1)1 O . .. v Dvorakova 6/II »dina V. LJ UBIJAŠ Uskrs! Dan najveće radosti! Dan, koji slave svi narodi, kao dan Hri-stovog uskrsnuća i kao simbol probudjenja, preporoda, slobode, šestohiljada Jugoslavena u Julij-skoj Krajini * dalje nose svoj križ uz Golgotu, hijeni krvavim bićem. Oni će donijeti svoj križ na Golgotu i doćekati svoj Uskrs, koji mora doći. Kad trpljenje bude ■ na vrhuncu doći će Uskrs i sloboda! Iz naših će grobova tištali svi oni, koji su pali za naš spas. ' GLASILO SAVEZA JUGOSIOVENSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE - ====r^ DR. IVAN MARIJA COK, pretsjednik Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske Krajine PROBLEM JULIJSKE KRAJINE I POSLJEDNJI MEDJUNARODNI DOGADJAJI Dr. I. M. Cuk Medjunarodni odnosi u Evropi u toku posljednjih godina razvijali su se sve više u pravcu podjele većine evropskih država u dva tabora: u tabor revizionista i u tabor onih država, koje stoje na stanovištu poštivanja ugovora o miru. Kao što je naravno, u red prvih spadaju one države, koje su bile u svjetskom ratu pobijedjene. Iz početka su bile vrlo oprezne i nisu imale mnogo kuraže, da otvoreno traže reviziju, ali s vremenom uspjelo je njihovoj ogromnoj propagandi za reviziju mirovnih ugovora preorijentirati svjetsku javnost u pogledu ovog pitanja. Još prije sedam godina, kad je. regent Madžarske Horthy, u Mohaču držao govor, u kojemu je medju ostalim spomenuo i zahtjev Madžarske za reviziju teritorijalnih klauzula Trianonskog ugovora o miru, imao je ovaj govor diplomatskih posljedica! Danas se o reviziji ne samo svuda javno raspravlja, nego je ovo pitanje postalo jedno od najvažnijih u medjunarodnim odnosima evropskih država. Ono je osobito pridobilo na važnosti i počelo zauzimati sve veći mah te biti sve više uvažavano, otkad se je državama, koje su bile u svjetskom ratu pobijedjene, pridružila u pogledu zahtjeva revizije ugovora o miru i jedna država, koja nije bila pobijedjena u ratu. nego je bila medju pobjednicama, to jest Italija, koja se je čak bloku revizionista stavila na čelo. Od onda je počela sistematska, ustrajna i vrlo agilna revizionistička propaganda u svim zemljama, koje pripadaju ovom bloku. U Njemačkoj, gdje gotovo cijeli narod stoji na revizionističkom stanovištu, možemo čitati svakog dana članke u najrazličitijim novinama, koje propagiraju ideju revizije, a osim toga nastala je čitava literatura oko ovog pitanja. Madžari su izmislili upravo jednu genjalnu ideju: znali su pridobiti za sebe jednog uplivnog engleskog lorda, koji raspolaže sa velikim brojem engleskih novina, i njegovom pomoći oni su uspjeli, da uvjere cijeli svijet, da je trianonski mir, kojim su bile odredjene granice Madžarske, najveća nepravda, koja je bila ikada nekom narodu učinjena; premda njihov revizioni-stički program pretstavlja najveću drskost. Madžari naime traže u svom revizionistič-kotn planu i zemlje, u kojima nema ni spomena o Madžarima. Osim toga ne smije se zaboraviti, da su prije rata Madžari sa onim manjinama, koje su se nalazile unutar granica ondašnje Madžarske, tako postupah, da je to bila prava sramota, uslijed čega su oni u najmanju ruku posve diskva-lifikovani, da upravljaju zemljama, gdje ima i nemadžara Još drskije su pretenzije Italije. Ona traži jednu jugoslovensku provinciju: Dalmaciju, u kojoj uopće nema Talijana, i to ta ista Italija-, kpja se, je ujedinila na temelju principa narodnosti, koja uvijek ističe i ponesi se,Ida je nacionalno najčišća i najhomogenija zemlja. Vodje talijanskog risor-gimenta tražili str ujedinjenje svih talijanskih zemalja u jednu državu, pozivajući se na to, da je to želja svih Talijana, dakle na princip samoodredjenja. Italija ne žaca se danas zahtijevati za sebe jednu provin-ciip, čije stanovništvo bez iznimke sa gnjevom i ogorčenjem odbija i samu pomisao, da bi došlo pod Italiju! Nije li čudo, kako je mogla talijanska propaganda uspjeti, da uvjeri sve Talijane, da ima Italija pravo mi Dalmaciju?I Čovjek se samo pita, zar zbilja nema u cijeloj Italiji pametnih ljudi, koji bi osudili ovaj najneopravdaniji i ludi zahtjev talijanske gramzivosti? Šta više, talijanska propaganda uspjela je, da o tom svom pravul?) uvjeri čak i jedan dio svjetske javnosti! Sve su to ove države postigle blagoda-reći svojoj neumornoj, sistematskoj, agii- MI I REVIZIONISTICK1 POKRET noj, nepopustljivoj, drskoj propagandi za reviziju granica, ističući njemački, madžarski, talijanski karakter pograničnih provincija, koje one traže za sebe. U velikom dijelu ovi njihovi argumenti ne odgovaraju istini, ipak su uspjeli uvjeriti mnoge, da su revizioniste u pravu. Svojom revizionističkom kampanjom uspjeli su stvoriti u svjetskom javnom mišljenju jednu atmosferu, u kojoj se danas revizija granica na štetu nasljednih država smatra aktom pravičnosti, da, upravo, jednom potrebom i jednom nuždom u interesu političke i ekonomske stabilizacije Srednje Evrope, u interesu samog svjetskog mira! Rimski plan Posljedica toga jeste, da se počelo pitanje revizije ugovora o miru smatrati i sa strane najodgovornijih političkih faktora jednim od najvažnijih pitanja medjunarodne politike Evrope. Na posljednjem sastanku pretstavnika engleske države, ministarskog pretsjednika Mac-Donalda i pretstavnika Italije, ministarskog pretsjednika Mussolinija, u Rimu, kojom prilikom se tražila jedna formula za izlaz iz teške političke situacije, u kojoj se danas nalazi svijet. U predlogu, kojega je iznio Mussolini, izričito se govori o reviziji ugovora o miru. Pod revizijom se nema smatrati samo revizija granica, nego i revizija ostalih klauzula mirovnih ugovora, ipak nema sumnje, da je tvorac toga predloga imao pred očima u prvom redu reviziju granica. Sva talijanska štampa to potvrdjuje svojim pisanjem, jer neprestano podvlači, kako je takva revizija neophodno potrebna, da se uklone tobožnje krivice, koje su učinjene kod sklapanja mirovnih ugovora. (Faktični razlog je posve drugi, naime oslabljenje država, koje pripadaju antirevizionističkom bloku,, a za Italiju naročito ovaj zahtjev odgovara njezinom najvažnijem interesu, da oslabi Jugoslaviju, jer ^toji na stanovištu, da -joj ne konvenira na istočnoj obali Jadrana jedna jaka i kon-solidovana Jugoslavija). Što jij najvažnije kod toga, jest, da je na ovaj predlog Mussolinija pristao i pret-stavnik Engleske imperije, čime je ufvr-djeno, medju ostalim, da i engleska vlada smatra reviziju granica jednom potrebnom mjerom u interesu sredjenja prilika u Evropi. Izgleda, kad da naša javnost u ovom trenutku još nije potpuno svijesna značaja Mac-Donaldovog i Mussolinijevog plana. Medjutim, ovom planu treba pridavati veliki historijski značaj. Od četiri evropske velike sile tri sile već danas priznavaju stanovište revizionista opravdanim. To je prva velika diplomatska pobjeda revizionista. Zbilja, ovaj plan nije, bar do sada, tako prošao, kao što su možda očekivali njegovi tvorci. On nije naišao na jednodušno odobravanje čak ni u Engleskoj, gdje su protiv pretsjednika Mac-Donalda, čim je iznio ovaj plan pred parlamentom, nastupili vrlo ugledni članovi dviju jakih partija parlamenta. I francuska vlada je po posljednjim vijestipia zauzela protivan stav, ali je vrlo značajno, da to nije odmah učinila, nego da je bio potreban pritisak francuskog parlamenta i velikog dijela francuskog javnog mišljenja, da je ministar inostranih djela Paul Boncour, koji je iz početka nešto oklijevao pristao na stanovište, da se ima pristati na ovaj plan sa rezervama, kako se kaže diplomatski, a što zapravo znači plan otklanjati. Vrlo je važno pri tome spomenuti i ulogu francuskog poslanika u Rimu De Jouvenela, koji je, kako je poznato, otišao u Rim prije kratkog vremena sa specijalnim zadatkom, da raščisti situaciju izmed ju Francuske i Italije i po mogućnosti zajedno sa Mussolinijem nadje povoljnu bazu za poboljšanje odnosa izme-dju obe zemlje. »Umjerena« politika Paula Boncoura naišla je na potporu od strane rečenog francuskog ambasadora u Rimu. koji je mogao već da konstatuje. da je pojava rimskog plana dala mogućnost da se uspostavi prekinuti kontakt s Mussolinijem u nadi. da će se možda moći dokazati Mussoliniju. da interesi Italije zahtijevaju u prvom redu uspostavu saradnje sa Francuskom, »koja je spremna, da zadovolji zakonite pretenzije talijanskog imperijalizma« Francuska i njezine saveznice, koje stoje na antirevizionističkom stanovištu, braniti će naravski svoje interese protiv revizionista i ne treba očekivati, da će diplomatska akcija revizionista, koja je u Mussolinijevem planu dostigla vrhunac svojih dosadašnjih uspjeha, skoro uroditi plodom. Radi se o velikim interesima, čak donekle i o egzistenciji država Male antante i bez obzira da je francuska politika dosljedna i lojalna i da ona neće da iznevjeri svoje saveznice, ne smije se gubiti iz vjda, da su tu interesi Francuske istovjetni sa interesi-ma država Male Antante. Ipak fakt, što se Velika Britanija sada već otvoreno izjašnjava za reviziju ugovora o miru. daje re-vizionistima velike nade. da će pobijediti oni i prema tome stanovište Mac-Donalda i Mussolinija, konkretizovano u takozvanom rimskom planu, iako ne bi došlo do njegovog ostvarenja, znači jednu veliku moralnu pobjedu ideje revizionizma, koju možda m' revizioniste sami nisu, ili nisu još, očekivali. Ova pobjeda revizionizma je prva posljedica pobjede flitlerovog fašizma u Njemačkoj te veze i saradnje izmedju Hitlera i Mussolinija. Ova veza služi po mišljenju odgovornih faktora Italije talijanskim inter resima. Možda, ali samo privremeno, i sigurno će se u budućnosti ovo svetiti nad Italijom. Jer Njemačka nije zaboravila na Južni Tirol, iako privremeno o njemu ne govori, i jedan od glavnih postulata današnje Njemačke jest ideja »Anšlusa«. Pored toga ne smije se zaboraviti, da se Nijemci nisu odrekli vanjsko-političkih aspiracija u smislu Bismarckovih načela, po kojima ima njemački mač da siže od Hamburga do Trsta. A to znači sukob sa osnovnim načelima talijanske jadranske politike, njezine uloge u Podunavlju, kako ju ona zamišlja, i njezinih težnja na Balkanu. Ali to neka budu brige talijanske vlade. Revizija i Julijska Krajina. Za nas najvažniji zaključak je, da je pitanje revizije ugovora o miru, i time revizije državnih granica, postalo jedno od najvažnijih medjunarodnih pitanja sadašnjice. Kako će se ono u buduće razvijati, niko ne može da zna, ali jedno je sigurno, da naime revizioniste se neće zadovoljiti sa ovim svojim prvim uspjehom, kojega su do sada postigli, nego da će raditi u istom duhu dalje i da neće propustiti nijednu priliku, a da je ne izrabe u svoje ciljeve. Mnogogodišnji dosadašnji rad donio im je lijepe rezultate i okuražio ih je za budući rad. Nije do nas, da mi ispitujemo, sa kakvim perspektivama na uspjeh će revizioniste produžiti u ovom radu. da li je revizija granica uopće moguća ili ne, te do kakvih posljedica bi eventualno mogla da dovede pobjeda revizionista. Ali jedno je sigurno: kadsegovorio r e v i z i j i g r a n i c a u Srednjoj Evropi, ne smije se nikad pustiti iz vida pitanje Julijske Krajine j e r, a k o bi se imale revidirati granice država po principu narodnosti stanovnika pograničnih provincija, onda bi bila najveća nepravda kod rješavanja tih problema ne riješiti i problem Julijske Krajine, u kojoj živi u kompaktnoj masi i u geografskom kontinuitetu sa Jugoslavijom šesto hiljada Jugoslovena. Ali i ako bi došli u obzir drugi razlozi, kao geografski, ekonomski, historijski, osjećajni, svi ti razlozi govore za takovu reviziju u pogledu Julijske Krajine Ako pak želimo, da se u odsudnom momentu na mjerodavnim mjestima govori i 0 ovom našem pitanju, naša je dužnost, da se postaramo, kako bi ovo pitanje postalo svuda poznato, i to ne samo na mjerodavnim mjestima, koja će o tim pitanjima rije-šavati, nego i u široj svjetskoj javnosti. Né smije se, naime gubiti iz vida javno mišljenje, koje danas u svijetu igra vrlo važnu, a često i presudnu ulogu. Najbolji dokaz za to nam pružaju gore spomenuti primjeri revizionističke propagande. Madžari su na pr. samo svojom vještom, upravo genijalnom, i neumornom propagandom postigli, da uvjere mnoge u opravdanost svojih zahtjeva kao i to, da je restauracija Madžarske unutar granica bivših zemalja krune sv. Stjepana ne samo u interesu Madžarske, nego i konsolidacije Evrope i svjetskog mira. A nitko im ne zamjerava, što si oni dozvoljavaju u ove zemlje, na koje aspiriraju, ubrajati i čitave teritorije, kao na pr. Hrvatsku i Slavoniju, gdje uopće Madžara nema. Tako isto je slučaj, koji je već gore spomenut, sa talijanskom propagandom za Dalmaciju. Istovremeno talijanski imperijalizam ima kuraže, da traži za sebe Korziku, Niču. Savoju, itd. na temelju etnografskog principa, dok sasvim protivno ovom principu drži u svojim rukama Južni Tirol i Ju-lijsku Krajinu i tako isto diametralno u opreci sa ovim principom traži Dalmaciju. Ipak jedan veliki dio svjetske javnosti, pa čak i mjerodavnih krugova, kako smo vidjeli, daje pravo Italiji i ne pitajući za ove 1 suviše evidentne anomalije i protivurječ-nosti. Dužnost emigracije. Sve to nam dokazuje, kako je potrebno pripremiti na takova velika pitanja svjetsku javnost, odnosno stvoriti pogodnu atmosferu, da će široka javnost osjetiti i smatrati potrebu rješenja tog problema i to nasamo zbog pravde i onoga naroda, koji je tu u pitanju, nego i u interesu općeg mira, to jest u interesu te svjetske javnosti same. Iz ovoga proizlazi, koja je naša dužnost u bližoj budućnosti. Kako smo još daleko od cilja, dokazuje nam londonski »Times« od ' 6 o. mj., koji medju ostalim piše i ovo: »Postavlja se pitanje, na kojim će se osnovama provesti revizija Ako se usvoji etnološka osnova, Njemačka ne bi mogla dobiti nikakvo rješenje pitanja Koridora i Gornje Šleske, jednostavno zato što su tu Poljaci u većini. To bi takodjer značilo povratak Južnog Tirola Austriji. Ako bi bilo govora o reviziji iz ekonomskih razloga, to bi značilo vraćanje Rijeke Madžarskoj* i Italija ne bi mogla imati koristi od toga«. Iz ovoga citata vidi se. da ovo autoritativno glasilo engleskog javnog mišljenja niti ne ubraja pitanje Julijske Krajine mediu ona, koja bi imala doći u obzir kod eventualne revizije, dok smatra kao posve moguće, da se iz ekonomskih razloga Rijeka vraća Madžarskoj! Sigurno je, da smo u pogledu obavještavanja javnog mišljenja o pravom stanju stvari već mnogo zakasnili. Dok je Italija prikazivala svoje tobožnje pravo na Dalmaciju u jednoj sistematskoj desetgodišnjoj kampanji, mi nismo ni izdaleka učinili ono što bi trebalo, da prikažemo svijetu pravo stanje stvari u Julijskoj Krajini. Ova je pogrješka od zamašnog značaja, jer je zaslugom Italije teren borbe izmedju talijanskog naroda i jugoslovenskog naroda za istočnu obalu Jadrana prenešen iz Julijske Krajine u Dalmaciju. Ali to je neprirodno i nepravedno, jer ovaj boj bi trebao da se bije na terenu Julijske Krajine, a ne Dalmacije, koja u opće ne bi smjela doći u pitanje. Ako je danas to obrnuto, to je samo uspjeh talijanske sistematske desetgodišnje kampanje za tobožnje talijanstvo Dalmacije s jedne strane, i pomanjkanje dovoljne propagande s naše strane, da se prikaže pravo stanje u Julijskoj Krajini. Nije potrebno povući posljedice, koje proizlaze iz svega gore spomenutog. Zadatak j u g o-slovenske emigracije iz Julijske Krajine je jasan. Predjimo dakle na rad! VELIKONOČNI OGENJ Zvonovi molčijo in s njimi molči v trpljenju bridkem naš rod in premišlja enajsto postajo in misli na svojo pot. Veliki petek je danes, a jutri, jutri sveti ogenj priSgó in preden zvonovi zapojejo, na naša ugasla ognjišča ga prinesó. Ob novem ognju, ob svetem ognju pripravljeni bomo čakali in ob gloriji se umili in zapeli alelujo novih dni!-... JOŽA LOVRENČIČI DOBIL SEM PIRUHOV IZ ISTRE Dobil sem piruhov iz Istre in rad bi, deca, enega vam dal v spomin. Od Čepiča, tam izpod Učke gore, dobil sem piruhov iz Istre, a vsak je poln bolečin. Pozdrave slišal sem od Soče bistre in vam bi jih izročil rad. Tam izpod Krna in prav iz Gorice pozdrave slišal sem od Soče bistre in vsak me pika kakor gad. So v piruhih solzč zgoščene otrok in mater, naših moi gorjč. Ker niso našle še nikjer besede, v pozdravih prošnje so zgoščene, pa nam iz istrskih grobov kriče: — O bratje, naša kri, pomoč, pomoč, da za trpljenjem nam vziari — Velika noč' IVAN ALBREHT. ISTRANIN Teški krii on vuče leroz stoljeća dóga I pod njime pada od krvavog znoja, Ali kad ga mori i največa tuga Mirno šapće: tOče, budi volja Tvoja!* Kad su orli stigli u pobjednom valu Mislio je i on: eto uskrsnuća! Ostadoše orli na suprolAom ialu, U njegovom srcu novi san čeznuća. I taj san mu sada jošte jače guši. Tudja ruka što ga još i teče bije. On sve mirno stiosi — u njegovoj duši Nova čeinja Sivo o slobodi snije. Polaze mu djeca na stratišle, vedro, Usna im ne drhće i milost ne prosi, Jer u duhu vide jedno bijelo jedro Na pobjednoj ladji što slobodu nosi. HIKARD KATALINIČ JERETOV. CRNE PAHUUICE (IZ ISTARSKE TUŽNE KRONIKE) Od svih crkvenih pobožnosti mene su se *< djetinjstvu najdublje doimali dani Muke Isukrstove. Stara lovranska crkva sa svo-sjenama punim neke mistične sjete Vrivlatila me je upravo neodoljivo. Tek što "ih izišao, osjetio bih želju, da se opet vra-hm, da se motam ispod zamuklih orgulja, da obilazim ogoljene oltare, naročito »Božji tlrobac*, sav u cvijeću i u svijetlu nebro-Unih žižaka što su na ulju nekako tajanstveno pucketali. Išao sam na vrh prsta, da ne bi povrijedio neizmjernu tišinu, koja srca držala u nekom neprekidnom, sve-<0>« uzbudjenju. Najtužnije bilo mi je na Veliki petak uveće, kad bismo se u noći Poslije devete ure sakupili u crkvi i pred ^Božjim grobom* pjevali na starinski na-^ onu našu: »Staše mati polag križa .. .* Zenski i muški, starački i naši dječji Uhisovi stapali se u nešto tako žalosno, da Poslije, kad smo se vraćali kući, ni naj-tftpŠa mjesečna noć nije mogla da nam ‘hrene misao od onog groba u crkvi ni s ona tri samotna krsta na »Kalvariji* što nom ih je razigrana mašta u onoj noći Pobražavala obavita nečim što ni jedna ri-‘e( nije mogla da izrazi. Sutradan, na Veliku subotu, oko sedam u jutro mi bismo se djeca našli na tpQu pokraj crkvenih vrata, gdje je već do-Porjevala vatra, 1 kad bi plamen utrnuo a žeravice stao da se diže samo dim, izi-®ao bi iz crkve svećenik i blagoslovio ono PQljena. Po blagoslovu svaki bi lopaticom zagrebao u žeravicu i odnio kući, jer su majke htjele da imadu »blagoslovljenog ognja*. Sjećam se, kako je nekoga dne ' majka jedna pred mojim očima uz drugi »blagoslov* ušila u maljušnu vrećicu i komadić onog ugljena i ovjesila je o vrat dvanaest-godišhjem sinu, koji je imao da ode na more... Otada je proteklo mnogo godina. Pao u tudje ruke i moj Lovran, naša crkva i sve u njoj. Više se ne pjeva na Veliki petak »Staše mati*..’, a i drugo se gotovo sve promijenilo. Sto se još sačuvalo, to novi pop, neki Sicilijanec, pomalo ukida -i zabacuje. I uništuje. Tako je i nedavno, prije tri godine, na Veliku subotu, u sedam sati u jutto dao iznijeti iz sakristije neke stare crkvene knjige: Misale i evandjelja, pisana u našem jeziku i naredio da ih bace u vatru, što će se malo poslije blagosloviti. Njegovi su ljudi veselo iznosili one naše drev ne od starine požutjele stranice, na kojima su počivale oči tolikih naših već davno umrlih svećenika i položili ih na plamen i sa smiješkom gledali kako vatra pomalo proždire one naše svetinje. Sto je od njih ostalo, to se u času, kad su stali lopaticama da grabe žeravu, razletjelo uvis i u obliku tužnih crnih pahuljica opet popadalo na ile Nekoliko je takvih pahuljica palo na ruke jednoga moga prijatelja i on ih danas čuva kao amanet. V. C. E. MATE BALOTA: VELIKI PETAK U luki je bilo živo svu noć, ribari su se ledili, stare su kosti u moru močili, u starih koreti u štivi su slali. Velika barka se zibala, oni su pripovidali, kako su prija prid svece više menul lovili. Mlažt i lagnji po škračah su hitali špage. Za grunja je svaki u srcu noćas molija Boga, grunj na špagu seguirà bi dosta čovilcu pomoga, ki skase po Unici priskače od drage do drage. U jutro, po videlu se dili konjuš, riba se meće na kupe. Najveću škrpinu u kraj, nju te skupno darovati. Sve drugo ča je bolje po selu se nosi prodati. Tako te dici. sa. svece moći ča da ulcupc. Prid večer je trdta jopel u moru na široko kalana, poteže se s mukom na sriču, lipo šuri šuraju, kako u pršišijonu u redu miču se h kraju. Vali šapću molitvu sa muku svetega dana. U noći će biti svitlo u selu, kako nikad u Mu, na svakem balkunu male te sviće gorili. I Bog će projti zmež hiž, svi te na vas glas molili za bolju sriču Ijudon, ki se muče na svitu. Ruke črne od zemlje i od malike na čvore junački dižu propelo. Isusa prikazuju selu. I dlani trdi od vesla, blagosloveni u trudnem delu visoko nose duplire. kako da s nebon govore. Puk piva: Puče moj, narod se sam opominja, gledajuć mater ka plačuć je stala prid sin on na križu. Moja mati je i uvi put lipo rasvitlila hitu, a ja san dvajseto lito se tega samo s daleka spominja. I. G. KULTURA IN ZGODOVINSKO PRAVO m. Fašizem si jc izbral zatiranje. A fašizem predstavlja pojitiino vso Italijo. Za dejstvo, da fašizem predstavlja sedanio Italijo, je podan dokaz, da si je italijanski narod izbral prvo pot — pot zatiranja in asimilacije. Brez velikili razlag je to isto, kakor da smatra Italija nove pokrajine za zgodovinsko tuje, priznava, da ji tu ne gre zgodovinsko, to je — organsko pravo do zemlje in naroda, nego da je njena zasedba teh p o k r aj i n nasilje — nepravno dejanj e. To dejstvo se je v zadnjih lotili primerno uveljavilo. Vsa evropska javnost je poučena o njem. S tem se je za nas dopolnila prva etapa delovanja za mednarodno zaščito naših manjšin. Italija sama, kj je izvajala svoje zasedbo pokrajin iz zgodovinskega prava, se je postavila zdaj zoper pravo in s tem prenehala biti tudi s svoje strani logično upravičena za vladanje teh dežel. Njen interes je tu protipraven in se strinja z njeno državno ustavo. Pa prepustimo ta problem pravnikom in si oglejmo še drugo ustavo, tisto, ki jc v italijanskemu narodu samemu in ki je državna ustava samo njen izraz. Vse italijansko kulturno stremljenje zadnjih dveh stoletij je bilo usmerjeno v razvoj moderne organske skupnosti, v nacionalno kulturo. V kulturi' je videl narod svoje novo življensko, novo zgodovinsko pravo. Ni mislil samo države, ampak vso skupno socialno zgradbo, ki si sama, z lastnimi močmi trajno urejuje svoje razmerje med družbo in posamezmikom, torej svoje temeljno družabno razmerje. Ako ji zdaj nekdo pride, pa čeprav je to gospod Mussolini, in zamka teoretično in praktično to pravo, če zanika zgodovinsko in socialno organičnost tega prava, potem s tem zanikanjem še ni uničil pravo v svojem narodu, ampak je do sedanji razvoj le ok-renil, zavrl in ga potisnil iz zavesti v sfero podzavesti. Italijanski narod pa slej kot prej čuti, da je na čelu kulturnega razvoja družbe edino pravilno, da je nasilje nad narodi' nepravilno, zločinsko, škodljivo. Vidi, da izvaja njegova država dejansko nekulturno obliko oblasti nad drugim — kulturnim elementom Mogoče se v tem času očitno še ne upa upreti proti temu. Nujno pa mora čutiti in tud,' občuti samega sebe kot, manj.., vrednega v primeri z onim narodom, katerega politično, to je dejansko zatira. Čeprav je zatirani narod manjši in politično šibkejši, je vendar kulturno močnejši in zdrave j-ši nego njegov zatiralec Tega dejstvi ne more fašizem nobenemu Italijanu izbrisati iz duše niti ne iz italijanske žive aktuelne miselnosti. Zatajuje si to je z zatiranjem in potvarjanjem lastnega ljudskega mnenja. Kakor vemo, je fašizem uničil ves svoboden tisk. Kdor je živel zadnja leta v raznih pokrajinah Italije, mi bo pa gotovo pritrdil, da večina italijanskega naroda ne odobrava sicer veliko nezaupanje dočanaleniatrdgovc fašistične nacionalne politike, napram Slovanom. Vse, sicer veliko nezaupanje do Slovanov, ki je ukoreninjeno v Italijanih, fašizmu tem vprašanju prav nič nc pomaga. In še celo več dokazov imamo za ta proces: Izobražena italijanska mladina obsoja nacionalno kakor sploli vsako socialno nasilje. Njej pomeni nasilje dokaz nemoči. šibkosti, nesposobnosti, ničesar pa mladina tako ne zaničuje kakor življensko nesposobnost in nemoč ali njene paradne potvare IV. Iz tega vidimo, da nismo mi sovražniki Italije, temveč je njen sovražnik fašizem. Zgodilo se je da v ljudstvu živeče zgodovinsko pravo, ki ni pravo meščanskih politikov marveč pravo organskega napredka in razvoja, zmaguje na vsej črti in v globini, kamor ne seže začasno usmerjena konservativna in reakcionarna nasilna politika. In kdor pozna višino nekdanje visoke italijanske kulture, njeno literaturo na pr. ta ve. da tudi drugače ne more biti; ve, da fašizem ne predstavlja kulturne Italije, marveč le v njej vladajočo sedanjo reakcijo, nastalo zato, ker Italija ne more živeti v kapitalističnem sistemu, ampak je pričela v njem hirati. To pomeni, da je kulturna s v o-boda našega naroda v Primorju neizbrisna pravica na temelju modernega zgodovinsko terio-torialnega prava; pomeni, da je ta pravica zagotovljena kljub vsemu fašizmu, dokler žive v Evropi narodi kot k uit ur ne eno-t e. In mi vidimo, da dosici še ni sile na svetu, kj bi s svojo kulturno močjo preprečevala tok naro_dnostnega razvoja. Kakor živi ta smer v samih narodih do poslednjega človeka v ljudstvu, tako se celo mednarodna kultura povsod prilagaja narodnostni in si opira nanjo kot na svojo organsko celico, ali organsko osnovo- M i propanemo — če propane Evropa. Nažc premišljevanje in raziskovanje teh ■ socialnih zakonitosti in z njimi določenega prava Slovanov na naši zemlji. pa naj naši propagandi in vsemu našemu delu pokažeta pot do mednarodne rešitve manjšinskih problemov, do neposrednih kulturnih zvez V božični »Istri« smo pod naslovom »Naše Zgodovinsko pravo« obravnavali problem narodnin manjšin s teritorialnega pravnega vidika. Rekli smo. da zgodovinsko pravo m dano narodu na določenem »njegovem« ozemlju .samo takrat, ako lahko dokaže, da ie .mei na istem ozemlju nekoč svojo dižavo. Rekli smo, da za sodobno pojmovanje človeka in družbe zgodovinsko pravo ne more biti samo politično, marveč je zanj potreben širši kulturni vidik. Dolga doba nacionalnega razvoja je dala narodom novo obliko, tako zvano kulturno skupnost ali z eno besedo »kulturo«. To sta organizacija in način ljudskega življenja, ki sta vsakemu narodu naravno razvojna in edino organična. Zgodovina zadnjih stoletij je živa priča tega razvoja. Ako jo proučujemo, spoznamo v njem predvsem eno, to je narodnostni razvoj Evrope, razvoj družbe v narodne enote, razvoj kulture v narodnostne kulture. Vsebina tega razvoja ie bil samostojen način življenja, ki ga vsakemu narodu omogoča tehnični in gospodarski napredek Evrope. V tej dobi ie stari, fevdalni sistem razpadel in osvobodil se ie k m e t. Vzpo redno s tem je nastal nov razred industrijsko delavstvo. Vladajoči razred je postalo meščanstvo. Razmerje med temi razredi je popolnoma drugačno od onega v fevdalnem sistemu. Izvedena je nova delitev dela. Oblike življenja so se bistveno spremenile. Človekove osebne zahteve so postale veče. Najvažneje pri njem so postale njegove umske zahteve, zahteva izobrazbe, ki je za moderno gospodarstvo neobhodno potrebna, zahteva zavestne socialne organizacije, zahteva ljudske telesne (fizične) higijene, zahteva duševne kulture in vobče socialne kulture- Vse te zahteve so bivstveno spremenile tudi nalogo in pomen države. Dale, oz. priborile so tudi novim razredom in sicer kot človeku posamezniku novo zgodovinsko pravo, to je kulturno pravo. (Ker v tem oziru beseda zgodovinsko ni tako točna) Država mora priznati ta razvoj in njegove posledice, kajti tudi današnja država je njim vzp.oredno nastala, tudi njeni temelji slone na teli, vsaj v bistvu demokratičnih principih In res vidimo, da se oblika države, .ki ta razvoj..umetno .seče. imenuje dik-. tatura, njen princip ie uveden z nasiljem. Bije se torej boj med kulturnim razvojem družbe in med reakcijo in diktaturo. Toda v tem boju je diktatura sama v .sebi nedosledna. Zajsaj? Prvič, ker ;se opira tudi diktatura, kakor vidinVo. povsod na narod. Torej na življensko obliko, ki ni samo politična, marveč kulturna. V kulturi pa vladajo sintetični zakoni življenja, v kulture se ne more vsiliti novo načelo, novo pravo, ampak je v nii dejavno predvsem njeno in sicer pravo, ki je v vsaki dobi samo eno — organsko. Boji, k; so rodili narodnostno kulturo, nikakor niso bili samo slučajni, ampak so bili predvsem naravna nujnost v družabnem razvoju. Ti boji pa niso samo ródili narodnosti. ampak so jo tudi utrdili. V vseh narodih se je zakoreninilo novo življensko Piavo, ki se zrcali v seli odtenkih njihove miselnosti in njej primerni socialni organizaciji vzgoje, prosvete, znanosti, gospodarstva, politike, umetnosti i t. d. Noben narod ne more voditi drugemu njegove organizacije, zato ne more zajeti vsega njegovega življenja in ni zanj odgovoren. Ta dejstva potrjuje tudi zgodovina našega naroda v Primorju. Zadostno je že povdaril A. Gaberšček s svojo knjigo »G o-riški Slovenci«. Naš narod si je s te-žkim kulturnim bojem priboril ne samo politično. priboril si je tudi kulturno pravo. Nauki_ zgodovine so torci jasni. Vsak narod ima že zaradi razvojne nujnosti kulturno konstitucijo, je ne more vuičiti ne država, ne druga tuja organizacija — ako ne uporabi zoper njo nasilja. Država pa, ki uporablja zoper svoje državljane nasilstvo, ni več kulturna država, ne gre po poti družbenega razvoja dalje, ampak je kršiteljica normalnega razvoja družbe. To se mora prej ali slej maščevati nad njo samo in nad njenim ljudstvom. V tem smislu je fašizem zato, ker zatira nacionalne manjšine, nekulturen, reakcionaren pokret Fašizem ni samo reakcija na račun našega, ampak predvsem na račun italijanskega n a r o d a. II. Druga utemeljitev za priznanje našega teritorialno kulturnega prava je dana po bistvu kulture same. ki je demokratično. V nji morajo sodelovati vsi deli italijanske države. Tudi italijanskemu narodu ne more biti vseeno, kakršna sta njegova ljudska (socialna) struktura in konstitucija. Italijanski kulturi je vsaka slovanska ali germanska kultura tuj element. Ako vemo da je nikakor ne bo mogla popolnoma asimilirati — kajti kultura se ne asimilira tako kakor uradništvo, ki ie teritorialno — ostaneta samo dve možnost: 1. Da fašizem kulturno na našem ozemlju zatre in napravi iz dežele ne en akov redno sestavino države. ali pa 2. da italijanski narod pusti našemu svobodno nadaljevati svo-bodnokulturoinseskušaznjim m‘it no sporazumevati za p r i zn a-J naroda z narodom, ki so za našo osvobo-nje svojih političkih i n t e r e s o v. I ditev najzanesljivejše jamstvo. DRAGOVAN ŠEPIĆ : SMJERNICE MANJINSKOG POKRETA NEDOSTATCI MEDJUNARODNE ZAŠTITE MANJINA DRAGOVAN ŠEHĆ Veliki dio evropskog javnog mišljenja slaže se u tome da su ugovori na kojima počiva uređenje nove Evrope nepotpuni odnosno da ne odgovaraju sasvim onim zahtjevima za kojima teži razvoj evropskih naroda. Djelo mirovne konferencije kao i kasniji ugovori o miru bili su odmah odpoćetka predmetom oštre kritike. Citavi jedan pokret ocrtava se u Evropi koji ide za revizijom mirovnih ugovora. Manjinski pokret ne može da se jednostavno baci u isti koš sa revizioni-stičkim pokretom, iako on postoji baš zato jer je djelo od 1919. nepotpuno, iako su njegove kritike protiv ugovora također česte i oštre. Manjinski pokret, za razliku od revizionističkog pokreta, priznaje status quo, on ne postavlja u pitanje granice ustanovljene na konferenciji, mira . u . Versaillesu , L kasnijim ugovorima već se samo ograničuje na upotpunjenje djela mirovne konferencije. On ide za tim da se ugovori o međunarodnoj zaštiti manjina s jedne strane protegnu na sve države a s druge strane da se materijalno upotpune. Stvaraoci sadašnjeg manjinskog režima u Evropi znali su da je njihovo djelo nepotpuno i da ne riješava definitivno manjinski problem. Državnici koji su organizirali međunarodnu zaštitu manjina htjeli su samo da u glavnim crtama riješe pitanje manjina. Oni su smatrali da će manjinsko pitanje s vremenom izgubiti od svoje važnosti i prepustili su interesiranim državama da one ovdje svojom politikom nadopune nedostatke manjinske zaštite, da one same udese jedan definitivni modus v i v e nd i, koji će omogućiti narodnim manjinama mirni i slobodni razvoj. Taj modus vivendi pronašao se nažalost samo u nekojim državama. Sveđ jače proganjanje manjina u Evropi iznosi jasnije na javu mane i praznine međunarodne zaštite manjina, koje su trebale da budu upotpunjenje i popravljene politikom interesiranih država. Arthur von Balogh, profesor na prijašnjem madžarskom Univerzitetu u Kolosvàru (Cluj) pokazuje u svojoj odličnoj knjizi o pravu manjina Der i n t e r n a ti o n a 1 e Schutz der Minderheiten (1929.) na tri glavne praznine manjinske zaštite. 1. Međunarodna zaštita manjina nije općenita. Ne proteže se nego na neke države. 2. Prava koja uživaju manjine su ograničena i nedovoljna. 3. Procedurom pred Savjetom Društva Naroda nije osigurana uspješnost međunarodne zaštite manjina. Usljed ovih i drugih mana manjinskog režima kao i usljed politike koje su počele prema manjinama da vode neke Vlade, manjine su se našle u većini slučajeva ako ne pravno a ono faktično nezaštićene. Zato se već od 1925. godine opaža u Evropi jedan novi pokret, pokret narodnih manjina, koje solidarno iznose pred javno mnijenje Evrope svoje zahtjeve i organizuju se, da bi se njihovo stanje poboljšalo i konačno riješilo pitanje njihovog slobodnog narodnog razvoja. MANJINSKI POKRET Gotovo u svim državama Evrope gdje postoje jače manjinske grupe opažamo da su ove organizovane u stranke, da imaju svoje parlamentarne klubove, svoje vođe, svoje listove i revije. To se istina ne može reći za manjine u onim državama Evrope u kojima je svaka sloboda ugušena, kao što je to slučaj sa fašističkom Italijom. Manjine iz takovih država se zato organizuju u emigraciji i njihovi emigrantski manjinski pokreti mogu se smatrati pravim reprezentantom volje dotične manjine. Nad svim tim narodnim manjinskim organizacijama postoji neke vrsti međunarodni manjinski parlamenat »C on- grès des groupes nationaux organisés dans les Etats eu-ropćens«. Najvažniji članovi tog međunarodnog manjinskog kongresa su dr. Wilfan (zastupnik jugoslovenske manjine pod Italijom), Ammende (predstavnik njemačke manjine u Estoniji), Schiemann (letonski Njemac), Br o-nach (Sakson iz Transylvanije), Robinson (litavski Židov), Ulitz (Njemac iz poljske šlezije), Lewicky (Ukrajinac iz Poljske) i ostali. Iza 1925. godine sastaju se redovito zasutpnici manjina na manjinskim kongresima. (Congrès des groupes nationaux organisés dans les Etats européens) koji zasjedava svake godine tri dana u Genevi uoči sastanka Društva Naroda, Zadnji kongres manjina 1932. g. održao je svoje sjednice u Beču u dvorani bečkog pokrajinskog sabora. U evropskim političkim krugovima manjinski kongresi smatraju se općenito kao zastupništvo manjinskog pokreta. Ličnosti koje dolaze na kongrese kao i broj zastupanih manjina diže manjinske kongrese u rang nekog međunarodnog manjinskog parlamenta. Profesor Winkler u svojoj knjizi »Priručnik evropskih narodnosti« iznosi da narodne grupe koje sudjeluju na kongresima manjina broje ukupno 82% od sveukupnog broja manjina u Evropi. Od 40 milijuna manjina, koje postoje po njegovom računu u Evropi uključivši ovamo i Rusiju, više od 34 milijuna ih je zastupano na tim kongresima. Na VIII. kongresu, koji je održao u Beču svoja vijećanja od 29 juna — 1 jula, bile su zastupane sljedeće grupe: Bugari iz Jugoslavije i Rumunjske, N j e m c i iz Estonije, Leton-ske, Litve, Poljske, Danske, češkoslova-čke, Madžarske, Jugoslavije, Rumunjske i Italije, Grci iz Italije (Dodekanesos), Židovi iz Estonije, Letonske, Litve, Poljske, Jugosloveni: Slovenci i Hrvati iz Italije i Austrije, Litavci iz Njemačke i Poljkse, Ukrajinci iz Poljske i Rumunjske, Rusi iz Estonije, Letonske, Litve, Poljske, Češkoslovaške i Rumunjske, Slovaci iz Madžarske,' Švedi iz Estonije, Ceho-slovaci iz Austrije, Bijelorusi iz Poljske, Katalonci i Baski iz Španije. Dugogodišnji predsjednik kongresa narodnih manjina je prijašnji slovenski poslanik u rimskom parlamentu dr. Josip Wilfan, jedan od najizrazi-tijih i najpriznatijih zastupnika manjinskog pokreta u Evropi; generalni sekretar je Ammende, njemački poslanik u estonskom parlamentu. Egzekutivni odbor se nalazi stalno u Beču. Najvažniji ljudi u tom odboru su Wilfan, Ammende, Kurtchinsky, Levi-cky, Maspons, Anglasell, Mo-t z k in, Schiemann i S z fi 11 Rad kongresa je mnogostruk. 1928. kongres je odlučio da osnuje društvo pravnika za studij manjinskog prava. 1929. izglasao- se osnutak Instituta za manjinski studij. 1931. izdano je brigom Kongresa djelo »Die Nazionalità-ten in den Staaten Europas« u kojem se iznosi potanko i objektivno stanje manjina u raznim evropskim državama, 1932. to je djelo bilo upotpunjeno. Za proučavanje položaja manjina u Evropi, to je jedno od najdokumento-vanijih djela. Kao organ pokreta može se smatrati mjesečnik Nation und Staat (Braumùller, Wien — Leipzig) koju je osnovao poznati manjinski teoretičar P. Schiemann. Revija Natio, koja izlazi u Poljskoj i ostale neke revije pišu također u duhu manjinskog pokreta. Da se shvati razvoj manjinske ideologije potrebno je slijediti pisanje tih revija. U Njemačkoj postoji Savez manjina Reicha (Lužički Srbi, Danci, Frizi) koji pod predsjedništvom Kacz-m a r e k a izdaje reviju K u 11 u rw e h r, 1927. osnovan je Savez njemačkih manjina u Evropi (Verband der đeu-tchenVolksgruppen in Euro-p a). Od organizacija, koje propagiraju manjinsko pitanje najvažnije su L’ Union des Ligues pour la So-ciété des Nations, koja je osnovala stalnu komisiju za manjine. Predsjednik te komisije je Dickinson, a generalni sekretar Ruyssen. Djelovanje te komisije obuhvaća široko polje rada. Njezinom brigom izdaje se također Bulletin des Minorités Na-tionales. L’Union Interparle-m e n t a i r e organizovala je također komisiju za manjine koja studira to pitanje često i na terenu. Druga Internacionala ima također jednu stalnu manjinsku komisiju i bavi se manjinskim pitanjem kao i gore spomenute organizacije. Od ostalih društava koja se zauzimlju za riješenje manjinskog problema i u tom smislu rade najvažnije su International Law Assocation, L’Union des fem-mes pour la Paix, L,Union mon-diale pour la Coopération amicale đes Eglises i Euro-paischer Kulturbund. Mnogo još drugih međunarodnih organizacija, shvaćajući svu važnost definitivnog rje-.tiku i time šenja manjinskog pitanja za smirenje ckonjlikte. prouzrokuje međunarodne Evrope, surađuju sa manjinskim pokre tom i potpomažu ga u njegovom radu. IDEOLOGIJA MANJINSKOG POKRETA Kad govorimo o manjinskom pokretu i njegovoj ideologiji treba istaknuti prije svega ulogu koju ovdje igraju Njemci. Njemačke manjine u Evropi su najbrojnije. Od 40 milijuna manjina otpada 12 milijuna na Njemce koji su raštrkani u 13 država Evrope. Njemačke manjine su najorganizovanije i najci-vilizovanije. Manjinski pokret vode u-glavnom Njemci i jezik koji se isključivo upotrebljava na manjinskim kongresima je njemački. Ideologija manjinskog pokreta počiva na njemačkim filosofskim i političkim doktrinama. Gotovo sve manjinske revije kao i knjige koje izlaze o manjinskom pitanju pisane su njemačkim jezikom. Ne treba k tome zaboraviti ulogu koju je igrao Reich u propagiranju manjinskog pitanja kada se za Stresemanna izdigao na zastupnika manjinskih interesa što zahtjevaju manjine, za čim ide manjinski pokret, ukratko koja je ideologija manjinskog pokreta? Jedan od vođa manjinskog pokreta d r. Wilfan više je puta istaknuo na redovitim manjinskim kongresima da se granice ne mogu u nikojem slučaju da promjene tako da bi nestalo manjinskog problema. Ma kako mi prekrojili kartu Evrope uvijek će postojati države koje će imati unutar svojih granica narodne ili vjerske manjine. Prema tome manjinski pokret dijeli oštro pitanje granica od pitanja manjina i svu svoju pažnju posvećuje ne reviziji granica već reviziji međunarodne zaštite mannjina. Manjinski kongres već na prvim svojim sjednicama isključio je iz diskusije pitanje granica. Schiemann, Nijemac iz Rige i poslanik u letonskom parlamentu piše u reviji Nation und Staat (august 1928.) da manjinski pokret ide za tim da odvoji pojam naroda od pojma države. On daje nacionalizmu isto mjesto koje je imala negda religija i traži da se u modernom životu tačno odredi uloga naroda i uloga države. Ta se dva pojma ne smiju miješati. Kao što se religija sve više razvija nezavisno od države tako mora to da bude i sa narodom. Manjinski pokret ide za tim da stvori jedan pravni sistem, koji će omogućiti manjinskim grupama da se priljube državi, ali da ipak radi toga ne trpe njihovi kulturni, ekonomski i politički interesi. NAROD I DRŽAVA, Manjinski pokret inzistira na razlici između države i naroda, na razlici između Staatsprinzipa i Volksprinzipa. Narod ima svoje posebne interese različne od interesa države, narod ima svoj karakter, svoju individualnost 1 svoje ciljeve, koji se ne poklapaju uvijek sa državnim. Manjinski pokret drži da narod ima pravo na svoj posebni razvoj i da ima svoja posebna prava održanja i razvoja, koja ne smije država da vrijeđa. Prema tome treba nastojati da se što više narodi organizuju nezavisno od država. Dr. Wilfan je na manjinskim kongresima 1929. i 1930. spomenuo sa zadovoljstvom da u tom smislu i postoje Panpoljski kongres u Varšavi, madžarski u Budimpešti, kongres njemačkih manjina u Miinchenu, ruskih manjina u Rigi i t. d. Prigovore koje su manjinski ideolozi formulirali protiv Paneurope Condenhova-Kalergyja i Brianda bili su temeljeni na tome da oni smatraju kao jedine faktore međunarodnog života države, a zaboravljaju na nerade i na teški problem narodnih manjina, koji toliko priječi smirenje Evrope. Po idejama manjinskih ideologa, narod je jedan faktor međunarodnog života, komu treba da bude kao i državama garantirana nezavisnost i slobodni razvoj. Kako je dr. Wilfan rekao na zadnjem manjinskom kongresu u Beču: »životna bujica, koja struji kroz narod ne'da se ugušiti niti iskorjeniti nikako-vim državnim granicama. Narod osjeća svoje dijelove preko svih granica kao dijelove koji pripadaju njemu i koji su važni za cjelinu«. PROTIV ASIMILACIJE Ta narodna individualnost, koja postoji bez obzira na državu treba dakle da bude zaštićena. Narodna individualnost se odrazuje najviše u narodnom jeziku i u narodnoj kulturi. Narod je više jedan duhovni pojam, više se tu radi o jedinstvu narodnog duha nego o krvnom srodstvu. Iz toga izlazi da su i manjine duhovne skupine i da su njihovi prvotni interesi duhovni. Radi se o tom da se sačuva narodni jezik i kultura, manifestacije narodnog života i narodne individualnosti. Manjinski pokret je prema tome odlučni protivnik svake asimilacije i to je jedna od bitnih ideja manjinske ideologije. Manjine ističu i opetuju kao svoj glavni zahtjev, da se ima zapriječiti svaka asimilacija bila ona nasilna ili mirna. Tko dozvoljava mirnu asimilaciju taj bodri države na asimilacionu poli- Slabost manjinskih ugovora je u tome što nisu odlučno riješili pitanje asimilacije. Charles Dupuis piše u predgovoru francuskog izdanja Balogho-ve knjige o manjinama: »Ako gledamo samo na tekstove, politika asimilacije nije zabranjena državama, koje vladaju manjinama. Samo izvjesne prisilne metode i nasilja, više protivne nego korisne asimilatorskoj politici, su zabranjene«. Koliko su manjine protivne svakoj ideji asimilacije može se vidjeti iz reakcije koju je kod njih prouzrokovao jedan članak Poincaréa, u kom prigovara zaštiti manjina da priječi »asimilaciju koja bi mogla prije ili kasnije da, uslijedi usljed zajedničkog života i slobode«. Stresemann je protiv Briandovih riječi u Madridu (sjednica Savjeta Društva Naroda 13 juna 1925) kojim Briand izrazuje želju Lige Naroda da se manjine stope sa većinom, odlučno izjavio da manjinski režim nije privremen nego vječan. Cilj međunarodne zaštite manjina nijp u tom da nestane manjina, već da se one uščuvaju. Briand se kasnije ispravio i rekao da nijedna država nema interesa da uništi kakav eleme-nat, koji ima svoj posebni genij i da se veličina države sastoji nasuprot u tome, da asimilira razne rase od kojih se sastoji, bez da ih liši njihovog narodnog karaktera. U pogledu asimilacije počelo se s vremenom razlikovati političku i etničku asimilaciju. Politička asimilacija ide za tim da manjine postanu lojalne prema državi i da surađuju na državnom razvoju i napredku. Etnička asimilacija pako ide za tim da manjini otme jezik, kulturu i nacionalni individualitet. što se tiče etničke asimilacije manjinski joj se pokret odlučno protivi. Manjinski ideolozi međutim dozvoljavaju političku asimilaciju držeći ju neopasnom za narodna prava manjina. Kod otvorenja VI. kongresa manjina (3. sept. 1930.) dr. Wilfan rekao je, da manjine s veseljem prihvaćaju političku asimilaciju (Staatsbiirgerliche Assimilie-rung) to jest da su one spremne surađivati bez rezerve na zaštiti i napretku države ako bude njihova narodna individualnost poštovana. ZA SAMOSTALNOST MANJINA Rekli smo da manjinski pokret, likuje oštro narod od države i da teži za tim kako bi se narodnost odcjepila od države. Da se to postigne, manjinski ideolozi traže da se narodne manjine organizuju kao jedna jedinica za sebe. Balogh traži u svojoj knjizi o manjinama da se manjine shvate kao subjekti međunarodnog prava. »Ugovori o manjinama, veli Balogh, ne priznaju manjinama kao skupinama međunarodnu pravnu spo-osbnost. Oni ne primjenjuju niti na po- jedince, članove manjina, jedan od principa međunarodnog prava, po kojem 1 pojedinci mogu da budu subjektom me-, đunarodnog prava. To je baš jedna od najvećih praznina u međunarodnoj zaštiti ustanovljenoj ugovorima.« »Međunarodna pravna pravila, veli dalje Balogh, nisu odredili predstavništvo manjina. Manjine nemaju niti stranačku niti tužbenu sposobnost pred Savjetom Društva Naroda. Manjina nije priznata kao tužilac. Pravo da svrne pozornost Savjeta na kršenje ili na opasnost kršenja manjinskih ugovora rezervirano je samo članovima Savjeta Lige Naroda.