ANNALES (»/'95 izvirno znanstveno delo UDK 323.1=590:949-713 Istra POSTOJE Li 1STRORUMUNJI? Josip MHJČEVIČ dr., Zavod za povrjesne i društvene znanosti HAZU, Radna zajecinica Pu la. 52000 Pni a, Pionirska 2. CRO dr., istimf.a per gli studi storici e sociali cleli'ACSA Ulicio di Pola, 52000 Pola, Pionirska 2, CRO NAČRT A K Prilog upozorava na brojne netočnosti koje se spominju i opisu¡u ne samo uz pogrešan naziv Istroivmunji nego i u oblici ms života i gospodarstva, koji im se pripisuju iako nisu njihova specifičnost Takodei im se pripisujti nepostojče posebnosti u običajtma i glazbi. Te netočne podatke donose i neke slovenske publikacije pri opisivanju brvatskog i slovenskog dijela Istre. Mnogi a u to rt iznose takve podatke zbog nerazmišljanja o sadržaju napisanoga iii zbog nekritičnog pristopa več objavljenim podacima, dok se u drugih autora vidi da nije u pitanju znanstvena zabluda nego namjerno iskrivljivanje cinjenica radi ostvarivanja političkih ciljeva. Prvenstveno ¡e to uočljivo o radovima rumunjskih stručnjaka koji zanemaruju znanstvene metode rada i preitičuju istinu kako bi udovoljili političkim razmisljanjima o "uberm enschu" s istoka i njegovom agresivnem širen ju prema zapadu. U 16. St. skupina Hrvata doselila je u Gradišče a skupina Vlaha u istru. Kada su nakon 1918. g. konačno oblikovane balkanske države, a medu njima Jugoslavija i Rumunjska, nitko nije gradiščanske Hrvate proglasio Gradiškojugoslavenima ali se več i za 1926 g. u pot-punosti za istarske Vlahe uvodi naziv Istrorumunji, Da bi se agresivnost pojačala, izmišljen je i naziv "Zapadni Rumunji" i tako se iiostavlja mjesto novog boravka, dok Hrvati zapostavljaju mjesto podrijetla i uvode naziv GradiSčanci- Za istarsku bi kulturu i društveni život bilo veoma značajno postojanje više etničkih zajeclnica s različitom kultumom tiadictjom, etnografskim i folklornim značaj-kama. To bi bilo posebno zanimljtvo etnolozima koji su najpozvaniji da utvrde postojanje neke etničke zajednice ili manjine, ah na osnovi kriterija znanstvene istine a ne presučivanjem tstine i prepravijanjem poda-taka, kako to čine znanstvenici iz drugih struka. Tako več stotinjak godina lingvisti i drugi stručniaci pišu o nekim nepostoječim etnografskim značajkarna neposto-ječe zajednice Istrorumunja. O netočnosti toga naziva bit če kasnije iz neseni najosnovtiiji dokazi, no od početka če se za njih navodili, za sada najpogodniji i najispravniji naziv, Istrovlasi. Takav naziv prvi put spominje ali ne objašrtjava i ne predlaže Ana Legac 1983. godine.1 Ona bilježi oblik Istarski Vlasi, no smatram da je pogodnjje reči Istrovlasi a takav oblik i odgovara kao zamjena pogrešriom nazivu Istrorumunji. Osobno smatram da bi još bolji bio naziv Rumeri (kako su ti stanovnici sami sebe nazivali u 17. st.) ili Čiribirci, kako ih je kasnije nazvalo okolno stanovništvo. Neistine i neznanstvene postavke šlo su iti u prvo viijeme iznosih rumunjski znanstvenici ostajale su u knjigama dostupnim tek užem krugu znanstvenika. No, u novi je vrijeme, posebno pojačanim razvitkom turizma, pogrešni podaci i neistine uzete uglavnom iz nesvjesno napisanih encikiopedijskih natuknica, ulaze u tunstičke publikacije a potom u sve društvene slojeve i s izdanjima na stranim jezicima odlaze u čitav svijet. Izmedu brojnih publikacija ovdje če biti naveden primjer turisličkog vodiča za Istru objavijenog u Sloveniji. 1 Ana LEGAC O jezičnoj posebnosti Žejana. U: Uburnijske teme 5. Opatija ! 933, str. 151 ANNALES (,/' 95 Ir.^) MlUCtVlC «')$!< >jr; 1.1 !S'I «OfilJMUNîl?, ')';-!!