NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
Knjiga II.
U Zagrebu, 1898.	Svezak 4.15.
” ' "
Smrt jaše.
Po ravni, po ravni smrt jaše,
Z jekleno koso
In krokarje, drzne pristaše Nad vrlo glavo,
Volkove, hijene,
Dragove steklene Ima za sabo.
( as hitri, razpenjeni konj ji Kot vihra divja.
Da v težki, peklenski mu gonji Plamen podkev kova . . . Vsaj zemlja široka,
Smrtno koso pa roka. Nestrpna im A.
Kjer morje široko se sveti,
Tja njihna je pot,
Se dalje, še dalje, poseti Najtišji se kot!
Ah, carica zemlje Poljublja, objemlje Oloveški ves rod!
Brez miru in oddiha in konca Jezdec, konj se drve, Svetloba ugasnila solnca . . . Po nebu hite Svinčeni oblaki In lunini traki
Bliščijo skoz nje —
Kaj to ji! Naj peklo razsaja, Besni naj nebo,
Konj prha, smrt svista in raja Z jekleno koso.
In krokarji jadni,
Volkovi ji gladni,
Svojo himno pojo . . .
Ko nebes, ko zemlja razpade, Nje ustavi se konj,
Tedaj konec bo njene naslade, Konec njenih bo spon. In mrtev se zgradi Po slasti in trudi Peklenski demon.
Aleksandrov.
Gazela.
Kamorkoli hodim, veš, kdo z menoj hodi? Tvoja bradica lepa. Kaj da z menoj hodi, to naj Bog razsodi, tvoja bradica lepil. Pa ne boj se me nikari, ... ni se ti odmajala,
Da bi se kedaj, ej le brez straha bodi, tvoja bradica lepil. Toda čnj, da se ne bodeš ugibaje vsajala,
Glavo mi je zmešala kot Evo zlodi — tvoja bradica lepa.
Ko si bila pri koncerti, pri kadrilji rajala,
Ni zanimala mantilja me po modi. Tvoja bradica lepa,
Ta me je zanimala, in kjer si se sprehajala,
V šumni družbi, vedno mi po glavi blodi — tvoja bradica lepil. Sladka me je pač radost v kapiteljnu obhajala,
Ko molila je sveto k svetil Gospodi — tvoja bradica lepil.
Pa naj hodim —• Ahasverus — križem svet, porajala,
Vem, da bode se povsodi — tvoja bradica lepil.
Ah, in vendar bode me opravljala, ovajala,
Kadar pojdem na zahoduo stran od todi — tvoja bradica lepil.
Še jedenkrat rečem: Devica, Ne pojdi, ne pojdi od tod. Zaman, to je tvoja kaprica,
Da greš, no, pak srečo na pot.
Enkrat še oči govorijo, Enkrat še mi je paradiž, Odprt za trenotek. Adijo! Vlak žvižga, in proč mi hitiš,
Vlak tam za meglenimi griči,
Zažvižga in se izgubi.
In — ti sediš v mirnem kotiči,
In na me pozabila si.
Zor.
Biser — pese m ca.
Biser, oj, biserček mal, Biser čist, biser svetal,
Kdo ti ves čar tvoj je dal? Kje, ah, kako si nastal?
Pesem, pesem sladkš,
Tiho otožna, mehki!,
Kdo ti lepoto vso da?
Cuj, ah, od kod si prišla?
Dom moj bil širno morje,
Dom moj človeško srce,
Nas narodile kot nje Pa so puščice ostre.
Velimir.
Pobožno si ....
Pobožno si v cerkvi molila In zrla si tja pred altar, Molila si vročo molitev,
Kot nisem je jaz Še nikdar.
Za tabo pa nem kakor kamen Zamišljen že dolgo sem stal — A nisem molitva jaz molil, Takrat se Boga nisem bal.
In „missa est, ite“ je rekel, čuj mašnik slovesno sedaj. Pobožni kristjani po vrsti, Zapuščali sveti so kraj.
I vstajala ti si počasi — A, ko mimo mene si šla, Pogledala nisi me, Ida, Da videla sto bi gorja.
In sam sem ostal v katedrali,
In sam in pa moja bolest,
A zdelo se mi je kot ona Bi rekla mi „missa est“ . . .
B. Potočan.
Idila.
V koči nizki, leseni,
Grel se ob peči in žvižgal Je star očak.
„Kaj starec, gledaš, gledaš Stare nas vrbe in drene, Vsaj i ti si tak“.
Koki raztezal dolgi, Gledal v gozdič sneženi In pokal tobak.
„Glej, glej, a ve ste zunaj,
Jaz se za vas ue zmenim —
V koči ni vsak“.
Afanazij.
Pošta.
Lastavica, drobna ptica, Nekaj naročim ti, stoj! Gor pri Celju je deklica Nesi list ji moj takoj !!
Nočeš ptica lastavica?
Glej, zbežala tja je v stran! . Kaj poreče mi devica,
Ko bo čakala zaman . . .
Kakšni ste postali ptički,
Niste stari več ni vi! . . .
Skrajni čas je, da konjički Nam prenašajo vesti!
Feodor Sokol.
Tih o šumijo valovi.
Daleč okrog v mesečini Sveti se nočno morje, Tiho šumijo valovi, Vspavajo trudno sreč.
Ah, ta tišina neskončna, Ah, ta tišina morjč!
Da bi tak mirnogloboko Sčnjati duša moglč —
Tiho šumijo valovi,
Vzeli so njega sabd, Mirnogloboko v naročju Sanja jim z dušo hladnč —
Ribke veselo po dnevu, Zvezde po noči zro nanj,
A niti ribke, ne zvezde Tacih ne vzamejo sanj.
Ladija v dalji izginja,
Pesem le čuti se zdi:
„Tiho šumijo valovi V morji mladenič leži" . . .
Aleksandrov.
Apel.
Erebos, črna sjenka, lagano dolje sidje,
Na ledjih tromo vukuč čitavo breme mraka,
Te nebo njime uvi. Bl’jed mjesec ne izidje, —
Ne može od oblaka.
A sitna kandila neba, pred tronom što se pale Gospoda Svetodršca, ni jedno da zasine:
Možda bi zaljubljeni, bleneč u zv’jezde male Odavde iz nižine
Ačeč se uzdisali, tražeči zv’jezde svoje Da o njih kao o klin ljubavnog svoga jada Objese staru torbu, a tog se zv’jezde boje —*
Napolje ne če sada.
U šumi tada bijah, i osim daha svoga Ništ drugo nišam čuo; sve tiho, mirno bješe;
Ne misleč skoro ništa, dokle do uha moga Glasovi ne doprješe.
Poče se krhat granje, zatutnji zemlja črna,
Tužna se začu dreka. I tada, sva od suza,
Protrča pored mene, ko šumska laka srna,
Izdrta jadna Muza
A za njom u potjeru nekakvi s’ ljudi dali.
Svak’ nosi uz olovku i listak knjige b’jele:
Neki je kao bure, ko motka, neki mali,
Ima ih svake fele.
Poznadoh po glavama, po čelu i po nosu,
Što gone jadnu Muzu, čime se bave, tko su:
Neki je vuko liru, a neki gusle svoje,
A neki i oboje.
Da bi še vanjo svetile Zvezdice zveČerni čas,
Da bi pihljal ji kak vetrec Kot pihljajo valčki na vas —
Tiho šumijo valovi,
Ladija plove mimo,
V ladji sedijo mornarji Ter poluglasno pojo —
Pesem pojo o mladenču. Hodil on k morju je stat,
Bil bi kot ribke v valovih,
Bil bi kot zvezdice rad.
Debeljko neki vide: „Ah, stani, vilo sveta,
Smiluj še, pa mi kaži, šta radi draga moja;
Da li joj i sad bio na rame golub sl’jeta,
Širedi krila svoja?
Ah, reci, vilo moja, da li me jošte ljubi ?“ . . Dugonja opet neki za njome b’jesno vide:
„Vol’o bih, kad ved ljudski pakosno grizu zubi, Da me se bar ne tiče.
Pokvaren sv’jet je cio, moral je pao niško,
Vrline s’ ne poštuju, svak čuva ledja svoja;
0	tom sam s’ uvjerio, honorar kad sam iško Za slavna djela moja'*.
A jedan mali plače, što brada okove vuku; Bezbožne lije suze, za novcem srce boli.
Dvojica s’ opet ostrag u svome b’jesu tuku,
Kog od njih Zora voli.
1	sreda vr’jedi mnogo, kad ledja ne okrene,
Te Muzu ne stigoše, jer bješe vr’jeme došlo Da treba idi piti, manut se pjesme derne — Dvanajst je vedem prošlo
Smiri se sve; i rnlja sanjivo s' krenu kudi,
A Muza iz zaklona, gdje bješe, gore s’ diže,
Izadje i, razgledav okolo uzdišudi,
Tužno mi pridje bliže.
„Baš dobro, kad te nadjoh, da vidiš jade moje — Ta de me čudna djeca vječito tako dirat;
Keci mi, na koga bih, radi obrane svoje,
Sad mogla apelirat?" — — —
V. J. Isajlović.
Bisernice.
i.
n.
Tiho, tiho, djevojčice Noč je mirna, tija,
Kano talas sinjim morem Lahor se lelija.
Da moj Pegaz ob’jesno se Katkada ne stresa,
Ponio bih tebe, dušo,
Na njem u nebesa.
Mjesec kano božje oko Ved na obzor šede,
Ved izadje — ved se eno Za oblakom krede.
Da te tamo andjelčidi Ko kraljicu slave,
Gledajudi, nebo moje, Tvoje oči plavel--------
Tiho, tiho . . . nek posrebri Črno ruho tami .
Nek te vidi, nek se skrije, Skrije i posrami!
A ja gr’ješnik pod nebom ti Ne bih presto p’jeti,
Pjesme bi mi znale nebo Gr’ješniku otpr’jeti.
ra.
iv.
Zora puca, diko moja,
Sitne zv’jezde ginu
Pred sunašcem, što se penje
Nebu na visinu.
Što se taman oblak vuče Preko tvoga čela,
Što je tebi, zlato moje, Golubiče b’jela — ?
Tako ti i u mom srcu,
Dušo moja, biva:
Sve su mome samo zv’jezde — Ti si torne kriva.
Pusti brigu, ta ona je Još za naše stare,
Kada če nas morat trti, Onda nek nas tare.
Što če noč mi, da ih gledam, Kad mi dan je s toboml Sunce moje 1 — noči bit če Dosta i za grobom.
Još nam živo srce mlado,
U grudima tuče: — Guči i ti, golubice, Kad ti golub guče!

J. Grgučev.
Nottmrno.
Kraj mene evo sv’ječa dogor’jeva,
Još tužno dršče zadnjim svojim plamom — Još časak koj’ — i sve če oko mene Zaodjeti se strašnom, grobnom tamom . . .
Taj zadnji plamen pada mi duboko U trudne grudi - čudno obasjava Ruševine u -rcu, gdje mi tiho Pod njima ljubav .pokopana spava.
A ja ih čuvam — ruševine svete —
I pod njima to pokopano blago . . .
Oh tame, tame! — ta meni je preveč I jednoč što me sunca žar podrago!
Pod trešnjom.
Jandrin.
Pod cvatučom sjediin trešnjom, Lagan vjetrič piri,
I milmiris od cviječa Zrakom dalje širi . . .
Bog zna kamo! — Tako i nas Nemila smrt kosi . . .
Vjetrič piri, — cv’ječe stresa I u dalj ga nosi
h. Javorov.
Iz drame „Poluljticli".
Čin II.
Promjena.
Soba u Suoića. Malen prostor, niški strop, oniski prozori. U zatku su dva prozora, izmedju njih divan, a pred njim stol s par stolaca. Desno ulazna vrata.
Izmedju njih i ugla ormar, ali tako postavljen, da ima izmedju ugla i njega nešto prostora. Lijevo su vrata u drugu sobu. U uglu stolid s fotografijama i cvijedem. Na stijenama slike vede i manje, umjetno cvijede, a tuj i tamo visi i paučina. Zastori su skinuti. Sa stropa visi svjetiljka, okidena cvijedem. Sve u neredu, očito se stanari šele.
Melanija. Mileva.
Melanija, (šeće uzrujano sobom, tura stolce, odlazi u drugu sobu, pa opet dolazi, Čuju se Jcoraci, ona sjedne.)
Mileva. (ulazi srdito, odlaša ogrtač, bad ga na stolac, pa sni-majuii Šešir odilazi u drugu sobu.)
Melanija. Ne znaš ni pozdraviti, kad kudi dodješ! (ustane.)
Mileva. (iz druge sobe.) Molim te, daj mi mira! Srdita sam! Gdje je svijeda, — ovdje je tamno ko u rogu.
Melanija. A Sto sam ti ja kriva, da si srdita? Gdje si bila tako dugo?
Mileva (iz sobe.) Ta kazala sam ti, kuda idem. Bila sam kod prijateljice, kod Lize!
Melanija. Ti mi nisi ništa kazala, kuda ideš. U našoj se kudi uvijek tako radi, bez znanja, tko što hode. Ne pita se nikoga, a mene . . .
Mileva. (izadje iz sobe.) Ved si podela izazivati! Danas nišam dobre volje.
Melanija. To mi je zahvalnost!
Mileva. Kakova zahvalnost? Na čemu?
Melanija. Tako zar? A radi koga se mi selimo evo u ljepši stan? I sada de nam valjda uspjeti da dobijemo i stanara. I kitimo te i sve-------a ti tako . . . Misliš, da ne znam, zašto si zle
volje, zašto si objesila nos? Ti si htjela idi ovih dana u Zagreb s prijateljicom, a mi ti nismo dali . . .
Mileva. U Zagreb? Ah, ta na to sam ved i zaboravila.
Melanija. No da — ti baš zaboravljaš tako lako ono, što hodeš da imaš. Al mi ti nismo mogli dati onda odmah onoliko novaca.
Mileva. No, no — sad ne idem u Zagreb. Ja ne trebam sada ništa nego da mi daš mira.
Melanija. Nemoj se odmah srditi. Danas sam upravo sračuna-vala i sračunala sam, da možemo uzeti još ovaj mjesec predujam,
a da ne trebamo još platiti dugove. Poslala sam Nikicu k ocu, da digne još večeras novaca . . v.
Mileva. (razdraženo.) Sto me briga, ja ne trebam nista, ja ne idem u Zagreb. Ja ne du da mi kasnije sve spočitavate. Ja ne ću ničesa! (ode k pr o zoru i gleda van).
Melanija. Eto, kakovo si ti veliko dijete; a nisi više tako ni mlada. — — Ja sam u tvojoj dobi bila ved dvije godine udata. Pa napokon, trebamo novce, da kupimo novo pokudtvo. Ovo nije za novi stan. A uostalom, znaš, pazi — — godine odmidu, a onda-------?
Mileva. Ne spominji mi udaju. Uvijek ta prekleta udaja! Ja znam i sama, što de biti ... A ti mi daj mira ... Ja znam, što mi je . . .
Melanija. Eto je: sada ne de u Zagreb. A ja ved poslala po novce, samo da njoj po volji udinim, da ne kaže, da se za nju ne skrbim. Misliš li ti, da je to meni lako? Misliš li, da de to uvijek tako ostati, da deš uvijek imati nas, koji demo te hraniti i paziti na tvoje želje? Misliš, da je ugodno hraniti u kudi — usidjelicu, staru frajlu . . .?
Mileva. Vi me ne trebate uzdržavati; hranit de me drugi.
Melanija. Ta da što! Nego, upravo, svi se jagme za tobom. Znaš, da ima danas dosta djevojaka; eto — prošlo ti dvadeset godina, ko jedan dan da je prošo, ved si gotovo ocvala. Sada ved dolaze druge, mladje na red. A što misliš dodekati ovdje, u ovoj varošici ? Dodi de kakov kalfa, trgovac, a onda — nema druge, morat deš ga uzeti; jer ostati stara parta — — to ti ja ne bih dopustila. To nikad . . .
Mileva. Ja ne bih ni uzela komija. Uostalom, ja znam što, radim.
Melanija. A ne -- ne demo tako! Ti deš u Zagreb, bar za sada, dok uredimo novi stan. U Zagrebu ima mnogo ljudi, tamo si još nova, nepoznata. Smodi demo ved njekako za odijela; pa ako ved Bog nije dao, da budeš prva, ne deš biti ni posljedna. Ti ne možeš kazati, da se ja ne brinem za te. Kad su me udali, vje-rovala sam u muza i, premda smo se ved prvi dan popravdali — ta ti ga poznaš, kakav je — ja sam dugo još vjerovala u njega. Pa one sve seobe od mjesta do mjesta, pa sve one svadje radi novca, onaj strah, hode li dati! Kano golubi živjeli bismo, da nema toga nesretnoga novca. Ali ja ne mogu ništa početi bez novaca. A on se ni zašto ne brine: zakopao se u svoju službu i pisarnu, bježi od kude i, ta vidiš i sama, ne može mu se kazati riječ, a da ne dodje do svadje Misliš li, da bih ja to sve trpjela, da mi nije djece ?
Mileva. (plačljivo) Ja ne trebam ništa.
Melanija. Tako ? — Ali se ipak rado kitiš, rado ideš na ple-sove, rado putuješ. Eto, sad si bila na ladanju, sad deš opet u Zagreb. Ta budi jednom pametna! Ja ne žalim za tim novcem; ali vidiš, kako živimo, pa budi bar zahvalna. Eto —ja ne trošim na sebe:
otac i ti — vi trošite sve. Otac dade meni moj dio i onda eto: tim plati stan, tim živi, tim hrani obitelj, oblači sve. — — I još mi onda kažu: idi i ti na zabave, na putovanja! Ta ljudi božji, gdje vam je pamet ?!
Mileva. (rasplače se) Mama, prestani več jednom, ja ne ču ništa, ne trebam ništa, — — ja ču pobječi iz kuče.
Melanija. Tako ti baš i otac govori, tako i radi ... S vama se čovjek ne može porazgovoriti o kučniin stvarima. Ja sama boču da trošimo na tebe-------ali ti bi morala ipak drugačija biti.
Mileva. Ma kakova da budem; ja ne znam kakva da budem?!
Melanija. Drugačija! Ja bib željela, da mi iskazuješ barem neku ljubav. Ti ne možeš pojmiti, kako me vrijedja ovo tvoje ponašanje.
Mileva. Pa kako da se ja to ponašam?
Melanija. Ja sam uvijek sanjala o nekom tihom, sretnom životu, o djeei, o miloj djeci, nježnoj. Moja mi je majka uvijek pričala o našim plemenitim predacima, o djedovima, i ja sam si bila stvorila posebne ideale o mužu, o obiteljskom životu. Ja nišam bila naučena na prostaštvo i na surovost; a u ovoj je kuči upravo sve obratno od onoga, o čem sam ja snivala. Ja bib zaboravila i ime i čast i porodicu — ta što če mi sve to! — ali vi me upravo svi ubijate; ja sam se medju vama naučila biti i zla i prosta, a sve to od očaja.
Mileva. A što ti koristi da uvijek o jednom te jednom jadikuješ?
Melanija. (promumlja) I pravo imaš. Vas i onako ne može ništa da gane. (stanka) Prostri žurno stol.
Mileva. (sjedi do prozora i čupa okrajke zavjese.)
Melanija, (priskoči i uzme joj iz ruku zavjesu) Zar misliš, da to ništa ne stoji? Idi načiniti stol! Ako dodje otac, pa ne nadje sve u redu, bit če opet larme! (ustane i podje van.)
Melanija. Gdje je samo taj Nikica? (gleda na prozor.)
Mileva. (povrati se i prostire neuredno stol.)
Melanija, (promatra je neko vrijeme, a onda uzme sama nervozno naredjivati stol) Vidim, vidim, da ti se ne da. Daj amo, molim te. (ode van.)
Mileva. (ode do prozora. otvori ga, stane šetati sobom) Kakve su to čudne misli u njega? Ni ne misli više na mene! Zar da ja zbilja budem zaboravljena? Tako se ne smije svršiti .... To je preglupo!
Melanija, (udje sa svjetiljkom, ko ja podrhtava od propuha) To je odviše! (vice) Zatvori prozore! Ta ti si danas poludila, gdje
su ti misli? (Stanka) Ali gdje je Nikica?--------Zatvori prozore,
čuješ li? (ide sama pa zatvara) Kuda misliš? Grdje su ti misli?
Mileva. Pusti me, molim te. Sparno je ovdje; ne može se obastati.
Melanija. Grizi, grizi, dok imaš koga.
(Nikica unilazi plaho, vuče se polagam.)
Melanija. (skoči k njemu, naglo) Gdje si ti tako dugo ?
Nikica. (podmuklo) Bio sam s Mišom.
Melanija. A nišam li ti ja kazala, da ne smiješ s njim ni k njemu, (pauza, gleda ga jadljivo). Ali da, ti — pa mene slušati, ta svijet bi se preokrenuo . . . Svi, svi me grizete i razdražujete, samo da me čim prije u grob spremite.
Nikica. Nišam ja bio kod njega, dao mi je samo na putu jednu knjigu . . . (kazuje knjigu).
Melanija, (istrgne mu je iz ruke i baci) A ti si je još i uzeo! Nišam li ti zabranila, da što od njega uzimlješ?
Nikica. Ja ne dam da bacaš tudje knjige!
Melanija. Buti! Kaži mi vedv jednom, po što sam te poslala, što je s otcem V Je li ti što dao ? Što je kazao ?
Nikica. Nije ga bilo u uredu. Sve je zatvoreno.
Melanija. Zur nisi mogao pitati koga, gdje je ?
Nikica. (plačući jadljivo) Nije ga bilo unutra.
Melanija. Oh! plakao da bog da tako na mojem grobu. Da gdje je bio, jesi li ga našao? Govori, što je bilo, što šutiš?
Nikica. Ja bi kazao, al ti bi me udarila!
Melanija. Kaži! Govori!
Nikica. Al ti bi me . . . Što? Hodeš me . . .?
Melanija. Zar misliš, da mi se hode s tobom nagadjati ? Brzo!
Nikica. Vidio sam ga na ulici, bio je s jednim gospodinom, pak. . . (oteže) pa . . .
Melanija, (udari ga) Pa, pa? Što pa — što je bilo, hodeš li ved jednom govoriti?
Nikica. (plače).
Melanija. Hodeš li šutiti? Ili bi rado još jednu? Govori! (gleda ga prijezirno) Prava Sučideva krv — kako me muči!
Nikica. Pa se nišam ufao. Sram me je bilo, pa sam prošao mimo — —
Melanija. Oh, nesreča jedna glupa! Ja ga šaljem po novce, sigurna sam, da de donijeti, poručujem na račun toga vjerovnicima, da du im večeras dodi platiti, naručujem na račun toga robu, a ovaj mi načini takav lopovluk!
Nikica. Ja nišam lopov.
Melanija. Suti! Bi li se još sa mnom pravdao? Tebi du još valjada razjašnjivati, što govorim?! O, to si izbij iz glave . . .
Nikica. A što sam ja kriv, . . tučete me zabadava . . . uvijek me samo tučete.v
Melanija. Šuti!
Nikica. Dobro! (prkosno). Ne du više nikada za tebe nikamo idi, ja du pobjedi . . . (odvuče se u kut).
Mileva. Prestanite ved jednom obojica, jer du inače izadi . . .
Melanija. Hodeš li i ti da mu pomažeš? I ti nisi bolja od njega.
Mileva. I on i ja, kakvi smo — takove si nas ti odgojila . . .
Melanija, (krikne.) Ja sam vas dakle odgojila tako? — — (klone) ds\, svemu sam ja kriva, sve ja, pa ja. — — Svi mene
okrivljuju, svi.-------A ja bih htjela, da budete svi andjeli, oh,
kako bih u vama uživala, ... a vi tako------------Otac, otac, svemu
je tomu vaš „mili" otac kriv . . .
Ulazi naglo Sučič.
Sučič. Dobar večer! Sto ste opet imali ? Zašto je tu tako tamno? Priredi stol još za jednoga.
Melanija. Sto?
Sučič. Došao je ovamo Mladenič kao vladin revizionalni iza-slanik. Pomisli! Može svaki čas uniči!
Melanija. Još i to. — U ovaj nered, ta kamo čemo ga uvesti?!
Sučič. Ajde. ajde žurno!
Melanija. Ali, ta čim ču ga ponuditi, što da donesem na stol za njega?
Sučič. Sto ja znam ? Valjda se ne ču još i zato ja brinuti; za to ste vi žene tu.
Melanija, (hladno) Pa dobro! Ja nemam što da mu dadem. Ja ga nišam pozvala. Sad neka se još i za druge brinem, kao da nemam dosta svojih briga. Brinite se vi za te pozvance.
Sučič. Al ženo, pomisli, — on je došao, da revidira; a u mene nije sve u redu . . .
Melanija. O — o! A kako to? Ta ti si uvijek govorio, da imaš posla, hvalio si se, da si divno uredio ured, govorio, da zbog ureda ne dospijevaš kučnim brigama, kazivao si mi, da se nadaš dobiti pohval u, da češ onda moliti doplatak i nješto podpore. . . . A sad na jednom: „nije sve u redu".
Sučič. Ja sam radio dosta. Život svoj ne mogu žrtvovati službi ..
Melanija. Službi ne, obitelji ne — dakle zašto živiš? Po torn ti imaš nekakove tajne, posebne svrhe?! Al ti si danas nješto razigran.
Sučič. Nego, nego — al daj ti radije što god! Gdje su mi djeca, gdje te moj Nikica? (ogledava se).
Melanija, (porugljivo) „Moj Nikica!" I zaslužuje baš to ime! Nikica, zove se tvoj otac. Sto si se zavukao tamo u kut? Hočeš li opet praviti komedija? (prema Mili) Upali lampu, Mila!
Sučič. Sto se to opet dogodilo?
Mileva. (pripravljajući svjetiljku) Sasvim ču si ruke zamazati! I da to upravo moram ja obavljati. . . .
Melanija. Dvorkinja ne može cio dan čekati na tvoje zapovijedi.
Mileva. Uzmimo sluškinju kao drugi.
Melanija. Još i to? Krasno! I sobaricu još i kuharicu! Toti ovomu govori (prema Sučiću). Ja nemam novaca. Njekada mi je kao djevojci obečavao i kola i konje i mnogo toga u zamjenu za moje izgubljeno ime, kad je vidio da sam ja na sve to bila naučena, sve to imala u svojem rodnom domu . . .
Sučić. (pogleda je oštro) Ženo! Ti kao da ne možeš o drugoni govoriti, ved uvijek novci i novci, pa prošlost! A Staje to s Nikicom?
Melanija. Poslala sam ga k tebi s pismom, a on ti ga nije htio dati.
Nikica. Nije istina!
Melanija, (udari ga) To ti je, da se sjetiS, da ti ne smiješ mene tjerati u laž! Ja du ti ved pokazati! Pa sve da i rečem naj-vedu laž, ti toga ne smiješ redi; ne smijeS redi, da sam krivo kazala nego moraš onako kazati, kako ti se naloži. (Nikica ječa na glas) A šta se dereš kao da ti kožu odiru s tijela?
Sučid. Kakovo si mi ti pismo slala? Važno?
