Muzikološki zbornik Musicological Annual XVII/2, Ljubijana 81 UDK 78.072 (497.11) Roksanda Pejović MUZIČKE PUBLIKACIJE SRPSKIH AUTORA Beograd 1864-1941 Od šezdesetih godina prošlog veka, uporedo sa porastom interesovanja za muziku, nastajale su publikacije koje su se odnosile na pojave i probleme muzičkog života u srpskim gradovima. One su i očekivane kao posledica snažnijeg razvoja muzike u krugovima amatera i potrebe za brojnijim kadrom profesionalaca. Njihovi autori pokazuju nekolika interesna područja, tako da publikacije sadrže: 1. izveštaje, pravila i statute pevačkih društava i muzičkih škola 2. muzičke udžbenike i škole za pojedine instrumente 3. pesmarice 4. članke u godišnjim izveštajima srednjih škola, kaleridarima i programima izvesnih koncerata 5. nevelike napise različitog sadržaja u posebnim izdanjima 6. spomenice pevačkih društava 7. monografije kompozitora i studije o muzikološkim problemima 8. istoriju muzike 9. zbirke muzičkih eseja i članaka. Ova muzička izdanja, u koja nisu uključene crkvene 1 etnomuzikološke edicije, sučeljavaju se sa muzikalijama ukoliko sadrže notne zapise ili kompozicije, ali se od njih najčešće razlikuju po teoretskim uputstvima 1 pedagoškim obrazloženjima neophodnim zbog svrhe za koju su napisana. S druge strane to su različite varijante publikacija monografskog tipa sa težnjom ka manje ili više celovitom sagledavanju problematike vezane za muzičku instituciju, lik kompozitora 111 kakav muzički problem. Studije i eseje u pojedinačnim publikacijama, pretežno u izboru svojih autora, trebalo bi promatrati kao izrazitlje primere muzičkih članaka koji se pojavljuju u dnevnoj štampi, a takodje u muzičkim, književnim i drugim časopisima. Istražujući mesto koje zauzimaju u srpskoj muzici, a polazeći od merila umetnički vrednog, uzimamo u obzir 1 istorijski momenat njihovog nastajanja, odnosno značaj koji zauzimaju i u doba rane i u doba zrelije razvojne faze srpske muzičke misli. Publikacije o kojima je reč u početku i nisu mogle da sadrže ništa drugo do podatke karaktera gradje. To su bili nekada brojni izveštaji o radu pevačkih društava, njihova 101 pravila i statuti. Pratimo ih od 1864, godine»1 Izveštaji, svakako zanimljiviji od pravila, obuhvatali su grâdju društvenog letopisa, poziv na skupštinu, spisak uprava i članova, tekst upravnog odbora o radu u odredjenim godinama, programe održanih koncerata, prikaz materijalnog stanja i inventara, kao i popis članova-pomagača. Ovde spadaju i materijali koji otkrivaju rad muzičkih škola2 i položaj muzičara u nekadašnjem društvu, Posebnu grupu izdanja čine muzički udžbenici, nesumnjivi doprinosi nekadašnjeg školstva, najčešće namenjeni osnovnim i stručnim školama ili gimnazijama: to su teorije muzike, pevanke i metodike nastave pevanja. Koncipirane po uzorima stranih muzičkih udžbenika, one pokazuju pokatkad specifičan odnos prema srpskoj narodnoj muzici, koristeći se njome u ilustracijama pojedinih poglavlja. Vesnice su budućeg muzičkog života koji će čvršće stajati na pozicijama profesionalizma» Već su se 1866. u Beogradu pojavili "Teorlčki osnovi muzike" Milana Milovuka (1825-1883), a sledeće godine i njegova "Nauka o muziciM«3 Problemi koji su zapaženi u ovim prvim publikacijama - stvaranje terminologije na srpskom jeziku i pokušaj objašnjavanja muzičkih