«> Riječ je o vodiču Istra sto ga je 1903. g. objavila Mladinska knjiga iz Ljubljane Na str. 37 naveden je točan podafak o dužini Čičarije 35 km, a od mah potom netočan o širini 15, jer se radi o 10 km širine. Zatim je na str. 38 navedena potpuno netočna informacija "da su se u šefu Žejane. o držali Rumunji, potomci Vlaha, koje ovdje nnzivaju Čičima. pa otud i naziv Cičarija". Na kraju se kaže da Ciča ima i "uz sjeverm dio Cepickog polja", iznose se i pogrešni poriaci o govoru Vlaha i druge netočnosti. Ti sij ('netočni) podaci vjerojatno preuzeti iz Izdanja Enciklopedije lugosiavije na slovenskomčTu se pod naluknicom Cičarija netočno navodi cla su se u Žejama održaii "prebivalci romunskega porekla", jer Žejane ne pripadaju Čičariji nego Opatijskom krasu iili su bare m granično mjesto), a u njemu nisu nikakvi stanovnici rumunjskog nego viaSkog podrijetia. Zatim se pod natuknicom ČIČ.I iznosi čitav niz netočnih pod a taka: "Romunsko narečje istrskih Čičev, pomešano z močnimi slovanskimi in nekaterimi italijanskimi elementi, se je ohranilo do danes v o naseljih Čičarije, od teh je 7 v dveh skupinah okrog Učke (Ciobmk, Letaj, Gradinje, jesenovik, Brdo, Nova vas. Šušnjevica), eno (Žejane) pa leži severozahodno od Reke." Taj je podata k potpuno pogrešan jer ni Žejane ne pripadaju Čičanji, a pogotovo ne sela oko Čepičkog polja, od kojih su neka i preko 30 km udaljena od Čičarije, a ti stanovnici nisu ni u kom siučaju Ciči. Netočni su i ostali podaci u sveži s nazivom i vremenom doseljenja, što če kasnije bili objašnjeno. Uz tu je naiuknicu najavljena i natuknica "istioromunščina", ali kasniji svesci enciklopedije na slovenskom nisu objavljeni Poreci enciklopedijskih izdan ja na hrvatskem je objavljen čitav niz turističkih vodiča, kalendara, polit' znanstvenih zbornika i časopisa te novinskih članska u kojirna se neislinrti podaci javijaju u sve večem broju t sve čudnijim kombinacijama. Tako se u najnovije vrijeme za Istrovlahe čak govori da su "etnolingvistička zajednica" iako nikavi dokazi ne potvrduju da su etnička ili lingvistička. Hrvatskim je et no I oz ima jasno da ne može bitt govora o elmčkoj zajednici jer u Istrovlaha ne postoje ni osnovni elementi (posebna nošnja, glazba, narodna umjetnost i tradicijsko rukotvorstvo, usmeno stvara-laštvo i drugo) koji bi ih činili etničkom zajednteom. Beogradski etnolog Palar VI a ho vse netočno govori da su "etnička zajednica rumunskog jezika" i daje im pogrešni naziv "Isiro-rumuni ili Oči". ObjaSnjava da je njihov govor toliko različit od rumunjskog da ne postoji bilo kakva mogučnost medusobnog sporazumijevanja, te navodi pogrešne podatke o doseljenju, preuzete iz enci- klopedije5. Dakle, to je napisano godinu dana nakon što su hrvatski i rumunjski etnolog ustanovili da ne postoji nijedan eiemenat koji ih čini etnicfcom zajednicom. ŠTO JE 1STINLTOŽ U 19. st. u Žejanama i u više sela oko Cepickog polja živfjelo je oko 1500 stanovnika koji su se služili hrvatskim jezikom čakavskog dijalekla i vlaškim govorom. Medutirn, ni je točno kada se kaže da su dvojezični jei" nije riječ o dva jezika nego samo o tednom jeziku i jednom obiteljskom govoru. To bi savjesm lingvisti trebali razlikovati. Broj sela i stanovnika koji govore vlaškim govorom stalno se smanjuje, ali to nije ni kakva specifičnost sela u ko j ima žive Istrovlasi jer se jednako smanjuje broj stanovnika ? u drugim seJima u untrtrašnjosfi /stre, a neka su i potpuno zamrla Pored toga, i u se!ima u kojirna se zadržalo sta-novništvo, ne ocfrzava se