Melanija. Danas sam obedala poplatiti nekoje dugove. Poslala sam ga, da ti kaže, da nadješ služnika, da ponese robu, koju bih još večeras kupila i da ti reče, da ne zaboraviš dignuti novce, kako smo se o podne razgovarali.
Sučid. (razdražen) Dit, još du ti služnika tražiti, Sto sve još ne bi ti htjela . . .? Pa onda ti novci! Uvijek, kad me hodeš razdražiti, počinješ govoriti o novcima; a ti znaš, da ja ne trpim računa i takovih gluposti s novcima. Odnio biješ i onoga, tko je te nesretne novce izmislio. ... To me goni iz kude, ti predujmi, novci i novci. Nigda o čemu drugomu razgovarati! A odakle meni novci? Ti ne deš da razumiješ, da ja ved ne mogu ovako dalje . . .
Melanija. Ni ja.
Sučic. Mi moramo biti spremni na najgori slučaj. Moja služba visi na tankoj niti. Što de biti, ako se ta nit prekine?
Melanija. Jedem li ja možda novae? Je li se kitim, dajem li ga komu? Ja ne znam, kuda ga ti medeš! . . . Bježiš iz kude, valja imaš i kamo!
Sučic. Ne sumnjiči me. Samo još to ne, to mi je najodurnije!
Melanija. Odurna sam ti, jel? Al kad je ved tako, nemoj da radi toga drugi stradaju, ne daj, da ti kdi uvijek ovdje trune, da je imaš uvijek na brizi.
Sučid. Nek se uda.
Melanija. Po tvojoj bi se brizi vrlo kasno udala!
Mileva. Mama, ja ne idem u Zagreb, rekla sam ti to. Ja du pobjedi odavle. Ja ne mogu podnašati ovog vječnog pravdanja.
Melanija. Lako tebi; al ja, koja moram biti uvijek uz njega, do smrti ovako živjeti. Ah, kako je daleko. . . .
Sučič. Mir! Šuti!
Melanija. Tako si ne bi dala ni sluškinja zapovijedati. Al za njega sam još mnogo gora! Muž, prostak!
Sučid. Ženo!
Mileva. Ne viči!
Melanija. Vikat du, vikat du, da me svi čuju i vide, u kakov si me položaj doveo. Dodi de čas, pa ni ja više ne du modi šutjeti. Za sada me još djeca vežu, ali taj vez može puknuti. (Sučid) A što me ti polako ubijaš? Ubij me najednom! Ali da, onda bi te za to sud sudio; a ovako ti ne de nitko ništa
Sučid. Ženo! Djeca slušaju! Pazi, sto govoriš!
Melanija. Sto si se ti počeo brinuti za djecu?
Sučić. Istina je, ja sam to tebi prepustio . . . (pridušeno) Al za boga, ako dodje Mladenid-----------
Melanija, (prema Nikici) Ako misliš biti takov, kakov ti je otac, bolje je, da te još danas smrt proguta. . . .
Sučič. (skoči k njoj) Zadavit cu te! Šuti! Dosta mi je! Tu sam ja gospodar i nitko drugi! (odstupi) Ja bih mogao zlo počniti. Veliko zlo. Ja se toga bojim . . . (ode van uzrujan).
(Stanka.)
Mileva. Mama, Što ti je to danas?
Melanija. Oh! skoro de biti Jurjevo. Taj dan je umro moj otac, toga dana sam se upoznala sa Sučidem, na Jurjevo smo se i uzeli. Uspomene se bude. Ja ne mogu više snašati . . . (Stanka) Kako je grozno, kad žena opazi na mužu prostotu, surovost. Onda on postane u njenim očima malen, malen; i ona opaža na njemu mnogo toga, što ne bi prije nigda opazila. Kad se čovjek ved za prvih godina braka razočara, to ipak, i ako se umiri za tjedne, dane, godine — ipak, ipak svaki daljnji sukob s njim iza-zivlje duboku mržnju. To je veliki jaz, jaz ... To je teško pod-nijeti . . . Prošlost se ne da zaboraviti . . . Dodi de svemu kraj, tako se ne može dalje ... A vi, što dete vi, djeco — onda? (zaplate). Oh bože moj, bože moj! Glava, glava de da mi pukne . . . boli.
Mileva. (u mislima, naslonila je glava o stalilo prozora) Umiri se, odmori se. Idi legnuti.
Melanija. Sva me utroba tišti i ovdje, ovdje (otpušta si pas o str uku).
Nikica. (bio je usnuo u kutu.)
Melanija, (gledajoči ga) Oh! To tvrdo srce! sve proti mojim nadama, sve!
(Stanka.)
Ulaze Sučid i Mladenič.
Melanija, (smetena do skrajnosti ustane i u neprilici namješta stvari po stolu).
Mileva. (gleda sad majku sad oca.)
(Pozdravi.)
Sučid. (Mladeniču) Izvoli sjesti! Oprosti, što je neuredno; znaš, selimo se. A opet, bile su ovdje Milevine prijateljice, pa dečki, drugovi moga Nikiee; a ti ved i sam znadeš, kaki su več ti mladi ljudi . . . (sjednu).
Melanija, (samo se nijemo klanja).
Sučič. (gledajoči Ženu) Jeli te još boli glava ? (prema Mladeniču) Al znam što je to! Ved je par dana neprestano boli glava, sasviin me zabrinjuje. Valjda od toga, što se selimo.
Mladenič, (tek da što relcne) Idite k liječniku.
Sučić. Ah, bio sam, al ne pomaže!
Mladenič. Ne pomaže?
Melanija. Ne može se toj glavobolji pomoči. To je periodička bolest. Traje, otkad sam se udala. (tiho Milevi.) Daj se ti bar malo makni, podvori, pozabavi; ja ne mogu dulje izdržati, strvena sam. Mi čemo ved štogod kasnije jesti, (glasno) Izvinite (izadje).
(Šutnja.)
Mladenič. (Milevi) Gle, kako je to več velika gospojica. Ja se je sječam, dok je još bila posve malena curica.
Sučič. Eb rastu djeca, rastu! . . .
(Šutnja.)
Mladenič, (opazi Nihicu, kako spava) A gle, tko je to?
Sučič. Ta to je moj Nikica. (zove ga) Hej, ustaj, ništarijo! Tu se ne spava. Ne čuje! Čudan dječak, eto usnuo.
Mileva. (hoče da hudi Nilcicu.)
Sučič. Ostavi ga, neka samo spava. U snu je čovjek sretan, kad je perfektno glup. Vjeruješ li tomu Nacek ? Ne ?
Melanija, (nosi jelo) Izvolite malo založiti.
Mladenič. A gospoje?
Melanija. Mi smo več povečerale.
Mileva. Večeramo rano, a otac dolazi kasnije.
Sučič. Da, da, one vrlo rano večeraju. Ali ja, kad radim do kasno u noč . . . (pogleda šenu, pa se smete). Ta nesretna glavo-bolja! Jadnica je ta moja žena.
Mladenič. To sam ja došao ovamo očito na nepriliku ?
Melanija, j Molim vas!
Mileva. ) Ta nemojte!
Sučič. Al kako si samo mogao .doči na takovu pomisao ? Zena če iči spavati; a mi ('emo se ovdje na samu lijepo, onako prijateljski razgovarati.
Melanija. Da, vi čete mi oprostiti, što ne ostajem s vama u društvu. Bolest je jača. Iči ču da malko otpočinem (ode).
Mladenič. Dakako, dakako, bolest je prvo, zdravlje je naj-glavnije.
Sučič. Sirotica.
Mileva. (uhvati zgodan čas. kad je nitko ne gleda, pa izadje).
Sučič. Mileva! Mileva! (hoče da joj nješto zapovjedi, ali se uvjeri, da je više nema).
Mladenič. Nema nikoga; sada smo več jednom hvala bogu sami.
Sučič. Jedi amice, jedi, gle, dok se još puši.
Mladenič. Imamo još vremena. Evo što sam ti htio kazati: meni je več dosta tih tvojih komedija.
Sučič. Komedija, što ti s komedijama? Prihvati se one boce, — dobro je vino, staro, zagorsko.
Mladenič. Ja nišam došao po to ovamo.
Sučič. Al ta ti si moj gost!
Mladenič, (ne obaziruči se na njega.) U ovom gradu sve se nešto muti, miješa. Mladi ljudi! Ali ti toga svega ne vidiš. . . .
Sučič. Ahl Mani se toga.
Mladenič. Dit, dil, ti . . .
Sučič. Znaš, tebi se čini, al to nije; znaš ja na primjer, meni se sve ne čini tako pogibeljno. Kod mene je gore, ja ne mogu toga vidjeti. Ja sam ti u užasnom položaju, na najzadnjoj stepenici. Mnogo ima toga, što me je dognalo u taj položaj, što mi ne da da se pridignem. Ti kao čovjek i prijatelj, ti bi to sve morao uvidjeti i no — no, ta ti znaš, ti me razumiješ, ti znaš, što mislim. Ja sam zaokupljen silnim brigama, rastresen sam . . .
Mladenič. To se vidi iz tvojih spisa ... To su grozne stvari ...
Sučič. Valjda me ne misliš . . .?
Mladenič. Bože moj ! Sto bih ja mislio? Ja nemam ništa misliti, kao ni ti o tom. Vršiti mi je samo dužnost i ništa više
Sučič. Ali promisli malo, ako si to zbilja nakanio: žena, djeca a ja, starac.
Mladenič. Valjda me ne kaniš još sječati onoga, što mi je činiti ?
Sučič. Dakle ti češ ja — vi — ti! ?
Mladenič. Večeras si me bio opio, izvrgao opasnosti; a sada hočeš da me mitiš večerom, hočeš da me pripovijedanjem i jadikovanjem smeteš. Ti se ogriješuješ o čast pravog činovnika. Onda to: panduri kartaju i spavaju u stražaniei i veli se, da tako obično rade. A ti na sve to ništa!
Sučič. Svog staroga prijatelja i pobratima ti češ javiti!
Mladenič, (digne se).
Sučič. I ti me misliš sasma upropastiti!
Mladenič. Ja nišam toga nikad nikomu kazao. Iz toga to ne slijedi. Možeš moliti, možeš i — prosvjedovati — možeš se nadati. Možda imaš protekcija — iči če. Ali ja moram da si utvrdim po-vjerenje, ja moram uništiti sve neurednosti. To je nuždno za mene. A sada — zbogom! (polazi1. Pozdravi gospoju i gospojicu.
Sučič. Ti ideš? Ti zbilja odlaziš?!
Mladenič. Servus amice! (odlazi) Inače, mi smo stari — u privatnom. . . . (izidje).
Sučič. (prisluškuje korake, poleti k prozoru, sjedne, zagleda se van, ustane, a onda poleti naglo na vrata). Nacek, Nacek! — —
Promjena.
Branislav Vinkov.
Idila.
Spisal V. Furjan.
To je vroč dan . . Nebo čisto in solne« je pripekalo. Vroč pot je kapljal z obrazom kmetom, ki so delali na polju.
Lepa vas so Moravci. Kot kotlina se razširja dol od severa proti jugu; po sredi teče Bukovnica, mal potoček, ne baš slikovit po prirodni lepoti. Ali, ako solnčice tako prijazno zre skakljajoče valčke, zdi se ti, kakor li jih ogrevalo v ljubezni do cvetic, ki se priklanjajo v hladno vodo. Na desni strani potoka se pa rasprosti-rajo naši Moravci.
Nedaleč od potoka na malem bregu stoji hiša, zidana, precej prijazne zunanjosti. Tam za njo stoji kozolec, za tem se pa raspro-stirajo njive in travniki.
Katarina je bila dekla pri le tem kmetiču. Njen oče je bil nekdaj vaški čednik, mati pa tudi dekla ... In ona je bila njiju hči . . .
Sedaj le je bila baš na polju. Ni ji prijalo to silno pri pokanj e; večkrat se je vzravnala in vzdihnila in si brisala vroči pot.
Plela je . . . Ni baš prijetno biti o takem le času na polju. Zamišljena je bila, večkrat je namreč kar pustila delo in brez njega sedela, kar drugekrati ni bil njeni običaj ... In tudi govorila je sama s seboj . ..
„......Da bi že vendar kmalu prišel ... Pa še pisati noče.. .
Ta neumnež .... A rada ga imam . ,
Včasih ji je tudi sladek smeh zaigral krog usten ... V tem je pa pritekel k nji mlad šolarček držeč v roki drohno pisemce. Vzveselila se je, skočila k njemu in iztrgala pismo iz dečkovih rok. Ta jo je začudeno in debelo gledal in odšel, ona je pa brala in brala.
Oh, kako lepo piše! . . . Da, da in tako zna pisati le on ... . le on . . .
Bil je vojak. Pred dobrim letom se ji ga vzeli. Sosedov sin je bil . . . Oh, kako je bilo veselo, ko je bil še doma. — Kako sta, ko sta bila še majhna, veselo skakala okrog, kako se lovila pa zelenih travnikih . . . Ej, rada sta se imela . . .
In sedaj so ji ga vzeli ... Ni li to grdo? In kar brez njenega dovoljenja! In kolikokrat ji je dejal, da je samo njen . . . in pel je še isti večer, ko so ga potrdili . . .
Farni zvonovi prelepo pojo,
Fantič pa jemlje od ljubce slovo ...
In rekel ji je tudi tisti večer: „No, ali veš, kaj sem ti rekel, ko sva bila majhna. Zdaj vidiš, da je res!“
Ona je pa jokala.
Za dva meseca je odšel. Samo roko mu je podala. In odšel je in pel . . .
Regiment, regiment po cesti gre,
Moj fantič pa mej njimi je . . .
Pridružil se je drugim fantom. Najlepši je bil izmej vseh . . .
Minulo je od tega že leto dnij. Bil je že'doma na „urlaubi“. .. Hentano je lep v tistih rdečih, dragonskih hlačah in v modri suknji. In rdečo čepico ima. Ha, kako se je prestrašila, ko ga je prvikrat zagledala. Bila je ravno tu na njivi. Kar nakrat zarožlja nekaj na cesti. Mislila je, da je sam „hudi ..." Ni se upala ozreti. Tedaj pa pristopi k nji sosedov Tome ... oh tako lep. Smejal se ji je .
Pa kako je vzrastel . . .
Salutira ji in ji poda roka. In govorila sta. Kaj ji je vse pri-povedovedal! Kako jaha konja, kako eksercirajo ... in še drugo . . . Mnogo je govoril, ona ga je samo poslušala ... in se mu čudila . . .
Danes pa to le pisamce. In v njem je fotografija, kjer je ravno tak, kakor takrat doma . . . Kar ni se ga mogla nagledati.
Postal je mrak . . . Večer je razširjal svoja krila nad zemljo. Zvezde so se užigale na nebesu. Tišina je zavladala ... Iz kapelice tam na bregu je le zazvenel milo in otožno mali zvonček, njegov glas se je razlegal po dolinici. Katarina se je vzbudila iz sanj . . . Pokleklila je na rosno travo in počela moliti. Vedno ji je pa prihajala na misel fotografija, ktero je poslal Tone. V duhu je vedno zrla oni lepi obraz. V roki je držala pisemce. Zopet se je zamislila, ni pazila na fotografijo, ki je padla s pisemcem vred na rosno travo ... Oh kako se je ustrašila . .! Kakšna je sedaj podobica! Kako si je lepo mislila shraniti podobico! Solza' ji je stopila na oči . . .
Zadnji zvoki so odzvenili tiho v noč .
Hitela je proti domu ... V srcu je občutila tiho srečo . . . Le včasih ji je postalo tesno . . . Oh, ta fotografija!
Nebo i pakao.
Načrt pripovijesti.
Po dugom i tamnom hodniku velike neke zgrade grada Zagreba, šetao se polaganim koracima mlad čovjek. Lice je njegovo bilo još mlado, ali več dosta navorano; u onoj tami još je stariji izgledao, jer mu oči nijesu imale mladenačkoga sjaja. Ruke je pružio mrtvo niz tijelo i šetao dugim, zamišljenim koracima. U tom se morao svaki čas da komu ugne: po hodniku vrzlo se mnogo isto tako mladih lica, bilo je i ženskinja. Od nekuda razdao bi se na mahove veseli smijeh, a zamišljeni bi mladič digao glavu, trgnuvši se iz svojih misli.
— Vi dolazite prva ? — pitala je šaptom jedna gospojica svoju onisku drugu.
— Ne, odgovori ona, onaj je gospodin prvi — i pokaže za-mišljenoga mladiča.

Ovaj toga nije čuo; a na današnji dan teško bi štogodj mogao da razumije. On je danas imao da pravi ispit za gradjanskoga učitelja. Ako ima u čovječjem životu odlučnih časova, — ovaj je čas za nj bio svakako odlučan. Tjeskoba, velika tjeskoba, okivala je gvozdenim obručem njegovo čelo, krv mu je tekla žilama mrazom, a noge se nervozno premetale po kamenitim pločama hodnika. I njegov glas — gdjekad bi štogodj za se šapnuo — bio je drhtav, nervozan i uopče se on sav činio bolestan. Pa baš — sad, u taj čas, gdje bi mu trebalo jakosti, bio je on najslabiji u svom životu i — gotovo je i blijedio, kad bi pomislio da če za par ča-saka nastupiti kriza njegova života — —
Oudnovato! Kad je svojim tihim i trepetljivim glasom govorio ispitnom povjereniku svoje ime, ohrabrio se najednoč i — čekao bez straha, što če biti. Prvi dobri odgovori ohrabrili ga i on je gotovo bezbrižno odgovarao dalje na pitanja iz prirodopisa i gospodarstva. Kad je svršio, sjedne zadovoljno i — ne znajuči pravo ni sam, za što — izvadi posjetnicu i veselim je licem preda svomu drugu. U taj je čas bio valjda očutio, da ga veliki vez spaja s njegovim drugovima, što su mirno čekali, dokle na njih red dodje, pa je na ovaj dosta smiješni i nespretni način htio da popravi, što je svojim neprestanim mučaljivim držanjem na hodniku sa-griješio bio.
„ Andrija Mihletič, pučki učitelj “ stajalo je na toj posjetnici. Drug je njegov čudeči se primi, poda mu svoju i stisne pruženu mu ruku. Za malo dodje i na toga red, — a za to vrijeme, što mu je dosta polagano prolazilo, zadubi se Andrija u misli. Te su misli bile povjest njegova života, života, — koji je u sebi spajao naj-veču, najmirniju sreču s najdubljim, očajnim paklom.
On se sjetio svega, što je doživio poslije susreta s njom, sa svojom milom, koja mu je medenom kupom ljubavi osladila mlade dane. A njegovo srce, koje je bilo od prvih dana života naviklo na hladnoču, širilo se od sreče: ono trnje, što je dosada bolo bose noge siromaka, pretvaralo se u same ruže, svježe, mile — — —
—	— Kad je stupio u drugi razred gimnazije, umrije mu otac, niži činovnik, i on ostane sam kao prst na svijetu (majke nije gotovo ni poznavao, jer je umrla u prvoj njegovoj godini). I do tada nije bio navikao na bogat i razmažen život; no i od ma-lene plače njegova oca dalo se ipak živjeti, prilično živjeti. A sad!
—	— Sad je morao da očuti svu gorkost siromaštva. Bez oca, bez ikoga stao je da živi on — gotovo još dijete, stao je da radi, da se sam hrani. Ako je i bio dobar, pače odličan djak u gimnaziji, ipak je morao dosta koraka i truda da potroši dok je stekao par instrukcija. Isprva je mislio, da če tako ipak moči dobro pro-živjeti vrijeme nauka, — ali je brzo uvidio, da se s 13 for. mje-sečno ne da živjeti. Ipak — pomalo se privikao bi jedi i — inakar gotovo gladujuči — mirno proživljavao dane te mučne mladosti. Nije ni čudo, ta je tako za rana dozrio. A osim toga — bio je on talenat; znalo se za njega u cijeloj gimnaziji. „Izvrstan latinac,
moj ponos!" hvalio se njim debeljušavi profesor, stari svečenik. A i želja je za naukom bila u njega strašna; sve vrijeme, što mu je preostalo od nauka i napornaa podučavanja, posvetio je knjiži i naobrazbi. Ved u mladim godinama bio je veoma načitan i po-znavao prilično književnost mnogih naroda; smislio je pače i posvetiti se filozofiji — naravno iza mature, a ta je bila još daleko.
Tako je živio jednoličnim životom, živio, uzdajuči se u sebe i razmišljaj udi o svojoj bududnosti. Ali svi njegovi snovi rasplinuše se najednod kao pjena na valu. Jednoga dana žurio se na instruk-ciju i upravo htio da zamakne u neku ulicu, kad spazi djevojku, Sto se neodlučno ogledavala ulicom, kao da traži nekoga.
— Molim vas, oprostite, što vas smetam — ide li se ovuda na obalu'? — približi mu se ona napokon.
Glas, nekako tih. pun nježnosti, dojmi se čudno mladica, koji je u svom životu sasma zaboravljao, da u svijetu ima što drugo osim knjiga i nauka. I nekako čudno hude mu, kao da mu je te sitne riječi rekao netko bliski; i gotovo zahvalno pogleda vedru i milu djevojku. I onda — prvi puta u svom životu — zanemari instrukciju i podje, da je prati do mjesta, kamo je željela.
Za par mjeseci — iza dugih snova, zgodica i nevoljica lju-bavničkili, — upoznao se Andrija sasma s „njom“. Zxala se Mila, a bila je kdi pomorskoga kapetana u S. Od dana, kad su se upo-znali, nastao je za njega novi život; on je pače, može se reči, tek sad oživio, kad je očutio svu sreču te tihe ljubavi, koja mu je dala ono, što mu roditeljski dom nije više mogao da podaje. Pa i uživao je on tu sreču — punim grudima udisao je slast, koju mu je ona nudjala — kao ptica, što bez brige cvrkuče u šumi. Njemu se ta sreča učini nešto, za što treba da živi; ti dugi, veseli razgovori s Milom, to čekanje i sve druge sitnice mlade ljubavi učiniše mu se jedinom i pravom srečom u svoj onoj pustoši, koja ga je okružavala do tada. I isto njegovo siromaštvo nije ga mnogo smetalo u mislima; pa ako je i prije bio sanjar, sad tek sanjao i sanjao . . . Počne pisati i pjesme; i u jednom broju „Vijenca" izidje za malo lijepa kita njegovih prvijenaca. To ga je malo uzo-holiio, a i Mili je bilo ugodno — i od tada se još žarče bacio na književni rad.
Naravski, tim je morao zapustiti školu, a i novaca je bilo manje. Njemu to nije mnogo smetalo; i pomalo, gotovo neopazice upao je on u nerad, opajao se srečom, koja ga je otimala životu. Isprva se to dakalco nije opažalo; no u sedmom razredu, na svr-šetku godine, kad je bio kod Milinih roditelja več odlučen za zaručnika, posklizne se od svojih odličnih svjedočaba veoma natrag i jedva se izvuče. Ipak — ni to ga ne uzbuni; odviše je bio sretan uz svoju Milu (več su si i „ti“ govorili i on je bio svaki dan u nje). Lagano i tiho, kao što se pauk bliža svojoj žrtvi, kao što je zaplete i ubije bez šuma, tako je i ta sreča oplela Andriju velom raja za propast njegovu. On več nije mogao ni da shvati, kako bi mu bilo bez Miie — i njegove knjige, koje je nekad gutao mirno,
s uvjerenjem, da to od njega traži bududnost, ležala su netaknute na stolu i prašina, debela prašina slagala se nad njima. I u školi se ved počelo opažati, da on ništa ne radi; no njegov prijašnji ugled sačuva mu još malo upliva, i on izidje prvi semestar osmoga razreda s prvim redom, doduše dosta slabim. Ni to ga nije trgnulo; on je upravo živio u svom blaženstvu, i sve je drugo za nj izgubilo smisao, — osobito sad, dok je znao, da de iza mature biti doista njen zaručnik.
No — na maturi propane on.
Ovo ga sruši za čas. Sve ono, što je smišljao prije, dok još nije poznavao Mile, propane. On je brzo dogledao, u što je zapao; no s lakoumnošdu, kojom se naučio promatrati sve, osim svoje lju-bavi, odluči, da de podi u preparandiju. Bilo je plača i suza, dok su Milini roditelji na to privoljeli; ali Andrija se uza sve to još i zaruči s njom malo kasnije i podje na njihovo dobro u S., malo primorsko mjestance, da sprovedu praznike.
— — — Za tihih ljetnih nodi, što ih samo primorsko nebo može da poda, sjedili bi na žalu; on, dragajudi lako njenu kosu, a ona — držedi njegovu ruku u svojoj, maloj i mekoj. Visoki, puni mjesec svjetlio je daleko svojim srebrenim trakom; nigdje ni duha: samo riba kadikad zapljušti na gladkoj povšini morskoj i svojim srebrnim ljuskama zasvijetli se na mjesecu. A tamo dalje — preko mnogo zaljeva — vidi se kriješ na gori, što se, tamno kao
sablast, odrazuje o šivom nebu —--------------i malo, bijelo jedro,
što brzim lijetom presijeca nodnu tmninu, — sve je to tako tiho, grobno, kao da se sva narav složila, da svojom tišinom, tim velikim, dubokim mirom posvjedoči njihovu tihu sredu. U tim časovima šutjeli su oboje; bojali su se, da riječ pomuti taj mir, to duboko blaženstvo. — —
U tom raju sprovede Andrija dva mjeseca i ode iza toga u Zagreb na učiteljsku školu. Za godinu dana bude namješten kao pučki učitelj u N. — mjesto, koje je bilo gotovo cijeli dan daleko od S., gdje je Mila s roditeljima živjela. Kakve je on muke trpiol Svaki joj je dan pisao, svaki dan ljubio njen odgovor; ona mu je bila pred očima, lebdjela pred njim u snu i na javi, a ipak — da se dotakne njene ruke, da podraga njenu kosu — toga nije mogao. Hleptio je, s bolju hleptio za časom, kad de je modi nazvati svojom, za uvijek---------
— Kad budeš gradjanski učitelj, dodji po nju — rekao mu je otac Milin. Ove su riječi bile krvavim slovima zapisane u njegovo srce, slovima, koja su mogla postati zlatna, da . . .
On bez nje naprosto nije mogao da živi. Sav je oslabio; a učio nije posve ništa. Zamrzio je upravo te knjige, sad, kad je teškom mukom savladavao njihova sitna slova — a znao je, da drukčije ne može do nje. Trpio je silno, i napokon se gotovo tupo smirio. U nekoj magli, koja ga je zavila svega, nije ni dutio, kako brzo prolaze dani, kako upada u sve vedi nerad, u sve vede neznanje. I škola mu dosadi; on zamrzi na tu djecu, jer je i u njima gledao
nešto, što ga je smetalo, što mu nije dalo do Mile. On nije pred-vidjao, što de se dogoditi; nije ni slutio, da de — propasti prvi put na ispitu. . .
Toga dana sjedat de se, dokle bude živ. Isprva nije gotovo ni shvatio, koliki se zid diže medju njim i Milom; tek kasnije, kad je vidio da ga roditelji Mile, koja ni nije ni htjela ni mogla da mu išto spoditne, primaju tek njoj za volju, a njegove muke da se produžuju još za godinu dana — onda je tek razumio, što je i što de radi toga da bude.