« Pokazujući prstom na ovaj nedostatak manjinskih ugovora, manjinski ideolozi ističu da manjinsko pitanje nije pitanje odnosa između pojedinca i države, već da se tu radi prije svega o odnosu između države i organizovanih skupina kao što su to manjinske grupe- Manjine kao skupine imaju jedan život viši od pojedinaca koji ju sastavljaju. Prema tome radi se prije svega o tome da se manjine priznaju sa strane države i sa strane međunarodne zajednice jurističkim osobama i subjektima međunarodnog prava. Manjinama treba priznati pravo da se organizuju u autonomne korporacije koje imaju svoje organe i jednu vrhovnu vlast, koja bi imala izvjesnu tačno opredjeljenu kom-petencu unutar države. Manjinski teoretičari ističu dakle nasuprot atomističke koncepcije države jednu organističku koncepciju, koja uzima državu kao skup organizovanih kolektiva sa svojim posebnim životom. U toj ideji jasno si vidi utjecaj njemačkih teorija, koje nasuprot jedinstvene nacionalne države latinskog uzora, postavljaju ideju federativne države inspirirane reminiscencijama na srednjevje-kovno Sveto Germansko Carstvo odnosno na Nationalitatenstaat nasuprot Nationalstaat (Tibal: Les tendan-ces actulles du mouvement minorit a ire). Pošto bi manjina bila organizovana u autonomnu jedinicu, njena bi se nadležnost protezala uglavnom na duhovne interese to jest na kulturu, škole« kulturna društva, kazalište, muzeje« štampu i t. đ BROJ 14. »ISTRA« STRANA 5. _ 5to se tiče države ona ima da sačuva nadležnost uglavnom nad materijalnim interesima suprotno od nadležnosti manjina nad duhovnim interesima. Nad manjinom i državom trebalo bi, Po idejama manjinskih teoretičara, organizirati jednu medjunarodnu vlast, Jedan međunarodni autoritet, koji bi nnao pravo kontrole i represije i pred sojom bi manjine nastupale kao ravnopravne stranke sa državama. Kako vidimo ideolozi manjinskog Pokreta drže da će manjine uvijek postojati i da je njihova prva dužnost budno paziti na svoju narodnu individualnost ,na svoj posebni karakter i Prema tome one moraju da se opiru asimilaciji. Manjinski pokret ide za tim da pojam manjina u politici i u pravu Učvrsti, da ga perpetuira i generalizira. 'Ti bal: Le régime des mi nor i-tés ethniques et les fraités d’ apres guerre). GENERALIZACIJA MEĐUNAROODNH ZAŠTITE MANJINA Manjinski kongresi su u više navrata zahtjevali da se međunarodna zaštita manjina protegne na sve države. Među manjinama postoji razlika između onih koje su zaštićene i one koje te uživaju zaštite. Jedne uživaju privilegij zaštite Društva Naroda dočim su druge bespravne i nezaštićene. To je možda jedna od onih točaka na kojima najviše insistiraju zastupnici manjinskog pokreta. Društvo Naroda se uostalom suglasilo sa nastoianjem manjina bar principijelno kada je u svojoj odluci od 31. septembra 1922, izrazilo nadu, da će drža-ve koje nisu vezane prema Društvu Na-roda, poštovati u svojoj politici prema manjinama principe međunarodne za-Hite manjina. Na sjednici od 14 septembra 1925 je Galvanauskas, litavski delegat u Društvu Naroda pokazao da taj manjak manjinskog režima, uslijed kojega su jedne države obvezane da štite manjine a druge nisu. On je pred-!°žio da se osnuje u svrhu generalizacije manjinske zaštite jedna komisija, koja će izraditi projekt općenite konvencije, koju bi trebale da potpišu sve države članice Društva Naroda i u kojoj bi se konvenciji taćno fiksirale nji-dove skupne dužnosti prema manji-oama. Pitanje generalizacije zaštite manji-de isticalo se u više navrata i pred društvom Naroda i na manjinskim kongresima a razna međunarodna udruže-dja zahtjevala su ga kao prvi korak k rJešenju manjinskog problema. Manjinsko pravo je kočeno u svom tezvoju baš radi toga jer nije općenite- Države koje su preuzele obvezu da sUte manjine smatraju se povređenima d svojem suverenitetu i neće da prihvate nikakve dalje obveze u pogledu ma-dJina dok se ne bude manjinska zaštite protegla na sve države. Manjinski dokret se zato usprotivio raportu mella-Franka, o režimu manji-jte (Sjednica Savjeta Društva Naroda j' decembra 1925.) koji je kao odgovor te prijedlog Galvanauskasa konstatirao te je nemoguće provesti u svim drža-tema zaštitu manjina jer Dalmatinaca samo po jedan Talijan. Ovdje su uračunati ne samo Talijani, koji su po rodjenju naši državljani, nego i op-,tanti, koji su rodjeni u Jugoslaviji i opti-rali za Jugoslaviju; tako isto u renjikoli, koji su po mjestu rodjenja talijanski državljani a žive u našoj zemlji. Kao što se vidi iz dosadašnjih izlaganja broj talijanskih podanika u Jugoslaviji veći je za 614 od broja njenog stanovništva talijanske narodnosti. To je došlo poglavito zbog reujikola i, u vrlo neznatnoj mjeri, zbog optanata koji nisu Talijani ali su opti-rali za Italiju. Izvjesni brojevi najrječitije govore da Italija nema prava ni da pomisli na našu Dalmaciju, a kamo li da je smatra kao svoju *fib:ast koju je okupirala Jugoslavija kako italijanska štampa neprekidno obmanjuje svoj narod i strance. 11 Iznio sam kako stoje brojno Talijani i talijanski državljani u Dalmaciji, pa ću pokušati da odredim što je moguće pri-bližniji broj Jugoslovena u Julijskoj Krajini i susjednoni joj videmskom kraju (Talijani zovu Videm svojim imenom Udine). Tačan broj nemoguće je utvrditi, jer se on brižljivo krije u knjigama talijanske državne statistike. To je razlog što je brojno stanje naših sunarodnika u Italiji i u po-menutoj oblasti različno kod raznih pisaca i u raznim statističkim i drugim publikacijama. U posljednje vrijeme Talijani ne daju uopće izvještaje i podatke o etničkom sastavu svoga stanovništva, već ga dijele samo po vjeroispovijestima. Takav je slučaj u najpriznatijim svjetskim statističkim publikacijama, kao što su: »Annuaire statistique International de la Société des nations« (Genève, 1932), The Statesman’s Year-Book« (London, 1932), »Annuaire général (Paris, 1928), »Hiibner’s Geographischsiatistische Tabellen aller Lan-der der Erde« (Wien 1932) i dr. Medjutim u našem je nacionalnom interesu da utvrdimo što približniji broj naših sunarodnika u svima susjednim i ostalim evropskim državama, pa čak i u preko-okeanskiin zemljama. Kad to budemo postigli, izbjeći će se protivrječnosti i netač-uosti u našoj štampi, pa ćemo moći propagirati dobivene rezultate i u stranim publikacijama. Za ove misli dao mi je povod članak »Gdje su stvarni rušioci mira?« koji je objavljen u »Politici« od 25 decembra prošle godine povodom napred pomenute kampanje talijanske štampe za Dalmaciju. U tome članku izmedju ostaloga piše: »Kad bismo se poslužili talijanskim mjerilom za 4000 optanata u Dalmaciji, kakvim bi se sredstvima i propagandom imali prava mi da poslužimo za 400.000 naših sunarodnika u Italiji?« Pisac toga inače vrlo uvjerljivog članka, netačno je iznio oba pomenuta broja, jer niti u doskorašnjoj pokrajini Dalmaciji ima 4000 talijanskih državljana i optanata za Italiju niti u Italiji ima samo 400.000 Jugoslovena. Pa kako je »Politika« naš najrasprostranjeniji dnevni list, koji prodire ne samo u sve kutove naše države nego i daleko van njenih granica gdje god ima naših sunarodnika, potrebno je da nacionalne stvari budu u njoj iznesene onakve kakve su u stvari. Ovo tim prije što »Politiku« čita gotovo cijeli naš narod i što iz nje dopisnici stranih novinarskih agencija često šalju svojim centralama razna obavještenja o našoj zemlji i narodu. Dobro je, medjutim, što medju stranim novinarima, naročito francuskim, ima i takvih kojima je tačnije poznato brojno stanje Jugoslovena u svima susjednim zèm-Ijatria, pa i u Italiji. Tako je na.pr. Andre Pirono iznio u pariškom listu »L’Echo de Pariš« od 14 januara ove godine da je Italija anektirala više od 500.000 Jugoslovena«. Anri d’ Korab još bolje poznaje stvar. On je u pariškom »Matenu« od 30 decembra prošle godine, povodom pomenute talijanske kampanje za reviziju ugovora o miru, napisao: »Ako bi ikada imala da se pojavi potreba revizije, ona logično ima više da se odnosi na režim jugoslovanske manjine u Italiji, gdje 600.000 duša živi bez ikakve zaštite i bez ikakvih narodnih prava.« Od važnijih stranih statističkih publikacija za posljednje dvije godine (1931 i 1932) broj Jugoslovena u Italiji iznesen je samo u dvjema. U Hickmanns Geographisch-statistischer Atlas-u za 1930-31 godinu (Wien 1931) taj broj iznosi 420.000; a u Hiibners Geogra-■pliisch-statistische Tabellen aller Lànder der Erde« (Wien 1932) stoji da Jugoslovena ima 12.1% od ukupnog broja stanovništva Italije. Pa kako jc prema talijanskom popisu od 21 aprila 1931 godine Italija imala 41, 220.934 st., izlazi da je nas toga dana bilo 498.768 duša (izuzev nekoliko hiljada sve ostalo u Julijskoj Veneciji i videmskoj oblasti). Računajući kao koeficijent godišnjeg priraštaja našeg življa pod talijanskom vlašću samo 7.1%o koliko iznosi u našoj Dravskoj banovini, taj se broj na dan 1 januara ove (1933) godine popeo na okruglo 503.000 duša. Ovaj broj podudara se sa brojem kod g. Dr. Jovana Erdeljanovića, profesora beogradskog univerziteta, koji u svojoj knjizi »Osnove Etnologije« (Beograd, 1932) piše da nas u Italiji ima oko 500.000. Međutim objavljenim rezultatima talijanskog popisa od 1 decembra 1921 godine u Julijskoj Veneciji bilo je 355.929 Jugoslovena. Da je ovaj broj tendenciozno iznesen, najbolji je dokaz članak »Stranieri e lingue straniere in Italia« koji je napisao talijanski pisac A. M. Annoili y Glasniku talijanskog Geografskog društva (Boll. Soc. geogr, ital.) za 1921 godinu, u kome stoji da je u današnjim granicama Italije bilo 1911 godine (poslije austrijskog popisa od _10 oktobra 1910 godine) 487.000 naših sunarodnika. Uzevši da je stanovništvo ove oblasti za vrijeme rata opalo za 0.7% (kao što je slučaj u našoj Dravskoj banovini koja sa Julijskem Venecijom čini jednu geografsku i etničku cjelinu) i da je poslije lata, od početka 1921 do kraja 1932 god. laslo po godišnjem koeficijentu (7.6%o) koji je napred pomenut, taj bi broj na dan l januara ove godine iznosio okruglo 520.000. Iako je Anoni bio ovdje nepristraniji od ostalih talijanskih pisaca, ipak se više vjere mora pokloniti izlaganjima g. Dr. Antona Melika, profesora ljubljanskog univerziteta, koji je u svojoj knjizi Jugoslavija I (Ljubljana, 1924) iznio da je . prema rezultatima austrijskog popisa i šračiinavanju iT ' granicama današnje Italije, upravo Julijske Venecije i videmskog okruga, bilo okruglo 550.000 Jugoslovena. S obzirom na favoriziranje Talijana u predratnoj Austriji, ima mjesta vjerovanju da nas je austrijski popis brojno oštetio, naročito ondje gdje je naš živalj izmiješan s talijanskim. A da su Talijani smanjili naš broj u onom dijelu koji je i prije svjetskog rata bio pod njihovom vlašću, u to se ne može sumnjati. Pa ipak ja ću za osnovicu uzeti podatak g. Melika. Od 1910 do ratnih operacija naš je broj u pomenutoj oblasti rastao. Za vrijeme ratovanja brojno nam je stanje smanjeno, pa je zatim opet povećano do popisa u 1921 godini, ali su ipak ratni gubici bili veći od priraštaja. Koliko je ukupno iznosilo to smanjenje, nije niko izračunao. Medjutim se dade izvesti, kao što sam malo čas učinio, prema istim odnosima u Dravskoj banovini, t. j. opće smanjenje je do 1921. godine iznosilo 7%. a godišnje povećavanje od te godine 7.6%; Tako računajući, iznašao sam da je u pomenutom kraju Italije bilo 1 januara 1933 god. ukupno 602.000 Jugoslovena Po mome mišljenju, a na osnovu svega izloženoga, to je najpribližniji broj naših sunarodnika na krajnjem sjeveroistoku Italije, koji je etnički naš. Istina je da je ta oblast, otkako je potpala pod talijansku vlast, izgubila dosta življa naše narodnosti zbog nesnošljivog života, koji je tamo za nju nastao; ali je tako isto istina da je naše brojno stanje u pomenutoj oblasti bilo prije rata veće i da je priraštaj našeg življa poslije rata bio jači nego što sam ja pretpostavio. To znači da u toj oblasti narod čini sada skoro 62% od ukupnog broja njenog stanovništva, a samo 38% dolazi na Talijane. Navedeni brol Ja sam i unio u svoju »knjigu »Ekonomska geografija Jugoslavije« (Beograd, 1930). Medjutim u članku Jugoslavija u stranim publikacijama (Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva) povećao sam ga na 645.000 .prema podatku g. Filipa Lukasa, profesora Visoke ekonomsko-ko-mercijaine škole u Zagrebu (»Jugosloveni na svetu«. — Almanah Kraljevine Jugoslavije 1932. Zagreb, 1932). Usvajajući sada konačno broj od okruglo 600.000 za naše sunarodnike u Julijskoj Krajini i videmskom okrugu, nadam se da će se naši etnografi i statističari potruditi da što prije a što tačnije utvrde brojno stanje Jugoslovena u Italiji i u svima našim susjednim zemljama. Kad se to sazna aproksimativno utvrdi broj naših prekomorskih iseljenika i sunarodnika koji su u raznim svrhama rastureni po evropskim zemljama, moći će se najpribližnije odgovoriti na pitanje: koliko ima Jugoslovena na svijetu? Iz »Glasnika jug. prof. društva«. “'kolonizacija istarske djece U HRVATSKOJ I SLAVONIJI SVJETSKI RAT I EVAKUACIJA - GLAD U ISTRI 1917 GODINE. — AKCIJA 1 ZAGREBA ZA SPAŠAVANJE NARODNOG PODMLATKA IZ BOSNE-HERCEGOVINE, DALMACIJE I KRAJEVA DANAŠNJE JULIJSKE KRAJINE. Ante Rojnić Početkom svjetskog rata, godine 1914. ulazi Istra, kao i ostali krajevi Julijske Krajine, u sasvim novo razdoblje života, zacijelo u jedno od najvažnijih i najodsud-nijih i po brzini kojom su se dogodjaji od-, vijali i po zamašitosti posljedica koje je početak rata nagovijestio. Poslije jednog oduljeg vremenskog razmaka, od početka istarskog preporoda dalje, kada su u Istri udareni temelji kasnijem mirnom poli-tičko-nacionalnom i kulturno-gospodarskom razvitku, poslije epohe evolutivnog prosperiteta u prosvjetnom i ekonomskom pogledu, koji još nije bio dostigao svoju punu afirmaciju, već je otvarao vrata ioš ljepšoj narodnoj budućnosti, nadošao je svjetski rat. Ratni vihor orkanskom je snagom uništavanja prešao našom zemljom. bacio Istru i njezinog čovjeka u sasvim novu kolotečinu života. Kao i posvuda drugdje u našim zemljama, rat je prekinuo svako narodno djelovanje. Prekid u tom radu bio je za Istru medjutim od težeg značenja, jer smo mi u Istri periferija (najzapadnija) narodnog organizma, koja u burnim vremenima najviše strada. Nacionalni progres u Istri bio je zaustavljen u punom toku, kod nedovršenog posla, naš narod još nije bio postigao sve ono što ga je išlo po njegovoj brojčanoj snazi i što ga ie po zdravoj evoluciji pripadalo. Skoro čitava Julijska Krajina bila je dio ratnog područja u punom smislu riječi: u Goričkoj se vodile bitke, jeka njihova dopirala je daleko u unutrašnjost zemlje, a Istra, njezin južni dio morao je !9I5 u evakuaciju. Ratna evakuacija našeg naroda, onog iz dijela Goričke kao i onog iz južne Istre, žena, staraca i djece, po raznim logorima tadašnje austro-ugarske monarhije, svakako je jedna bolna stranica, epizoda koju će hiti teško jednom prikazati. Težak je bio život u logorima Leibnitza. po madjarskim naseljima i na daljnjim izbjegličkim etapama u Gmiindu, (današnja Cehoslovačka) Steinklamu (Austrija) i po donjoaustrijskim i moravskim mjestima. Dok je još život u mjestima Donje Austrije i Moravske bio nekako podnošljiv, dotle ie u barakama Gmiinda i Steinklama kod St. Poltena bio strašan, pun užasa. Osobito su stradala djeca, jer su ih glad i kužne bolesti upravo na desetke kosile. Ima dosta epičnoga u svim tim ratnim stradanjima kojima su za vrijeme rata bih izloženi pojedini dijelovi današnje Julijske Krajine. Težak su put prošli oni koji su bili u evakuaciji kao i oni koji su ostali kod kuće, žene. starci i djeca u jednom i drugom slučaju, dakako pored onih koji su bili sposobni da nose pušku i ginuli po ratnim bojištima. Starijima je to sve sigurno ioš dovoljno u" pameti, mladji od toga ne znaju mnogo. Ali i kod starijih to pomalo blijedi bilo uslijed toga što vrijeme odmiče bilo pod težinom kasnijih potresnih do-godjaja. Sintetična slika, i u najgrubl'irn konturama ispala bi porazno u tragičnosti ratnog zbivanja. Oni koji su bili u izbjeglištvu od početka maja 1915 (ulaskom Italije u rat) veselo su dočekali povratak svojim kućama u prvim mjesecima 1918, a sav naš narod na tom izloženom geografskom sektoru što se danas zove Julijska Krajina, ioš većom ie radošću u oktobru pozdravio svršetak rata. koli je značio i prekid groznog ^ ratnog stanja i otvarao izglede u početak boljeg života što ga donosi proklamirana, željno očekivana era mira i — nacijonalna sloboda. Do toga medjutim nije došlo, odnosno sve je to ostalo i dalje neispunjenim idealom STANJE U NAŠIM KRAJEVIMA ZA VRIJEME RATA Jednu epizodu iz ratnog zbivanja htjeli bi danas malo oživjeti. Jednu od mnogih koje je u Istri donio sobom rat i njegova pratilica — glad. Ne samo zato jer će nam dozvati u pamet ratna stradanja naše zemlje, nego i s razloga jer ona povezuje u odsudnim danima, kada je trebalo pomoći, naš istarski kraj, Hrvate i Slovence sa Zagrebom i ostalim dijelom našega naroda u Hrvatskoj i Slavoniji. Godina 1917. U Dalmaciji, Bosni-Hercegovini i Istri zavladala je glad. U Bosni i Hercegovini (prema jednom pishiu od 7. aprila 1917 Didaka Buntića, franjevca i biskupa, dobrotvora i prosvjetitelja Hrvata Bosne i Hercegovine) čitave su obitelji umirale od gladi. Ljudi su izgledali kao sjene i žive slike smrti. U Dalmaciji su ljudi i nejaka djeca svaki dan umirali od gladi. Žita i kukuruze nije bilo, a uvoz je bio nemoguć. Nije bilo glavne hrane kruha, nije bilo krumpira, pasulja, mesa. masla ni ničega. Sranje na dalmatinskim otocima bilo je takovo da se nije dalo opisati. Najviše su trpjela nejaka dječica, kod koje je radi slabe i nedovoljne hrane bio silan pomor, da je izgledalo nevjerojatno. Što će od takvih jadnih kržljavaca imati obitelj, što narod i domovina, pisao je dr. Grga Au-djelinović 11. kolovoza 1917 u listu »Narodna Zastava«. Takvo je bilo stanje sredinom 1917 godine u tim zemljama. Bolje nije bilo niti u Istri. 1 ona je bila odcijepljena za uvoz, a istarski otoci pogotovo. Književnik Viktor Car Emin, onda tajnik zaslužne Cirilo-Metodove družbe za Istru, u jednom članku iz 1924 godine (Almanah »Narodne zaštite« — Zagreb 1924) sjeća se tih prilika ovim riječima: »Stanje u Istri (1917!) bilo je upravo užasno. Osim tisuću nevolja i stradanja što ih rat sa sobom nosi, jedan je dio Istrana morao da podnese i ono gotovo najstrašnije: evakuaciju. O mukama i patnjama naših ljudi u onim grdnim varvar-skim austrijskim logorima mogle bi se ispisati čitave knjige. Očajni vapaj onih nesretnika dopirao je i do nas, i mi smo s grozom na srcu morali da čitamo kako u onim strašnim daščarania naš svijet naglo izumire, kako nam djeca na stotine pogibaju. kako ostavljena i opustjela ognjišta propadaju____ A teško bijaše j onima što ostaše kod kuće. Što nijesu odnijele razne rekvizicije to su uništile: suša, tuča i nerodica. Još nije bila na izmaku ni prva godina rata. i već je Istri odasvud zaprijetila — glad. Kud okom pogledaš, sama bijeda. Majke bi prodale do posljednje sitnice u kući da im je kako namaknuti koricu hljeba za blijedu, oslabljenu djecu. A kako je glad-majka različitim bolestima i pošastima, to su već mnogi i polijegali da se više nikada i ne podignu____ Sa sviju strana stizavala pisma, što su govorila samo o gladi i posvemašnjoj nestašici živežnih namirnica.« Trebalo je potražiti lijeka toj velikoj narodnoj nevolji — i pomoći barem djeci koja su najviše stradala, trebalo je spasiti narodni pomladak. AKCIJA OKO SPAŠAVANJA DJECE Pomoć je došla iz Zagreba. Tu je još od prije postojao »Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobili-zovanih i u ratu poginulih vojnika« (preteča današnje »Narodne zaštite«)* kome bijaše na čelu sadašnji senator, sveuč. prof. dr. Josip Šilović. Uvidjelo se da je jedini način kako da se pomogne u toj bijedi hiljadama naše dječice, da se ona koloniziraju u krajeve u Hrvatskoj i Slavoniji. tamo gdje ne bijaše gladi. Pokretači ove akcije imali su pred očima analogan slučaj da je saska vlada smjestila kod Nijemaca u Ugarskoj oko 1000 djece po bogatijim seoskim domovima na prehranu. Kad je to bilo moguće, da se kolonizacija djece vrši iz jedne države u drugu (iz Njemačke u Austro-Ugarsku) jasno je da se sa još više opravdanja i nade u uspjeh moglo računati sa akcijom oko spašavanja djece iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine po domovima naših seljaka u Hrvatskoj i Slavoniji. Akcija oko spašavanja djece u svojoj biti, u prvom redu socijalna i humana, bila je takodjer od velikog značenja u na^ rodnom pogledu. * »Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobilizovanib i u ratu poginulih vojnika« pretvorio se 1919 godine u Oblasni odbor za zaštitu djece i mladeži za Hrvatsku. Slavoniju, Medjimurje i Istru a 1920 godine likvidirao je kao poludržav-na institucija. Od tada djeluje pod Imenom »Narodne zaštite« kao Savez dobrotvornih društava na čisto privatnoj karikativnoj bazi. posvećujući i nadalje brigu rješavanju socijalno-humanih zadataka u narodu. Predsjednik »Narodne zaštite« dr. Josip Šilović, stavio nam je potrebne podatke za ovaj članak vrlo rado na raspolaganje.. Središnji odbor, čim je dobio odobrenje od ondašnje banske vlasti, obratio se odmah za Bosnu vodstvu Hrvatskog društva »Napredak« u Sarajevu, za Dalmaciju Zemaljskom školskom vijeću u Zadru a za Istru obratio se na tajnika Cirilo-Metodove družbe g. Viktora Cara-Emina, pismom od 16. srpnja 1917 godine. Družbin tajnik g.' Car odgovorio je odmah pismom neko-Iko dana iza toga (22. srpnja) da je poduzeto sVe potrebno da se okupi po prilic. 150 djece i otpremi u Zagreb. U tom smislu obratila se Družba vidjenijim ljudima na Krku. Cresu, Lošinju, Pazinu, Labinu i u voloskom kotaru da djecu što prije nadju i priskrbe potrebne putnice. Družba se takodjer obratila na kotarske vlasti za pc-spješenje molba za putnice. Po zaključku Družbe trebalo bj stići u Zagreb s otoka Krka 25 djece, s otoka Cresa 25, iz Lošinja 20, iz Labinštine 20, iz Pazinštine 20, iz Mošćenica i Berseča 10, iz Lovranštine i Veprinštine 15. a iz raznih mjesta Kastav-štine po jedno dijete. TOPLI PRIJEM MALIH ISTRANA U ZAGREBU Već u najkraće vrijeme učinjeno je toliko da se moglo smjestiti na prehranu oko 350 djece a od tih je oko 150 bilo malih Istrana, izrnedju 8 i 12 godina. Prvim transportom koji je stigao u Zagreb dne 28. srpnja, došla je malena četica istarske djece a dva dana iza toga, 30. srpnja, došla je druga skupina. U povodu toga napisao je dr. Gjuro Basariček, prvi pomoćnik dra. Šilovića. kasnije poslanik Radićeve Seljačke stranke u listu »Narodna zaštita« topli članak, pozdrav i dobrodošlicu malenoj istarskoj djeci. Citirat ćemo samo nekoje pasuse iz tog članka: »Telefonska žica donese u subotu, dne 28. srpnja glas sa zapadne strane da dolaze prvi maleni Istrani. Premda je ta vijest stigla kasno popodne, raznese se brzinom munje čitavim gradom i uveče kad je četa malenih istarskih djevojčica i dječaka stupala gradom, već ih je svako oko pozdravljalo srdačnim smiješkom i iskrenom sućuti. Prvi dodjoše... kao laste u proljeće. Dodjoše iz Kastavštine, Opatije, Ježića i Lovrane... mališi svijesni i ponosni. Prvo veće ne mogoše ni jesti od veselja. Uprtiše svoje torbe i čavrljahu. Medju svima najmanji Ivan... prozvasmo ga kapetanom. da zapovijeda svima i da ga slušaju... pa Milojka i Nevenka, učiteljske sirote, bistre i otvorene kao ono široko more, što im oplakuje dom. pa Danica iz-gorenih crnih obraza, živa vesela... svega skupa četiri djevojčice i šest dječaka.« Sutradan su mališi razgledali grad, a dan iza toga, na večer 30 srpnja dočekali su drugu skupinu Istrana, koja je stigla pod vodstvom prof. Rišljavija. »Ganutljiv ie bio prizor, piše dalje dr. Basariček, kad male Istrane dočekaše njihovi drugovi što su već dva dana prije bili u Zagrebu. Izljubiše se i izgrliše se... oni, što su prije došli pripovijedahu onima, što su upravo stigli o ugodnom i lijepom životu u Zagrebu... a najviše o tome, kako u Zagrebu ima hrane do volje..« Dan iza toga su djeca zajedno razgledavala grad i okolicu, a popodne odvezo-še se na kolima u Sv. Ivan Zelinu. Došao je po njih u Zagreb liječnik iz Sv. Ivana dr. Mane Trbojević i učiteljica Šoštarič. POČETAK ZAMAŠNE AKCIJE Ta je akcija kasnije postala još djelotvornijom. Prosinca 1917 ukupni ie broj kolonizirane djece oko 3000, a kasnije svakim mjesecom u godini 1918 taj broj ra-pidno skače, da 'koncem kolovoza broj na prehrani smještene djece iznosi već 16.349. Krajem 1918 godine, dakle na svršetku rata računa ?e da je taj broj zahvaćao okruglo oko 20.000 djece. Iz Istre je, prema »Spomenspisu na spašavanje istarske, dalmatinske i bosan-sko-hercegovačke djece za vrijeme svjetskog rata« (Izdala »Narodna zaštita« ' 1921, uredio Ljudevit Krajačić) od ovog broja, što smo ga spomenuli za kolovoz 1918, bilo 2224 djece na prehrani. Iz Dalmacije 1466. iz Bosne i Hercegovine 12.270, a iz Slovenije 389, Po vjeri 8859 rkt., 7339 srpskopravoslavnih i 151 musliman. Prve kolonije istarske djece bile su smještene u kotaru Sv. Ivan Zelina, u Novoj Gradiški, u kotaru Bjelovar, Garešni-ci. gradu Križevci i u kotaru Ludbreg. Istarska djeca (prve kolonije) dodjoše iz slijedećih mjesta: Kastav. Liguj, Sv. Fran- čiška. Opatija. Ika, Ježić. Volosko. Cesarica. Mali Lošinj, Nerezine, Čunsko. Veliki Lošinj, Ilovik, Sv. Petar. Punat. Križ, Busija. Mošćenica, Draga, Rubeši. Kraj. Ha-lubje, Pereniči. Zamet. Berseč. Gornji Rukavac, Cres. Matulje. Sv. Marini. Rogov-čani. Raabc. Vlahovo, Ripenda, Preluka, Sv. Matej, Jurdani. Brgut, Trinajstići. Lovran, Klana, Spinčići. Dobrinj, Baška, Vrbnik, Omišalj i t. d., — kako se vidi djeca iz krajeva istočne Istre t otočja. BROJ KOLONIZIRANE DJECE, HRVATSKE I SLOVENSKE. IZ DANAŠNJE JULIJSKE KRAJINE U Spomenpisu nalazimo tabelarni prikaz o koloniziranoj djeci. Prema tom prikazu izlazi da je iz Istre bilo 2209 djece smješteno na prehrani po mjestima Hrvatske i Slavonije. Slovenske djece bilo je prema tom prikazu 401. Kako se vidi prema onim brojkama koje su malo prije spomenute, brojke slovenske i istarske djece ne podudaraju se potpunoma, ali se slaže ■njihov zbroj, koji u prvom slučaju iznosi 2613, a prema spomenutoj tabeli, gdje je takodjer naznačeno koliko je koje djece bilo iz pojedinih kotareva Istre i slovenskih krajeva, iznosi taj broj 2610. Ta raz- ( lika nas ne smeta, kad si malo pobliže pogledamo odakle su ta djeca bila. Slovenska djeca bila su većinom iz krajeva današnje Julijske Krajine. U tabeli je njihovo porijeklo naznačeno ovako: Iz kotara Sežane bilo ih je 12. iz Gorice 26, iz Celja 37, Logatca 14, Sv. Petra 21, iz Grete 14, iz Barkovlja 16, iz Verdele 17, iz Trsta 244. Istarska djeca bila su iz ovih kotara: Kopar 272. Krk 228, Pazin 273, Poreč 229; najmanje bilo je djece iz poljskog kotara: 173, a najviše iz kotara Volosko 479 i Lošinja 555. Važnost ove akcije ne treba napose isticati. Viktor Car-Emin nazivlje tu akciju spasonosnim pokretom (Almanah »Narodne zaštite« Zagreb, 1924). Djeca su bila smještena kod naprednijih seljaka u bogatijim krajevima, kod obitelji koje su imale manji broj djece ili nijedno. Dašto da su djeca bila primljena u kuću i zato, jer je bila potreba da dijete pomaže u gospodarstvu, da ide na pašu, ali se otvoreno može ustvrditi, da je naš hrvatski seljak u tim za djecu iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine najtežim danima pokazao veliku plemenitost i narodnu solidarnost u najtežim ratnim danima, i tako očuvao oko 20.000 narodnog pomladka. »Milosrdje ono blago i srdačno miio-srdje, pisao je 1924 Viktor Car-Emin u jubilarnom »Almanahu »Narodne zaštite«, razmaklo svoja krila i primalo pod svoje toplo okrilje nesretnu istarsku djecu. Istarske su majke opet digle glavu, ohrabrila se ,kao da je nešto došlo, što im je povratilo život. I nama se svima činilo, da to Krist opet po zemlji hoda i da je došao glavom medju nas da porušj granice, koje su nas dijelile i da nas sasvim ujedini. I meni se, kad sam s Riječkog kolodvora gledao one naše mališe, gdje odilaze, činilo da su ono zaista maleni andjeli, od Boga poslati naprijed, da drugima utru put u milu i dugo željenu, obećanu zemlju...« »Neka su od njih, kaže Car za istarsku djecu, zapremila u kućama mjesta umrlih jedinaca ili jedinica. neka su posinjena, a gotovo sva našla su u Hrvatskoj i Slavoniji ne sam© hranu i krov već i mnogo ljubavi i dobrote.« POSLIJE 15 GODINA.... Poslije prevrata trebalo je djecu poslati natrag njihovim kućama, vratiti roditeljima. Slovenske se djece vratilo do 1921 godine 280 od 401, istarske 1735 od 2209. Prema tome se dade zaključiti da niti danas se loš sva djeca nisu vratila, a vjerojatno mnogi od njih toliko se udomio i srastao da danas nakon 15 godina što je od kuće niti ne misli više na povratak. Od onih koji su se vratili ima čestih slučajeva da i danas kadgod mogu odlaze u mjesta seljacima gdje su za vrijeme rata biii primljeni. Čine to veselo jer ih veže zahvalnost. lijepa uspomena na onda tešku ratnu zbilju, a seljaci ih i danas objeručke primaju u goste kao domaće. 1) 15 godina što ie od onda do danas prošlo, mnogo se toga izmjenilo, u JulijsKoj Krajini i đVdje. Ali jedno se ponovilo. Naša istarska djeca opet su u velikom broju, morala napustiti svoj kraj, ostavila svoje roditelje ili pak žive danas $ njima u em.-graciji čekajući bolju budućnost za seže k naš domaći kraj. Rihard Katalinić Jeretov, Split: Neka stoji mletački lav! SKIDAJTE IjAVA! Ne, neka stoji t mletački lav no. drevnim i surim zidinama koje se rone. Neka stoji i neka se mrvi. NaH ga se svijet ne boji, ni njegu ni rimske žive vučice. Jalca slovjeuska : hrvatska i srpska pjesma. jugoslavenska pjesma, pjesma rodjena od suza i plača svih gnleota > prezrenih’ »š čuva* lebdi nad naMm morem i obalom našom i vitla zastavom pobjede. Miruje drevna mirino sa mletačkim lavom što se izjeda sam pomalo od starosti i zemana. a svuda krajem kipti mlada i nova snaga naše krvi. Živi i čeka. Lav je već mrtav, a vučica neka dodje. Na hridinama kraj Jadrana čeka je vuk. hajdučki kurjak, vičan mrijeti-Vučica neka dodje vuk je čeka, koga n« obori ni mletački lav ni orao sa dvije glav«. BROJ 14 «ISTRA« STRANA 11. L. LEGIŠ A : NAŠA KOROŠKA Koroška zemlja Je stara in lepa. Skoraj kakor naša, da bi jo primerili^ s svojo, ne da bi hotel, čutiš, kako te ob vseh' kra-jih gledajo skozi motno kopreno spomini in ■epota življenj, ki so tod dihale, zgodovine rodov, ki so venomer pritakale na ta ozek kps sveta, so bili z isbvimi množicami, izginjali v krvi in gozdovih, da so se potem stapljali s tujimi ljudstvi in zapustili naslednikom na videz le nekaj imen ali razbitih tamnov, v resnici pa velik del svoie duše 'n kulture, ki so si jo utegnili nabrati za svoje dobe. Neprestano gre življenje to pot in prav tako se do danes bije borba dveh narodov ?a posest te zemlje. Naši so se morali pogasi umikati proti Vrbskemu jezeru in proti Dravi. Nemci so pritiskali ' za njimi po dolinah in se zajedali vanjev mestih, trgih 'n po gradpvih. Naši niso imeli nikake opore iz zaledja ne dovolj notranje moči in zavesti v svojih vrstah, da bi utegnili kljubovati tujim oblastem, ki so bile vse proti ?iirn. Iti kakor so jih tujci skorajda izrinili mest in zagospodarili okolici. se_ ozirajo Po deželi razpadajoče nemške grajščine ka-,or trohneča votlooka okostja sveta, kj se {e že nagnil v svoj poslednji dan in prepušča 'edino novim oračem, malemu človeku, ki se otepa z uboštvom in dolgovi, ki pa so bo iiorda s svojo skromnostjo in trpežnostjo Prej prebil in vzdržal ko razvajeni tujci. Zdi se, da se je naš človek tam gori Ne sedaj, po vojni, po plebiscitu, zavedel Zgubljenih postojank, pomanjkljivega po. Pteišnjega dela in velike dolžnosti, da obra. !'i in ohrani svoje posebnosti in svojo, zem-'1° Pred tujcem, ki hoče brezobzirno in s Poniževanjem preko njegovega telesa, da bi 2avladal v svetu. Vrgli so se trezno in molato na delo, da bi priborili svojemu ljudstvu pravico, ki mu gre, in dostojanstvo svobodnega človeka, ki se mu ne bo treba sramovati svojega rodu in govorice in bo lahko brez zapostavljanja služil kruh, odkrival zaklade svoje duše in se razmahnil v prosti tekmi z ločenimi rojaki in z drugi-fji narodi. Mladi Korošci so se zavedli res-Pooiie naloge, ki jih čaka., če hočejo zbrati Povečini omahujoče ljudstvo, ga podpreti, da se bo upiralo samozavesti in pretnjam Vsemogočnega Nemca, dasi čutijo omalovaževanje in zaničljiv .porog vladajočih oblastnikov ter osamljenost v boju, ker so oratje. ki žive onstran gora na svobodnih tleh, se zarili v svoje, večkrat malenkostne domače zadeve in se v njih čisto 'zgubili. In vendar bi moral narod, ki hoče živeti in biti zdrav in svoboden, poganjat) kri v naiodaljnejše ude telesa in jih krepiti v odpornosti, saj bi morala biti Koroška naš ponos! Prva naša zgodovina, ki je res vredna tega imena, prvi znaki naše politične in kulturne moči, prvi početki naše pisane besede so prav tu doma. In prav iz ten obmejnih in v nemštvu se potapljajočih krajev, so bili glasniki slovenske enotnosti 'n zavesti ter vseslovanske vzajemnosti. Prav iz Celovca kjer usiha naš živelj kakor voda na peščenih tleh, se je razlivalo ^'vljenje naše besede v milijonih knjig, ki potovale iz Mohorjeve tiskarne po vse) ?'oveniji. Koroška je bila tedaj srce in moc, ki se ie nesebično razdajala vsem. Lepa zemlja In včasih kakor da bi bil doma. V Baškem jezeru je na priliko voda 0lstra ;n rmačna kakor v morju. Pesek oo 0regu proseva Kakor skozi dragocene sinje kristale. Da se ie dotaknem in pomočim 'oko vanio. je volna ko svali in čutim, kako Vstaja v krvi in me moti nejasna slast. Sa-JN gledam kakor nekdaj v Seljanu, skoraj b'ez misli, in poslušam nemško gospodo, k' se igra ob kraju z veliko rumeno žogo, se Pomaka in plava za njo ter kramlja brez skrbi o Berlinu m o hladni nevihti, ki jo ^ùn' vihar proti težkim in ogromnim skladom Dobrača In ko stopimo v čoln in zamahnemo z vesli po temneči se gladim, ki jo i°dra vzhodnik v drobne valčke, je prišel m°-' čas. ne morem zadržati, moram se P'opustiti silnemu- valu radosti in ganotja. S vstaja iz mene in se Uie vaine iz vetra rtn 2'bajoče se modrine jezera. Ko da san mi je. da sem zaveslal prot. Devinu visoke stene, ki se dobrohotno s o m kakor sivi starci opazujejo zamolklo, U*00 morje, ki se peni visoko di i ■ g b 'n razjeda podnožje. In sem J ‘ , »d otrok boli bogat in sv°^nDe0sđ hiit!ev in b' L vr'sk°m 'n razkošno p C klicu sreče nasproti ^aj smo Primorci, ki smo pnsh sej? 'L , • 4a bi obiskali to zemljo, ki živi skoraj nismo prinesli s seboj samo živahne zgovornosti. Ce grem ob lepem Vrbškem jezeru, ob bogatih vilah in gospodi, ki se sprehaja, v vijoličnih pižamah ob obrežju, pa vidim parnike in se nenadno vzdigne vihar. da zaplahutajo drobna bela jadra in se globoko nagnejo, si ne- morem kaj, da m; bi zaživel radostnp, kakor da.so naši ribiči krenili iz pristana in zajadrili proti obzorju. Saj so nas takoj prepoznali.. Primorci. Živahni ljudje. Poznamo, poznamo. Samo nekaterim ni bilo všeč, da nismo bili za cesarja in da so bili naši vojaki zanič, ker se niso junaško borili za domovino. Zakaj na Koroškem je še zmeraj nekaj domotožja po blagi ranjki Avstriji. Vsega sreča človek in tudi to. da nam je lepa in pogumna Zofk» pripela rdeče nagelje, trem primorskim fantom koroška znanka. Zares lepa zemlja. Tiste dni. ko smo hodili po njej, so bile sicer bele ceste prašne in je sonce peklo v asfalt, da smo vselej rajši krenili ob poljih in skozi gozdove. Trava ie bila uvela in po modrih gorah lahen mir. ali jezera čista, globoka, pobočje Svinške planine v mirnem popoldanskem soncu, kakor dragocene zlate slike. Po močvirnih globelih se niža mrak med bore, gorj sta še utrnila iz luči dva lepa mlada človeka, učitelj in učiteljica, ki sta sanjala v visok) travi kraj zapuščenega mlina, in se nam naglo in brez besed bližata. Po starih cerkvah so grbi in grobovi, v Volčah pojo med oltarnim cvetjem nevidne čebele, resni svetniki gledajo že stoletja in nekje je na stropu sred) zelenja iz davnih 'dni dekle s plapolajočimi trakovi, kakor da čaka svoje ure, ko bo lahkotno poletela v svobodo noči. Včasih bi se človek skoraj zmotil in obsodil vso žlahtno in staro lepoto za izgubljeno. Vsaj prvi videz je, da n) nobene čisto slovenske vasi. Otroci in odrasli pozdravljajo: GriissGott! Ob jezerih so gradili razkošna letovišča, ki se razgledujejo izmed obrežnega zelenja, tuja gospoda se zabava. posluša godbo in živi mirno, ko da je bilo od nekdaj tako in da ni bilo svoje č"*6 ob teh bregovih slovenskega človeka, kr je edini tod veslal in ribaril. Po cestah, na parnikih in v Celovcu korakajo resni, trdi Nemci v kratkih hlačah in z golimi koleni kakor izurjena vojska, ob jezerih taborijo plavolasi Hitlerjevi fantje in so prekrižal) skoro vse kopalne kabine in koroške kapelico s svojimi kljukami — meniš, da je že vse njihovo, ker ni slišati naših ljudi. Pa ti povedo, da so še, le bojijo se. 1 ozimi je treba priti, ko ni gostov, takrat se pokažejo, da živijo tudi tukaj okrog Vrbskega jezera. Ce pa stopiš samo malo od bregov proti Dravi, imaš skoro povsem naše ljudi. In da pozdraviš kakor doma, se prvič ozro in začudijo, kakor da ne bi verjeli, da je sposki tuji človek Slovenec, drugič žc marsikateri odzdravijo in so veseli. Saj Nem cev po vasčli nasploh ni, še uradniki niso, le uemčurji se vdajajo tujim gospodarjem in strahuje'jo naše ljudi. Kri tega rodu pa je še vsa slovenska, najsi jo nekateri še tako tajijo. Ob naši pesmi se zganejo in jo ra dovedno poslušajo pa naj bo tudi v Celovcu ali gori nad Gospo Sveto. Nemškutarji sami najrajši iščejo ljubljanski radio, da bi ujeli slovenske narodne. Na Djekšah. k) so najvišja in najsevernejša slovenska župnija se zbirajo naši fantje pod vasjo, zakaj na vrhu jim ne dovolijo, in pojo slovenske. In če včasih pomešajo katero nemških med nje se jim prelije v čisto naše otožne melodije V cerkvah se zdi. da sploh ni Nemcev, le mladi učitelji pridejo, molijo pa samo naše ženske, ki nemških molitev ne znajo. Mlajši pa vsaj nad Dravo pozabljajo, otroci so prepuščeni šoli. ki je bila že od nekdaj nemška in zdaj še duhovnikom, ki tudi niso več domačini. A stari hočejo še vedno P° svoje in celo tam daleč v Mosten — konec Slovenskega kraljevstva, kjer bi človek rekel da 'e naša govorica že davno zamrla, pravi osiveii župnik, da kadar pride smrt m je treba pred Boga, takrat da se odkrije prava duša in se pogovorijo in spovedo •« I-! 1 A H O 1 «1 Ko- spovedo v "jeziku, ki jim ga ie dala mati. Tako živijo tukaj na severnem roškem in novo življenje ki jih že davm preplavlja Jim ne prinaša ne svobode ne veselja. Kakor ogromno morje se razliva preko naše pokrajine in naši ljudje tonejo v njem „ _ . Hodili smo do Gospe Svete proti »Vinški planini. V solčnem zatonu, v rahlem mraku sije bela ajda. pod vasmi pritajeno žarijo zlata strnišča, zlate kopice. Na gorah se večkrat zabeli cerkev, tam za njimi je Slovenji križ in morda še kakšen kmet, ki pozablja našo besedo. Po poti ogovarjamo kmete. Le nekateri nas še malo razumejo, nekateri nas osorno zavračajo. Izpod oddaljenih gora na desni, se čez Dravo bliža večer, ves višnjev je in zlat in sladek kakor neznana skrivnost teh lepih polj. s katerimi se je spojilo nešteto življenj in kjer ie cvetelo toliko prelestij in razodetij besede, ki jc bila naša, in pesmi, ki je bila naša. in ki je tu gori skoraj že umrla. Dospemo v Tfmenico. Ko vprašamo pred cerkvijo ubožno. trudno družino, ki počiva pod zidom, kam naj bi legli, je že trda tema. Razumejo, a se komaj zganejo. »V Jugoslaviji je slabo ne?« In nič več. To so jih naučili, to slišijo. Kaj so od dela tako trudni in ubiti ali jih teži tisočletna mora zavrženega rodu. Moj Bog, da bi prišel kdo k nam tja doli in jim povedal, od kod, bi naši zaživeli ko ženske. V veliki hiši vprašamo za seno. Veselo, brhko dekle v veliki svetli kuhinji nc razume. Vprašamo nemško pa se nekam smeje in čaka, kaj bodo stari odločili. Potem sto pi k ognjišču, kjer se obrača stara ženica: »Mama ključ!« Čudno res, ko da je naš jezik samo še za stare. Noč je že, ko stopamo do hiš na brdu. V hiši večerjajo, jedo z roko krompir in stročnat fižol, ki je vsakim kar na mizi. Vprašamo nemško, čakamo, on) pa so pomenjkujejo nekam znano. Vra ga. si mislim: naši! In jim odgovorim slovensko. a oni nekam čudno mešajo med sabo. Otroka klepečeta nemško o šoli, fanta odgovarjata očetu menda nemško, nekaj pa se mi zdi, a dvomim, da je slovensko. Čudno, ali vedno tako mešajo ali le pred nami? A po večerji se razgovorimo počasi, zakaj gre težko beseda, izbira in išče izrazov, da bi so razumeli, in pravi, da redki še znajo slovenski, a da jim v gostilni ne pustijo pe ti Ce hočejo, pride učitelj ali kdo s palico da bf jih udaril. Pa stari se še zmerom kdaj spozabijo in zapojejo. Župnik ni Korošec, tam nekje iz Švice je. Tudi nekaj pravih Nemcev so naselili na slovenskih kmetijah Ce je le prilika, pokupijo zemljo za take, Njemu, pravi, da ni mar in ne misli na to, Da le dela in živi. A počasi se mu utrinja spoznanje in prizna: Nemci nas hočejo iztrebiti, ker se bojijo Jugoslavije. Nemci ni so dobri. Rekel je, da mn ni mar. a vendar čuti, kako prežijo pogrebci nanj. Ni še umrl._ vendar so že vse pripravili in nestrpno ča kajo. In ko si postiljamo v senu, čujemo, da je stopil starejši fant pred bišo in skuša za peti: Coj so moje rožice. Tako je na severni meji. Tu še prej niso imeli slovenskih šol. Ljudstvo ni bilo zbujeno, nihče se ni zmenil zanj. O zavednosti danes ni mogoče govoriti razen v va-seh. ki se bližajo Dravi in pod Svinsko planino. Spodaj je položaj veliko boljši, pretežna večina je slovenska, s pravimi Nemci skoraj nimajo opravka gre le za borbo nemčurji, predvsem pa za dvig zavesti med omahljivci, ki jih vabijo in lovijo različne stranke. Neinčurji sami so v glavnem že usmerjeni, besede o zavesti in dolžnosti in kar je podobnih, pri njih ne zaležejo. Nekateri so zagrizeno nemški in hočejo tudi otroke vzgojiti za Nemce, drugi govore slovensko in bi jim ne bilo prav, če bi hoteli na primer uvesti v cerkev nemško molitev. Pavdarjajo svoie koroštvo in zatrjujejo, da niso Slovenci, temveč posebno ljudstvo, ki se po svojem izvoru, jeziku in značaju bolj razlikuje od nas, ko od koroških Nemcev. Branijo nemško pravičnost in pravijo, da so gore prevelika zapreka, da bi bilo mogoče misliti na zbližanie z nami. kai šele s Srbi. ker bi jih to po njihovem mnenju ločilo od nemških rojakov, s katerimi jih je združila zgodovina, in s tein od nemške kulture. To spoštovanje .nemštva ic pritegnilo v njihove vrste lindi, ki bi jih človek sodil za neoporečene Slovence, čo bi nc bil opozorjen na njihovo miselnost in nc hi včasih pazil na malenkosti, ki kažejo kako znajo spreminjati barvo po okolici. Tako nam ie živahen kanonik razlagal, da po mnenju slovitih učeniakov nekatere znamenitosti krnskega gradu in pri Gospe Sveti niso trankovskega, marveč slovenskega porekla. Naši predniki so, kakor ie govoril, dali kraju ime Marija v Selu in odtod nemški Maria Saal. A pristavil je da ima tudi za Nemce razlago- Maria in Solio — na prestolu. Saj dobro ve, da bodo Nemci latinski izvor sprejeli brez upiranja, medtem ko bi slO' venskega ne hoteli. . , Na tak način služijo nekateri nasi izobraženci potujčevanju. In nemška politika je v tem vse drugačna kakor italijanska. Delajo z neko previdnostjo in samozavestjo, kakor, da bi bili gotovi, da se jim bo vse do zadnjega posrečilo. Navidez imajo naši vse pravice in Nemci zagotavljajo, da so izvršili vse obveznosti mednarodnih dogovorov, a dejstva so drugačna. Na vsem slovenskem ozemlju sta samo dva zavedna učitelja! Drugi so morali oditi, novih ne jemljejo razen nemškutarjev. Šola bi morala biti dvojezična, a če se zljubi učitelju, poučuje nekaj mesecev slovensko potem je ves pouk v nemščini in otroke vadijo v gotici, da jih odtujijo naši abecedi. Ko so hoteli Slovenci odpreti narodno šolo v Velikovcu so Nemci hitro ustanovili slovensko, kjer so poučevali brezplačno, samo da so odtegnili otroke narodni vzgoji. Seveda se je potem prav tako spremenila v ponemče-valnico kakor vse druge. Še kar je slovenskega pouka, je tako urejen, da ubije otroku vsako zavest in ga bliža nemštvu. V knjigah so mesto slovenskih imen le tuja. Tu se ne pogovarjata Janezek in Mihec, temveč Danzi in Mihi, in če potujeta, ne gresta v Celovec ali Dunaj, ampak v Klagenfurt in Wien ali Niederòsterreich. Tudi sicer je jezik nalašč popačen in neroden, kakor na bi sc slovensko ne dalo izražati v omikanem govoru. Podobno vzgojo uganja nemšku-tarski list »Koroška domovina«. To su stalno vsa domača imena v nemščini. Nemščina je vedno Dcutschland, Štajerska Stei-ermark, in je jezik tako p:edpotopno okoren in pokvaren, da pišejo sestavke o težjih stvareh v nemščini, češ da bi jili Slovenci drugače ne razumeli. Da vzdržujejo sovraštvo proti Jugoslaviji, poročajo stalno novice o neurejenih razmerah, korupcijah in borbah med strankami, o pomanjkanju, pijančevenju. pobojih, požigih, prinašajo statistike o slaboumnih, o nepismenosti, govorijo o divjosti straž in o obmejnih pripetljajih. Blatijo slovensko stranko na Ko- • roškem, njene voditelje, potvarjajo zgodovinska dejstva, ki pričajo vedno zanje in za nemštvo Tako trde, da je obred ustoličenja saškega izvora in da je prišel na Koroško obenem z nemškim pravom. Vojvoda Bernarda Sponheimskega, ki je bil sicer Nemec, a je viteza Ulrika Lichtenstein-skega, oblečenega v obleko slovenske kmetice. ob vstopu na Koroško pozdravil po slovensko, so dvignili na svetnički oltar za zaštitnika nemštva. V tem raznarodovalnem delu jim pomagajo zagrljeni nemški lističi: »Freie Štirne« in hitlerjevski »Vormar-sch«. Zato ni čuda, da večina tako vzgojenega prebivavstva voli nemške stranke. Največ ljudi pritegne »Baucrnbund« (Kmečka zveza), delavstvo se druži s socialisti ah krščanskimi socialci. Kar jc zavednili so zbrani slov. stranki, ki je dosegla za deželni zbor dva poslanca, župnika Starca in odvetnika dr Petka. Pri volitvah v parlament se je stranka izkazala preslabo, da bi dobili vsaj enega poslanca. Volilcev je okrog 9.000. rabili bi jih po 13.000. Ker so tako obsojeni, da nc bodo dosegli uspeha, se marsikateri Slovenci pridružijo drugim strankam. Nedavno pa je slov. stranka oddala glasove krščanskim .socialistom, ki so jim obljubili podporo pri zadevi narodne avtonomije. V stranki delujeta namreč obe struji (duhovnlčka in liberalna) skupno, a ker je večina voditeljev duhovnikov, so se ti potegnili za krščanske socialiste, ki so se po volitvah pokazali ravno tako zagrizeno nemške in so celo nekrščansko tajili pomoč naših. Tako so jih izdali Nemoi, kakor bi jih bili tudi internacijonalni socialisti. Pri zadnjih volitvaii v občinske zastope pa so dosegli lepe uspehe, kar gOvon, da ima doma ljutstvo veliko zaupanje vanje. S plebiscitom so se morali Korošci odreči misli na združitev z Jugoslavijo in je njih najvišja zahteva kulturna avtonomija slovenskega ozemlja. Upajo, da jo bodo s časom dosegli, dasi rovarijo med njimi nemškutan, jim zavirajo delo ter jih ovajajo kot izdajalske in protidržavne elemente. Imajo društva, izvrstne zbore, ki se morajo borit' neprestanimi zaprekami, zbirajo razkropljene delavce in pomočnike po Celovcu. Dijaki imajo o počitnicah številne sestanke, kjer razpravljajo o delu in narodnem vprašanju i in gd hočejo osnovati na globlji podlagi. Pripadnost k narodu pojmujejo kot nekaj bogohotnega, poslanstvo človeka, ki se mu. ne sme izneveriti in zatajiti. Tako skušajo vplivati tudi v cerkvi, da bi dvignili tudi dijake na dostojno višino zavednih in svobodnih ljudi in upajo, da bodo pritegnili tudi nemškutarje. Preverjeni so, da je niih način odločilnejši nego stotine odločb Društva Narodov. Ali nevarno je, da se ne bi začeli preveč utapljati v vdanost, ker so prepuščeni sami sebi. Korošci so bolj mirnega značaja in zelo rahločutni. Vsa njihova vzgoja je samo nemška, v šoli in vseokrog jim raz-kàzujeio samo veličino nemškega duha in moči Morali bi imeti opore in zavesti, da niso osamljeni, česar sedaj skoraj nc vidijo. Slovenci so storili zanje presneto malo. Spisi o Koroški, kolikor jih je, so še vedno prevečkrat samo sentimentalni izlivi, ki se končujejo z raznimi molitvicami in pobožnimi vzdihi. Naši spomini so pogosto bolj govori na pngrebščini. ki porazijo nas same, še bolj Korošce. Te stvari in svojo staro slovensko pohlevnost bi morali že zdavnaj spraviti v muzej pod steklo in začeti vse drugače odločno in samozavestno In brez velikih besed, predvsem na licu mesta. Korošci zelo pazijo na nas in skrbno zasledujejo odgodke preko meje. Vsakršno zanimanje za njihov položaj jih krepi in spodbuja. In če hočemo pokazati, da je naš narod žilav In da hoče živeti, in vidimo, da tam preko Karavank ne more razmahniti svojih si| in ne odkriti svetu vrednosti svojega življenja, da Nemci sistematično ubijajo njegov ponos In vse, kar je našega in našo zemljo delijo Prusom in Bavarcem, ne smemo samo stati in gledati in se spominjati s svečanimi in žalnimi govori. Saj smo komaj stopili v svet, zato ne smemo ostati pri ponižni in vdani besedi, ampak zahtevati, kar pritiče vsakomur, svobodno življenje brez ovir in brez nasilja. .ir---' .