pojmova u zavisnosti od postojeće terminologije u. inostranoj udžbeničkoj literaturi - ostaju i u kasnijim izdanjima. Tek se u periodu izmedju dva rata uobličava ' današnja muzička terminologija. Sa najmanje naučne akribije . pisani su oni udžbenici u kojima se svesnô pojednostavljenim tumačenjima pokušalo približiti nivou muzički neobrazovanih učenika. Svaka pojava novog muzičkog udžbenika pružala je u 19. i početkom.20* veka dokaze većeg interesovanja za muziku. Î češki muzičari koji su radili u -našoj zemlji, postaju njihovi autori. Desetak teoretičara dalo je priloge ovoj literaturi. Nije poznato kolika je bilâ popularnost ovih udžbenika, ali bi se po većoj preciznosti u objašnjavanju muzičkih pojmova mogle izdvojiti škole notnog pevanja Milovuka i isidora Bajića (1878-1915). Na udžbeničkoj literaturi i kasnije rade kompozitori i nastavnici muzike objavljujući teorije, pevanke i metodike nastave pevanja u koje lagano unose novine* paralelno sa menjanjem nastavnih planova muzičkih škola.4 Očekivao bi se, s 1 Dostupna pravila i izvestaji datiraju od 1864, i 1865» godine i odnose se na Srpsko crkveno pevačko društvo u Panëevu* Iz sedamdesetih godina su i odgovarajuće publikacije Bapskog crkvenog pevackog društva u Vršcu, "Javora" u Vukovaru* Beogradskog pevackog društva, Srpskog crkvenog pevaëkog društva u Velikom Bečkereku; iz osamdesetih godina su izdanja pravila i izveštaja beogradskih pevackih društava (Srpskog narodnog muzikalnog društva, Crkvene pevaëke družine "Kornelije", Akademskog pevackog. društva, Beogradskog radničkog pevackog društva, Pevaëke družine "Stankovid" ) ; iz devedesetih godina Srpskog gradjonskog pevackog društva u Somboru, Železničarskog pevackog društva "Napredak", Arandjelovačkog pevaëkog društva "Znaj", Crkveno-pevačke zadruge zemunske, a iz vremena do prvog svetskog rata pevaäkih društava u Novom Sodu, Subotici, Temišvaru, Kruševcu, Kovinu3 Velikoj Kikindi, Vršcu, Mitrovici, Burni, Nišu, Srpskog pevaëkog saveza» 2 Pevaëke škole Dušana Jankovica u Beogradu iz 1904, godine, zatim Srpske muzičke škole u Beogradu (Godišnji izveštaj iz 1910-11) i drugih* S Pored navedenih Milovukovih radova i njegove "Škole notnog pevanja" (Beograd, 1871), kao i Bajiceve "Teorije pravilnog notnog pevanja" (Novi Sad, 1904), od ranijih radova štampani su i udžbenici Aksentija Maksimovida ("Bukvar i čitanka notna pevanja za škole", sv» I, br, 1, 102 obzirom na nagli napredak na kompozicionom polju» uočljivi porast vrednosti muzičkih udžbenika» ali njihov razvojni proces je tekao sporijim tempom. Nije se osobito učinilo u odnosu na dostupno» potpuno i precizno objašnjavanje muzičkih termina» niti na jedinstveni pristup rešavanju ključnih pitanja. Neretko su se javljala i izvesna proširenja gradiva. Svakako su najveći odjek imali "Osnovi muzičke umetnosti" Miloja Milojevića (1884-1946), čiji je prvi deo već 1930. doživeo šest izdanja. To je bila i najambicioznije koncipirana muzička teorija. Originalnošću se izdvaja "Notno pevanje u teoriji i praksi" Miodraga Vasiljevića (1903-1963)» predstavljajući organsko» sistematsko povezivanje nastave solfedja i narodnog pevanja» čiji su se elementi pojavljivali i u udžbenicima od perioda 19. veka u tumačenjima pojedinih teoretskih pojmova kod Bajića»5 Božidara Joksimovića,6 Vladimira