§3 Svakim danom upadao je u sve vede očajanje, uvidio je pade, da ved ništa ne zna, pa kako su ga zadnji dogadjaji udinili malo-dušnim, poda se posvetna odajanju i gledaše samo s tupom rezi-guacijom na svoje nikad ne otvarane knjige. Mila mu je pisala, kao i prije, njeni su listovi bili puni ljubavi, kao i prije, — no on je kod svakoga retka morao pomišljati na ogradu, koja ih dijeli, bivao očajniji i zanemarivao se sve više . . .
Tako je i drugi puta na ispitu pao.
— Sto sad? — pitao se on odajno, buljedi u pismo, u kojem mu je Milin otac javljao, neka se ne trudi do nje, jer nije vrijedan, da se zove njegovim zetom ... — Sto sad? — pitao se on, gledajudi u neprozirnu tminu nodi. Bude mu, da se opije, da pro-kune sve. — — Na dohvatu sam bio najvede srede, ved sam je držao, uživao, — pa sve je propalo! — premišljao je on i htio da okrivi i knjige i Milina oca i ditav svijet — — a napokon je morao priznati sam sebi, da je kriv samo on — on sam. A što sad? — Na to nije bilo odgovora. Izadje i bludjaše dugo ulicama, dok naposlije ne zaspe na prvoj klupi u Tuškancu . . .
Sjutradan dobije pismo od — Mile. „Sjeti se ljubavi naše, Andrija, sjeti se u svega i odludi se jednom, odluči se za tvoju i moju sredu!“ — —
— Odluči? — mislio’ on, — odluči?-----------Što? Zar ima spasa?
Isprva uopde nije mogao vjerovati, da ima spasa iz ovoga pakla, no — ipak mu se pomalo u srcu stala buditi nada i iza velike duševne borbe — odluči, da se učiti — učiti radi Mile, radi svoje srede.
Godinu je dana probavio uz knjigu. On — ved posve odučivši se knjiži i nauči — stane učiti poput strpljiva djačeta sve, sve — od prvih početaka. Bio se silno zanemario, pa je trebalo savlada-vanja, da se priuči na taj naporan, neugodan rad. No ipak, ipak! — on nije sustao, nego (bodrili su ga u tom Milini listovi) makar s naporom i jadom, prouči sve. Koliko ga je to muke stajalo! — No on se naučio trpjeti — za bududnost. A opet: njegova je ljubav triumtirala i on je još više ljubio nju, svoju spasiteljicu, koja ga je dragim riječima znala privesti k životu i k bududoj sredi. . . .
Tako dodje na ispit — uvjeren o svom znanju, veseo radi svoje budude srede ... — — —
Svega se toga sjetio Andrija, dok je živahnim glasom pred-sjednik ispitivao pojedine kandidate. A te uspomene davale su regbi trostruku snagu njegovoj pameti i znanju, te je sad ved bezbrižno mislio na daljnji tek ispita . . .
Tako dodje i matematika (njegova je struka realna). Najprije zadača ispitna. Kandidati se razmjeste: Andriji na desno dodje neka suhonjava učiteljica, na oko veoma zloban stvor. Njemu bude vrlo gadno njeno lice, i on se odvrne od nje i prepiše zadatak Onda počne da radi. Mirno, gotovo nehajno gledaše u brojke, koje su pod njegovim perom rasle i rasle — i čekaše na rezultat.
Prodje po sata, a njemu kaplje znoj sa čela. Brojke se redaju, a rezultata nema. Sve slike prošlosti navru mu opet pred oči, a rezultata nema. Brojke mu skaču pred očima, a on ne vidi ništa do svoje Milke ... A ta ga misao muči, ubija. Prodje još po sata; a on sjedi nepomično i bulji u račun. „Kako glupo — pomisli Andrija — o par brojaka ovisi sudbina čovjeka!-----------A Mila?
—	šapne mu nešto u duši . . . Mora, mora ići — prozbori kroz zube — a neka ga otajna groza spopane kod tih riječi . . . Pasti opet, izgubi sve? — Ne! Mora iči.
Andrija dohvati pero i grozničavo, mučeničkim licem, uzme sračunavati. Prodje po sata, njegovo pero škripa, on piše, piše a
—	— rezultata nema. Stane.
— Čujte, okrene se Andrija svojoj suhoj susjedi i opazi, kako ona mirno računa i veselo k reče svojim zlobnim očima. — Čujte, izračunajte mi to!
— Izračunati? — okrenu se ona sa začudjenjem. Vama? — Ne mogu. imam sama posla.
— čujte! Izračunajte mi to! — ponovi on glasnije i njegove se oči izbuljene i krvave, zagledaše u to šiljasto lice, koje mu se pričinilo još gadnijim i odurnijim . . .
— Ne mogu — odsječe ona i okrene se, da nastavi svoj posao.
— Izračunajte! — ponovi Andrija glasno — tako glasno, da se nekoliko glava okrenulo k njemu ... — Ne čete? — nastavi on i pridje k njoj. Zelene ga i zlobne njene oči pogledaju izazivno.
—	Ne čete? — klikne on jako i pridje polagano k njoj, pa je stane daviti svojim dugim i suhim, još od tinte črnim prstima . . .
Andrija je Mihletič poludio ....	Alpha.
Vizij e.
m.
Sedel sem za mizo na klopi v krčmi primorske luke. Pri-stanski težaki v zamazanih srajcah so pušili plebejski, ostrodišeči tobak in stegali utrujene ude. Po celi beznici pa je vel duh po česnu in težaškem potu. Pogovarjali so se ubogi trpini o dnevnih dogodkih in prišlo je na pogreb nekega pristanskega podjetnika.
Šel sem, hoteč prisostvovati pogrebni slavnosti. Po nesomernih mastnih stopnjicah sem dospel v ozko, mračno ulico. Omrežena, nizka, nepravilno vzidana okenca so se vrstila ob cesti, hiše so stale zapuščene, bilo je kakor bi črna „črna smrt“ — kuga odložila koščeno žezlo. Zategli glasi so se nekaterikrat udrli iz proletarskega brloga in se lovili okrog zaprtih, prašnih strešnjih lin visokih hiš ter se kmalu poizgubili. Korakal sem naprej čisto sam in prišel pod obok. ki se je raztezal nad ulico. Na njem je visel nekak zarjavel starinšk grb: razločil sem na njem pošastno žival, podobno somu . . Onstran oboka se je širil prostran trg, južno od tod pa je ležalo morje ter se nemirno zibalo — bila je plima.
Šel sem preko trga in se naslonil na ograjo ob morju.
Ljudstvo je hodilo mimo mene brezskrbno in veselo, zmučeno, klaverno, trpeče, bedno. Počasi se je prikazal iz stranske ulice sprevod; gotski križ se je svetil spredaj, ob njem je visela na straneh bela tančica, pretkana s temnimi nitkami. Za tem so nosili nebroj vencev; duhovniki v črnih ornatih so molili šepetajoč, kadilnice so se jim zibale v rokah, razgret vosek jim je lil v curku po svečah. Škripajoči voz z rakvijo je bil bajno preprežen s trakovi živih larv. Dolge vrste spremljevalcev so se pehale za vozom. Čudni, težki,	mrtvački duh je odnašal	lahen pištja nad	proste,
čiste vode
Po granitnem tlaku pa je prišla mlada deklica; težavno je stopala, pot ji je oblival belo čelo — iz lepega obrazka ji je kar gorelo. Postala je in gledala sprevod; opazil sem, da so se ji prša drgetajoč dvigala, ko se je ozrla na krsto. K malu se je skril pogreb, trg je	ostal	prazen; iz bližnjih	skladišč so doneli	udarci
kladiv in poki ogromnih zabojev. Iz dalje je rezal zrak glušeč žvižg parnega stroja.
Deklica se je ozla na temno-zeleno gladino. Približal sem se ji in jo zaupno vprašal po čem žaluje. Ihte mi je povedala, da je umrli bil njen ljubimec, da nosi znak ljubezni, a da je zapuščena. Oddaljil sem se od nesrečnice. Vzdih za vzdihom se ji je trgal iz duše.
Pogledala je okoli sebe z zmočenimi očmi. Z obraza ji je žarela blaznost. Neznanska moč jo je vzdignila preko ograje. Krilo se ji je ovilo	okoli	plastično lepega telesa, roke so krčevito	udarile
po zraku —	na to	se je zgrnilo šumeče	morje —	—	—. —
Noč je padla po pristanu.
Redki sviti uličnih svetilnic so se lomili v valovih v veri-žastih črtah.
A fanasij.
Janko Leskovar.
Ulomak študije.
Jeste li kad vidjeli primorsku nod V — Ne onu prije ponoči, dok je još more tamno, a jak mjesec ljetnpga neba osvjetlava valove i tmina sjene brijega igra se s njegovim srebrom — ne: onu pred zoru, par sati iza ponoči, kad je nebo izgubilo svoju jaku modru boju, pa se sivkasti oblačidi raširili obzorjem, a more nema više veličajnog mira i tanine boje nodi, — kad je sve u polumraku: u nekom Čudnom svjetlu, koje se čini neuredjenim, čeznutljivim — bez mira. More je onda, ved pred jutro, nemirno; — „maretta“ kažu Primorci, taj jutrnji vjetar, koji ne buni prave valove, nego tek sitna okanca zavrada na pučini. A i mjesec je onda čudan sa svojim blijedjanim zeleno-modrim kolobarom, nejasan je i zakrit sivkastim pahuljicama oblaka. Pa kad se ladja rano u jutro, tako još sat dva prije ishoda sunca, zaleti po validima „marette“ i hladni zrak struji o obraze, — onda čovjek zapane nehotice u neku opojnost, neko uživanje svili ovili neopredijeljenih, nemirnih pojava oko sebe. A kasnije — stane se javljati zora: i more se zalije nekom živom bojom, oblači bivaju sasma bijeli, a valovi se umire u tiliu nevinu svjetlo-modru razinu, u kojoj se jasno, svježe odrazuju grebenaste hridi obale. Na moru nema onda ni ptica, ni glasa ljudskoga — no sve kazuje, da je došao dan, život, sve se vrada u vedrinu — i nebo i more i valovi — — —
Ova mi je slika došla na um, kad sam čitao Leskovara, sva njegova djela, kako ih je po redu napisao. od črte „Misao na vječnost11, što je god. 1891. u „Vijencu“ ugledala svjetlo, do pri-povijesti „Propali dvori“, koju je „Matica Hrvatska" lanjske godine štampala medju svojim edicijama.
U njega bilo je sve nervozno, mutno, pesimistično — i dugo^ dugo ozvanjao je na liri tog nepoznatog glazbenika, koga je sav njegov život odaljio od vreve naših literarnih i socijalnib prilika, tek neki disonantni, bolni zvuk — septimni akord bez prelaza. Danas — taj akord još uvijek nije prešao u dugi, umirni, zadovoljni ton, — no ipak nije tako drhtav, tako plašan.
Leskovar je prije bio vedi pesimista nego danas. „Misao na vječnost“ — i „Propali dvori“! Možda ima tomu razloga i u torn, što je danas poznat, što ga slave: danas se njegovo ime čuje medju prvima naših pripovjedača, neki ga pače drže prvakom A nitko ga ne pozna: oko tog učitelja savija se vedi nimbus, no što je u nas obično; i ako o životu naših savremenih pisaca malo što znamo, o njegovu ne znamo baš ništa.
A mnogi drže ga prvakom današnje naše pripovijetke. Od Gjalskoga traže danas naši ljudi radove na način prvih njegovih pripovijesti, — a njegovo je shvatanje daleko odmaklo od toga; Kozarac zadnje vrijeme malo što radi, makar se u zadnjim svojim radovima stao prekrasno razvijati; na novo, sasvim nepoznato polje
u nas, stupio je Janko Leskovar. A stupio je već davno; tek dok ga „Matica41 nije primila medju svoje radnike, nije se za nj ni znalo. Ni danas doduše nemarno o njemu potpune študije (a tako ni o Gjalskome ni o Kozarcu); no u svem čini se, da se odviše pisalo o zadnjoj njegovoj pripovijesti, a premalo o prvašnjima.
Jer po svojim prvim radovima Leskovar je zbilja ono, čim ga neki u nas nazvaše: početnik i prvak najnovije škole, vijesnik pripovijesti duboke, analitičke, psihološke, „Propali dvori" več su u torn slabiji. Gjalski je odista prvi unio duboku psihologiju u našu lite-raturu, — Leskovar ju je dotjerao,
Kad je več u nas običaj, da se naši pisci sporedjuju s tudjima, reči ču, da je Gjalski psiholog vrsti Turgenjeva, Leskovar analizator (ovo je za nj bolja riječ) vrsti Dostojevskoga.
Uz vrela, koja su u nas kritičaru na ruku, teško je označiti, kako je Leskovar dospio do toga; a ipak je on bez sumnje kao književna pojava za smjer najnovije naše književnosti (a valjda i za deset godina poslije današnjih dana) isto tako karakterističan, kao što je n. pr. Šenoa bio za književnost našu šezdesetih do osamdesetih godina. Pa i ako nije moguče, da potpuno odredimo, zašto je Leskovar vijesnik ovog najnovijeg doba u našem knji-ževnom razvoju, kušat ču ipak da pokažem, kakav je taj vijesnik danas, i kako se u književnim njegovim radovima odsijeva taj razvitak.
*
Možda je treča Leskovarova pripovijest — „Jesenski cvijetci" — što je izišla u lanjskom tečaju sarajevske „Nade", za njegov dosa-dašnji književni razvoj najkarakterističnija. Rekao bih, da je u njenom junaku velik dio duše samoga Leskovara. I kad on kliče na kraju: „Oprostite oovjeku, koga ubijaju misli!" nije to poklik samo njegov, — to je krič samoga Leskovara, toga neznanog, čudnog pisca, koji je u ovo par godina svoga rada napisao tek šest pripovijesti (ubrojivši amo i još neizdanu: „Sjene ljubavi"), koji je čekao dugo, dok su ga u opče stali čitati.
Ne vjerujem, da su ga razumjeli. Eto je neki kritičar stao (u povodu „Propalih dvora44) u njem nazrijevati „narodna" pisca i u ono par riječi, kojima se Leskovar u toj pripovijesti opomenuo socijalističkih agitatora u nas i nevoljnih naših političara, opazio klicu budučeg socijalnog pisca na način Kozarca i Novaka.
Leskovar to nije. Ta on je u , Jesenskim cvijetcima" napisao ove riječi:
„Vidi se to jasno na čitavom gospodarstvu njegovu; svuda samo trag te svagdašnje, neprestane, sumorne borbe, nigdje da bi se kuče uvile u milu, dražesnu spokojnost. Nikakve poezije oko tih domova teške borbe i stradanja, — tek ako je koje djevojče zasadilo koji grmečak karanfila i mažurana, gdje med jetkim lukom u kakovu kutiču neukusna vrta."
Ili, dok govori o sanjama svoga junaka-.
„No proditavši još jednom dlanak o telepatidnim pojavama, gdje se nagadja, ne de li se modi ova tajna sila jednom da ulivati poput elekriciteta i magnetizma, prodje me volja, da se javim tim ljndima, koji valjda radunaju na kakve Galvanijeve zabije krake ili dizme kakva Magnesa, da im otkriju tu tajnu“.
U ovim je rij ec im a Leskovar sav u prvoj periodi svoga rada. Njega smeta ta svagdašnjost, on hode da se zabavlja sam sa sobom. On ne de da se miješa u život, koji ima toliko borbe, toliko ne-volje : on bi htio spokojnosti, mira, tihog užitka, I kako da se no miješa u dnevne naše sitnice, on, koji veli „I onako pridinjaše mi se moj život bez svakog cilja, bez poziva, bez interesa — pa nije li napokon svejedno, ljendarim li u Smirnici ili dangubim li ovdje!“
Leskovara se ne dotide naš život, jer ga se u opde slabo do-tide sav život izvan njega. Pa ako što otkrije za se, eto — on sam veli, da ne uživa kao u znanstvenom faktu: njegov junak ne de ni da svoja telepatska opažanja javi društvu, koje bi ih tako rabilo.
Leskovaru su mile te misli, jer su njegove. I ni rad desa dru-goga on nije pisac. Filozof je, i zato je više kozmopolita. Bavi se sobom samim — i u svim svojim pripovijestima jedini je junak — on. Pa kad je u prvim svojim pripovijestima zadr’o u svoje srce i pitanje „Ćemu?“ ostavio bez odgovora, trgajuci iz buke svoje duše najneskladnije akorde, ne može ni da u vanjštini nadje mira. Pa ako dvije njegove zadnje pripovijesti („Jesenski cvijetci11 i „Propali dvori11), a donekle i „Katastrofa" (g. 1894.) imaju bar malo odraza života, ako su bar u nekoliko natrunjene našim prilikama, sve je to tek stafaža u njega, i on ne može ni tim prilikama da nadje riješenja, da završi s harmonijom: pa ako jednom napiše pripovijest iz našeg socijalnog života, bit de to črna slika, bit de teško pitanje bez odgovora.
A mi trebamo baš odgovora. I ako Kozarac, taj zdravi i ozbiljni posmatrad naših prilika, teško i nepotpuno riješava svoje probleme, još de ih teže riješiti Leskovar, koji ni sebi nije našao mira.
*
Sobom, samo sobom bavio se Leskovar u prvim svojim pripovijestima. Ne znamo, kakav je njegov život, pa ni iz poteza njegova lica (još ga nigdje nijesu naslikali) ne možemo da odgonenemo zadnju, najdublju stranu njegova srca i duše (— on doduše veli u „Jes. cvijetcima" : ,.Ah, vi ste se me sigurno pomišljali kašljucava slabida, nepostriženih kosa, upalijeh prša, s nešto malo života u ugaslim odima!“ —); no u djelima njegovim to je srce ranjeno, duša bolna, nemirna.
Njega mude misli. „Ubijaju ga“ kako sam veli. I njegove junake ubijajaju vjedna pitanja — i samim tim pitanjima zavr-šuju se tri pripovijesti, koje su rezultati toga razmišljanja („Misao
na vječnost", „Poslije nesreče" i „Jesenski cvijetci"). Možda se ne ću prevariti ako reknem, da su ovo tri izrazita stupnja u toku njegovih misli, njegove analize.
U prvoj on je očajnik, potpuni pesimista; i junak njegov, učitelj Gjuro Martič, gleda zvijezde i svemir, pa mu dolazi „misao na vječnost“. — On zna, da nijedan dan nijedan čas nije izgubljen, da ne može biti zaboravljen: sve se to iza jedan, dva, sto, tisuču, milijun časova, dana i godina vidi na drugoj zvijezdi, sve leti svetnirom, sve živi, živi uvijek. I jedan dan iz njegova života, jedan strašni dan živjet če tamo uvijek: onaj to, kad je giedao jednu Ženu, grješnicu, kojoj nije razuinio ljubavi, mrtvu, razmr-skana čela ... I kad sušičavi, bolesni školnik misli na učiteljieu iz bližnjega sela, koja mu se stala činiti bližom od drugih ljudi, njega opet hvata strašna ona misao, da nije moguče u sadašnjosti utopiti prošlost — — i on na božič svira „Haleluja!11 u seoskoj crkvi.
„Gjuro je Martič poludio" — tim se riječima svršava strašna, duboka ta drama, najtragičniji taj dio cijelog dosadašnjeg knji-ževnog rada u Leskovara. I opet taj učitelj, koji gleda u svemir i očajan vidi, da nije moguče nači mira u nečem novom, jer je sva prošlost vječna — to je pisac sam. Ta „misao na vječnost11 — vječnost njegovih boli, na to, da nije moguče nači pokoja -— to se ponavlja kasnije u svim njegovim djelima. I kamo godj zagleda njegovo sumorno oko, svagdje vidi Leskovar nesklad, disonansu, svagdje neumorno traženje, pitanje bez odgovara, bez spokojnosti. Ne samo, dok motri svemir i prirodu, — u samom svagdašnjem životu, u običnosti sela, svuda isto — vječito teško i bolno anali-zovanje.
Leskovar gleda sve, analizuje, razruši; — sebi nije sagradio do sada ništa. I za to i u drugoj pripovijesti njegovoj (ne po kronološkem redu. nego po subjektivizmu, da tako rečem) on se doduše odvrača od sumnja metafizičkih i kreče u život, no i u samom životu nalazi opet borbu. Nevoljna je to slika. „Poslije nosreče" Ivan Ivanovič iza svih pokušaja, da započne nov život, ne može naprijed. Prevarila ga žena, srušila mu sreču; pa je uz filozofske, pesimistične, rezignirane izreke knjiga Sehopenhauerovih, sve sva-djajuči na grubu i „glupu“ volju prirode, kojoj je žrtvom pala i sama njegova žena, mislio dotrajati svoj život. On i žena, raska-jana i bolna grješnica, živu kao dvije sjene, dva groba: tek onu noč, kad njihovo dijete (a on jedva vjeruje, da je zbilja njegovo) umire, dolazi Ivanovič prvi puta u ložnicu svoje žene. Tu se odigrava tiha, užasna tragedija: kad več oboje u smilovanju za smrt maloga bokčeta nadju nešto, što ih je složilo, smirilo iza duge, mrtve hladnoče, — u Ivanoviča javlja se opet jad na Ženu, što je ona pre-kinula život i što je samo njegovo divno nekadašnje uživanje ljubavi unijelo u njegov život ta sitna, užasna slova filozofskih knjiga i — on je oturne od sebe i istura na polje, na hladan i taman hodnik. I gle! — on ispod gomila svih knjiga, iz najdonjeg kuta

ormara vadi davno zaboravljeni misal (on je radi Ane svukao crnu halju) i nad odrom mrtvoga Ivice pjeva uznositi, modni psalam, kao nekad, dok je uz tamjan stajao pod širokim svodovima crkve... A dotle se njegova žena smrzava u pustom hodniku . . .
To je riješenje Leskovarovo: religiozni mir, onaj Bourgetov odgovor na sumnje. Očito je: Leskovar je bar časak mislio u religiji, u vjerskom zanosu nadi spokojnost. I kao što njegov Ivanovič preko svih tih knjiga, preko bezbrojnih njemačkih izdanja hlozofa od Lasalla do Hartmanna, gazedi visoko drži svoj misal i
pjeva. dok lijepa njegova žena dršde pred njegovim vratima----------
tako je Leskovar, bar za časak, odrinuo svu sumnju, da u tom novom zanosu nadje mir.
Pa ako i nije našao toga mira, — možda ga je to ipak bliže privelo k životu. I dok u „Poslije nesreče11 sama ljepota žene Iva-novideve, sama bijela put njenih grudiju, unosi u život njegov svu nesredu, — u „Jesenskim cvijetcima11 ta je ljepota čista, djevi-čanska, mila. I sam se junak ove „novelete11 boji da k sebi privije netaknutu ovu djevicu, — jer on je ved živio, ved uživao obiteljsku sredu, jer ved nije svoj: drži ga uspomena na prvu Ženu, na mrtvu djecu ... I on — „iz krajeva vječne šutnje11 — ne može da zadje u život. Opet isti problem: ni u ljubavi, u mirnoj ovoj ljubavi s tihom vedrom djevicom, nema mira, nema srede: uvijek traženje, pitanje, bježanje od života ... I Imrovid bježi od svoje mile . . .
Ipak — cijelu pripovijest provijava ved život. U prvim pri-povjestima orisao je Leskovar tmuran, monoton okoliš, život trom; u „Jesenskim cvijetcima14 ima ved sunce, kupalište s brbljavim gostima, pa i sama ova ljubav nešto je novo, i ako u njoj „bijaše nešto tugaljivo44 . . . Makar i iza toga Imrovida ubijaju misli, ipak je bar na čas, bar jedan dan ljubio i uživao ... A kasnije — on bježi.
To je treda faza u radu Leskovarovu. Svagdje se javlja' do-duše ista misao, da nije mogude zaboraviti, nije živjeti Sez misli. I eto — Gjuro Martič poludi od toga, jer svaki dan ne vrača se samo u uspomeni, nego i u svoj bezmjernoj vječnosti. Ni Ivanovič ne može da nadje mira: u sumornoj, teškoj atmosferi svoje sobe on hode da s psaltirom u ruci ubije prošlost; al i to je tek askeza, tek usiljeni mir, — to sve nije život, nije uživanje: a Imrovid bježi od samoga života i vrača se u pusti svoj stan, gdje ga čeka prošlost, što ga je strogim i tvrdim glasom zvala od srede, — od zagrljaja vedre djevice.
*
U dvije pripovijosti („Katastrofa11 i „Propali dvori") dotiče se Leskovar bar malo naših prilika. U prvoj zahvada najužasniju tragiku naših životnih prilika, tragiku bijede i potrebe kore hljeba. Učitelj Fran Ljubič ne može da bude sretan, ne može da uživa u svem tom: ubija ga i sam život. I on i žena i djeca — sve to treba da jede. A kruh je tako skup ! I samo zasluživanje toga
kruha, sama briga oko srede njegove obitelji, sama služba ubija Ljubida: on jo otupio za sve, — i napokon postaje mašina, kojoj je silna briga oko svagdašnjih potreba ubila sve ... A kraj ? — Djeca njegova gledaju mlazove krvi, što se iz drhtavih, slabih gru-diju izmučenog učitelja lijevaju po jastuku i podu . . .
To je druga Leskovarova pripovijest po redu, kako ih je iz-nio „ Vijenac". Ona je još sasma očajna: gotovo iz svake izreke viri bolno pregaranje života, polagano umiranje. Ona je dio Leskovarova rada, dok je on još bio uopde sasma stran životu, dok još ni časak njegovi junači ne mogu da odute radost života i sunce vedroga neba.
U „Propalim dvorima" nije ved tako Tu Pavao Petrovid ved hode da radi i da živi; no on takodjer ne može da nadje srede. Leskovar se hvata života: no i tu nalazi sam nesklad. On opaža tu onaj silni i nepremostivi jaz staleških zapreka, koje se javljaju i u samo velikoj ljubavi djevice Ljudmile i Pavla Petrovida. Svagdje ta razlika medju bijelim, visokim, otmjenim svijetom — i niškim ljudima novca i svagdašnjosti. Ta razlika rastavila je Mariju Bra-tidku od njezina zaručnika; ta ista razlika ne da ni Ljudmili i Pavlu do srede. I krivo misli Ivanov, dok (u lanjskom „Vijencu") veli, da svršetak „Propalih dvora" nije logična konzekvencija pri-povijesti. To je, rekao bih, glavna njena misao, i baš je to u „Propalim dvorima", što je „leskovarsko" — to, što veliku, spo-kojnu sredu mladih ljubavnika smetaju staleške razlike, što i u životu muti mir vječita disharmonija . . .
Disharmonija, nesklad, neriješena pitanja — to je glavni mo-menat u Leskovara. Čini mi se, da vidim na njegovu licu bolnu crtu oko usana. „Sjene ljubavi" nijesu mi potanje poznate; no čini se, da je u njima Leskovar još više zavirio u život izvan sebe. Ali i bez subjektivizma, kojim odiše svaki redak prvašnjih njegovih pripovijesti, on je još uvijek mislilac, filozof.