stari čakavsk dijalekt pa se stoga ne može očekivati da bi se održavao samo stari vlaški govor. I čakavski dijaleki nestaje ¡2 života jer se sve više prihvača hrvatski književni jezik. Do toga dolazi iz mnogih razloga: modernizacija života, nasta-lanje sadržaja nekadašnje agrafičke kulturne tradicije, pojačani kontakt s gradom, rtestajanje seoskog folklora pred mladima prihvatijivim oblicima pop i druge glazbe, utjecaj sredstava javnog informiranja, utjecaj radnog mjesta, škole i slično. Kako su nestajali neki oblici življenja i privredivanja (ognjište, ručrsa ob rad a u poljodjelstvu) nestale su iz upotrebe na stotine riječi. Jasno je da se drukčije pokazuju posljedtce nestanka stotinjak riječi bogatog fundusa čakavskog dijalekta Ili siromašnog vlaškog govora, a pogotovo stoga što je taj govor uglavnom bio vezan uz ovčarstvo i najprimitivnije oblike poljodjelstva. Pored svega, vlaški je govor nesta-jao i stoga što su se mladi stidjeli izvan obitelji govoriti vlaški jer su ga smatrali manje vri jedrn m. Stoga se dogada cla bolje govore vlaški nevjeste koje su došle u novu klicu i naučile taj govor od mladoženjinih roditelja, nego što ga govori njihov sin. Bez obzira na sadašnje zamiranje vlaški je govor t u prostosti bio u rangu obrteljskog govora, bez svoje pismenosti i književnosti. Zbog siromaštva riječi njime se mogu samo "izraža vat i pojmovi materija Ine kulture što označavaju život seoskog stanovniStva koje je stol ječima zadržalo svoj način života..." a zahvaljujoči izoliranosti taj se "govor održavao do prvog jačeg prodora civilizacije tj do uvoden j a električne struje 1 televizije.4 2 Enciklopedija lugoslavije. Izdaja v slovenskem jeziku, sv. 3, ČAT - DŽU. Zagreb 1987, sir. 5^-60. i Peter VLAHOViČ. Narodi i eln/Čke ¿ajednice sveta, Beograd 1984, str. 156 r 157. 4 Biij t. >tr. t SI- 100 ANNALES (,/' 95 loup MiLlCEVlC POSTfïiF t.l iSTROKUMUNj!', . U knjigama pivih istraživača nekoliko je puta zabilježen točan naziv. Tako Antonio Kovacs 1846. g. piše prilog: "VlaSki i stari romanski jezik na Krku" a češki istraživač K. Kadlec spominje termin 'Va/ai/"iV!asi). Tek nakon intenzivnijeg istrazivanja Rumunja iza 1918. g. počinje se izostavijati naziv Vlah. Tako S. Dagomar još 1924. g. spominje Vlahe i Morlake a S. Pujcariu od 1926. g. samo tstrorumunje. Ne razmišljajoči o potrebi iznošenja istine i ne shvačajuci da iza tekstova ru-munjskih istraživača ne stoje samo znanstveni interesi, mnogi su naši znanstvenici prihvatili pogrešan naziv i ostale podatke. Koliko su to činiii bez razmišljanja, pokazuje činjenica da ntsu uočavali ni najosnovniju grešku u nazivu sela, a ko ju sam jednom prilikom čuo čak od malog djeteta. Mnogi naši strucnjaci spominju "rumunjsko selo" u Istri (u «ovije vrijeme za Peroj govore da je srpsko iii črnogorsko) a malom je djetetu jasno da to može biti jedino istarsko selo u kome žive vlaški, črnogorski ili drugi doseljenici ili potomci doseljenika. Za Sirenje rieistine što su ih iznosili rumunjski istraživači pogodovaia je činjenica što su u doba tali-janske okupacije Istre u nju mogli do laziti rumunjski stručnjaci a hrvatskim je to bilo zabranjeno ili su to činiii tek u pojedinim slučajevima ipak, najvažniji uzrok za donošenje neistinitih poda-taka o Istrovlasima dolazi otuda Sto nisu postoiala interdisciplinarna ekipna istraživanja, nego su istraživali samo lingvisti koji su govor uzeli kao osnovni eiemenat etničke zajednice. Primjeri iz Švicarske, Auslrije i mnogih zemalja svijeta pokazuju da jezik ima najmanjtt ulogu pri odredivanju