‘.S .tj—j' ■■ ■■ :......... BROJ 14. .;=s* IVE MIHOVILOVIC: SLUČAJ SCIPIA ZLATOPERA Scipio Slatapcr (Zlatoper) Scioio Slataper — to ime mnogi po prvi put Čuju. Ali ne čuju to ime po prvi put oni. koji poznaju noviju talijansku literaturu, koji su čuli za florentinski literarni pokret »L a V o c e«, za list koji se tako-djer zvao »La Voće«. Ćuli su sigurno za to ime i oni, koji poznaju historiju talijanskog iredentizma i dobrovoljačkog pokreta u prošlom ratu za »slobodu« Trsta i Istre. Scipio Slataper, rodom tršćanin, ušao je u noviju historiju talijanske književnosti. a ušao je i u historiju tršćanskog talijanskog iredentizma. U onim bezbrojnim publikacijama, koje su poslije rata izišle u Trstu ili drugdje u Italiji, i u kojima se opisuju podvizi onih mladih tršćanskih Talijana. koji su pali u ratu protiv Austrije kao dobrovoljci na talijanskoj strani. — ime Scipia Slatapera nalazi se medju prvima, a njegov mladi pjesnički lik u talijanskoj uniformi ističe se u albumima »palili za slobodu«. Tršćanski Talijani s njim se mnogo ponose. A mi smo se, eto, u našem listu ovako opširno o njemu raspisali! Ćak i bez ikakvog traga neke makar i skrivene mržnje prama čovjeku i borcu, koji je ne samo želio nego i žrtvovao se da Italija »oslobodi« Trst i ostalu Julijsku Krajinu! Bez mržnje i naprotiv s izvjesnom simpatijom prama njemu. Svjedočanstva o njemu, stranice, koje je on vrškom svoga srca ispisao, govore 0 jednoj tragediji, o jednoj borbi, o jednom njegovom unutarnjem sukobu, i sve to izazivlje naše simpatije prama Scipiti Slataperu. ' Njegova književna djela, dvije, tri stvari, a pogotovo njegova knjiga lirske, autobiografske proze »II mio Carso« (Moj Kras) rijedak je dokumenat, na kojem može da se psihološki proučava problem mje-šanja rasa i krvi i problem asimilacije u Juiijskoj Krajini. Naročito je knjiga »Moj Kras« u tom pogledu značajna, jer je u njoj izneseno doživljavanje vrlo suptilne, gotovo bolesno osjećajne duše čovjeka, koji vuče porjeklo iz familije, nastale brakom izmedju našeg, slovenskog čovjeka i Talijanke. k Ni prvi ni posljednji slučaj i nije Slata-perovo doživljavanje jedinstveno. U Trstu 1 u drugim gradovima Julijske Krajine bilo je i ima na hiljade Slataperovih slučajeva. Ali dok od ti'.i hiljada Slatapera mnogi proces stapanja ne osjećaju i ne doživljavaju, od onih mnogih koji taj proces bolno osjećaju j doživljavaju, — do sada je Scipio Slataper jedini uspio, da taj svoj unutarnji tragični proces, kao rodjeni pjesnik, iznese. A što je najvažnije i za stvarno proučavanje Slataperova slučaja najznačajnije, on je svoju borbu, te glasove svoje krvi, re-produkovao bez neke namještenosti, bez obzira na ikakve efekte, bez naročitog poštovanja prama literarnoj formi, sa svim kontradikcijama, nelogičnostima, sa svim karakteristikama jedne borbe izmedju krvi i instinkata s jedne strane, a volje i odgoja s druge strane Slataper je živio dva života: u potsvi-jesti, u instihktima. u snima i vizijama bio je Slaven, u vanjskom životu, politički, (pa čak na momente i s ličnim uvjerenjem!) i po svojoj najvećoj žrtvi — (smrti u ratu) — bio je Talijan. Slataper je bio od onih Slavena, koji su • se rodili križanjem krvi, na razmedju rasa: govorio je talijanski, čak je i politički mislio talijanski, a osjećao je slavenski. * • * Scipio Slataper rodio se u Trstu 1888 iz gradjanske obitelji, za koju on sam kaže, da ie živjela patriarhalnim životom. Po ocu je bio Slovenac, a po majci Talijan, ve-necijan. On je svega toga bio svjestan. On je sam ušao u pravo etimološko značenje svog prezimena: Slataper je iskrivljeni Zlatoper! Scipio je sam priznavao slavenski karakter svog prezimena, jer je od »zlatnog pera« stvorio svoj pseudonim »Pennadoro«... Kako sam kaže u svojoj knjizi »11 mio Carso« — na Krasu je imao baku (Slovenku) staru, suhu, iscrpljenu od bola i rada. Druga njegova baka (po majci) »la veciota venesiana« bila je punašna, okrugla i bezbrižna. Ona mu je pričala o mletačkim ratovima i pobjedama — ali to ga nije previše interesovalo. Bježao je radje u polj^, da se igra po stablima. Prvi, rani djetinji sukobi u krvi... Ali ipak njegov vanjski život, i njegov sistem mišljenja odvija se na liniji ove venecijanske bake kroz dječaštvo i mladić-stvo do smrti na fronti. Razbacano po stranicama njegove knjige »Moj Kras« sakupili smo ove podatke o njegovom odgoju i životu: Kao malog dječaka majka ga je učila moliti za lijepu Italiju, koja je imala najveću krstaricu, najjaču na svijetu, a zvala se »Duilio« Učili su ga, da je domovina »tamo preko mora«, a da će Italija sa svojim »Dttililom« doći da oslobodi Trst. Slataper kaže: »Vi ne možete da zamislite, što ie za mene značila riječ — bersagliere!« Tako je odrastao. »Bio sam, kaže Slataper — kasnije član »Giovane Trieste«, ne znam više pod kojim imenom, jer je školski pravilnik zabranjivao članstvo u bilo kakvoj organizaciji, a naro. čito političkoj. Prisustvovao sam redovito sjednicama«. To je bilo udruženje, u kojem se okupljala tršćanska talijanska iredentistička omladina. Prema onome, što Slataper piše, bilo je to dosta borbeno, mlado društvo. Kritikovaii su nedovoljno borbeno pisanje »Patrie«. Hortisovu apatiju itd. Ironizovali su prvake talijanskog nacionalističkog pokreta u Trstu iz starije generacije. U svojoj knjizi »Moj Kras« Slataper kaže: »Slušao sam razgovore svojih malo starijih drjigova, da naučim politiku, da bih imao oružje protiv tetke, kqja se protivila bavljenju iredentizmom«. Sa svojim mladim drugovima Slataper je izmišljao trikove, kako će varati austrijsku policiju, kako će policijsku zgradu obo-jadisati crveno-bijelo-zelenom talijanskom trobojkom itd. »Ja sam se divio — kaže on. — Osjećao sam domovinu, jednu i svetu. Drhtale su mi grudi, kad sam čitao o Oberdanku. Želio bih bio umrijeti kao on. Slijedio sam po geografskim kartama Garibaldijeve bitke i bio sam ganut nad herojstvom. Garibaldi mi je bio prijatelj i Bog. 1 danas još kad čujem riječ o njemu srce mi se diže ..« Slataper je — kako on sam piše — pjevao po tršćanskim ulicama, bježeći pred policijom: »Non deporemm la spada fin che sia chiavo un angolo dell’ itala contrada, Non deporemm la spada, fin che sull’ Alpi Giulie non splenda il tricolor«. Kad je svršio srednju školu, on je neko vrijeme radio u redakciji tršćanskog lista »II Piccolo« kao kazališni kritičar, a zatim je otjšao da študira i književnikuje u Firenze. Tamo je živio nekoliko godina i učestvovao je vrlo aktivno u mladom književnom pokretu »La Voće«, koji su vodili glasoviti Giovanni Papini, Prezzolini i So-fici. Tu nastaje njegova knjiga »II mio Carso«, koja izlazi u Firenze 1912 u izdanju »La Voće«, tu nastaju njegovi »Scritti letterari e critici« te »Scritti politici« izdani poslije rata. I njegove »Lettere« izdane nedavno, nastale su u Firenzi. Kad je bio u naponu snage i najaktivniji uslijedio je rat. Zanesen mišlju o »oslobodjenju« Trsta, odnesen dobrovoljačkim valom otišao je na frontu i pao već 1915 kao talijanski vojnik u Podgori kod Gorice... Bio je mlad: 27 godina! * * * Da nije pao u vihoru ratnog kaosa, i onog zanosa, koji ga je kao tršćanina ponio na frontu, gotovo u nekom pijanom stanju, ko zna, kako bi se bila njegova životna linija razvijala i ne bi li možda na koncu Slataper bio podlegao Zlatoperu, ne bi li mala zgužvana baka s Krasa sasvim istisla okruglu i bučnu baku venecijanku. Ko zna ne bi li se oganj, koji je u njemu tinjao (u nesvjesnim željama, ekstravagantnim i gotovo bolnim snima, halucinacijama i bulažnjenjima) — bio razbuktao u plamen, koji bi bio sagorio sve ono, što mu je ostalo od bakinih priča o venecijanskim ratovima, od molitava s majkom Za talijansku ratnu ladju »Duilio« i bersagliere, od patine, koju je na njemu ostavila »Giovane Trieste«. Možda bi bio u njemu pobjedio Zlatoper, koji počinje svoju knjigu »Moj Kras« ovako: «Htio bih vam reći: rodjen sam na Krasu, u kolibi pokrivenoj slamom, pocrnjeloj od dima i kiše. Bio je tamo i jedan oguljeni i promukli pas. dvije guske blatne pod trbuhom, jedna motika, pa lopata, — a s krpe gnoja, gotovo bez stelje, cijede se poslije kiše kanalčići smedjega soka«. »Htio bih vam reći: rodjen sam u Hrvatskoj, u nekoj hrastovoj šumi. Zimi sve je bivalo bijelo od snijega, vrata se nisu mogla otvarati nego silom, a noću se čulo zavijanje vukova. Majka mi je zamatala u krpe otekle i crvene ruke, a ja sam se bacao na ognjište, cmizdreći se od zime« »Htio bi’n vam reći: rodjen sam u moravskoj ravnici i trčao sam kao zec dugačkim brazdama, plašeči vrane, koje su se dizale grakčući. Bacao sam se potrbuške na zemlju, čupao sam repu i grizao sam je onako blatnu od zemlje«. »A zatim sam došao ovamo, i pokušao sam , da se upitomim, naučio sam talijanski. izabrao sam prijatelje izmedju najobrazovanijih mladića, — ali ub'rzo moram da se vratim u domovinu, jer se ovdje loše snalazim«. »Htio bih da vas prevarim, ali vi mi ne bi vjerovali. Vi ste lukavi i oštroumni. Vi biste odmah razumjeli, da sam ipak samo bijedni Talijan, koji bi želio, da bar-barizuje svoje samotarsko življenje. I bolje je onda. da vam povjerim, da sam vam brat i ako vas po neki put gledam kao iz sna i neke daljine i ako se osjećam stidan pred vašom kulturom i pred vašim diskusijama. Ja se možda i bojim vas. Vaši prigovori zatvaraju me malo po malo u krletku, dok vas slušam dezinteresovan i zadovoljan i ne opažam, da vi uživate u svojim inteligentnim bravurama. Tada postajem crven i tih i mislim na utjehu velikih stabala na slobodnom vjetru. Mislim pohlepno na sunce nà bregovima, -na bujnu slobodu, na prave prijatelje moje, koji me ljube i koji me prepoznavaju kroz stisak ruke kroz spokojni smijeh. Oni su zdravi i dobri. »Mislim na svoje daleko porjeklo, na svoje djedove, koii su orali beskonačno polje, ralom, koje vuku četiri konja ili koji su s velikim kožnatim pregačama sagnuti pred kodovima rastopljenog stakla. Mislim »na svog poduzetnog djeda, koji se spustio u Trst u doba »punto franka«, mislim na veliku zelenkastu kuću, gdje sam rodjen, gdje živi, tvrda od bola, naša baka«. Ovako je 1912 pisao onaj isti Zlatoper, koji je 1915 pao kod Podgore kao talijanski dobrovoljac. Ovako piše onaj Zlatoper, koji je odgojen molitvama za talijansku krstaricu »Duilio« i za bersaljere. Iz ovoga izbija onaj »druga« u njemu. Ono, što se nije ničim moglo ugušiti. On nije rodjen na Krasu u kolibi, ali on bi želio, da je tako. Možda ima i malo poetske patetike u toj kolibi, ali ima nešto dublje u tom njegovom promašenom radjanju u takvoj kolibi. Zlatoper zapravo ne sanja samo o Krasu. On osjeća, da je njegovo kraško porjeklo samo etapa na putu njegovih djedova, koji su došli iz Hrvatske, ili možda iz Moravske, ali svakako iz slavenskog širokog, jednostavnog ì zdravog svijeta. On zamišlja svoga djeda kako ore ralom, koje vuku četiri konja, ili pak u nekoj moravskoj ljevaonici stakla. On vidi hrvatske hrastove šume i hrvatsku zimu s dubokim snijegom i vukovima. Rustikalan i primitivan život — to je život, prama kojem ga vuče pradjedovska zlatoperska krv. On pjeva doduše po tršćanskim ulicama, pjesmu o italsko' slobodi i trikolori na Julijskim Alpama, ali te su melodije — vanjske. On, eto, osjeća, da je samo kao u posjetima kod svojih znanaca i drugova Talijana i on mora da se vrati — nekamo. On je samo naučio talijanski ali to nije njegov jezik... Izabrao je prijatelje medju najobrazovanijim od talijanskih mladića, ali i to drugarstvo samo je provizorno. Vratit se m o r a u »domovinu«, jer se »ovdje loše snalazi«. Na svoje drugove, s kojima se zajedno s vanjskim i prividnim žarom bori za Italiju — on ipak gleda kao iz sna, kao iz daljine i njega se latinska kultura, pred kojom se osjeća za-stidjen — prima tek površno. Učestvuje u diskusijama, u borbi, u akcijama, ali ipak on je sve više zatvoren u svojoj samoći, sve tiši je i misli na svoje — prave prijatelje, na kraškog, hrvatskog, moravskog seljaka, koji mu je bliži, koji je u svojem barbarstvu zdrav i dobar. Misli ha veliku zelenkastu, slavensku kuću na Krasu, u kojoj se rodio, i na baku s Krasa, koja je tvrda od bola... Možda je sve ove vizije i sve ove dileme doživljavao i u uniformi talijanskog oficira, možda je sve ovo bilo najkrvavije u njemu i u momentu, kad je na Podgori 1915 padao za — talijanstvo Krasa? Nije b^z značenja: Knjigu »Moj Kras« pisao je i izdao Zlatoper 1912 u Firenzi, kad je njegov dodir s Italijom i njezinom blistavom kulturom bio najdirektniji i najdublji! U tim je danima on najiskrepije pisao: »Htio bih biti drvosječa u Hrvatskoj...« * • * U svojoj knjizi Zlatoper pjeva pjesmu Krasu: Brdo Kal je kanienište. Ali ja se na rtjernu osjećam dobro. Pripijam se uz taj kamen, kao meso uz žeravicu. I ako pritisnem ništa ne popušta, samo moje ruke dobivaju udubine od bridova kamenja, koje kao da želi da se sretne s mojim kostima. Ja sam kao i ti hladan i gol, brate. Sam i neplodan. Brate, iznad tebe prolazi sunce i leti pelud, ali ti ne cvateš. Led cijepa u ravne brazde tvoju kožu, a ti ne krvariš. Iz tebe ne raste nijedno stablo, da zadržiš oblake proljetne, koji prolaze dotičući se tebe.« Ive Mihovilović I pjeva dalje u prozi o oštroj kraškoj buri, koja ga šiba Njegove su kose kao igle smreke, oči crvene od vjetra, a usta suha otvaraju se na smijeh. Bura mu ie lijepa. To je dah Krasa. To Kras duše u prostor i stabla se čupaju iz zemlje. To dah Krasa izlazi iz nekih dubokih grudi i diže se monstruozno prama nebu. Elementarno je to sve. Divlje i divno, kao što je divna divlja i elementarna i duša kraškog čovjeka. Dolje, pak, pod Krasom: škripi i zavija grad, kad Kras pusti uzde svojoj divovskoj duši... Slatapera nosi bura niz Kras, a on kliče: Brate, s tvojom velikom dušom hoću da sidjem tamo dolje u grad... Mnogo ima simbolike u ovome svemu i mnogo velike poezije, ali pored toga još nešto: Glas jedan, koji se diže iz neznanih dubina u Slataperovoj duši, glas koji se tako harmonično stapa s kraškim eie* mentima. S jednom velikom dušom spušta se pjesnik u grad, koji škripi i zavija.. • To nije onaj isti Slataper, koji po ulicama tog škripljivog grada pjeva o trikolori, koju treba izvjesiti na Julijske Alpe! * * • Silazeći tako s burom niz Kras Slataper susreće seljaka s pastirskim štapom, koji se zaustavio i gleda ga. Crte njegova lica tvrde su. kao da je to lice od kraškog kamena, pokritog tankim slojem zemlje-Oči su mu modričaste. U susretu s tim slavenskim čovjekom u Slataperu se radja najprije izvjesna bolna gorčina i prekor:. on zamjera tom Slavenu naivnost i glupu dobrotu: »Barbarska je tvoja duša, ali samo da ti grad kupi pet novčića mlijeka, — ona postaje mekana.« »Kaži, Slovenče, koliko ćeš narciza ubrati ovog proljeća za dame u Caffè Specchi?« »Miran, u šumi čekaš, da se izvrši tvoja sudbina.« A odmah zatim Slataper mu prilazi s velikim bratstvom i nudi mu sve: ostavlja mu i Kras (da ga Italija dobije pao je Slataper na Podgori!), nudi mu Trst i široko more, jer on, Slaven, sve to zastu-žuje. Mletački providttr odvukao je Velikog Jožu na galiju, odmamivši ga lukavstvom, da ga učini komljevim robom, da Venecija iskoristi njegovu fizičku ropsku snagu. Slataper ne dolazi s lukavim gestom mletačkog providura, nego ovako: »Šćavo, hoćeš li doći samoom? Postat ćeš gospodar velikih poljana moru. Daleka je naša ravnica, more je bogato i lijepo? A ti moraš, da mu postaneš gospodar!« »Jer ti si Slaven, sin nove rase. Došao si u zemlje, koje niko nije mogao da obitava i obradio si ih. Uzeo si mrežu iz ruku venecijanskog ribara 1 postao si mornar, ti sine zemlje. Ti si ustrajan i umjeren. Jak si i strpljiv. Kroz duge, duge godine pljuvali su ti ropstvo u lice, aii sad je došao tvoj čas. Vrijeme je, da budeš gospodar!* »Jer ti si Slaven, sin velike rase budućnosti. — Ti si brat ruskog seljaka,'koji Ce doskora doći u izmorene gradove, propovijeda novo Kristovo evandjele. Ti *1 brat crnogorskog hajduka, koji je oslobodio domovinu od osmanlija. Tvoja ie snaga vozila venecijanske galije. Tvoja i® velika, napredna i bogata Češka. Brat® Marka Kraljevića, ti si Slaven i orač. Mno-Ko je stoljeća Marko ležao u grobu na brijegu i mnogi od nas smatrali su ga mrtvih1 za vazda. Ali njegova je sablja izišla lZ mora i Marko je uskrsnuo. Trst mora P0' stati tvoja nova Venecija. Dodjj samnoml* Ovo je možda najpatetičnije, najuzbudljivije, a i najznačajnije mjesto iz Slata-perove knjige »Moj Kras«. Ovdje je nai' plastičniji Zlatoper u Slataperu. Cini s®' nevjerojatno da je ovako mogao pisati Talijan. šta više tršćanski Talijan, iredentist» i heroj iz rata za talijansku slobodu Trst» epskih borbi ovakve smo zanosne »i»" BROJ 14. »ISTRA STRANA 13. i Krasa. U danima našeg preporadianja i mogli da čitamo samo u »Edinosti*. Ù ovim Plamenim frazama ima i tvrdnja historijskog karaktera, koje nije mogao reći Sla-taper tršćanski iredentista, unuk bake venecijanske,. onaj koji je molio za »Duilia« i bersaljera. To je govorio Zlatoper, ponosni unuk zgužvane kraške bake »tvrde od bola*. * • * 9 Manje je precizan, ali ne manje značajan u onim stranicama, gdje govori sve apstraktnijim pjesničkim jezikom. Poslije jedne noći teškog rada, dolaze mu prividjenja: u njemu se bore Kain i Abel. On doživljava u sebi intenzivno sukob dvaju biblijskih lica i svladava ga umor od unutarnje borbe. Ili: Sanja o nekoliko stotina kruna pa da ide u Dalmaciju, u Kotor, da se penje i na Cetinje, a kasnije da ide u Hrvatsku, u srce Hrvatske u njezine ogromne šume i treba mnogo da jaši do neke drvene kolibe ... Ili: Noću. Hoće da čita, da studira. Alj — l|e može. Usne i sanja krašku buru, kamen, sterilitet kraški. Kras! U snu krik radosti, kao kad izgubljeni sin opazi domovinu! Na jednom mjestu u svojo] knjizi fantazira kako bi bilo lijepo živjeti samo na Krasu: »Možda bih tamo našao svoju pravu vilu. Vilu Karsinu...« Na drugom mjestu opet piše: »Ja sam nemiran i nesredjen.« »Neznam da kažem riječ, koja bi uvjeravala«. »Moji drugovi znadu diskutirati. .!a sam neuvjer-'iiv i kontradiktoran.« — »Možda sam ja i znekog mladog grada, a moja ie prošlost smreka na Krasu.« — »Volim da razgo-varam s jednostavnim l.udima, da propitujem za njihove brige...« U čemu je motiv sv-mu ovome? Uistinu, ttc treba isticati. * • * * Nisu bez traga Zlatoperove unutarnje dvojnosti ni nekoje anekdote u knjizi »Moj Kras«. Evo, ovo naprimjer: Imao je ujaka, koji je bio u mladosti oduševljeni garibaldinac. Ali kad se oženio, tri mjeseca naučio je hrvatski i otišao '' brvatsk' hrastove šume sa ženom, da rad: 1 zaradjuje. U poodmaklim godinama vratio se i živio je mnogo na Krasu medju selja-oitna. Želio je čak. da sagradi kuću na Qropadi. da bi što dulje mogao biti na Krasu medju onim ljudima. »Znanci su ga desto pitali: »Zar se ne bojiš biti medju onim šćavima?« A on bi im odgovarao: — Zašto da ih se bojim, kad ne bi uči-n,l' zla ni mravu. Dobri su kao djeca. Naivno, ako dodje medju njih neki krivo-0°2i tršćanski židovčić pa im zagud". u uŠi: »Nella patria di Rosetti non se parla !-be italian«, — oni su u svojoj kući ì poleno će ga izmlatiti, — to je razumljivo. ^ Sta bi drugo imali da čine?« Taj ie ujak govorio o kraškim Slovenoima: »I xe tropo boni, co sti farabuti di «ta!« Taj je Zlatoperov ujak (Talijan rodom!) ^rzio prazne i nepravedne ljude. Nije podnosio »ćakule« tršćanskog iredentističkog vodje Veneziania i njegovih drugova: »... la Patria romana... i venti secoli di civiltà...« J. znao bi komentirati: »Ma la panza per i i'Khi! Fioi de cani! »Taj b' ujak želio da vjdi te tršćanske patriote u pravom ratu: 'I se la saria fata in braghe!« On, ma da !e u mladosti bio garibaldinac, — nije ni-Kada govorio o Garibaldiju! I radi svega toga Scipio Zlatoper divi se tom svom ujaku i kaže: »Drago mi je. da sam imao tog ujaka, volim ga sve više i po neki put žalim, što sam bio dijete dok je on živio i da ga nisam istinski upoznao. 1 sad p0 neku večer naslonim glavu na koljena majke i Iražim da mi priča o njemu«. Treba dobro opaziti: kakav je bio ovaj niegov ujak i zbog čega ga je sve Scipio '[Gio. Dali je moguće, da se Scipio Zlatoper cak j na Pcdgori 1915 svjesno odrekao tog ^vog ujaka kojem se u knjizi i 1912 ovako «ivi? 9 9 9 Ne nije moguće! I to je ono tragično u v°i imeresatnoj ličnosti, to je tragika svih nih sukoba i kontradikcija u njemu, svega .naga dvojnoga u njemu. Kain i Abel. iz Jmnog njegovog sna. živjeli su u njemu u 'tavom svom značenju, ali Kain nije b’o avoljno snažan da ubije Abela. Ne ulazeći dublje i temeljito u ovu .'vnu tragiku ovoga života htio sam samo „n upozorim na Scipia Zlatopera i na nje-?nv slučaj. Rekli smo već: Nije na onom nsem razmedju ovo jedini slučaj ove na-,ahV|- Mnogo hiljada ima Zlatopera, ali od n mnogi u stapanju krvi ništa ne osjećaju. L'nnogi, koji osjećaju nisu u stanju to da tj,raze. Zlatoper je to uspio. Human, sup-D‘®n. moralan u duši, s talentom pro-^r,v:ednika. koji se ne nameće, da nije po-i^0 mlad, — možda bi bio značio zastavu r»?1'0-* pokreta. Jedan je kritičar za njega $tv=a°' da ie imao snagu oduševliavanja itm»Lanja novih forma života. Mogao je hst» a dali snagu poezije pravednim sta-Vi!,. 0,3 i ekonomskom realizmu Angela b:Vantea (»Irredentismo adriatico«) 1 bl0 kn ?°Žda postao bard mira i pravde. Ova-kjc ostao slučaj za studij i pored SreCKa s°vela najveći pjesnik našega Krasa. JOSO DEFRANČESKI : NAŠA PRVA EMIGRACIJA Joso Defrančeski. Bratu Ivanu, koji počiva medju hiljadama prognanika nedaleko Gmiin-da, bez groba, križa i imena. I. Vriska, plač i dernjava djece umješala se sa uzdasima i naricanjem žena, sa glasnim povicima i psovkama muškaraca, koje je bijesni rat poštedio i ostavio kod kuće. Mnoštvo se kretalo, mješalo i gibalo poput slabog granja pred navalom vjetra. U toj zaglušnoj vici nije se moglo razabrati ništa, nije se čulo jedne odredjene i jasne riječi. Majke su dozivale djecu, muževi žene a djeca su tražila jedne i druge. Prolazili su u toj gužvi u tom metežu jedan kraj drugoga a da se nisu prepoznali. Nešto tama noći, nešto zaplakane i nabrekle oči. nešto uzbudjenie i srdžba, sve im je to oduzimalo jasnoću pogleda, odredienost misli i moć raspoznavanja. U tu zagušljivu i nesnosnu atmosferu mnješa se zvuk automobilskih motora i za čas samo rasvijetlili su reflektori slabim svjetlom tu gomilu, da prokrče put za dalje, u drugo selo. gdie će prouzročiti isti ovakav metež. Po koja zalutala mina, što se otrgla sa lanca u Kvarneru udari o obalu i eksplodira uz jaki prasak, da se na kućama potresu prozori. Kad se mnoštvo već razišio kućama, kad je nad selom zavladala ponovno noćna tišina kad je i posljednje svijetlo ugašeno a čulo se samo odmjereno koracanje vojničke patrole po kamenim ulicama, zakukala Je sa obližnje lipe kukavica i njen _je glas ozvanjao prijeteći, bolno, parajući n tom logoru razne zarazne bolesti a brojni mrtvaci zamotani u plahte bacani su u zajedničke rake, da im se više nikad ne sazna za grob. Osim nas Istrana, tu su bili i brojni Ga-licijani. Poljaci i Rusi. Na samu Novu Godinu 1916 počeli smo napuštati ovaj grad užasa, patnji, stradanja, glada zime i svih mogućih nevolja. Već je i kao paragraf ukočenim pretstav-nicima vlasji postalo jasno, da će nas sve poharati razne bolesti i da ćemo našim Ije-šinama prekriti njihovu ravnicu ako nas ne maknu odavle. A toliko pokvareni valjda nisu bili da bi to dozvolili. I opet nismo znali kamo idemo. Nekoji su — dobro upućeni — uporno tvrdili, da se vraćamo kućama- Nastalo je sveopće veselje, zaboravilo se na čas na sve patnje i boli. samo da se ide dalje, ma kuda, jedino ne ostati ovdje, gdje svaka baraka, svaka ulica, svaka stopa zemlje znači tragediju Sa suzama u očima ostavili smo Gmund, da se u njega više ne vratimo. — Svatko je imao nekoga, koga je ostavio na toj ravnici, pod crnom zemljom, da mu više nikad ne vidi groba. Brojni gradjani Gmunda, koji su došli na stanicu da promatraju ovu atrakciju mahali su rukama i smijali se, dok su naše majke sa suzama u očima proklinjale čas, kad su stupile na to tlo. Dali su oni bezbrižni gradjani i slutili, koliki je lom, kolika bol j kako se strašna tragedija odvijala u dušama sviju nas. koji se i danas — nakon skoro 20 godir.r. — sa zgiažanjem u duši siećamo crnih dana, u kojima je mnogo srce ranjeno, mnogi osjećaj ubijen i mnoga nada pokopana? V Kako smo ranije na putu za Madžarsku bili zadržani kratko vrijeme u Budimpešti tako smo ' sada u Beču. 1 prvi i drugi put našli su fotoreporteri dovoljno materijala, jer smo u većini putovali u živopisnim istarskim nošnjama. Nakon kratkog zadržavanja u Beču naši su transporti išli dalje. Jedan dio vagona zaustavljen je u O b e r-hollabrunu i od tuda pa do R e t z a na svakoj je stanici otkopčano po nekoliko vagona. I ek svane zora i već nas bude. Oko vagona žandari i po koji seoski načelnik. Tu bi se odmah raspodijelile grupe, koje bi načelnici vodili u svoja sela. Moram priznati, da je tu bila dosta dobra organizacija Čekali su nas spremni zajednički stanovi, čaj. kava, kolači i slično. To je trajalo 2—3 dana. Onda smo bili rasporedieni tako, da su za rad sposobni i žene i djeca nalazili uposienja kod bogatili seljaka. Kako je bila zima. rada je bilo malo i većinom se sastoiao od čišćenja snijega, štala, rada po podrumima i t- d-Čim su nastupila proljetna vremena bilo je i posla više. Mi mladji pasli smo blago, pljevili polja ili pomagali kod kuće. a oni jači orali su. kopali i obavljali teže radove. Djeci koja su htjela polaziti njemačke škole to je bilo dopušteno. Bilo nas Je u osnovnim i gradjanskim školama a u gimnaziju — koliko se sjećam — bio je primljen samo jedan. S nama su postupali sa više takta i obzira nego ranije te nam ie dana i ta pogodnost, da se pritužimo ako nam je nane-šena kakova nepravda. Ako smo se prethodno prijavili vlastima, mogli smo otići i u obližnja sela da obidjeino poznate. No došla je i zima 1917/18 Ranijeg je blagostanja nestalo. Seljani su postali prema nama zatvoreniji. posla se nije moglo dobiti a od 30 Kr. mjesečne potpore nije se dalo živjeti. Bili smo prisiljeni ići od kuće do kuće. od sela do sela da isprosimo barem nešto hrane. Po cfčoi zimi, " dok je padao snijeg ili dnevno hladan .vjetar,' išli smo kilometre daleko, da kupimo kruha. Sjećam se iedne pekarne u Zellendorfu, koju je držao otac jednog mog kolege iz gradjanske škole. On ie za nas Istrane imao uvijek kruha. To je valjda jedini čoviek. koji nas je izdašno pomagao u onim najgorim danima. Došao je i februar 1918- Naglo, kada smo to najmanje očekivali, puštali su nas u grupama kućama. Ne više u transportima ne pod stražom, već same, po dvije do tri obitelji zajedno. Vratili smo se na opustjela ognjišta, u prazne domove, na dračom obrasla polja. Kao u ratnoj zoni bilo nam ie ograničeno kretanje i samo sa iskaznicama mogli smo iz kućg. Tako smo dočekali slom Centralnih vlasti, pozdravili smo oduševljeno prve Antantine trupe a nismo onaj čas ni sanjali, da ćemo za vrlo kratko vrijeme biti opet prisiljeni da napustimo svoje domove, koji eto već 15 godina čekaju da dodjemo___________ ČEPIĆ - JEZERO (SA RUŠEVINA GRADA KOZLJAČKIH GROFOVA I SAMOSTANA PAVLINA — BIJELIH FRATARA.) U tebe sam se sagledao Kao u mutno ogledalo, u kom se ogledaju razvaline — l sve je mrtvo — davno u zaborav palo. Pod Vikom gorom magle dolinama se vuku lijeno, i na te liježu kao mora neka ... U leiii nijemo — ko skamenjeno. Al ja te gledam kao sanju iivu, kroz koju mi davnina zbori kad vitlo bičem je nad kmetom silnik od divlje zvijeri gori. — Gle, tamo Kosljak! Sjen smrti drevnu silu krije, a niz dolinu Rašu nad razvalinam bura vije Ne razlijeie se više jezero od krikova roba — kmeta — Iššeznušc anđeli mira fratara bijelih pobočna čela — — Al opet crni mrak je pao. Nad Učkom mutna neba je sinjina. U strahu i trepetu opet zaplakala je duša Istranina. Jezero! Glodam le ko sanju ručnu kros koju govori davnina ... I gledam, kako na te magle’liječu ko kruta na rod naš sudbina. V r 1 i n o v FRAN BARBALIĆ: PEROJ, SRPSKO SELO U ISTRI U Zagrebu je izašla ovih dana brošura pod gornjim naslovom. U prvom dijelu nalaze se povjesne bilješke o Peroju, pa je tu najvažnija povelja, kojom se Perojcima godine 1657 po-dijeljuju pola, šume i kuće za uvijek za njih i njihove potomke. U drugom je dijemu obradjena statistika, a u trećem škola u Peroju. Treći je dio potkrijepljen službenim i originalnim dokumentima. Ovaj je dio najsavjesnije obradjen. Odnosi se i na svaku drugu hrvatsku i slovensku školu u Istri, te ima svakako najveću vrijednost. Za ovom će brošurom rado posegnuti svaki onaj, komu leži na srcu sudbina našega naroda u Istri. (Brošura se naručuje kod autora: Zagreb, Zrinjevac 11/1. — Ako se unaprijed pošalje iznos od 15 (petnaest) dinaia, knjižica se šalje franko.) Iz tog najnovijeg djela našeg odličnog kulturnog radnika g. Frana Barbalića, prenosimo, njegovom d o-volom, prva dva poglavlja. Ističemo, da smo izostavili ispod crte navedenu obilnu literaturu, kojom se pisac služio pri svom radu. * Peroj je danas jedino pravoslavno selo u Istri Nalazi se u srezu poljskom, mjesna općina Pula, a inače je samo selo medito i katastralna ili porezna općina. Leži k sjeveru od gradića Fazane, udaljeno je od mora pol morska milje. Peroj je već sam po sebi vrlo simpatičan. Divan mu je pogled na Jadransko more i na poznate Brionske otoke, koji stoje pred lukom Pule i Fazane. Stanovnici su potomci doseljenih Crnogoraca. Jaki su to ljudi, čisti i radini. Bave se poljodjelstvom. Imadu pravoslavnu parohijalnu crkvu i svoga paroha, a imali su i pomoćnu školu, u kojoj je bio kao učitelj sam mjesni paroh. S ovim srpsko-pravoslavnim selom želim upoznati javnost, ako i znam, da je to već mnogima poznato. Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko ži-teljstvo postojalo, ali se u rimsko doba ropianizovalo. Rimljani osvojjše Istru, pod-jarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarod.se te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani romanizirali tu-dje narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija, potalijahčivali tudje narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji'1 su živjeli unutar granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da cdnaroduje 650 000 Hrvata i Slovenaca. Oduzela dm je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom i slovenskom jeziku. Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta promi-jeniše etnografsku sliku cijele Istre. Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Ovo sjevernog dijela Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-isto-ku Istre Karni i Japidi. Onda dodjoše u Istru Kelti. Kada su Istru zauzeli Rimljani našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire. Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost Istre. Seoba narodni prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve. Koliko ih je ostalo u unutrašojsti, ti s; izgubiše mediu Slavenima, koji su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri sačuvane su nam od godine 599., 600., 602.. 611., 641., 642.. 670. itd. Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo, što je vojvoda Ivan u Istri doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše ima-'ri6 pouzdanih vijesti iz godine 799., 820., 839. itd. Na Labinštini i Buzeštihi spominju se Slaveni oko godine 1000. Godine 1030. cesta Poreč-Pazm zove se »via-selava«. U spomenicama od godine 1102.sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus i Belogra-dus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana iz Barbana i Gračišča s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Prib;šclavus Zupanus, Zupanus Dra-sicha de Galegnana et Jurcogna et Ba-segna de Barbana«, b) 4. III. 1199. »Pn-bisclaus Gastaldus Barbanae. Mirosclaus et Pridisius«. Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti, gospodar- ske krize dd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja. Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih žitelja, osobito Hrvata, bila_ spasena. Što smo općenito rekli za [stru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već u Vit. vijeku naseliše Slaveni. Godine 1527.—1631. uništila je kijga stanovništvo Pule i njegove okolice, '■ a prema tome i Peroia. Ovamo se ponbvo naseliše Slaveni, poslije ovih na vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon 1657. godine njegovi današnji stanovnici. Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197. njesto, koje se zvalo Petroro, Petrorio-lum. Camillo De Franceschi navodi staro ime Pedroli. Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo svoje ime. Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez). Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji. Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia). To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo kasnije vratlše natrag u svoju domovinu. No odlukom od 5. jula 1573., mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštini dosele neki bjegunci iz Nauplie. a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dodjoše bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu. Nauplijanci se neki naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu. a neki u okolini Pule. Puljski providur Malipiero (1580,—1583.) odredio je perojskim doseljenicima 400 njiva. Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni godiius 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre. Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila. Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli d okolini Hrvata i Srba, makar da nas talijanski pisci ne vole zvati tim našim imenom, nego nas zovu »Morlacchi«, Taj naziv voli upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mietačke i austrijske zemlje. Tako se neki Slaveni naselili i Petoj. Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njegovoga vodju Nazića; zato se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju. No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji. U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu 3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke.) Bježali su u Istru da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom. Kapetan sa sjedištem u Raš-poru mota providjiti za zemljišta i kuće, gdje će se smjestiti onako, kako je propisano. Ovo bi bila, č i n i s e, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja. Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru. Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima, podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla Zon ca, objelodanio je u listu »L’Istria« godine 1852. dakle prije 80 godine, članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroi«. Tu je Dalla Zonca objavio »Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godine, ponovo iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog župana u Peroju ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje ju »Atto d’ investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski original u cjelosti. kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene su i neke tačkice koje pokazuju, da tu nešto fali. ali tako ih označio i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli. da se Perojci nisu doselili ovamo 1650. godine, kako to iznose »Pasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili godine 1657. Evo prijevod ove povelje: »Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana (glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi da je to investitura zemljišta onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine ovo naselje bilo ovamo doseljeno. »DNE 26. NOVEMBRA 1657. »Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog Senata u Duž-devu uka?u od 21. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajiini u jednom položaju koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lu-bosinu s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dodjoše iz Crne Gore. turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto, koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i ne naseljeno mnogo godina... sa zapuštenim, neobradienim, kamenitim trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama sve do luke Mariča. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem (investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje) spomenutim glavari- ma Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubo-sini za gore naimenovamh četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobradjenom, koje je medju granicama gore imenovanim, ali unutar područja Peroja, ujedno sa jezerom zvanim Bru-sola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni, no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investiranih porodica. Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Paeteleo javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj pisarni. Da se svi hrastovi, koji bd bili u rečenom predjelu dobri za arsenal, moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa, a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti novi stanovnici budu dužni i obvezani posaditi inajveći broj maslina kolikogod bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od prije zasadjene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u roku od dvije godine, takodjer u duhu zakona. . »Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne, ali s oDzlrom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani na otplatu. »Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da došavši radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog starim stanovnicima sva ona dobra, premda i neka nisu bila obradjivana i stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje. »Omissis. Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraču, podno sv. Foške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a. »Omissis. »Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržića, u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoričem i općinom Vodnjan. »Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao sam ovo. »Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i providur Pule i njegove oblasti. »Svakomu pofvrdjujemo i svjedočimo,' da je gori označeni potpis napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao. Za vjernost itd. »L. S. S. M.« »Pula, 25. marta 1787. »Melkior Balbi dtd. itd. »Marko Anton Marinović kancelar pre-tora i providura«. »Za ovu slijedi druga datirana 9. X. 1658. od Senata (in Pregadi) kapetanu Rašporu po pismu od 10. prošloga........... s molbom za opskrbu o stanovanju s obiteljima i o provedjenju u kulturu doznačenih mjesta ..... Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300 po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga.... i na koncu: »Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka, a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Isto tako tvrdjavama. da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna za obradjivanje njihovih zemljišta.« »Izvadjeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«. Prije negoli predjemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je 29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno u Peroj. Sto se tiče pravoslavne crkve, budući se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svbje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela. Camillo De Franceschi veli takodjer. Ja se 1658. godine naselilo u 1 Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vlntijan. Godine 1660. trideset crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki »valjda« u Peroj. Zaniml.ivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi: Važno selenje Slavena bilo je ono, što je dozvolieno u julu 1657, godine. Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti. porijetlom iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmediu Budve i Bara; došli su u Istru i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji vodio je njihov vodja Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vodja Mihajlo Ljubotina tako da su ukupno brojilo 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija bila prvotne odrediena za Savudriju, ali da su oni to odbili. Dne 5. oktobra 1658. godiii£, naređjuje mletačka vlast, da se u Peroju u pogledu pravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja mije od Peroja udaljena više od 9 milja. Dne 12. marta 1659. godine odredjuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti, nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik. Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obaviješten o nepi.likama što ih novim stanovnicima u Peroju čim župnik Carboncin radi njihove duhovne pastve, koja spada pod dušobrižnika pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli. kako je to odredjeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno. Drm 18. augusta 1687. godiine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira. Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito. U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci žele prijeći u mletačke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka saopći njihov.iU rodjacima (valjda Perojcima), da će se ili vrlo rado primiti. Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru. Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci neka se nagradi prema propisu kancelar dz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika Ser-vijana Bazilija Seražića. Tako evo navedoh sve poznate nani podatke, pa sada možemo prijeći na sani pretres. Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao Peroi-ska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikoličev članak uvjerit će se. da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje. kako što to ne veli bi Klaić. Zašto sam ju nazvao P e r o j s k a, a ne Mletačka kao Klaić? Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike, ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome je ova povelja i sastavljena i napi* sana u Peroju, i odnosi se na Peroj i Pe-rojce, zato mislim, da joj i pripada im® Perojskapovelja. Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine, kako t0 neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40.. nego 1657. godine. On citira i pismo i"3* šporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677. godine, gdje se spominju stanovnici Peroja. koji su tamo došli prii® 19 godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju-koji piše u »Popolano dell’ Istria« br. 23-> da je Peroj starinom grčka naseobina. Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da se ovaniO nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana 26. novembra 1657; godine. Prema tome su se i Perojci dosJi*' ovamo 1657. godine. Svi se pisci slažu i u tome, da su bje; gunci imali dvije vodje. Povelja donos* njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr. Schiavuzzi Ih P'* še ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubo-lina. Kako da čitamo imena »Micho« i »Mi‘ chiel«? Da li »Milio« ili »Miko« i »MiliieP ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskog pravopisu, onda bi morali čitati »Miko« ’ »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskotd napisano »Micho«, kada bi se to i bez ono? »h« moralo čitati »Miko«, Pa makar da lb1 dr. Schiavuzzi i piše našim pravopisotb Mišo, ja držim, da ie treba u oba slučaj ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i M'.J hiel, a ovo posljednje moralo bi biti Miha» ili Mihajlo. Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«. a dr. Schiavuzzi piše ga ka0 i Klaiv »Brajković«. Drugo prezime prepisao je Dalla Zone/ »Lubosina«, a isto tako navodi i Nikohf dok svi drugi pisci pišu to ime »Luboh' na«, a dr. Schiavuzzi i Klaić pišu »LjubO' tina«, a imaju svakako i pravo, jer to Pt6' zime postoji i danas u Peroju. Moguće je da je Dalla Zonca to hb* slabo prepisao. To se može suditi i samim njegovim navodima u istom č'allg ku. On na drugom mjestu ima i ime »Jbf6 Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroi8! (»koji bi mogao biti i naprijed navede,1]. Roscovicchio, lošije ili bolje napisano " po meni čitano«). Dakle ni on sam ne žnlV je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«. (■ ja bih ovome dodao, da to nije tačno .I!j jedno ni drugo, već da bi to moralo b11. »Bankovlć«, jer tih prezimena ima i dan*J u Istri; u poreznoj općini Smoljani. misna općina Svetvinčenat, ima i selo U*11 kovići. Pa kao što ie Dalla Zonca loše Banković, isto je tako loše čitao Lut,° sina mjesto Ljubotina. .. Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković ’ Perasta, i dokazuje to time, što ima i ^ i-'as u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju.j ali ima Brajkovića po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovića, i to u Trvižu i Kan-fanaru. Dakle mogli bj Brajkovići iz Perasta biti u Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre. U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica, a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su došle iz Crne Gore, turske zemlje, ali vjerni Podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju. Broj ie ispisan riječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno 15 porodica: Medjutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekselencija, Girolamo Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Pe-roja vodje Brajkovića i Ljubotlnu »delie sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica, koje dodjoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop. Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 Pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi, da ie Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15. Nikolič piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike, a Pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su Prema tome bili katolici u većini. Sama Povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili. Rekli smo već, da Čamilo De Franceschi piše. da se u Peroj doselilo 13 srpskih Porodica. Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu, da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno. Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica. Neznamo ni odakle su došle. Nikolič veli. da je Brajković došao iz Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671 naselila u Pulu »hajduke« iz Perasta, a odav-lie u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno nego »valjda«. Klaić Piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo De Franceschi, da su to bile srp; ske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cer-nizza) u Crnoj Gori, istočno izmedju Budve i Bara. »Riječnik mjesta Kraljevine Jugoslavije« nema mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao; nije to selo u Crnoj Gori, već je to ^raj oko rijeke Crmnice, južno od Vir-Pazara. Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta sledao, gdje pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek. Moram reći, ma da je bio Talijan dušom ' tijelom, ipak nije nikada činio neprelika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao, da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini pio u tome i najsavjesniji i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine Peroja ili mu je to dao herojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao. Na drugom mjestu pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku Kirca, što dokazuje, da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao. Osim Nikoliča još i Seidl, kojj Peroj nazivlje »kotorska naseobina« (Bocchese-nansiedlung). Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice. ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas? U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj, bio je 77. Jedino Nikolič tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio Brajković, kila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio njihov pop Lju-kotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili Pravoslavne vjere, ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju , nego su mo-rali ići u crkvu sv. Nikole u Pulu. VRLINOV : NOSTALGIJA K rodnom domu leti čežnja moja, lcoiu alatke uspomene tkaju. '■t’amo sve je ljepše sunce i nebosklon al su tužne duše, što se tamo susretaju. Tuga legla je na bregove i polja — Strepim aa svoj rod u smrtnoj sjeni... •4Ì u mojoj bolnoj nostalgiji tamo sve je ljepše sunce i nebosklon ozareni. Leti čežnja moja k rodnom kraju. ~~ Kako tamo rod moj živi? Kuda ga sudbine vjetar vitla kao nebom oblak sivi? %ar da opet broji se u robove? daj Bože, da kros oblak sunce sine. poljane naše — naše grobar'’ ZVANE KASTAV AC: KAKO JE „GUBERNIJA" ISTRA DOČEKALA RUSE Da nadovežem na božičnu Nisam ja iz-misliosgubermju Istru«, nego sam za nju doznao od Mate Krbavčića, vojnika slavne devedesetsedme regimente tršćanske. Sad ga po dekretu, pišu Carbocci. Gospode, nikad nas u Istri nisu nazivali našim imenom. Ranije smo bili Vlasi. Mor-laki. Ciči, Bezjaki Šavrin'i, u početku rata bili srno Srbi a sad smo — (ruku na rim-ski pozdrav!) — Talijani. Jedino braći u Posavini ide od nedavna nešto bolje: oni nisu više ni »lupi« ni »porehi«. kako ih je u svoje doba okrstio božanski pjesnik i frančiškan, conquistador Rijeke, nego su viteški narod, koji se bori za slobodu — oko, (intendiamoci!) ta sloboda ima da obuhvati tri četiri županije, što dalje od mora, i ako u njoj ima da bude ministar neki Servaci — omen et nomen -----------—! Dakle, pričao mi ie Mate Krbavčić mnogo zgoda iz života i djela svoje slavne regimente. Na primjer i ovu: — Došao je Trščanin Franček iz Galicije. Ugleda ga drug Nane na Patoku (— sadašnja Via Giosne Carducci u Trstu, kroz koju je tekao potok, zvala se je ju starome Trstu »Patok«) —. prekrije oči rukom da ga bolje vidi i uvjerivši se da je on, upita ga: — Je si ii ti to, Francele? — Jesam — À otkuda dolaziš, junače? — Iz Galicije, kaže Francele. — ,A jesi li tamo vidio kojega Rusa? Francele ga prezrivo omjeri i reče: — Zar ti misliš, beno. da ja imam oči na stražnjici?! Ali glavni je đogadjaj onaj. koji se je desio Mati lično. — Vidim, priča Mate, a to sva austrijska vojska bježi, pa okrenuh bome i ia. Taman prelazim preko neke pokošene livade kad začujem za sobom vražji šum i topot Obrnem se: Kozaci! Lete kao strijele Rekli su nam neka se ne damo zarobiti jer da su Rusi divljaci koji kolju sužnje. Sta ću jadan, nego se bacim na zemlju i pričinjam se mrtvim. Za čas eto ti ua livadi Kozaka. Sjaši, pristupi k meni i okrene me, a u meni svaka žilica zadrhtala. Tada više nije bilo fajde pretvarati se nego otvorih oči i premrlim glasom izustih: — Gospodine, u ruke božje i vaše. A Kozak, očito razveseljen, klikne: — Ti živ, bratio! Pa digne pljosku da će mi, kaže. dati piti votke. a kad tamo nije to bila voda nego rakija. Onda mi pruži i pripali cigaretu pa me zapita: — Otkuda ti? — Ja, gospodine, iz Istre. — U katori guberniji Istra, pita on mene, a ja: — To je. gospodine, tamo blizu Trsta, ako znate. Guveran je u Trstu. — Ne znaju, kaže on, no doznaju. Pridjom, kaže, mi i u guberniju Istru Onda me ie pitao, hoću li k njima u Rusiju ili ću doma. Ja, siguran da je rat svršio, rekoh da bi radije doma, a on me lijepo pusti da idem. I sad — završi Mate - neka mi netko dodje reći. da su Rusi zli ljudi! Dva vojnika, stručna lica, bila su ubje-djena da će se kozački konji napojiti na zelenim obalama Mirne, pa kako ne bih u to vjerovao ia, lajik. i spremao Rusima doček. Čovjek lako vjeruje ono što želi. Tako je, eto, postala »gubernija Istra«, koja je čekala Ruse-I dočekala ih je! Bilo je to godine 1917. Glad. nevolja, osobito za nas činovnike. Da se nisam bio okumio sa desetak seljačkih domova, naopako bi mt zvonilo. To jest. ne bi mi ni zvonilo, jer su nam bili odnijeli i zvona. Nego, srećom, zna Veli lože što ie kumstvo i što je »krijanca«. i kad obere njivu i vinograd, i kad o sv. Tomi zakolje prasca. Ele, pođjoh tada jednom u Roč. gdje se je držao »sudnji dan«. I ako to ime pot-sjeća na strašnu dolinu jozafata, opet su to bili dam kojima se je najviše radovala moja domaćica, jer bi se, na povratku, redovno našlo u torbi još štošta osim službenih spisa. Tako sam i toga dana, poslije rada. obišao sela da skupim štogod provi-Janta Abel Greblo sad Grebello (vrag ih izgrebao!) prodao mi je za mali novac tri kile brašna, onda sam skunatorio dvadesetak jaja. krišku slanine, litru ulja. dvije kile pasulja i najzad, od ročke aprovizacije. tri kile tjestenine i dva komada sapuna. Veselo noseći svoj teret — kako je malo potrebno da se čovjek u nevolji usreći! —• krenuo sam u noć bijelom cestom i usput svratio kumu Pavletiču u Čiritežu, koji mi je dao večeru i uvalio u torbu tako za jedan lakat suhe kobasice. Vina nam nije nikada manjkalo. Ako se je Mars i razbijesnio. Dioniz nije zapustio svoju lozu U neko) sretroj zemlji ljudi su mjesto kul ta mača uveli kult ražnja. Kamo lijepe sreće da se u svim zemljama ljudi uvjere, ka ko je neuporedivo ljepše i čovjeka dostojnije gledati gdje se prelijeva vino u čaši nego gdje se lile krv dlece božje! Slava Ti moj nezaboravni, skromni, do bri, radini Veli Jože. Koji obradjuješ tvrdu i mršavu istarsku zemlju od davnina i USPOMENE IZ ISTRE hraniš sebe i nas i šjor Benedeta, tvoga parazita. Koji živim primjerom svjedočiš da svako dooro dolazi od naroda. Koji šutiš i trpiš, ali u potrebi dokazuješ, da se je samo preko smrti moći nadati uskrsnuću. Nisi Ti stvoren od ilovače, kako veli Postanje, napisano od babilonskih lončara; Ti si Deukalionov soj, stvoren od kamena od kosti Tvoje matere Geje. u koju. da dobiješ snagu, zariješ noge do koljena kad je miluješ motikom od istoka do zapada sunca. ♦ Na raskršću je crkvica. Pred njom je s jedne strane ceste šuma, a s druge provalija. kojom teče Draga, lomeći se o kamenje i žuboreči cvrkutom vode kao Ko-kit, rječica koja jeca. Sve je tu kao naročito namješteno da čovjeka plaši. Otuda u primorskim stranama kapelice Jupitru Tonansu, Sv. Barbari, Kastoru i Po-luksu ili Sv. Nikoli Putniku U daljini, sa zvonika ročke crkve, izbija ponoć. Možeš ti, brajko, tvrdo vjerovati u istinitost Kant-Laplaceove teorije o postanku svijeta ili u učenje o vječnom životu putem obnavljanja materije; ah, ako se nadješ o ponoći sam na takovom mjestu, osjetit ćeš neminovno atavističku jezu. Nećeš možda, kao kršćanin, vidjeti Pana. Driade ili kozonoge Satire, ali te vile i vukodlaci, kojima su ti u djetinjstvu punili glavicu, neće mimoići. A da mjera bude puna, eno, gdje sa ceste zamakoše u šumu dvije ljudske, sjene. Stani i osluškuj. Ništa. Samo što Draga jeca a lahor povija vrškove borova. — Najzad se je i šum u ušima počeo stiša-vati i mozag počeo raditi. — »Grko tić«. a što će sad biti od moga provianta? Pred živima nestaje straha od duhova, jer je iskustvo podučilo čovjeka da mu od duhova prijeti opasnost jedino onda, kad je zao duh — živi čovjek, dii kad živi čovjek manipulira sa duhovima A sa umom se je od prilike dogoddo kao sa onim Štrpedjaninom. Dobio Štrpedjanin za vrijeme rata nekako nove cipele i vrativši se iz crkve, skinuo ih i pošao bosonog da cijepa drva; kad je pri tome zasjekao sjekirom u svoj nožni prst. najprije je jauknuo ali odmah zatim dodao: — Hvala Bogu da nisam imao na sebi nove cipele! Ima časova kad lakat kobasice ili par cipela mogu čovjeku biti preći od života! Onda se odlučih. Strah ili oduzima glas ili ga pojačava. Meni ga je pojačao. 1 ja zagrmih: Stoj. pucam! glasom, od koga odjeknuše sva okolna brda i doline U tren iskočiše iz šume dva čovjeka, digoše ruke d stadoše vikati: • — Spasibo. spasibo! Ne nada streljat! M Rusi vojenopleni! * Katarza! Bili su to prvi Rusi koje čak i vidjeh u životu. To su dakle oni koje si čekao, gospodine graditelju kula u oblacima! Gdje su ti krijesovi po istarskim brdima, pečeni volovi, hektolitri vina, miliari učki i sopila, s kojima si htio da proslaviš njihov dolazak u Istru? Ako je dočekano uvijek slabije od očekivanog, ovoga ti je puta zaista jadno. Žalosna ti tvoja gubernija Istra Cas kasnije stupali su Rusi uz mene, noseći, svaki za jedan remen, moju torbu, koja mi je od težine i muke bila nažulja-la ramena. Bili' su u zarobljeničkom logoru kod Divače i pobjegli od glada i vijesti, da će ih poslati pred front za kopanje rovova. Da stignu u Rusiju, uputili su se — prema Puli Hodali su samo noću. Naši seljaci MATE BALOTA : su ih hranili i skrivali, i ako su za to bile oglašene teške kazne. Idu oni mirno i pokorno, a ja se sjetio opet Mate Krbavčića i njegove priče, kako je jedan Tršćanin zarobio tri Rusa. Izmaknuo Triestinac iz patrole i krenuo prema ruskim položajima u namjeni, da se preda. Na putu nabasa na tri Rusa, koji su u istoj namjeri krenuli prema austrijskim položajima. Tršćanin objasni znacima svoju namjeru a Rusi njemu svoju i uz to đađoše razumjeti Triestincu da će ga premlatiti, ako ih ne odvede u ropstvo. Tnestincu se neće ginuti i on otpasa svoj kajiš, sveza Ruse za ruke i potjera ih pred sobom. Kad je stigao u kancelariju komande, uštapi se pred oficirom i ponosito javi: — Melde kkhhorrsam — zarobio sam ova tri Rusa. Oficir udari u divljenje i hvaljenje hrabroga Triestinca i na kraju se prisjeti te ga upita, kako je to njemu samome uspjelo da zarobi trojicu. A Triestin kao iz puške: — Melde kkrhorrrsam, ja sam ih opkolio! Raznježilo mi se srce. To su najzad sinovi uvijek mile velike, silne, zagonetne slovenske Rusije i zemljaci apostola Kristovog Tolstoja, koji reće: ne razbiraj nego se smiluj na čovjeka. Ostatak te noći i idući dan proveli su u Matinoj kući, gdje su si popravili odjeću i obuću, a kad je sutradan pao mrak. rekli su: praščajte, i krenuli — prema Rusiji. Nije ih Veli Jože na žalost mogao dočekati svečano, ah im je pokazao, da dobra i milosrdna slovenska duša živi i pod Učkom kao i tamo daleko pod Uralom. * A sad da i kraj nadovežem na božični. Kad sam poslije rata došao, u Kastav, primijetio mi je stric Jože sa malim prizvukom ironije: — A spominješ se, Zvane, kako si 1914. lita govoril da će rat finit prija Božića? — Spominjem. — Pa si vidi!? — Ća sam vidil? Vidil sam da sam pravo rekal. Ca ni finii prija Božića? Evo ko-mać su prošli Svi Sveci. 1 ako ovom objašnjenju nije formalno moglo biti prigovora, nije se osjećao ubje-djenim. To medjutim nije ništa smetalo da čas poslije poveruje i drugom sofizmu Od svih problema spojenih sa stvaranjem nove države, njega je najviše interesiralo hoće li mu nova država isplatiti dvjesto kruna, koje je, milom ili silom, uložio u ratni zajam. Ja mu rekoh, da mu je novac siguran »ka u crikvi«. — Aš — rekoh — metnimo reč, da ja dobijem od vas ovu kuću i da je na njoj, metnimo reč. ipotekano dvisto krun duga. Zakon je, da ki nosi kuću nosi i dug ki je na njoi. — El... — Tako je isto i ako jedna država dobite zemlju od druge. Ako dobije zemlju, vaja da plati i dug ki je na njoj. — Po majku svita, tako je! I gledajući sa ponosom na svog mudrog nećaka, dovikne teti: — Pepa, donesi još jednu bukaletu domaćega. Svatko vidi kako se Ie i to mudro proročanstvo obistinilo. Ali svejedno istarski seljak inja velik rešpekt pred školom. Pa i ako koii od školovanih podje zlim putem, neće on zamterati školi: — Dobra je škola nego je u njega to-varska krv. \ od tovara ne more niko napravit čovika! JENA LJUBAV Vajk san u strahu bija, kad san ti blizu prolazi ja. Prasne su brente skakale na tvoj en tovaru, roče su roštale po trdoj sedlenici u uskoj ulici, smtž gustih korun. Nikad se nismo u oči pogledali i samoga Boga smo vreda si nas vali, pak zajno se minuli. Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo, ruke su U igrale, držeči plelilo. Jutro sa jutron smo tako se stajali, prija suncaistoka, U si po vodu na vrutak hodila, a ja san dohaža iz boka. Vesla san drža u rukah svu noč i sad san pod ribon sprignul. budi pres straha, neču ja oči gori podignut, i nećeš od mene čuti druge besidc, nego jutarnji pozdrav. Nikad ti nišan sapiva pod tvojin balkunon, cviie i facolii mi mlada nisi slala, i znaka, da znaš sa me ti mi nisi dala. Nikad se mi nečemo pokriti s jonin fencunon. Naša ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru, kako tvojo dolo u vrtlih i moje muke na moru. Potiho sama se gasila, u spomenu, stala je tiha, lipa ljubav je pres riči, slatka ljubav je pres griha. BLAŽ ZUCCON: KULTURA I ASIMILACIJA BLAŽ ZUCCON *zaratna konfiguracija Evrope, koja je nastala raznim mirovnim ugovorima riješila je bez sumnje mnoga važna i velika narodna i državna pitanja u Evropi, ali je istodobno s druge strane izazvala mnoge nove probleme i pitanja, koja danas kao kakva rak-rana na ev- Osnivanjem noavih država i državica, koje su iza rata nastale, trium-fovalo, je u mirovnim ugovorima jedno političko načelo- toliko milo francuskom narodu i njegovom shvaćanju, prema kome je ideal nacionalne države stavljen na prvo mjesto. Prilike i odnošaji među pojedinim narodima Evrope pokazuju očito koliko je to načelo, uslijed današnjeg faktičnog stanja u Evropi i poci-jepkanosti Evrope na razne narode, koji se često i međusobno ne trpe, teško ili gotovo nikako ostvarljivo. I na Evropskom kontinentu mjesto nekoliko krupnih državnih i narodnih pitanja prije-ratnih uskrslo je mnoštvo problema, doduše barem na oko manjeg značaja, ali koji zato ne prestaju biti manje opasni za trajan i siguran mir u Evropi. Pitanje je narodnih manjina, problem o kome hoćemo da govorimo. U poslijeratnoj Evropi to pitanje nije očito jedno od poslijednjih nego jedno koje danas već zanima sve države i oko koga muku muče mnogi i mnogi državnici i vrsni pravnici, jer je ono jedno od onih pitanja koja se ne mogu zataškati, i pojavljivati će se ma kako se eventualno u dalekoj ili bližoj budućnosti bude prekrojila karta Evrope. Narodne manjine su tu i njih će uvijek u Evropi biti dokgod budu postojale pojedine evropske države. Iz ovakvog stanja stvari nastaje samo pitanje hoćemo li i dalje strogo podržavati načelo čisto nacionalne države, prema kojemu ne bi preostalo, nego da narodne većine asimiliraju manjine, ali to je očito bar u današnjim prilikama i u vremenskom razmaku kojim politika mora da računa, gotovo isključivo nemoguće ni zamisliti a kamo li provesti. A sad dn promotrimo kakva bi bila korist od ovakvih asimilacija kad bi one bile moguće i da li zbilja postupak asimilacije vodi nekakvom cilju, kao što si to nekoji zamišljaju, da li bi to uopće bilo od veće koristi ili možda od veće štete po Evropu kao takovu Poznato je i jasna stvar da se manjine svagdje najžilavije opiru svakoj asimilaciji. Vođe narodnih manjina svagdje i svakom zgodom najodlučnije odbijaju asimilaciju, ali i ovdje treba uzeti u obzir dvije vrsti asimilacije. Jedna je ona koju ideolozi narodnh manjina označuju kao političku asimilaciju a drugu kao etničku. Manjinski pokret u Evropi jasno ističe razliku između ovih dvaju pojmova. I dok se prVoj narodne manjine toliko ne opiru i ove bi je priznale, dotle dru- jednog višeg stajališta, obzirom na njenu kulturnu i civilizatorsku supremaciju u svijetu — ne ćemo li se onda nužno zapitati i za uzrok te supremacije i gdje on zapravo leži? Budemo li se ovako pitali sigurno je da ćemo svake težnje asimilacije morati da a priori zabacimo. Ideolozi narodnih manjina i branitelji protiasimilacijske teze uzimaju kao polaznu tačku svoje politike baš pitanje evropske kulture i u svojim argumentacijama polaze baš od nje. Kultura Evrope — kažu oni — trajni je izraz duševnog života evropskih naroda i kao takva vezana nužno na narodne kao osobite za sebe postojeće zajednice. Ideolozi narodnih manjina ne podrazumijevaju još ovdje pod izrazom kulture gotove produkte i materijalni izraz kulture, takozvanu tehničku kulturu a niti još, što mi kao umjetnička djela, znanost, narodne običaje i uporabe u tradiciji i t. d. pred sobom imamo konkretno, već oni pod kulturom podrazumijevaju više i prije svega onaj trajni izraz i manifestaciju duševnog života, koji od časa do časa i od mjesta do mjesta se neprestano mijenja i razvija. Taj izraz obuhvaćen u njegovoj cjelovitosti je ono što ideolozi narodnih manjina smatraju za evropsku kulturu. Ova kultura nije dakle nešto što kao neka nevidljiva atmosfera lebdi nad nama i što bi u isto vrijeme bilo u čitavoj Evropi jednako podijeljeno, nego je evropska kultura povezana uz narode, ona živi u narodima ne preko njih ni izvan njih. život jednoga naroda to je kultura koju taj dotični narod izživljava i čiji je nosilac. Ako se danas može kazati da Evropa sigurno nosi u svijetu prvenstvo u kulturi i civilizaciji onda treba znati i to da ovaj primat ima da zahvali upravo ovoj mješavini i različitosti naroda. U ovoj raznolikosti i utjecaju narodnih osebujnosti upravo leži bogatstvo Evrope i samo njemu ima se zahvaliti činjenicu da evropska kultura poput mnogih prije nje ne tone i ne nestaje već se neprestano obnavlja. Evropska kultura kao nešto apstraktno, što bi se dalo zamisliti, ili cak živi, izvan saveza sa pojedinim narodima naprosto ne postoji. Pojedini kulturni produkti istina postaju kasnije svojina sviju naroda, ali im je podrijetlo u pojedinim narodima iz kojih su izašli kao njihovi produkti. U svojem procesu u životu vezana je kultura besumnje uz narode i pojedina kulturna dobra, koja se rađaju u pojedinim narodima dolaze tek uslijed ove raznolikosti i međusobnih blagotvornih utjecaja pojedinih narodnih kultura do sveopće vrijednosti. Stoga razloga kažu ideolozi narodnih manjina da je potrebno, da se svaki evropski narod sačuva, da mu se omogući i dozvoli kulturni razvitak u svim njegovim dijelovima, da bi mogao sve svoje kulturne osobitosti i sposobnosti razviti. Na taj način moguća je jedino kulturna obnova Evrope. Zato je nužno da svaki narod bude u stanju slobodno iz sebe ,sve producirati u čemu je ma kulturnom polju djelatan, i da ono što producira doprinosi čitavoj evropskoj, a time čitavoj svjetskoj zajednici, u interesu je dalje evropske čovječnosti da svaki pojedini narod bude u stanju prisvojiti si i doći do svih kulturnih dobara evropskih naroda ili uopće evropske civilizacije da bi se na taj način mogao smatrati njenim pravim dionikom i obogatiti njezinim elementima svoju vlastitu. To bi bio način da se najuspješnije pospješuje kultura A diže kulturni nivo svakog naroda bez razlike svih ljudi uopće. Da bi se ovo zbilja moglo provesti u djelo ideolozi narodnih manjina traže zaštitu narodnih manjina u svim državama bez razlike, zato jer su narodne manjine djelovi pojedinih naroda kao produktivnih kulturnih jedinica čija se snaga i kulturna produktivnost slabi ako mu se pojedine dijelove od njega oduzimlje. Zato, kad već nikako nije moguće, da se stvore takve granice medu državama, da bi se državne granice bez ostatka mogle pokrivati sa gu zabacuju kao nemoguću i štetnu ne narodnim etničkim granicama, ideolozi samo za narodne manjine nego i za narodne većine koje ih asimiliraju. Politička asimilacija, koja se svodi na lojalnost i političku suradnju, narodne manjine bi mogle prihvatiti bez veće opasnosti uzevši u obzir stanje stvari u Evropi, ali etničku asimilaciju, koja napada jezik, kulturu, vjeru i narodni individualitet jedne manjine, to manjine nikako ne mogu prihvatiti niti će ikada to prihvatiti, a nije niti u interesu opće ljudskom, a pogotovo ne u interesu Evrope kao takve i njezine kulture, koja je u svijetu prva. Tu je evo preporna tačka na kojoj se razilaze mišljenja. Jedni misle da je država ona koja pospješuje i uvjetuje kulturni razvitak jednog naroda i otuda evo vuku ono bezgranično obožavanje države pred kojom sve ostalo iščezava. Ovo mišljenje može biti i je tačno, ali gledamo li kulturni problem Evrope sa narodnih manjina polazeći sa činjenice da su narodi jedna neoboriva stvarnost predlažu — kao pozitivnu stranu svoga programa, prema isto tako potrebnoj negativnoj strani neasimilacije — kulturnu organizaciju narodnih zajednica. Ideolozi narodnih manjina, kako vidimo, grade na svijesti zajednice jednog naroda. Ta svijest, koja usprkos sveopćeg napredka čovječanstva i plodova civilizacije koje svi narodi više-manje postaju dionicima, neprestaje zato u narodima da opada. Naprotiv mi danas vidimo da u svijetu nikada još, kao baš danas, nije bila razvijena nacionalna svijest pojedinih naroda i nikada ona nije dolazila do tako jakog izražaja usprkos svih internacionalnih pokreta i gibanja, ma da se ne može poreći da internacionalni osiećaj u svijetu raste svakim danom. Samo što se zajednica neće da za volju ma kakvih socijalnih pokreta i interesa internacionalnog karaktera uđe u internacionalnu zajednicu drugim putem, nego kao grupa, koju vežu zajedno izvjesni osjećaji zajedničkog načina osjećaja i mišljenja jezika, rase, historije i podrijetla. A taj poseban način osjećaja i reda zajedno sa Apsolutnim pravom na svoj jezik, kao sretstvom izražaja kultura, hoće da si svaki narod osigura u internacionalnoj zajednici. Samo dakle preko narodnosti, t. j. preko nacionalizma ulaze narodi u internacionalnu zajednicu, ako hoće da u njoj kao grupa nešto znače. Da bi pak omogućio svakom narodu da zadrži i razvije svoje osebujnosti do nivoa općih kulturnih vrednosti i da mu se pruži mogućnost kulturnog razvitka za sve njegove dijelove, i one koje se nalaze u nacionalnim državama i onima koji žive u državama druge nacionalne većine, ideolozi narodnih manjina predlažu izvandržavnu organizaciju narodnih zajednica, koja bi imala obuhvatiti sve pripadnike nekoga naroda ma u bilo kojoj državi i bilo kojem kraju svijeta se oni nalazili. Ta organizacija bila bi u provm redu i jedina kulturna organizacija, koja bi imala za zadaću kulturno povezati pripadnike jednog naroda u svrhu očuvanja i razvijanja njihovog jezika i kulture. Zato oni i traže da se izgradi jedno manjinsko internacionalno pravo, kojim bi se narodnim manjinama zaga-rantovalo izvjesna prava, koja bi im čuvala njihovu narodnu individualnost. Dakako, da tu nastaju poteškoće, jer se svaka država priznavajući izvjesna prava narodnim manjinama na svome teritoriju, vidi ugroženom u svome državnom suverenitetu i prirodno se svaka tome opire, držeći da manjine predstavljaju za riju jednu od vječnih opasnosti, što ne mora nikako biti ispravno. Manjinski ideolozi predlažu za narodne manjine t. zv. kulturne autono' mije koje bi valjda najbolje odgovarale cilju, ali je i sa njima vrlo velika poteškoća. Jedno možda ne baš najmanje pitanje je dokle bi imala da siže ta kulturna autonomija, koja bi sigurno morala biti gotovo u svakoj državi za sva^ ku manjinu drukčije organizovana pre ma specijalnim prilikama koje tamo vladaju. Kulturne autonomije — vodeći dakako računa i o ekonomskim uvjetima i mogućnostima organizacije kulturne autonomije jedne narodne manjine — bile bi kraj ovakvih prilika koje danas u Evropi vladaju, jedini način da se nacionalni individualitet jednog naroda sačuva. Bez kulturne autonomije nema kulturnog napretka jedne manjine u stranoj državi i manjina je prepuštena bez zagarantovanih najprimitivnijih čovječjih prava da propada bilo uslijed nenasilne ili nasilne asimilacije. Asimilacija kao takva sa nikojeg gledišta uzeta ne može ni za jednu ni drugu stranu biti ikakav plus. Za narod koji gubi asimilacijom jednog svog dijela po drugom narodu minus je u prvom redu brojčani, ali taj nije tako važan, od daleko je veće važnosti i zamašito-sti, kulturni gubitak koji se ničim ne može nadoknaditi. A vara se i onaj koji misli da je onaj narod išta dobio koji je manjinu asimilirao. Ni on nije osim brojčano ništa dobio. Kulturno u našim evropskim prilikama on ništa ne dobiva, ali zato baš sa. ovog gledišta općenito se kulturno dobro gubi, jer se asimilacijom ruši moć stvaranja kulturnih dobara u narodu koga se asimiliralo kao skupinu. Ako ovo primjenimo na naš posebni slučaj Julijske krajine, gdje mi pod Ita-lijcm sačinjavamo sa našim narodom u Jugoslaviji i jednu etnografsku cjelinu, onda nam se i sa ovog gledišta kao i sa gledišta općih kulturnih vrednota, nameće zapovijed, da se mi pod Italijom nikako ne damo asimilirati, jer to nije ni u interesu kulture ni u interesu nas samih da se odreknemo svoje kulturne i nacionalne individualnosti. Tu individualnost treba uščuvati i učvrstiti, jer samo u zajednici sa našim narodom u Jugoslaviji i kao njegov dio mi možemo da učestvujemo u stvaranju kulturnih dobara. Tu je naša snaga od potrebe i može da bude od velikog učinka; na talijanskoj strani mi ne bi mogli da ikada išta značimo. Na polju kulturnih vrednota talijanska politika asimilacije u nikojem slučaju ne može donesti nikak- stvaralački genij jednog naroda, a često puta i oba, pogotovo ako su kulturno i rasno udaljeni. Samo se u vrlo blizih naroda pokazalo u nekim slučajevima kao manje štetna a rijetko ili nikad kp-risna. Uočivši ovu činjenicu nepreostaje nam drugo, nego da o njoj povedemo računa, mi za sebe. a i sama Evropa, te da se svim sretstvima opre svim nasilnim asimilacijama. To čini u okviru svojih mogućnosti Kongres narodnih manjina, a svaka narodna manjina treba da sama organizuje otpor svakom pokušaju asimilacije, stojeći na stanovištu da nigdje nijedna ni kulturna, ni socijalna, ni ekonomska vrijednost ne-smije da propadne. Organizacijom otpora protiv asimilacije treba da znamo, da se borimo za jedan viši ideal ljudstva, za jedan život dostojan čovjeka, za načelo ravnopravnosti svih naroda, za slobodu djela i misli i napokon za sporazum između ljudi i naroda. Borba naša treba da bude u skladu sa temeljnim načelima pravde i huma-niteta, tako vođena da bude u interesu ekonomskih i kulturnih zahtjeva zemlje i ljudi za koje se borimo. Cilj naše politike treba da bude trajni mir koji će ljudima osigurati dostojan ljudski život i prosperitet zemlje. Sredstva naše borbe moraju biti uvijek udešena prema sretstvima neprijatelja, takova da svakoj neprijateljskoj navali budemo dorasli i napokon takva koja vode sigurnom cilju i uspjehu. U vođenju naše politike u sadašnjosti treba da znamo da se politika vodi za sutra i ono što će doći iza sutra. U prošlosti možemo da tražimo pouke za budućnost, ali nemojmo iskustva prošlosti opet nikad precijenjlvati. Nije rečeno da moramo vječno ići stopama prošlosti. Nije rečeno da će budućnost ići baš istim kanalima kojima je protekla prošlost. Ne možemo i nesmijemo pretpostavljati temeljnu promjenu jedne rasne duše ni u smislu kako to naglašava Mussolini, a ni u smislu, kako to tvrde njegovi protivnici. Cud i osjećaj jednoga naroda ne mijenjaju se preko dana ili u kratkom vremenskom razmaku, u životu jednog naroda, od pukih, 10 godina, ali stoji da će život ljude prisiliti da revidiraju mnoge svoje misli, ublaže mnoge svoje osjećaje i uvide napokon stranputice po kojima su na putu svoga djelovanja lutali. Narodi će morati jednom uvidjeti da je nemoguće ikome između njih negirati pravo na slobodni opstanak i da je najbolje pružiti otvoreno ruku na saradnju ne odrekavši se pritom ničega bitno svojega. Rasne mržnje treba utažiti, uništiti koliko je god više moguće. Treba da prestaju slavopjevi o nekakvoj superi- 1 ornosti rasa velikih naroda u ime koje treba male uništiti, jer treba znati da ako su one ugaoni kamen na kojima počiva ravnovesje velikih naroda, da su to isto one i za male narode, i još k tomu da su one ono što ustanovljuje psihološku granicu, koju do danas nije nigdje niko mogao uništiti, postavljenu pred ambicijama osvojitelja i pred snovima o hegemoniji, kriju bi, neko htio ostvariti. Pravi put može da bude samo put humaniteta, put snošljivosti, ljubavi i saradnje među narodima, nećemo li da jedan novi rat baci ljude sa vrhunca evropske civilizacije u ponovno barbarstvo. MATE DVOHNIČIĆ: VAZMENSKA JAJA — Antone, Antone, kokoš je enesla joj®, Nosi ga Luci, da ga v crikvu nosi. Boga za zdravlje i letinu prosi, Antone, Antone, kokoš je «nesla jajel Ovamo luka, pogače, peršuta, terana vina s Učke gore naše, Neka se pune glave, puške i čaše; Ovamo luka, pogače, peršuta! očito vidi da nijedna narodna grupa ni strane. Asimilacijom se uvijek razara vih pozitivnih rezultata, ni onda kad bi »u jaja obojena Jaton, nas totalno usni eli asimilirati, što le - ta,nku koru Pisčenac van viri, Svuda fijolica i jorgovar, miri, Naša su jaja obojena zlatan, Jančič beli a bandericun i križen Uz zečića po lišini skače, Pastir vidulicun kraj potoka plače, Jančić beli z bandericun i križen. Na volti barba tiho nakantuje. Glagolska zvona sluša sa zvonika: »Do sto let kosti neće bit ni mesa, Jijmo i pijmo sunce i vaskrs tu je!* nas totalno uspjeli asimilirati, što je opet velim — u vremenskom razmaku s kojima danas politika mora da računa, nemoguće. Ne samo takozvana nasilna asimilacija da ne vodi k cilju, nego niti jedna mirna. I mirna prirodna asimilacija vodi gotovo u svim slučajevima stvaranju nekih i rasnih i kulturnih bastarda, koji redovno nisu kadri da iz sebe daju pozitivne vrednote; nego gubljenjem narodnih osebina. s jedne strane, ne stiče se pravo nikada onih drugih s druge NIKOLA ŽIC : JOŽA * JKOVIČ : POŽAR MRTVE RIJEČI Kad je g. 1931. osnovano Društvo Jugoslovenskih bifliotekara, imala se izvršiti statistika svih knjižnica u Jugoslaviji. Mjesto toga izradila je gdja Dr. Melita Pivec-Stele samo statistiku javnih knjižnica med ju Slovencima. O tome je objavila članak »Naše knjižnice« u »Glasniku muzejskega društva za Slovenijo« (god. XIII., Ljubljana 1933.). U U ovom statističkom pokusu opisane su sve javne knjižnice kod Slovenaca, «naime naučne i stručne, srednjoškolske, pučke i društvene knjižnice u dravskoj banovini i na slovenskom narodnom području u Austriji i Italiji. Pregled obuhvata preko 400 knjižnica sa malne jednim milijonom svezaka. Jedna se trećina svezaka nalazi u 395 pučkih . i društvenih knjižnica, petina u 51 srednjoškolskoj knjižnici i gotovo polovina u 61 naučnoj 1 stručnoj knjižnici. Medju posljednjima je najvažnija državna studijska (prije licejska) biblioteka u Ljubljani, koja je osnovana za vrijeme carice Marije Terezije g. 1774. Sada ima u njoj 50.000 knjiga (a svezaka oko 175.000). Prema ovoj sve su ostale male knjižnice novijega datuma. No nas ovdje pojnajpaće zanimaju Podaci o knjižnicama u slovenskom dijelu Julijske Krajine. Ovamo spada u prvom redu Knjižnica Manjšinskega instituta u Ljubljani, koja je osnovana g. 1925. Nalazi se u privatnoj kući Dvoržakove ulice br. 6, a njome upravlja g. Vinko Z o r m a n., Imade do 1000 knjiga, nekoliko stotina geografskih karata, zbirku propagandnoga materijala i fotografija, sve inventirano u katalozima. O knjižnicama u Julijskoj Krajini vijesti su oskudnije. Medju stručnima se spominju ove: Biblioteca dello stato e comunale u Gorici (Via Mameli 10), Biblioteka della R. Università degli studi economici e commerciali (Via dell’ Università 10), Biblioteca civica (Piazza A. Hortis 4), Biblioteca del civico museo Revoltella (Via A. Diaz 27), Biblioteca della Società adriatica delle science naturali (Piazza A. Hortis 4), Biblioteca dell’Istituto nautico (Piazza A. Hortis), Biblioteca delle Piccole industrie (Via Economo), Biblioteca della R. So-praintendenza alle opere dell’ antichità cd arte (Palazzo del Governo), Knjižnica škofijskega konvikta, sve u Trstu, Pa nadalje Knjižnica frančiškanskega samostana u Kopru, Biblioteca del Consiglio provinciale u Poreču i Knjižnica Petra Stankoviča (»važna po rokopisih, a neurejena in zanemarjena«) u Rovinju. Srednješkolske knjižnice su f;ve likvidirane zajedno sa slovenskim srednjim školama, naime s gimnazijom d Gorici, s realkom u Idriji, s muškom i ženskom učiteljskom školom u Gorici, 1 s privatnom dvorazrednom trgovačkom školom u Trstu, kao što. su i slovenske knjižnice izginule zajedno sa slovenskim pučkim školama na cijelom Području pod Italijom s reformom ministra Gentile g. 1923. Još su gore prošle pučke i društvene knjižnice. U Gorici je Prosvetna Zveza, ustanovljena g. 1922., imala centralnu knjižnicu i preko 100 knjižnica u svojim podružnicama po cijeloj pokrajini, no g. 1927. Zveza je ukinuta i knjige su zaplijenjene. Ista je sudbina stigla takodjer Zvezu prosvetnih družtev, a što je s knjižnicom Slovenskoga muzejskega družtva v Gorici, ne zna se (o tom Koštial u »Vedi« g. 1913.). U Trstu je barbarski uništeno sve. Knjižnicu Ljudskega odra. u Ljudskem domu, oko 5000 svezaka, odnijeli sru i većinom rasprodali fašisti, kad su g. 1922. zapalili Ljudski dom. Knjižnica Slavja n s k e čitalnice, oko 4000 svezaka, zapaljena je i uništena već prije, g. 1920., zajedno s Narodnim domom, u kojemu se nalazila. Knjižnica šentjakobske čitalnice, oko 3000 svezaka, propala je zajedno s raspustom toga društva g. 1927., a Knjižnica Belavs.kega potpornoga in Oralnoga društva, oko 2000 svezaka. izgorjela je u Narodnom domu g. Ì020. Knjižnica čitalnice u šked-Oju, oko 2000 svezaka zabranjena je S. 1927. Tada je zaplijenjena takodjer Knjižnica (oko 800 svezaka), raspušte-bega Slovenskoga akademičkoga društva Balkan, kao i knjižnica (preko knjigaj društva Prosvete, koje “ijaše u pet godina svoga opstanka razdijelilo mnogo knjiga svojim mnogo-brojnim i preko 100) fili jalnim knjižni-torna u okolici Trsta, na Krasu i u sje-J'ernoj Istri, a iste godine 1927. zaplijenjena ]e i knjižnica ukinuta Zveze 1 a d i n s k i h društev. Zbroj sveska spomenutih uništenih knjižnica iznosi 20.000. Danas još postoje jedino knjižnica privatne srpske ^Kole pravoslavne crkvene općine u *rstu, koja ima nekoliko tisuća knjiga, r, medju njima u posljednjim godina-!?a prilično raste broj slovenskih knjiga. v, Naše pisane riječi u Italiji nestaje. 5°će li nestati i žive riječi? am° dolje u Apeninima na području tadašnjega Napuljskoga kraljevstva g V1 nekoliko hiljada naših ljudi u tri već pet stoljeća. To su sela Kruc, ii J? n d i m i t a r i Stifillč u pokra-Campobasso. U selu Kruč pred par KNJIGE SMO SAKRILI U GUDURE . . . Kođ sv. Jerneja odzvonilo je treći put u čast Kristove muke. Rijetke trave Su se polegle, u pripeci proljetnoga sunca pari se močvara medju ponikvama. Ptice su se prestale dozivati. Medju borovima izgubio se je morski vjetar... Sve je slušalo žalostni zvuk. koji je budio uspomenu na čas smrti, groze i tame, kada je ispustio svojti dušu veliki palestinski prorok Krist na križu. Nebo i kraška zemlja1 gledali su se tiho, oblaci su bježali na more. Učitelj Ćiril Cesnik svršio je sa obukom. Obuzela ga je gorka misao. Danas je zadnji put tumačio djeci na domaćem jeziku. Od sada će se morati služiti isključivo tudjim govorom. Nedavno je dobio od postojnskoga nadzornika strogu odluku, da se ukida u cijeloj pokrajini domaći jezik kod školskog poučavanja. Tko se ne bude držao zapovjedi, izgubit će, službu... Učitelj Česnik htio se rastati sa učenicima, koji su uvijek nepomično sjedili u klupama, kao da čekaju željenu riječ na rastanku. Trideset živih očiju bilo je upereno u nj, trideset zdravih ustnica zatvorilo se i čekalo. Učitelj Česnik ! je stupio medju njih i svečano progovorio: »Dragi učenici! Kada se vratite iza uskrsnih blagdana u školu, neću vas više smjeti poučavati jezikom, kojemu vas je naučila dobra majka. Pokušat ćemo da se upoznamo s tudjim jezikom. Teško ćete me razumjeti, satovi će biti gorki i dugi. Potrudit ću se da vam olakšam učenje. Ali opet nećemo nikada zaboravit: našeg milog jezika... Sada pak otvorite stare čitanke, čitat ćemo onaj članak, što ga je napisao slovenski biskilp Anton Martin Slomšek.« Učenici su .se nagnuli nad knjige. Nekoliko je listova zašuštilo, glasno čitanje odazvalo se je učiteljevom pozivu: »Anton Martin Slomšek nas uči: Ljubite svoj rod, poštujte mili materinji jezik. Ne zaboravimo nikada da smo Slaveni, to neka bude naša čast. Medju svim jezicima mora nam biti naš materinji jezik najmiliji. Majčina riječ je dobrota svih dobrota^ Tko se svog materinjeg jezika odreče te’ ga zaboravi i napusti, taj ie sličan pijancu koji zlato u blato baca i ne zna koliku si štetu pravi.« Sada su dječaci završili sa čitanjem napunila je grobna tišina učionu. Samo na lipi pred školom njihao se je kos i pjevao priprostu pjesmu. Učitelj Česnik je zaboravio pripremljene riieči. s kojima se htio stotina godina rodio se od hrvatskih roditelja Nikola Neri, koji postade profesorom fiziologije na sveučilištu u Napulju. Taj Hrvat Neri bijaše dobar talijanski rodoljub i zbog toga progonjen od bourbonske vlade u Napulju. Ova ga je kao svoga neprijatelja g. 1799-pače pogubila. Taj talijanski patriot hrvatske narodnosti, koji je svoj život svršio na stratištu, toliko je ljubio svoj materinski jezik, da je svaki put, kad je došao u svoje rodno mjesto, Kruč, go- rastati od svojih dragih učenika. Htio im je reći nešto velikoga i zanosnoga, sada se je pak sve rasplinulo u ništa! Teško je sabrao nešto misli: »Svaku večer ponavljajte glasno te riječi! Recite ih ocu, braći, sestrama, susjedima ... Sada ste slobodni. Proživite lijepo uskrsne blagdane, ne skitajte se po selu, pomažite ocu u polju, ne ljutite majke... Molimo!« Skupine učenika su se pomakle, vrste poravnale, srdačna molitva odzvanjala je iz svježih grla. Kada su se dječaci razišli, otvorio je učitelj Česnik starinski ormar, u kojemu je bila pohranjena knjižnica osnovne škole. Knjiga nije bilo bog zna koliko, nije se blistao krasan uvez, niti hrptovi sa zlatnim slovima, niti crvenkaste korice. Na pretincima redale se omladinske knjižice, sitne pjesmarice, zbirka narodnih pripovijesti. u dolnjem pretincu čak i nekoliko stranih djela u prevodu. Sve je bilo skromno rasporedjeno. sve je bilo sačuvano u najboljem redu. Koliko puta su se tiskal učenici oko tog órmara. koliko ruku jt željno primilo te knjige, koliko je srdaca zadrhta'o kod zvonke domaće riječi i čudno opisanih prizora. Sada pak .. Ciril Cesnik je bio još mladi učitelj. Ta je škola bila njegovo prvo službeno mjesto Goričko ačiteljište svršio je već pod novim prilikama kada «e mo’alo pokazati mnogo volje i neustrašivosti pred tudjim osvajalačkim nasiljem. Kada se je udomio u novom kraju, uzeo jt k sebi staru sijedu majku Njegov ie otac već odavna nastradao u uabrežinskim kamenolomima. Nastanili su se kod Faturjevih, kod prijazne obitelji. kojoj je manjkala skrbna materinska ruka. T->ko je njegova majka gospodarila njima i sebi Kada je prebrodio novčane neprilike počeo je lagano ostvarivati bolje uslove za uspješno djelovanje u školi. Pomoću seljana obojadisao je školsku zgradu. od zanemarenoga stvorio je uzorni voćnjak. I za knjižnicu starao se je pčelinjom marljivošću. Čvrsti koraci odzvanjali su u školskoj veži. Došao je općinski načelnik Bastone, koji je nedavno • reuzeo općinske poslove. U učionici zavonjalo je po namazanoj bradi, dva upijena oka promatrala su zamišljenog učitelja. »Buon giorno! Gospodine učitelju, javljam vam da ćemo vas rasteretiti u školskom poslu. Zato naravno očekujemo da ćete se priključiti našem prosvjetnom radu. Dobit ćete naime učiteljicu, kora će preuzeti početni razred.« Učitelj Česnik se ie malo lecnuo. Nenadani doiazak načelnika uznemirio ga je a i vijest je bila sasvim nova i neugodna »Do sada sam lako sam obavljao«, pokušao je učitelj saznati za uzrok, koji je. doveo vlasti do takove odluke. »Sigurno vam je izbjegao moj poziv, da biste kasnije pomagali našemu društvu i upoznavali pučanstvo sa novim načelima Zapravo vi uopće manjkate u našem društvu. Već sam pola godine ovdje, ali me još nište počastili kao predstojnika oblasti ..« — slatko je govori- načelnik Bastone. »Oprostite! U gostionu ne zalazim« ora-nio se učitelj i zatvarao ormar Načelnik je’namrgodio ćelo laJozualo pridržao vratašca ormara i prešao prstom po pretincu. Kušao je čitati ali mu se jezik pleo. »Kakove knjige čuvate ovdje? Tko može poznati taj jezik?«, službeno je upitao Bastone. »To je naša knjižnica« mirno je razjasnio učitelj. »Nadam se, da ću drugi put naći ovdje samo one knjige, kojima dolikuje mjesto na ovako odličnom mjestu, kako je školska knjižnica. Sve ću drugo uništiti!« »Gdje će stanovati nova učiteljica?«, pokušao se je Česnik uljudno ugnuti. »U školi ćemo prirediti malu sobicu na uglu. linai će udobno gnijezdo, pogled na vrt, zdrav zrak. Ukratko, ugodnu tišinu, podesnu za lijepi seoski život. Nadam se, da ćete se dobro razumjeti sa novom ko-Ićgicom.« ^.Načelnik je napravio slatko lice. stisnuo učitelju ruku i otišao. »Razumijem te! Svega nas hoćete lišiti, sada su vam i nedužne knjige opasne«, prošaptao je mladi učitelj. Zatvorio je školsku zgradu * uputio se prama kući. Došao je čas Zdrave Marije. Ptičice su umukle. oblaci su zašli za Brkine. Prve su se zvijezde zakrijesile nad Pivkom. Mjesec se pojavio kao siebrna školjka. Borovi su bili mirni, samo tu i tamo bi zašuštilo Kod lokve našao jc Jožu Faturjevoga, koji je napajao živad. Dječak je veselo pjevuckao i tjerao dosadne komarce, koji su grizli živad. »Jože! Večeras me pričekaj iza škol- vorio svojim hrvatskim sugradjanima: »Nemojte zgubit naš jezik!« Pisana je naša riječ u Italiji zabranjena. Knjige i knjižnice su uništene. Brani se i živa riječ. Ali danas više ne treba učenih i uglednih ljudi, koji bi zaklinjali svoje sunarodnjake, da čuvaju svoj jezik. Danas nijedno dijete ne da više svoga jezika, danas se jezik ne može više ni oteti ni izgubiti, jer se mrtva riječ nalazi utisnuta na papiru, a živa je riječ ukorijenjena u srcu. skoga vrtića. Pomoći ćeš mj nositi omot Nitko te ne smije opaziti, nitko ne smije znati za tvoj put, niti kod kuće... Na Jamnik ćemo poći. .« »Drage volje, gospodine učitelju! Kada budem :ia mjestu tri puta ću zažviždati... Što ćemo nositi?« »To ćeš saznati večeras Samo šuti i pazi da te tko ne vidi.