I baš to čini ga u našoj literaturi osobitom pojavom. Kao analizator vedi je od Gjalskoga, i psihologija je njegova dublja. Ne znam, ima li uopde u svjetskoj književnosti mnogo stvari, koje bi se mogle sporediti s opisivanjem nodi Ivanovideve do kreveta maloga Ivice ili sa završetkom „Katastrofe".
A Leskovar kao umjetnik? — Pročitajte poglavlja u „Propalim dvorima", u kojima se budi stara ljubav Pavla Petrovida ili nod u vrtu Borkovideve. Samo je Turgenjev napisao takih stranica. Jedino - u zadnje vrijeme možda prebrzo piše. On treba vremena, dok preturi sve one bolne osjedaje, što ih ulijeva u svoje pripovijesti. U zadnjim njegovim stvarima očito mu je to nedo-stajalo gdjegdje.
Što če nam još podati Leskovar? — Ne znam. Iltjeli bi neki, da on bude pisac socijalan ; ne želim toga. On možda narodu nikad ne če biti blizu, jer njegove boli pripadaju čovječanstvu ; no kao mislilac i umjetnik bit če svakako za današnju našu književnost predstavnik cijele jedne generacije nervozne i pesimistične.
Grjalski traži i pita mnogo u zadnjim stvarima, Leskovar u svima. I njegovu vedru zoru, da završim s prispodobom, s kojom sam i počeo, težko da če m o dočekati.	M. Hajev.
Nešto iz narodne astronomije.
U prastara vremena naži oci, trajuči mirne dane rastreseni po obalama Visle, Dnjepra, Dona i „matuške" Volge, ponukani veličanstvom sarmatske prirode, stvarali su u svojim sanjarskim du-žama poetične pojmove o nebu i zemlji na onom temelju, Sto su ga sa sobom donijeli iz svoje iranske pradomovine.
Nema sumnje, da su si tako bili stvorili cijeli vaselenski sistem, pa ako on i nije bio bog zna kako potpun i savrSen, a ono je bio svakako zanimljiv. Tečajem vijekova radi seobe, dodira s drugim narodima, pak pod uplivom krščanstva i drugih životnih prilika, promijenili su oni u koječem svoje nazore, a mnogo je toga, vrlo mnogo, i nestalo. Ostali su samo ostatci ostataka, samo po koji crijep one velebne pjesničke zgrade, koja se sasma oslanjala na pogansku religiju starih Slavena. Ipak, kad bi se tko dao na sa-kupljanje tih ostataka, još bi dosta toga našao i mnogo bi doprinio našoj folkloristici. — Jer rezultati su folkloristike dragocjeni: oni nam pokazuju narodnu dušu onakovu, kakova zazbilja jest, kazuju njezina dobra i zla svojstva, kazuju sve, što narod ima, a što nema, što treba, a što ne treba. To je od velike vrijednosti; jer istom, kad to znamo, moči čemo udesiti naše djelovanje na narodnu korist, i djelovanje če to biti blagotvorno.
Imajuči to na umu, stao sam u svome kraju, u jugozapadnom kutu Krbavskog polja, skupljati za „Folkloristički Zbornik1' sve, što sam mogao. Medju inim stvarima našao sam i takovih, koje se tiču specijalno narode astronomije Od toga iznosim ovdje nešto radi osobite zanimljivosti.
Zemlja je, kako u torn kraju narod vjeruje, ravna ploča, koja pliva na vodi (moru). Sve to skupa stoji na jednom stupcu, za koji je na težak, ogroman lanac prikovan vrag. On taj stupac glodje kroz cijelu godinu do Uskrsa, kad stupac bude tanak kao vlas. Da u nijednom hramu na svijetu svečenik na Uskrs ne klikne: „Hristos voskres!" vrag bi stupac preglodao i čitavi bi se svij^t sorio, propao, — došao bi konac svijeta, sudnji dan.
Svod je nebeški čvrst, staklast, plav ili modar; zvijezde su pločice, koje su ili prikovane ili se giblju.
Od zvijezđa i zviježdja najpoznatije su uz kumovsku slamu (mliječna cesta) velika kola (vel. medjed), mala kola (mali medjed) i brodarica (zvijezda sjevernica) i one zvijezde, po kojima se opre-dijeljuje vrijeme. To su vlašiči (Plejade), paličari (Orion) i danica (Venus).
Vlašiči čine nekakovu rodbinsku grupu. Svaki ima svoje ime (samo ne znam, koji koje.) Imena su im: Bore i Boreta, Mile i Mileta, Rade i Radeta i Mali Prigimiz. Danicu, „sunčevu sestricu“, zovu u večer večernjicom. Ratari je krste i volaricom, jer kažu, ako se volovima dade krma onda, kad ona pred dan izadje, da če do praskozorja biti tako siti, te mogu na rad u polje.
Sunce nije ono, što i zvjedljivi mjesec, mrtva, kruta, ledena i blijedosjajna ploča, nego neko više živo biče, od kojeg nam je sve, što imamo, a osobito je milostivo prema sirotinji. To dobro biče, koje toliko ljubi svijet, znade biti i grozno.
Ako tko učini kakov velik grijeh, n. pr. tuče svoju roditeljku ili roditelja, onda se ono žalosti i gnjevi; mršti se i svoj gnjev pokazuje time, što se u črno zavije t. j. pomrča; taj ne če uteči srdžbi njegovoj, i čeka ga grozna kazna. „Sunce na te pomrčalo“ najteža je kletva. Kad sunce pomrča, onda se sav narodvpreseneti; bude nekako potišten, očekujuei nešto užasno i strašno. Cim pomr-čine nestane, svi se vesele, raduju i okrijepe kao da im je težak teret s duše pao. Opsovati Boga grijeh je, ali nije tako velik, kao opsovati sunce.
Višina sunca nad horizontom poslije izlaza i prije zalaza računa se na kopija. Na primjer: Sunce je več dva kopija odskočilo (poslije izlaza) ili sunce je još dva kopija nad gorom (prije zalaza). Kad sunce zadje (grijeh je reči ,,zapane“) onda utone u morske valove i ide kroz more, na kojem pliva zem. ploča, sve do sjutra u jutro, kad se opet okupano, čisti je i sjajnije pojavi.
S.
Montesquieu.
Pisatelj znane knjige „de esprit de lois“, Karl Montesquieu, je potomec stare plemenitaške rodovine iz Bordeauške okolice. Po skrbi starišev svojih se je precej mlad izobrazil in se precej rano seznanil z vsemi znanostmi svoje dobe. Posebno rad je listal po starih klasičnih pisateljih — zgodovinarjih. In zato si je baš v tem pogledu tako razbistril duh, da se je naučil iz zgodovine spoznavati duh naroda, da mu je zgodovina bila ogledalo naroda v preteklosti. Ravno zgodovina ga je privela do razmišljanja o položaju človeka napram svetu, državi, obitelji in napram samemu sebi Bil je član francoske in pruske akademije zanosti, a neki čas celo. predsednik parlamenta v Bordeaux. Kmalu je pa pustil to svojo
službo in se podal na potovanje po Aziji. Prepotovavši skoro pol tega ,dela sveta* in se dobro spoznavši z njihovim življenjem, navadami in državnim urejenjem, je predelal še specijalno Perzijce. Na to je pa izdal v domovini prvi svoj literarni poskus; „Perzijska pisma**. Tu nam riše vse orientalske navade z vsemi poje-dinostmi in čarobnim, orijentalskim življenjem. Bile te navade resnične ali izmišljene, vendar nič ne izgubijo na svoji vrednosti, ker nam tu podaje Montesquieu v fini satiri tedanje francoske navade in odnošaje pojedinih slojev mej seboj. To knjigo je izdal pod pseudonimom; mogla bi se mu namreč očitati v jedno roko prevelika svobodoumnost, sploh se je pak kot vsak novinec na književnem polju bal kritike. No, vendar se je pa kmalu zvedelo, kdo je pravi autor. Tako si je pridobil kmalu precej prijateljev in precj nasprotnikov.
Prvi vspeh ga tako osokoli, da se da na pisanje najznamenitejšega svojega dela, že omenjega: esprit de lois — duh postav. Le-ta knjiga je plod mnogoletnega razmišljevanja in izkustva. Da si zbere dovolj potrebnega gradiva, je prepotoval vso Evropo. Montesquieu ni potoval za zabavo, ampak nasprotno — povsod je pazil z največjo marljivostjo, da spozna i dotično zemljo i dotičen narod. Povsod je občil z najboljšimi državniki, pisatelji in umetniki, se za vse povpraševal, kar mu ni bilo popolnoma jasno, poizvedoval za njihove misli o svetu in ljudeh in vse dobro zapisoval in mej seboj primerjal, kaj je dobro, kaj najbolje in kaj slabo. Posebno je pazil na zakone (postave) slehernega naroda. Posledice njihove je preiskoval z preredko natančnostjo.
Iz tega njegovega potovanja imamo precej „zgodnih11 izrek. N. pr.: lepo je živeti v Italiji, samo s komplimenti se ne sme šte-diti — na Nemškem se more prijetno potovati, ali kamor le prideš, moraš piti — na Francoskem ti je vsakdo prijatelj in tu se da tudi ugodno živeti. Na Angleškem ni imel poznancev, zatorej je mogel tam jedino misliti.
Po potovanju je odšel na svoje posestvo, da more v miru dalje razmišljevati o svoji osnovi. Tu je izdelal tudi svoje drugo, nič manj znamenito delo: O vzrokih veličine in propasti Rimljanov. To delo je po sodbi strokovnjakoov najbolje svoje vrsti. Nekateri celo trdijo, da je to diplomatsko razmatranje o Rimljanih. Montesquieu vidi glavni uzrok veličine rimskega naroda v ljubezni do slobode in v njihovem načelu: pred zmago ne skleniti mira. Za vzrok propadanja navaja preveliko obsežnost rimskih mej, kjer je Rimljanu, tako zelo oddaljenemu od drage domovine, umirala ljubav do svobode. Preveliko bogastvo in orientalne šege, katere so se vedno bolj in bolj širile mej Rimljani, so tudi precej pospešile njihovo propast.
Glavno Montesquieueovo delo je: duh postav, ktero je na dvajset let izdeloval. Ves svoj trud polaga tuna to, da dokaže, d a bi ljudski rod mogel v blagostanju živeti, ako bi imel dobre zakone. Postave bi morale odgovarjati narodnim šegam in
navadam, naobrazbi, verskim nazorom, klimi, plodo-vitosti zemlje, eelč na njihovo praznovjerje bi se moralo ozirati. Solon gotovo ni dal Atenjanom najboljših postav, katere si je le izmislil, temveč one, za ktere je vedel, da bodo najboljše in najprimernejše za njihove odnošaje. Nikdar ne bi smel jeden narod drugemu narodu vsiliti svojih postav, ker bi mu mogle take postave nekaj zabraniti, kar mu je sveto od davnih časov, a zopet nekaj zapovedati, kar mu je prekleto, kar sovraži, kar sovražiti mora.
Montesquieu se načelno protivi Macchiaveliju, kateri govori, da je doz voljeno za dobro svrho in dober namen vsako sredstvo. Nasproten je tudi onemu : uniči ti preje tistega, kateri bi tebe mogel kedaj uničiti, usmrti svojega soseda, ako more ta kedaj tako močen biti, da bi bil ti v nevarnosti, da te usmrti — zastrupi ga raje danes kakor pa jutri, ako se bojiš, da bi mogel on kedaj kaj jednakega stvoriti.
Po kulturnem napretku naroda, po njegovem položaju k ostalemu svetu, deli Montesquieu tudi način vladanja v tri vrste.
Tiranstvo je po njegovem nazoru dobro za narod neizobražen, ki bi mogel zlorabiti svobodo. Njihov vladar jim je jedina postava.
Monarhija ima sicer tudi samo jednega vladarja, ali ta vlada po stalnih, od naroda samega skovanih postavah. Ta se pa zopet deli po načinu, kako svojo moč rabi: absolutistiška, demokratska in aristokratska. Monarhija je najprimernejša za narode, ki gredo po poti kulture. Menja se tudi po stopnji desežene kulture. Zatčm pride — ko neka neizogibna sila — republika, ki je zatorej le za najizobraženejši narod.
Montesquieu ne priznava niti vladi niti oblastem kakih pravic razven te, da branijo pravice državljanov, a to si dolžnosti. Za-dovovoljiti svoje potrebe, to je prvi zakon za človeka, in glavna napaka, da se ta tako naravni princip ne da povsod izvesti, je le v tem, da se de'o dobro ne porabi.
Narodno pravo bi moralo i v miru i vojski nadzirati državne odnošaje. V miru bi morala gledati jedna država, da drugi po mogočnosti koristi, a v boju da ji po mogočnosti malo škoduje.
Slog Montesquieuev je v vseh spisih nenavadno živahen in lahek. V stiski za stvarne in temeljite dokaze si mnogokrat pomore z okretnima dovtipi. Če je tudi tu pa tam malo predaleč zašel s svojimi trditvami in dokazi, vendar je bil vedno pripravljen krivo svoje mnenje ovreči, ako gaje le kdo o tem prepričal. Vsako njegovo delo pa preveva pravi duh človekoljubja.
M. K.
Hjesnik=publicista.
Ibsen su i Bjornson dva predstavnika norveške narodnosti. Dok je Ibsen u svim svojim djelima tip tvrdode i strogosti nor-veškoga temperamenta, — čitava svježina, veselost i naivnost norveškega naroda sijeva i buči, pjeva i živi u djelima Bjornsonovim. Dok Ibsen u tegotnom turanju kroz život visoko gore na nedo-stižnitn višinama tek nagadja cilj, do kojega ima da se čovjek popne, vidi Bjornson cilj pred sobom, u dalekoj ali ipak dostižnoj višini. No on ne traži samo, da taj cilj postignemo, nego postig-nuvši jedan treba da uvijek težimo za višim i višim. Glavna je značajka Bjdrnsonova karaktera, što želi uvijek naučavati, odga-jati svoj narod i čovječanstvo; no nazore svoje izrazuje on u prekrasnim slikama i ljudskim tipovima, jer on je pjesnik i to geni-jalan pjesnik, vedi gotovo od Ibsena, no manji lilozof od ovoga. Osobito je karakterističen za Bjornsona uvod u novelu „Arne“, gdje se pripovijeda o drvedu i biljkama šume, kako žele pokriti zelenilom golu pedinu, koja se nad njima uzdiže. Ne teže oni za višim, odviše idealnim ciljevima, ne — samo golu pedinu žele pokriti; cilj u istinu dostižan i praktičan. Dugo i dugo se penju — nekoliko tisuda godina; i kad su ved gotovo na vrhu, — opaže, da su ih ved drugi pretekli: na vrhu pedine bila je šuma. To je čitav program Bjornsonov: težimo uvijek za višim, no ne previsokim, preidealnim ciljevima. Ako je u čovjeka snage i volje, zašto da ne pobijedi? Tako je htio Bjornson u seljaštvu utvrditi samo-svijest, težnju i volju za sretnim životom. Čovjek ne samo neka se smije, kad vidi svjetlo, kao mali Oyvind („En glad Gut“), nego neka i plače, kada ga se ne smije dotadi. Ne motri samo sredu nego i nastoj, da je postigneš.
Bjornson potječe od seljačke obitelji, koja je u zadnjoj grani postala svedenička. Otac mu je bio pastor. On sam ima svu samo-svijest skandinavskog seljaka; pučki je vodja, a prije svega pučki govornik, koji zna malim idejama i velikim rijočima djelovati na svjetinu i začaravati i nju i sebe. No ideje, za koje on agitira i govori, nikad nijesu najnovije, koje tek prodiru; to je sve ved tek na pola novo, što je svjetina ved počela primati. Za čitave svoje djelatnosti nikad se nije istaknuo kao obretnik kakve ideje; no baš tim, što je propovijedao stvari, koje su se ved malo ustalile, postao je zato popularan kao nijedan pjesnik skadinavski.
Prije nego je na javu stupio Brandes, napisao je Bjornson ved lijep broj pjesničkih djela, prekrasnih lirskih pjesama i balada, historijskih drama s velikim ljudima i velikim stilom, kojima je gradja uzeta iz povjesnice i iz starinskih „saga". No ime mu se najprije proslavilo njegovim seljačkim pripovijestima. — Napisao je te pripovijesti baš u ono doba, kad se stala buditi samosvijest norveškog seljaka, kad su počeli naglasivati, da je seljak jezgra čitavog naroda, kad je lozinka mladeži bila „Bog i seljak11. „Syn-niive Solbakken" prva je od ovih pripovijesti, preteča onih pre-
krasnih seljačkih pripovijedaka norveške literature. One nijesu samo objektivno motreni dogodjaji, nego sit uvijek napisane s nekim ciljem pred očima. Sve, što je lijepa Bjornson mogao pokazati u seljaštvu, sve je to iznio na vidik. Zašto, misli on, da ne črtam n. pr. pjesnika, seljačkog momka, — ta i sam sam odrastao medju seljaštvom; pa kad može pjevati jedan Bjiirnson, zašto da to ne umije jedan Arne?
Druga perijoda Bjornsonnva rada počinje se od onda, otkad se upoznao s Brandesom. Gr. 1871. stao je Brandes na sveučilištu u Kopenhagenu razvijati svoje nazore o „glavnim strujama književnosti 19. vijeka“, tražiti „slobodnu rnisao" i zahtijevati, da literatura iznaša probleme i da o njima debatira, tumačeči poglavito Milla i njegove nazore o emancipaciji žena. Bjornson poprimi odmali Brandesove ideje, ostavi svoje seljačke idile i dade se na riješavanje socijalnih problema. Odsada radi najviše za svoj ideal: pravi brak i sretan domači život, jer samo na domačem životu osniva se bu-dučnost čovjeka, samo u obitelji sprema se največi dio naobrazbe. Moralno nepokvarena kuča BjOrnsonu je prvi uvjet za kultnrni odgoj čovjeka. Več u romanu (epu) „Arnljot Gelline“ u prekrasnoj sceni izmedju Sigurda i djevojke Finjanke pokazuje vječitu neza-sitnost muškaračkog karaktera, što je kriva svoj nesreči, a opet njezinu jednostavnost i miroljubivost, kojoj je jedina težnja sunce, sreča. U ovoj sceni Bjornson več pokazuje ideal života: pravi brak i medjusobna ljubav. Djevojka Finjanka dala bi sve za svoga muža, pratila bi ga do na kraj svijeta, no samo onda, kad bi i on ljubio n ju. Tu je več početak Bjornsonovih misli o jednakim zahtjevima za muža i Ženu. U drami: „En Fallit" pokazuje, kako je štetan upliv spekulacije, kako ona pogubno djeluje na obiteljski život; a u zadnjem nam se činu kao neka apoteoza pokazuje slika pravoga, sretnoga braka. Uvjet potpunoga braka nije samo medjusobna ljubav, nego i čistoča. Več u drami „Leonarda" traži B. jednak moral ža muža i Ženu. U drami „En Hanske“ (Rukavica — glumila se i u nas) postavlja teorij u, da djevojka, koja stupa u brak, ima pravo tražiti od muža čistoču i netaknutost prije braka. A podloga je pravom braku, kako veli u romanu: „Det flager i bijen og paa havnen" prav odgoj, koji če očeličiti volju mladeži, kako bi mogla prkositi putenim strastima.
A što podaje čovjeku pravi odgoj ? — Ovim pitanjem bavi se Bjornson u zadnjoj periodi svoga rada. — „Mišljah, veli, da če krščanstvo pripovijedati ljudima istinu i podati im prav odgoj" (drama „Kralj"); a u „Redaktoren" veli: „Krščanstvo traži, da čovjek več ima snagu, ako ga hoče izvršivati". 1 sad počinje da se obara na krščanstvo, premda sve, što Bjornson pripovijeda dje Vojkama, da traže od muževa čistoču, kao i muževi od njih, nije drugo nego varijacija evandjelja i askeze krščanstva. Krščanstvo shvata Bjornson veoma jednostrano, kako se osobito vidi iz njegove male drame „Over Eone" (Preko sile), gdje se očito obara na vjeru. Krščanstvo mu je samo vjera u čudesa, vjera odviše idealna;
♦
i to hode B. da dokaže na pastoru Sangu, kojega vjera „nadilazi naše sile, jer je preko svih razumnih granica". Gore, na sjeveru norveškom, gdje je i sama narav čudna, živi čudotvorac pastor Sang, koji liječi bolesnike skrušenem molitvom, medudi na njih ruke, kao nekad Krist. Svakoga može da izliječi, samo ne može svoje žene, koja godine i godine leži u postelji. Jer — njegova žena ne vjeruje u to čudo, ne vjeruje, da njen muž liječi vjerom. Tad on učini prvi puta poslije 1000 god. čudo, za koje se veli, da svi, koji ga vide, uzvjeruju. Podje u crkvu i pomoli se; zvona zazvone — sve obuzme duh, svi počnu moliti, da se dogodi čudo. Vjeruje u to i opdina i biskup i dvojitelj, koji je proputovao Evropu, da nadje čudo. I zaista : - otvore se vrata sobe, kroza njih stupa žena pastorova, ide prema mužu, klone na njegove grudi i — umre. Čudo, to je bilo preko naših sila. Bjornson krivo uzima, da je krščanstvo puka vjera u čudesa, u neke fenomene, koji leže izvan svih prirodnih zakona; i pošto se ovo, najshvatljivije od svih čudesa, može riješiti sasvim naravnim procesom kako ga tumači moderna znanost, pjesnik želi oboriti kršdansku vjeru. Na krivoj premisi gradi Bjornson krive zaključke. Na moralnu stranu krščanstva on se ni ne obazire. No kasnije u romanu: „Paa Guds Veie“ obara samo neke zahtjeve krščanstva. Svi zahtjevi, veli on, koji idu preko naše sile, nijesu više ideali, nego pogubne zablude. Pedagog Bjornson u tom romanu misli i to, da strogi vjerski odgoj ubija u ljudima ljubav, a „bez ljubavi nema u čovjeka snage". On zaboravlja, dasu u evandjelju riječi „Tko može primiti, neka primi".
A eto drugi dio drame „Preko sile" ! Na mjesto vjere, mjesto spasa posredovanjem nadčovječnih sila, nastupa vjera u socijalnu pravednost, koja je takodjer „preko naših sila". Elias, sin pastora Sanga, postao je socijalista, pa želi spasti čovječanstvo. Nastane velik, pogibeljan štrajk. Elias je na čelu radnika; no njihova stvar propada: bogatiji su jači. Sad odluči Elias fanatičkim djejom spasti svoje i digne sebe i neprijatelje barutom u zrak. A rezultat? — Nikakav. Kao što je na pastoru Sangu htio pokazati, da vjera u čudesa ne vodi ni do česa, tako B. pokazuje na njegovu sinu, da fanatičko djelo, ako je i učinjeno iz pravdoljubija, vodi samo do propasti. No socijalni de se problem riješiti tek praktičkim reformama i polaganim razvijanjem. A dotle neka se čovjek nada i vjeruje; i za to se dvoje djece u toj drami simbolički zovu Spero i Credo.
Novelističke se radnje B. odlikuj u jezgrovitošeu i dramatskom snagom, pa i stil je njegov tipičan za svu norvešku literaturu ; drame mu nemaju tolike vrijednosti. U njima uspijeva tek onda, kad prikazuje skupštine, burne scene s mnogo ljudi. No najkrasnije su po vrijednosti pjesme njegove, osobito one, gdje pjeva kakvu čežnju. Po tim je pjesmama najppularniji kao književnik, a po govorima, koji su puni radikalnog republikanskog duha, kao političar. Našić.
Ivan Cankar.
(Načrt.)
„. . . čemu sediš poleg mene, kadar sanjam o svoji nedolžni, pozabljeni ljubici? Čemu hodiš z menoj, kamor bežim pred tabo, čemu mi odgrinjaš svoj beli mrtvi obraz, da gledam nanj, da mislim samo na nj? — In ti me ne ljubiš ... ne! V svoji zlobnosti si mi iztrgala dušo in moje telo je mrtvo in gnilo, brez mislij, brez sanj, brez ljubezni .. . Vrni mi dušo! Vrni mi dušo! . . .“
Skoro vedno se spomnim tega le odstavka iz njegove „Čudne povesti" (Slov. Narod), kadar ga le vidim. Beži po ulici, kakor da išče nečesa . . . kakor da išče misli, ljubezni ... da išče duše . .. Oči, globoko udrte in motne, mu nemirno begajo po ljudeh ... le zdaj pa zdaj se zaustavijo na kakem bitju, ki je pa večjidelj žensko. Usta se mu drže na nekak preziren nasmeh, kakor bi se hotele vsakemu rogati . . . Včasih sem ga srečal kako dopoldne neštevilnokrat. Kot furija leta sem ter tja . ..
„Pojdimo, Ada!“ („Ada“, Slov. Narod.)
Pojdimo! To je Cankarjev ideal; on nima miru, nima počitka, obstanka.
„In zdaj je prišla ta noč še žalostnejša, še temnejša, kakor kdaj prej; in jaz sem zaklet, da živim v tej noči, dokler se ne sesedem na kakšnem oglu. A jaz tega nočem, ne morem. Strah me je te noči; kadar odgrnem za trenotek okno in pogledam vanjo, zazebe me po vsem telesu. Zgrnila se je okrog in okrog mene; napolnila je mojo sobo s svojim dušečim, mokrim vzduhom; gleda me ironično, zasmehujoče z vlažnih, sivih sten; zveni mi v uho iz bolnih, trepetajočih glasov klavirja nad menoj; čutim jo v svojih prsih, to žalostno, neizmerno noč, strašno v svoji praznoti in svojem pokoju. Prepojila me je vsega: moje oči so motne, brezizrazne, moja lica suha in bleda, koža na rokah se mi ježi v zoperne ohlapne gube . . .“ „Pismo", Slov. Narod.)
Nervozno drhti, boji se noči, grozne temne noči . . .
Cankar ni nikak filozof, on sedaj samo uživa, t. j. živi . . i Nastajajo sicer v njegovi bolni duši vprašanja: čemu vse to, al. ta izginjajo v grozničavem razkošju njegove sladke ljubezni . . . Sedaj pripoveduje cinično o svoji ljubezni, sedaj skače in peva radosti, da je ljubljen . . . sedaj govori malomarno o lepoti svoje ljubice, sedaj se ji divi, se ž njo veseli, plaka ž njo in se žalosti. Nestalen je, no, to svojo slabost pa opravičuje s tem, da slika vse svoje ljubice kot gnjusne stvorove, katerih „obraz je ilovnat in starikav, oči steklene, okrvavljene, s topim, brezizraznim pogledom" („Mož pri oknu". Slov. Narod.), kadar se jih le naveliča.
„„Tu me imaš, — ubij me! Strgaj mi obleko s telesa in izženi me iz hiše, — da te ljubim! — Ti sam si kriv! Ti sam si kriv! Kod si hodil takrat ko sem te klicala, da se maščuješ? Vsako uro sem te pričakovala in ti nisi hotel priti! Kdo je brez srca, brez usmiljenja? Ti nočeš, da se skonča to prekleto življenje! Kakor
pes si se plazil pred mano, — zato molči, ne očitaj mi! Ti sam si kriv!““
Njeno telo se je treslo in oči so se široko odprle. On je stal ob mizi; jezik mu je bil težak in okoren, — hotel je spregovoriti, a sline so mu prišle na ustna . . . Obrnila se je k oknu in drsala s prsti po šipah.
