-23.
Šegvic, Kerubin. 1918. Doživljaji svetoga Jeronima. Zagreb: Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima.
Štefanic, Vjekoslav. 1964. Glagoljski Transit svetog Jeronima u starijem prijevodu. Radovi Staroslavenskog instituta 5: 99-161.
Ujevic, Tin. 1965. Sabrana djela (sv. XII). Feljtoni I. Jeronimova pisma. Priredio Dubravko Jelčic. Zagreb: Znanje.
Valenčic, Rafko. 2 007. Sveti Hieronim, mož s Krasa. Prispevek k ubikaciji Stridona, rojstnega kraja sv. Hieronima. Ljubljana: Družina.
Verdiani, Carlo. 1973. O Marulicevu autor-stvu Firentinskog zbornika firentinsko-ga hrvatskog zbornika iz 15. stoljeca. Split: Čakavski sabor.
Vlačic Ilirik, Matija. 1960. Katalog svjedoka istine. Hrvatski latinisti 5. Zagreb: JAZU.
Zlatar, Andrea. 1989. Marulicev polemički spis »In eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt«. Dani hvar-skog kazališta 15: 213-220.
Zoranic, Petar. 1988. Planine: izvornik i prijevod. 2. izd. Zagreb: Graficki zavod Hrvatske.
Unity andDialogue 75 (2020) 1:101-113
GD