etničke pripadnosti. Pored toga lingvist! ntsu poznavali nt običaje u Rumunjskoj a kamoli u Istri, ntsu mogli vršili nikakva usporedivanja i onda irn je bilo najjednostavnije redi da Istr ovsasi tmaju "posebne običaje". Drugi, i bitan, uzrok ¡e "kupovanje" informacija. Od više stari jih kazivača u selima oko Čepickog polja čuii smo kao Saljivu anegdotu kako je rumunjski istraživač plačao kazivačima za svaku ispričanu priču i uz komentar: "Za više novca više muzike" neki su vještiji ljudi pričali priče ne samo iz svoga kraja nego i sve sto su čuli po Istri, pa čak i u drugim krajevima. Kako se onda može vjerovati zabilježenim tekstovima i istim koju rumunjski istraživač donosi kao "cjelovit zapis tismenog stvaralastva na ovom govoruPoz nato je da je u vlaškom stanovništvu na drugim područjima Balkana razvijen pripovijeclački dar. U Istri su Vlasi živjeii relativno izolirano i dalje od gradova pa su mogli zadržati taj dar, ako su ga imali. Medutim, samo kada su "kupovane i plačane" onda su priče u njih i zabi-iježene. Kada sli folkloristi iz zagrebaškog Instituta za narodnu umjetnost tijekom 1952. i 1953. godine pr-kupljali gradu po Istri zabilježili su u drugim područjima Istre na tisude priča, pjesama i drugih oblika usmenog stvaralaštva, a jedino u Istrovlaha nisu zabilježili ni-jednu priču ili pjesmu kojci se po motivu moglo pripisati isključivo njima. Slično je r s glazbom, nošnjom i običajima. Lingvisti i drugi stručnjaci govore o nekim vlaškim posebnoslima koje terenska istraživanja nisu potvrdila. Jedi ni hrvatski etnolog koji je istraživao u Istri i u doba talijanske okupacije, od. 1924-1933. g., jest Istranin Jakov Mikac. 5 A.K., Rumunji u Istri, Istorska Danica 79«3, Pazin 1962, str. 130. 6 Siij. I, str. 151 101 ANNALES (»/'95 lr*ip MllIČEVK': POSmiE U »TRORUMUN»?. «l Pnkupijao je etnološko-folkiornu gradu po cijeloj Istri pa tako i u selima u kojima žive Istroviasi, o tome je objavio knjigu7 a da nije pronaiao nijednu viaSku specifičnost. Od 1963. g. započeto je prikupijanje podataka za izraclu etnološkog atlasa. Na osnovi barem 3000 pitanja i potpitanja prikupijani su podaci u stotinjak bkaliteta na području Istre o svim oblicima seoskog života i gospodarstva. Gradu je prikupijalo desetine etnologa i nijedan nije otkrio bilo koji defalj po kome bi se istroviasi razlikovali od ostalog istarskog stanovnlStva, Isti bi se rezultat dobio i analizom etnografskih predmeta u ¡starskim i drugim muzejima. Pa I pa k, rumunjski je etnolog prilikom istraživanja 1983. g. nastojao mnoge opče istarske pojave označiti kao vlašku posebnost. Slične neargumentirane tvrdnje izložio je na etnološkom savjetovanju u Portorožu, o čemu če biti govora pri završetku ovoga priloga. Čini se da rumunjski stručnjact ne žele upoznati i potvrdifi nijednu činjenicu koja Istrovlahe povezuje s okolrtim hrvatskim stanovništvom, nego jedrno fraže posebnosti koje ih razlikuju kako bi istakli ulogu vlaškog elemenara u oblikovanju kulturne tradicije Istre, Hrvatske i Europe. Radu Flora to objasnjava težnjom da se od balkanskih Vlaha stvori nacionalno pitanje govoreči "naduvenim tonom o vitalnosti i ekspanziji svojih podanika na Balkanu'15. U isto vrijeme pisala je i Jelka Ribarič-Radauš svoju doktorsku disertaciji! o ženskoj nošnji u kojoj spominje vezu iz medu karpatskog i istarskog područja. Nakon temeljite analize kroja i naziva pojedinih dijelova kaže da je "i do sada nedovoljno razjasnjeno pitanje porijekla istrorumunjskog stanovništva", premda rumunjski struč-njaci smatrajo da je sve jasno i uzimaju u obzir samo one argumente koji njima odgovarjaju. j. RiL>arič-Radauš takoder konstatira da su Rumunji potomci "dačkih pastira te rimskih osvaja Ca i kolonista"pa bi bilo logično pretpostaviti da su današnji Rumunji nešto pre-uzelt od svojih predaka. Opširnije to objasnjava: "Pod-ručje Karpata i današnje Rumunjske upravo je jedan od vjetrometina, gdje su se ukritavali svi oni narodi koje su velike seobe pokrenule. mamila trgovina Hi ratni pohodi Tu su tragovi Hira. Skita, Sarmata, Grka i Rimljana.