« Na Zadušenci je već odzvanjao večernji zvon za vjerne duše. Tmurna jednoličnost proljetnoga večera odrazivala se. guste zvijezde tonule su medju bijelim oblacima, koji su se počeli spuštati preko Sni-ježnika. Mladi mjesec je već svjetlio i srebrnic tamu sv. Ahace Ljudi su se rano izgubili po kućama. Kućanice su se pripravljale na veliki tjedan, čistile posudje i prale stolice kod peci. Gospodart su ostali kod kuće i redili gospodarsko orudje. Kasni prosjak iskao je konačište i tražio milostinju. Samo iz noparove gostione čulo se talijansko pjevanje i mandolina. Uz zvukove violine plesali su razigrani inorodci. financi i pošta-ice j tako proživljavali dosadne večeri u postu. Učitelj Česnik sretno se je vratio u školu. Odahnuo je i obrisao oznojeno čelo. Digao je zastor i pomnjivo odrinuo pro-zorčić. Jasna se je mjesečina spustila na tihu učionu, prazne klupe, ormar... Do sada je sve prošlo sretno. Majka ga nije Pitala, kuda odlazi ovako kasno, u selu ga nije nitko sreo, neopaženo je došao u školu, izabrao najljepše knjige i savio ih u papir. Nekoje ie posebice izabrao, da će ih odnesti kući. Samo neke neznatnije pustio je u ormaru. Još je jeđamput pregledao sve knjige, povezao ih je, zavio i strpao u vreću. Onda se je naslonio na klupu, i zurio u tihu proljetnu noć. Modrikasti sumrak zastirao je vrtnj puteljak, rosno lišće jablana čudno se blistalo, kao da ie prevučeno siebrnom pjenom. 1 učiona je bila mirna. Samo koji put bi zaškripio drveni pod. ili bi se začuo drvotoč u rasu-šenorn ormaru. Nešto mrtvačkog se je prostiralo po raznim uglovima. Čekai je je po stajalo neugodno. Na koncu je ipak tri puta zažviždalo Učitelj Cesnik se nagnuo kroz prozor i pritajeno zapitao: »Jože. jesi li ti?« »Već čekam!« odgovorio mu jc poznati glas »Dodji ovamo pod prozor i pažljivo odnesi vreću Kod naznačenog bora Dočekaj me.« Jože je bez riječi podigao vreću na ramena te se izgubio medju drvećein. Negdje se ie začulo lajanje pasa. a iza Cenč-Ja odzvanjalo ie muklo od riječkog vlak*a Učitelj ie izašao iz školske zgrade kroz strazila vrata Izabrao je najsigurniji put i izgubio se a sjeni vrba koje su se nagnale kao zamišljene, grbave starice. Konačno ie sretno prispio na dogovoreno mjesto Kad se sa .ložom našao otpoči-nuli su malko. Cesta je bila opasna. Lako bi ju zapazilo oko crnih ljudi, kasnih stra-žara. koji se vračaju iz dnevnih •patrola, radoznale seljanke .. »Nisi nikoga sreo?« još je uvijek zanimalo učitelja »Neopaženo sam došao ovamo«, povjerljivo je šaputao Jože i čvrsto stiskao omot k sebi. »Je li bilo teško? Uzeo sam naše knjige iz škole. Sakrit ćemo ih na Jamniku, da ih ne nadju tudjinci. Talijanska učiteljica će doći na našu školu ...« »Zašto« začudio se je mladić. »Ne pitaj, dragi Jože! Zaklinjcm te da šutiš i da ne govoriš nikome o noćašnjem pothvatu! Ako sazna podeštat da smo sakrili knjige, nismo nikada više sigurni A sad pak idimo.« Na putu su još jednom otpočinuh na Puževom rebru. Rezak zrak činio im je dobro. Mirisalo je po brinjevici, borovicama i kuhanoj smoli, koju su sinoć palili zagorski pastiri. »Zar nije lijepa naša zemlja, Jožer-čudio se učitelj "un mladenačkoga ognja zanosa. »Lijepa!« odgovorio čustveno i priprosto mladić te se otkrio. Pod njima je ležala Pivka-, sva osvijetljena jakom mjesečinom. Dolina. Bač, groblje sv. Barbare, božja vrata kod sv. Pavla. Zagorje, niski b-ežuljci .. Mučke su zakrenuli pod Gradište. Negdje se je splašila noćna ptica i izgubila se medju prepletenim granjem Učitelj je ostavio Jožu radi sigurnosti pod Jamnikom. Naprtio si vreću i krčio si put kroz divlju guštaru u rebro. Na vrhu je potražio u jednoj stijeni suhu šupljinu, spustio u nju vreću i zatrpao otvor kamenjem. Niko ne bi mogao opaziti nešto sumnjiva. Kada je svršio sa poslom, pozvao je sa žviždukom Jožu. Pokazao mu sakrito mjesto i molio ga: • »Čuvaj ovu tajnu! Neka ti bude sve , naša zemlja!« »Hoću!« spremno je obećao mladic, su ze su se skliznule po njegovom licu. Mie sečina je ležala nad Nanosom. Nebo jr bilo otvoreno, zvijezde su se odmakle t svemir. Javorničke planine bile su bijele livade pod Mašunom bez sjene, borovi pod sv Trojicom zaliti srebrnim sjajem. Bog se 5e sklonuo nad sirotinjsku krašku zemlju •. „ * Prevod sa slovenskoga iz knjige ■»Prodane duše« VIKTOR CAR EMIN: POSLJEDNJA KRSNA SLAVA U OPATIJSKOJ „ZORI” Još jedna Mala Gospa. , raznih poziva na neke davne sastanke i Valjda i poslednja: za nas, za nasu zabave, otrcanih fotografija pojedinih lica »slavu<. za »Zoru« našu... ji grupa, pa dva tri rukopisa o staroj Opa- Sinoč se Saputalo, da su onkraj Učke ra- tiji i o putovanju jednog našeg starog ka-sturena još neka društva: poslednji ostaci, petana oko svijeta, zatim neke isprave i Nema sumnje, da su već i »Zori« odbrojeni pogodbe — i eno: jedan primjerak društve-dani — možda i trenuci. j nih pravila s potpisima onih naših pomo- Sunce. sunce, svud uokolo samo sunce, raca, što su — već je tome blizu pola vi-Prvih godina u taj bi se dan naši plivači jeka — sagradili ovaj dom. da bude, kako natjecali sa stranima i odnosili pobjede po-j je jedan izmedju njih govorio: —« kulom praćene pljeskom i razdraganim klicanjem i bedenom protiv pangermanske najezde«, svih nas. Katkad bi se u isto vrijeme i s] Nisu vjerovali »Nimcu« oni naši stari raznih strana zgrnuli ovamo naši Sokoli, i ‘ morski vuci... upravo ovom cestom, kuda je sada ovako Eno im potpisa na onim pravilima: svi pokunjeno idem, stupali bi om u stisnutim slični, kao da ih je jedna ruka pisala. I sve redovima ponosno, samosvijesno, oštro, s nekakvo okruglo, tanko, gotovo žensko pi- glazbom na čelu, sa zastavama, tako da se i more i kraj orio od njihove pjesme, njihovih poklika i crvenilo od njihove snage i njihovih košulja slavnih. A 'sada se sve crni: i pred očima i u smo. Pismo sitno, ali je misao što ga pokreće, teška kao olovo. To se vidi j iz pisama, što su ih pisali jedni drugima, iz jednoga kraja oceana u drugi, podjarivajući duši. A uz to osjećate kao da vas još ne- se medjusobno na ostvarenje ovog obram- što i bode: dali su to pogledi, što ih na vas benog doma. Bilo je to u vrijeme, kad je ustremljuju zioradi tudinci, ili onaj njihov > jedro već znatno popustilo, ali one stare smiješak, podmukao i prezriv? i vučine nisu marile za to: kula i bedem Idem oborenih očiju kao da nešto tra- trebali su da se dignu, i digli se, bez ob- žim. I kad ih opet podignem, vidim, da sam žira na žrtve, pred njom, pred našom »Zorom«. I Ne: ova stara pisma, ove otrcane, po- U drugim danima bivalo je u njoj vrlo derane listiće treba sačuvati, da nam ba-bučno — u ovaj je mah sve tiho. A svijeta rem to ne izgine. ima: eno kroz prozor vidi se sve glava do ' I ja sam stao da ih trpam u žepove: iz- glave. f mene zazebe u dno srca: nutra, izvana, svuda. — Da nije već došao kraj? ' Dolje u hodniku težak mir, sve opustje- Nije još. Svijet je tih, jer mu oko srca lo- I staklena vrata dvorane zatvorena. Ne nije nešto u redu. Jednima se to vidi na mogu da odem prije negoli još jedan put treptavu oku, drugima na licu, na nekim ne zavirim unutra. čudnim kretnjama, a gotovo svima na bli- Naslonim čelo o staklo i gledam u svijeću, samrtvu osmijehu nijemom odrazu jeću, kako tužno drhturi, a s njome i sve neke pritajene strepnje. stvari uokolo: slike, ogledala, stolice. Za- Šapću se vijesti najnovije. Neko da je tvorim li pak samo za tren oči, onim se na telefonu uhvatio glas, da je već sve drhtavim stvarima pridružuju i druge: oni spremno i da će već danas... Nife isklju- stari listići, što ih sada u žepu nervozno čeno. da ne dođe i do nekih hapšenja... gnječim, ona imena pod njima, pa slike i »Crni« da o tome govore na sva usta grupe na njima prikazane i tolika druga Gospode su zaposlene oko posljednjih a naposljetku i onih sedam, osatn ka- priprema, ali i na njihovim je usnama onaj P "a,, ,vacL^"IeL„U, vidjeli, naši mornari nisu htjeli, da budu najmanji •.. — Velika riba malu jede — a mi iako već nećemo da gutamo druge, ne dajmo ni drugima da nas progutaju... govorili su oni jednog dana čitajući onu Barčićevu poznatu krilaticu o kozačkom kopitu. I meni se u to učini, kao da mi je iznenada u ušima zašumio njihov pljesak i urnebes, kojim su medju prvima pozdravili i hrvatski pokret od god. 1903 i pobjede srpske vojske na. Balkanu .-. Zato je Opatija i proglašena u početku velikoga rata »najcrnjim leglom veleizdajnika«. Eie, stari dome. naš časni bedeme, što si mogao, dao si... I ja sve više gnječim in zalivov, celo vrsto otokov. To jim poleg tega seveda tudi strateško ne bi škodovalo. če pomislimo, da imajo sedaj le dve odprti, nezavarovani vojni luki. ki so še poleg tega daleč narazen ena od druge. A tudi zemljepisno dokazujejo, da spada vse to k Italiji. Težko bi bilo navajati preveč doka- kojoj ledeni osmijeh ... Kleko bih ispred njih, ta- se je već onda gajila zdrava hrvatska i ko su tužne! Nije njima toliko do sebe i sveslavenska misao uz lozinku: od Trigla- na«5 ctariiih Irnlikn Ha nnih mlaHih mrnritr> va Carigrada, od Soče do Kamčatke... Sovt; h.,,oT “' N,«!, „„lamie,„os. neb, , „„a„e. rodnom domu nailazili na samu ljubav i ( /adojeni vel'cinom sv^a- što su u svijetu pažnju... Ko će njih odsada o Nikolinju da' ---- daruje, o Božiću da oblači, da im priređuje lijepe igre i zabave: sve uz pjesmu i slatku riječ našega miloga roda? ---- I A djevojčice, kojima su žene bile i majke i sestre? . * — Došli smo na pogreb... šapnu mi one listiće u žepu i jače pritištem čelo staklo i naprežem se. da ne otvorim oči, da mi se slika ne raspiine, Alj oči se rasklo-piše. i ja vidjeh opet samo tužnu svijeću i njeno gotovo nepomično, sumorno svi jetlo. A vani sunce u svoj svojoj snazi. Žar ko, puno. 1 sav život na njemu i oko mene. ja se vraćam kao pijan — teturajući. Tako je prošao dan i iduća noć. I još dva, tri dana. Sve u onoj nekoj trzavici, strepnji. Osvanu i četvrti dan — ponedjeljak. Probudih se s nečim gorkim u prsima s osjećajem, da je svršetak sasvim blizu. Možda mi je to donijelo rdjavo vrijeme što je vani hujalo: imao sam u životu zgode da opazim, kako se je priroda često uplita-la u moje predosjećaje ... Sio sam da radim: nije išlo. Digoh se, i pris'onih ■ na vrata balkona s pogledom uprtim na ulicu. Bila je pusta, jer je k’ša lijevala kao iz kabla. Ali ja sam bio uvje' ren da će nešto odanle da dodje. J došlo je. Čuvareva kći. sva blijeda i krajnje uz budiena leti prema našoj kući. Na njoj se vidi. kakve glase nosi... Čujem, kako ftvorila vabi. ah se ne mičem. Ne mičem se, već samo gledam u kalj-ne oblake, što ih gnjila jugovina nosi kao neku još crnju prijetnju... smo na prijatelj i stane preda me. kao da bi htio da u mene isprosjači riječ nade. Ne bi koristilo, jer se upravo u taj mah desilo nešto, što nas je sve potreslo, kao da nas je neko nečim hladnim udario posred srca. ITALIJANSKI IREDENTIZEM Znano je. kako se vse one države, ki ne morejo pozabiti svojih slavnih dob, stisnje- . __ne v meje, ki jih niso pričakovale, oboro- lutros s0|]®la u kutu> žujejo in goje misel o osveti. Misel o osveti Bogorodice, nenadano se ugasla. I niko nije Na"čelo^teh držTv^ŠTj^kol SvaTosSa umio da kaze kako... Italija, ki pa ima pravzaprav najmanj povo- da za to. Nacionalno združena se ne more Iako mnogi vele, da to ne sluti na dobro, ipak držim, da u drugim prilikama vživeli'v mTsir'da^se ji v svetovni vojni jedno takvo, nenadano utinuće ne bi proiz- tljS0 uresničile vse njene pohlepne zahteve, ve.o dubljeg utiSKa. stavise: možda bi pro- ^ katerih pa ni moralno upravičena. Ne- slo i nezapaženo: ali danas ima u vazduhu glede na življenske- interes drugih narodov i u dušama toliko sumornih predosjećaja, zahteva meje. ki bi stvorile zanjo nekako da smo se svi u prvi mah kao ođrvenili, a gospodarsko celoto in strateško varno onda kao nečim tajnim ponukani zagledali ozemlje. Nadoblast pa Jadranu je ena glav-u vrata, kao da će oni sada, na. odanle da njfo njenih zahtev. Zato pa je treba imeti ‘5an“ • • • v rokah obalo Dalmacije, zavarovano od bvijeca se opet zapalila, ah u dušama zaledja po vrbovih Dinarskih in drugih je ostao i nadalje mrak. _ gora. Na severu in vzhodu tvorijo naravno 1 obred započe Gotovo niko i ne diše, mejo že itak Alpe satne. Za to zahtevo, a molitva se jedva čuje Drhtava je kao i oziroma za to svojo »sveto pravico« si je sva srca oko nje. U času. kad je došlo da znala ustvariti v svojem, politično od ulice se sasječe kolač, odjeknuše na harmoniju- odvisnem ljudstvu, maso slepih vernikov, mu dva tri žalosna akorda, našto su dievoj- A tudi svet je znala o teh zahtevah spretno ke i mladiči okupljeni na pozornici zapje- prepričati: »Se all’Italia togliete l’Adriatico, vali Parminu »Zdravu Mariju«. (essa morirà di tisi«, — pravi uradna publi- ka se je molitva pjevala i u ranijim kacija »Le giuste rivendicazioni dell’Italia«, godinama, i uvijek je izazivala u srcu ne- iz 1. 1917 to je v času, ko je bila takozvana Italija ne more biti prej srečna niti močna, dokler ne pride do bregov Soče.« Isto je proklamiral ital. ministerski predsednik Lamarmora. a 1. 1864 je bil.izdan uraden zemljevid Italije, na katerem je označena kot meja reka Soča. Veliki Cavour se ie zavzemal za Slovence in utemeljeval njih sveto pravioc do samo- stojnega narodnega življenja. In še celo 1. 1870 je krali Emanuel I svečano izjavil v ko svečano, ali i mirno raspoloženje. Da-nas t°nov| te iste pje»rne zvučili nekako drukčije: neko čudno kolebanje izvijalo se gotovo iz svake note. I svi oni zaplakani pogledi upriješe se o zborovodu kao da ga mole, da prosti... A on sam nije ništa čuo... Pa j tam'' u kutu. kod stola, pod slikom Bogorodice, kao da nešto zapinje. Drugih godina siečenje je kolača išlo živo i glatko. Sad ni to ne ide nekako iz ruke. U neke se kolač prevrnu i umalo te se ne sko-trlja na tle I to se svrši. Zaredala čestitanja, ali sve s onim vječnim. sumrtvim osmijehom na usnama. I pozornica se prazni, ali polako. Sve se glave okreću, natrag, kao da bi svak litio još jednom da vidi daske, na kojima su toliki naraštaji igrali i pjevali italijanska iredenta na’ višku in je pričakovala že prvih uspehov svojega dela — naravno mejo po Julijskih Alpah in dalje. Početki italijanskega iredentizma segajo v drugo polovico prejšnjega stoletja in ga je za naše kraje ustvarila v prvi vrsti Avstrija. v času obsolutizma. z zapori, konfi-nacijami, internacijami, procesi in izgoni Italijanov, zlasti iz Trsta. Naperjen je bil torej ta iredentizam sprva le proti Avstriji. Prvi »iredentisti«, ali bolje rečeno »separatisti«. ki so prišli, ali pa so bili izgnani iz Trsta v Italijo, so pričeli ustvarjati misel o odcepitvi Trsta od Avstrije in o njegovi neločljivosti od Italije. Eden prvih propaga-terjev te misli je bil tržaški »izgnanec« Italijan Pacifico Valussi. ki je izdal j. 1861 tudi takozvani »iredentistični manifest«. Ta »manifest« je izšel kmalu nato tudi v Pari- Pozornica — a ipak — koliko se tu-Jzu. V tem manifestu pa se je povzpel že žne zbilje odigrava'o u onaj mah na njoj! do zahteve cele Julijske Krajine, na podlagi Svejedno: hvalili smo Bogu. da smo i to mogli nesmetano da izvršimo. Najviše nam je bilo. da su djeca još jedanput vidjela i čula . Njih su dievojke kad su malo poslije zaredale uokolo koljivom i drugim poslasticama. najviše i nudile. — Bog zna. hoćemo li još kada? — kao da su govorile lijepe oči njihove. Nas se trojica, četvorica ispesmo u gornje prostorije, da vidimo i odredimo, što bi još trebalo da se ukloni, dok je vrijeme... Ja sam pn tome poslu ostao posljednji. Nisam mogao da se otkinem od onih požućelih, zgužvanih, u ladici starinskog stola porazbacanih capirà. Bilo je tu nacionalnega prava, gospodarskih in vojaških potreb Italije. V a 1 u s s i j u. so bili Slovenci v Julijski Krajini le »raztreseno ljudstvo, nezmožno življenja in razvoja in čigar edina želia je. njegovo lastno uničenje v smislu italijanstva.« Valussi je tako postal prvi apostol italijanskega »iredentizma«. Slede mu še drugi. n. pr. Konstantin Resman n, Carlo Combi, Sigismondo B o n i f i g I i o. ki smatra Slovence kot »almagam starih etnografskih usedlin, ki se morajo odslej smatrati kot del italijanskega naroda.« Italija sama je vse to gibanje gledala tedaj še zelo hladno Saj je še manifest o združitvi Italije proklamiraj kot mejo Sočo: Firencah ljudstvu: »Italija je sedaj svobodna in združena in od nas zavisi, da jo ustvarimo močno in srečno.« Zahteve iredentistov so postajale vedno glasnejše in so se vedno boli širile. Iz navadnega separatizma, iz zahteve Trsta Italiji, je postalo gibanje, po iredentističnemu manifestu, že jasno. Zahteve iredentistov so postajale vedno večje: »Anektirajmo najprej Istro. Trst, Gorico in Slovani teh pokrajin, nepripravljeni, hlad ni v narodni zavesti, se bodo kmalu poitalijančili. Razni politični dogodki v Avstriji in Italiji. so v kratkem ustvarili podlago za popolnoma organizirano gibanje. Zelo pa je vplivalo na ves razvoj zlasti prebujenje Slovencev v Primorju. Tako se je v 1. 1877 osnovala pod predsedstvom gen. A v e z-z a n e »L’ associazione pro Italila irredenta«. Zahteve po Istri. Trstu. Gorici in Trentu so postajale vedno močnejše; propaganda pa se je posluževala vseh sredstev. Tudi italijanska vlada ni ostala mirna in pričela se 3e uradno zanimati in izražati o Trstu in vzhodni meji. Temu' gibanju je ustvarila Avstrija tudi mučenika Oberdan k a, ki je bil obešen in s tem postal nevedni masi resničen dokaz, o potrebi rešitve teh krajev. Z željami po osvoboditvi teh krajev pa se je večal tudi pohlep. Polagoma se niso zadovoljili več samo s tem in pričeli so zahtevati še Dalmacijo, oziroma vso jadransko obalo. Gibanje, ki je dobivalo vedno ostrejše oblike, je v svetovni vojni naravnost podivjalo v ponavljanju o rešitvi »neodrešenih krajev«, a je gotovo ob koncu vojne, to je ob pogajanjih bilo na višku. O vsem tem priča ogromna literatura,‘ki obstoja v ponavljanju vedno istih fraz, naštevanju nemogočih dokazov in v poveličevanju svojih »pravičnih zahtev« in »svetih pravic.« Zatrjujejo, da narodnostno spadajo vse te pokrajine k Italiji, čeprav so tod Slovani v večini: toda med njimi ie veliko Italijanov, ki te kulturno prekašajo in gospodarsko vodijo. Zgodovinsko izvajajo oblast nad temi kraji na podlagi starega rimskega imperija. Strateško ie naravna meja v smislu njih zahtev, gotovo najbolj varna za Italijo. Gospodarsko bi imeli Italijani v oblasti velik dei Evrope in njen pomorski promet, imeli bi kopico dobrih luk zov, katerih se poslužujejo in, ki se večinoma končujejo z vzvišenimi frazami in ravno s tem ustvarjajo dvom o resničnosti vsega. Danes, v cfasu po svetovni vojni, stoji Italija pred delnim uresničenjem svojih zahtev — naravna in zahtevana meja po Julijskih Alpah jn dalje do Reke. Zato je morala vsaj deloma spremeniti svoj program: uresničenje še neizvršenega in nedoseženega in — nove želje; te so še tihe. a dovolj glasne. Rada bi vsaj nekaj bogastev, ki jih sama nima, vse na škodo Jugoslavije, kj bi jo hotela uničiti. Glavno stremljenje Italije pa je sedaj — oblast nad Dalmacijo. Vsa mladina v prvi vrsti, ve* narod mora vedeti o krivici, ki se je zgodila Italiji s tem. da nima Dalmacije. In o tej krivici mora vedeti tudi celi svet. V tem ie dobil fašizem važno silo za razmah in v to ie Italija, današnja fašistična Italija zastavila, vse notranje in zunanje moči. Z močno vojaško organizacijo vseh Italijanov, v prvi vrsti mladine, pa čaka, da bo uresničila svoje krivične zahteve, naglede na pravice ki jih imajo pn tem drugi narodi, ne glede na utemeljenost teh zahtev. Kako daleč $o se povzpeli v propagandi za »neodrešeno Dalmacijo« naj navedemo le en sam primer, ki obenem tudi jasno označuje pesnika d’A n n u z i a. V svoji pesmi »Nave« pravi: «... i ladri slavi tengono ii mare.« in dalje ...i lupi di Croazia vanno in preda con ogni vento.« (slovanski lopovi vladajo na moru — hrvaški volkovi gredo na rop s vsakim vetrom). Samo slepe gospodarske imperijalistične zahteve, lahko dovedejo do takih nesmiselnosti. Zato je ena najvažnejših dolžnosti emigracije ravno ta. da s svoje strani stvarno doleaže v svetu neutemeljenost zahtev novega italijanskega »iredentizma« in imperializma in da predoči zavnosti tu in izven države veliko nevarnost, ki bi jo rodile te zahteve, če bi se uresničile. Dosedanje naše delo je v primeri z italijanskim minimalno, kljub temu, da imamo lažje stališče, ker nam ni treba nastopati in dokazovati z lažjo, kot to delajo oni. ALBERT ŠIROK: NASA ZEMLJA OPERNEGA LIBRETA »ZEMLJA BRIDKOSTI«). Lepa, prelepa je semljipa naša, koder ie hodiš — tod — ondot, vsak ti korak da novih začudenj, vsak ti pogled da novih lepot! Tani iz osm,račja v oblake se vzpenja steber mogočnih sivih skal, gori v višini zija odprtina, skozi pa vije blesteč se kristal vode, ki pada in pada v globino, liie čeri, peni se, megli se, bije in vije, šumi in buči in se izgublja tja v gozdno tišino. Tam je pokrajina, jug smehljajoč jo poljubuje, morje objemlje in iz poljubov in iz objemov južno sadje poganja iz zemlje. Vsa pokrajina je šopek dehtečih cvetlic, petje povsod, veje so polne ptic. Tu pa dežela je žalostna, tiha; morje peneče okamenelo, skala pri skali, brezmejno okostje, groza nad gluho tišino trepeče. Ptic ni, cvetlic ni, vse, vse miruje, veter le preko slfal vzdihuje. Hodiš naprej in nova čuda vstajajo ti pred očmi. Reka, ki čez plan se vije, obstoji in sašumi in pronikne in izgine v temne zemeljske globine. Dolgo se vije tako skoz temo ali naenkrat besneča spet šine ispod čeri, da spet izgine da še tretjič privre na zemljo. Tam obstojiš pred sivo steno najdeš vhod in stopiš vanj. Čudo božje, kam zašel si? Stopil si v kraljevstvo sanj! Vse okoli, vse okoli templji širni vstajajo in pred njimi nova čuda sproti se porajajo. Kakor v pravljicah prelestnih vse leskeče se, blešči. Mir... tišina... le v globinah reka pod teboj buči. In glej na sever: valovje gori, Triglav mogočni nad vsemi kraljuje, s snegom pokrit in s meglami ovit, pazno nam naše domovje varuje. Zre čez planine in zre čez doline, in še naprej, kjer blišči se morjé, nihče ne moti ga sredi tišine, orli le preko prepadov leté* s BROJ 14. »ISTRA« STRANA 19. VIJESTI IZ JULIJSKE KRAJINE NAŠI POLITIČKI KAZNJENCI V ITALIJI 2e preccej let nisem ^čital jugoslovanskih časopisov — v laških ječah je to nemogoče — in mi ni znano če je kdo Priobčil v njih bolj ali manj pregleden članek o stanju in žitju naših političnih jetnikov v Italiji, zato mislim, da bi bili umestno ako prispevam po. svojih skromnih močeh in podam jugoslovanski javnosti vsaj medlo sliko naših trpi-nov, ki počasi umirajo v ječah »kulturne« Italije le radi tega, ker niso hoteli izdati svojega naroda in jezika in so se raje uprli nasilju kot pa klonili. Po mojih računih se nahaja v italijanskih ječah še okrog 200 naših ljudi, ki so bili obsojeni vsled političnih zločinov. Ce računam samo iredentiste jih je morda nekaj manj. Seveda niso všteti tu internirani in pa oni, ki so bili kaznovani od navadnih sodišč vsled manjših prestopkov politično-policijskega snačaja, kod n. pr. prekoračenje meje, Predvojaški tečaji itd. Raztreseni so po vseh kaznilnicah Italije. In teh za tako »kulturno« držalo ni baš malo: preko petdeset. Redkokdaj pa sta prišla v prejšnjih letih dva iredentista v skupni oddelek, loče-Ui so bili strogo drug od drugega, do-tim se ta sistem ni uveljaljal pri dru-Sih politiičnih kaznjencih. Do leta 1932 8o bili politični jetniki pomešani med havadne zločince. Lahko si je predstavljati kakšno je bilo to življenje. Tu pa tam se sicer nadje kaznjenca, ki ni še Popolnoma izgubil moralnega čuta in človeškega dostojanstva, a večina njih lo že na dnu prepada in ti so navadno ovaduhi, propalice, ki takoj obvestijo Praznike in ravnateljstvo o vsakem do-Sodku, ki se pripeti v celici, o vsaki be-?odi, ki jo kdo izreče. Potom prerekanja h* Prepiri, tepeži in izsiljevanja, vse to “Pliva poniževalno na človeka in ga moralno uničuje. Leta 1932. so vodstva nekaterih kaz-mlnic doznala, da so politični kaznjenci ^ stikih s somišljeniki v zunanjem svetu — in to s pomočjo stražnikov, ki tudi sprejmejo podkupnino, pa je radi tozadevno ministarstvo odredilo concentraci j o političnih »zločincev« v Civitavecchia, v Volterri itd. Prevažali “0 jih direktno — vse v celičnih vago-mn — na nova mesta. Tam so jih stro-. £0 oddelili od navadnih zločincev In Jmdli še strožji notranji režim. Naj na-čdem samo en primer: z novo kazensko .čiorrno, ki pa se razlikuje od starega genskega pravilnika le v nekaterih Ppdrobnoostih, a v bistvu je stara pe-ijhb. je dovoljeno čitanje časopisov 'Sem kaznjencem. V praksi pa jih smejo čitati navadni zločinci, a političnim jetnikom so časopisi prepovedani. Niti ne morejo dobiti več od zumaj, še hektno iz založb ne, ker se jetniška l»u?Va boil nevidne pisave s katero bi ihko zunanji somišljeniki skušah sto-UrS v- sti!se z kaznjencem. Pisma so {odvržena zelo strogi cenzurL Jaz sem moral mnogokrat k »raportu« radi do-vj^mnja. Vsak stavek je pretehtan in shhsla iran’ morcia nima dvoumnega svi^2?1 s?.zel° Priljubljene. Za košček >..izmika, ki ga dobe pri kaznjencu, ga s tremi dnevi tamnice, a vča-lahko dnr • Za 4 vecic Prestopke pa udf°doPrfie^Uješ Z samotni temnici udi do 6 mesecev. Nenavadne preiska- se vrse najmanj dvakrat mesečno. Jetnik se svlece do golega, pretipljejo muvso »uniformo« in perilo, prevržejo mu posteljo, mnogi pazniki pa se hočejo Prepričati in mu preiščejo tudi telo. Taco postopanje učinkuje na politične caznjence zelo ponižujoče, a morajo se Privaditi tudi temu. Vsa oskrba kaznjenca je v rokah za- sebnikov. V Kopru n. pr. dobi prevzemnik L. 2.80 dnevno za vsakega kaznjenca. če primerjamo dnevne cene živil in drugih potrebščin s tem zneskom moramo priti do zaključka, da jetnik ni nikdar sit, ako slučajno nima svojcev, da mu tu in tam pošlejo kakšno liro v »pekel živih«. In vendar sem ugotovil, da je izmed kaznilnic, ki sem jih obšel, ona v Kopru še ena izmed naj boljši j kar se tiče hrane in snage, kakor tudi zdravniške oskrbe. Kakšna je hrana? Ob 9 h dopoldne 600 gr. kruha; opoldne: 1'60 gr. testenin ali riža, za 80 gr. zelenjave ali sočivja, 12 gr. zabele. Od nedeljah se obed spremeni v toliko, da dobi jetnik mesto navadne »menaže« juho s koščkom mesa. Kakovost hrane je navadno slabše vrste, ker prevzemnik pač skrbi, da čim več iztisne iz jetnika, če je poceni prevzel oskrbo. Dalje pokradejo nekaj kuharji, tako, da jetnik navsezadnje ne dobi nikar svojega deleža. Kontrolo živil vrši zdravnik, ki pa se navadno zelo rad pusti podkupiti od .prevzemnika. So nekatere izjeme in vsi kaznjenci Italije jih poznajo. V splošnem velja dejstvo, da vlada vsepovsod korupcija. Razširjena je med vodstvom in upravo, med pazniki in najnižim! kaznjenci, ki imajo kakšno zaposlenje pri upravi. Včasih pride preglednik, pregleda račune, knjige in registre in navadno ugotovi poneverbe in sleparije Po pregledu se uvede disciplinarna preiskava, krivi se premestijo v druge kaznilnice, na njih mesto pridejo novi ljudje in sistem se nadaljuje. Omenim naj še, da poznam slučaje, ko je zdravnik varal in prekupčeval ~ zdravili namenjenimi za kaznjence, se veda sporazumno z vodstvom in lekar narje. Pa je še danes uslužben ii se vedno slepari. Nič čudnega ni ako toliko kažnjen cev zboli. V ječo pride človek zdra\ krepak m močan, v par letih pa že trp na dveh ali tudi na več boleznih. Naj navadne j se je jetika potem pa razne že 1 odene bolezni. Sicer je za jetične do ločena posebna kaznilnica — sanatori na otoku Pianosa. Toda’ morali bi iz premeniti vsaj še pet ali šest kaznilni v sanatorije, če bi hoteli ločiti jetìqn od se zdravih ljudi. Ker pa ima državi mnogo Stroškov (oboroževanje, fašisi propaganda itd.) pač ne more mislit na take malenkosti in tako bodo jetičn se nadalje okuževali zdrave in _ umi rak. Nesrečnik, ki pade v roke fasištovsk »pravici« pretrpi navadno poldrugo di dve leti preiskovalnega zapora v kate rem mora prenašati vsakovrstne šikane duševne in telesne muke, odide na h v samotne, nezdrave in nesnažne tem niče v S. Stefano, Portolongone ali Vol tora, ali kam drugam, da tam odreši /«_ kazni pod večnimi grožnjami in po' nizevanjem in če srečno prestane to sa^ motno celico je dodeljen družbi zločin’ cev, kjer mora paziti na vsako besedo ki jo izgovori, mora uživati nezadostne in mnogokrat naravnost neužitno* hra-no m spati in živeti v trajnem smradu ker v laskih ječah ni stranišč. Lahko s je predstavljati kakšna je celica bre; stranišča cehca, v kateri se gnete 15 ,3Viudi- *lovek’ ki je obsojen, ds v takem živeti mora imeti res je- mfrn neomaino voljo in po- ’• ^ ne .obuPa- V večini slučajev x>s ^ ? £ še tak pogum ne po- je kaznovan na K na LjwiiUlakoIk,? Je takih!) ah ps deset J aZnl kot dvajset do tri- wnl iz n f Vmre v njeJ’ a če se kdaj vrne iz nje, se vrne telesno in duševne popolnoma uničen. — rob --

z revizijo mirovnih potu Sicer se je tržaški list nekoliko zmo-li3èjsir° [e 'talijansko zahtevo po jeseniško-V ].tKo'Pohinjskem kotu pomaknil tja nazaj r® 1918. Kajti ta italijanska zahteva se be u’kvila tudi še v dobi raplalske pogodio';- , definitivni razmejitvi med Jugoslavi-Sedai ,ai'i°- Takrat iz tega ni bilo nič. A «Dre ’ ko je bila v Rimu beseda »revizija« aštto 3 v nekak službeni program tržašk’ že stegajo prste po tem najlepšen ^8esa ozemlja. Najboljši dokaz je to Na-' ?arn:šliajo revizijo Italijani in Nern-za,'-.-16 Mussolinijev revizionizem še ta-« Žen J* ,v mehko bombaževino soglasnost *4Šisti-Vskim zborom narodov, ga tržašk razkrivajo hote ali nehote v vsej go- PRI- •od- Gotovo je. da se bo dosedanji iredentistični gonji za prisvojitev naše Dalmaciie odslej stalno priključevala tudi zahteva po prilastitvi naše zapadne Gorenjske Prva iskra je že vržena. Navidezni povod za ta revizionistični izpad proti Jugoslaviji je našel tržaški list v potrebi, da se »podbrdska proga osvobodi jugoslovenskih sitnarjenj in obstrukcij«« Pritožuje se, da je Jugoslavija speljala promet turske železnice iz njegove prvotne smeri Berlin — Praga — Monakovo _ Jesenice — Trst — Opatija v smer Jesenice _ Zagreb — Beograd in Zagreb _ Split: da od Jesenic proti Trstu in Reki ni skorai nikakršnih zvez več: da je prišlo celo tako daleč, da ie Reka sama zaprosila naj se direktni voz Monakovo — Reka ne priključuje vlaku Jesenice — Podbrdo temveč vlaku Jesenice — Ljubljana in odtod preko Postojne usmeri v Reko Za potnike, ki potujejo v Italijo, da ie na Jesenicah kar nai-slačše preskrbljeno se zato stalno pritožujejo. »Italijanski potniki« —nadaljuje »Piccolo« __ »pa trpe zaradi ponižavanja. ki st dogaja niihovemu nacionalnemu dostojanstvu.* (»Jutro«) ISTARSKA KORIZMA Tužna je za one naše ljude u Istri kao i svako drugo doba u godini. Žalosna je i za to, što svaki njen petak, svaka njezina nedjelja vuče, sa sobom uspomene na prošle, već tako daleke korizme, kad je našoj zarobljenoj braći Ispovijed bila utjeha, a propovjednikova riječ sva nada i ufanje. Što je melem rani, to ie srcima naših ljudi bilo slovo naših zaista vrijednih narodnih svećenika. Molitve Križnog puta po divnoj knjizi neumrlog Dobn'le, pjevanje »Plača Matere Božje« — sve je to silazilo duboko u duše, ali ništa se nije tako doimalo kao čitanje Muke Isukrstove s oltara onih starinskih hramova. A propovjedi istarskih narodnih svećenika na Veliki Petak? U onim crkvama našim nije bilo oka, koje ne bi zaplakalo, nije bilo grla, što ne bi zaječalo! A danas? Sve se okrenulo! Ili se u crkvama onim uopće ne propovijeda ili ako se što govori. to biva jezikom narodu našem stranim, nerazumljivim. Nikakvo čudo: dobri su stari svećenici ili protjerani ili pomrli, a na njihova mjesta postavljeni su tudji popovi, koji ne razumiju narod, a ni narod njih. Ako koji od tih tudjih popova natuca koju u našem jeziku, onda stvar postaje još smiješnija. U Opatiji se još svi dobro sjećaju onog smušenog talijanskog popa, koji je svoju »propovijed« na Veliki Petak ovako završio: »Pak su ga (Isusa) kalali s križa, stavili na tombu, a na tombu jednu grotu, pak su ju s i j i 1 a 1 i...« Razumije se da je svijet mjesto u plač prasnuo u smijeh. Ali to su još »rožice«, kaošto bi to oni naši ljudi rekli. Treba čuti Lovrance. kad oni počinju da priSaju o svome župniku — nekom Sicil jancu! — To su stvari »za teatar«, kako oni vele, a ne za crkvu, kojoj je jednom bio župnikom jedan — Štrk, kasniji biskup krčki i tršćanski. A što da sc tek kaže o onoj neko] »ispovjedi«, što u Puljštini ide od usta do uo iti ; Došao pop k bolesnici’. On ne zna hrvatski, a ona ne zna talijanski. U godini dana. što se nalazi u selu, pop je ipak naučio pet šest riječi u našem dijalektu, inače prekraja talijanske rifeči na našu, onako, kako mu se svidi. — Ste rubala? Ste asasinàlla? — pita bolesnicu. Ukućani, koji to slušaju, hvataju se za glavu, ali pop je negdje iz Abruca, pa takva pitanja u njegovim ustima ne zvuče kao neobična. Za ovima slijede druga pitanja, koja bolesnica dakako ne razumije. Potom će pop zapovjed Božju: Non fornicare! — pretvoriti u pitanje i unaprečac okrenut će se k bolesnici, da je pita: — A ste fornikolàla? Nesretnica mu odgovori već sva mučna i očajna: — Nisam ja. gospodine, niš k o 1 à 1 a, nego vas lepo molim i prosim, da me pustite urnret va mire Božjem. U prvih mal; ovo izgleda kao neka žalosna šala. ali nije. Treba zaći u ona naša istarska sela, kojima, je zulum nametnuo slične popove, pa da se vidi i čuje, što nije ni Bogu na čast, ni duši — za spas. ISTARSKA POLJOPRIVREDA NA RUBU PROPASTI Pula, aprila 1933. — U Puli je 27marta održana glavna skupština istarskog fašističkog zadružnog saveza: »Cassa Centrale delle Casse Rurale«. Na toj su skupštini izneseni izvještaji o stanju Cassa Centrale, a isto tako i o prilikama u istarskoj poljoprivredi općenito. Iz tih izvještaja, koji su službene naravi i ublaženi, doznaje se ipak sasvim jasno, da je stanje zadru-garstva u Istri očajno. A i ‘općenito su očajne prilike našeg sela. Tajnik Cassa Rurale dr. Segnan rekao je na primjer, da je 1926 godine ukupan prihod istarske poljoprivrede imao vrijednost od 180 milijuna lira, a godine 1932 čitav prihod vrijedio tek 75 milijuna lira. ' Dosta je da se ove dvije cifre uzmu u obzir, pa da se vidi, kako u Istri sve ide naglo u punu propast. — Iz izvještaja dra. Segnana vidjelo se osim toga, da su seljački dugovi užasno porasli, da seljak ne može da plaća ni dugove ni poreze, da sela rapidno propadaju. Seljački dugovi u Istri iznosili su 1932 godine 10S milijuna lira. Broj dužnika je 10.964. Od toga su dugovi većinom veliki. 698 seljaka dugovalo je od 100—2000 lira, 3376 seljaka dugovalo je od 2000—5000 hra, a 6899 seljaka od 5000 lira na više. Samo za pokriće svojih finansijskih oba- veza, za poreze, amortizaciju hipotekarnih dugova, kamate i dugove kod trgovaca inorali su istarski seljaci platiti godine 1932 ukupno 46 milijuna lira! Kako su mogli da žive s onim, što im je ostalo? Da u Istri vlada glad, matematski je, dakle, dokazano. Pa ipak je »Corriere Istriano« donio nad izvještajem o toj skupštini Cassa Rurale« veliki naslov, u kojem kaže, da Istra pod fašizmom koraca živim koracima na~ pred. OSAM TALIJANSKIH FAMILIJA IZ VENETA doselilo se na kolonizacijski teren kod Alture Pula, aprila 1933. — Kako javlja puljski »Corriere Istriano« od 1 aprila, u koloniju za naseljivanje bivših ratnih boraca kod Alture doselilo se osam familija iz Veneta. Dobili su kuće i zemlju, koje je 1 onako u Istri premalo. Njihova je zadaća, da uz Alturu stvore posebno čisto talijansko selo. To je sve u skladu s programom fašističke asimilacije. Ti su kolonisti dočekani veoma svečano. A par dana prije na skupštine »Cassa Centrale« u Puli javno je rečeno, da je istarski seljak gladan kruha. CRKVA I FAŠIZAM BISKUP, KOJI SE DIVI MUSSOLINIJU Trst, aprila 1933. U Forliju, rodnom mjestu g. Mussolnija, izvršeno je ustoličenje novog biskupa monsignora Giuseppea Rolla. Po odredbama Konkordata biskup Rolla je položio zakletvu na vjernost kralju italije. Tom prilikom on je održao govor u kome je izmeđiu ostalog rekao: — Polažem ovu zakletvu sa osjećajem dubokog poštovanja i odanosti prama kralju. lime dostojanstveno, uvjerljivo i savjesno manifestujem svoju ljubav prema otadžbini koja je personifikovana u licu njenog suverena. Ljubav prema otadžbini nije samo dužnost, nego i odluka koju smo od Krista primili. Svoju ljubav prema otadžbini ispoljavat ću širenjem i jačanjem moralnih i religioznih osjećanja. U ovom svečanom momentu izražavam duboko poštovanje i odanost pretsjedniku vlade Mussoliniju koji kao genijalni narodni vodja svoje napore i svoj veliki i svijetli um posvećuje napretku i harmoničnom razvoju svih zdravih i plemenitih snaga naše otadžbine. BISKUPSKI ADMINISTRATOR SIROTTI MOLI ZA ONE ZEMLJE. GDJE JE SPASITELJ NAJVIŠE VRIJEDJAN Gorica, aprila 1933. — Na prvi petak Svete Godine, dne 6 aprila, u čitavoj Italiji bile su naredjene molitve u čast »Sve-te ure«. 1 administrator goričke nadbiskupije Sirotti razaslao je župnicima okružnicu, u kojoj govori o tim molitvama. On je medjutim istaknuo, da se u njegovoj nadbiskupiji mora naročito moliti »za one zemlje, gdje je ljubljeni naš Spasitelj najviše vrijedjan.« Možemo da mislimo, kamo je Sirotti ciljao, kad je ovo istaknuo. Ali u tom momentu sigurno nije pomislio da je i u Julijsko] Krajini Spasitelj teško vrijedjan. I baš Sirotti i njegovi, svojim postupkom s našim narodom, najviše vrijedjaju Spasitelja! KRIZA FAŠIZMA V JULIJSKI KRAJINI KOM1SARIJAT PRI POSTOJNSKEM FAŠIU T r s t, aprila 1933. V Postojni se ie vršilo zborovanje fašistične stranke. Zborovali so v baiilskem domu. Poleg drugih fašističnih veljakov iz Trsta in s Krasa je bil prisojen tudi pokrajinski tajnik dr. Perusino (nekdaj Perušič). Postojnski tajnik fašistične stranke Zanoni. ki je obenem podeštat v Postojni in vrši tudi druge funkcije pri faši-stčnih organizacijah, je poročal o položaju v stranki. Ob zaključku svojega govora pa je nenadoma podal ostavko na mesto tajnika postojnskega fašija. Med zborovalci je njegova ostavka na to funkcijo, ki jo je opravljal štir leta in pol, izzvala splošno začudenje, tako da je izgledalo, da niso bili poučeni, kaj se dogaja za kulisami postojn-skib fašističnih organizacij. Vsekakor pa je moralo biti pokrajinsko vodstvo stranke dobro poučeno o položaju v Postojni in na Pivki sploh. Bilo je že vnaprej določeno, ds bo pri vodstvu fašistične organizacije v Postojni uveden izreden komisarijat znani fašistični centurion Grazioli pa imenovan zž komisarja. Ko je dr. Perusino v svojem govoru izjavil, da sprejme Zanonijevo ostav-ko in da imenuje Graziolija za komisarja so zborovalci Zanoniju priredili ovacije medtem ko so imenovanje Graziolija spre-jeli z neprikrito hladnostjo in nezadovolj-stom. Vprašanje, zakaj je Zanoni odstopil, bržkone ne bo tako kmalu rešeno. Njegovemu izgovoru, da ima preveč posla že pn sami upravi postojnske občine, ni nihče od. krito venel. Vsakdo namreč ve, da se mu v nobenem primeru ni izplačalo odstopiti od tako sipinega mesta, kakor ie tajništvo fašistične stranke v Postojn* FAŠIZEM TERORIZIRA Rihemberk, dne 3. aprila. Naši kraji postajajo čim dalje bolj pusti, prazni in žalostni — pomlad brez pomladi. Revščina pritiska. Ljudje so se porazgubili, doma so ostali skoro sami starci in otroci Z vinsko kupčijo ne moremo nikamor, ker nas še vedno ovira stper že razveljavljeni zakon, s katerim je bilo zabranjeno točenje vina pod 9% alkohola. Lansko leto je bilo namreč vino izredno šibko radi elementarnih neprilik. Davke pa izterjujejo kljub temu z največjo brezobzirnostjo, tako da poje boben dan za dnevom svojo žalostno pesem. Živila so pretirano draga in še te je mogoče dobiti samo protj gotovini. Prišli so nad nas časi, kakršnih še ne pomni slovenska zgodovina. Postali smo otožni, zaprti sami va se in stiskamo pesti. Mnogo naših ljudi jc šlo pred leti v Južno Ameriko, nekaj časa so se počutili prilično dobro, sedaj pa prihajajo od tam obupna pisma, radi bi se vrnili, a nimajo denarja Konsumna zadruga v Batujah je šla v konkurz, njena pasiva znašajo 100.000.— Lit. Kaj pomeni to za zavod, ki ima 90 članov. si ni težko predstavljati. Tako padajo zadnji stebri našega zadružništva. Živimo v splošni zmedenosti, ne vemo kaj se godi doma, ne v tujini, brez časopisov m knjig, prebiramo vse kar dobimo v roke. pa če je še tako malo vredno. Naši »prijatelji« pa nam natvozajo vsemogoče laži: da je v Jugoslaviji revolucija, vsi duhovni so zaprti, cela država je preplavile- -- ARETACIJA V BAZOVICI. Bazovica pri Trstu, aprila 1933. — Pred par dnevi so karabinjerji v Bazovici aretirali Ivana Marca, posestnikovega sina p. d. »pri Filipovih«. Kaj je vzrok aretaciji ne ve nihče in vsem se zdi čudno z ozirom na to, da je Marc vseskozi miren in resen fant. Nahaja se v tržaških zaporih. Bazovci, ki so slišali smrtonosne strele 6. sept. 1930. pač dobro vedo, da so sedanji časi hujši kot so bili oni v Benatkah za časa »bocca di leone«. — (rob) PRED SODIŠČE ZARADI PREDVOJAŠ-KIH TEČAJEV Pred tednom dni so se skoraj po vsej deželi zaključili prcdvojaški tečaji. Povsod so se priredile zaključne vaje. defileji in parade, ki so se jih udeležili razni višji častniki fašistične milice in vojske. Predvo-jaški tečaj v Gorici, ki ga je absolviralo okrog 650 fantov, se je zaključil s pohodom po mestu in z defilejem na vcžbališču. Navzoč je bil tudi fašistični general Bocchio, ki je imel ob tej priliki borben govor, v katerem je poveličeval Mussolinija in poudarjal, da se bo moral fašizem v še večji meri posvetiti vojaški vzgoji ljudstva, da se usposobi za veliko borbo, ki še čaka sicer obnovljeno Italijo za dosego njenih nadaljnjih ciljev. Pred kratkim smo poločali. da $) le izmislil fašizem nova sredstva, da bi nadlegoval naše ljudi. Od kar velja v Italiji zakon o obveznosti predvojaških vaj, so v veljavi tudi zakonske sankcije proti onim.. ki se tečajev ne udeležijo ali pa jih zanemarjajo. Drugod po Italiji se te sankcije ne izvajajo rigorozno, v Julijski Krajini pa se zlasti Slovenci in Hrvatje toliko bolj pogosto postavljajo pred sodišča in strogo kaznujejo. Pred sodiščem v Ajdovščini je bilo zaradi tega pred nekaj dnevi 22 slovenskih posestnikov iz Rihemberka. Št. Vida nad Vipavo, iz Lokavice in drugih krajev v območju sodišča katerih sinovi niso redno zahajali k predvojaškim vajam, obsojenih na denarne globe po 50 lir. OSUDE NAŠIH SUNARODNJAKA NA RIJECI. Rijeka, aprila 1933. — Na riječkom sudu izrečeno je jučer nekoliko oštrih kazni zbog pokušaja bijega preko granice iz RIJEČKA LUKA I „ŽITNA BITKA" na s komunizmom in da je na celem svetu razen v Italiji skrajno slabo. Zadnji čas se ie raznesla novica, da dobimo v goriško nadškofijo 150 laških duhovnov. Torej ni dovolj da so pregnali naše redovnike iz Kostanjevice, Sv. Gore, Gorice in Sv. Križa? Ni dosti da so položili svoje umazane roke na škofa Mahniča, škofa Karlina, nadškofa Sedeja in vlačili naše župnike po vseh mogočih zaporih med navadnimi zločinci, ampak se mora spraviti zadnjega župnika pod nadzorstvo. J Mj pa naj te ljudi še redimo. Kar niso zmogli otroški vrtci, črne srajce, dopolavoristi, vsi pritepenci in ves drž. aparat, naj pa napravijo takozvani »božji namest niki«. Neko posebno kasto ljudi tvorijo pri nas: učitelji, podestatie, karabinerji, obč tajniki In podobno. O teh ljudi znajo že naši otroci mnogo povedati, še več pa tr govci, kjer kupujejo na upanje in nič ne plačajo, ko se jim kljub največji nevarnosti odpove kredit, jih oblasti prestavijo, da jim tako omogočijo še nadalje razsipno življenje na račun sestradanega ljudstva. To je potrdil tudi vsevedni »Piccolo«, ki je zagnal svoj veliki jok, da asimilacija ne uspeva, ker vlada pošilja na Primorsko same najslabše ljudi, katere domačini sovražijo. jih prezirajo in se jim posmehujejo. Skrajni čas bi že bil, da zgrade v Trnovskem gozdu oni azil za tuberkulozne in vanj zapro vse Sottosantije, da ne bodo več našim otrokom pljuvali v usta. (Rob) Italije u Jugoslaviju. Tako je Marija Peruško zbog pokušaja bijega u Jugoslaviju osudjena na 3 mjeseca strogog zatvora i 8000 dinara globe Marija Flego iz Poreča i Matko Lokosenja kažnjeni su svaki na 3 mjeseca zatvora i-8000 dinara globe, a Rudolf Miandrušić iz Pazina na 3 mjeseca zatvora i 8400 dinara globe. Osim toga izrečeno je nekoliko vrlo oštrih kazni protiv mljekarica iz Jugoslavije, koje se stalno maltretiraju i progone na Rijeci. Tako su osudjene Lučić Josipa. Kukuljan Franjica, Valič Dragica, Katić Jelisava, Gilsas Danica, Zaretić Olga. Jardas Jelena, Ban Celestina i Ivanka Zaharija svaka na 1200 dinara globe, a Plečić Ana na 2400 dinara globe. Sve spomenute mljekarice su djelomično iz Grobinštine, a djelomično iz Kasta vštine. IZPRED FAŠISTIČNEGA TRIBUNALA Trst, aprila 1933. Pred fašističnim tribunalom sta se te dni vršili dve razpravi proti protifašistom. V Milje pri Trstu pristojni Postogna je bil obsojen na 7 let ječe ker je hotel ustanoviti protifašistično organizacijo. Drugi obtoženec, neki Montanelli iz Empolja, je dobil 3 leta in 3 mesece ječe zaradi protifašističnega rovarenja. Obema obsojencema so bili po zadnji amnestiji spregledana 3 leta kazni. MARKO BUNIČIĆ VRATIO SE IZ KON-FINACIJE Cres, aprila 1933. — Marko Buničič, poznati naš seljak iz Cresa, koji je u svoje vrijeme bio konfiniran na samotne otoke, vratio se nedavno iž konfinacije. TERORIZEM NA KRASU. Tomaj na Krasu aprila 1933. — Pretečeno nedeljo so domači fantje priredili ples. Na ples so prišli tudi fašisti s svo- Dobročudni Fiinnan pokazuje engleskom turisti rezultate »žitne bitke* po riječkim gatovima ... KARAKTERISTIČNA APRILSKA ŠALA RIJEČKE „VEDETTE" Rijeka, aprila 1933. — Kao i mnogi drugi listovi u svijetu, tako je i riječka »Vedetta d’Italia« htjela za 1 aprila, da povuče za nos svoje čitatelje. U svom broju od prvog aprila javila je, da će toga dana doći u riječku luku jedan veći kalnih brodića ne dolaze u tu nekad sjajni luku velike ladje, ova je vijest djelovala kao senzacija i doista u luku je nagrnulo mnogo svijeta, da čeka brod. Ovakva aprilska šala u svoje vrijeme nije bila moguća! Vrlo karakteristično za prilike, u ko* brod! I kako već odavna osim malih Jo- jima se Rijeka i Riječani danas nalaze! NAŠI LJUDJE NE ODBIJAJO POTNEGA LISTA ZA JUGOSLAVIJO Reka, v marcu 1933 Če se zameriš gospodi, ki sedi v občinskem uradu ali pa karibinerjem ah pa kakšnemu drugemu pritepencu. potem zaman trkaš na ta ali ona vrata kot tudi tvoji sorodniki, prijatelji in znanci. Tako je še v jeseni hotela neka stara ženica obiskati svoje otroke, ki so že več let naseljem v Jugoslaviji. Obrnila se je s prošnjo, da ji uredi vse. kar je potrebno za potni' list. na uradnico — domačinko, nameščeno v občinski pisarni. Ta jo je surovo odslovila. Starka je vsa žalostna in preptičana. da ne bo prejela potnega lista, odšla domov. Čez nekaj dni pa ji sovaščan-ka pove. da je dobila potni list in pojde v kratkem na obisk v Jugoslavijo. Ponovno se je zglasila, na obč. uradu z isto prošnjo jim znanim namenom, da bi naše ljudi iz- Prvl^ 'n ponovno je bila odslovljena, zvali. Prišlo je do prerekanja. Ko so naši Tretjič )e. Pa zahtevala od uradnice, da ji fantje hoteli kulturonosne divjake pomiriti, so ti začeli dokazovati s palicami. Pri tej priliki, pa sa jo dobro izkupila dva domača fanti in sicer Ivan Obersnel in Stanislav Ravbar, ki sta bila sicer popolnoma trezna, sta se vedla dostojno in nista dala za napad nobenega povoda. Naši ljudje so vseh teh razmer do duše isti in danes šele prav razumejo kaj se to pravi civilizacija in kultura«. — (rob). ITALIJA SE SPREMA NA RAT ! VOJAŠTVO V TRSTU DOBILO NOVO OPREMO. Trst aprila 1933 — Vsi trije pešpolki 12. 