„Torej naj ostane . . . Kako se ti zdi?“
Krajnik je molčal. Na udih mu je ležalo težko in trdo, kakor bi ga zagrebli do vratu v mrzlo zemljo. Ob istem času mu je prišel na misel zabuhli, penasti obraz nekega neznanega človeka, ki so ga pred par dnevi pol gnjilega privlekli iz vode“.
Cankar riše junaka, ga spremlja v sveh fazah, ko pa pride do odločilnega momenta, takrat pa prestane. Citatelj ostane poparjen, nadejal se je še daljnega razvitka zvršetka ... ali vse to mora iskati sam. Cankar ničesar do cela ne izvede, komentar moraš si zopet iskati sam.
No, v novejšem času sem opazil baš v tem precej napredka. V skici „Kako je gospod adjunkt rešil svojo čast“ („Ljubljanski Zvon" II. zvezek, 1. 1898.) se ta se ne vidi tako jasno kot v načrtu za novelo: „Ti sam si kriv!“ („Mladost", zvezek 5.) Tu je prvi početek prave poti, poti, ktera odgovarja duši Cankarjevi in maniri njegovi. Zakonska nezvestoba in rešitev vprašanja: kdo je kriv ? In tu se vidi precej jasno upliv skandinavskih piscev.
Cital sem nekje, da imamo mi Slovenci mej drugimi lepo se razvijajočimi pesniki in pisatelji tudi zastopnika, neke nam do sedaj popolnoma neznane književne vrsti — dekadenta. Malo čudna, da ne rečem, smešna, se mi je zdela ta trditev, ali podtaknila me je ipak na razmišljanje Kdo bi bil vendar ta „dekadent?" Zvedel sem, da je pod tem imenom dotičnik nazval mladega pesnika Ivana Cankarja.
Pesmi Cankarjeve so istinito lepi izrazi mlade, po uživanju in raskošju hrepeneče duše („Helena".) Vidi se, daje pesnik mnogo čital novejše pesnike, osobito nemške, no, reči smem, da je „pokukal" tudi že v Verlainea in ga poskusil — imitirati.
Najlažje se imitira stil. Cankarjev stil je res skoro dekadentski. So pa li tudi ideje, ki prepletajo razne njegove „vinjete", pripo-vesti in načrte, dekadentne? Govori se sicer, da dekadentom ni dosti za idejo; njim je največ za „Stimmung". No, to bi skoro tudi našel pri Cankarju.
Rekli smo nedavna v „Novi Nadi , da je dekadentizem koketiranje s simboli in radost, da se more v vsem najti nekaj nerazumljivega. Nekje drugje se je zopet pisalo, da so dekadenti ljudje bledi, bolne duše in melanholičnega pogleda in da je književnost, ktero so le ti stvorih, popolnoma nervozna, polna mistike in simbolov.
V koliko bi se vse to moglo reči za Cankarja, za autorja kritike o Aškercu in Funtku?	Z. Pečanov.
Nova hipoteza o kometnim repovima.
Nazad malo vremena znamenito Rontgenovo otkriče iznenadilo je cijeli svijet, a sad ved nam dolazi iz Njemačke drugo jedno otkriče od ne manje važnosti. Prof. Goldstein, ravnatelj astronomskog opservatoriju u Berlinu, otkrio je katodične zrake na suncu. Ima torne vee devet godina, otkako je Goldstein mislio poduzeti neka eksperimentalna istraživanja na katodičnim zrakama i u tu je svrhu bio dobio od njemačke vlade potrebita sredstva. No samo od vremena do vremena izlazio je u to devet godina, u „Analima" opservatorija, po koji člančič o rezultatima Goldsteinovih istraživanja. Valjda bojazan, da ga drugi ne preteku, potaknula je Goldsteina, da je, tek u kratkim črtama, u zadnje vrijeme razložio svoje otkriče.
Profesoru Goldsteinu, ima torne več nekoliko godina, pošlo je za rukom eksperimentalnim načinom, s pomoču katodičnili zraka, proizvesti mnoga karakteristična svojstva kod kometa, osobito pri svjetlim radijacijama kod kometove glave i pri njegovu repu. — Način proizvadjanja temelji se upravo na ovoj činjenici, koju je otkrio glasoviti englezki prirodoslovac William Crookes. U cijelom prostoru, u kom katoda (negativni pol induktora) proizvadja neka ispražnjenja u veoma razrijedjenom uzduhu, te nastaju sasvim slabe vrsti katodičnog svjetla, pokazuje se tod rečenih električnih zraka odredjena odbojna sila, koja se porodi na katodi; a ova odbojnost pokazuje se takodjer i na površini čvrstih tjelasa, postavljenih u prostor, na koji djeluju katodične zrake. Ovo je u istinu nalik na pojave kometa; u torn slučaju, po spomenutim teorijama, imalo bi se sumce smatratrati središtem repulzivnih zraka, što djeluju u cijelom svemirskom prostoru, u kom se dogadjaju svjetii pojavi. I doista, po najnovijim rezultatima, ima se sunce smatrati izvorom veoma dugih katodičnili snopova; dok je komet, koji nije nista drugo nego skup čvrstih tjelašca u razrijedjenim parama, sličan čvrstim tjelesima, donesenim u odbitni prostor, koji se, kako se kod eksperimenta vidi. počinje u repulzivnoj katodi, te se brzo pretvara u šuplji paraleloid z ritka.
Na ovaj je način prof Goldstein, jedino eksperimentalnim sred-stvima, mogao oponašati velik dio karakterističnih kometovih re-pova i mogao s toga rastumačiti za ove pojave neke osobine, več konstatovane u ovim zadnjim godinama s pomoču fotografije kometa, osobine, koje su u očitom protuslovlju s teorijom, koja se do sada održala. Na tim fotografijama, naročito na rubovima i na nekim mjestima repa, opazile su se ogromne i veoma brze promjene, kakvih do tada u toj rnjeri nikad nijesu vidjeli. Sad se to bez ikakva ustručavanja može tumačiti tim, da se spomenute promjene na repovima dogadjaju ne poradi projekcija različnih dijelova mase kometa, kako tumači sadašnja teorija, nego samo radi djelovanja svjetlosti i radi šiljanja svjetlih ekscitacija u različne smjerove. Sa svim tim rezultati ovih eksperimentalnih oponašanja kometa nijesu
potpuni, jer nije još moguee dobro oponašati katodičnim zrakama osobine nekih repova. Treba dakle još mnogo i mnogo eksperi-menata izvesti i to mijenjajuc-i eksperimentalna sredstva. No pored toga može se redi, da po mišljenju, koje se osniva na najnovijim rezultatima, ima nade, da de se upotpuniti oponašanje kometa i tako nadi teorija, koja de ovaj pojav sasvim rastumačiti. Pošto je uspjelo eksperimentalno oponašanje glavnih obilježja kometa, sva-kako je mnogo vjerojatna hipoteza, da ima veoma prostrani prostor, na koji utječu sundane katodidne zrake; a kad o ve, premda su nevidljive, udaraju o površinu drugih svemirskih tjelesa i tjelašca, stvaraju nove dimbenike, koji utjedu s pomodu svog odbitnog dje-lovanja.
1 riješenju drugih mnogobrojnih problema dolazi ovo u prilog; medju ostalim i tumadenju nedvojbenih utjecaja sunea na električne i magnetične pojave na zemlji, osobito na polarno svjetlo, na oluje, na magnetidno stanje zemlje i na zemaljske elektridne struje, opažene na brzojavnim linijama, — što je sve do sada teško bilo razjasniti.	Thales.
Literarna kronika.
Knjige „Matice Hrvatske“ za god. 1897.
Njemačka književnost do smrti Goetheove. Napisao Robert Pinter. Slike iz svjetske književnosti sv. V. Naklada „Mat. Hrv.“ Zagreb 1897. Str. XVI. -f-439. 8". Oijeua 2 for.
Medju „ Matičinim“ radnicima javio se ove godine jedau novi — gosp. Pinter, profesor germanista, koji je u svojoj knjiži ocrtao razvitak njemačke književnosti do smrti Goetheove. „Matica11 nije ni do sada još dospjela do toga, da jednom ipak izda povjest ili bar dio povjesti novije hrvatske književnosti, premda ved imamo n. pr. rusku gotovo u detalju. Čudan je uopde pojav, da svi naši kritičari, koji su se nešto više digli nad frazere i gramatičare, počinju uvijek da pišu o tudjim književnim pojavama. Sabi d n. pr. i nije drugo pisao do li referate iz tudjih literatura; a Jakši je, čini se, talijanska novija književnost bolje poznata nego sama hrvatska. Pri torn je pogibao, da svi upanu lako u ponavljanje tudjih misli; i tako smo dobili cijele knjige ekscerpata i reprodukcija bez ijedne pozitivne, nove, samosvojne ideje. A drugo — naša kritika, u koliko je i ima, baš je s toga razloga slabo uplivala na pisce i opčinstvo: pisaca se nije tičala, a opčinstvo u nas i onako nema smisla za čisto književne, osobito tudje, pokrete. Neki su se od naših kriti-čara uza to odviše zarazili idejom ,,1’art pour l’art“, pa postadoše kozmopolitski i za to ne razumiju pravo naših potreba. Možemo sa zadovoljstvom reči, da je pisac ove knjige pošao drugom stazom; on ne piše svoju povjest njem. književnosti ni da nas zablješti mnoštvom detalja ni da poda čisto literarni prijegled njena razvoja: on i nije potpun literarni povjesničar, nije kritičar. Gospodin Pinter gleda na njem. književnost kao čovjek, koji hoče da od toga
za nas Hrvate kakve koristi bude, da iz života i djela tih pisaca što naučimo, da ih upoznamo ne kao kurijozitete nego kao pojave naroda, od kojega smo primili mnoge dobre i zle utjecaje. Pa za to i u čitavom ocijenjivanju plodova i pisaca njem. literature Pinter postavlja se više na socijalno (da tako rečem) nego na umjetničko stajalište: za to i govori mnogo više o djelima, na kojima se vidi korisnost ili štetnost nove koje teorije, mnogo više ras-pravlja o samim pokretima nego o umjetničkoj strani njihovoj. On u svojoj knjiži hoče da pouči našu publiku. Za to se u ovoj knjiži na mnogo mjesta spominju stvari, koje mora da su čovjeku, malo verziranijem u književnosti, dobro poznate; nego za dvanaest tisuča „Matičine11 publike bilo je ne samo korisno, nego upravo i potrebno, da so u razlaganje upliču takve stvari kao što je n. pr. govor o tragičnoj krivnji, o romantizmu i klasicizmu itd. Ovako če ovu knjigu moči čitati i manje naobražena publika, kao što je to naša u večini, a opet če i drugi moči u njoj na okupu i na zgodnom mjestu nači mnogo što, što je inače porazbacano i teško nači. On je prije svega nastojao da piše za nas, — i to je, što ovoj knjiži diže vrijednost nad sve dosadašnje „Matičine11 publikacije ove vrste. Pedagoško stranu svoga rada proveo je pisac veoma brižno, pa je nastojao i kod razmatranja života pojedinih pjesnika razvijati veoma zdrave nazore. Nešto je s toga trpjela kritička strana, pa je i o filozofsko-pjesničkim djelima, koja za našu publiku ne bi bila od tolikoga interesa (,,Faust“), rečeno razmjerno malo. I u samom stilu nastojao je g. Plnter, da bude što bliži našoj puhlici. Njegov je stil pun prispodoba i opisa; nije hladan, kritičarski, nego živ, na mnogo mjesta provijava ga dah narodne fraze No gdjegdje zašao je g. pisac ipak predaleko; tako ga je na str. 342. zanijela misao o slobodi pjesnikove duše do ovih riječi: „Pjesniku zabraniti pjevanje znači ptici pjevici zabraniti njen pijev ili gromu glas i suncu sjaj. Priroduih pojava ne može nikakav tirjanin zabraniti, a pjesnik da pjeva — to je kao prirodni pojav. Kako ptica umije odletjeti obijesnu dječaku iz kaveza, kada je muči, tako je pobjegao pjesnik Schiller tirjanskom vojvodi iz njegove zemlje. Prekletstvo je tirjanskih vlada, da ne trpe, pa za to i nemaju ni pjesme ni pjevača; sva je njihova pjesma jeka ropskih okova11. Za poviest ovo je svakako malo odviše — poetično! A na nekoliko mjesta ima sasma suvišnih detalja kao n. pr. (str. 306.) opisivanje vojvotkinje Amalije, njenih „lijepih ruku i nogu i laka, ali veličanstvena hoda“. Ako je i pisca ua mje-stima njegovo popularno prikazivanje zavelo do ovakvih digresija, to su ipak sitnice, koje ne umanjuju mnogo cijene knjiži. Pa ako i nije pokazao kriti-cizma i elegancije prikazivanja (toga mu u stilu nedostaje), a ono je u svojoj knjiži nanizao i u književnom i u socijalnom pogledu mnogo zdravih nazora. Za to je što toplije preporučamo našim djacima, jer če im ona ispuniti mnogu prazniuu školskih tekstova i pribaviti jasan pogled na književnost naroda, od kojega smo uvijek primali mnogo dojmova.	H.
Vrieme. Črtice iz metereologije. Napisao Oton Kučera. Sa 113 slika i 6 karata. Zagreb. Izdanje „Mat. Hrv.“ Str. 351. Cijena 2'50 for. 8°.
Ovo je doista najzamljivija knjiga izmedju ostalih 9, što ih je „Matica Hrvatska11 ove godine izdala. Poznati hrvatski pisac na znanstvenom polju, Oton Kučera, koji nam je u lijepoj formi i lakim stilom do sada u dvjema knjigama predočio razvoj i veličinu dviju grana fizike: elektriciteta i astronomije, pruža nam sada evo i treču knjigu, koja se bavi koliko zanimljivom, toliko i
korisnom, ali još veoma malo proučenom granom fizike: metereologijom. I tim se harem donjekle, ispunila ona velika praznina, koja je kod nas vladala na polju egzaktnili znanosti.
U ovoj nas knjiži cijenjeni pisac upoznaje s najnovijim tekovinama ove još veoma mlade prirodne nauke, koja uz astronomiju najviše zanima učene kru go ve, a čeka je ogromna zadača, da čovjeku proreče, kakav če biti su-trašnji dan, je li mu prijeti koja nesreča, od kuje če se moči za vremena obraniti.
Knjigu hih, kratkoče radi, razdijelio na četiri dijela: prvi, koji se bavi uopče uzdušnim oceanom, (L); drugi, u kojem ima govora o toplini uopče i o toplini u uzdušnom oceanu napose (II., III.i; treči, u kojem »u protumačene sve pojave u uzduhu (IV., V., VI., VIL, VIII., IX.) i napokon četvrti, koji govori o pogadjanju vremena
II prvome dijelu pisac vjeStinom, kojom on umije, uvodi nas u metere-ologiju, pa nam tumači narav, sasto iuu i visinu uzdušnog oceana i važnost njegovu za životinjski i bilinski život na zemlji. Osim toga u ovom dijelu ima i zauimljiva mala digresija o zrakoplovima i zrakoplovcima, koja ovdje baš veoma zgodno pristaje. Dobro je učinio g. pisac, Sto se na ovom mjcstu takodjer nešto poduže pozabavio počelima kemije, koja se u »adašnje vrijeme veoma razmahala, a nemarno o njoj, bar Sto je meni poznato, osim školskib tekstova nego jediuu Šulekovu „Lučbu za svakoga", izdanu od „Matice" za godinu 1887.
U drugom dije'u ima govora o toplini. Tu nam pisac predočuje neke elementarne, za kasnije razumijevanje neophodno potrebite pojave topline, pa logičnim postupanjem dolazi do „nnjveče te kovine fizikalne u ovome vijeku“i?), do teorije, da toplina kod tjelesa nije drugo nego njihov > molekularno gibanje, premda valja opaziti, da su več prije neki prirodoslovci držali ovu teoriju. ali je uijesu znali dokazali. Ne znam, s kojega uzroka nema medju termometrima, koji su ovdje opisani, ni spomena o kovnim termometrima, od kojih su neki, osobito Breguetov, veoma čutljivi, pa s toga i jako često rabe u naučne svrhe.
U drugom poglavlju ovoga dijela, kod tumačenja različnih izvora za zemaljsku toplinu, g. se piscu potkrala mala netočnost u pogledu topline, Sto je zemlja od stajačica dobiva. Tu se naime navadja, da je ta toplina gotovo ravna sunčanoj, dok se iz Pouilletovih računa vidi, da je toplina, koju zemlja od stajačica prima, Vn sunčane topline (t. j. topline, koju zemlja priina od snnca). Veoma je pohvalno, Sto ovdje nalazimo mali osvrt na naše metereološke postaje, i što su sakupljeni, baš piščevim trudom, podatci srednje temperature nekih mjesta Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Istre, Bosne i Hercegovine.
U trečem, najglavnijem dijelu knjige, u povečem članku, s dvije priložene karte, lijepo je protumačeno sve ono, što spada na tlak zraka, dok sti u slije-dečim veoma zanimljivo i po najnovijim nazorima prikazani pojavi kiše, rose, mraza, magle, oblaka, snijega i tuče Osobito je spomena vrijedan opis različnih vrsta oblaka, postajanja zloglasnog alpinskog vjetra fohna i način pogadjanja mraza. Nego što se tiče poglavlja, u kojem je govor o vjetrovima, iskreno ispovijedam, da me je začudilo nenaravno i nejasno tumačenje sveopče cirkulacije uzduha. Evo, kako je cijenjeni pisac tumači: U pojasu kalma uzduh se diže vertikalno u vis i toga gibanja ne osječamo kao vjetar, za to je to pojas tišina. Sa sjevera i juga teku na dnu oceana uzdušne struje k elcva-
toru : to su oba pasata ... Več negdje oko 30. stupnja te se visoke struje spnštaju k zemlji i vračaju dolje opet k ekvatoru. Na sjeveru i jugu obih pasata sastadosmo ponovno dva pojasa tišina . . . U pojasu oko ekvatora uzduh se uvijek diže u vis, a sa sjevera i juga dotiče stalne uzdušne struje na dnu uzdušnog oceana, dok u višini mase uzduha odtiču. Baš je protivan pojav u tišinama na obsatnicima . . . Ovdje teku u višini sa sjevera i juga mase uzduha dolje na površinu zemaljsku, a poradi toga na dnu uzdušnoga oceana teku protivne struje na sjever i na jug. Ovdje se dakle uzduh spušta dolje, pa na dnu uzduha i tlači jače . . . Makar kako bili nepravilni vjetrovi u torn kraju, jedan opčeni zakon probija na vidjelo: u donjim vrstama uzduh struji od ekvatora k polu, a u gornjim od pola natrag prema ekvatoru.
Kako se iz ovog opisa, a još bolje iz slike 87. vidi, ovo je kolauje nerazumljivo. Jer kako može uzduh, koji se vrač diže s ekvatora, ohladivši se u bližini obratnika, pa spustivši se tu na zemlju i proslijedujuči svoj put do pola, vračati se kao donja uzdušna struja k ekvatoru, a da ne poremeti polarne tišine, za koje se ved temeljito zna, da postoje. A kad ove postoje, treba da se držimo jedine teorije, po kojoj se mogu protumačiti t. j. teorije slavuog američkog učenjaka i pjesnika Maurya, koja se u kratko može ovako svesti: Pošto se uzduh, radi velike vručine na ekvatoru, diže i pravi baro-metrički minimum, to prema njemu teku sa sjevera i s juga hladne uzdušne struje: to sn alizeji (pasati). Uzduh, koji se diže, razlijeva se na sjever i jug. te putujuči k polima (protualizeji) ima sve manju i manju temperatura; kod 30, —35. parelele spušta se okomito na zemlju i svojim tlakom prouzrokuje tu barometarski maksimum, od kojega manji dio uzduha teče prema ekvatoru, a vedi ide naprijed k polima (promijenljivi vjetrovi). Ovdje se, pošto sa svili strana ekvatora dolazi, susrede ili bolje redi sukobi, te se radi toga diže u vis, da se opet, opisavši po prilici broj 8, kod ekvatora na zemlju spusti i opetuje svoj put. Na ekvatoru, na obratnicima i na polu, gdje se uzduh uzdiže, odnosno spušta, nastaju s toga tišine, od kojih je osobito ona na obratnicima (tropi-kalna) veoma nestalna, jer se cesto iznenada u njoj pojavljuju vihrovi, koji znatno uplivaju na tamošnje klimatičke prilike.
VII., VIII. i IX. su najljepša poglavlja ove knjige glede stila i glede pojava, o kojima je govor. Samo je žaliti s jedne Strane, što kod tumačenja Juge nije spomenut jedan naš glasoviti Dalmatinac Autun de Dominis, koji je prvi pokušao da protumači, kako nastaje duga naravskim a nipošto vrhu-naravskim načinom, kako se do onda opdenito mislilo; a s druge Strane, što se ne nalazi nikakvo tumačenje vihrova i vijavica, nego je prosto navedeno nekoliko primjera i pustih opisa, od kojih su mnogi mogli izostati. Dakako da o postanku ovih uzdušnih strašila još nema stalnih podataka, ali iz rada mnogobrojnih pregaoca na ovom polju, kao što su: Olmsted, Covoles, Seebach, Keye i dr. može se več sada izreči dostatnom spremnošču teorija, da svi ovi pojavi ovise o razlici temperature pri mirnom uzduhu Ova se razlika može izravnati mirnim putem, bez ikakve znatnije posljedice, a može opet i naprasito i onda eto gotovog ciklona, vihra, tornedosa, pijavice itd.
U posljedujem dijelu, u dosta jezgrovitim izvadcima, ispripovijedana je povjest pogadjanja vremena od najstarijih vremena do danas, kao i znau-stveni način današnjega pogadjanja.
Uopde ova knjiga, ako ima i nekih mana, u cijelosti je uspjela i ima svoj „raison d'etre; jer de onaj, koji do sada nije imao ni pojma o metereologiji, modi sebi sastaviti dosta bistar pojam o ovoj najnovijoj znanosti, koja je još u povojima, ali gigantskim koracima stupa prema svojoj odredjenoj meti. Glede stila, jezika i j as nore tumačeuja moram priznati, da je nadilazi „Naše nebo“, koje je, po mom skromnom mijenju, jedno od najljepših djela znanstvenih u našoj literaturi.
Kad smo u ovoj prigodi, spomenut du, kako je veoma žalosno, što se u nas tako nemarno, gotovo nikako, goji pozitivna znanost. Dok drugi izobraženi narodi žrtvuju stotine i hiljade ljudi i stotinu milijuna novca na njezin žrtvenik, što radimo mi? — Mi u medjusobnim borbama zaboravljamo na sve one blagodati i zadovoljštine, koje čovjeku podaje proučavanje „onog modnog božanstva dana, koje drži čvrsto uzde napretka“, zaboravljamo, da „dostojanstvo čovječjega uma ne može da se zadovolji jedino površnim poznavanjem upravo onih stvari, o kojima ovisi život čovječji, nego hode da upoznade sve zakone i prirodne sile svekolike prirode, koja ga okružuje.
Thales.
*
Zapreka. Napisao Branimir Livadii. Preštampano iz sarajevske „Nade". Cijena ? Strana 56 u 16-ni.
Noveleta je ova pisana u obliku dnevnika, što ga bilježi Klara, mlada žena Gjure, za koga se udala protiv svoje volje. Došla je na selo sa svojim malim sinčidem Jnricom, da se mali oporavi od bolesti, i upoznala se s Ankom, kderju susjednoga trgovca. Klara zavidi Anki njenu svježu djevojačku ljepotu, pa kad opazi, da je Anka zaljubljena u Radoslava, Klarina ljubavnika iz mladih dana, pojavi se u njoj neki ljubomor: ona hode, da san prve ljubavi opet pr.oživi i otme tako Anci njenog ljubavnika. Napokon ipak vidi, da joj nema mjesta na selu, i ona, nauživši se cjelova Radoslavljevih, u mladosti nedoželjenih, vrača se u grad k svome mužu, želeči dvoje mladima ouu sredu, koje nije imala sama. No doznavši Anka za njen odnošaj s Radoslavom, odbija ovoga, kad ju je htio zaprositi u oca. . . . Klara je razorila sredu dviju duša. Ona nije toga htjela, ona je morala da dovrši početak svoje prve ljubavi : ona je još negda odbila Radoslava od sebe, dok je on još samo o njoj sanjao — odbila ga za to, jer nije bila dosta jaka da odbije Gjuru, koji joj je obedavao udobniji život, da se usprotivi želji roditelja, da udovolji srcu. Klara nije osobita žena; ona je puna i slabosti i vrlina obične gradjanske ,.guščice“. Ona nema u sebi onih jakih strašnih želja dama iz visokog svi-jeta, niti je naivna kao gospojica Anka. Ona nije proživjela svoje mladosti potpuno, nije stupila u brak zrela za nj, pa eto nije ni shvatila pravo dužnosti majke i žene. Njoj su Gjurina pisma dosadna, mali joj Juriča ne leži osobito na srcu, — nije zrela za majku. Ona traži nešto, ali ne zna, što bi to bilo; i tek kasnije se dosjeti, da traži — svoju prvu ljubav. Ona je tu prvu ljubav na pola prekinula, nije proživjela onu kušnju, u kojoj mlada curica postaje djevojkoin, nije iskušala onog užitka, koji je nužda mladog srca.
Klara traži život — život, koji nije upoznala prije braka. Klara ne traži od Radoslava drugo, no da proživi čas, u kojem se duše spajaju cjelo-vima, čas topline, čas žarke slasti, o kojoj sanjaju mladi ljubavnici.
Klara nije zla, nije pokvarena; ne možemo da je osudimo, što je morala da proživi u braku ono, što druge proživljuju prije braka. Klara nije pala — kasnije bit de možda dobra žena i majka; no razorila je sredu Anci, a i Radoslavu — po drugi put. I on nije je više ljubio prvom ljubavlju, i on joj se podao samo za to, jer je san prve ljubavi tražio svoj vrhunac, ni on nije ništa skrivio Anci . . .
Livadid nije bio ni malo tendenciozan, niti je litio da riješi koji problem, ved nam naprosto ocrtao dušu Klarinu. Pisac se zadovoljio s tim ; a zadovoljio je i nas, jer je tako njegova psihologija naravnija. Teško je bilo muškarcu napisati dnevnik jedne žene, no pisac nam je taj dnevnik dobro imitovao, i u toj imitaciji stoji cijena pripovijesti. Ostalo, osim par opisa (lov na pastrve kod mlina), ne daje „Zapreci“ vedu umjetnidku cijenu. M.
*
„Slovanska knjižnica". Snopid 73—74. Cena 36 kr. Urejuje in izdaje A. Gaberšdek. „Strahomir", izvirna romantiška igra v petih dejanjih. „Mlada Zora11, romantiški igrokaz v treh dejanjih. V Gorici, 15. maja 1898.