Djordjevića' i Svetolika Pašćana-Kojanovaß Potpuna usmerenost prema narodnim elementima bez insistiranja na unošenje dursko-molskih osnova, imala je svoje opravdanje u periodu nacionalne stilske orijentacije u srpskoj muzici. Nekadašnji teoretičari, medjutim, nisu razmišljali o eventualnim narodnim lestvicama» niti o final isu koji je u harmonizacijama narodnih pesama i igara u dur-mol sistemu mogao da bude na drugom stupnju. Novi Sad* 1869; "Kaziput učiteljima osnovnih škola pri predavanju moga bukvara i čitanke notnog pevanja,.. popularno napisao Aksentije Maksimovid" * Novi Sad* 1870)* Gvida Uavlasa ("Izbor najnužnijih pravila za pevaee kao dopuna pevačkom vezbanju tenora i basa"* Najhauz i Tabor* 1871; "Pevačka škola za tenor i bas za potrebu društava pevačkih"* Grae i Tabor* 1914)* Stanoja Nikoliéa ("Teorija muzike za učenike srednjih škola i za sve one koji uče notno pevanje i sviranje». ,"* Beograd 1888)* Dragutina Blažeka ("Naukaglavnih pojmova muzike"* Sombor* 1889)* De Sarno-San Djordja Dionisija ("Osnovi muzike "* Beograd* 1894)* Josi fa Svobode ("Teorija muzike"* Beograd* 1895)* Jovana Mirkovida ("Škola pevanja"* I deos za prvi razred.*, Beograd* 1909), 4 Vujioa Petkovid ("Metodika nastave pevanja u osnovnoj školi"* Beograd* 1920)* Miloje Milojevid ("Osnovi muzičke umetnosti"* I deo, 1922* II deo 1927; Nekoje opšte napomene i metodski uput za predavanje po mome udžbeniku "Osnovna teorija muzike"* Beograd* 1940)* Božidar Joksimovid ftEumëki bukvar,.. "s Beograd* 1923; "Metodika pevanja za muzičke zavode* srednje i učiteljske škole"* Beograd 1927; "Muzička čitanka vezbanja za pevanje za srednje i stručne škole"* Beograd* III izdanje* 1936)* Vladimir Djordjevid ("Opšta teorija muzike"* Beograd* 1924; "Kratko uputstvo za predavanje notnog pevanja u osnovnoj školi"* Beograd* 1927)* Aleksandar Stankovid ("Notno pevanje"* I deo* Beograd* 1939)* Josif Brnobid ("Teorijsko-praktična škola pevanja za I i II razred srednjih škola"* Beograd* 1938)* Svetolik Pašdan-Kojanov ("Pevanka za II razred srednjih i gradjanskih škola"* Novi Sad* 1940) i Miodrag Vasiljevid ("Notno pevanje u teoriji i praksi"* I i II* Beograd* 1940), 5 Prožimanje teorijskih postavki solfedjiranja i potreba srpskog tla pokazalo se u ritmičkim i melodijskim vezbama po tekstovima srpskih narodnih svetovnih i duhovnih pesama* kao i u savladjivanju molske lestvice obradom â mola* a ne uobičajenog a mola (autor je* verovatno* smatrao da d mol više od a mola odgovara tonskoj visini srpske narodne melodike). 6 Pri objašnjenju znaka ponavljanja i predznaka* zatim kao ilustracije ritmičkih veZbanja i kod savladjivanja pojedinih intervala» 7 U tumačenju znaka ponavljanja* korone i legata, 8 U poglavljima o taktovima i lestvicama, 9 "Izučavanje violine pomodu narodnih pesama sa postepeno učenje"* J* Novi 103 Isti karakter savladjivanja osnovnih tehničkih problema po uzorima inostranih udžbenika, ali sa ponekom srpskom narodnom melodijom kao ilustracijom, pokazuju početne škole za violinu Aksentija Maksimovića,9 Vladimira Djordjevića^0 i Petra Stojanovića,^ kao i škole za klavir Isidora Bajića12 i Danice Krstićl3 koje su sadržavale teoretska (prvo delo)i teoretsko-praktična uputstva (drugo delo) za savladjivanje osnovnih problema u nastavi. Ovakav karakter, medjutim, nisu pokazivali svi