151 in 152, ki so nastanjeni v vojašnicah na Via Rossetti (Rocol) so dobili popolnoma nove puške m bajonete. Četam so nja, se sliši, da nameravajo naskočiti Dalmacijo 24. maja, to je na obletnico vojne napovedi Italiji. — (rob). CESTA TRST—REKA STANE 18 MILIJONOV LIR. Cestni inženjerji so ponosni na ob- nuuiuina nove pusne in od.io.icie. '-eiam so novljeno ^3^ iz Xrsta na Rek ki , ^ K: ££ ££ kom dodeljenih nekaj novih topov za pe- »cS starldom ie Idaf M? m in i™ ,„ap^I,ai)-.^n0V1,i S° koli,ko nižia Prejšnje. Med Pasjakom Pri nas govori^ vse vprek samo o bli- skl viadukt prek železničke proge. Ce- sta sfcaja jjQgjgj okroglo 18 milijonov lir. Izkopalo se je 20.000 m3 trdega kraš-kega terena; delavskih dnin je bilo okroglo 230.000. Vsa cesta je asfaltirana. Vprašanje je seveda, ali se bo cesta izplačala. V kolikor ima gospodarski namen, bi morala povezati Trst in Reko v eno samo ogromno luko na naj-severniji točki Jadrana. Ne Trstu ne Reki ne bo dosti pomagala, ker sta obe pristanišči še preobsežni za sedanji promet. Cesta ima v prvi vrsti drugi namen, ki je razviden iz dejstva, da pelje naravnost na mejo. žajoči se vojni. Govori kmet, ki živi pod težkim vtisom, ki ga napravljajo nanj obširne obmejne vojaške naprave in utrdbe in govori meščan, ki vidi v vojni žalibog edino rešitev iz obupnih gospodarskih razmer. Posebno z ozirom na dobavo nove opreme in orožja tržaškem vojaštvu se širijo po mestu vesti, da se v Furlaniji, bržkone v Ronkih. vadijo »Dalmatinci« in sicer se vadijo uporabljati najrazličnejše orožje, ker bodo oni tisti ki bodo tvorili jedro napadalnih oddelkov pri zavzetju Dalmacije. Po govoricah, ki med ljudstvom širijo in ki tvorilo predmet vsakdanjega razpravlja- pove vsaj vzroK, radi katerega ne dobi potnega lista. Odgovora ni prejela; ojunačila se. je, in izjavila uradnici, da se bo obrnila na podeštata. Zadela je na pravo! Po dolgem sprašavanju ji je nevedla kaj vse naj si preskrbi in potem bo lahko vložila tozadevno prošnjo. Ko je prosilka odhajala, ji ie uradnica tudi povedala, zakaj je bilo njej nemogoče vložiti prošnjo za potni list. Naj navedemo interesanten vzrok : Nekaj mesecev predno se ie stara ženica zglasila na obč. uradu, je njena kčer-ka vložila prošnjo za potni list z vsemj prilogami in denarjem. Ko je pa predolgo ča-. kala. se je obrnila na reško kvesturo, kjer so ji izjavili, da niso še prejeli tozadevne prošnje. Ko so jo vprašali kdaj je vložila prošnjo, kaj ie priložila in koliko denarja je plačala, je ta, nič hudega sluteč, navedla vse. tako kot je bilo. Uradnik jo ie opozoril, da je izročila uradnici 20 lit preveč, ter da naj jo terja. Res. zahtevala je od obč. uradnice, da ji vrne preveč vplačani zriesek. Užaljena uradnica, se je vsled navedenega vzroka kasneje maščevala nad materjo. Jako gospodarijo po občinskih pisarnah. Vsak je svoj gospodar, vsak svoi gospod in iz našega kmeta pa zvija in molze kar hoče in kolikor mu je prav! (Agis). TEŠKA KRIZA ISTARSKOG FAŠIZMA Pula, aprila 1933. — U vezi s ozbiljnom krizom, koju proživljava fašizam u Istri, 0 kojoj je već bilo govora u našem listu »Istra« — javljamo vam, da je sad poslije šefa policije Carusija, premješten i podšef, vicequestore dr. Defrance-sch.i- Pn ie bačen u Veronu. — Osim toga došlo je do novih velikih promjena u raznim ojjćinama, pa je tako premješten: podestat Fusco iz Grožnjana, Paolo de Fetris imenovan je tajnikom općine u Ma" režigama, I injanski općinski tajnik Pao-luzzi bačen je u staru Italiju, a isto tako • Brako iz Plomina. Buzetski općinski tajnik RigareJIa stavljen je na raspoloženje. U Buzetu će voditi tajnički poslove do novog imenovanja .pazinski tajnik Colombo (Golob!). U Tinjan je poslan za tajnika Antonio Bernardon. OTKRIVENA ANTIFAŠISTIČKA ORGANIZACIJA U BARIJU f r s t, aprila 1933. — Prema izvještajima iz Barija, tamošnje policijske vlasti ušle su u trag jednoj antifašističkoj organizaciji. Izvršena su mnogobrojna hapšenja. Medju uhapšenima je i bivši socijalistički kandidat za poslanika Gaetano Morgese, kao i svi oni s kojima se Morgese družio i održavao sastanke. _Prilikom pretresa policija je pronašla sovjetske ambleme, čekić i srp. a zatim razne brošure i spisko- ve. Ovaj je materija! pronadjen u jednom od lokala gdje su se oni sastajali Lokal se nalazio na periferiji Barija, zvanoj Karasi-Morgese je ranije bio konfiniran na pet godina, ali poslije godinu dar.a bilo mu je dopušteno da se vrati u Bari Saznaje se-• *je, or£amzacija, na čijem jc ćelu bio Morgese, radila na tome da se kod radničkog svijeta stvori pokret protiv današnjeg stanja u Italiji. IZDAJICE IN DENUNCIJANTI Tomaj, aprila 1933. — Naš bivši župan Vran Jože, se je tudi prodal za Iš-karjotove srebrnike. On ovaja brez razlike vse one naše ljudi, ki so ostali zvesti svoji zemlji in svojemu jeziku. Zadostuje nepremišljena ali neprevidna besedica našega kmeta in Jože Vran, ki je že zdavnaj zatajil svojo kri. denuncira pri obmejni miliciji. da preskrbi našim ljudem ječo ali pa iih vsaj šikanira. žalibog živi taka propalica tudi v Krep-Han. To je kavalir Kompare Teodob podeštat in tajnik fašja v Tomaju in predsednik uprave kraškega vodovoda. Tudi ta je zatajil svojo slovensko mater in gl®' da na to kako bi našim ljudem škodoval-Na svojem zadnjem fašističnem shodu le povedal povabljenim slovenskim duhovnikom, da si je stavil nalogo čimprej odpra' viti iz cerkve slovensko besedo! — (rob); KUCEDOMACICE! Sva sredstva za njegu stana kadFORGAČA,Masarykova 18 PRIMORSKA AKADEMSKA OMLADINA IV. REDNI OBČNI ZBOR KLUBA JUGOSLOVANSKIH PRIMORSKIH AKADEMIKOV V Ljubljani 28 marca 1933'Svojo zvestobo do trpečih bratov in sester. V petek, dne 24 t. m. je polagal odbor ■ Dr}!fa. v^ia propaganda, ki jo je klub iz-K. J. P. A. izvoljen 7 nov. m. L članstvu ? vrs,I,J^o!)lla .. . ... . .. račune o svojem delu v preteklem zimskem J . izdaja znamkic »JirUjska Krajina«, semestru. Občni zbor je otvoril tov. preds [K^b izdal 50.000 propagandnih kolkov Bidovec ob pol 9. zvečer v novih klu-*z našim ozemljem. Prvi nam starešine SKJ bovih prostorih na Tyrsevi 31. Po pozdravu ' s‘ tngelbert Gang! nam je šel pri tem zelo predsedniku starešinske družine tov. dru na roko an je celo lastnoročno priporočil Robertu H1 a v a t y-u, je prečital takoj na- na našl okrožnici vsem Sokolskim društ-to svoje predsedniško poročilo. V glavnem vom odkup kolkov. Zato je ne mala nje-je pojasneval. zakaj ni odbor izpolnil one S°va zasluga, da je’ moge danes klub zno-naloge. katero je članstvo od njega priča- va izdati novih 50.000 kolkov, ker smo pr-kovalo. Klub je bil zopet skoraj ves čas v0 izdajo popolnoma razposlali. Osnutek brez prepotrebnega lokala. Druga največja za drugo izdajo je napravil tov. tehnik ovira našemu delovanju pa je bilo razbur- Lavrenčič Rudi. Zanimiva je ugotovitev kano življenje na univerzi. V notranjem da So se najbolj odzvala poleg obmejnih klubovem delovanju pa se je odbor omejil Sokolskih društev ona v naši Dalmaciji, na Par sestankov, na statistiko, intervencije Vte' se kje narod najbolj razume nacional-za takse in šolnino za hrano in stanovanje. no propagando! dalje tudi na preskrbo hrane in denarne J Na dan Rapalla je odbor organiziral podpore iz lastnih ter drugih virov. odpoved vseh prireditev, kinopredstav, Važnješe za preteklo zimsko dobo pa f in godb P? ,^?e,V kavarnah, so vsekakor zunanje akcije kluba. Ì 5a,.ne. saP30„.Y Ljubljani, tem več tudi v Bile so deloma pridobitne a večinoma pro-1 ^e*,u 'n ^ar.’boru srno. Posredovali, da so pagandnega in ideološkega značaja. S temi se nekatere hi upne prireditve odpovedale, si je klub pridobil ime in pozicijo, ki mu grei^ burnih dnu. ki so nastopih radi ne-na univerzi, v emigrantski zaiadmei in v[s«2nib kamenitih trogirskih levov je naš javnosti. Iklub napravil tudi vse potrebno, da se je ,, . .. ... , , , . . , t vršilo protesno zboranje na univerzi. Isto- Kot »zunanji ministar« kluba je poročal johno štejemo tudi prihod bratov Koroščev, podpredsednik tov. Valentinčič. K. _J. katere je naš klub sprejel v velikem šte-P._ A. kot akademska organizacija se je ude- v|ju na k0i0(jV0ru ,jn prisostvovali smo lezeval tudi akademske politike na univerzi, tudi njih0vemu koncertu v Unionu. Pred kjer pa nismo zavzemali stališča s pol.tič- temi svetovno važnimj d dkj ^ bj, pega, ampak zgoh iz strokovnega stališča. neki dr j nas ne dostj manfsi Jt0 je Irdno smo pa stali na braniku z vsemi osta- i,:]- j , jv limi za neokrnjenost Aleksandrove univer-. f,, , , ze, ker smatramo, da je prav univerza v j »prijateljske« tekme ASK Primorja v Ljubljani velikega pomena kot kulturno ža- ! Jrstu 8 fasisth rišče tik ob meji, bodisi za nas Slovence v Pri tem so izšli proti ASK Primorju leta-Jugoslaviji, še tem bolj pa za naše brate ob ki, katere je sprejela vsa nacionalna jav-Sočl in Dravi. Naša univerza mora biti tudi nost z zadovoljstvom na znanje. Za naše za vse Slovence, ki živijo v Italiji, Avstriji odločno postopanje v tem vprašanju smo in Madžarski velika privlačna sila ter luč dobivali dnevno priznalna pisma, izmed v ljuti borbi za narodni obstoj. Nadaljevalo katerih so najbolj onembe vredna od se sodelovanje z bratskimi emigrantskimi ! »Istre«—Novi Sad, Sk Istra—Novi Sad ter akcijami, s katerimi stojimo neomajno za »Istre« iz Zagreba. Postopanje ASK Pri-človečanske pravice našega naroda in s‘morja je tudi ostro obsodil Klub Koroških katerimi korakamo skupno proti cilju. Ne- Slovencev v Ljubljani, Mariboru, Celju; prestano so prihajala na naš klub pisma, kjer so nas prosili naj jim oskrbimo predavanja in predavatelje. Mi smo tem prošnjam ugodili in pripravili 26 predavanj. Prevaljah, Trbovljah in Beogradu. Vsem tem lepim uspehom pa je prišel po več kot dvomesečnem odmoru glas, ki nas napada, da smo izdali letak anonimno! Kje je anonimnost? Letak so •izdali člani klu- dobiUdbetežinm “pebe'^Predavaìi so^med ^ državnem tožilstvu.1 Tam so tudi imena drugimi: kol. Hrovatin, Ferjančič. Figar, podpisnikov. Kdo se torej skriva. Najnovejši uspeh, katerega žanje klub pa je velika knjižna akcija, katera je prinesla do sedaj že nad 20.000 knjig za Slovence v tudjini... Tov. Laharnar je kot referent za Valentinčič, Kramer in Uršič. Iz skrbno in vzorno sestavljenega tajniškega poročila. ■. ki ga je podal tov. M r m o 1 j a posnemam le ] v glavnem nekatere važne in lepe uspehe." . . . , . Uvodoma se je zahvalil vsem. ki so pripo- klubove prireditve poročal v glavnem mogli v minuli poslovi« dobi k zadovoljive- . ° H- družabnem večeru, mu rezultatu, posebej se Je zahvalil ured-’ Izraz‘1 je zahvalo vsem gospem gg. stare-jiištvu »Slovenca« in »Pohoda«, ki' šm, ki so nam pomagale pri celotni orga-sta redno dajala brezlačno naše notice. Tov. nizafiij druž- večera, tajnik je povdarjal, da ne bi smelo biti čašo- . Nad vse vestni m agilni tov. L a v r e n-pisa v Jugoslaviji, ki ne bi podpiral naše cič je kot emigrantske težnje. V upravnem oziru je bilo delovanje kluba dokaj živahno. Imeli smo 22 sej, na katerih so se rešavale vse klubove zadeve. Sestankov je bilo spričo razburkanih univ. razmer razumljivo malo. Na vseh pa so predavali samo aktivni Člani kluba in sicer: Valentinčič o Rapallu, Bufo n D.: Kultura kot glavni faktor za obstanek naroda, znova Valentinčič: Položaj cerkve v Julijski Krajini in odstop nadškofa Sedeja, ob kateri priliki smo tudi zglasovali protestno resolucijo ter jo poleg Vatikanu odposlali tudi ostalim merodajnim činiteljem; Božič Lado o gospodarskem razvoju v Julijski Krajini in o gospodarskem propadu v Julijski Krajini, na zadnjem sestanku pa smo obravnavali izključno klubove zadeve — Poročal Je tudi o porastu članstva, ki ga je dosegel odbor. Vendar pa so nezdrave razmere na univerzi krive, da v klubu ni toliko primorskega dijaštva, kot bi ga bilo želeti. Kljub temu. da je naš program emigrantsko-iredentističen in da smo se tega programa dosledno držali moramo obžalovati, da je v našem klubu odstotek tkzv. katoliškega študentstva minimalen. Različna prepričanja so se v klubu omilila in vedno smo bili ter smo še danes za politiko skupnega dela samo zato, da bi se moglo vršiti čim složnješe delo za nase svete, nadstrankarske ideale. Prešel je nato k glavnim uspehom odbora. Živa manifestacija in sijajna propaganda, ki jo je klub izvedel, je bil »Primorski večer« v ljubljanskem radiju. Iz vseh strani smo dobivali priznanja, dobili pa se je tudi kako društvo, ki je izjavljalo, da ni bil večer na oni višini, na kateri bi moral biti. Vendar pa vsakdo, ki pozna prilike v katerih se je večer vršil, si bo znal razlagati zakaj ni bilo drugače in boljše. Poleg notranjih meprilik, smo imeli še »zunanje«. Neki sosedini državi ni šel »Primorski večer« v račun! Zato so motili skoro ves program, zlasti govore. Med samim izvajanjem je klical radio-studio celo telefon iz Bohinjske Bistrice, kjer so javljali vodstvu postaje, da je vsako poslušanje programa izključeno. Sitnosti radio oddaje je imela čelu sama Radio-Ljubljana. Kljub vsem tem zaprekam pa se je večer vršil v redu. Sokolska društva so napolnila po vsej naši Jugoslaviji svoje telovadnice s članstvom, ki je ob zvočnikih v duhu bilo z našimi pod Italijo. Isto so storila mnoge naše emigrantske organizacije. Sokol v Hrastniku pa je celo svojo telovadnico okrasil z zastavami in zelenjem blagajnik poročal z največjim zadovoljstvom o materialnem uspehu kluba. Po poročilih se je razvila živahna debata v katero so posegli mnogi tovariši, na kr.r je podal revizorsko poročilo tov. Z. Bačič ter je predlagal razrešnico odboru posebej s pohvalo tov. Mrmolji in Lavrenčiču. Pri samostojnih predlogih je važen predlog tov. Laha Z. glede ustanovitve tako potrebne knjižnice. Pri volitvah je bil izvoljen za predsednika tov. Černigoj, v ostali odbor: Koršič, Mrmolja, Lavrenčič, Benso va, Kodrič, Lah Z., Bufon D., Novak: revizorjem pa so bili Izvoljeni tov. Z. Bačič, Bidovec in Velentinčič. Pri slučajnostih se je najprej oglasil k besedi tov. predsednik starešinske družine kluba g. dr. H 1 a v a t y, ki je pohvalil delo odbora in želel novemu odboru čimveč uspehov. V imenu »T a b o r a« je pozdravila tov. Lenarjeva. Res lepo uspeli občni zbor je bil zaključen pozno v noč. Prisustvovalo pa Je do sedaj rekordno število članstva. O današnji akademski mladini se dajejo želo slabe ocene. Običajno sc govori, da je ona brez idealov, kateri naj bi povezali vse mladinske moči za obči narodni blagor. Potem, da je tudi v moralnem propadanju, da želi samo zadovoljiti svoje osebne interese v nastali težki borbi za obstanek in da v tem smotru ne izbira sredstev, da pride do lažjega in večjega uspeha. Mi, primorski akademiki, moramo vse te ocene kljub vsem pomislekom vzeti na znanje in razmišljati. Kakšni smo? Ah smo stvarno zašli v stranpot itr gremo sedaj bližnji bodočnosti v propast, ali smo šli po pravi poti, katera nas bo povedla do naših idealov, tako, da nas bo naša bodočnost našla pripravljene in močne, da prev-, zamemo težke naloge in da privedemo našo domovino v boljšo usodo. Mi nismo mladina brez Idealov! Naš ideal je velik in vzvišen. Nočemo pustiti. a tudi ne priznavamo, da bi se našla med nami kaka izmjena, ki bi težila za tem, da zadovolji samo svoje osobne ambicije. Zato naj se vsak prim. akademik zaveda, da na občnem narodnem polju ni Iskati koristi pofidinca, nego samo vse skupnosti — naroda. Zato kdor, želi, da v delu za narod, žanje lavorike ali koristi ta naj ne hodi v našo sredo! Nam so potrebni iskreni delavci, kateri so ob vsaki priliki pripravljeni dati za našo sveto stvar vse svoje razpoložljive moči brez ozira, kako bomo prišli do uspehov, ali po trnje vi poti ali po poti slave. Novi odbor bo čakala velika naloga. Brez ozira na politična prepričanja bodo morali posamezniki sprejeti enake težave. Primorska mladina je doižna, da svojo vrednost dokaže z deli in izvrši velike naloge, da svoje prijetelje uverimo, da smo sposobni, polni idealov in vedno pripravljeni, da nesebično delamo za naš narod v Julijski Krajini! (s. I.) ISTARSKI AKADEMSKI KLUB U ZAGREBU U PROŠLOM SEMESTRU SVOGA RADA — GLAVNA SKUPŠTINA ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA — NOVI ODBOR Redovita semestralna glavna skupština Istarskog akademskog kluba održana je u subotu 1 aprila. Skupštinu je otvorio pretsjednik kluba Srećko Dobri-la .U svom pozdravnom govoru pokazao je na neke važnije momente u životu kluba, istakao važnost kluba koju on ima u našem emigrantskom životu kao žarište mlađe istarske Inteligencije, te dao neke perspektive za rad u idućem semestru. Iza toga poslan je sa skupštine brzojavni pozdrav pretsjedniku Saveza dru I. M. Coku. brovnika obratilo na akademski klub da mu pošalje jedan primjerak drame za prikazivanje. Isto tako tražila je i Jadranska straža iz Siska jedan primjerak drame, a Jadranska straža u Bjelovaru vodila je pregovore s klubom o izvedbi drame u Bjelovaru. Međutim zbog tehničkih poteškoća izvedba u Bjelovaru i u Sisku je izostala. Veza kluba sa drugim društvima — — kako akademskim, tako i emigrantskim i drugim bila je uvijek živa. Naročito se mora istaknuti pažnja »Kola U izvještajima koje su podnijeli skup- srpskih sestara« Beograd, koju ono po- stini društveni tajnik, arhivar i blagaj nik zrcali se sav rad kluba. U prvom redu u vezi sa promjenom uredbe o univerzitetskim društvima morao je Klub donekle mijenjati i društvena pravila, ispustiti iz redovitog članstva studente Ekonomsko-komercijalne visoke škole i Umjetničke akademije, te ih registrirati kao goste, ispustiti starješine kluba i izvanredne članove. S obzirom na razna politička strujanja na univerzitetu donesen je zaključak da se klub ne će miješati u takve prilike na univerzitetu, nego će svu svoju energiju koncentrirati u propagandi za našu emigrantsku stvar i u borbi za slobodu naše zemlje. Prigodom proslave desete godišnjice društva »Istre« u Zagrebu istakao se klub naročito time što su članovi kluba, diletanti, prikazivali u Narodnom kazalištu dramu »Za našu grudu« od Goričkoga. Dramu su uvježbali sami čla-članovi i davali je prije toga s velikim uspjehom u Krku i Aleksandrovu. Komad je doživio potpuni uspjeh što dokazuje dvaput rasprodana kuća, a još više sva zagrebačka kritika koja se povoljno izrazila o izvedbi i pohvalila nastojanje istarskih akademičara. To je bila ujedno i najjača afirmacija Istarskog akademskog kluba u Zagrebu. Koliko su koristili akademičari tim nastupom emigrantskoj stvari pokazuje najbolje interes nekih društava iz provincije za ovu ter tako ob polni dvorani dokumentiral dramu. Tako se Sokolsko društvo iz Du- svećuje istarskom akademskom klubu. Prigodom odlučnog istupa u parlamentu za vrijeme žestokih napadaja talijanske štampe na našu državu poslao je klub brzojavne pozdrave onim narodnim poslanicima i senatorima koji su se najjače založili za našu zemlju. Na članskim sastancima kluba predavali su članovi: Srećko Dobrila, O Istri sedamdesetih godina i Našoj Slozi, Bratulić »O Nacionalizmu«, g. dr. Kajin o zadrugarstvu, član Bekar o temi »Da li je naša dosadašnja propaganda bila ispravna«. Dušan Jakac govorio je u Omladinskoj sekciji »Istre« o značenju Rapalskog ugovora. Tako je i u ovom smjeru I. A. K. pokazao- dovoljnu aktivnost. Iza svih izvještaja podijeljen je starom odboru apsolutorij. U novi odbor su izabrani: pretsjednik Grakalić Ivan, cand. fil., potpret-sjednik Gržetlć Milan, cand. jur., tajnik Bratulić Vjekoslav, stud. jur., blagajnik Radetić Nikola, cand. tehn., njegov zamjenik Grakalić Josip, cand. jur.. arhivar Jurman Josip, stud. fil., odbornik Motika Ivan, stud. jur. U revizioni od-ber ušli su: Dobrila Srećko, stud. jur., Velenik Ivan, cand. vet. i Opašić Josip, cand. jur. Novi pretsjednik zahvalio je skupštini na povjerenju, pokazao na velike i teške dužnosti koje imaju istarski akademičari prema svojoj zemlji, apelirao na što intenzivniju i srdačniju saradhju svih Članova, te nakon još nekih prijedloga sa strane članstva i diskusije o njima zaključio skupštinu. “BRAN-I-BOR“ Naši rojaki v tujini se čedalje težje branijo proti tuji poplavi in se bore za svoj obstanek, to Pa toliko bolj, ker nimajo iz središča matičnega naroda skoraj nikake opore, 2e tri leta nimajo u Sloveniji obče narodne nadstrankarske ustanove, ki bi mogla pomagati v sili in potrebi najbolj za-puščnemu delu naroda. — Veliki nemški narod ima v take namene poleg znanega nam »S c li u 1 v e r e i n a« tudi še »S it d-m a r k o«, a vrhu tega ,si je ustanovil še posebno društvo v pomoč »Nemcem v tujini» (Der Deutschen itn Auslande). ki prejema od prvih dveh organizacij denarna sredstva. Prav tako imajo Italijani poleg šolske družbe »Dante Alighieri« še posebno podporno akcijo za Italijane v inozemstvu (per gii italiani all’Estero), ki dobiva od prve družbe gmotna sredstva na razpolago. Poleg teli društev pa sodeluje ves državni aparat, ki tekmuje z društvi v delu za iste cilje... Narodni naši delavci necmigranti čutijo zadnja tri leta posebno bridko svolo onemoglost v delu in skrbeh za rojake zunaj mej te države. Ali ker so potrebe čedalje večje in nujnejše, ker zahteva tudi propagandno delo zanesljive gmotne opOre, se je združilo že v avgustu petnajst narodnih delavcev v namen, da ustanove novo narodno obrambno društvo z imenom »Bran - i- bo r«, da bi pomagali braniti vse teptane in zaničevane ter boriti se za njihovo boljšo bodočnost. Ali nove naloge, ki so se pokazale v zadnjih treh letih, pa tudi zahteve novega društvenega zakona, katerim je bilo treba ugoditi, so zavlekle odobritev pravil, tako da se je vršil ustanovni občni zbor šele 23 marca t. 1. v posvetovalnici na magistratu. Povabljen ie bil samo ožji krog takih narodnih delavcev, ki so se že doslej zanimali za take vrste narodnega dela in odzvalo se je 38 udeležencev iz vseh krogov ljubljanskega mesta Namesto radi stanovskih poslov zadržanega inicijatorja g. dra Otona Papeža je zbor vodil njegov sotrud-uik g. Andrej Gabršček, ki je razložil namen in pomen tega sestanka in neobliodno potrebo novega društva »Bran-i-bor«. Vsi udeležniki so soglasno odobrili ustanovitev in so tudi potem v celoti sprejeli pravila, ki jih je banska uprava že odobrila in so jih prejeli vsi navzoči že več dni prej, S tem sklepom je bilo društvo ustanovljeno, nakar je bii soglasno izvoljen naslednji osrednji odbor: Predsednik dr. Josip K r e v 1, notar. I. podpredsednik dr. Matej Slavič, rektor, U. podpredsednik Andrej Gabršček, novinar, tajnik Vladimir Saksida, uradnik, blagajnik Stane Vidmar, tovarnar. Odbornici: Dr. Janko Brejc, odvetnik, dr. Julij Fella c he r, drž. pravdnik, dr. J. Gorjanc, profesor. Joško Prezelj, profesor. Fran G r a f e n a u er, profesor, Fran V e n-t ur ini. učitelj. Namestniki: Josip Žnidarčič, sreski načelnik, dr. Lojze Kuhar, novinar, Ivan Srebrnič, rač. nadsvetnik, Josip Ribičič, učitelj, dr. Stojan 13 a j i č. sodnik, Franjo Uršič, žel. uradnik. Pregledniki: Dr. Vilko Bal tič, predsednik Pokoj, zavoda dr. Dinko Puc, župan. ing. Janko Mačkovšek, grad. nadsvetnik. Soglasnost vseh zborovalcev in imena novega odbora so nam porok, da bo novo društvo res obča narodna ustanova, vzvišena nad vse teškoče sedanjega javnega življenja iti ostane v vsakem položaju dosleden borec za poglavitni namen društva, kije: »da na primeren način vzbuja zanimanje javnosti za Jugoslovane v tujini, da javnost seznanja z njihovimi potrebami in položajem ter zbira sredstva za njihovo kulturno in gospodarsko povzdigo« Dalje društvo v dosego tega namena: »ustanavlja širom vse kraljevine po--družnice ki bodo v določenem jim dclokro-gu zbirale sredstva in na primeren način vzbujale zanimanje za namene društva, vpliva na korporacije in javnost sploh v ta namen, da podpira kulturne in gospodarske interese Jugoslovanov v tujini, skrbi za razne prireditve, predavanja in potovanja, zbira in izdaja gradivo, ki se nanaša na Jugoslovane v tujini, itd.« »Bran-l-bor« Ima svoje prostore v poslopju Podunavske-jadranske banke, nasproti glavni pošti, Šelenburgova ulica 7, H. Uredne ure so od 9 do 12 in od 4 do 6 ure vsak dan, izvzemši nedelje in praznike. Glavno delovanje društva se bo vršilo v podružnicah, po znanem dobrem vzgledu, ki se je že prav dobro obnesel. Dosedanji vrli narodni delavci dobe v neka) dneh že okrožnice z navodilom, kako je treba ustanoviti Podružnice, dobe tudi že pravila in vse, kar je potrebno za ustanovitev. Novemu društvu želimo, največji uspeh v prepričanju, da bo naše ljudstvo razumelo veliko in neobliodno potrebno nalogo, izraženo že v imenu »Bran-i-bor«: brani in bori se!__________________________ Tekom praznikov ne pozabi obiskati „GAJEV KRAM” pri nebotičniku, kjer boš našel mnogo prijateljev in znancev iz Primorja in Ti bo postreženo z dobro ceno pijačo in jedačo. CIRIL KOSMAČ : VELIKA NEDEUA Ciril Kosmač Ob beli Soči, ob modri Idrijci, ob Tolminki deroči in ob peneči se Bači, ob vseh velikih, bridko šumečih tolminskih potokih, v crapah in globelih pojočih, čez polje mimo njiv ob vrzelih deročih, so se zganile vrbe, bele in črne vrbe, krhke in sočne vrbe. Bele vrbe noben tolminski otrok ne išče za piščalko, prekrhko je lubje; po črni seže z roko. — Mačice so zlezle na mladike, zlezle in obstale tam krepko priraščene na oči. Smejejo se v jutru zori in z drobnimi, sivimi dlačicama sekajo jutranjo zdra-vomarijo, ki pada s cerkva pomešana s pesmijo rovnic zvenečih v lazih, z mukanjem volov na njivi upognjeni pod težkimi plugi, z vriskom pastirjev veselih na dobravi. — Krepko so priraščene mačice na oči. Še otrokom je bridko pri srcu, kadar na paši majijo piščalko in jih morajo odtrgati z lubja. Velikanoč. Velika nedelja prihaja. V jutrih ni več slame morilke na polju, rosa širokokaplja leži na travnikih. In vrbe, bele in črne, krhke in sočne vrbe, obložene s težkim mačicami, se klanjajo nad vodami. Velikanoč. Velika nedelja prihaja. ♦ * * Vse je že zdavnaj pozaspalo in umrlo. Vladimir pa je še bedel. Oči so se mu :z-bulile v temo. Iskale so nekaj svetlega na čimer bi lahko obstale vsaj za trenutek. Pa niso našle ničesar. Nobenoga. niti najmanjšega sonca ni bilo nikjer, nobenega meseca, drobne zvezde nikjer nobene. N'č svetlega sč^ ni izgubilo v ta zapuščeni kraj. Povsod sama nepregledna tema. Vladimir pa je ležal nekje v sredi te teme in te praznote sam, na mrzlem cementu, na tenki desk' s svojo suknjo odet. Pričakoval je in ni pričakoval. Da bi zanj lahko še kaj prišlo in nad tem je skoro obupal. Sanjati. Da bi sanjal. Sanjat, pa ga je bilo sram samim pred sabo. Saj je bil star že osemnajst let. Da. osemnajst let. In vendar ni nikoli v tistih dneh svoje prve teče pomislil na zadnje mesece, na zadnje leto svojega razburkanega dijaškega življenja. Pozabil je skoro na tisto življenje, na skrivne sestanke, na vse govore. na vsa nočna potovanja, na vse prepovedano časopisje. Še na dekleta se ni spomnil več, zelo poredkoma. Ves nekdanji kmetski otrok se je zbudil v njem. Spomin mu je uhajal mimo dijaškega življenja, mimo potovanj po Italiji in mimo prve ljubezni, daleč nazaj, tja do otroških let, do pašnikov, do piščali, do ljudske šole, do samih svetlih oljčnih nedelj. Tudi tisto noč se je nekam zamislil. Zeblo ga je in dolgo ni mogel zaspati. Šele ko je ura udarila dvanajst in je polnoč odjadrala po do!g: brezkončni cesti noči, je zaspal. Zbudili so ga iz sanj. Ali se je zbudil sam? Vladimir sam ni prav dobro vedel tega. Sanjal je. Bil je doma. Komaj dvanajst let mu je bilo. Za Vrtačno je pasel krave, zagnal jih je proti Rejcovim lazom, sam pa je šel k mlinu, kj je klopotal ob potoku Skopičniku. Vsedel se je na ograjo, vzel je iz žepa krivač in odrezal debelo vrbo. Potrgal je mačice in si omajil piščalko. Piščalka pa ni hotela zapeti. Najbrže je bila kje zarezana. Poskusil je ponovno; dal je vso sapo: nič. V Ročah Je bilo polosmih. čas je za šolo. Zjezil se je nad piščalko, vzel krivač in zamahnil. Udaril pa je previsoko; zadelo je roko. Žabo lelo ga je. Zavpil je in odprl oči. Poleg njega je stal ječar in ukazoval: — Alzatevi, alzatevi! Vladimir se je začudil. Tedaj ni vedel ali sanja ali bedi. Kako? Kje je? Zavedel se je hitno, ko je ugledal poleg sebe predrzne ječarjeve oči, in skoro ga je bil sram svojih otroških sanj. Vstal je in pogledal krog sebe. Šele tedaj je zapazil, da ni še dan, da gori v celici luč. —- Kam pa ob tej uri, je vprašal. — Hitro, hitro, se je oglasil ječar in zaključil. — Vzemite vse svoje stvari. Z naglico ie zbiral Vladimir svoje premoženje, knjige, papirje, obleko in spravljal v sveženj. Sam ni vedel kdaj je zbral vse in sam ni vedel, kdaj se je porodilo v njem čudno, neverjetno predrzno upanje; kdo ve, morda gre pa domov? Sicer ob tako zgodnji uri ponavadi ne spuščajo jetnikov, saj še zore ni. Kdo ve, njega mogoče le izpustijo. Pa prav zdaj za velikonočne praznike, se je razveselil, in že je bil doma. Hodil je ob Idrijci in majil piščal'. Vrbe so se sklanjale nad vodo, natrgal je šop mačic in nesel jih na materin grob. in potem doma... Sam bogvekam bi se bil še zamislil, pa je že stopil na hodnik. Na vratih ječarjeve pisarne sta slonela dva detektiva. Spoznal ju je. Vprašala sta ječarja, če je jetnik vze'. vse svoje stvari in potom prijela Vlad,-mirja pod pazduho: — Andiamo! Stopili so v noč. Vladimirjeve misli je trgalo tisoče vprašanj in odgovorov: morda me peljejo h kaki konfrontaciji. Ah to ne. Ali me peljejo v Idrijo? Kdo pa je tam od naših? Zorko! Da. Zorko. Ne, ne, tja me ne peljejo tako zgodaj. Morda pa v Gorico? V Gorico, v ječo, ga je pretreslo. Iz ječe v ječo. Iz Tolmina v Gorico, daleč od doma. — Pa se je potolažil: Morda pa grem samo k sodniku in me potem izpustijo. Ne, ne. je takoj udarilo vanj. K sodniku ob tej uri. kam? Pripeljali so ga skozi dvoriščna vrata V drevoredu je čakal avto. Vstopili so, in na platneno streho avtomobila je padlo pat debelih kapelj rose. Drugače je vladala smrtna tišina Zazdelo se mu je, da mora nekdo nekje umirati ob tej uri. In skoro vesel je bil, ko je avto zabrnel in se zganil. Hitro je odločil v sebi: če zavijemo proti Zalogu, grem domov ali... ali pa k Sv. Luciji na vlak. se je takoj užalostil. Če zavijamo proti Volčam... zbogom... gremo na jug... v Gorico. Misli in dejstva, ki so drle mimo, so sè strnile v eno vprašanje: — Kam? te 'V-prašal. — Na počitnice za Velikonoč, se je oglasil detektiv m se pogreznil v trdovraten molk. Tudi Vladimir je obmoknil in ko je avto zavil proti Volčam, je v duhu nekako zamahnil z roko: Saj je vseeno. Čemu pa upam na nekaj neverjetnega. — Bližal se je dan in on se je zamaknil skozi meglene šipe v sivino. Zdrveli so skozi Volče na Čiginjsko polje in od tam skozi Ušnik do Soče. Pod Avčami se je zagledal v Sočo, ki se je penila med skalovjem. Ob bregu su rasle vrbe. Na mačicah so vistle težke kaplje, da so bile mladike globoko upognjene. Ob cesti so coetele breskve in že trta je pognala za Velikonoč. Od Dolge njive pa do Solkana, se je Vladimir spet potopil v svojo usodo in mislil na življenje, ki ga čaka v Gorici. Malo pred mestom se je zdrznil in se jezil sam nad seboj, češ, kakor bo pa bo. Ko pa ie avto zdrvel skozi mesto in se ni nikjer ustavil, se je. znova spraševal: kam pa? Za božjo voljo le kam? Stežka se je otresel črnih misli. Vprašujoče je pogledal detektiva, ki pa sta trdovratno molčala. Potem se je zgubil na travnikih in njivah, ki so mirno čakali prihajajočega sonca. Mimo njega so letele gmajne, bežali vinogradi, že vsi zeleneči. V rano jutro so se izgubljali kmetje. Tu pa tam' se je kdo ustavil in pogledal za avtomobilom. Cvetale so breskve in mandeljni. zrak pa je bil čist in hladen. Vladimir je molčal in gledal pokrajino, ki je umi-, rala in živela brez konca. Zamislil se je in ni videl ne hiš ne ulic v Trstu. Šele. ko se je avto ustavil na pomolu, in je zagledal morje pred sabo, se je zlecnil. ko je istopil. Znova je zrasel pred njim veliki: Kam? Vstopili so na obrežno ladjo »Andrea Doria«. Sirena je zatulila, mostič se ie dvignil. Ladja je zaplula nà valovih. Ni več rešitve. Vladimir ie videl pred sabo ječo: Kaznilnico Koper. » * » i »Andrea Doria« je pristala. Malo se je zamajala. Sirena je zatulila glasno, pretresljivo. Mornar na bregu je klel: — Per diavolo, getta bene, — ker ni dosegel vrvi. Vrgli so mu jo še enkrat in on je potegnil Spustili so mostovž. ljudje so izstopali. Istranke so se vračale iz Trsta s praznimi jerbasi, s košarami in nakupljenim blagom. Poskakale so na pohlevne osliče. ki so jih čakali na bregu in prepevaje izginile med vinogradi. Vladimir se ni zmenil za živžav. Slonel je od ograji in bil zamaknjen v morje. To pot se je vozil prvič po morju. In kljub svójemu žalostnemu položaju, v katerem se je nahajal, je užival. Užival nekako podzavestno. Vse je bilo sivo. morje sivkasto. Gore in dalje brezbrežne in Trst sam zadaj. Vsa ta sivina, ki je objela in pregrnila, kakor neotipljiva plast žalosti in bridkosti to pokrajino, se je bila izlila iz Vladimirjevih plavih oči. Vladimir je mislil. Čas je primerjal temu sivemu morju, prazen sod, ki se je spenjal na valovih, pa je bil on sam. Okrenil se je in hotel stopiti proti izhodu. Detektiva pa sta ga prijela in rekla: — Aspettate ancora! Počakal je in ko je bila ladja že čisto prazna, sta ga prijela pod pazduho in rekla: — Avanti, andiamo! Stopili so čez mostovž na suho. V dalje so se za morjem izgubljali vrhovi. Prostor pred ladjo je bil skoro prazen Vladimir ni videl nobenega znanca. Naenkrat pa sta se poleg njega zasmejala iz-praševalni sodnik in zapisnikar. — E, ci siamo, je dejal sodnik. — Siete venuto nel regne dei cieli. E proprio per la Pasqua! — Conducetelo nel paradiso! — Je dejal sodnik, in še dodal obrnjen proti Vladimirju: — Vedremo se qui ci dirà la verità, birbante! Sodnik se je okrenul. Detektiva pa sta prijela Vladimirja. Šli so navzgor po kameniti cesti. Vladimir je srečaval čudne kamenite hiše. Sam pa ni vedel kdaj so stopili na ozko dvorišče in kdaj so zaloputnila za njim težka železna vrata ... * * * * * — Figliulo, c| siamo, je dejal stari nadzornik s čudnim posladkanim, a brezbrižnim glasom in se zavalil v naslonjač. Z malimi črnimi in rabrzdanimi očmi, je pogledal Vladimirja, ki je stal pred njim majhen in nebogljen, kakor otrok, ki mu je umrla mati, razkuštran in bled, z malo culo, v srajco zavezano na rokah. Plave oči so bile nekam čudno vodene in prazne, pod njimi se je vlekla široka plava senca. Gledale so v nadzornika. V njegovo plavo uniformo. V hrastov list, ki je bil z zlato nitjo našit na ovratniku. Nadzornik je bil star. Vzei je kos papirja in vprašal: — Odkod? — Iz Tolmina. — Ime? — Vladimir Hribar. — Stari? — Osemnajst bom imel v jeseni. — Oče? — France. .y-. Mati — Marija. — Poklic? — Dijak. — Posebna znamenja? —- To.-je dejal Vladimir, in pokazal zaceljeno rano na placu lece roke. Nadzornik je zapisal potom pa se naslonil in dejal: — Tako, tako daleč ste prišli s svojo nepokorščino. Namesto, da bi praznovali Velikonoč v krogu svojih dragih, jo boste praznovali pri nas. Ali se vam uboga mati nič ne smili? Vladimirja je spreletel mraz, ko je rekel : — Matere nimam. — Imate očeta? — Imam. — No vidite, pa oče se vam ne smili. Da, da, tako je. Že otroci so trdi v teh krajih. Nič jim ni do očeta in matere. Primitivni so, barbarski narod, balkanci, je godrnjal nadzornik nekako sam zase. Potem se je dvignil in pozvonil. Vstopila sta dva stražnika. Nadzornik se je obrnil do Vla-diniTja in dejal: Šli so čez dvorišče, proti velikim vratom. Nad vrati je visel nezaslišano velik križ. Na njem je bil razpet velik Kmst. Nekoč je bil ta Krist pozlačen, zdaj pa je bil od časa ves zarjavel. Deževne kaplje, ki so leta in leta kapale nanj, so obvisele tam, kakor podolgovate srage krvi. Pod tem križem so viseli Dantejevi verzi: — Lasciate ogni speranza voi che entrate! Ob tem pogledu se je Vladimir pretresel. Pomislil je nehote na velikega Krista, človeka in Boga, usmiljenja polnega, ki je zarjavel. Tako žalostno in neusmiljeno je zarjavel in Vladimir ni mogel verjeti več vanj. In pod tem Kristom niso napisali obljube za nebeško kraljestvo, obljubo pekla so napdsali. V vratih je zaškripal ključ. Vstopili so na mračen hodnik. Od sten je zaudarjalo po plesnobi. Pod težkim sivim kamenitim obokom so umirala okna. Vladimir je sledil nadzorniku. Za njim so hodili ječarji. Vodili so ga po dolgih hodnikih na desno in levo, po kamenitih stopnicah navzgor in navzdol, tako, da na vsezadnje Vladimir ni vedel kje se nahaja Ustavili so se na dolgem hodniku, kjer je pred vrati vsake celice stal žandar z nabito puško. Vladimira so pohnili v celico št 39. Nadzornik m ječarji so stopili za njim. Ukazali so mu naj se sleče. Ko je stal v sami srajci pred njmi, se je porodila v njem neka otroška sramežljivost. Pogledal je ječarja ta pa je zavpil: — Toglietevi tutto! Slekel je še srajco in stal pred njimi ves bel in tenek. Roke so mu visele ob strani, kakor bi bile mrtve. Nadzornik sam je pre- tresel /n pogledal sleherni košček njegove obleke in jo metal na posteljo. Pogledali so mu še v lase, med noge in pod pazduho in odšli. Vrata so zalopu^ila zaloputnila za njimi. * * * Vladimir je obstal sreda celice. Bila je velika in samotna, podobna že zdavnaj zapuščeni grajski dvorani. Obok je bil neznansko visoko. Vladimirju se je zdel kakor samo nebo pred nevihto Daleč nekje pod obokom je visela majhna lina, ki je sipala v polum -ak ozek pramen dnevne luči. Sredi celice na kamenitem tlaku je bila železna postelja Vladimir se je oblekel, se vsedei nanjo in sklonil glavo. Njegov pogled se je zatopil v kamniti tlak... Dolgo je tako sedel in se je prestrašil, ok so ga poklicali: — Fuori! Zopet so ga vlačali po stopnicah navzgor in navzdol, po hodnikih sem in tja. Nazadnje so ga pahnili čez široko dvorišče k sodniku * * * Čez dobro uro so se odprla vrata preiskovalnega sodnika. Na prag je stopil Vladimir, ostal za hip, nato se zamajal in padel na kamenite dvorišče. Za njim se je zadrl sodnik: — Non confessa! Mostrate a questo cane la sala del supplizio e poi gettatelo nel sotterraneo. Pristopiila sta oba ječarja in dvignila Vladimirja; sam ni mogel več hoditi. Krvavel je iz ust in iz nosa. Je& rja sta gn podpirala in ga vlekla. Odprils- sta vrata v veliko dvorano — in obstala za njim na pragu. Vladimir ni videl ničesar drugega kakor širok pramen sonca, ki je padal izpod oboka na siva tla ... Ko je ključ zapel ob ključavnici in so se odprla vrata v podzemlje, se je Vladimir stresel pred praznoto. Sama temà. Čuden votel zrak je dihal iz kleti in zazeblo ga je. Krčevito je zagrabil ječarje, svoje oči je uprl vanje. Hotel je govoriti, nekaj reči, pa je samo zajecljal nekaj tihega in nerazumljivega. Ječarja sta postala za hip. Vladimirju se je za zdelo, da jima je težko pri srcu. — Pazienza, je zmignel eden izmed njiju. pogledal v tla in odtrgal Vladimirjeve tresoče roke od sebe. Ppčasi sta ga postavila čez prag iin zaprla vrata. Vladimir je obitval sredi praznote. Ničesar ni čutil poleg sebe ne pod sabo. Scie, ko ga je zazeblo v noge in mu je blato sililo za čevlje, se je zavedel. Prestopil je s težavo, dotipal do stene. Stena je bila mrzla, mokra, sluznata. Naslonil se je nanjo, neizrečena trudnost ga je objela. — Oh, da bi bilo enkrat konec. Da bi me le enkrat obsodili, ubijejo naj me, ustrelijo. Tega ne prenesem več, znorim. — Oh, mama! Zasanjal je o vrbah. Samo podzavestno je še čutil bolečine prejetih udarcev. Počasi se je pesedel ob zidu na mokra tla. Minila je neizrečeno dolga doba. Večnost. Ležal je v nezavesti. Ko se je zavedel. je zavpil od strahu. Ves se je tresel. Noge je imel ledenomrzle, oči so iskale pristanka na dnevu, a dneva ni bilo. Hotel je vstati, pa ni'mogel. — Obsojen, umrl bom, ga je spreletelo. Večnost pa je tekla. Prisluhnil ie. Zazdelo se mu je, da nekje oddaleč prihajajo zvonovi. Prisluhnil je še enkrat, bolj tenko In nič. Stene so- bile debele, kraj v podzemlju. Noben glas ne prodre do njega. In če zavpije, kdo ga bo čul? Nikdo, nihče! Polastil se ga je neizrečen strah, mrzel pot mu je oblil čelo. Roke je imel vse mokre in umazane od krvi. Žejen je bil. Od nikoder ni bilo nobenega, in je tako strašno nekoga pričakoval. Samo voda je kapala od nekod, iz praznine v praznino, iz temè v temo, iz neskončnosti v neskončnost. Človeka pa silno boli. kadar se nahaja v brezmejnosti. Nobena stvar nima nikjer začetka in nikjer se ne konča. Nekje v sredi se rodi in nekje v sredi umrje. Cela večnost je znova pretekla. Vladimir se je spet zavedel. Nenadoma je padlo vanj čudno vprašanje: Kaj je danes Morda je veliki petek, morda vélika sobota, morda že sama Velikanoč. Mislil, mislil je in štel, a nikakor se ni mogel znajti. Velikanoč je, Velikanoč, mu je udarjalo na senci. Velikanoč je in on je tam, sam, zapuščen, osramočen in obsojen, vržen s svetà... — Da, Velikanoč je, je pela tišina krog njega. - Velikanoč je in sem sam. Ta misel ga je tako silno prevzela, da se je dvignil s posebnimi močmi, se zaletel v prostor, udaril s pestmi po steni in zakričal: — Hooj. slišite. Odgovoril ni nihče. Povsod se je smejala tema Onkraj zidu ni bilo življenja. Zdrsnil je ob steni. * * * Minila je noč in dan predno so se odprla vrata Vladimirjeve celice. Našli so ga ob stenj neza”estnega, sključenega nad samim sabo. Dvignili so ga, on pa ni dal znaka življenja. Zavedel se je še le. ko so ga prinesli na stopnišče v prvem nadostropju. Zadihal je čistejši zrak in oaprl oči. Pogled mu je padel na sončni žarek. k> se je us.pal izpod stropa. Tja su mu ušle oči. Zunaj za križi se je v pomladanskem vetru majala vrba žalujka. Zazdelo mu je neverjetno lepo in zaželel si je. da bi ga nosili tako celo večnost. V drugem nadstropju so ga stisnili k zidu. Ukazali so mu, naj obrne pogled v steno. Navzdol po stopnicah so nesli nekoga Vladimir se ni mogel premagati, pogleda) je. Človek, ki so ga ječarji nesli, je bil mlad, dolg i tanek. Na čelu so se mu lepili kostanjevi lasje, na ustnicah mil je ležala krvi. Vladimir je bil skoro zavpil: — Dreja kam te nesejo! In kakor nalašč sta ječarja, ki sta ga nesla spregovorila med sabo. — Questo se ne andra fra poco, je rekel prvi. — Tisico, je razsodil drugi. V celico so ga vrgli na posteljo, dali mu j hljeb kruha in odšli. Vladimir se je zavedal počasi. — Kakšen dan je danes, je pomislil Najbrže je velikonočni pondeljk, je zaklju-čil čez čas. Skozi lino je sijalo sonce. Na podu, na razmetanih kamnih je ležala široka rume na razsekana končna hsa. Vladimir je vstai s postelje, poiskal vode in si umil obraz. Potem je poiskat svoj robec. Bil je krvav. Spral ga je» ampak krvi ni .mogel sprati. Ovil ga je dobro in ga potem razgrnil po kamnu na sončni lisi. Trenutek je postal, potem pa se je vlegel na posteljo. Oči ie upri v robec in se je skoro nasmehnil bledim rožam, na sončni lisi: — Velikonoéne rože, mačice, ptruhi... je mislil Zazvonili so zvonovi. — Zvoni, ie dejal, Velikanoč je ze od- Zvonovi so zvonili, sonce je umiralo. Na lino so prišli golobi. Grulili so v večer, ki je prihaial grulili žalostno in tožeče, kakor bi se nekje na dvorišču zvijal človek pod težkimi udarci. Ob tem glasu se je stresel. In ko je pomislil na Dreja, se mu je zarezalo v srce. Prisluhnil je, a ni mogel razločiti. Morda grulijo samo golobi, morda pa... ne... ne. Andrej ne bo jokal... Na ves njegov namir se je zalila noč, noč in lakota. Že dolgo ni zaužil ničesar. Na tleh poleg postelje je ležal hleb kruha. Pobral ga je in ugriznil. Zobje so ga zaboleli od prijetih udarcev. Padel je vznak na trdo blazino in onemel,.. * * * Zbudil se je proti jutru. Lina je bila svetla. Visela je pod stropom in se smejala. Vladimir se je spomnil na dom. Prosu bo in bo pisal četudi po praznikih. Ko j£ zazvonilo je vstal in udaril po vratih. Prišel je ječar odprl vratca in vprašal: — Desidero scrivere a casa. — Di qui non si scrive, je dejal ječar in zaloputnil vràtea. . Vladimir je ostrmel. Napravil je par omahujočih korakov po celici, se sklonil nad robcem in ga pobral. Razgrnil ga je Proti luči, /n krog usten se mu je zarisal žalosten smehljaj, ko je rekel: sem z rožami nastlal — Očetu pa ne morem pisati, ga je Prevzelo čez hip. In tako rad bi mu pisah Vse bi mu napisal kako je hudo m kako še upa Da je veliki petek in velflka nedelja da véliki petek mora priti pred veliko nedeljo. Pisal bi, naj zanj poljubijo Krista za včliki petek, saj vedo dobro, tistega Krista ki ie položen na tleh pred obhajilno mizo v cerkvi v Ročah. On sicer malo ver-'ame ne more verjeti več. Saj na dnu srca še nekaj gon, ampak po vsem tem kar delajo ž njim. res zanj ni nikjer nobenega Krista več. Kako bi. saj ga vendar mučijo in obsojajo pred Kristom samim, ki pa se ne gane O pa saj ni Krist kriv. on Vladimir sploh ne ve. ne more več misliti. In še bi pisal, naj sestra Dragica — ker mame n. več — zjutraj na Velikonoc ko bo rezala blagoslovljen kruh za vse. odreže košček tudi zanj. v, njegovo sobo na mizo naj mu ga dà. kadar sc bo povrnil se bo že sklonil nad njim. On se sicer še'ne bo vrnil za to Velikonoč ker njegova velika nedelja ni od tega leta Enkrat na s£ povrne za gotovo .. ' » * * Malo pred poldne pa 50 ^ orla vrata Vladimir se je ze ustrašil, po 'njslil ie na sodnika. — Kaj pa ie. je vprašal. — Vino ie dejal ječar. Vladimir se ‘e začudil. Stopil je k vra-tom in je vprašal: — Cernu r>a? — Velika nedelja ie, se ie zasmejal stražnik poniževalno _ Ve — H' — ka — ne — de — lia, je žlogoval Vladimir. — Danes, vzemi, pij ie ukazal ječar. Vladimir ie prijel pločevinasti kozarec. Roka se mu te tresla. Koztrec se mu ie -rdel težek neverjetno težek Orno istrsko vino se je penilo v njem. — Morda pa je strup — ga je prešinilo, 9rhpak samo za hip. . — Rij. vraga, je vzrojil ječar. Vladimir je dvignil kozarec. Ko se je dotaknil ustnic, ga je zazeblo. Nagnu je. vino je bilo kislo. Skrčil ie ustnice. Pred °£mi se mu ie zameglilo. — Véhka nedelja, je zašepetal. Naslonil se je na steno. Počasi se ie se Sedei. Roka le izpustila kozarec, ki je za- 2venel na kamenitem pragu. » * * Vélika nedelja prihaja. , In vrbe bele fn črne. brhke m sočne 'The s težkim' mačicami obložene, se skla-njajo nad vodami... DORA GRUDNOVA: SIVA PESEM (Iz zbirke- H dei-e kamelije«.) ko se jim burja v vrhove zapleta; enkrat med njimi ujeta, težko se spet jim izvije; in kakor molitev, v' sinjino kipeča, so divje nje melodije. 