- ...Uloga Slavena u formiranju rumunjskog naroda,. njegova /ezlka, običaja i mnogih pojava u mate-rijalnoj kulturi znatna je. iako to rumunjski naučenjaci teiko priznajo, a u svakom slučaju umanjuju. Ukoliko je i moraju registrirati, oni dopuštaiu vcči upliv Slavena samo u onim krajevima. gdje se mogla razviti poljopn-vredna ekonomika, i za one djelatnosti i pojmovne komplekse, koji su u vezi s tom ekonomikom. Za one predjefe kofi su vezani uz stočarstvo, kao što ¡e npr. Transilvanija, oni toga upliv,?, ne priznajo." |. Ribarit-Raduš spominje i pisanje rumunjskog povjesničara Jor-gea koji jedini priznale da je "geografska nomenklatura u Transilvaniji sigurno slavenska"]si¡i MIUČEVIČ- POSTOlf U ISÏROKUMUNH'. 'il-K* janci, a tinte su se veorna rijetko baviii Istroviasi oko Cepickog polja dok više pod a ta k a postoji o proizvodnji u zapadnoj i južnoj Istri. Ni ovčarslvo se ne može pripisati samo Cičima, a još manje Istrovlasima. Premda se od 19. st. u Istri naglo smanjuje broj ovaca, još uvijek ih je početkom 20. st. bilo preko 300.000a očito je da nisu u to!¡kom broju pripadale samo Očima. Uz pastire s brdovitog poclručja sjeveme Istre, koji su zimi dolazili u priobalna područja, postojal i su pastiri koji su Ijeti iz tih područja odlazili u planine. Tako je biío i u daljno) prošlosti pa Miroslav Bertoša donosi podatak iz 1609. g. o kretanju tih dviju vrsta stočara. i o kradi na Krasu "5200 grla sitne stoke, vlasništvo mietačkih podanika iz Putjštine, koja je prebivala na. Ijet/iim pasištima1,14 U novi je se vrijeme pripisuje Istrovlasima, što pogrešno čini i jed ari slovenski autor'5, i jedan etnografski predmet, a to je cindra - tamburica na dvije žice. S više podata ka dokazao sam da im se nikako ne može pripisatiu- a najočitiji je dokaz što je Marko Marulič spominje u prvom izdanju juclite 1501. g., dakle prije nego Sto su Vlasi došli u Istru izrndu 1510. i 1525. god i ne. NEPOUZDANJ PODAO O IMENU I VREMENU DOSELJENJA Neki etnolozi več načinom pisanja naglašavaju razliku pa Vlah označava starobalkanskog stočara kao pripadnika etničke zajednice, a vlah sva ko g pastira. U narodu pak postoji čitav niz tumačenja koja su ugiavnom neprecizna i nepouzdana. Slično je bilo i u daljo; prošlosti, naročito u doba doiaska novih doseljenika u Istru od 13 do 17. sto i ječa. U dokument ima se bilježe kao Vlah, Morlak i Čič, a ti se nazivi često da ju s vi m doseJjenidma bez obzira na vjeru i etničku pripadnost. Zbog te nepreciznosti u imenu nije moguče točno utvrditi ni vrijeme doseljenja istroviaha, a pogotovo razlog doseljenja. U svakom slučaju, ako se zaista radilo O vtaSkom življu, onda se ne može govoriti da su u istru došli "bježeči pred Turama". Oni su s Turcima dobro suradivaii i pomagali jačenju turške vlasti, a za uzvrat Turci su im "vlaškim defterima" osigurali privilegije. Sogumil Hrabak kaže: "Vlasi su bili antifeudalni element navikao uz Turke na pljačku, te se teško snaiazio od kraja XVI. st. kad Turška viie nije mogla da garantu je bogat