sačuvani udžbenici.14 Shvaćene kao pomoćna udžbenička literatura, pesmarice su bile medju najbrojnijim muzičkim publikacijama izmedju 1869. i 1941. godine. Pomoću njih se, štaviše, uspostavljao prvi kontakt sa učenicima raznog uzrasta. Pored pesama jednog ili više kompozitora, u pojedinačnim izdanjima su objavljivane narodne pesme i igre, kao i pozorišni kasiadi sa pevanjem. Pesmarice su bile pedagoški usmerene, sa gradivom koje se izlagalo postupno, idući od lakšeg ka težem, a pokatkad je bilo podeljeno po razredima.15 i kao u slučaju muzičkih udžbenika, kao autori se pojavljuju i češki kompozitori, a pored kompozitora i učitelji, pa i druge ličnosti koje su imale izvesno muzičko obrazovanje. Pesmarice su komponovane za jedan od četiri glasa, a redje za solistu uz pratnju hora. U 19. veku preotladjuju dečije pesme, dok su omladinski horovi mahom preuzimani, a katkada i adaptirani, iz horske literature za odrasle. Ova dečija vokalna zaostavština pokazuje romantičarsko-idealističke karakteristike koje postoje i u tadašnjoj dečijoj književnosti, ali bez snage tekstova nekadašnjih pesnika, zatim skromne izražajne mogućnosti, elementarno prikazivanje emocija kao u crno-beloj tehnici i iskrenost doživljaja, ali sa primesama naivnosti, čak i nekada popularne pesme, koje su se decenijama održale u dečijem svetu, ulaze u standardne vrste komponovane po merilima o podobnoj muzičkoj literaturi za mlade. Cilj kompozitora bio je usmeren ka stvaranju homofonog, pretežno dijatonskog vokalnog stava i pristupačne, lako pamtljive melodike nevelikih skokova, bez izraziti je hroraatike i sa blagozvučnim paralelnim tercama i sekstarna u dvoglasju, ravnopravnim tretmanom glasova ili sa najdubljim glasom u funkciji pratnje u troglasju, dok je Sad, 1870; "Priprava u učenje notnog pojanja i sviranja na violini, Pokušaj kako hi najlakše nauku u muzici u narodu rasprostranili", Pančevo, 1871. "Škola za violinu, izradio za srednje škole,,,", Jagodina 1899, "Violinska škola za temeljno uvešbavanje III pozicije", Beograd, s.a. "Klavir i učenje klavira", Novi Sad 1906, "Škola za klavir", Beograd, 1911, "škola za violinu" (Beograd, 1914) Josi fa Svobode nije zasnovana na srpskim narodnim melodijama, Medju brojnim pesmaricama pomenimo "Deči ju liru" Josifa Cea (Prag, 1876), "Pesme u dva glasa za učenike narodnih škola" Mite Topalovića (Pančevo, I, 1879 i II, 1884), "Pupoljke" Roberta Tolingëra (V, Kikinda, 1886), "Zbirku pesama u dva, tri i četiri glasa za učenike gimnazije", Sr, J. Nikoliđa (Beograd, 1889) i "Zbirku dečijih pesama u jedan i dva glasa, za nišu osnovnu školu" M,M, Protiđa (Beograd, 1889), "Decje pesme u jedan, dva i tri glasa,.." M,M. Protiđa i St, J. Nikoliđa (Beograd, (1891), "Srpske dečije igre za žensku decu,,," i irPesmaricu,.." Aleksandra Jorgoviđa (Novi Sad, 1894. i Sr. Karlovci, 1879), ,rPesme za jedan i dva glasa" Dragutina Blazeka (Sombor, 1897), "Gradivo za razna 104 10 11 12 13 14 15 četvoroglasje podlegalo tradicionalnim harmonskim zakonitostima, izlazeći iz okvira specifične dečije literature. Komponovalo se u C duru i tonalitetima sa malim brojem povisilica 1 snizilica, sa povremenom upotrebom bromatike 1 modulacijama u srodne tonalitete. Redja je komplikovanija metrika. Kompozicije su mogle da odgovaraju i jednoj rečeniei,a postojali su