O slovenski drami ne moremo govoriti. „Poskusi" dr. Vošnjaka, prof. Ant. Funtka, Pirca, Vatroslava Borštnika, Antona Medveda in drugih niti malo ne odgovarjajo dramam. O vzroku tega brezbrižja za dramatsko literaturo se je napisalo že mnogo. Skoro vsakdo je povedal nekaj novega. Najboljše je o vsem tem napisal še Govdkar v 3. broju „Mladosti11. Iz pustil je pa vendar glavno; omenil ni, da Slovenci znto nimamo nikakih dram, ker se bojimo ptujine, ker mislimo, da imamo doma vse. Naši pisatelji se repre-zentirajo iz semenišd, k vedjemu iz vseudilišd, kjer jim je glavna stvar: kavarna. So sicer mej njimi častne izjeme. Največ jih pa samo radi tega gre na Dunaj, da doverši svoje nauke, da postane „dr.“ — ne pa, da se naobrazi v vseh znanstvenih strokah. Naši ljudje ne gredo v gledališče radi drame same, temveč radi — občinstva. Stara pesem 1 Oni pa, ki bi mogoče to i uči-nili, nimajo sredstev. Repertoar ljubljanskega gledališča pa niti malo ne odgovarja današnjemu duhu . . . Navzlic vsemu temu se pa vendar pojavljajo
mlade sile, ki bi nam rade stvorile dramo ali.........zaman! Nedostaja jim
znanja. Mi se pa tešimo: si desint vires, tamen est laudanda voluntas — ne premislimo pa, da bo zelo slabo za nas, ako bo vedno „voluntas" hvalevredna. Tu pred seboj imam dve drami, to je: dve romantiški igri. Prvi je naslov „Strahomir", izvirna romantiška igra v petih dejanih. Spisal jo je Ivan Benko. „Dejanje se vrši za časa turških vojski na gradu Sleme in njegov okolici11. („Vse pravice pridržane11.) Branko, grajščak na Slemenu, pusti svojo soprogo Jelo v varstvu zapeljivega in strastnega Strahomira in odide v boj proti Turkom. Strahomir napada Jelo, naj se mu vda, a ona noče. Obljubila je bila možu pri oltarju večno zvestobo. Strahomir jo nagovarja z lepa, z grda ... a ne ide. V gradu gospodari kot divjak. V tem pride pa Branko s hlapci in kmeti. Strahomir se zboji, ubije Jelo in zbeži v temno noč. Hlapci teko za njim, ga vjamejo in ga pripeljejo pred Branka, kjer se po brezmiselnem in nelogičnem monologu „probode11. Ne vem, čemu je pisec to le dejanje prenesel v „za časa turških vojska11 ? Li mu ni znano, daje zgodovinske drame pisati jako težko; prilagoditi se morajo tedanjemu življenju in
biti torej slika one dobe. Pisec „te dobe“ ne pozna, to je tu sijajno dokazal. Pa bi se li dejanje njegovega „Straliomira11 ne moglo odigrati brez srednjeveških kostumov lepo v fraku in cilindru — v sedanjosti? čemu torej „Stra-homir“ (!), zakaj ne Oton, Alfred, Milan? Vsaj bi mu bili le-ti bližji, bi si jih mogel vsaj ogledati — Strahomira tako ni. „Igra" bo ugajala, vsaj se v nji tri umorstva, dva morilca, boj, vihar, temna noč, ogenj, psevdo-menih... In to je za naše ljudi kakor nalašč. — Sujet drugega „romantiškega igro-kaza v treh dejanjih“ „Mlada Zora* od Milovana je vzet iz prekrasne narodne pesmi istega imena. Kaj je zavelo g. autorja, da je šel pisat ta-le igrokaz, to naj ve večni Bog. Tudi njegovemu „delu“ so vsa „prava pridr-žana“, To mi se zdi popolnoma prav, Bog ne daj, da bi se kdo vanj zagledal 1 „Mlada Zora“ bi bila slab libretto, da niso posamezni solo-spevi predolgi in da je malo več zborov. Dejanje se vrši okoli leta 1450. v celjski „okolici". Milovan je v toliko konsekventen, v koliko je sledil narodno pesem, ko je le to zapustil, je zašel v absurdum . . . Grajščaki so našim piscem zelo mili, no, narodu našemu pa niso bili niti malo. Pa . . . tempora mutantur et nos mutamur in illis.
„Slovanska knjižnica" ki je izdala ta dva delca", je precej zagrešila. Žal nam je je; priporočiti pa kar ne moremo teh dveh snopičev, dočim priporočamo z veseljem prejšnje štiri, kjer je opisal učitelj Ljudevit Stiamj/ svoje potovanje „V Petrograd". Slovenci imamo dobrih potopisov do sedaj še jako malo. Stiasnyjev sicer ni nikako osobito delo, ali vsaj odgovarja našim skromnim zahtevam. Ko prečitaš njegove „potopisne crtice" imaš skoro jasno sliko o krajih, kjer je g. autor hodil. „Goriška Tiskarna si steka od dne do dne čim dalje lepše zasluge- V „Slovanski knjižnici" nam je donesla precej lepih prevodov, posebno iz ruskega; pred kratkim je izdala „Ročni rusko-slovenski slovar" in „kratko slovnico ruskega jezika" od prof. M. M. Hostnika, ki nam je zelo dobro došel. Kaj takega smo že precej dolgo pogrešali.
Dobro bi bilo, da se ga omisli naše dijaštvo in da le ta zameni nemške slične vrste. Velja samo — 150 gl.	—čev.
*
Pod jarmom, (Ilo/yb hi-oto), Roman iz bugarskoga života u oči oslobo-djenja ispod turskoga jarma godine 1876. Napisao bugarski Ivan Vazov, preveo i uvod napisao Dr. Fran S. Gudrum. Križevci 1898. 8° str. XVI + 474 -|-XII. Cijena 2 for.
„Pod jarmom" je prolog bugarskom oslobodjenju. Pisac kano da je tu sabrao sve one uzdisaje, onu nevolju i uzrujanost svoga naroda patnika, koji je čaiuio više vijekova u ropstvu. Tu vidimo narod, kako se nemirno trza, prije no što če da se probudi. To su početci velike epopeje od godine 77. na Balkanu, to su oni jalovi pokušaji, koji se javljaju prije svakog velikog čina, oni plamičei, što naviješčuju veliku provalu požara, iz kojega niče ili prava sloboda ili smrt narodnja. Ivan je Kraljič, koji se kasnije prozvao Ognjanov, tip revolucionarca prije opče revolucije, galeb pred oluju, nemirna, nepomirljiva narav, još prilično osamljena. Pobjegao je iz turske diarbekirske tamnice, povratio se u Bugarsku, da digne ustanak, i uspirio raju protiv Turaka. Za tamne i burne noči podje mu za rukom da umakne progonu straže i turskim
tanetima, te nndje utočište u znauca čorbadžije Marka i nastani se u Bijeloj crkvi. Tu steče simpatij? gradjanstva i ljubav nježne ijunačke učiteljice Rade Medjutim tjera dalje svoj „stari zanat11 — potiče na revoluciji!. Ubrzo nadje saveznika u doktoru Sokolovu, a pomaže mu i drug Muzatlijski, koji se nastani takodjer u Bijeloj crkvi pod imenom Jaroslava Brzobezuneka, Austri-janca. Bunjenje polako napreduje, jer Kirjak Stefčov, koji mrzi Ognjanova, radi o izdaji. Sokolova ulove i zatvore, jer su našli u njega buntovnih proglasa, koji su istinu bili Ognjanovljevi. Ali plemeniti baj Marko sretno stvar zabašuri; i Sokolova puste na slobodu. Ognjanov ipak mora da bježi, jer je Stefčov uanjušio, da je on ubio dva Turčina one burne noči, kad su htjeli ubiti vodeničara Stojka i silovati njegovu kčer. U bijegu ga spasi dosjetljivost; no ipak, ranjen u nogu, leži u Verigovu. I tu mu je narod sklon. Stefčov opet snuje izdaju i slučajem samo spase se revolucionarni odbor, kad je viječao. Ognjanov se opet vrača u Bijelu crkvu, vjeri se s Radom, i otprema je u Klisuru. Ustanak napreduje; no silno doima se Ognjanova vijest, da mu je Rada nevjerna. Uz to raspršuju Turci četu ustaša, koja se branila topovima iz trešnjeva drveta. I sada uvidja Ognjanov, da nije još bugarski narod zrio za revoluciju i vrača se u Bijelu crkvu, nadje vjernu Radu i Sokolova i oni se uklone u vodenicu. Tu ih Turci zateku; Rada umre, Sokolov se ubije, a Ognjanov u borbi junački pada. Turci nose kao trofej njegovu glavu, a ne-kada republikanska Bijela crkva viče: „Živilo njegovo veličanstvo sultan!11
Ognjanov je pao s dvim svojim kumirima, kojima se jedino klanjao : sa svojom Radom i s Bugarskom. Veoma je zanimljiva ličnost Ognjanova i pisac opisao ga je s mnogo ljubavi. On se šulja kao mačak. ubija iz zasjede ; ali zna i da se hrabro, junački bori, — žestok je, smjel, zanesen rodoljub, strastvena duša. Izdajstvo ga i nasilje peku i on im se osvečuje, gdje samo može. On je i velikodušan i nepomirljiv protivnik i ljubomoran; plače, kad vidi rasulo nakon bitke s Turcima : nemiran je to, ali naskroz pošten duh. I Radana, ta plemenita djevojka, koja je živjela samo za ljubav, u životu smjerna i ponižna, koja je čuvala svoju čistoču, očajava, kad čuje, da Ognjanov o njoj dvoji i hoče da umre na Klisurskim razvalinama. Straža je ustaša spasi i kad ona hiti, da spasi Ognjanova, snalazi je s njim i Sokolovem smrt. I Sokolov živi za iste ideale kao što i njegov drug; i on ljubi Laiku, i on je smion, strastven, — makar se ne vere po gorama i ne bježi iz tamnica ; no on nije tako jak kao što mu je drug, ne trpi toliko i klonuo bi, da ga drug ne diže i ne bodri. Klonuo bi, da vidi sve one strahote, izdajstva i pakosti, što je sve inorao da iskuša Ognjanov. A jadni onaj narod, za koga oni rade, koji naj-brže klonu 1 Vazov je prikazao taj narod, to zaledje, u sijaset najrazličitijih lica, u bijedi, izdajstvu, oholosti i sebičnosti. I mi rado vjerujemo, da ima onakih junaka, kao što je Ognjanov, dok ima i ljudi Stefčovljeva kova, koji izdadu odbor, Ognjanova i Sokolova iz ljubomora radi Laike, a ipak se skrivaju za tudjim ledjima.
Jedna izmedju dobrih, a plahih duša, je baj Marko, koji bi se borio za svetu ideju, ali se boji, kad pomisli, da bi u tom boju mogla pasti i njegova djeca; te poslije pada Ognjanova odlazi u progonstvo izvan domovine. Oso-bito su pak simpatično prikazani rodoljubni kaludjeri, koji su stekli velikih zasluga za slobodu Bugarske.
Bugarska se oslobodila, kad je več bio Ognjanov mrtav; ali on je upalio prvu iskru, a to je najteže. Tu je Bugarsku prije oslobodjenja prikazao Vazov jasno, objektivno, vjerno. Na početku romana nalazimo još prilično romantike, ali bit če da je donašala sobom sama situacija, u kojoj je Kraljič stao da radi. A najposlije i cijela je ona borba bilo nešto, što naginje na romantiku. Uza sve kasnije realistično črtanje (osim nekojih mjesta, gdje je očita patriotska tendencija na uštrb naravitosti), upada u oči to, što nema dovoljno psihološke analize, koja bi nam protumačiia mnogu nejasnu stranu u duši i radu koje od glavnih osoba. Ima gdjegdje i koja suvišna epizoda, koja služi samo za to, da osvijetli koju stranu značaja glavnoga junaka, a nije od nikake važnosti po radnju niti je pravo motivirana (uapšenje Sokolova, da se istakne veledušnost Ognjanova).
Što inače odlikuje pisca, to su krasni opisi i na mnogim mjestima upravo dramatska snaga prikazivanja. Kompozicija je takodjer vješto osnovana i gradacija izvedena lijepo. Možda nije udovoljeno etičnom čuvstvu, što izdajica Stefčov izlazi nekažnjen; no tko poznaje nešto kasnije dogadjaje, znat če, da ovaki ljudi nijesu dočekali miran konac.
Mi Hrvati, koji smo se veoma živo bavili Bugarima za doba njihova ustanka i kasnije u polovici osamdesetih godina, morali bismo da obnovimo duševnu vezu s bratskim nam narodom i da ga upoznamo više, no što nam je sada znan. „Pod jarmom1' kao najbolji plod novije njegove pripovijedalačke literature morali bismo marljivo čitati i zahvalni biti g. prevodiocu, da nam ga je preveo, i ako imade u jeziku prijevoda dosta germanizama i sličnih manjih nedostataka.	B.
*
Lira planinskoga Hrvata. Svezak II. Spjevao za narod Dane Kroparski 16° Str. 120. Zagreb 1897.
Gospodin nam autor nije poznat kao pjesnik ni iz kojega od naših listova; a več drugom evo izlazi pred nas sa svojom zbirkom pjesama. To i nehote pobudjuje sumnju, da su mu mnoge pjesme oblijetale tudje pragove, jer nekako kanda i zaudaraju po uredničkim koševima. Bog zna, što je g. Kroparski mislio izdavajuči svoje „duševno cviječe"! Možda je htio da se samo naruga poeziji, puhlici, ili napokon — samu sebi?! Uzevši sve o sve, bit če, da je g. Krop. jedan od onih ljudi, koji svom šilom hoče da budu veliki; kao pjesnik pak napose od onib, kojima je sva poezija u rimovanju — ovdje nota bene jako slabu — i u — poetskoj licenciji. Njoj je g. Kroparski upravo i kožu oderaol
Kad čovjek pročita njegovu zbirku, teško odahne, kao da je učinio kakovo veliko djelo. Shvačanje poezije u njega je uopče neobično, premda nije osamljen. On misli, da za poeziju i ne treba drugo nego vještine i okretnosti u izražaju — od česa u njega ništa nema. Ako se pri torn uzme još na um, da je g. Kroparski kadar sve u pjesmu strpati, onda nije nikakovo čudo, što u svoj njegovoj knjiži za pravo i nema nikakve misli, ideje, van samo riječi, više puta besmislene riječi, kao na priliku što je pjesma „Veliki političar", koja doslovce glasi: „Narodi! se pobro — Si Ženu! utvrdi — — I zatim
je-----------umro — A sad za njim-------------smrdi!" Pa sad mozgaj! A ima i
više sličnih — ta sve su gotovo takve. No to su pjesme za narod!
Predaleko bi nas zavelo, kad bismo se osvrtali na sve one silne po-grjelke i tehničke i jezične napose — kojih ima. ni broja se ne zna! — Nego čini se, da „planinski Hrvat“ ne zna ni hrvatski ni slovenački; a Ito se napose pravopisa tiče, ne zna ni ono, Ito se zahtijeva od djece u prvoj lat. ft koli (Ć i č). To bi se moglo bar od pjesnika tražiti! Pa kraj svega toga, kraj sve te nespretnosti u jeziku, na 70 stranica ove zbirke nema rado nijednoga nerimovana stiha! A ni u stihu nije bolje; tu strada i jezik radi forme i forma radi jezika, ma da g. Krop. u zadnjoj „pjesmi" dokazuje, kako se da u hrv. jeziku rimovati. — Jol nelto. Ako u tom stoji poezija, Ito ima vile uskličnih znakova, onda je ovo djelo odista remek-djelo, kakovih je malo u hrv. literaturi, a dao Bog — bilo ib jol manje!	K.
Kazališna k:ronik:a.
Na plitvička jezera! — Cvijeta. — Prva kisa. — Stričeva oporuku. — Po-vratak. — Prelom. — Model. - Ljubavnici. — Hrv. dram. škola. — Roditeljski grijesi.
Opera.
Drugi je izvorni balet ove godine bio „Na plitvička jezera!“ Ito gaje mladi nal glazbenik i drugi kapelnik opere, Srečko Albini, uglazbio prema Miletičevoj udezbi. Ovo je balet u pravom smislu riječi; publiku zabavljaju neprestane izmjene i efekti, n sve je prodahnuto patrijotskom tendencijom. I glazba je prema tome; Albini nije nastojao, da stvori umjetničko djelo: on je ostao u granicama baleta. I bal je za to potpuno uspio. Instrumenta-cija ljupka, bez pretenzija; i ritmika na mjestima originalna; a u samoj temi uspio je najbolje u variiranju nekih poznatih hrvatskih i slovjenskih pjesama (Luna sije; Misli moje i t. d.). U posvema originalnim dijelovima najbolje su uspjeli plešo vi, od kojih su neki (osobito ples „h la Barrisons") veoma živi i lijepi. U karakterizovanju pantominskih dijelova bolje je Albiniju uspio drugi dio, u kojem je buduča slika „Plitvičkih jezera"; tu ima (spominjali su svi pratnju oboa kod govora načelnikova) izvršnih dijelova. Slabiji je prvi dio, u kom je i udezba dosta nepodesna za glazbenu obradbu. U svem možemo biti zadovoljni; g. Albini nije odvile računao na patrijotsku stranu svoga djela, pa mu je i umjetnička uspjela. I u nekim svojim zborovima, pa u ouverturi „Pavlimira" on je dokazao, da se od njega možemo nadati jol mnogo čemu.
Jol vile mi se ta nada čini opravdana kod Vladimira Berse, skladatelja „Ovijete", koja se lani več davala u Spljetu, a ove je godine dne 21. travnja vidjesmo i u Zagrebu. Libreto je spjevao brat njegov, Josip, prema poznatom eposu Pucičevu „Ovijeti". Ne bih bal rekao, da je sujet „Cvijeti" dosta dramatski za operu; tako je i u operi „Cvijeta" dobila malo nenaravan konac, a cijela radnja nije no dijalog. Ali je skladatelj znao nekim mjestima podati upravo nježnu ljupkost u napjevu i instrumentaciji. Očito je, da mu je uzorom bila nova talijanska Ikola („Cavalleria rusticana", „Pa-gliacci" — osobito ovo zadnje, — spominjem samo početni zbor u „Cvijeti");
no on je sve to znao protkati originalnom, nježnom glazbom bez krjepkih akcenata, u kojoj gdjegdje ima upravo krasnih momenata, (Cvijetiu napjev, pa konac). Ako u instrumentaciji nije dostigao šareuoga bogatstva i raznoličnosti svojih talijanskih uzora, — to je nedostatak, koji svakome početniku smeta. U pjevnim dionicama, pa osobito u neinnogoglasnoj pratnji pokazao je Bersa duboko čuvstvo; melodija mu je gipka, naravna; a uza to je na mnogo mjesta provijava čar narodne pjesme primorske. Zborovi su mu uspjeli prekrasno (osobito prvi zbor, koji bi se još više dojmio, da se ne pjeva iza zastora); od pjevačkih dionica najbolje su Cvijetina i popova — Drago je (i radi libreta) dosta pasivan. Svakako — Bersa je talenat, koji bi nam mogao podati lijepih plodova, osobito u lirskoj glazbi.
Tako smo ove godine vidjeli pet izvornih glazbenih noviteta: veličajnog „Porina“, koji je upravo epohalan pojav u nas, i četiri sitnije stvari (Jela, Stara pjesma, Na plitvička jezera, Cvijeta). I tu je napredak prema lanjskoj godini, kad su davana samo dva noviteta (Armida, Smiljana). Kad se k tomu uzme na um, da su ovogodišnji noviteti od samih mladih sila, možemo se nadati i u napredak naše opere, koja če biti još bolje hrvatska onda, kad nam glazbenike odgoji naša glazbena škola.
Drama.
Da ima u nas kakve očite borbe medju starijom i mladjom genera-cijom, moglo bi se činiti, da je ta borba najjače izbila na javu 6. svibnja ove godine, kad su se glumile tri izvorne drame u jednom činu: dvije od Milera („Prva kiša“ i „Stričeva oporuka“) i „Povratak“ od Srdjana Tuciča, mladoga i nepoznatoga. Prve dvije izišle su ove godine medju edicijama „Matice Hrvatske“; pa če im sadržaj biti poznat našim čitateljima. To nijesu no u brzo skrpani prizori, koje je pisac htio osladiti filološkim dosjetkaina i senzacijama manire Kotzebuove. U „Prvoj kiši“ doživljuje dvoje mladih su-pruga prvu kišu na dosadašnjem vedrom nebu svoga braka sve iz lijepog mira. Kad bi ideja i bila izvorna (kopirana je po onoj poznatoj : „Sol braka“), izvedba je do kraja šablonska, nadmetanje dvoje supruga usiljeno, a baronica („deus ex machina“) na kraju upravo prožimo karakterisana. Još je to gore kod „Stričeve oporuke“. Sujet prastar, karakteri — lutke; ono, što bi moglo da koga zabavi, pisano za nedjeljnu publiku, i za to je trebalo Kiselice s ne-mogučom nespretnošču i Anče s grubom neukošču. Auktoritet ne bi ipak smio tištati kaz. upravo, da ovo iznosi, — jer starija se generacija u ovakim pro-duktima ukazala odista u zadnjim trzajima. Mladja živi; i u djelu Tucičevu ukazuje se taj život u potpunoj mjeri. Tucič očito nije ni mislilae ni psiholog. On čuti. I za to on u svom „Povratku-1 hoče da prikaže tragiku jednoga momenta, tragiku jednoga bijednika. Ivo je otišao u grad i tu je kao tvor-nički radnik živio daleko od kuče, daleko od svoje Jele. Njega muči čežnja; no — uz ženo nije moguče živjeti; siromašni su. Napokon on odluči; u jednom užasnom času, kad mu je u srcu zavrela sva bol za Jelom i domom, — on podmetne ruku u mašinu ... I eto: sad je bogalj, bez ruke; ali je i bogat — ima osjegurninu. Na sam badnjak vrača se kuči, da iznenadi svoje. A Jela? Ona je medju to zaboravila na nj; nije mogla živjeti u siromaštvu, pa se ljubakala s imučnim Stankom. I kad Ive dodje kuči i dočuje sve, strašan je to čas za njega: za Ženu je žrtvovao ruku, — a ona ga je varala!
On ubija Stanka .... Tragedija je to u inalom, puna bolne nesmiljenosti života, na način Verginik sicilijanskih novela. Rekoše, da sujet nije origi-nalan; a eto — sama ta tragika nova je, sam taj čas u Ivinoj duši nije obradjen do sada. U „Povratku11 je obradjen krasno; pisac znao je ostati bez fraza, a opet u jednostavnim riječima zahvatiti cijelo seljačko srce Ivino. Još mu je to bolje uspjelo kod ostalih lica: ljubavui razgovor Jele i Stanka provijava svježi dah seoske prirode. Baba Kata, mati Jelina, oštro je karak-terisana; osobito pri koncu postaje upravo tipičan lik sa sela. Od pripovijesti starca Dake, koja je nekakva predigra cijeloj tragediji ove badnje večeri, do dolaska Ivina sve više raste u nas neugodna slutnja; cijeli milieu pripravlja nas na svršetak. Tucič je jak dramatski talenat; možda čemo u „Trulom domu11, drugoj njegovoj drami, vidjeti, kako črta tragiku cijele jedne duše.
Tu tragiku pokušao je obraditi još mladji jedan član te mlade generacije, koji je pod pseudonimom M. Nehajeva iznio „Prelom11, dramu u jednom činu. Grof Karlo (gosp. Borštnik), na početku drame srvan je i bolestan; radio je i mučio se, da se digne nad druge, a ipak je svladan. Kad u dom, koji se baš prodaje radi grijehova njegova oca, dolazi stric „filistar11, koji mu nudi život u svojoj kuči, život pun poniženja, sav se biješ nakupi u njegovoj duši; a opet — on vidi da je slab i nemočan, jer eto — i sam krzma, i sam nema snage, da ostavi oca! No treba da stric samo u jedan mah udari po tipkama staroga glasovira, da vidi, koliko vri-jedi, — i Karlo se diže, jak, močan, i ide u svijet. „Prelom11! Ovaj jednostavni sujet obradio je pisac mirno, bez efekta, više kao sliku za dokaz svojih nazora nego kao dramatski momenat iz života. U drami se bore teza i psihologija; i od tuda ono moralisanje na nekim mjestima, za to je Karlo gdjegdje uejasan, a Ludvig n. p. lice, kojega za „Prelom" kao dramu nije trebalo. Drama je, vidi se na prvi mah, djelo početnika, jer je više program, riješenje problema, nego život; no ipak je dijalog živ, gradacija dobra, a karakteristika, osobito u strica i oca, oštra. Što se Karlo na pozornici pričinjao još nejasnijim, krivnja je glumca, koji je više naglasivao ideje njegove nego li proučio dušu; i tako je dramatska snaga izgubila još više.
Idejama, problemom bavi se i drama „Model11 od Bertala i Fouquiera. Lemaitre je u svojoj študiji o „najnovijem uplivu sjevernih literatura u Fran-cuskoj" s ponosom odgovorio Vogiieu, da impulzi duševnoga života danas više ne izlaze iz Francuske jednostavuo za to, jer su več davno izišli, — i nastojao dokazati, da su i Rusi i Sjevernjaci ponajviše kopirali od Francuza. No eto — novija franeuska drama, koliko godj hoče da se bavi idejama i problemima i da iznosi zdrave nazore o popravku društva, ne može da uspije: dosadna je, usiljena, moral je njen više etiketa nego iskrenost. To smo mogli opaziti kod Sardouove „Marcelle11 a još više sada kod „Modela". Djevojka iz poštene gradjanske kuče »vladava „model11, djevojku, koja je zavadjala mladog slikara Nanteuila. To je ideja drame. No ti pozitivni karakteri tako su obiČni i suhi, da se gotovo sa simpatijom obračamo k Albertini Bonin, modelu Kirke, koja ja zaludila Rajmunda Nauteuila i odvratila ga od njegove zaručnice Fernande, kčeri Jeana Mčrine, kipara, koji je Raymonds digao i odgojio. No Albertina mu nije vjernn; i Nauteuil se odvrača od nje; a kad ona napokon vidi, da je Fernandina ljubav nadvladala njenu ljubav (jer ona je ljubila Raymonds, makar ga je izdala radi novaca), probode se bodežem.
Ideja je dosljedno provedena; no izražena je presuho i previše je sve razvu-čeno, tako, te drama ima slabo živosti. U Francuskoj su uživali u tim dugirn dijalozima, koji u nas nijesu mogli nikoga zagrijati; jer u drami prvo je život, a moral treba da izvire iz njega. Dramatske borbe ima u „Modelu" tek u duši Albertininoj; a i ta je promašena slabim prizorom, u kojem Nau-teuil hode da probode kip, a u istinu zateče živu Kirku. Ni ta žrtva nije nas mogla zagrijati, jer je usiljena, kao što je i cijeli moral drame odviše hladan.