'Tu stojim na višini, sama z borovci pojočimi v jasnino zimskepa dne: pretresa burja telo mi kljubujoče, a duša prisluškuje pesmi Krasa, ki mrka je, in medla vsa in trudna, ki še pod solncem siva vsa je pesem Krasa. Siva je pesem Krasa: v jekih zvenečih biča jo burja do mojih ušes razbolelih; iz delavnic in kamnolomov trga ječe se in z burjo zaganja v borovce pojoče: dleto ob kamen — enakomerno, udar na udar dleto ob kamen — in težke roké, trudno srcé. ___ __ __ _ r Tu stojim na višini sama z britkostjo svojo: ta svet pod mano, takò ubog ves in neploden, mi rodna zemlja je — o, zemlja ne, pač kamen trd tako. da še solze britkosti ne popije; in siv tako, da sive so nad njim daljine, in siva vsa pokrajina — o, nad njo še solnce osivi, še solnce posivi... Kot burja vjeta med borovce, ,az ujeta v pesem sivo sem kamenja rodnega; 'iiolitev njena divja je, hrumeča, id nčba milosti roteča za bedno grudo kraško; molitev moja tajna je in nema: molitev moja — za njo najgloblja v srcu je bolest. POMLAD V BRDIH Sedaj je pomlad in je Velika noč. V mladih srcih zažari nemir in hrepenenje prilta-iajoiega življenja. Ali trpka je pomlad, komur je ostal le po min nanjo. Sedaj so briški griči že v cvetju. Med zelenimi oljkami trepeta breskvin cvet, obrezana trta se solzi, v dolinah leži preorana zemlja in čaka spočetja kakor deviška nevesta. Opoka se drobi pod korakom mladiča. Na ustih smeh, s ognjem v očeh se ustavi ob ograji: »Nuna Marjanova, ki djelale?« Nuna je v brajdi. Roke so ji prekrižane na prsih, pogled ji je zastrt v daljno daljo. Kako je Francu? Odpeljali so ga bili in ni ga nazaj. Ali kje potiva v neblagoslovljeni zemlji, ali misli na daljnih otokih na domače gubanice in pince? Tako je bil še mlad! Napol otrok. Kod hodi Karlo? Ali je srečno prehodil brinjevo pot do meje in čez? Kako so ga sprejeli, ljubezni lačnega? In Nula! Kaj je z Nulo? Odšla je gorečih oči. Kaj je storila Aleksandrija z ognjem v njenih očeh? »Nuna, ki djelate?« Razarano lice nune Marjane se nabere v smehljaj. Kaj naj odgovori mladiču, ki mu srce prekipeva pomladi? Srce ji išče vesel odgovor, pa ga ne najde. Molče se okrene in oddrsa proli hiši, da zaklene duri za sabo. Trpka je pomlad, komur je ostal le spomin nanjo. JOSIP RIBIČIČ. A nad mano v vrhovih borovci pojó: njih spev je veličasten (kot orgel bučanje v katedrali), Posestvo v prijaznem kraju Slovenije (pri Celju) obstoječe iz gospodarskih poslopij, njiv, travnikov in mnogo sadnih dreves, se proda za cirka Din 130.000. Natančna pojasnila ori- M. KOŽUH, Zagreb Draškovićeva ulica št ZA VELIKONOČNE PRAZNIKE KAJ POTREBUJETE? ČEVLJE: moški polčevlji z usnjenim podplatom .................Din 75— moški visoki čevlji z gumijastim pod platom.......D.in 79.— moški polčevlji z gumijastim podplatom rjavi ali Črni.Din 89.— ženski čevlji trpežni iz prvovrstnega usnja, rjavi ali črni.Din 60.— žensk i čevlji v moderni kombinaci ji...............Din 95.— otroški čevlji iz finega platna. riaveg.a ali črnega usnja..Din 20— deški od št. 30—35 .............................. .Din 45— desk; od št. 36—39 .............................. Din 60.— za otroke praktična, moderna oblika iz prvovrstnega usnja .... Din 52.— NOGAVICE : Damske nogavice Din 3.—. 6.50. 7.50. 9, . 10. , 13.—, 15. . Damske nogavice svilene Din 20.— Moške nogavice Din 3.— 4—. 5. ■» 6.—, 9.—, 14. Otroške nogavice črne od Din 3.— Otroške nogavice v barvah od Din 4. dalje, ROKAVICE: damske Din 16.— 20.—, 22.—. moške Din 18.—, 22.—, 24.—. PERILO : svilene hlače damske Din 16.— damske srajce dnevne Din 26.— damske svilene kombineže Din 30.— moške srajce Din 29.—. 30 . 35.—. 55.—, 58.— moške spodnje hlače barvaste Din 25.— moške spodnje hlače bele Din 32.— ovratniki moški, trdi Din 4.50 ovratniki iz gume Din 10_ PLETENINE: Poletni jiimperii s kratkimi rokavi Din 75.— z dolgimi rokavi Din 85.— DRUGE POTREBŠČINE: , kravate Din 9.— 10.— 13.—. moške naramnice Din 12_ predpasniki ženski Din 15._ predpasniki ženski iz gume Din 35.— damske barete Din 12_. 21.—. 24.— čepice moške Din 17.— KONFEKCIJA : bluze Din 58.— krila Din 58.—. 68.— obleke Din 98.— plašči športni Din 195.— otroške irhaste hlače Din 65.— otroški iankerji Din 85.— v TRGOVINSKA HIŠA ANT. KRISPER LJUBLJANA, Mestni trg 26 Stritarjeva ul. 1-3 Monumentalni veletonfilm Zadnji dani Pompeja počam od 13. ov. m j. preko Uskrsa Kino Music Hall VZGLEDI VLEČEJO Grahovo, marca 1933. Kristina Lapanje, uradnica na tukajšnji občini in sestra višjega uradnika na ital. konzulatu v Pragi, ki je znan zaradi špijonaže je ukradla, najbrže po zgledu svojega šefa podeštata Buonassisija. tritisoč lir iz občinske bja-gajne, Grahovski občini so dosedanji podeštati naredili že nad 100.000 lir dolga. Zadnji slovenski župan Florjančič je pustil blagajno aktivno še za nekaj tisočev lir. Za njim je prišel prvi italijanski podešta Đettoni ki je bil kolikor toliko pošten in pravičen ter priljubljen ljudstvu. Goriški prefekt pa ga je odstavil, ker je bil osumljen, da »drži« s Slovenci. Temu podeštatu je sledil Graziarti, ki je naredil že na občini v Renčah, kjer ie prej služboval. 250.000 lir dolga. Tudi pri nas se je kmalu izkazal in zadolžil našo občino za 50.000 lir. Kot rečeno, znaša danes skupen dolg naše občine nad 100.000 lir. Tako se bližamo bolišim časom! (X) [PRAVO DARILO! Zlato polnino pero od Din 50.— dalje, dijaška peresa od Dm 35.— dalje. Popravlja peresa vseh znamk: A.PI^EIL@@ LJUBLJANA - MARIJIN TRG (vogal Wolfova) _______________ OBČNI ZBOR »TABORA«. Društvo »Tabor« v Ljubljani bo imelo svoj redni občni zbor v nedeljo dne 23 t. m. ob 9 uri dop. v dvorani Okrožnega urada (Miklošičeva cesta). Dnevni red običajen. — Odbor. PROMOCIJA NAŠEGA ROJAKA Dne 27 marca je promoviral za doktorja prava na Aleksandrovi univerzi v Ljubljani g. Adolf France iz Pule. Iskreno čestitamo! Originalno Viško vino Crno lit. . . . Din 7 Bijelo lit. . . . Din 7 Opolo lit. . . . Din 7 Dingač lit. . . . Din 10 Vogava lit. . Din 10 Prošek stari . Din 30 Maslinovo ulje . Din 17 Svaki dan se dobije svježe morske ribe i bakalar. Kod IVANA MATKOVIČ ILICA 70 Podružnica Radnički dol 7* SLAVA : NASI KULTURNI DELAVCI Obrnila sem se na pisatelja Bogomira Magajno naj mi pove, v koliko je še živa beseda, ki obravnava življenje našega ljudstva onkraj meje. Razgovor se je razvijal takole: — Povej mi, ali beseda v romanu, v povesti, v noveli, v pesmi, lahko upliva tudi tendenčno, čeprav skuša obdržati strogo umetniško merilo? V kolikem odnosu so dela, ki se bavijo s vprašanjem Primorja, do tendenčnosti? — O Srečku Kosovelu ne bom govoril. Poznaš ga dobro. V nobeni liriki se ni žaloigra preganjanega ljudstva to- Bogomir Magajna — Tole vprašanje ti bom pojasnil najlažje takole: Irski pisatelj Sheehan je napisal roman »Dolina krvi« (Glenanaar). Kdor ga je prečital, ne bo mogel zanikati umetnine v njem. In vendar popisuje ta roman strašno preganjanje Ircev po Angležih, podobno preganjanju, ki so mu izpostavljeni sedaj naši ljudje onkraj meje. Roman je zbudil silno zanimanje v vsem kulturnem svetu in je bil preveden skoraj na vse evropske kulturne jezike. Tisoče bralcev je ostrmelo nad dejanji, ki so Ivan Pregelj liko zrcalila kot v njegovi, ki je radi bolečine izkrvavela. Kolikega pomena so njegove pesmi, vedo vsi. Pa Kosovel nam ni pridigoval. Slikal nam je žive podobe, ki nas pretresajo vse. Tudi Gruden je doživel žaloigro, Kar je napisal, ni laž, je resnica, kljub temu, da zazveni nekatera njegova pesem za ljudi, ki ne vedo kako je v resnici, nekoliko neverjetno. Ni pa tako prepričevalna kot Kosovelova tam kjer hoče biti tendenčna — tam kjer riše živo, zagrabi človeka do se dogajala na zelenem otoku. Roman je dosegel več kot stotine člankov, ki bi olii spisani. Ooarza: pa je kljub temu popolen značaj umetnine, kajti v dovršeni obliki je popisoval resnično življenje Irske. Ta umetnina ie bila torej brez pridig s samim slikanjem propagananega pomena, isto bi ti iahko rekel o T u r g en j e v o v i n »Lovčevih zapiski n«, v čisti umetnini, ki je risaia življenje zasužnjenih kmetov in povedala strmeči'Rusiji, da imajo L,udi kmetje živo dušo in živo srce, kijuo temu, da so jih prodajali kot živino. Ta knjiga je zelo pripomogla k osvoboditvi ruskih kmetov. Danes so tudi »Lovčevi ^apiski« prevedeni skoraj na vse kulturne jezike. Takih primerov bi ti iahko mnogo navedel. Da, čimbolj čista umetnina, čimbolj resnična in življenska, tem oolj lahko zgrabi človeka, tem večji socialni pomen ima poleg estetskega, tem oolj upliva. In ali mi lažemo o velikih žalcigrah, ki se dogajajo onkraj meje? Pač pa je naša beseda še premalo živa. Ne razumem pa tistega, ki se boji slikati to strašno preganjanje v strahu, da bi delo ne bilo tendenčno. Dotični potem ni pravi pisatelj Primorja — mogoče niti pisatelj ni, kajti drugače bi gotovo doživljal to veliko žaloigro v sebi in jo smatral vredno oblikovanja. — Kako je zaživelo Primorje v du-lah naših pisateljev? Narte Velikonja dna in prikliče pred oči bolečino naše zemlje. Stano Kosovel nam je tudi podal v pesmi marsikatero živo podobo našega človeka. Nekateri njegovi socialni motivi nas pretresajo v dno duše. Gradnik nam jih je podal mnogo. cali iz njih. In zakoprnimo nazaj k tisti Čargo, Birk, Pilon, Pirnat čer-zemlji. — Joža Lovrenčič nam m e 1 j, G a b e r še k, zgodovinar Mil k o je napisal mnogo pesmi pa tudi črtic in Kos itd. Toda, to je že iz okvira tvo-zgodovinskih povesti iz Primorja. Se- jega vprašanja. veda ne opevajo vse sedanje žaloigre, _ čitala sem tvoje »Primorske no- Ij ube ze n^c^naše ^zeml je. ’ N a^l e pše ^t v ari VehM’ »Bratje in sestre<< in drUge P^0" nam-je popisal v baladni formi. — Obiskal sem Karela široka. Izdal je dosedaj par'zbirk, in človek ob njih či tanju ne more drugače, kakor, da se dušo povrne nfczaj domov. Ima v roko pišu pesmi, ki objokujejo smrt naših žrtev v živi, resnični besedi, a tudi njegov brat Albert Širok ne molči. Da si ne piše mnogo, je vendar v kulturnem delu priden in neutrudljiv kot čebela Pregelj nam je napisal »Bož j mejni ke«, ki nam prikažejo poleg le pote bridko resnico Istre. V »Umreti nočejo« nas je povedel na zasužnjeno Koroško, drugače je poklical v dušo mnogih umetninah pokrajino in ljudi Tolminske. Letos nas je povedel za dvaj set let naprej in nam prikazah v »Dom in svetu« bridkost, ki nas bo zajela ta krat, ko bodo vladali bolni italijanski duhovniki nad našo zemljo, ko naših več ne bo. Ali je novela »Usahla setev« obup, ali je opomin? — A beri, kako nas je povedel Narte Velikonja v mar sikaterem svojem spisu k morju. Dolga Karel Širok be, v katerih človek zaživi s Primorjem. Ali delaš sedaj kako novo sliko o našem življenju? ,. ~r Napisal sem povest »Graničarji«, ki bo izšla šele drugo leto. Obravnavam življenje ljudi na meji. v ozadju stoji žaloigra Bazoviških žrtev. Sedaj ni mogoče povedati še vsega in zato povest ne bo mogla biti roman, ki bi obravnaval vse osebe. Bralec bo drvel z Gavranom in Jasno skozi grozo in skozi življenje našega časa. čitala boš v tej povesti o idealizmu in o grehu, o našem obupu pa tudi o našem nezmag-Ijivem upanju. Zaživela boš v njej lepoto naših pokrajin in naših ljudi. V »Vigredi« izhaja povest »Klara Le-g is e v a«, ki se dogaja na Krasu, v Trstu in na morju. Bogate laške družine najemajo kraška dekleta, da bi se njihovi sinovi ne nalezli sifile po bor- Joža Lovrenčič je vrsta njegovih del. On je med tistimi, ki najbolj poznajo našo dušo. — Ne more pozabiti svoje doline Ivo Grahor. Z marsikatero besedo — »Mati«, »Atentator« in z drugimi nam je dal našo živo zemljo in žive ljudi pred oči. On ne klone nikdar in povedal nam bo še mnogo. Prepotoval e pol Evrope, videl marsikaj in ni molčal nikdar. Tako ne more pozabiti te naše zemlje Ciril Kosmač, ki je narisal par pretresljivih podob in misli opisati, kadar bo mogoče, življenje in zadnjo pot Bazoviških žrtev, ki jih je spremljal od-začetka do konca. Pa Jože Pahor tudi ni hotel molčati. Nevera zakaj molči Lojze Remec, ki , e včasih tako živo živel v svojih delih z nami. Pa jih je še nekaj drugih, ki se ne boje povedati kot Ivan Matičič, Likovič Joža, Grudnova, S a ms o va in dr. A veš, da pričakuje- Josip Ribičič Čitamo in smo naenkrat zopet v Primorju. Brda, vinske gorice, naš človek, J naše sonce pa tudi naša žaloigra se zr- Albert širok mo od našega V i 1 k a U k m a r j a, ki se je nedavno povrnil iz Dunaja, da nam bo dvignul godbo in pesem v silno višino. Pa Bravničar je tudi iz Primorja. Kaj če bi te povedel med primorske pevce, igralce, slikarje, delavce na znastvenem polju? — Rijavec, Šimenc, Delak, Podgorska, Vilko Ukmar. delih. Poleg socialnega orisa Trsta lahko spremljaš življenje nesrečne bedne Julci in uporno življenje Klare, dekle-ki. ^ silno upre nečloveškemu izkoriščanju in prikaže strmečim tujcem lepoto naše duše. Skušal bom doseči, da bi izšla povest potem v knjigi. Radi razmer časa sem prisiljen preložiti v dusi zacrtan roman Kalvarije našega življenja, na poznejši čas. . ~ nai bodo dela naših avtorjev obrnjena v pretežni večini v Primorje? ,•V t0, ° kolikor so doživeli žalo-igF°, m Y kolikor jim veleva vest. .Ho-tel bi pri tem vprašanju povedati tole. *fmo Primorci. ampak tudi emigranti. Mi ne živimo doma in ven- Jr*0 med sv°iim narodom. Ne bocumo temu narodu v oviro in spotiko, Pomagajmo tudi tukaj graditi gradbo kulture in življenja. Zato ne prikazujmo tukaj samo življenje Pri-morja, ampak pomagajmo obogateti zmjenje! tudi tostran meje. čim bogatejše in silne j še bo življenje tostran meje,_ tem večje bo tudi upanje, da se nrwUprerodi življenje onstran. Naše prireditve naj bodo žive in popolne in ne samo propagandne — zato naj bo glavni^cilj najprej z delom in pošteno-'s,i°,9c-;stit1 sami sebe, da bomo lahko sveUh tudi drugim, in potem graditi., ^cii se mi, da je v tem oziru vse pre- malo storjenega. Naše prireditve so še vedno povprečne čitalniške in ne zagrabijo poslušalcev. V vsem je še premalo pridnosti in preveč skepse. Dviga- Ivo Grahor jo se le nekateri posamezniki, mesto, da bi se dvignula celota. Nasproti temu pa glej, koliko je naredila Mladinska matica, ki pošilja toliko in toliko tisoč knjig letno otrokom tostran meje. Naš rod, ki ga urejejuje mladinski pisatelj Ribičič, se širi v dvajset tisoč izvodih med mladino. In vendar ni to vzeto iz zraka, ampak je potrebno za to ogromnega dela nekaterih ljudi. Potem se ozri na tiste Primorce, ki delajo na znanstvenem polju. Ko bi delali vsi tako! Eden naj zgrabi rovnico, drugi lopato, tretji kladivo če hočemo zgraditi tukaj in se naučiti da bomo pozneje gradili zgradbo iz popolnih ruševin onkraj, kar je naš cilj. P. J.: STARODAVNOST NAŠIH IMEN Pregelj, Gradnik, širok in drugi — nikdar naj se ne pojavi utrujenost — polnimo revije in časopise tu in kolikor mogoče v inozemstvu, prikazujmo življenje tako kot je. Mnogo odgovornosti leži na našim ramah in ne skušajmo otresti se je. Drugi naj delajo v gledališčih — saj so prav naši pokazali nekaj talentov. Naj rode še nove! Tretji naj grede v društva in jih dvignejo do največje višine, četrti naj se bore za hrano tistim, ki nimajo kaj jesti. Kdor lahko opravi dvojno delo, naj ga opravi. Nihče nima pravico izgovarjati se. kajti cilj pred nami je velik in svet — naš cilj je zapreti pot smrti, ki grozi uničiti nad pol milijona ljudi. D’ Annunzio je rekel: »Kričati in vedno kričati mora tisti, ki hoče zmagati«. Nam pa naj bo pravilo: »Delati in neprestano delati«! Ni upanja, da bi tisti, ki nas preganjajo strgali kopreno s svojih oči in doumeli in plemenitost slovanske duše V nas ni bilo sovraštva — toda oni so skušali pogaziti lepoto in srce, kakor hi pozabili, da so prav sinovi njihovega naroda: Dante. Leonardo, Raffaello, Mazzini. Vico, Pellico in vrsta drugih oznanjali in pridigovali o lepoti, o kulturi srca in o pravičnosti vsemu svetu Čudili smo se Danes se ne čudimo več Verujmo sebi, drugim ne! Skozi okno je bilo videti pokrajino na eni strani dolgo vrsto Karavank ena meja — na drugi strani se je ha obzorju modril H.*) V božični številki »Istre« smo navedli precejšnjo vrsto naših priimkov iz tržaškega mesta v 15 stoletju: posneli smo ona izvorno slovenska rodbinska imena po zgodovinarju don Jac. Cavalli-ju. ki je izčrpno opisal življenje in trgovino Trsta v zadnjem stoletju srednjega veka po starih listinah one dobe. Ti pristno naši priimki jasno pričajo, kako važen činitelj je bil domači slavenski živelj za obstanek in razvoj tržaške občine že v davnini in zlasti v onih burnih časih, ko je ta znamenita luka posebno trpela pod pritiskom sosednih Be-netek, ki so jo polagoma pripravile prav na rob propasti. Bilo ie to pred 500 in več leti. ko se je znal Trst, obdan z debelim obrambenim zidovjem na ozkem obsegu današnjega starega mesta, vstrajno in pogumno boriti za svojo svobodo kot samostalna občina prej, a kasneje za avtonomijo in za svojo pravico do svobodnega trgovanja po morju proti mnogočnemu sosedu, ki si je skušal osvojiti celo vstočno jadransko obalo, da zagospodari sam nad morjem. Preko 3 stoletij je trajala le z kratkimi presledki ta huda borba na življenje in smrt dokler ni Trst popolnoma podlegel. Prvikrat je zavzet dož'. Arrigo Dandolo tržaško mesto leta 1202 in sicer s pomočjo — križarjev, ki so bili pač namenjeni v sveto deželo, a so si spotoma tako zaslu. žili še prevoznino, s prva menda do Zadra a tam dalje do Carigrada: Tržačani so se rešili tedaj sicer kmalu svojih zatiralcev z odkupnino kakor so se kasneje še večkrat osvobodili beneškega leva z pomočjo avstrijskih vojvod, oglejskih patrijarhov. goriških grofov in z posredovanjem papeža, toda pri tem so zgubili sčasoma ono, kar jim je bilo najglavneje. namreč svojo pomorsko trgovino! A poleg vsega so se vrstile z vojnami zaporedoma kuge in lakote. vmes pa so ogrožali nesrečno mesto še navali Turkov, Genovežev, kobilic, leta 1441 silen požar in 26 marca 1511 hud potres — kaj čudo, če so tolika gorja nazad, nje spravila Trst do popolnega razsula. Posebno podučni za to dobo od 13 do 16 stoletja so zgodovinski podatki ki jih je zbral ztatističar Pietro M o n t a n e il i v svoji knjigi o gibanju tržaškega prebivalstva v minolosti. On dokazuje, da je Trst začel propadati s koncem svoje neodvisnosti, ko ie namreč po 14-letnem boju z Benečani moral se predati leta 1382 pod zaščito avstrijskih vojvod: tedaj je mesto štelo do 10.000 ljudi, ki so se bavili z trgovino, plovbo na morju, ribarstvom, poljedelstvom in z pridelovanjem soli. Potem ko je ugotovil, da so zanesli Benečani prvo epidemijo kuge leta 1427 v Trst nadaljuje Montanelli doslovno: »Možje sposobni za borbo so padali v boju in v obrambi mesta proti napadom Benečanov. Plovba na Jadranu je bila po njih onemogočena in zabranjena. a avstrijski vojvode brez vojnega bro-dovja niso mogli ščititi mesta proti nasiljem republike, ki je tudi na kopnem vničila tržaško trgovino z istrskimi tržišči in celo prepovedala Tržačanom pridelovanje soli-« Dalje omenja Cavalli kako so Tržačani tudi leta 1463 junaško izdržali 130 dni ljute bilke z Benečani na kopnem dokler niso morali prepustiti sovražniku svoje obmejne utrdbe Podgrad, Mukov grad (Mocco) in Sacerb, kar je le stopnjevalo osiromašenje tržaške občine do skrajnosti A ko je kasneje Maksimilijaji leta 1515 iška, pomoči proti Benečanom, ker so se tudi njemu, nemškemu cesarju zoperstavili, ko je hotel potovati za svoje kronanje v Rim, sporočili so mu tržaški odposlanci: »C e Bog ne bi čuval mesta, zaman ga bi čuvali Tržačani, ker 'ih je jako malh«. Montanelli omenja da je Pilo takrat vse mesto v ruševinah, brez .učitelja, brez zdravnika in brez javne ure; on ugotavlja za leto 1514, da je Trst štej komaj 1000 prebivalcev! Torej tekom sto let se je skrčilo prebivalstvo na eno desetino! Ti zanesljivi podatki o groznem propadanju Trsta, in seveda vse ostale dežele ž njim so za nas posebno podučni in važni ko očito razkrivajo ne le prave vzroke takega osodnega zgodovinskega pojava ampak tudi jasno osvetljujejo ves pomen in vso važnost, ki pripada oni stotini tržaških rodbin ki je bila po Cavalliievib listinah slovanskega priimka in brez dvoma tudi slovanske krvi, a je tvorila vsaj tretjino onega skrčenega tržaškega prebivalstva ob začetku 16 stoletja. Tudi ni dvoma da ie mesto tržaško v tej kritični dobi moglo še vstrajati in polagoma zopet oživljati le P° zaslugi svojih širših oblasti ki so bile to- <■ ^5veie,n na obzorju modru iNan^ _ Qrugu|-to™ čjsto sIovanskeRa zaled3a, kar se ie slnion tIee naprej do novih ciljev in «r MSfe nr„s° S %£. :s". 151 »Jrjrtas- drugačiji, a možda njegov manji i nerazvi-jenijj talenat ima više mogućnosti za osebujni rast. Njegovi mostarski pejsaži bi možda već danas mogli dokazati ovu hipotezu. Kao čisti kolorist sasvim ispravno ne modelira, već modulira, živi u boji. ali svakako pretjerava, kad zaboravlja crtež ili kad nesmotreno barata njim. Kod Motike često je naći mjesto poleta lakomislenost, a mjesto direktnog opažanja obične prihvaćene nesuvislosti koje se prebacuju u slatko. Njegove sirove boje u svijetlom skladu često postaju sasvim blijede, gube se u bjelilo, koje podsjeća na sadru, tako da njegova težnja za suptilnim svršava u bezbojnom. Do danas su mu najuspjelija ona platna, u kojima je Motika uhvatio poglede iz in-terieura u prirodi. Dvojaka osvjetljenja, ma da su opasna dražila su ga slikarski. Neki gouachi su u našim relacijama postigli upravo zamjernu razinu, a opravdavaju najbolje nade i želje za dalji bujniji i bogatiji razvitak ovog mladog skromnog našeg talenta. Svi preduvjeti u njemu samomu za dalji razvitak postoje, a sve su prilike okolo njega kao protiv toga razvitka. Njegov prvi nastup nije ni Društvo umjetnosti »Strosmajer« uzelo do znanja. Ovo društvo, po vlastitim neprestanim izjavama, brine se naročito za sve umjetnike bez raz- kalnost nesumnjiva. Dok je kod pokojnog like, no ono valjda nije tpoglo nastup jed-Plančića njegovu skladu smetala tudja na- nog mladog osebujnog talenta uzeti do zna-turena modelacija (manlriram debeli i na- nja, jer je suviše okupirano: ono naime duveni gnjatovi, bedra i one ručetine), kod zida već četvrtu godinu novi umjetnički pa-Motike nema tih i takovih utriranosti, on viljon! »BOG MAŠČEVANJA« U PREVODU KARLA KOCIJANČIČA Mariborsko kazalište prikazalo je dramu »Bog maščevanja« od židovskog pisca Schaloma Ascha. Dramu je preveo naš književnik Karlo Kocijančič. NAŠI V SLOVENSKI MLADINSKI LITERATURI Izšla je peta številka »Našega roda«, v redakciji Josipa Ribičiča. V tem zvezku se nadaljuje Hudalesova povest »Med vulkani in Atoli« z Jakičevimi ilustracijami. Bogomir Magajna je prispeval prozo »Račko — razbojnik«. Franc Bevk pravljico »Čudne živali in čudežna palica«, Vlado Klemenčič pravljico »Kralj Matjaž reši svojo nevesto«. Albert Širok je prispeval interview s Seliškarjem, D. Volavšek ŠE O DELU POK. ANTONA BIANCHIA K članku g. Josipa Jurce v štev. 62 »Jutra« z dne 14 marca (preneseno v »Istri«) »Smrt Antona Bianchi j a, Erjavčevega učenca« g. Josip Kenda, notar na Brdu nečak pokojnega, javlja še naslednje zanimive pripombe: Bianchi ni odkril samo enega novega hrošča, temveč dva, in ne ove vrste, kakor navaja g. Jurca, temveč dva jamska hrošča, ki sta bila po njem imenovana: 1) Anemadus Bianchii, od katerega je bilo vsaj do leta 1926 znanih le 9 eksemplarjev na svetu in 2) Bathys-cia Bianchii, od katerega eksistirata le 2 eksemplarja. Vse te eksemplarje je on razposlal različnim zbirkam in znanstvenikom po svetu; zato in zaradi nje- piše o Sarajevu (z ilustracijami A. Sirka), gove obilne znanstvene korespondence Krajši prispevki so iz peresa M. Bekarja-Esena. f Fr. Milčinskega, Cvetka Kristana i dr. KRITIKA O ALOJZU GRADNIKU Medju brojnim kritikama, koje su izišle o pjesničkom stvaranju Alojzija Gradnika u povodu njegove antologije »Svetle samote«, najznačajnija je ona, koju je u zagrebačkim »Novostima« napisao poznati književnik i sveučilišni profesor dr. Fran Ilešič. TUMINA RASPRAVA O BENEŠKI SLOVENIJI U četvrtog broju »Planinskega vestnika« počela je izlaziti dulja rasprava o Beneškoj Sloveniji iz pera dra Henrika Tume, koji problem Beneške Slovenije odlično pozna. MAQAJNA U »MLADIKI« U martovskom broju literarne revije »Mladika« objavio je Bogomir Magajna jaku socijalnu novelu »Pod mostom«. je bilo njegovo ime med temi na zelo dobrem glasu. Vem tudi, da je kot zaseben učenjak obvladal latinski jezik. Toliko za danes, ker njegovo delovanje tudi v drugih področjih zasluži obširnejšega življenjepisa, zlasti kot znanstvenika v »Slov. biografskem leksikonu« in kot enega prvih lovcev na Goriškem v »Lovcu«. Z Bianchijem je preminil vsekakor mož, ki je bil sicer tih, a izrazit slovenski kulturni delavec. RUPEL JEDAN OD NAJBOLJIH JUGOSLAVENSKIH VIOLINISTA U ljubljanskom »Jutru« napisao je zagrebački muzički saradnik toga lista, komponista žiga Hiršler, kritiku Ruplo-vog koncerta u Zagrebu. Kritičar govori o našem mladom zemljaku veoma pohvalno, pa kaže medju ostalim i ovo: »Svi znaci kažu, da možemo Rupla mirne duše da uvrstimo medju najbolje jugoslovanske vijoliniste«. zoril pa dva nedostatka v delu naših organizacij. Sta to nedostatka ki imala svoj vzrok v splošnih prilijrah v emigrantskem problemu, zato tudi ne nosijo organizacije kake »krivde« za to. To pa nas ne srne odvraćati od poskusa, da bi skušali v interesu baše skupne stvari odpraviti ta nedostatka, Pa preidimo kar k stvari. Vse naše organizacije, posebno pa tisto v večjih centrih in v obmejnem pasu lajšajo trpljenje in bedo beguncem, ki prinesejo večkrat preko meie le svoje golo življenje; edino, česar niso mogli Italijani še uničiti. Vsi ti reveži pričakujejo od naših organizacij dobre besede, koščke kruha in malo strehe. Z ogromnimi žrtvami, z idealnim trudom sc je posrečilo mnogim organizacijam, da so to tudi našim emigrantom nudile in še nudijo. Zato pa morajo biti vse sile društvenih delavcev koncentrirane na tem humanitarnem delu. ki je vsekakor hvalevredno, potrebno in se mora za vsako ceno nadaljevati. Zal pa je baš ta okupacija vseh sil v tem pravcu zakrivila, da so naše organizacije močno zanemarile ali pa celo popolnoma opustile prvi in glavni smoter naše organizirane emigracije Vse premalo napravijo naša društva v političnem delu našega programa. V trpljenju obupanih in izčrpanih emigrantov, ki trkajo na naša vrata ki jih vidimo pred seboj ginevati in umirati, pozabimo na stotisoče naših mater in očetov, naših bratov in sestra, naših otročičev, ki trpe iz dneva v dan, iz meseca v mesec, iz leta v leto po istrskih bajtah, po kraških hišah in po tolminskih kočah. In vendar je glavni naš smoter da se borimo za to naše ljudstvo, ki umira na domači grudi, da pripravljamo s svojim delom dan osvo-bojenja naših domov. Temu delu morajo vsa naša društva posvetiti več pažnje in več skrbi. Poiskati je treba načina, da se izrabijo vse naše sile, da se bo razvil tudi politični del našega programa v vso globino brez škode za socijalno delo naših društev, ki se seveda ne sme opustiti. Drugi nedostatek izvira iz prvega, ima pa še posebne vzroke. Zdi se mi, da vlada med posameznimi društvi se nekaj liubo-sumnja in nek »lokalni patriotizem«, ki je v toliko nezdrav, da onemogoča kako večjo skupno akcijo. . Savez tudi ni še od posameznih orgajib zacij taka upoštevan, kakor bi moral biti. Mogoče leži krivda za to neupoštevanje v tem, da so skoro vse organizacije starejše, od Saveza in imajo nekatere celo »tradicije«; mislim pa, da bi Savez z intenzivnejšimi zvezami s svojim članicami vendar dosegel. da bi članice računale z višjim forumom, ki ga predstavlja naš Savez. Mnoge večje akcije propagandnega značaja, rešitev raznili socijalnih problemov in še marsikaj bi se dalo izvesti le ob sodelovanju vseh organizacij, ki so včlanjene v Savezu. Dokler Savez in njegovi odseki ne bodo mogli računati s tem sodelovanjem, bo vse delo le polovičarsko in dvomljivega uspeha. Zato pa bi morale vse organizacije v tem revidirati svoje stališče in krepko podpreti Savezne inicijative, posebno pa delo organizatorično-propagandnega ter tiskovnega odseka. Otresimo se ozkosrčnosti, združimo vse naše sile v skupno fronto, saj nam je tudi cilj vsem eden in skupen. D. M. ISTRA UDUKICEVIM STIHOVIMA Ako je Dukićeva zbirka pjesama vjero-vatno i nastala u kraćem vremenskom razmaku, ona ipak pretstavlja jedan duhovni život od »osvita do sutona«. U njoj ima dakle mnogo retrospekcije. Mogli bi pače reći, da pojedina poglavlja ili čak pojedine Pjesme ove interesantne zbirke pretstavljaju toliko neispisanih knjiga onih davno zamrlih osjećaja, za kojima pjesnik toliko žali. U pjesmama »Od osvita do sutona« nije dakle progovorila samo Istra, nego eo u njima odrazuje kompleks unutarnjeg života autorova, koji napušta Istru još 1905 godine. Pretežni broj Dukićevih pjesama i nije vozan za izvjestan prostor nego su to većim dijelom refleksije o svijetu i životu. Po našemu sudu to su ujedno i najuspjelije Pjesme u čitavoj zbirci. Ali je karakteristično ovo. Kad bi išli namjerno za tim da u Dukićevoj poeziji otkrijemo uticaj geografske sredine, našli bi da je U njima ostavila dublji trag jedino «ža'mu domovina — Istra. Drugi krajevi, u kojima je Dukić proživio blizu 30 godina, 0atali su nevidljivi. Pusti kamen zemlje Sirotice — kako je Dukić naziva — zadržao je u neizbrisivoj napomeni, jer ga za taj kamen vezuju topli najećnji, pojačani bolom beskućnika. On, stanno, klistir, pol i siv, tvrd i hlap, promaaan div, što od pravremena sivih samački tu živi, tu i vlada sam. Mio mi je i srdafno drap. Taj mu je kamen živ. i ima mnogo da jnn kaže. U zalazu sunca kad se brdo s krdom razgovara tada i goli kras, sivi ka-n'en zemlje Sirotice najglasnije i najjasnije Progovara mijenjajući otsjeve svoje. I ve- like su riječi, što ili golet došaptava svojoj | djeci. Te riječi imaju magičnu moć. Zato : ‘ »mnogo se hoće junaštva i snage za bijeg iz domovine.« 0 kako je teško da se otlcinei od zemlje u kojoj imaš svoje korenje; 1 od kamena tvrda i mrtva, što U je srastao sa živim srcem, i. od stabla prikućnoga, što te drži već od dječjih dana u zagrljaju svojih grana. Sitni dočiči, vrtače, ponikve i ublovi ; čupori šuma, mak je i vječno zeleni bor; oskudna pasa ovaca i koza; aromatični herbarij zemlje Sirotice; teški i sumorni jamb Na-zorova »sunčeva pjevača«; pjesma koja no-stalgifki plače; misticizam Veloga Jože; ljubavne boli Kumičićevih pastirica; gvozdeni lanci »pustoga ognjišta«; dani i noći, nebo i zemlja — sve to ima svoje glasove, svoj naročiti govor i svoju neodoljivu moć Dukić je prisluškivao te glasove, i oni se čuju i osjećaju u njegovim stihovima. Javljaju so s onom karakterističnom elegia-noni notom zemlje Sirotice. U toro kraju golom i ubogom, a u siromaštvu svojemu tako bogatom, sve ga nešto iznutra diže. I u ljubavi za tu mukotrpnu rodjonu grudu polaže zavjet: A ja bih i kosti svoje dao da ih u zemlju zaorem; i oći svoje, da ih zasijem u njivu, da iz njih nikne cvijeće novo; i krv svoju, da zalijevam njome cvijeće ovo u orištu svome: da srdafno zamiriše drevna djedina i svaka njena ledina što kroz vijekove duge ležaše pusta. Pejzas zemlje Istre na mnogim je mio stima slikovito i dražesno ocrtan. Jednako je sretno pogodjena intonacija i kolorit, U starim danima dvostruko je teško sje- tako da stihovi nose miris ono drage zemljo. Sjetite se predvečerja u našem sole, kada se marni rabotnici odmaraju pred svojin kućama, a žene spremaju siromašnu večeru; kada iščezavaju posljednje dugo sjeno prvi se mrak spušta na zemlju. Poleglo blago preživa, kadšto zabreca zvonce u ponti, i po koji pas zalaje tamo daleko; inače svuda naokolo mir dočekuje san mlake noći koja se približava. Sjetite se toga, i pročitajte ove stihove: Gim u selu prve luči sinu, u zvoniku drevnom škrinu brave, i ruke neke uz konop se svinu, da kovine mrtve zapjevaju Ave. Zvono zvoni i milo romani. A koliko smisla ima Dukić za istarsku prirodu, i kako umije da vlada stihom, neka pokaže ova strofa iz pjesme »Nov put«: Pod nogom tvrd lučcnac i zemlja crvena, a uz put sivi kamen i trava zelena; zgurene skupine guste kupine, diraka i crni glog, Gdjekoji stručak majčine dušice, kuša i smilja, i još koji čučavi smrekuljak i kržljavi grmuljak; a nad svima, gord i smion, kao neka vlast, diže se čvorav hrast, kržljav i on. I oltar, na kojemu hoće da se žrtvuje sam, gradi od domaće stijćne, a na to »kamenje tvrdo, kremenito« polaže bilje i evi ječe istarsko, da u mirisu i plamenu njegovu sagori. Nosi grane suhe omorike, nosi javor, drvo opjevano, i kladu junačkoga bora, što i mrtav znoji mirisnu smolu. Miris nosim i milotu majčine dušice i sinje kadulje; brinje nosim plavo i jagode sladulje, i drobnu mažuranu; i još kitu rožmarina, bosilja i smilja. mirisavog bilja. ćanjo na izgubljenu domovinu, i uspontent iz mladosti vezuju se sa bolom, kada nema povratka u rodni kraj i pod očinski krov. A tamo daleko u jednoj »božjoj njivi« za-lijano je osam očica pjesnikove djece. Četiri hrastova križa istrunuše davno, ali je uspomena i nakon punih četrdeset godina živa i bolna. Oj rožice moje lijepe, oj, tićićt moji, mili i topli, otkida se uzdah nalik na istarsku naricaljku, kojom pjesnik jednako žali i sebe i djecu svoju. Sve su ovo pjesme, u kojima se oživljava prošlost, prožete tihom lugom. Dukić daje u,njima ođnška svome bolu za izgubljenom zemljom Siroticom. One su značajan prilog našoj emigrantskoj literaturi. Ne kanimo ovdje iznositi ocjenu Duki-ćevih stihova, jer za izvodjenje konačnog i općeg suda o zbirci »Od osvita do sutona« morali bi podvrći podrobnoj analizi sve pjesmo ove zbirke. A zadatak ovoga prikaza ograničen je na tome, da istakne samo ona mjesta, na kojima se Dukić afirmirao kao — pjesnik Istre. O Dukićevim pjesmama mnogo se pisalo, jer su one pobudile zasluženu pažnju i kod nas i na strani. Uostalom to jo i sasvim razumljivo, jer je to prva i vrlo uspjela autorova zbirka pjesama, a izašla jo prigodom 65. rodjendana g. 'Dukića. Sama ta činjenica, po sebi rijetka i neobična, izazvala je naročitu pažnju kod čitalačko publike uopće, a naše emigracije napose. Dukić je svoju knjigu posvetio istarskom nieceni, biskupu Dobrili, a namijenio je u prvom redu onima, koji če ga najbolje znati i shvatili i ocijeniti — istarskim emigrantima. C__ o —^ % I f KNEZOŠKOF KARLIN | Đne 6 aprila ie umri levaritinski vladika med vojno in v prvi prevratni dobi iiajođ knezoškol dr. Andrej Karlin. Pokojni vladika je bolehal že dalje čase. vendar mu je zdravniška veda ohranjala življenje še vedno dalje preko kritičnih ur. Pokojnik re je rodil 15 novembra 1857. Prvotno je bil namenjen domačemu gospodarstvu, vendar je odšel spričo svoje ukaljubnosti v šole in bil 1. 1880 posvečen v mašnika. Sledila so leta kaplanovania v raznih kranjskih župnijah, nakar je bil poslan v Rim, kjer je bil 1- 1892 promoviran za doktorja cerkvenega in civilnega prava. Po vrnitvi v domovino je bil profesor verouka na ljubljanski gimnaziji do 1. 1900, ko je nastopil mesto kanonika v ljubljanskem kapitlju. Od 1. 1905 do 1910 je bil ravnatelj ljubljanskega Alojzijevišča. V tej dobi svojega življenja se je mnogo udejstvoval kot kulturni in javni delavec ter cerkveni pisatelj in zgodovinar. Leta 1910 je bil Imenovan za škofa tržaško-koprske škofije, katero je moral po prevratu prepustiti Kot škof v Trstu ie imel že od začetka aokaj težko stališče. Vse težave pa je premagoval s svojo mirnosio in ljubeznijo m, če je bilo treba, tudi z energijo. Slovenskemu življu je bil tudi v najtežjih časih ločnejši' zaščitnik. Ko so se politične in na rodnostne razmere v Trstu vedno boli os trije, je vztrajal na svojem mestu, dokler je bilo le mogoče. Nasilju se je umaknil decembra 1919 in je prevzel rektorat škofijskih zavodov v Št. Vidu nad Ljubljano. Pregnanstvo ga je hudo zadelo, duševno pa je trpel najbolj zaradi naroda, ki ostal brez zaščite- Prestol lavantinskega vladike ie zasedel 6 junija 1923, Pokojnik je bil veiik častilec in spoznavalec svojega prednika, prvega slovenskega škofa dr. À. M. Slom ška, in se je v času svojega vladikovania mnogo trudil za njegovo beatifikacijo. Pridobil si je tudi velike zasluge za katoliško cerkveno šolstvo in splošno narodno versko vzgojo. Kot človek je bil pokojni vladika zelo širbka, izrazito slovenska in vsakomur sim palična osebnost. Njegovo osebno mehkost in dojemljivost za vse človeštvo izpričujeta predvsem njegova vdanost svojemu po klicu in pa izredna ljubezen do glasbe. Na svojem visokem mestu je obdržal vedno tesne stike s preprostim ljudstvom, zla sti pa z mladino. t MARICA RODIĆ RODI. LADAVAC. Dne 4 aprila umrla je u Tijesnu kod Ši oenika, u tridesetoj godini. života, vrijedna nastavnica osnovne škole gosp. Marica Rodič rodj. Ladavac. Pored supruga, kćerke i starice majke, čitavo Tijesno oplakuje ovu preranu smrt ove vrstne odgojiteljice djece. Pred 9 godina skupa sa suprugom morala je da ostavi našu Istru pred zator-nom silom najgoreg dušmanina našega roda. Ideal, koji ju je odveo u preparandiju da svoje sile posveti istarskoj, sirotinji, ni je joj se tamo mogao ispuniti, ali smo ie zato vidjeli ovdje na onom djelu koji je bio namjenjen Istri. Poput brata svoga pokojnog učitelja Ladavca. koji ie u bratskoj Šumadiji radi svoje vrsnoće, samoprijegora i skromnosti ostavio u ondješnjem narodu neizbrisivu uspomenu i pokojnica se je isto tako odlikovala tiajodabranijim svojstvima pučke odgoiiteljice. Divota ie bilo pogledati u njezin razred i njezinu dječicu, kojim je oduševljenjem i samoprijegorom ona njima tumačila, bez obzira da je vrijeme obuke već odmaklo- Zato je i bilo napretka A najviše ie svakoga zadivila nie-zina požrtvovnost i samozataja kad je, dok je bila u boljem zdravlju, sakupljala svoju dječicu u dvorištu svoje kuće u vrijeme školskih praznika, da ih tu liči i odgaja. To su oni učitelji od rase puni ideala i samoprijegora. koje jze Istra u naponu narodnog osvješćenja odgajala. Cijelo je mjesto sudjelovalo sprvodu, a na grobu se je u ime učiteljstva t svih nrisutnih oprostio s pokojnicom g. učitelj Oto Kolar ganutljivim govorom uz suze niezine dječice i svih prisutnih Neka je rodbini utjeha da je dala ovu pravu žrtvu, koja je, zanesena lijepim pozivom svoga zvanja u najvećem poletu upravo sagoriela na onom žrtveniku od kuda naš narod čeka svjetla, uljudbe napretka u svakom dobru. A tebi Istro, hvala što si nam u nai-crnijim svojim danima poklonila ono što si najboljeg imala, živu djecu svoju, da ih čuvamo. da nam koriste, da nas oplemene. Kad će i tebi da sine sunce slobode, da ti uzvratimo milo za drago? Dobra i vrijedna naša pokojnice! Istarska gruda ne pokriva svoie smrtne ostanke. ali je zato isto tvoja zanosna duša mirna. jer ih je primila i čuva ili ova slobodna gruda o kojoj je naš pjesnik imao viziju kao o najvećem našem zajedničkom dobru, kad je za njom čeznuo onim riječima: »U tom polju daj mu groba, tvojim cvijećem grob mu kiti!« ČLANOVIMA ZADRUGE »ISTARSKI DOM« U ZAGREBU Glavna izvanredna skupština od 26 marta o g. zaključila je obvezatno za sve članove, da se broj zadružnih udjela povisi od 1 na 6 i da se nadoplati za 5 udjela 500 Dinara, po mogućnosti u jednakim mje. sečnim obrocima, i to tako- da razlika udjela bude posve podmirena najkasnije do 31 decembra 1933. Svi oni članovi, koji nisu sporazumni sa tim povišenjem imadu javiti to upravi zadruge do 30 IV o. g. ili neka u istom roku otkazu svoje članstvo Oni članovi, koji su uplatili zadruzi predujmove za fond za nabavu zemljišta, neka jave upravi u istom roku dali su sporazumni. da se taj njihov predujam upotrebi na račun te razlike udjela, koju se ima na doplatiti. Umoljavaju se svi zadrugari, a naročito oni, koji živu izvan Zagreba, da dostave upravi što prije svoje adrese: ZA NAŠE V JUŽNI AMERIKI Društvo »Soča« v Ljubljani ie Po 53 dne!) iz Buenos-Ai resa prejelo naslednje pismo: Sokol »La Paternal« z veseljem sledi razvoju in delovanju bratskega društva »Soče«. »Najiskrenejše želimo da bi se sleherni Primorec, ki je našel varno zavetje in kruh v bratski Jugoslaviji, organiziral v dobrobit našega izseljeništva. Mi tukajšnji Primorci se veselimo, ko čitamo poročila o Vašem sodelovanju. Naša društva v Južni Amerik' so v slabih razmerah, ker ni prave edinosti. Pravo narodno društvo je tu samo Sokol.« — Ob koncu pisma prosijo rojaki za knjige, povesti, igrokaze, poljudne znanstvene razprave in tudi za šolske knjige. Radi bi imeli tudi slike narodnih mučenikov. Pismo je zaključeno z željo, da bi bratsko društvo tudi v bodoče uspešno delovalo, in s prisrčnimi sokolskimi pozdravi. —. Društvo prosi zaradi tega dopisa vse svoje člane, da bi po svoji moči prispevali k izpolnitvi želja rojakov v Južni Ameriki. Knjige naj se izročajo tainištvu »Soče«, gledališka 7-iII. NAŠ SPORT USPJESI ŠPORTSKOG KLUBA »ISTRA« U NOVOM SADU Poslije zimske pauze, naš športski klub »Istra« u Novome Sadu otpočeo je opet svojim nastupima i već u početku pokazao ostalim drugorazrednim klubovima novosadskog Podsaveza da imaju računati sa ozbiljnim i jakim protivnikom. Prvi susret na ovogodišnjim proljetnim prvenstvenim utakmicama Podsaveza bio je 19 marta o. g. sa novosadskim »Rapidom«, koga »Istra« tuče sa 3:0 i otimlje mu dva boda a 26 marta susreće se sa S. K. »Željezničarom svojim najjačim i najopasnijim protivnikom i favoritom za prelaz u I. razred, a koga »Istra«, poslije odlične i vrlo lijepe igre po-bjedjuje sa 5:0 i dobiva time dalnja 2 boda. Ova pobjeda nad »Željezničarima« ie ujedno revanš za poraz u lanjskim jesenjim utakmicama, te ie kod športske publike ova neočekivana pobjeda izazvala senzaciju tim više. što je »Istra« sa »Željezničarima« imala uvijek »smolu«. Poraženom »Željezničaru« nije preostalo drugo, već da »Istri« čestita na tako lijepoj pobjedi i odličnoj igri. Ova pobjeda imala ie odjeka i u provinciji. ier su mnogi klubovi pozvali »(struna gostovanje. Tako je za 2 aprila utanačena utakmica sa »Odžačkim športskih klubom« u Odžacima, a 9 aprila sa »Radničkim« u Kuli. Vode se pregovori sa klubovima iz Velikog Bečkereka j ostalih mjesta. Tako će »Istra« i ove sezone uspješno voditi propagandu za našu stvar i nastupiti u mjestima edie so o Istri do danas ulje mnogo čulo Ovog ljeta će dakle novosadska »Istra« ioš lače poraditi aa Ideji koju za stup.» Ovaj veliki uspjeh »Istre« naišao je na simpatični prijem svih športskih krugova te njezin napredak danas mnogima leži na srcu. samo nažalost ne svima onima, čija bi to dužnost bila. a koji danas i pored tolikih uspjeha »Istre«, gledaju u nju sa nepovjerenjem. To su nekoji naši [strani, kojima je valjda ispod časti igrati za drugorazredni klub. već im više imponira igrati za jedan anacionalni, madjarski i židovski klub, samo da je »prvorazredni« i prvi u tabeli. No to nas nimalo ne smeta, jer smo mi od naših igrača koji nisu Istrani, a kojih u Klubu imade veliki broj. načinili bolje Istrane i borce za našu ideju od onih Istrana. koji danas mjesto za svoj Klub. nastupaju za tudji. Iznijeti ovu istinu nas ni malo ne ženira. već naprotiv mi' se sa našim dvostrukim radom i dvostrukim uspjesima ponosimo, jer pored uspjeha na športskom polju, mi smo postigli i drugi, mnogo teži a tim veći uspjeh, jer u ovdašnjoj omladini, koja se nalazi u našim redovima vidimo neustrašivog nosioca one uzvišene ideje, za koju je pao neumrli Gortan. za koju je došlo do krvave Bazovice. Nama se širi srce od ponosa, kad publika oduševljeno kliče: »Napred Istra«. »Živila Istra«, i pitamo se. kako je onim Istranima pri srcu. koii igra-iućf kao protivnik »Istre« slušaju te oduševljene poklike. 24 III održana je odborska sjednica S. K »Istre«, na kojoj je u principu prihvaćen predlog, da se u okviru kluba osnuie boksačka sekcija. Pripreme su već u toku te će prijatelji i ljubitelji našeg športa u dogledno vrijeme biti detaljno izvješteni. Barba Lujo. Novi Sad. 28 III J933 NASA PROPAGANDA ĐACI KRČKE GIMNAZIJE DOLAZE U ZAGREB U Zagrebu priredit će koncerat Za vrijeme uskrsnih praznika posjetit će Zagreb učenici i učenice gimnazije u Krku, koje će voditi njihov direktor gosp. Nakić-Vojnović. Doći će da vide i upoznaju Zagreb i to većina njih po prvi put. Medju njima ima takodjer mnogo Istrana, koji se nalaze u tamošnjem internatu. Da bi podmirili svoje putne troškove, održat će oni u četvrtak dne 20. o. mj. u 8 sati u veće koncerat. Glede dvorane gdje će biti održan koncerat bit će javljeno u dnevnoj štampi. Dolazi ih oko 70, a gotovo svi pjevaju u pjevačkom zboru, koga vodi prof. g. Gruber. Program koncerta je vrlo lijep i interesantan. Oko dočeka njihovog i organizacije koncerta brinu se u Zagrebu Društvo »Istra«, »Društvo Primoraca« i »Istarski Akademski Klub«; Uspjeh toga izleta u uskoj je vezi sa uspjehom koncerta, budući da im je dobitak od koncerta glavni prihod za putne troškove. Vjerujemo da će Istrani i drugi prijatelji posjetiti taj koncerat da čuju pjesmu mladih istarskih djaka. USPJEŠNA PRIREDBA JUGOSLAVENSKE MATICE U BASKI Podružnica Jugoslavenske Matice u Baški priredila je zabavu, koja je — hvala nacijonalnoj svijesti Bašćana — nada sve uspjela. Priredba je otvorena govorom predstavnika podružnice Jugoslavenske Matice. koji je ukratko izložio zadaću Jugoslavenske Matice i teško stanje zarobljene braće, — pozvavši prisutne, da braću ne zaborave. Uz poklik »Živjela Jugoslavenska Istra«, završio je svoj lijepi govor, što ie publika burno prihvatila i aplaudirala. Prisutne su najviše dirnule deklamacije dvoje djece osnovne škole: Mala Franka Mihalič deklamirala je »Mojoj Istri« od R. K. Jeretova, a mali Vlatko Bonefačić »Mali Cić« od VI. Nazora. — Djeca gradjanske škole i učenice ženske stručne škole otpjevale su nekoliko rodoljubnih pjesama. Dvorana pak bila je u tu svrhu posebno dekorirana. Pozornica je bila sva u jugoslavenskim zastavama, a u sredini se isticala velika crna geografska karta Julijske Krajine, sa grbom Istre i natpisom »Uvijek na Te mislimo«, koju je narisao vrijedni naš učitelj Maštrović. Na prednjoj strani pozornice na velikom stolu, prekritem narodnim sagom, bili su poredani zgodici lutrije. koja se te večeri održala. Zgodici su bili većinom ručni radovi izradjeni od učenica mjesne ženske stručne škole. Kosti-rhirani ples, koji se te večeri održao, bio je veoma živ. Bile su zastupane narodni nošnje svin naših krajeva. U bufetu su posluživale gospodje i djevojke u narodnom odijelu pod vodstvom gdje Vukovič Marije, učiteljice ženske stručne škole, koja se sada kao i uvijek mnogo založila, da priredba što bolje uspije. Svirala je mjesna glazba i tradicijonalne »sopile«. Nije falio ni »šoto«, koji osobito stariji Bašćam vole da plešu. Čisti prihod od Din 540.50 otpremila je podružnica Oblasnom Odboru Jugoslavenske Matice u Splitu. Neka ova uspjela zabava bude na pod-strek priredjivačkom odooru podružnice za daljnji rad za širenje ijuDavi i vjere na-pram onima, koji stradaju, čvrsto vjerujući, da će i nad onim, danas tužnim krajevima Domovine naše, zasjali sunce zlatne slobode. — Bašćanin PROPAGANDNO DELO DRUŠTVA »KRN« V ČERNOMLJU V zimi so se združili Primorci in si usta- * novili emigrantsko društvo »Krn« za srez Črnomelj—Metlika. Nadeli so si nalogo da prvič javno nastopijo z dramo »Za našo grudo«. 