dvodeli, trodeli i njihove varijante. Iz relativno homogenih zbirki do 1920. godine izdvajamo pesmice Mite Topaloviča (1849-1912),* nastale po zahtevima koji su odgovarali shvatanjima lepog u srpskom muzičkom 19. veku, istovremeno pokazujući kako je vojvodjanska sredina prišla tekovinama zapadne kulture 1 obojila ih svojim koloritom. Dečije pesme Stevana Mokranjca (1856-1914), koje su se tek posle njegove smrti pojavile u pesmaricama, zauzimaju ono Isto. mesto u vokalnim opusima za mlade koje rukoveti imaju u srpskoj horskoj 1 i teraturi. Mlada generacija kompozitora 20. veka publikuje dečije horove, prevazilazeći u tehničkom i muzičkom pogledu prethodnike i neškolovane ili nedovoljno muzički obrazovane savremenike koji još uvek preredjuju zbirke dečijih i omladinskih horova. Zapažena je muzička vrednost zbirke "Grlica" u kojoj su našle mesta i kompozicije srpskih muzičkih stvaralaca,'6 kao i "Zbirke dečijih i ženskih horova" u izdanju "Cvijete Zuzorić",17 Najviše izmena je pretrpela melodika, oslobadjajući se nekadašnje naivnosti. Napušta se harmonizacija zasnovana na šablonskim principima, a u harmonizacijama narodnih melodija uvode se harmonije koje sugerira muzički melos, tako da se obrazuju nova, disonantna zvučanja ili se dolazi do modalnih rešenja. Malo bi koji kompozitor i u najjednostavnijoj dečijoj pesmi delovao snagom svoje izvorne harmonske misli. Nije bio mali muzički domet dečijih kompozicija Milojevića, Manojlovića, Tajčevića i Bajšanskog, publikovanih u pesmaricama medjuratnog dóba. Tri osnovna elementa karakterišu Milojevićeve horske pesme: težnja prema tehnički komplikovanijem stavu, oslobodjenje od tradicija prethodnog veka osobito u melodici i stvaranje originalnih pesama bez oslonca na narodne idiome. Govoreći jezikom najmladjih, Miloje Milojević ih dovodi do umetnosti muzike. Kod njegovih savremenika i sledbenika nastaje traganje za zanimljivim narodnim pesmama i osluškivanje novih zvučnosti, pri čemu se svakako polazilo od sekundnog višeglasja koje postoji u narodu. Ovo je izazvalo niz kombinacija istovremenog zvučanja kvarti, kvinti, septima i nona. Košta Manojlović (1890-1949) vodi računa o metričkoj kompleksnosti melodike, ali i o samostalnosti glasova. Koristi se i umanjenom kvintom u melodici, sekundama 1 prekomernim sekundama u vertikalnom zvučanju, kadencama na neočekivanim stupnjevima, praznim kvintama. Marko Tajčević (rodjen 1900) oseća bit narodne muzičke misli i podvrgava joj svoj harmonski jezik, a pokazuje zanimanja srpëadi" M. StojBida (Sombor* 1898)* "Zbirku pesama za tri genska ili deëija glasa" BoSidara Joksimovida (Beograd* 1903)* "Zbirku deej ih pesama" i pevanke Vladimira Djordjevida (1904* 1909* 1928 u brojnim izdanjima)* publikacije Kat, P. Šareevida* L.P» Ilica* Josi fa Marinkovida i BoSidara Joksimoviéa* Miloja Milojevića ("Morske pesme"* Beograd* 1920)* D9P. Ilica* J.R. Nikolida-Vuëkovida* Aleksandra Stankovida* 5.P. Korunovida* J.M. Koštica i dr, 16 Zagreb* 1933-35. 