Drama bez običnoga morala, ali puna života — to su „Ljubavnici" od Maurice Donnaya. To je produkt nove škole u Francuskoj, produkt nove struje u drami, koja je u njemačkoj novijoj drami u Maxu Halbeu našla svoga izrazitog predstavnika. To nijesu drame, kakve smo obično navikli gledati, s napetošču, gradacijom, zapletom i raspletom. Zovu ib „tableaux dramatiques"; radnje je u njima uopče veoma malo, pa ni ta radnja nije prikazana u cijelom opsegu: oni prosto iz života, obično najintimnijega, izabiru neke scene, pa ih lirskom iskrenošču iznose na daske. Život bez veza, iskren, nesakriven život vrije u tim produktima. Slabo mare za Aristotela i njegova pravila, pa ni svojih lica ne karakterišu oštro; ne pišu ni za publiku ni za pozornicu, nego se samo bave suptilnošču ponajviše ljubavnih osječaja, pa ih nekim nježnim, sumornim tonom dovode pred nas. Glavno im je, da čute ono, što pišu; i oni sami junači su svib tih ljubavnih romana, oni sami živu u svakoj intimnosti svoje izreke. Oni su duše umorne, pa traže nešto, što bi ih umirilo, „Erholungl" — kaže Schnitzler u svojoj drami „Liebelei" — to treba tražiti u žena. I oni to traže: Halbe piše „Jugend" i „Freie Liebe" a Donnay eto „Les Amants". Georges Ventheuil (g. Borštnik) hoče da ljubi kao pravi ljubavnik, i on zavoli Claudinu Rozay, (g. Strozzi), koja je negda bila glumica a sad je ljubavnica grofa de Puisseuxa, s kojim ima i dijete. Clau-dina mu uzvrača ljubav; no iza nekoliko mjeseci pravog užitka i nježnosti, oni sa rastanu. Ventheuil nije pazio ni na prošlost ni na budučnost, htio je da ga odmori ova ljubav; oni postaše pravi ljubavnici, jer O.audina zna ljubiti pravo i iskreno. Demimonde! Aipak —koliko nježnosti ima u tim skicama iz ljubavničkog života, koliko duba u cijelom črtanju. Nazvali su komad nemoralnim; pa makar se i ne bi moglo ustvrditi, da je Donnay htio dati kakvu tendency u svome komadu (on doduše riše satirički cijeli taj demi-mondski mileu), ipak ima u svim tim razgovorima neka uepoznata, blaga naivnost, pola umorna, pola živahna. U cijeloj toj ljubavi ima nešto djetinsko, što bježi od života; i Donuayeva je duša meka, pa nekim optimističkim nihilizmom posmatra svijet, kako ga je karakterisao Lemaitre. Gdja. Strozzi reproducirala je tu dušu divno; njezina Glaudina bila je prava ljubavnica, sa-vršena u svakom detalju. G. Borštnik bio je malo prehladan.
Valja zabilježiti i dvije večeri, kad smo na pozornici vidjeli učenike hrvatske dramatske škole, koji su ove godine dovršili drugu godinu svojih nauka. Prvi puta glumili su u Tucičevu „Povratku" i upravo su svojski pomagali pisca. SeljaČki milieu bio je izvršno pogodjen, a i teški dramatski momenti našli su u njima dobre interpretatore. G. Prejac kao Ivo odglumio je za početnika i predobro svog Ivu, nigdje nije zašao u patos, pa i u najtežim momentima znao je ostati jednostavan. Istakla se i gdjica Vavra oštrom ka-rakterizacijom. Slabije se glumilo na zaključnoj produkciji, na kojoj su svi
glumili nekako usiljeno. Krivnja je i na dosta nezgodno biranim komadima, u kojima nijesu pojedinci imali zgodnih uloga. U „Knjiga III. poglavlje I.“ gdjca Vavra pokazala je (do nekih preoštrih nijansa), da znade prikazati i mladost; gosp. Bach, i još više gosp. Stefanac, teško su se snašli u svojini nespretnim ulogama. Gosp. Štefanac bio je bolji u prizoru iz „Don Carlosa11, gdje je pokazao, da ima talenta za klasične i mirne uloge. U „Jeftinoj kčeri" jedina gdjca Konrad ima ulogu, koju je ona odigrala s potrebnom naivnošču; ostali su tek stafaža. Dok pojedince još vidimo u večini ulogama, moči čemo potanje stvoriti sud o njima; bit če lijepo, ako to bude moguče več do go-dine na zagrebačkoj pozornici.
Zaduji dramatski novitet ove godine bila je izvorna drama „Roditeljski grijesi11 od poznatog srpskog dramatičara Miloša Cvetiča. Bilo bi nam drago, da smo koju dobru srpsku dramu mogli vidjeti na hrvatskoj pozornici; „Roditeljskih grijeha11 nije trebalo. To je policajna drama s običnom spletkom i raspletom — hitcem iz kubure. Aurora, kči majke, koja je za volju grofa Ahila, svoga ljubavnika, otrovala svoga bolesnoga muža, hoče da otkrije taj zločin, koji joj je uvijek bio na umu za 12 godina, dok je bila, daleko od kuče, u samostanu, ali ga se sječala tek kroz maglu. Kroz tri čina drame prikazuje nam pisac, kako ona uhodi zločince i rabi najniža scenska sredstva, do uzruja slušaoca ikao što je n. pr. to, da se slika otrovana oca pred kčerju razsvijetli, dok ona traži od nje riješenje tajne, što je muči!). Cijelu gradju je i odviše skovao prema fabuli „Hamleta11, — ali misli, ideje! Karakteri su mu sasma šablonski; mati je naprosto nerazumljiva, dok je 12 godina ostala uz čovjeka, koji se njom titra. Grof Ahil je pustolov, kakav bi doduše mogao briljirati u kojem engleskom kriminalnom romanu, no ne — u modernoj so-cijalnoj drami iz „francuskoga života!11 Aurora je zbilja hamletski karakter, — ali samo za slusaoca, koji ne može da razumije „dušu11 te djevojke, koja je bila 12 godina u samostanu, a kad je iz njega izišla, istražuje kao kakav istražni sudac. Gosp. Cvetič ostavio se historijske drame i zašao na socijalno polje; no ako je htio pisati socijalnu dramu, mogao se uhvatiti našega života, u kom ima bolnijih i — vjerojatnijih zala, nego što su ovi nemoguči prizori iz života, koji se nas ništa ne tiče. No dakako — onda bi trebalo dublje pro-učavati i ozbiljniji moral podati puhlici, nego što su dedukcije o „roditeljskim grijesima11 (koji uostalom s čitavom dramom nikakva posla nemaju), što ih pisac kao ideju svojoj dramu hoče da udesi. Pisati ovako znači kvariti društvo, a ne popravljati ga.
S „Teutorn11 završila se ovogodišnja sezona i s njom era Miletič-Andrič u našem kazališnom životu. S njom je na daske naše Talije došao novi, svježi duh: — i u samim novitetima ove godine vidi se, da se pisci naši više ne zanose praznim historizmom i romantičkim fabulama, nego stvaraju, makar još u zametku, djela s ozbiljnom socijalnom tendencijom, djela misaona iz života, koji je oko nas. I u glazbi vidjesmo ozbiljnih pokušaja; no operna je glazba, makar pedeset godina iza „Porina11, u nas još tek u povoju. Ali u obje ove grane nmjetnosti opaža se u novije doba u nas ozbiljno i savjesno nastajanje i težnja, da se u drami, specijalno pak u modernoj socijalnoj drami, približimo bar donjekle zahtjevima svjetske knjige, kao što smo se približili u pjesmi i romanu. Bogati repertoir našega kazališta podaje i opčinstvu i
piscima i glumcima dosta iskustva i nzora iz zapadnoga i slavenskoga svijeta. Ako se bude dosadašnjom stazom krjepko kročilo naprijed, možemo se na-dati, da de se za par godina odgojiti i pisci i glumci i publika do onoga stepena, koji zahtijeva ovako važan kulturan faktor.	//.
P a b i r c i.
Friedrich Nietzsche. U novije se doba, osobito otkada je Brandes na-pisao krasan prikaz o torne, čuje spominjati ime Nietzschea, njemačkoga filozofa, koja je potpuno obilježio sam Braudes riječima „aristokratski radikalac'1. Nietzscbeov je utjecaj na njemnčku noviju literaturu silan, a „Ueberinenschu je riječ, koja se daje dnevice. U par črta hočemo da po Brandesovu razlaganju iztožimo našim čitaocima temeljne ideje toga filozofa. Rodio se Nietzsche 1844. u Lfitzenu, 68. bio je profesor u Baselu, 69.—79. časnik u pruskoj artileriji i sudjelovao u fraucusko-njemačkom ratu. 1896. počeo je več pobolije-vati, 1879. istupi iz službe, 1882.—1888. poboljšalo mu se zdravlje. Od 1887. do 1888. bi je silno plodan i napisao najvažnija svoja djela.* No iza toga je poludio i sad taj veliki neizliječivi ludjak, jedva u' 55. godini vijeka svoga, čeka smrt u Weimaru. Prijateljevao je s VVagnerom; no otkako je ovaj napisao svoga „Parsifala“ s asketskom i nešto katoličkom tendencijom, razkrstio se s njim, te ga nazivao bolesnikom i pogibeljnim dušmaninom čovječanstva. Nietzsche je bio uvijek žestok i bezobziran do skrajnosti. Isprva je bio učenik Schopenhauerov; no narav njegove nije naginjala pesimizmu; — on se oslobodio svog učitelja i pošao sasma novim putem. Stao je da promatra kulturu. Za njega kultura, ako hoče da bude valjana, ima da bude jedin-stvena, makar i nije originalna i samonikla, t. j. treba da ima stanovitu starost, da je prodrla u sve oblike života i dala torn životu jediustven stil. Evropske če narodne kulture izginuti i opči če rat za gospodstvo, koji če, kako N. misli, biti več u budučem vijeku, donijeti jednu kastu naprednih duhova, koji če stvarati kulturu, i masu, koja če ih slijediti. Pravom napretku sme-taju t. zvani „filistri naobrazbe“ (,,Bildungsfilister“), koji su zaposjeli sve pro-svjetne zavode, uzeli naobrazbu u zakup i misle, da ne treba ništa novoga, da se ne smije dopustiti Slobodan osobni razvitak. To je barbarština bez one svježe i divlje snage prvih barbara. Mladič ne smije da se poda toj filisteriji, več si mora drugdje potražiti jednog učitelja, odgojitelja, koji mu ne če ništa narinuti, nego če ga osloboditi neodlučnosti, osloboditi nejasnosti i uputiti ga, da se mora osloniti samo na sama sebe. Budi svoj! Ako ne budeš shvačen, ne snizi se ipak do mase, i ne kloni. Nietzsche uadopunjuje onu
* Spisi su mu ovi: Unzeitgemiisse Betrachtungen I.—IV. — Die Ge-burt der Tragodie oder Griechenthum und Pessimismus. — Menschliches Allzumenschliches I—II; — Morgenrothe, Gedanken fiber die moralischen Vorurtheile; — Die lobliche Wissenschaft. (La gaya scienza). —Jenseits von Gut und Bose. — Zur Genealogie der Moral. — Also sprach Zarathrustra I,—IV. — Der Fall Wagner. Gotzendammerung, oder wie man mit dem Hammer philosophirt.
Taiueovu misao, da je jedan čovjek produkt jedue dobe i izraz te dobe, tako, da neka velika misao proizlazi samo od visoko nadarenih pojedinaca, inakar oni nijesu izvan toka povjesti, a oni onda nose za sobom masu; dakle su nešto više nad svoje vrijeme. Ono, što se zove duh vremena, nije isprva bilo nego misao nekojih odabranih glava. Veliki čovjek ne samo da nije sin, več je pastorče svog vremena. To neka tješi mladež i neka je puti na samostalnost. Nas dižu do onoga, što je pravo čovječansko, veliki izumitelji, mislioci, pisci ili oni, koji su samom svojom osobnošču više djelovali nego svojim činima. Taki su ljudi cilj povjesti. „Covječanstvo treba da neprestano radi na torn, kako bi odgojilo pojedine velike ljude — lo i ništa drugo je njegova zadača." Ovo je isto kazao i Renan: „Cilj je čovječanstva stvoriti velike ljude; oslobodjenje če doči od velikih ljudi.'1 A Flaubert: „Malo je do toga, da li zna više ili manje Seljaka čitati, ali je više do toga, da može živjeti više ljudi kao što su Renan i Littrfc. Naš je spas u pravoj aristokraciji11.
Što je kidtura i kulturno stanje? Kad svi ljudi društva čute dužnost, da rade na torn, kako bi se produciralo što boljih mislioca, umjetnika, prijatelja istine, štovatelja ljepote, kako bi se radilo za čistu i dobru individualnost, i proizveli pojedini veliki ljudi. Najudaljenije su od kulture one barbarske prilike, u kojima ljudi instinktivno ili premišljeno i složno oteščavaju nastup i Slobodan rad samostalnih ljudi. U velikim se narodima radja razmjerno malo genija prvog reda, kao da su ti odabranici destilacija od milijuna ljudi. Tim više mora da rade mali narodi oko pravog kult. slodbodnog raz.vitka. Ono, izvadja Nietzsche dalje, što nas sprečava u slobodnoj volji, odluci i radu i što se vuče za nama kao negve utamničenika, to su historičke tradicije Povjest može na više načina da načini čovjeka nesposobnim: ili kao monumentalna, kad uči, da se može što u životu ljudstva povratiti ili da je ono, što je negda bilo moguče, i sada moguče bez obzira na različne prilike; ili kao an ti k var n a, kad nas napunja samilosti prema starini i veže, da ne pretegnemo smjelo naprijed i srušimo staro, što ne valja; ili kao k riti č k a, kad nas uči, da smo mi posljedci, pogrješke prošlosti, da nas veže krv, odgoj, utisci i t. d., te nas tako potištuje i ne da nam, da se uzdignemo slobodno s pouzdaujem u sebe i vjerom u uspjeh. Zaborav je historizma svježi zrak. u kojein može jedino da uspijeva nov život. I kad bi se bar sto velikih ljudi odgojilo u novom duhu, načinih bi kraj filisteriji prosvjete, kao što je samo stotinu duhova vodilo renaissancu. Danas mogu ljudi da dobro uče povjest, ali ne mogu daje sami vode i stvaraju. Naobrazba je danas skup znanja, a ne sila, što pokreče život.
Historija, veli Nietzsche, valjana je samo onda, ako se promatra kao objekat za proučavanje, dakle s čisto znanstvenoga razloga; ali je veoma zlo odgojno sredstvo. Laž je ona latinska „historia vitae magitr a“. Samo onaj, koji je naučio poznavati život, odluČio raditi, poslovati, i našao sput, — samo taj može da se s njom okoristi. Ona je korisna samo velikim, več razvijenim ljudima; i samo če onaj shvatiti prošlost, koji več gradi za budučnost.
Zašto si tu i kako si amo došao, toga ti, kaže Nietzsche, nitko ne če kazati; no kad si več tu, nastoj svome životu i opstanku dati neko znaineno-vanje tim, da postaviš sebi što moguče viši i plemenitiji cilj. IJspjeti ne trebaš, jer veličina ne stoji do uspjelia. Demosten je bio veči od Filipa, a ipak je ovaj pobijedio. Popularnost nije znak prave veličine, kao što nijesu
veliki ni oni ljudi, koji su potakli pokrete masa, jer pokreti su znak, da je pučanstvo malo individualizovano i jednolično u duševnim potrebama.
I eto, tako raste iz duge bolesti velikog Nijemca, koji je u vojništvu otvrdnuo, težnja za zdravljem, veseljem života, za svjetlom, toplinom, snagom i slobodom duha.
Nietzsche ne trpi modernog demokratizma, jer obožava samo genije, kojima mora da služi masa, on osudjuje socijalizam, jer priznaje, da ima ne-jednakosti i da je mora biti, hode li biti napredka; on mrzi anarhiju, jer po njemu mora da ludom masom i u duševnom i u državnom srnjem vladaju jaki i sposobni pojedinci. Pravo plemstvo čovječanstva vidi on u torn, da može jedan čovjek nešto htjeti i raditi prema torne, da može primiti odgovornost za to, i stajati makar sam, ako treba, protiv vanjskib prilika, i da zna gospodovati samim sobom. Za to onaj, koji čuti, da se ne može prispo-dobiti s drugima, niti prilagoditi drugima, treba da uzmogne biti sam svoj zakonodovac, da dade u životu vanjski izražaj svom unutarnjem značaju, da propisuje sam sebi svoj moral — „jer svaki veliki čin ima svoj posebni moral, koji se ne slaže s onim, koji je do tada bio priznat.“ Takav čovjek imao bi biti onaj u novije doba toliko spominjam „Uebermensch". Zašto da se zabacuje i osudjuje cijeli niz velikih čina, jer su se protivili dota-dašnjem shačanju morala? Običaji i moral predstavljajo samo iskustva pri-jašnjih čina i ljudi; a mi, koji nijesmo vezani o prošlost, sami sebi stvarajmo iskustvo i radimo, kako nam je najzgodnije, za veliku stvar. Na jednom mjestu kaže Nietzsche, da ne posvečuje cilj sredstvo, več ona velika i genialno upotrebljena sredstva posvečuju cilj. Jer cilj može biti i pogrješan; ali ono, kako je čovjek do njega kušao doči, ono je mjerilo za veličinu. Ne koristi kazati čovjeku: radi, kao što su u toj zgodi i drugi radili; jer mi znamo, da nema jednakih čina, več je svaki jedan, poseban: svi spisi crtaju samo vanjsku stranu. Nutarnju neka si stranu svaki sam udesi i neka se ne oba-zire na to, kako su drugi radili. Po Nietzscheu imade savjest iza sebe još jedmi savjest, a to je razum: intelekt je nj mu nad moralom. (Baš protivno nego uči vjera i cijela etika). Savjest je produkt prostih dojmova i dugog hist, razvoja; a mi treba da stvorimo nove zakone, nove dojmove, da dugim svladavanjem i vježbom stvorimo novu narav prema razboru. Tako, misli N., bit čemo zadovoljni i sve če u nama biti u skladu.
Nietzsche, počevši s pesimizmom, htio je da nadje način, kako da se slabosti, kojoj je u pesimizmu početak, stane na put. On hoče jake ljude, premda je sam bolestan i slab. On mrzi kastu, koja robuje i živi za onu, koja vlada, mrzi vjeru, jer ona je, kako on veli, za one, koji se ne uzdaju u same sebe i traže pomoči iznad naravi, traže utjehe na drugom svijetu. — Nietzsche hoče da i vjeru i savjest i moral tumači sasma psihološki, znanstveno. Darwinovu rieČ „borba za opstanak“ i Schoppenhauerovu „volja k ži-votu“ promijenio je on u „volja k moči“. Ne vodi se u prirodi samo borba za život, nego i za moč, vlast, jer život ne če da se samo održi, več i ojača, razvije, umnoži. Na pitanje „Što je dobro?“ odgovara on: „Hrabar biti, to je dobro.“ U njem se zrcali, kako Brandes kaže, militarizam moderne Nje-mačke; on želi rat za to, jer bi bez njega nestalo sa svijeta muževnosti i hrabrosti. Nietzsche je poznat i kao veliki neprijatelj žena, prezire upravo njihove slabosti i ropsku narav. On je svakako revolucijonaran duh, ali duh
Cezarova a ne Brutova kova. „Brutu su pjevali pjesme moderni pjesnici slobode, jer je ubio tirana. Oezaru nije nitko pjevao, ni isti Šekspir nije shvatio, da je Cezar imao u životu viši princip nego Bruto. Cezar bio je jednostavan, bitno mu je bilo plemstvo, sin je Venerin. Čarna je obličja; znao je zapovije-dati i raditi sve, što treba vodji i prvaku, a pomagao je svaki napredak. Uz toga je Cezara Nietzsche, koji prezire Brata, tu „doktrinarnu, ograničenu dušu“, koja je htjela da vrati prošlosti republiku, ali nije uspjela, jer pro-šlost se ne vrača. A ipak je Bruto ubio največega muža, čije ime nose svi največi predstavnici današnje državne, zemaljske vlasti — carevi. Bratov je duh bio neplodan, nije gradio za budučnost slobodno radi budučnosti, nego radi prošlosti, rušio je plodne duhove. I taj slabič je postao genij slobođe, jer ljudi nijesu svatili, što znači sila, moč, veličina".
VeliČinu — to je htio Nietzsche. I u tom je sličan proroku, sličan je svome Zaratustri, koji se zatvara u svoj pakao, da tamo razmišlja o budučnosti čovječanstva. Nietzsche nije bio sam junak, nije radio; no htio je veoma mnogo, utjecao mnogo na moderni svijet. Njegove mnoge misli nijesu oprav-daoe; često su jednostrane, neizvedive ili bi promašile svoj cilj, kad bi se ostvarile u životu, a gdjekad nijesu ni originalne; ali je on djelovao više svojom naravi i individualnosti, nego kao pusti mislilac. Htio je da složi svoj j a sa svijetom i da se riješi „svjetske boli".
Francis Bacon Verulam. Do pred renaissancu nauka se, a osobito filozofija, nije bavila no apriornim izricanjem sudova ili zaključivanjem na starim često neistiuitim premisama, pa se time dolazilo do čudnih i često ludih rezultata, a zabacivalo se sve ono, što se nije slagalo s tadašnjim shvatanjem bogoslova. Renaissanca je preporod klasičkih nauka i umjetnosti; pa su se stale istraživati sve one stare premise i zabacivati stari nazori, slagali se ti s teologijoin ili ne. I zbilja se pokazao veliki napredak na polju naravoslovlja, matematike, a ponješte i filozofije. Ali mnoge nije zadovoljilo to vračanje u prošlost, pa su tražili filozofiju, koja če zadovoljavati sadašnje doba. Obradji-vala se metafizika, dijalektika, psihologija i zakonodavstvo. Ali nauka nije mogla da se otme utjecaju starine sve dotle, dok se nisu zabacili svi aukto-riteti, tradicije i obziri. Prva je zoologija počela da postizava uspjehe i to putem empiričkim (iskustvenim); trebalo se o svemu osvjedočiti, sve iskušati. Filozofija pak, zabacivši sve staro, nije imala dosta poznavanja pozitivnih fakata, da dodje do novih istina novim iskustvenim putem. Filozofija je stala da tumači prirodne nauke i tako nastade prirodna filozofija, koja se odvratila od vjere u svim onim točkama, koje se nisu onda mogle iskustvom dokazati, te postavila za jedino mjerilo um kao izvor čiste istine. Odatle se rodi skepti-cizam (sumnjanje) i materijalizam, što su glavna obilježja te nove filozofije. Nekoji se stali vračati opet k vjeri i navlačiti se za dogme, ali su opet zamalo pali u panteizam. Glavni je nedostatak tadašnje filozofije bilo pomanjkanje jedinstvene metode: jedni su tvrdili, da se može sve nači samim iskustvom, (empirizam), a drugi samim razumom (rationaliste), pače i u vjerskim stva-rima (deiste).
Još je jedua pogrješka tadašnjih mislioca bila u tom, što su polazili od Platonova principa, da treba duh odvrnuti od ovoga svijeta i uzdignuti se nad materiju, da tako dodjemo do spoznaje apstraktne i vječne istine. Platon je ukorio Arhita, što je pomoču geometrije pronašao neki stroj, jer
geometrija nije za to, da udovolji ljudskim životnim potrebama, ved da vježba ljudski duh i diže ga nad ovaj materijalni svijet, kao 'Sto je i matematika samo za to, da nas udi o svojstvima brojaka i dovodi do spoznanja vi Si h istina. Toga je mnijenja bio i Seneka i Sokrat i svi ostali filozofi do Bacona Verulamskoga, velikoga Engleza za dobe vlade Elizabete.
Bacon je prvi izustio ouu izreku; „Finis scientiarum a nemine adhuc bene positus est". On je uvidio, da nema smisla uzdizati se nad ovaj svijet, več treba da svaki čovjek bude na korist ljudskom društvu i čovjefianstvu. Svaka znanost, oko koje se trudi čovjek, mora da bude od koristi ljudstvu „commodis bumanis inservire". On je htio ugledati ljudsko društvo sretno, poboljšati mu stanje izumima „dotare vitam humanam novis inventis et copiis“. Znanost je, kako veli Taine, pologom, da se izvadi iz prirode ono, što če ljudstvu biti od koristi.
Matematika ne smije da bude ono, što Platon veli, več grana i pomočnica svili drugih znanosti: ona če služiti poglavito prirodnim naukama, osobito fizioi. Moraliste treba da prouče točno ljudsku dušu samo za to, da u njoj nadju pogrješke, pa ih onda i-prave. Znanost treba da bude umiječe, koje če nositi praktične koristi (utilitarizam).
Ali ne samo znanost, on je i vjeru htio načiniti korisnom granom društva. On, premda dobar krščanin, malo se brine za dogme; pored vjere dozvoljava i materijalizam, a vjera ima njemu za to prednost, što je ona sila, koja podržaje svezu ljubavi spram bližnjega, što je utjeha nesretnili, potpora slabiča, nada umiručih.
Bacon je dakle htio novu filozofiju i pokušao ju je stvoriti. Nova filozofija Baconova imade svoju negativnu i pozitivnu stranu. U negativnoj strani analizuje pogrješke stare filozofije, te sve svadja na četiri iluzije ili „idola", (idola tribus, idola specus, idola fori, idola theatri).
Covječji razum nije pravo ogledalo, u kojem bi se svi očuti točno odra-zivali, nego ih nešto mijenja, pa tako dolazimo do krivih pomisli. To su iluzije, koje nosi sveukupno čovječanstvo; a Bacon ih je okrstio imenom „idola tribus".
Svaki je čovjek drugačije odgojen: ima drugu lektiru, ima svoju po-sebnu narav (individualnost), i to je kauo neka prizma, što lomi i rastvara svjetlo, koje dolazi iz svijeta, lomi predodžbe. To su „idola specus".
Kad se stvarao jezik ili kad se sada stvaraju nove riječi, krsti se koja stvar krivim imenom i tako nastaju krivi pojmovi o toj stvari i to su „idola fori".
Ali mogu nastati pometnje pojmova i od toga, što se čovjek upoznao s mnogim bilo dobrim bilo krivim filozofskim sistemima, pa te su pometnje onda „idola theatri" (jer ti sistemi prolaze pred očima kao kazališne scene).
Ako hočemo da jasno i istinito protumačimo narav, pa da je onda izrabimo, moramo odstraniti sve te iluzije. Sad nam Bacon iznosi metodu (način), kojom treba da se znanosti služe. Dva imamo načina da nadjemo istinu, induktivni i deduktivni, t. j. onaj, kojim mi na temelju iskustva, fakata dolazimo do malih istina, a onda po ovima piramidalno sve do viših i opče-nitijih, i drugi način, kad mi na temelju samo nekih spoznaja po domišljatosti stvorimo velik, opčenit zaključak i onda istom idemo lcušati, je li je u svemu istinit. Bacon je zagovarao prvi, induktivni način, radi čega ga mnogi drže osnivačem indukcije. Ali tu je metodu poznavao več Aristotel, Bacon je nije
pače potanje ni analizovao (to je učinio istom Englez John Stuart Mili po-četkom ovoga vijekal.