25 t. m smo imeli priliko, da smo v prostornem sokolskem domu prisostvovali prireditvi i v duhu obudili sočustvovanje do naših zatiranih bratov. V začetku je g. Golmajer pozdravil množico iis temperamentno objasni) namen novo ustanovljenega društva. Za uvodnem govorom je sledila pesem »Oj Doberdob«. Pričela je igra. Igra je bila dobro naštudiram in vloge srečno razdeljene. Marsikatero oko je oro-selo, ko je videlo žalosten konec. Presenečeni smo bili, da je društvo tako rešilo svojo nalogo. Črnomelj je. brez razlike političnega nažiranja pokazal svoje čustvovanje naprani brezpravni raji. Napolnjena dvorana je bila viden dokaz pravega pojmovanja naše ideje. Naše priprosto ljudstvo in inteligenca je s svojo udeležbo moralno in materijalno podprla mlado agilno društvo. Agilnem društvu pa kličemo, da gre tako naprej po začrtani poti. Drama »Za našo grudo« je bila uprizorena v Črnomlju, v Semiču in Gradacu. ISTARSKO VEČE« SOKOLA U KRAPINI Sokolsko društvo u Krapini intenzivno sprema »Istarsko veće«, na kojem će biti proslavljena obljetnica rodjenja i smrti istarskog preporoditelja biskupa Dobrile. PREDAVANJA LJUBLJANSKE »SOČE« Pretprošle subote održao je u ljubljanskoj »Soči« predavanje senator dr. Valentin Rožič. Govorio je o temi: »Zanimivo poglavlje iz novejše jugoslovenske zgodovine.« - NALOGE SOCIJALNEGA DELOVANJA Svoj čas je objavilla »Istra« članek v ka-teiem je bilo navedenih nekaj praktičnih nalog, ki naj bi jih skušale rešiti naše organizacije na socijalnem polju. Ker je bila obravnavana snov velike aktuelne važnosti, je otvorilo uredništvo o tem tudi javno razpravljanje, ki je pa ostalo, žal, brez večjega odziva. Po temu sodeč, bi človek mislil, da naše organizacije sploh ne pojmujejo kakšne važnosti je za nas to vprašanje, ki nam ga narekuje duh sedanjega časa in to navzlic temu, da nekatera naša društva delujejo izključeno na so cijalno- karitativnem poprištu. Eden izmed glavnih predmetov številnih irusdnarodnih konferenc in razprav je ravno razpravljanje o nad vse težkem in za-pletenm mednarodnem gospodarskem stanju. V povojni dob: so nastali popolnoma drugačni časi in druge razmere, katerim se moramo prilagoditi tudi mi. Saj vidimo, da konservativne stranke, organizacije, institucije itd., ki niso znaie, ali ki ne mara-manj vplivati na potek našega delovanja, nja vsporedno z duhom časa, izgubljajo dan za dnem svoje postojanke v korist onih, ki znajo delovati v skladu z obstoječimi okoliščinami. Iz tega sledi, da mora vsak program kakršnekoli stranke, pokreta ali režima, naj si bo kulturnega, socijalne-ga ali nacijonainega značaja, odgovarjati duhu časa, ker je v nasprotnem slučaju že ob rojstvu zapisan smrti. Osnova delovanja naše emigracije, ki jo tvorijo v pretežni večini le bedni emigranti. je iredentizem, V prvem početku našega emigrantsko-iredentističnega pokre-se ni računalo še s sooijalnimi vprašanji, kot činjenicami, ki bi utegnile več ali maj vplivati na potek našega delovanja. Pokret se ie razvija, še v dobi, ki ni bila zajeta po svetovni gospodarski krizi. Napačno bi bilo torej izvajati program danes na prvotni podlagi, ki ni vseboval v fundamentu reševanje socijalnega vprašanja naše emigracije, kar pa je postalo danes odločilem faktor za dosego naših teženj. V tem slučaju, bi ptav gotovo naleteli v širšili plasteh bednih brezdomcev na zapreke. Uspeh naše propagande bi začel pojemati. kajti človek, ki nima zagotovljenega življenskega obstoia je težko dovzeten za čut narodnih dolžnosti, odnosno mu isti, v kolikor ga ima začne hirati. Vsled tega se tudi ne smemo preveč čuditi, ako naši ljudje uhajajo na povsem kriva in napačna idejna pota ki ne gredo vsporedno z našimi. Zato je tudi potreben osnovi našega pokreta privesek socijalnega udejstvovanja. ki naj skupno z iredentizmom pomaga reševati našo nalogo. Nikjer drugdje ne najdemo tolike raz-drapanosti. nesoglasja in neumevanja v naših društvih kakor ravno na socijalnem po. lju. Ker se nekatera društva udejstvujejo zgolj na socijalnem poprišču, druga spet samo na kulturnem odnosno na nacionalnem, je uspeh toliko prvih kot drugih ali tretjih — ozirom na naš končni cilj — malenkosten. Čas in nujnost reševanja našega opražanja zahtevata tu hitre in izdatne pomoči. V večjih centrih naše emigracije kot so Ljubljana, Zagreb in Beograd, kjer je bila dana možnost osnovati po več društev, bi bilo potrebno ustanoviti nekako centralno socijalno-karitativno institucijo, ki bi predvsem usmerjala delo posameznih društev v enoten tok in vršila prepotrebno kontrolo nad podporami. Idealna rešitev tega problema, bi bila, da bi se naše organizacije sploh odpovedale socijalnemu delu, ki naj bi ga odstopile zamišljeni centra'ni instituciji. Čeprav bi bila v drugem slučaju taka centralna ustanova na eni strani precej pomanjkljiva, ker bi ne mogla s takim uspehom poglabljati med emigranti čut vzajemne solidarnosti, kakor ga zamore poglobiti društvo med svojimi člani, vendar hi bila korist na drugi strani toliko večja. Organizacijam bi namreč odpadlo ogromno podrobno karitativno delo, ki bi šlo v korist iredentistične propagande, kar je v pogledu naših teženj, gotovo velike važnosti. Seveda, bi moralo biti za dosege tega smotrenega delovanja več samozatajeva-nja, požrtvovalnosti in umevanja med po-edinimi društvi in saveznimi odseki. Š. Boleslav Trpin specijalna trgovina sadja ter sadnih in zelenjavnih pridelkov in izdelkov. Ljubljana Pasaža Nebotičnika NAŠI PISCI I NAŠE KNJIGE POSLIJERATNA KNJIŽEVNA PRODUKCIJA O ISTRI ISTARSKI KULTURNI I KNJIŽEVNI RADNICI O NAŠOJ EMIGRACIJI, O SEBI, 0 DOSADAŠNJEM SVOJEM RADU I i NAMJERAMA U BUDUĆNOSTI Svjetski rat je u Istri prekinuo svako kulturno djelovanje. Prilike odmah poslije rata prisilile su mnoge naše istaknutije ljude da se izsele iz Istre, da napuste domaći kraj. S vremenom kako su se prilike sve više i više pogoršavale, i emigracija postala jača i brojnija, rastao je i broj naših kulturnih radnika koji su sg našli u Jugoslaviji, zajedno sa desetcima hiljada Hrvata i Slovenaca iz Julijske Krajine. Tima j.* književna i kulturna afirmacija našega naroda pod Italijom, silom prilika koje je uvjetuju u Julijskoj krajini svedena na minimalne rezultate, jer je malen broj mili koji bi je mogli promicati, a prilike za to neobično nepovoljne. Znatan se broj naših kulturnih radnika nalazi danas u Jugoslaviji. Ovdje žive pod boljim ili gorim uslovima kakve emigracija već sobom donosi njima kao i svima nama ostalima, bore se najprije za život i prvotne njegove potrebe i rade, produciraju, koliko im prilike dopuštaju i vremena, većini izvan njihovog službenog rada za to preostaje. Već odmah poslije rata bio je njihov broj lijep, a danas, kada je u Julijskoj Krajini ostao tek minimalan, neznatan broj, znatno se povećao. Književna i kulturna snaga našega naroda pod Italijom, dolazi danas do izražaja u najvećem dijelu u Jugoslaviji, presadjena je na drugo podneblje, izvan svoga prirodnog mjesta, u emigraciju. Nije neznatna niti' u širem narodnom pogledu, a kamo li tek u užem naàem emigrantskom mjerilu, aktivnost koju razvijaju naši kulturni radnici u emigraciji, naši zemljaci iz Istre i iz slovenskog Primorja, na književno-kulturnom i umjetničkom području. Uspjehe i priznanja što su ih pojedinci izmedju njih zasluženo, u više prilika doživjeli bilježi »Istra« na svojim stranicama u »Kulturnoj kronici«. Kroz ono nekoliko redaka često se moglo mnogo toga razabrati i primjetiti. Uspjesi pojedinaca — priznanje je ne samo njima, dokaz je kulturne i stvaralačke snage naše sredine, priznanje našem kraju odakle smo potekli, afirmacija naših težnja. Stvaralački genije našega naroda pod Italijom dao je u prošlosti, onoj davnoj kao i najnovijoj, dokaza svoje kulturne snage. U novije doba, kada su prilike za to bile osobito teške, takodjer se nije šuštalo, a to se ne čini niti danas, kraj svih neprilika koje su zavladale svijetom i tegoba koje muče pojedince. Da informiramo našu javnost o tome što su dosada uradili istarski kulturni radnici posljednjih godina, da upozorimo na njihove uspjehe i da zabilježimo ono što za buduće spremaju, obratili smo se na nekolicinu njih u Zagrebu i izvan Zagreba da nam dadu podatke koji su od interesa: podatke, o sebi, o svojim djelima da se i na taj način makar i u zbijenoj formi, koja, razumljivo je u ovakvom slučaju, i ne može biti potpuna, osjeti koliko je dosada učinjeno, na što je bila usredotočena njihova pažnja, što još preostaje da se uradi i kako, za još dostojniju našu kulturnu afirmaciju i uspješnu nacijonalno- kulturnu propagandu. Posjetili smo Antu Dukića, razgovarali smo sa Vladimirom Nazorom, Dr. Tento-rom i prof. Žicom, bili kod Frana Barba-'Jća i Ernesta Radetića, pismeno se obratili na Katalinića i Cara-Emina, Josipa Kra-'jića, Gervaisa, Dra Dvorničića i Peruška zvan Zagreba. Razgovor se kretao oko već spomenutih pitanja. Priznajem već u početku da sam do podataka o njima samima najteže dolazio. Našim ljudima, općenito, ne da se o sebi mnogo govoriti j više puta trebalo je dosta uvjeravanja da sam barem nešto o njima od njih samih čuo. A opet dosta stvari što sam ih čuo, moram prešutjeti jer me veže obećana riječ. Najradije ne bih šutio, pogotovo tamo gdje je to od mene izričito zatraženo. Jer redovno je najinteresantnije znati i pričati ono o čemu se mora čuvati tajnu. NAJPLODNIJI ISTARSKI PISAC Prije rata imali smo u Istri politički tro-it: Laginja. Spinčić. Mandić. Postojao je i upotrebimo Spinčićevu izreku, i knjiže- ii trolist: Nazor—Katalinić—Car, sà sje-štem u Opatiji, kroz nekoMko godina. Od »Htičkog trolista danas je još na životu of. Vjekoslav Spinčić. Poslije rata se na ski način »razišao«, silom prilika i knji-ivni »tercet«; Nazor je u Zagrebu, Ka-linić živi u Splitu, a Car djeluje na Su-ku. Prije par godina prešao ie šezdesetu, utor »Pustog ognjišta«, »Zimskog sunca«, Jsahlog vrela«, »Iza plime« i drugih roana ; pripovijesti, radi i danas žavo na Jlturnom i književnom polju moguće jos 2ćom snagom i zauzimanjem. Ne ćemo, govoreći o Caru, JI!®' av predratni rad, a i poslijeratni -mo samo u glavnim konturama, jer oi IZ RAZGOVORA I PISAMA NAS BARBA RIKE Nije nam se javio, a obratili smo se i na njega u Split. Poslao je redakciji svoju »obligatnu« saradnju. Svi znamo da barba Rike i danas nije šuštao. Doduše on nije više onako produktivan kao prije rata, kada , je zauzimao i kao lirik, a još više po svojim pjesmama u prozi, vidljivo i priznato mjesto u hrvatskoj književnosti, ali se njegovo ime susreće kroz sve vrijeme iza rata često u novinama (i u našoj »Istri«) pa u splitskoj »Jadranskoj straži« i u nekim književnim revijama; čuje se njegov glas osobito onda kada treba da se čuje — kao odgovor s istočne obale Jadrana u ime Istre, Splita, Dalmacije, Jadrana. Katalinić je u svojim pjesmama, osobito u onim koje su izazvane u raznim prigodama žalosnim i herojskim trenucima, glasnik i budni čuvar naših prava. Jednom se javi odvažno i muški, kada ustreba a ako koji put ironizira — to je zato, jer ne može drukčije odgovoriti ■— nego ironijom i s posmjehom. Tome se čovjek ne može oteti kad čuje .. prerazne želje, sanje »onih onkraj mora«. ‘ Htjeli smo u ovoj zgodi da čujemo od njega samoga što je dati i što sprema kako t živi nasmiješeni i ozbiljni barba Rike, (on za podrobniji prikaz bilo potrebno detalj- * 5 ~ nije ulaženje u stvar, a to nam na ovom fi': on Sirna Bosna Viktor Car-Emin mjestu Ì nije moguće. U ostalom mi smo ovdje većinom dali autorima riječ, a orai sami o sebi i ne vole da mnogo lovore odnosno da se sve iznosi. Evo u fragmentima ono što želimo da 0 Caru kažemo (iz njegova pisma!): — Moj poslijeratni rad bio je pretežno publicistički. Pisao sam prije u Pučki prijatelj, zatim u Staru Našu Slogu pa u Istarsku riječ. Zatim su tu bile edicije: »Mladi Istranin«, »Jurina i Franina«. Pisao sam dakako i u razne druge novine u Jugoslaviji (zagrebačke i beogradske). — Teme svih tih mojih dopisa i članaka: naš podjarmljeni kraj i sve naše tuge i nevolje, što ih našim ljudima iz dana u dan nameće tudji zulum. U tim mojim stvarima izbija ovdje ondje i ponešto ironije i satire, ali tim oružjem baratao sam već onamo od- početka devedesetih godina, kad sam u Našoj Slozi inaugurirao rubriku raznih »Paćuharij?«. — »Naša Mare« (roman što je u nastavcima izlazio u Zagorkinpm »Ženskom listu« — op. p.) i neke moje novije kraće novele 1 crtice odraz su onih žalosnih i nečovječnih prilika. A tako i moja drama »Mrtva Straža«, koja je osam puta napunila zagrebačko kazalište, i onda ie najednom zabranjena. Oglašena je bila pod pseudonimom Mladen .lelušić budući da sam se u ono vrijeme nalazio — preko. 'm „ - i I ' k ■' ^ 4 M -; 1 m ■i »fiffi v-. 5;J s,» Rikard Katalinić-Jeretov. Poslije rata izdao je Katalinić (godine 1923) zajedno sa Lujom Dorčićem »Priče I »Vicericica« (drama predana zagre- za djecu« i »Iz podjarmljenih krajeva«. Nje-bačkom kazalištu i primljena na prikaživa- gove brojne pjesme iza rata objelodanjene nje — op. p.) ide u isti red. U toj stvarci po raznim novinama i revijama, bilo bi htio sam da iznesem kutić Rijeke obavljen vrijedno sakupiti. Od velikog njihovog bro-sadašnjom atmosferom propadanja i ličnom ja mogla bi se sastaviti lijepa zbirka boljih nesigurnosti, koju mi Istrani dobro pozna-‘ stihova, mo. »Vicencica« nije drama, ona je bliže komediji, ali teško da će ikoga potaknuti na smijeh. — Napisao sam poslije rata i drugih stvari, koje baš ne stoje u tješnjoj vezi s našim sadašnjim prilikama u Istri. Najmilije su mi ove tri novele: »Ničiji«, »Slijepi prozor« i »Mali od foguna«. Cesto se javljam u reviji »Jadranske Straže«, gdje je VLADIMIR NAZOR I ISTRA Potražio sam Vladimira Nazora. Vladimir Nazor je Dalmatinac, sa otoka Brača, ali ga mi Istrani rado ubrajamo me-dju Istrane, medju naše književnike. Živio je medju nama u Istri, kao profesor pazin-ske gimnazije, zatim preparandije u Kop- već izišlo nekoliko mojih novela iz po- ru i najdulje kao profesor i ravnatelj uči-morskog života. Imam u pripremi zbirku teljske škole u Kastvu. Obišao je istarska novela »Brodolomci mora i kraja«, i če- sela j gradove, upoznao je život istarskog kam nakladnika... * seljaka, uronio u istarsku prošlost i dao o — Kako Vam je poznato, uredjivao sam Home niz soneta i pripovijedaka prvoraz-s našim Barba Rikom »Mladoga Stražara« s redne umjetničke vrijednosti. pune tri godine, pa je i u tom listu izišlo: U razgovoru uputio me na dvije .svoje nekoliko mojih stvarca i o moru i o našem knjige o Istri, dvije fino ukoričene zelen- malom kraju. Da su druge nakladničke. kaste knjige, kakvih od Nazora ima već prilike, izdao bih jednu ili dvije zbirke cr-| čitava kolekcija u izlozima zagrebačkog tica za našu istarsku djecu. Nadam se dafNazorovog nakladnika Vasića: »Istarski će se već jednom pružiti i ta zgoda, ta gradovi« j »Istarski bolovi«, hvala Bogu nisam još prevalio šezdeset ij Opsežno je Nazorovo dosadašnje knji- treću! I »Našu Maru« izdao bih u poseb-pevno djelo i kraj toga velika je i danas noj knjizi, da imam kakvog strica iz Ame-> njegova produktivnost kao u rijetko kojeg rike. » jugoslavenskog književnika. — Do »Mornara« došlo je g. 1928 Ured- i Dovoljan je i letimičan pogled u »Istar-ništvo lista ponudjeno je meni i ja prihvatio. [ ske gradove« i »Istarske bolove«, prelista-Lani je Mornarska Udruga koja je izdavala š ti samo obje knjige i nešto više zaustaviti list likvidirala, a prijatelji navalili na me-[se na njihovim predgovorima, da se vidi ne. da list zadržim. Progiam je: lakim pisanjem privući naše pomorce na čitanje. U listu iznosim uspomene iz starih vremena. Poznam naš mornarski svijet f bavim se njime duboko uvjeren, da je svojom srča-nošću, ustrajnošću i pnirodjenim osjećajem dužnosti napisao nekoliko najljepših stranica naše istarske historije. Tim svijetom ja sam se oduvijek najradije bavio, a i sada izlazi u Jadranskoj Straži moja oveća novela »Pod Južnim Krstom«, i već imam u osnovi drugu jednu oveću stvar i opet iz morskog života. Moje je uvjerenje, da se gotovo u svakom Istraninu krije PO nek; mornar. Ma gdje živjeli naši: u srcu Istre ili na Krasu, svugdje su moru blizu, osjećaju mu dah, slušaju mu vječiti zov- odnos: Nazor i Istra, da se osjeti kako je u ovim dvjema knjigama predratna Istra, koju Nazor opisuje, istinski i proćućeno iz-nešena a današnja njena stvarnost, koju Nazor nije mogao da osjeti i proživi vjerno uočena. »Istarske gradove« posvetio je Nazor dru Dinku Trinajstiću. Nastali su još godine 1904, a niz ovih soneta bio je štampan još godine 1906. Izdajući ih sada ponovno, radio je Nazor opet na njima, ali i sada, kako sam ističe u posveti Trinajstiću, ostale su ove pjesme ono što su i bile. Nazor se čuvao da u njih uplete »ma i koje novo mjesto ili kraj u kome se u ove dane vrši nadalje sudbina naših ljudi, pa bilo to i krvničko polje pokraj Bazovice, gdje se Vladimir Nazor mladi Bidovec, vezan o stolicu mučeniš-tva, okrenuo u posljednji trenutak da ne primi olovo u ledja, no ravno u prsa.« Ali i pored toga što »Istarski gradovi« po svojem postanku sežu gotovo trideset godina unatrag, »... stare pjesme o stvarima koje nam prilaze to bliže što vrijeme više odmiče...«, ta će knjiga još dugo ostati aktuelua, jer je u njoj Istra ona-kova kakva ostaje. Prije Velog Jože, Boškarine i Divičin grada (to je druga pjesnikova knjiga o Istri: »Istarski bolovi«), Nazor je već bio dao balade »Krvava košulja« i roman »Krvavi dani«. Ali kako u predgovoru »Istarskim bolovima« spominje, osjetio je da to nije — ono pravo. »Čemu sam u onome romanu i u onim baladama pričao o nekim romantičnim zgodama u starim zametma i dvorovima, kad se, baš u ono doba, u seoskim kućicama i pojatama, počimala stvarati duša Onoga, koji nije još sam progovorio i o kojemu još nitko nije znao što reći?... Uvidjeh napokon da mi je o njemu pisati.« Nastalo je za Nazora novo traženje. Tražio je svoga istarskog junaka. Našao ga je: Velog Jožu, kmeta-orija-ša, buntovnika i bjegunca. »Gledao sam ga u prošlosti pod motovunskim zidom i na Proglavčevu brdu, s legendarnim banom Dragonjem daleko na planini... i s galeotom Ilijom u galiji na obližnjem moru, jer ga nisam još mogao vidjeti u jednoj od idućih njegovih preobrazba — u liku mladoga mučenika Vladimira Gortana.« U Kopru 1907 nastao je »Veli Jože«. Poslije toga nastala je »Boškarina« priča o kravici seljaka Kumpar Zuana. Novijeg datuma su u toj knjizi: Pjesme istarskog prognanika (1920) i zaglavni stihovi: Nova Istra (1930) — snažni i bolni zaključni akord Nazorovog istarskog književnog djela. — Trebalo bi danas biti u blizini istarskog zbivanja, moći proživjeti, osjetiti današnju stvarnost u Istri i vidjeti kako danas Veli Jože snaša svoj teret. Vjerujte, volio bih to, kad bi mi bilo moguće, pričao nam je Nazor, jer i ako nisam Istranin, moja ljubav do Istre nije ni danas ništa manja nego nekada, kad sam je na licu mjesta upoznavao, proputovao njezine staze i dolazio u uski dodir sa ljudima i zavolio je. — Spremate li još štogod u vezi sa Istrom? — Moglo bi se — odgovorio je Nazor — danas možda pisati reminiscence na ljude i prilike, ali pravo današnje djelo o Istri moglo bi nastati jedino na licu mjesta r živom dodiru sa stvarnosti. RAZGOVOR SA DUKIĆEM To je bio razgovor — ali ne za novine. U pogledu svoga dosadašjneg rada i pogleda na naše istarske prilike i potrebe koje nam se nameću gosp. Dukić bio je do kraja rezerviran i ostao dosljedan da mi ne kaže o tome niti riječi za »Istru«. Morao sam se zadovoljiti njegovim obećanjem da če mi o svojem književnom radu govoriti drugom zgodom/ kasnije — kad opet »ožive« t. j. kad se oporavi. — Premoren sam i potpuno iznemogao radeći prošle godine dan i noć (više noću) ’ na knjizi pjesama »Od osvita do sutona« koja je morala na vrijeme izići — pa kud puklo da puklo. ( — Htio bi da odem iz Zagreba, nastavio je gosp. Dukić da se malo oporavim, jer mi je to od velike potrebe. — Za sada književno ne radim ništa, ne mogu, potpuno ništa reći niti o sebi niti 0 svojim djelima... razgovarati možemo, ali za javnost ništa... vi me razumijete, a kasnije jednom bit će za to opet prilike 1 mogućnosti... Ante Dukić Razgovor se nevezano vodio o nekim pitanjima iz naše bliže prošlosti, o općim nekim zasadarna, o kojima iskustvo Dukiće-vo i njegova oštra zapažanja mogu da iz-reknu sud na oko paradoksan, ali i točan. i tako preostaje nam da o Dukiću iznesemo. ono što je o njemu već poznato i napisano. A napisano1 je dosta toga u posljednje vrijeme o ovom našem originalnom književniku. Originalnom i po tome što je malo pred šezdesetom godinom ušao u redove poznatih književnika romanom: »Iz dnevnika jednog magarca« (god. 1925), Godine 1929 izašli su njegovi »Pogledi na život i svijet«. »Poglede« je nagradila Srpska kraljevska akademija. I jedno i drugo djelo prevedeno je na evropske jezike: prva knjiga na engleski i slovački (u rukopisu još i na talijanski i poljski) a »Pogledi« izašli su u drugom izdanju ćirilicom u Beogradu; pojedini odlomci prevedeni su na slovački, češki, poljski, njemački i engleski, a u rukopisu prevedeni su potpuno na poljski i engleski. Pjesme »Od osvita do sutona« izdao je Dukić na svoju 65-godišnjicu posvetivši ih uspomeni biskupa Dobrile povodom 120-godišnjice rodjenja. Dukić je književno radio i prije nego što je izdao »Iz dnevnika jednog magarca«. još negdje u početku svoga učiteljevanja u »Našoj Slozi« u »Balkanu« i »Hrvatskoj« pjesmama i novelama. Lijepu književnost ’C tada za dugo vremena napustio. pa '£ samo po nekad suradjivao u listu istarskih učitelja »Narodna prosvjeta«, u «Mladom Istraninu« i »Našoj Slozi« i dr. Zagrebačka »Binoza« preuzela je ras-pačavanje knjiga »Iz dnevnika jednog magarca« i »Od osvita do sutona« i svojim pretplatnicima nudi 'obje knjige zajedno uz cijenu od 50 dinara (knjižarska im je cijena 72 dinara). Pretplatnici »Istre« mogu takodjer da nabave obje knjige uz označenu cijenu ako i nisu pretplaćeni na Bi-nozina izdania. Suradniku Binozine revije »15 dana« izjavio je Dukić u jednom razgovoru na pitanje kako živi: — Od galgenhumora gnjavim se, žde-rem se. stradavam u pothvatima u ko,e se od nevolje bacam, borim se da uzdržim glavu povrh vode i zlu vremenu u prkos izdajem još i knjige. Posljednja njegova knjiga pjesama predstavlja Dukićevu duševnu biografiju, životnu ispovijest, zaključno poglavlje u njegovom dosadašnjem stvaranju, ali ne i — konačnu riječ. Vjerujemo, sad je nastupila pauza, koja će potrajati kraće, ili malo dulje vremena, a poslije toga Dukić će »od nevolje« i »zlu vremenu uprkos« ponovno — sigurni smo — izreći svoju zrelu i muževnu riječ jer on još (ma što da kaže. POPULARNI OMLADINSKI PJESNIK Josip A. Kraljić je poznati omladinski pjesnik i pisac. Rodom je iz Dubašnice na otoku Krku. Svršio je učiteljsku školu u Kopru a poslije toga služio je u nekoliko istarskih mjesta, najviše na Družbinoj školi u Malom Lošinju Poslije rata služio je u Krku i Aleksandrovu, premješten je zatim u Split, a danas živi u Crikvenici kao ravnatelj d*ž. dječjeg doma. Još kao preparandista počeo ie sura-djivati u omladinskim listovima, pišući pjesme i priče za djecu kao t za odrasle. — Kako je došlo do »Mladog Istranina«? — Godine 1904 prešao sam od javnih pučkih škola u službu »Družbe Sv. Cirila i Metoda«, jer sam želio da budem slobodniji i neovisniji u radu. Došao sam u Mali Lošinj. Osnovao sam večernju školu za odrasle, školu za šegrte, tamburaški zbor, pučku knjižnicu, u Velom Lošinju školu za analfabete. Škola Družbina je evala. Talijanima je to bilo zazorno, ali mene to nije smetalo. Naprotiv. Sa 1. januara 1906 pokrenuo Sam omladinski list »Mladi Istran« (prvi list ove vrsti u Istri). Talijani su osujetili da se listić štampa u Lošinju. Ništa zato Štampao sam ga u Lagmjinoj tiskari u Puli. Listić se ubrzo proširio, izlazio je u 3000 primjeraka. — Uz to sam se bavio i drugim radom, medju ostalim izdavao sam kalendar za mladež »Jorgovan«. Prije mog odlaska u Ameriku predao sam list Viktoru Caru, koji ga je dalje izdavao i uredjivao zajedno sa Kataliničem, neko vrijeme uz suradnju Nazorovu pod malko promijenjenim naslovom »Mladi Istranin«, a kasnije »Mladi Hrvat«. — Što ste dosada izdali? — Zbirku priča i pjesama za mladež »Sokolke« (1927), »Istranke« (1920 - dva izdanja) i »Suze Istre« (1931) — takodjer dva izdanja. Do sada je suradjivao odnosno suradjuje u preko dvadeset listova, omladinskih, književnih i dr. Piše opširniji prikaz otoka Krka. Baš ovih dana — javlja nam — ući će u štampu njegova knjižica pjesama za mladež »Za našu djecu«. — U rukopisu imam dvije zbirke priča za djecu, a pored toga zasnovao sam jednu veću pripovijest o našoj Istri. Hoće li kada biti gotova? — Što držite o potrebi naše propagande? — Naša je akcija u Jugoslaviji uostalom vrlo lijepa, ako i njje još dovoljna. Vrlo je utješljivo što imamo toliko mladih sposobnih sila.. u jednom smo jošte ipak zaostali: istarska stvar širi se uglavnom medju samim Istranima, a morali bismo da-poradimo više tamo gdje je Istra kod mnogih još »terra incognita«. Tamo treba okrenuti srčiku našega rada. Uvedimo »istarski dan« koji nek se proslavljuje u svakom našem seocu predavanjima i drugim priredbama... Glavni će nam stožer biti škole, učitelji. Otvorimo širom prozore da nas čuju — našu pjesmu i našu riječ! ERNEST RADETIĆ Ernest Radetić Dukić je iz Kastavštine, Nazor je Dalmatinac, Car Opatijac, Kraljić i Dvorničić su Krčani Ernest Radetić je iz zapadne Istre, iz Bademe kod Poreča. Oni su bili poznati još prije rata. Radetić je počeo pisati iza rata. Kao i mnogi naši ljudi prije njega — a i poslije njega — i on je započeo svoj rad na stranicama naših listova u Trstu. Javljao se pripovijetkama i novelama u podlistku »Istarske riječi« u Trstu na istarskom dijalektu, a kasnije (1928) je sve pripovijesti, dodavši i neke nove, izdao u Zagrebu na književnom jeziku u zbirci pod naslovom »Kad se užge mlada krv« sa predgovorom Rikarda Katalinića. Kasnije je suradjivao u »Obzoru« i drugim zagrebačkim listovima. Prije pet godina počeo je uredjivati »Istru« koja je onda izlazila jednom mjesečno. a zatim i tri put. Kad ie »Istra« pretvorena u tjednik Radetić više nije bio u redakciji Tada je već izdavao »Mali Istranin« list za djecu, koji izlazi već četvrtu godinu. Pokrenuo je u Zagrebu prije dvije godine »Istarsku knjižnicu« pa je kao prvi svezak izdao »Suze Istre«, Kraljićevu zbirku pjesama i pripovijesti za mladež. U razgovoru pokazuje mi snop papira, bilježaka svojih i tudjih koje čuva pohranjene kod sebe. Ima tu pjesama, pripovijesti, nacrta za neke prikaze o Istri, a ima i jedna, u rukopisu gotovo već sasvim dovršena stvar — drama u tri čina s epilogom iz savremenog istarskog života. Prelazi se na razgovor o »Malom Istraninu« listu koji je u prvom redu namijenjen istarskoj djeci. (»Vi ste oni na kojima leži sudbina one naše divne zemlje, njezina sretnija i ljepša budućnost!« — apostrofira ih urednik Mladog Istranina, na jednom mjestu) a zatim i ostaloj jugoslavenskoj mladeži. — Kako ide s »Malim Istraninom?« — Sasvim dobro. Štampam ga u nakladi od skoro nekih 5000 primjeraka. Nema gotovo škole u t. zv. prečanskim krajevima gdje djeca ne bi list dobivala. Suradjujem u njem skoro sasvim sam. Naši: Katalinić i Kraljić sjete me se takodjer svojim suradnjom. Po koje dijete javi mi se sa kakvim prilogom. List najviše šire ovdješnij učitelji, mnoga sokolska društva pretplaćena su na list u više primjeraka. — Izdali ste i »Vilinsko kolo«.. — Mislite moj dječji igrokaz: moram priznati da me iznenadio odaziv. Opet su tu sokolska društva, ogranci Jadranske straže, i Jugoslavenske Matice koji su mi otkupili cijelu prvu nakladu. A i druga se već ra-spačava. Interesira me da mi jave kako će se stvar djeci i publici dopasti. Ovakav rad, uz redovni dnevni posao i brige traži još po'ed dobre vode dosta ustrajnosti, inicijative i smisla za aktivnost Radetić posjeduje ove značajke, a k tome ne manjka mu niti predanosti poslu koji si preduzme da ga izvede. ŠTO KAŽE GERVAIS O SEBI Drago Gervais, poznat do sada po svojim »Čakavskim stihovima«, suradnjom u tršćanskom »Našem glasu«, »Istarskoj Riječi« i »Istri« (poznata nam je u rukopisu i njegova drama »Tri slike iz Istre«) živi u Bjelovaru. Prije toga, boravio je neko vriieme u Bakru. Drago Gervais. Na naša postavljena pitanja, javio nam je (uz opasku: strašno je glupo pisati o «sphiì «nIììpHppp* - Rodjen sam u Opatiji 1904, gdje živim do svoje 15 godine potpuno lirski I moji »Čakavski stihovi« nisu ništa drugo nego odjek onih raspoloženja u kojima sam onda živio. Šteta što ih nisam pisao onda — bilo bi bolje. No u ono sam vrijeme imao ambicije da budem — Dostojevski. Od petnaeste godine dalje živim emigrantski, kako to izgleda, znaš Nekffd sam se vraćao na kraće ili na dulje u Opatiju, no ti su povratci zatrovani: od 1926 nisam bio u Opatiji i možda je smiješno, ali ja bih i sad mogao plakati od nostalgije. — Počeo sam pisati od 17 godine u »Istarsku Riječ« ili »Pučki prijatelj«, ne: u »Našu slogu«, jer još onda nije provedena rastava. Suradjivao sam i u »Našem glasu« sa feljtonima. — Izdao sam »Čakavske stihove«, a mislim opet izdati jednu knjigu tih stihova — dok ih napišem. Kad smo već kod toga, da kažem nešto o »Čakavskim stihovima«. O njima se pisalo i govorilo prćviše po mom mišljenju. Ja nisam imao ništa drugo pred očima nego folklor i muziku naše čakav-štine... ja sam u tim stihovima dao samo štimung, foklor ... — Imam nedovršenu zbirku »Priče s mora«, (nadodaje još: koja mi se ne svidja i bogami jako je dosadna). Imam gotovi) knjigu »Emigrant, (a možda će se zvati i drukčije!) U tom autobiografskom »Emigrantu« opisujem vrijeme od dolaska Talijana do Rapalla, moje lične impresije i doživljaje iz toga vremena. Zapravo ne moje nego onoga dječaka koji je od svoje 15 do 17 godine morao da predje možda najteže razdoblje svoga života. Na žalost, ja ne znam da li se ta knjiga smije štampati i da li se uopće može štampati. Ima u njoj gorkih istina. . — Što se tiče emigrantskoga pokreta, ja sam doista izvan njega, ne samo fizički već i po prilikama... No to je duga pripovijest .. Emigracija mora da bude organizirana, da postoji, da radi i da pokaže da je tu. Ne toliko radi sebe i interesa svojih članova, koliko radi toga da bude vječiti stražar i prorok ideje oslobodjenja' i da tu ideju širi, raspiruje i podržava ... Jer zahi-renje ideje značilo bi prekrižiti ruke na Istru a to baš emigracija, ne smije dopustiti Iz svega toga ... čim ve.ća propaganda medju neemigrantima i to ne samo u centrima nego svagdje. — Što se tiče samoga rada emigracije, kako ga razsbirem iz lista, on je jak i organiziran. a to je opet važno, dapače najvažnije. jer samo jaka organizacija može da stvori jako i da radi uspješno. . ISTRA I — BODULIJA Jedno naše ime, Vrbničanin dr. Mate Dvorničić. kojemu je Spinčić u • svojim »Crticama iz hrvatske književne kulture Istre« dao lijepo mjesto, nije se zadnjih godina mnogo spominjalo. Dr. Dvorničić je počeo saradnjom (1907) u »Pučkom prijatelju« dok je još izlazio u Krku. Kasnije se javljao u Riječkom Novom listu u sušačkim Primorskim novinama. u praškom »Valu«. »Obzoru«. »Dom 1 svijetu« crticama, novelama pjesmama U »Obzoru« 1919 je medju ostalim objavio prikaz »Jugoslavenska književnost u Istri«. Sav taj rad rukovodjen je željom — povezati Istru i hrvatsko primorje u jednu ci» jelinu i prikazati je. Dr. M. Dvorničić Dr. Dvorničić ostao je tome i danas vjeran, evo dijelova njegova odgovora koji nam to potvrdjuje: — Za koji mjesec izlazim sa zbirkom novela sa otoka Krka i Hrv. Primorja pod naslovom »Kroz Kiriju i Boduliju« te sa zbirkom pjesama sa naslovom »Ludi časovi«, da se narugam životu koji je sa toliko briga više nego lud, pa da bude obrnuta slika!... — Već nekoliko godina radim na krimi- . nalogiji i spremam djelo »Krivično-pravna nauka« ... neki dijelovi otisnuti su u sušač-koj bivšoj »Našoj slozi«. ... Pozvan na suradnju za sušački alma-nak »Ca smo i kadi smo« — odabrao sam radnju — »Kriminalna ethologija Istrana i Hrv. Primorca«. — ...Ne zapuštanj književnosti. Prikaz »Jugoslovenska književnost u Istri« (Obzor 1918 i 1919) nadopunjujem onamodapoje-dine veće naše pisce prikažem u odulj im studijama, starije kao i mladje. Nedavno sam u »Obzoru« prikazao Draga Godru, a uskrsni broj »Obzora«, donest će moj prikaz o našem Kastavcu Mirku Jelušiću. — Oko Božića dobio sam pismo od mlade studentice filozofije na sveučilištu u Skoplju Vere Kozarac, koja je uzela da obradi za tezu moju malenkost... I tako će jedna Srpkinja sa Kosova iz Prištine obraditi jednog Bodula iz Vrbnika. Njezin prikaz bit će predgovor mojim djelima«. — Prikazom naših ljudi iz Istre i Hrvatskog Primorja nastojim da pokažem kako je čakavski dio našeg naroda rodio velike ljude, koji ništa ne zaostaju za drugima iz ostalih dijelova. TONE PERUŠKO Tone Peruško Tone Peruško je iz Premanture kraj Pule. Saradjivao je u »Našem glasu» (Trst) a pisao je često u Splitskim novinama. Prije pet godina izdao je zbirku feljtona — »Sumraci pod Učkom«. Mlad je kao i Gervais. U dodiru sa novijim prilikama u Istri, nije čudo da je i njegovo gledanje i pisanje nosilo značajke mladenačkog bunta. Sada živi kao učitelj u Dugompolju, kraj Splita. Nije više aktivan onako kao i prije, daleko je od ostalih emigranata. — Nemaš s kime — pisao nam je — izmje-niti misli. Ne možeš ovdje (u Dugompolju) ništa, nego gojiti perad, sijati povrće i čitati. Citati uvijek ili misliti. Pronalaziti knjige, jer kupiti ih ne možeš, a kada na-dješ dobru knjigu, čitati je s uživamem — Htjeti je pročitati na dušak, a čuvati odlomak po’ odlomak za kasnije, kao ono brodolomci vodu. Jer ne znaš kad ćeš opet doći do dobre knjige ...« Obratih smo se na njega, slično kao i na ostale — Možda ste to učinili zato — odgovara — što sam pred pet godina izdao onu knjižicu o Istri (»Sumraci pod Učkom«) ali ja se danas odričem . ';'v ■ l m Bijelog kruha može se dobiti samo uz crnu košulju! [ vi\m~Tl fascismo") U Italiji su svi za fašizam. RAT I MIR ILI NAJVEĆI MELODRAMSKI GLUMAC SVIJETA Mussolini se uvijek spašava vanjskim ili unutarnjim zajmovima NIKOLA EINZIG prije L. GRLIĆ I DRUG ZASTUPSTVO TVORNICA PAPIRA ZAGREB DEŽELIĆEVA UL. 74! II - TELEFON BR. : 29-61 Brzojavi : SUPERIOR Poštanski čekovni račun br. 34-610 Unutarnji zajmovi vraćaju se ovako., i»},»«»'' ... ili ovako! GENERALNA ZASTUPSTVA: TVORNICA KNJIGOVEZAČKOG PLATNA JOSEF KOHORN & BRUDER, BRAUNAU TVORNICA PAPIRA IGNAZ SPIRO & SÒHNE A. G., BÒHMISCH-KRUMAU ŠAGRIN-, GLANC I CHROMO PAPIR buntpapierfabrik g. f. lell, EBELSBERG VELETRGOVINA FINIH PAPIRA CARL MANG, WIEN Stalno na skladištu: ŽICE (sjajne pocinčane), original Gruschwitz-KONAC, Bindšpage, Kapitalband, Heftgurte, Heftbinde i t. d. Talijanski je radnik zadovoljan... .. on se ne buni i ne protestuje... Talijanski gradjanin rado i u redi plaća poreze A Mussolini može da gradi u RitH,‘ »La Via Imperiale» RAM JUGOSLOVEMSKE MATICE U prva tri mjeseca ove god. došlo je k Jugoslovenskoj Matici u Zagrebu, da traže moralne i materijalne potpore, iz maše Istre, Trsta i ostalih otetih nam krajeva 25 novi« emigranata a 65 emigranata, koji su otprije u Jugoslaviji, došlo je iz drugih krajeva Jugoslavije u Zagreb u istu svrhu. Kroz to doba podijelila je 72 novčane pripomoći, a izdala je 296 raznih pismenih uvjerenja za boravak i druge svrhe, preporuka za uposlenje i slično. Uz,to je banovinski odbor Jugoslovenske Matice preduzeo mnogo ličnih intervencija za uposlenje ili ublaženje bijede istarske b aće. Teška je kriza, ali je ipak u mnogo aluča eva uspjela. Iza zadnjeg našeg izvještaja sjetili su se Jugoslovenske Matice za ublaženje bijede istarskih patnika, svojim prilozima: Jugoslovenska Matica Podružmca, SI. Požega 1000 Din, gg. Dr. Fran Brnčić, Za- greb 200 Din, Dr. 2. Petričić, Zagreb, mjesto vijenca na odar blagopokojne gdje Anke Hadži, 150 Din: gdja Anka Tkalčićeva, Zagreb, 100 Din: Črnigoj Fanika, Zagreb i Sta-nišić Josip. Oroslavlje po 50 Din; Cigoj Rudolf. Zagreb i Sušanj Ivan, Split po 20 Din; Tumpić Jakov, Nežić Ivan, Stari Ivan, Zagreb, po 10 Din: Velušček Franjo. Zagreb. 4 Din. Osim toga mnogi su članovi uplatiti svoju članarinu i tamo poduprli Ju-goslovensku Maticu u njezinom plemenitom radu, (alj se imena ne mogu iznesti, jer to prostor lista ne dopušta). Svima, koji na bilo koji način podupiru Jugoslovensku Maticu u njezinom uzvišenom radu, najljepše se zahvaljuje i želi »SRETAN USKRS« Banovinski odbor »Jugoslovenske u Zagrebu. Matice« OVAJ BROJ NAŠEGA LISTA izdali snio na 40 stranica. Za dvije je stranice veći od božićnjeg, a i kvalitativno sadržajem nastojali smo da Vam za Uskrs pružimo dobar list. pun dobro i korisnog sadržaja Nadaijio se. da smo uspjeli i da će naši čitatelji znati da cijene ovaj naš napor Vjerujemo, da će naši čitatelji uvidjeti. da za našu stvar činimo maksimum, da smo našu štampu digli na dostojnu visinu, da smo uspjeli okupiti oko ove naše akcije eiitu naših kulturnih radnika i publicista Danas list »Istra« znači veliku, najveću moralnu snagu naše emigracije. Malo više od godine dana trebalo je. otkako je ist reorganizovan. da postignemo ovoliko. Smišljenim radom, s jednim jedinim ciljem, mi ćemo u budućnosti još više postići. Ali treba da nas podupru svi oni, koji moraju. List mora imati čvrstu materijalnu osnovu, želimo li, da akciju i borbu s uspjehom provodimo. Zato naša emigracija mora da najozbiljnije shvati akciju našega Saveza u pogledu raširenja lista »Istre« i u pogledu sakupljanja novih pretplatnika. A pretplatnici neka budu savjesni. Oni su osnova, na kojoj počiva naša »Istra« i ako PREDAVANJE V DRUŠTVU SOČA — MATICA V LJUBLJANI. V soboto I t. m je ob številni prisotnosti članstva predaval g. univerzitetni profesor dr. L. Bolim o temi »Državni socializem«. Izvajanjem gospoda predavatelja je članstvo stedilo z izrednim zanimanjem in kljub temu, da se je predavanje samo precej zavleklo, se ie vsem zdelo, da je g. predavatelj zaključil prehitro. Dotaknil so je predvsem važnejših perečih vprašanj časa, ki so poleg izredno zanimivega in živega načina podajanja. lastnega samo g. Predavatelju, pritegnila vse članstvo. Predavatelj je nastopil v krogu »Soče« že devetič, vedno z najaktualnejšimi temami. 2e iz tega je razvidno kako je priljubljen. Članstvo ga je nagradilo z burnim odobravanjem. G. Sfiligoj, steber društva, je napovedal za prihodnjo soboto novo predavanje in obenem zaključek letošnje predavateljske sezone. Agis U FOND „ISTRE” Ova rubrika nastavlja se i ove godim pod devizom: •Da bi »Istra* izlazila svakog tiedna re dovito u normalnom formatu.* Biljeiimo ova nova imena plemenitih darovatelja: Rešetka Franjo, Sušak D Vrdoljak Stipan, Split » Dujmović Blagoje, Beograd, za rasprodane blokove » Krizman Strne, Mrlcpnjit grad • Berlot Josip, Preko • ?■ "A * Žerjal Frane, Beograd * Klub jug. prim. akad, Ljublja-Ha, za rasprodane blokove » ■rosv. i pot. društvo »Istra*, Brod n. S., zd rasprodane blokove » Perina Toma. župnik. Tijesno, u Pomast uspomene pole. Marije Rodič • 'lateljan And jeo. župnik, u po-tast usporn. pok. Marije Rodič » Razni. Tijesno, u počast uspomene pok. Marije Rodič » U prošlom broju objavljeno » 25.-39.— 108.— 10.— 25.— 100.— 10 — 45.— 77- oni budu savjesni u vršenju svojih dužnosti bit će dobro. U protivnom slučaju sve naše želje i natnjere neće imati onog efekta koji svi mi želimo. *- .Molimo, dakle, još jednom sve one, koji iz bilo kojeg razloga nisu dosada udovoljili svojim obavezama, da to učine što prije. Podupiranjem lista »Istra« podupirete plemenitu, dobru akciju i idealnu borbu za slobodu našeg naroda u Julijsko) Krajini. Idući broj našeg lista izići će 28 aprila. Svim čitateljima katoličke 1 pravoslavne vjere želimo: Sretan Uskrs! Hristos Vos-krese! * - Poduprava in pođuredništvo v Ljubljani želi vsem naročnikom »Istre« vesele velikonočni» '•••t'/nlke' USODA NAŠIH JETNIKOV. Šem po laj, 4. aprila 1933. Pred kakimi tremi tedni se je vrnil iz zapora Andrej Gruden, po domače 2breriščev. Ima-novani je bil aretiran v maju 1931. z več drugimi sovaščani, ki so vsi že odsedeli odkazano kazen. Obtoženi so bil-i radi antifašističnih zastav, ki so bile baje obešene med Nabrežino in Slivnem. Gruden Andrej je moral v zaporih zelo mnogo pretrpeti, tako da so ga morali že po par tednih zapora poslati v bolnico. Pretepali so ga zlasti po glavi; posledice se mu poznajo še danes, in najbrže jih bo moral nositi colo življenje Za delo je domala nesposoben. (Agis) STROKOVNI IZPIT iz glasbe je položil v Beogradu dne 30. pr. meseca naš rojak g. Karl Pahor, suplent glasbe na drž. učiteljišču v Mariboru. Rojaku Pahorju, ki je prvi položil izpit iz te stroke, čestitamo! ' (Agis) Svojim cenjenim gostom želi vesele pirhe Atatosinat-buISet • P A M V Ljubljani,na Aleksandrovi4 Postrežemo tudi na dom ! Kličite telefon 2308 Za veliko noč je prispela večja izbira modernih ženskih čevljev semiš, naco itd. prvovrstne kvalitete. Prodajejo se po zelo nizkih cenah. Istotako velika izbira moških, kakor tudi otročjih čevljev po zmernih cenah. V zalogi že tudi letne sandalete (opanke). Se priporoča za obisk znana trgovina s čevlji ALEKS. OBLAT, LJUBLJANA SV. PETRA CESTA 18. PROMOCIJA V petek dne 7. t. m. je promoviral na ljubljanski univerzi za doktorja prava Joža Wilfan. Našemu rojaku iskreno čestitamo! (Agis) 17310 Haljinica za naie djevojčice iz jednobojne vunene tkanine sa dugim ru* kavima izvezana motivima god. 1-2 vel. 40 cm Din 65,— god. 2-3 vel. 43 cm . Din 70________________ Jjod. 3-4 vel. 50 cm Din 75. 17307 Lijepi haljinica iz desiniranog poludelena sa dugim ru‘ ‘ ugim rukavima, bijelim ovratnikom iz rip-»a, te vezenkom ?» god. 1-2 vel. 40 cm Din 32.— . Din 27— *» god. 2*3 vel. 45 cm « fi«d- 2-3 vel. 45 cm Din 34, nu — 17301 Pletena pamučna 17304 Fgracc odijelo za b*liiuica za male dje-male djevojčice iz ripsa vojćice u roza i «v. pla-u dvije boje za prati, voi b°i' sa naramenicama i ve* - - 1 ženim motivom. U lijepim bojama za god. 1-2 vet. 40 cm Ve. za 1 god. stoji Din 17— l!:- za 2 god- Itgjj Pi» J9.— *».god. 3-4' vel. 50 cm Din 36— Din 29.-za god. 3-4 vel. 50 cm. Din 31—• Haljinice iste fazone 4 veličine i uz iste cijene ^__ 17014. Odijele« u dva 17015. Mornarsko d|i«,a bluzica iz po-odijelce u dva dijela. hlačice iz bluzica iz bijelog rip- baršuna za pranje, za sa. hlačice za pri- prikopčati, bogato kopčati iz tamno pia- ukrašeno gumbićima vo moleskina Za god. 2-3 veličina Za god. 2-3 veličina **5 cm Din 72— 45 cm Din 74.— Za god. 3-4 veličina Za god. 3-4 veličina 50 cm Din 76.— 50 cm Din 78.— Za god. 4-5 veličina Za god. 4-5 veličina 55 cm Din »ft»— i55 cm Din 82.— ‘isto odijelce iz tamno modrog ieviota atoji 2-3 vel. 45 cm TI,. Din 110.—4 -a7ne igre. 69.- Vrsta 9815-03 Ukusna dekolte cipelica od finog somota ili lastina. Ne može izostati iz garderobe ni jedne praktične dame. Vrsta 1845-52 Ove cipelice od finog somota, kombinirane sa lakom, mogu zadovoljiti i najfiniji ukus i zamenuti cipele od jelenske kože. 69.- 69.- Vrsta 2947 Za lijepe sunčane dane svakako Vam te potrebna ova laka i udobna sandala sa kožnim djonom Vrsta 3945-05 Udobna cipela od crnog boksa sa gumenim djonom. Izdržljiva za svaki štrapac. Ža dnevnu upotrebu nenadoknadljiva. Vrsta 0167-00 Bakandže od masne kože sa čvrstim vulka-niziranim gumenim djonom. Podesne za rad na polju, gradjevinama, putevima i za svaki drugi štrapac. Vrsta 3925-03 Čvrste cipele od crnog boksa sa jakim gumenim djonom. Za štrapac i. svakodnevno, nošenje. 99.- Vrsta 2945-11 Cipele od žutog boksa.Praktične i elegantne. Iste ovake od laka za nedelju i blagdan za cijenu Din. 99.- Vrsta 9805-07 Pumps cipelica od smedjeg boksa ili laka. Jednostavna, ali uvek moderna i elegantna. 129.- Br: 20-26 Vrsta 5851-30 Za mozimčad lakovane ili smedje kombinovane cipelice. Vrlo lijepe i ukusne. 59.- Br: 27-34 Vrsta 3922-00 Od boksa za nestašne dječake. Jaki kruponski djon, vrlo izdržljive. Br: 35-38 Din. 69,- 69.- Br: 27-34 Vrsta 5842-40 Djevojčicama ove udobne fleksib] cipelice kombinovane, od laka ili smedjeg boksa. Vezice, par . > . Din. 1,- 129. Vrsta 2605-16 Ukusna cipelica uz športsok odjela. Izradje-na od tamno smedjeg boksa. Vrsta 9675-38 Elegantna cipelica od smedjeg boksa ili crnog laka sa kombinacijom zmijske kože. UZ SVAKI PAR CIPELA IZABERITE ODGOVARAJUĆE ČARAPE. Jr VELIKI IZBOR U SVIM MODNIM BOJAMA I DESENIMA. ZENSKE ČARAPE: Vrsta 1937-29 Od čvrstog boksa sa elastičnim gumenim djonom. Za dnevnu upotrebu, smedje ili crne. Vrsta 1977-22 Visoke cipele od finog crnog telećeg boksa sa elastičnim gumenim djonom. Odlična za one, koji polažu naročiti zahtjev na trajnost obuće. fior la svilene Bemberg svilene viskoza . . svilene . . Din. 19.-, pamučne Amerika ...... pamučne normal.......... sport, končane ....... dječje Čarape visoke pamučne . , kratke končane . sport • • • • • MUŠKE Din. 29.-Din. 25.-Din. 19.-Din. 15.-Din. 9,-Din. 10.- i . Din. 8.-, 10.-, 12.-* . . . Din. 7.-, 9.-. . . Din. 10.-, 12.-ČARAPE: končane i polusvilene vjr egiptski pamuk desenirane . ■ . Din. 15.* . . Din. 10.-polušvilene Din. 7.-, jake pamučne Din. 5.- _ , _ Vrsta 3967-22 Od. čvrstog boksa širokog udobnog oblika sa jakim gum. djonom. Naročito izdržljiva. ^ , Vrsta 1637-21 Od prima telećeg boksa smedje ili crne. Od laka zi istu cijenu. Vrlo praktične i udobne. rs,»,.1. D,. P,.. Brnčič, L ‘ d‘ Z"'*b’ “““rt™ - Z* “•l“"