105 smisao i za formalno uobličavanje dečijih klavirskih, i. horskih kompozicija. Svestan je i efekta unisonog dejstva pesme u izmenjivanju sa vi šegi a sni m slogomt kao i dejstva razgovora različitih glasovnih grupa« Instinkt muzičara dovodio je Milana Bajšanskog (1903-1980) do zanimljivih obrada narodnih melodija, Povremeno je polifono vodio glasove, upotrebljavajući imitacije i ostinate^ prazne kvinte i neočekivane veze* obogaćujući dijatoniku modalnim elementima. U originalnim pesmicama došao je do izražaja njegov slobodan harmonski jezik bogat disonancama. Pokušaji na polju muzičke kritike koja je neretko izlazila iz okvira novinskih č1anakaf odgovarali su9 po vrednosti napisa8 izdanjima izveštaja8 pravila i muzičkih udžbenika za početnike^ Muzički članci u časopisima, medjutimt kao ogledalo tadašnje muzičke mislif svakako su pandan željama da se izadje iz amaterskih interpretacija i nedovoljno tehnički savladanih kompozicijaf odnosno kompleksni jim muzičkim izdanjima. Okvire isključive gradje napuštaju članci o muzičkom šolstvu^8 štampani u posebnim pubiikacijama, kalendari sa portretima pojedinih muzičara,19 programmo i besede u čast pojedinih muzičkih dogadjaja.21 Retki su napisi čiji se autori bave stručnijom muzičkom probiematikom.22 "Mali muzički rečnik"23 Petra Krstića (1877-1957) u tematskom pogledu predstavlja izuzetak. On sadrži kratka objašnjenja muzičkih termina na koje neupućeni nailaze u muzičkoj literaturi. Prethodio mu je terminološki rečnik u Bajićevoj klavirskoj školi "Klavir i učenje klavira". 17 Beograd* 1934. 18 Broz J*s Značaj umetnosti* Izveštaj Srpske kraljevske Učiteljske škole u Aleksincu za 1897-8 ëkolsku godinu; "Öa Mitina škola. Naše školovanje u Le skovan do oslohodjenja 1877. Napisao Gliša Kostié, učitelj", Beograd, 1898; Jeromonah Damaskin, "0 crkvenom pevanju Srpske Kraljevske Muške Učiteljske škole u Jagodini* Prvi izveštaj* Petar Kostié i Jefta Petrovič*, Crkveno veliko p jeni je", Novi Sad, 1889* itd, 19 Popovié S*, "Kornelije Stankovié, srpski kompozitor", Orao, kalendar 8/1882, stub* 25-26 i 59-62; "Olga Vasilijevi deva* sviračica", Oraos kalendar U/1885, stub* 37-38, 115-116 Ud* 20 Mladenovié D., "Vodj po prvom istori j skom duhovnom koncertu Vršačkog Srpskog crkvenog pevackog društva***", Vršac, 1913 i si* 21 Šapčanin M*, "Beseda kojom je srpsko pevaëko društvo i sve učesnike jubileja Beogradskog pevackog društva pozdravio sa pozorišnog balkona* * * upravitelj Narodnog pozorišta, 17* maja 1882"* 22 De Sarno-San Djordjo D», "Melcelov me tronom i metrički metronom"s Beograd, 1895; 'krjukove note u crkvenim srpskim pesrnama XVII veka"* 23 Beograd, 1912* 24 Vučevie S*, "Pregled srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" od njegova postanka do danas, 1839-1889", Zagreb, 1889* 25 Kalik Sp*, "Spomenica Beogradskog pevackog društva prilikom proslave pedesetogodišnjice, 25. maja 1903", Beograd, 1903* 26 "Spomenica novosadskog srpskog crkvenog pevackog društva prilikom četrdesetogodišnjice 1866-1906.,* i godišnji izveštaj za 1906* godinu"* 27 "Leskovačka pevačka družina "Branko" o proslavi dvadesetogodišnjice i osvećenja društvene zastave", Leskovac* 28 Brzak D*. "Sa Avale na Bosfor.*.", Beograd, 1897; Komarčid M., Na Adriju. Putničke beleške, Beograd, 1912. 29 "Spomenica Roberta Tolingera na dan osvećenja spomenika 24. maja 1931* godine", Sabac, 1931. 30 Pančevo, 1938. 31 Beograd, 1923. 106 Početke monografskih izdanja pratimo u spomenicima pevačkih društava od kraja 19. veka kojima se proslavljaju godišnjice njihovog rada: od srpskog pevačkog društva "Jedinstvo" iz Kotora24 i Beogradskog pevačkog društva,2**