Bacon je dao tek pravac u tom, kako da se u znanostima upotrebljava indukcija. To je on izložio u svom djelu „Instauratio magna", koje ae dijeli u tri dijela. U prvom dijelu „De dignitate et augmentia scientiarum" razlaže plan za novo preuredjenje na polju svih znanosti. U drogom dijelu „Novum organom1' govori o temeljnim smjerovima metode, koju misli upotrebiti, a u trečem je dijelu imala doči preradba cijele znanosti i upotreba njena za praktične svrhe. No to bi bio preogroman posao za jednog čovjeka. i Bacon je izdao samo nekoliko fragmenata i ostavio nekoliko načrta, koji su izašli tek po njegovoj smrti. Medjutim su Baconovi specijalni nazori o filozofiji, etici, pravu itd. bez važnosti za potomstvo i to poglavito za to, što se bave večinom engleskim stvarima i pojavama onoga doba. Općenitog znanstvenog interesa nemaju. Velika ideja socializacije znanosti nije mogla ni uspjeti u ono doba, kad je znanost bila tako slabo razvijena. Tek u današnje doba, od francuske revolucije dalje, uzradilo se na tom polju s ogromnim uspjehom. Mi danas ne nalazimo u mislima Baconovim velikih novosti; no prenesemo li se u njegovo doba, u doba Elizabete, u o n da šoje prilike, uvidjet čemo, kako je to bio veliki duh i regbi specialno Engleski, praktični duh, koji i nije možda toliko važan po tom, kakovu metodu je zagovarao, koliko po tom, kako je shvatio znanost i utro u tom pogledu put novomu dobu.
Francis Bacon rodio se od oca Nikole, čuvara državnog pečata, uva-ženog književnika i znamenitog juriste, i majke Ane Cooce, Nikoline druge žene i kčeri sir Anthony-a Cooca, veoma učenog odgojitelja Eduarda VI. Francisova se majka bavila takodjer književnošču, te je prevela iz latinskoga apologiju biskupa Jewela i iz talijanskoga propovijedi Ochinove. Mladi je Bacon pošao sa trinaest godina u kolegij u Cambrigde, gdje se bavio najra-dije klasičnem literaturom, dok ga scholastika nije zado volj avala, kao što ni onodobno vjerovanje učenjaka u nepogriješivost Aristotelovu. U 16. godini pošao je u Paris k engleskom poslaniku, svom bratiću. U Francuskoj su tada bijesnile borbe izmedju hugenota i katolika. Za ovo je vrijeme proputovao Francis francuske provincije i bavio se statistikom i diplomacijom. G. 1580. vrati se na glas o smrti oca u London, pa kako mu je otac ostavio veoma slabo nasljedstvo, morade se prihvatiti nekakova posla, te se upiše tako u pravni fakultet Grays-Inn-u, gdje je priredio takodjer par svečanosti s predstavama, kojima je prisustvovao i dvor. Godine 1590. postade izvanredniin savjetnikom kraljice, a 1593 bude izabran zastupnikom u Middlesex!! za dolnju kuču.
Od sada je glavna mana u njegovu političkom radu ta, što je htio da omili i narodu i dvoru. Kad je govorio u dolnjoj kuči veliki jedan govor u prilog narodu, pao je u nemilost na dvoru, te mu je osobito minister Cecil smetim, da se nije mogao popeti u časti što više (bio je veoma častohlepan). Bacon se na to umili grofu Essex-u, ljubimcu kraljice Elizabete, koji mu, ne mogavši ga sam podiči, kako je to Bacon htio, daruje jedan svoj dvorac. Ali kad je pao grof u nemilost, digne se Bacon protiv njega i najviše doprinese padu Essexa. Tu se omrazi narodu, jer je grof bio ljubimac naroda. Da se pred javnošču opravda, izda brošuru „Apologija", ali mu obrana nije uspjela. G. 1597. izdao je svojih prvih 10 „Essaya“, koji su bili prevedeni odmali na
više jezika. Uza svu tu slavu nije mogao da postigne kod dvora ugleda, a kod naroda obljubljenosti. Tek po smrti Elizabetinoj (1603.) kad je stupio na vladu Jakob I., postigne svoj cilj kod dvora, te bude imenovan Learned Con-selom krune, pa se tako domogne i boljeg financijalnog stanja. God. 1607. postade generalnim proknratorom, g. 1612. Lord keeperom. Tč mu iste godine umre u ludilu majka. Jednako izadje novo popunjeno izdanje „Essaya“ pošto je ved 1605. izdao „De augmentis scientiarum“. G. 1616. imenuje ga kralj baronom Verulam of Verulam i lord kancelarom; god. 1621. Vicontom St. Albanom. Naučen dobrom životu, uvijek oskudan novcem, te uživajuči ime, čast, povjerenje kralja, primao je mito; ali protivnici to upotrebiše i isposluju, da su ga odsudili na 40.000 maraka globe, gubitak prava na državne službe i prava biti članom parlamenta, i zatvorili ga u Toweru, otkuda bude skoro pušten na slobodu. Uvidivši valjda svoje mane, napisao je onu znamenitu izreku, da ima ljudi: „scientia tamquam angeli elati, cupiditatibus vero tam-quam serpentes, qui humi reptant“ (da ima ljudi umom poput andjela, ali sa strastima su zmije, koje plaze po zemlji). Godine 1624. bude mu oproštena kazan, te bude pozvan natrag u parlamenat; ali slaboča, starost i stid ne dadu mu, da primi tu ponudu. Vlada mu na to odredi penziju od 1200 funta. Bacon napiše tad svoju „Povjest Henrika VII.“, „Povjest vjetrova" i „O životu i smrti".
Zagovarajuči uvijek empirizam, umre povodom jednog pokuša. Htio je naime iskušati, dadu li se životinjske tvari sačuvati u snijegu; pošavši van s jednim piletom nahladi se i u jednom bližnjem dvorcu grofa Arnudela umre. II zadnjem pismu kaže, da mu je eksperimenat veoma dobro uspio.
It. K. Dragutinov.
Anatole France. Po svojim je nazorima i po svom načinu pisanja France u modernoj Fraucuskoj, a gotovo i svjetskoj literaturi, malne osamljen. France je pravi kontrast modernim simbolistima i različnim moralistima: njegovo nastojanje na polju beletristike ide poglavito za tim, da očuva umjetnosti Ijepotu, to njeno glavno obilježje. Poznate su njegove riječi: „Zadatak je književnosti, da znatnije pojave zabilježi i ono objelodani, što smije na svijetlo. Ima istine znanstvene, a ima i literarne. U umjetnosti, što nije lijepo, to je lažno". U Franceovim djelima nema moralisanja, on niti što osudjuje, niti zagovara, več jedino prikazuje ono, što mu se čini, da je vrijedno. Svako mo-ralisanje smatra odrazom mlitava duha, koji ne umije da prodre do jezgre stvari, več se zadržaje na površini. A u čovjeku, koji trijezno misli, može život da probudi samo dvoje: udivljenje i sučut. Na svijetu ima i dobra i zla. I zlo je nužno: „Bez zla ne bi čovjek imao što da radi na svijetu. Kad bi zlo i jadi mogli iščeznuti, lišili bi zemlju cijene i slave. S njima bi iščezla i znanost i napredak, ugasla bi sva svjetla svijeta". Onda ne bi bilo borbe, ni zasluge, ni vrijednosti medju ljudima, koji svladavaju to zlo. Cijena je ljudi u tom, kako se zlu otimlju: „Strpljivost i ljubav, to su dva neiscrpiva vrela ljepote naše zemlje, »trpljivost! Kako je nepoznat ovaj božji dar! A njemu bismo trebali zahvaliti za sve, što je dobra u nama, za sve, što daje životu cijenu. Njemu hvala za ljubav, sučut i smjelost. Zemlja je sunce pješčano u beskonačnoj pučini svemira. Ali ako se trpi samo na zemlji, onda je ona veča od sveg ostalog svemira!" („Vrt Epikurov").
France je spoznao relativnost i promjenljivoat svih stvari i postao skeptik. Ali njegova je skepsa mirna; ne diže se u njegovoj nutrini bura. On se sam jednom nazvao „pobožnim nevjernikom". Uvjeren o promjenljivosti i relativnosti stvari tvrdi, da je umišljeni i realni svijet jedno te isto. Trpjeti i ljubiti može čovjek i u snu, kao što i na javi, i java ne daje ljubavi nikakovu veču eijenu nego san. Ljubav je ista. I u snu i u umišljenom svijetu čovjek živi, čuti, misli. Dakle, koja je tu razlika? „Istina ima toliko koliko i misli; sve su jednako dobre, jednako opravdam", a sve su samo relativne i subjektivne. Nitko ne može, da se riješi sebe. U sebe smo same zatvoreni kao u vječnu tamnicu“ („Literarni život11)- Za nas opstoji samo ono, što nam je pristupno, i to je samo istina. Apsurdno je za Francea tražiti nešto apsolutna.
Te svoje temeljne misli iznosi nam France svakim svojim radom u drugom obliku i pod drugim svjetlom. Njegovo shvatanje relativnosti ističe se osobito u romanu „Thais“ i u novelama „Upravitelj Judeje11, i „Amicus Celestin11. U ovim nam djelima črta svijet poganski u kontrastu s krščanskim.
Znatan je Franceov „Baltazar11 („Vienac11 1898), „Crveni liljan11, „Knjiga moga prijatelja11 itd. U „Zločinu Silvestra Bonnarda11 nastojao je da nam iznese sama sebe. Uz dubljinu ideja lijepo se doimlje njegov humor, osobito u „Jokasti11. Njegovi se nazori očituju najače u 4. sveska „Literarnog života11 i u „Vrtu Epikurovu11. Kao kritičar svadja sve na svoje nazore o relativnosti; ali mu se ne može poreči objektivnost. Kod analize pisaca traži u djelima raspoznati čovjeka, piščevu dušu prije svega.
U prvim se djelima Franceovima („Zlatne pjesme“) opaža veliki upliv Leconta de Lislea i duboki budistiČki pesimizam. Tek u lijepoj dramatskoj pjesmi „Korintska svadba11 (obradjuje, što i Goetheova „Korintska nevjesta11) otresao se upliva de Lislea.
Danas nema u Francea više ni pesimizma mnogo. Njegov je nazor na svijet vedar i on sam je uvijek ljubezan, pun ljubavi i sučuti, kojom djeluje na ljude. „Znajmo, da nije moguče predstaviti si veče sreče, no što je imamo u torn ljudskom životu, koji je tako sladak i tako gorak, tako zao i tako dobar, idealan i realan zajedno, te sve obuhvata i sve protivnosti smiruje11. („Vrt Epikurov11).
S takim nazorima uza sve dobro poznavanje života, razumljivo je, da da se nije France mnogo miješao u borbe tolikih književnih smjerova i ostao osamljen, ali i mnogo čitan.	(Kvety).
Bližaju se praznici, pa treba da znamo, što nam je raditi u to doba, kad nijesmo na okupu na pojedinim zavodima, nego se rastresemo po svakom našem kraju. U praznicima je svakom djaku više moguče, da sama sebe izobražava, da promatra, zazmišlja ji upoznaje svijet oko sebe, narod svoj i zemlju, u kojoj živi. U „Proglasu" našem naglašena je ta točka kao veoma važna; i za to če oni, koji zbilja ispunjaju misao našu zajedničku, najprije nastojati, da u kraju, u kojem jesu, djeluju na ovaj način. Ako pak ima po
nekoliko djaka u mjestu, neka oni opet zajednički nastoje, neka se sastaju, drže po koji list i t. d.; a gdje sudjeluju kod zabava, neka paze, da se kod toga uvijek postigne svrha obrazovna i patriotska, — a gdje je mogude, neka nastoje, priredjujudi zabave u korist unapredjenja našega pokreta, pomori našem pothvatu materijalnom potporom, koja nam je ove godine veoma ne-dostajala. Ono pak znanje, koje de svaki djak na praznike iipotpunjivati, neka nastoji predati i drugomu, kojemu nije mogude, da ga stede, pa da tako, koliko je mogude, djeluje i na svoju okolinu. To de biti rad djaka, koji praznike borave u stalnom boravištu.
No ima još jedua važna stvar, koja je jedino u prazuicima djacima moguda: to su putovanja po praznicima. Prvi je i najbliži naš cilj, da se zbli-žimo i upoznamo medju se; a gdje je tomu ljepša prilika, nego na djadkim putovanjima! Ako smo se tijekom godine mogli upoznati samo dopisujudi, sad nam se pruža zgoda, da se upoznamo još bolje i da živom rijedju ras-pravljamo o svim djadkim pitanjiina i potrebama. Vedi djadki sastanci obidno se krivo shvataju, pa rijetko donose ploda, koji bi bio razmjeran troškovima. — Tu se sastane obidno premnogo ljudi, i to je baš razlog, što se oni ni iz daleka ne mogu medju se dostatno upoznati. Ako se što raspravlja, sve je odviše službeno; a uza to se obidno sve svrši velikim pijankama, na kojima se mnogo pjeva o slavi i slobodi i još više pije za te ideale, za koje nitko ne radi. Dobro bi bilo, da se udesi jedan opdi djadki sastanak, koji bi trajao nešto duže, da svi djaci medju se mogu izmijeniti misli, — ali bez izleta i pijanka; no pošto to za sada nikako nije mogude, bit de od prijeke potrebe i ogromne koristi, ako svaki „Nadaš“, koji bude na praznike putovao, nadje svagdje bratsko srce, koje de mu redi, da on, kao dlan našega kola, nije osamljen, nego da nas iste misli vežu mnoge i mnoge. To bi svakom djaku najviše trebalo da na srcu leži: da se sastane sa što mogude više brade, da im donese pozdrav od djaka svoga kraja, pa da se oni ozbiljno i razmišljeno porazgovore o svemu, što naš pokret sad ima i što mu još nedostaje. Ako su u mjestu kakvi djadki sastanci, dotidni de, koji putuje, takodjer za vrijcme svoga boravka u torn mjestu, na njima udestvovati, da tako postignemo opde-niti kontakt medju djacima, opdenito upoznavanje i izmijenjivanje misli.
Abiturijenti pak, koji za malo ostavljaju gimnaziju, pa po torn i pre-staju biti duševni podupiradi „Nove Nade“ i dlanovi djadke organizacije, modi de se ovdje najbolje dogovoriti, kako da i nadalje podupiru naš pokret, da bar na taj nadin ostanu s nama svezani. Ovako de putujudi djaci ispuniti ono, što dopisivanje nije moglo da postigne; tijesan savez svih djaka Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne i bratske Slovenije.
S druge de Strane djaci, koji su u jednom mjestu, modi da posluže drugu, koji putuje, kako bi on iz toga putovanja crpao što vedu obrazovnu korist. Jer desto opaža se žalostan pojav, da ovakva putovanja ostanu sasina beskorisna. Neprilike materijalne, nepoznavanje kraja, pa to, što u mnogim prilikama, gdje bi to veoma trebalo, putujudi djaci nemaju vodida, — sve je to uzrok, da se ne postizava svrha putovanja t. j. što bolje poznavanje svoga naroda i krajeva njegovih. Ako smo kroz 10 mjeseci školske godine postojano radili oko svoje samostalnosti i naobrazbe, ne demo ni u ovo 2 mjeseca praznika zaboraviti taj svoj cilj, nego demo nastojati, da tu istu svrhu na
svojim putovanjima što bolje postignemo. Onim „Nadašima“, koji putuju, najbolje će u tom pomoči „Nadaši", koji stanuju u mjestu, kamo oni dodju: znat če ih uputiti u sve prilike toga kraja, znat če im pokazati sve, što je vrijedno da vide; a opet če im i u muogim praktičnim sitnicama (n. pr. u tom, da ih upute, na koga da se obrate glede potpore) dati savjeta i pomoči. Ako si i u ovom pogledu još bolje olakšamo zajednički rad i u tom se takodjer pokažemo kao jedno djačko tijelo, izvršavat čemo jednu od naj-glavnijih točaka našega programa. U praznicima neka bude „Nova Nada“ takodjer naša zajednička veza i svaki, koji misli putovati, neka nam potanko javi svoju namjeru, da mu znamo javiti sve, što bi mu putovanje olakšalo, a s druge Strane mu što veču moralnu korist donijelo. Molimo za to sve naše prijatelje, povjerenike, s ur adn ike i p ret p 1 atnik e, da nam jave svoje boravište u praznicima i sve drugo, što bi se kod ovoga uredjenja djačkih putovanja moralo uvažiti. Od „Nove Nade“ moči če svatko dobiti ubavijesti, da zna, da če ga u dalekom iii ne-poznatom kraju dočekati bratsko srce, da če ga potpomoči „Nadaš“, koji je istom mišlju s njim vezan. Svi pak, makar se i ne poznavali prije, upoznat čemo se po jednom zajedničkom ugovorenom znaku: a taj neka bude hrvatska trobojnica preko prsiju s natpisaom „Nova Nada“.
Sve vijesti o putovanjima i t. d. neka se u praznicima šalju na adresu: Andrija Milčinovič, Sisak, gdje če se takodjer dobivati sve ubavijesti, koje trebaju pojedinim kod putovanja
Bračo i drugovil Na ovaj način produžit čemo preko praznika ovu svezu, koju je „Nova Nada“ podržavala za vrijeme školske godine.
Radeči ovako upoznat čemo se još bolje, svezati još tijesnije i moči čemo tvoriti čvrstu falangu, koja če onda početkom godine uz našu „Novu Nadu" krjepko i postojano nastaviti ovogodišnji rad. Onda če biti manje poteškoča moralnih i materijalnih, pa če „Nova Nada" još jasnije pokazivati, da zbilja shvatamo dnžnosti djaka, pa da prema njima radimo ozbjljno i postojano.
Od uredništva.
Ovom sveskom završili smo drugu knjigu našega zbornika. „Nova Nada" kao sastavak ,.Nade“ proživjela je prvu godinu i pružila vjernu sliku svega, što danas hrvatsko i slovensko srednjoškolsko djaštvo misli i radi. Materijalna potpora nije bila onakva, kakvu bi tražio teški naš pothvat; no moralne potpore bilo je, osobito u pogledu hrvatskoga dijela „Nove Nade", dosta; i mislimo, da djaštvo hrvatsko i slovensko može s ponosom pogledati na dosadašnje plodove ovoga rada, kako se očituju u „Novoj Nadi", osobito ako se u obzir uzme, da su to sve tek početci, da je cijeli ovaj pokret tek u zametku. Neki su i ove početke sudili kao nešto gotovo i potpuuo, pa su tako nastale neke nejasnoče, koje treba da sada, kad se obaziramo na naš rad u prvom godištu „Nove Nade", ispitamo i razbistrimo.
Mnogi smatraju „Novu Nadu“ listom čisto literarnega smjera, pa traže u njoj program bilo koje književne struje. U našem prvom proglasu jasno je istaknuto, (la je „Nova Nada“ jedino zajedniČko polje, na kojem imaju da rade djaci srednjih škola: u njoj ima mjesta sve, što djaci samostalnim duševnim radom stvore, spadalo to u bilo koju književnu struju. Mi smo pak nastojali, da slika sveukupne produkcije djnčke bude što vjernija, pa da u književnom, osobito zabavnom dijelu „Nove Nade“, budu zastopane sve raznolike književne vrste, u koliko ih kod nas ima. U programu našem jasno je istaknuto, da hočemo da pobudjujemo djake na to, kako bi oni sve proma-trali, o s v e m razmišljali i samostalni sud stvarali. Ako ne čemu da sudimo neosnovano i jednostrano, potrebno je, da poznamo u literarnom pogledu što više pisaca, u filozofskom što više filozofa i t. d., pa makar se i ne slagali sa svakim njihovim mnijenjem. Da naši djaci u jednu ruku dobiju bar neki pojam o mnogim i mnogim pokretima literarnim i filozofskim i t. d., o ko-jima se dana toliko piše i govori, nijesmo se ustručavali da pišemo o Nietz-scheu, o Darwinu i t. d., izlažuči naprosto njihove misli. Čudimo se, što su nas neki radi toga, što smo htjeli da npoznamo nekoga, prije nego čemo ga suditi, osudili, a drugi opet u torn odmah našli zagovaranje dotičnih smjerova i ideja. Prežimo gledati na sve, što je novo, ni nepoznavajuči toga — toga nijesmo nikako htjeli. U cijelom programu našega pokreta jasno je istaknuta misao, da ovo sve naše nastojanje nije drugo nego priprava za buduči život, skupljanje znanja i promatranje svega, što nas okružuje; a da t < priprava bude što temeljitija i svestranija, nužno je da se upoznajemo i sa svim pokretima književnim i društvenim, s kojima čemo odista u kasnijem životu morati računati. Jedino ovo naša je namjera; u našem drugom proglasu is-taknuti su ciljevi, koje imaju da vode djaštvo; i mislimo, da su ti ciljevi sasma u skladu sa zahtjevima, koje moral vjerski i društveni namiče čovjeku kao članu ljudske zajeduice. Izvan toga, mi ne čemo da pačamo ni u literarne ni u filozofske a najmanje u političke smjerove, jer naša je jedina svrha, da od sebe stvorimo ljude, koji če kasnije u životu te smjerove razu-mijevati i znati prosudjivati. Tražiti u pokretu našem zametke kakve nove generacije književne ili političke, to znači ne poznavati misao, koja nas vodi. Osobito ovo posljednje naglasujemo, pošto u zadnje doba stižu na nas upiti, na koje niti hočemo niti možemo odgovoriti, jer smo jasno istakli, da čemo, daleko od svake dnevne literarne i političke borbe, nastojati, kako bismo se razvili što krjepčije i samostalnije.
Na neke sitnije prigovore, što se tiču pojedinih radnja i t. d., ne možemo da ovdje potanko odgovaramo; obazrijet čemo se samo na jednu stvar, koja nam se prigovorila s nekojih strana. To je kozmopolitizam. U torn, što se bavimo svjetskom književnošču više, nego što je do sad bio običaj, nalaze neki zapuštanje vlastitoga naroda. Da nas sve provijava jedna ideja ljabavi i rada za stvar naroda svoga (Hrvate hrvatskoga, Slovence slovenskega), to može svatko jasno uvidjeti iz naših proglasa, pa i iz samoga bele-trističnog rada u „Novoj Nadi“, gdje se najviše radnja bavi specijalno našim odnošajima (Kobovanje, Naš Matič, Propao i t. d.) a tek malo njih radi o takvim pojavama, koje su samo za to kozmopolitske, jer su cijelom svijetu zajedničke (Prijelom, Agneza). Problemi, koji sižu i preko granica našega naroda, treba da nas jednako zanimaju, jer su u njima pitanja važna za
cijelo čovječanstvo. Mislimo, da nam se nikako ne može zamjeriti, što smo se tito pitanjima bavili, osobito zato, Sto je ovakvu radu bio uvijek cilj plemenit, idealan, a nijesmo n. pr. atavizma spominjali za to, jer to zanima fataziju ili uzrujava živce, nego za to, jer je to pitanje, koje danaSnji čovjek treba da pozna i da o njem razmišlja, a osobito mladič, koji hoče da bude zdravo udo u društvu oko sebe. Što nijesmo iznijeli patrijotskih budnica, n kojiina ponajviše bučne riječi nadomještavaju manjak misli, mislimo, da nam se ne može zamjeriti; jer u mladeži bilo je uvijek dosta zanosa, ali malo ozbiljuosti.
Tu ozbiljnost gojili smo osobito u kritičkom dijelu našega zbornika. U kritici pratili smo, što je bilo moguče objektivnije, sve savreinene naše kulturne pojave; a u „Pabircima" nastojali smo da prikažemo neke najznatnije svjetske velikane i djela njihova. Nastojali smo uvijek, da u svem tom nadju djaci pouku i ozbiljno razmišljaju o raspravljenoj temi. Da je u tom sve veči napredak, svjedoči to, što dobivamo sve više poučnih radova, kojih je i sprva bilo zbilja premalo. U poučnom dijelu bilo je govora o nekim znamenitim piscima, filozofima, socijolozima, a nijesmo zaboravili ni proučavanje naše literature u njenim znatnijim predstavnicima. U beletrističkom dijelu bilo je, kako priznaju mnogi, koji su se pozabavili ocjenom našega rada, uspjelih pokuša; u pjesmama idu naši suradnici dalje od uobičajenih ljubavnih „billet-douxa“; a u pripovijesti i drami vidi se u večini ozbiljno promatranje svijeta, a ne pusto traženje zabavnih i zanimljivih scena, kojima je mladež do nedavna sama svoj ukus kvarila. Pa i mlade naše Hrvatice i Slovenke nijesu nam ostale tudje; i od njih donijesmo lijepih priloga i u zabavnom i u poučnom dijelu.
No važnija je od svih ovih književnih uspjeha ta pojava, da se uz „Novu Nadu“ okupila množina naših djaka, da ju danas čita i pozna gotovo šest puta više djaka, nego lani. A da to čitanje i razmišljanje o idejama, koje nas vode, nije ostalo beskorisuo, svjedoči nam to, što se na mnogim zavodima stali djaci ozbiljno baviti mišlju, kako da se združe, i što se gdjegdje zamisao
0	djačkom sveopčem pokretu stala realizovati. U mnogim pismima, koja na nas stižu, opaža se ozbiljno i duboko shvatanje potrebe ovakva rada, a u tom, što se misao udruživanja pojavljuje več sad takvom snagom, nalazimo radostan pojav, koji nam daje nade, da če „Nova Nada“ kao glasnica ideja uapretka i rada mladeži krjepko moči stupati dalje. Materijalna potpora nije na žalost bila takova, da bismo mogli u tom govoriti o velikom napretku; no ufamo se, da če mnogi, koji bilo s kojih razloga zaboraviše na svoju dužnost, ispraviti to i pomoči nas, kako bismo bez neprilika materijalnih, koje su za sada još veoma teške, mogli nastaviti naš rad. Pozivamo i starije naše, da nas u tom pogledu ne zaborave; jer samo tako moči čemo još bolje ispunjavati sve, što nam kao dužnost rodoljubnog djaka pred očima lebdi.
Na rastanku, kad zadnji put n svom kolu pozdravljamo braču maturante, koji ove godine ostavljaju srednju školu, treba da se sjetimo njih, koji su nas za vrijeme svoga boravka u našem kolu svijesno i ozbiljno pomagali. Ovo drugovanje, koje smo zajednički u privatnim dopisiraa, u razgovorima
1	sastancima, a osobito u našoj „Novoj Nadi“ njegovali, nastavit čemo odista i nadalje, makar nikako nije moguče da se ispuni mnogostrana želja, da ge
13a
„Nova Nada“ pretvori u glasilo svih djaka, pa i akademidara. I ako se dijele od nas, neka nas ne zaborave; jer samo uz veliku potporu od Strane djaka i rodoljuba modi demo i dalje širiti našu misao!
Sve pak starije, koji nas upoznaše i k srdcu brižno privinuše, i mladje drngove naše, koje je naša „Nova Nada" u jedno kolo okupila, pozdravljamo od srca i molimo ih, neka i do godine sadavaju nama ljubav, a ideji, koja nas sve vodi, ozbiljno shvatanje i neumorau rad. Na zdarl
Izdaje Vladimir J. Teharski
Tisak Diouidke tiskare.