404
Pokojne duše
Na Sarajevo se spustila rana jesenska noč. Još je drhtao u zraku spo-Ivan men na ugaslu luč; več je davno umrla večernja rumen, ali još ju oko zami-Cankar jetilo na tamno srebrenim koprenama, što su se tiho spuštale na grad i na brda.
Čudesna ljepota sarajevska, koja malo prije uživala sebe u nebeskom ogledalu, zastirala se, sama sebe nasičena i napojena. Stajao sam na Bistri-ku, da je pozdravim u zadnjem veličanstvu. A moje je srce bilo teško i ža-losno; u njemu bila ona pjesma, što sam je čuo u brdima, u ovim sivim, golim brdima, što se dižu strmenito*gore u nebo.
Odakle je došla ona pjesma? Nije došla iz ljudskih usta; nema duše, koja bi u sebi nosila toliko gorčine i žalosti, a da je ne bi prelila preko ruba. Zemlja je sama pjevala, ta bosanska zemlja — pjesmu sjetnu, neveselu o dav-noj slobodi, o neizmjernom trpljenju, o čeznuču, što iz ropstva do neba uz-diše. ..
Zasvijetlilo se duboko dolje; sitna, bijela, drščuča luč, druga, treča — več ih ima hiljadu. Uspinju se na brda sve do črnih vrhova, a u dolini luč uz luč, sviječa uz sviječu . . . Ili je mutno moje oko od žalosti, ili gleda sanje, ili gleda istinu? Sviječa uz sviječu, svijetlost odsijeva na bijelim kamenima — kao grob uz grob, beskrajno groblje.
Cijela dolina, visoko u brda i preko brda, iz doline u dolinu — grob uz grob. Tamo spavaju oni, koji su u davnini svojim trpljenjem napajali tu bo-sansku zemlju; ima ih toliko, da je groblje pretijesno za njih; kamen se naslanja o kamen, sviječa se pali uz sviječu; i kad bi se brda razmakla od istoka do zapada, ne bi bilo dosta mjesta.
Nepoznani i neimenovani, hiljade i hiljade, tko se moli večeras za vas? Teška misao, porogjena iz žalosti i neslobode, upalila vam je sviječu, doni-jela vam je vijenac na grob, izravnala vam humak i zapalila vam sviječe. Misao teška, što plašljivo gleda u davninu, prestupila črni prag i duša govorila duši:
»Gledaj, ovuda su hodale naše noge — evo im krvavog traga! Ovdje su popadali naši obrazi na črno tlo — evo, utisnut im je trag u taj tvrdi kamen, kroz stolječa nije im se osušila rosa na licima! Gledaj, ovuda je čez-nulo naše čeznuče, neispunjeno, u srcu zatvoreno... tek u tihoj noči, kada bi gorjele sviječe na grobovima, zapjevalo bi svoju plašljivu pjesmu združilo ju s pjesmom pokojnih duša, što su trpljele u davnini.. .«
Nijesu li zapjevali grobovi poda mnom? Iz dubine se uzdignuo glas, za-želio gore. Spoznao sam ga — glas neumrlog ufanja, što pjeva uz grobove o uskrsnuču, u žalosti o veselju, u smrti o vječnom životu. Hiljadu puta zatvo-ren hiljadu se puta oslobodi; ugušen, potisnut u dno srca, plane više s no-vom snagom.
Nije li usplamtjela na obzorju prerana zora? Sa črnih se brda uzdigle tame, ugasnule visoko pod nebom. Na nebu, gle, na nebu — luč uz luč, sviječa uz sviječu! Otvorilo se nebo; milosrdne oči, blage, sa smiješkom gledaju
405
Pokojne duše
na grobove, gledaju na tu crnu zemlju, što uzdiše u boli. Pjesma iz doline uspinje se prema nebu, pjesma s neba rosi u dolinu. Suzama otpjeva utjeha, trpljenju stostruka plača, čeznuču tvrda vjera.
Mir vama i ufanje, pokojne duše!
Svjetlije su zvijezde, bliže se zemlji, luči na grobovima blijede i ugašuju se. Ugašuje se bol, utješena; ugašuje se čeznuče smireno u zaufanju. Tu, tamo trepeče luč, pita nebo: »Je li istina, ta pjesma o uskrsnuču i uzveliča-nju, ili je san, pjesma utješiteljka bonom djetetu?«
Luč pita, zasvjetljuca, ugasne; nad njom je zasjala zvijezda, svjetlija od svih.
Mir vam i ufanje, pokojne duše, — mir vam i ufanje, svi vi nepoznani i neimenovani, koji ste trpjeli u davnini, napajali krvlju i suzama tu bosan-sku zemlju. Ne, suza nije kanula uzalud; ne, kaplja krvi nije bila prolivena uzalud; mir vam i ufanje!
Tiha je zemlja; svjetlo i presvjetlo sjaju zvijezde, pjevaju slavnu pjesmu o budučnosti.
(Hrvatski dnevnik 2. novembra 1909)