plen, i kad je u samoj sultanovoj carevini doih do socijalno-političkog ugnjelavanja dotad s/obodnih Vlaha."1/. Ipak, i nakon gubljenja privilegija Vlasi nisu imali razloga da bježe pred Turcima. Odlazili su s turskog na austrijskl i mletački teritorij, ali su se f vračali na turški, pa Stjepan Pavičič navodi da su se Vlasi iz Istre vračali u Pozrmanje, Bukovicu i Ravne kotare, te su kroz nekoliko desetlječa u tim područjima imali naziv "istarski Čiči" i "istraniM!i ¡oš jedan podatak upučuje da Istrovlasi nisu mogli doči u Istru bježeči pred Turcima, jer se privilegije ukidaju koncem 16. st. a Istrovlasi dolaze u istru u njegovu početku. i j. Ribarič-Radauš smatra da doiazak Istrovlaha u Istru nikako nije vezan uz migracije što ih je izazvala provala Turaka te misli da se oni "u Istri rta laze znatno prije tog vremena."^. Neki autori smatra ju da su došli u 13. st. a neki spominju 14., a Stjepan Pavičič govori o Čičima i njihovo naseljevanju na področju gornje Llne 1522. g. a potom da na poziv mletačke vlasti dolaze u Istru. Dolaze "lakopokretni Ciči iz sjevernoga dijela Dimre, Svilaje i južnoga Veiebita Stoga se kao vrijeme doiaska u Istru ne može odrediti samo jedna gociina ili jedno stoljece nego se, vjerojatno, radi o dolasku više skupina u razdoblju od 13 do 17. stolječa. Pri lome je bitno naglasiti da oni nikako ne dolaze iz Banata ili Rumunjske, kako to žele prikazati rumunjski stručnjaci, nego dolaze iz šireg područja oko Dinare u kojem su živjeli več od 10. st Več su tu bili miješani s ostalim pastiri ma te su več tada prestah postajati kao etnička zajednica. Legende o dosetjenju koje su u novije vrijeme zabilježene nisu nikakav podatak ni o vremenu doseljenja a ni o mjestu iz. kojeg su došli S obzirom ria način rada rumunjskih lingvista, može se pret postavi ti da su te legende "nastale" u vrijeme ¡straž i vanja iza 1924. g. bez obzira na to da li su ih seljaci izmislili radi pričanja za novac ili su ih svojim objašnjenjima "sugerirali" istraživači, U tim legendama spominje se doiazak pri ie pet stolječa (a več se stotinjak godina ta j broi ne mijenja), došle su dvije karavane u Žejane a pet u sela oko Čepičkog polja. Spominje se doiazak iz 13 Hrvoje ZLATIC. Obnova ovčarstva na isiarsfcom krasu. U: Buzetski zbornik 4, Btiž« i960, str. 101. 14 Miroslav BEROŠA. Pisma i poruke ¡«arskih rektora, sv. 1, Zagreb 1 979, str. 38 i 199. 15 Darjo MARUŠiČ, Pregled istrske ljudske glasbe. U: Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvaike etnologije, liobhana 1987, str. 133. 16 Josip MILIČEVIČ, Istrovlasi ili Čirrbirci. U: jadranski zbornik 13, Pula-Rijeka 1969, str. 301 i 302. 17 fiogumil HRABAK. Neuspjelo naseljevanje KrnipoCaria na Kvameru, u Istri i Dalmaciji 1614-1615. godine. U: Jadranski zbornik 12, str. 367. IS Stjepan PAVIČIČ, 5 pobe i naselja u Lici. U: Zbornik za narodni živor i običaje južnih Slaven* 41, Zagreb 1962, str. 114, 19 Bil). 9, str. 117. 20 8itj. 18, str. 114 i 115. ANNALES (,/' 95 fcwp MiUCEVir POSTOR Ll tSTKQRUMUNII?, *9-IOh područja oko Mora ve. a nijedan podatak ne upočuje na to porljekio niti je vjerojatno da bi se uz tatove i poteškoče u toni vremenu takvo kretanje u kontinuiteta moglo ostvariti. Legenda iz Žeiana izgleda vjerojatnija jer se u njoj ne spomin je zajednički dolazak s područja Morave nego se govori da su došii prije sedam stolječa i nastanili se na brdu Sija, potom na Seiistu a tek kasnije prešli na mjesto današnjeg sela. Medutim, čudno je da te legende nisu zabilježene prilikom istraživanja 1952. i 1953. g. iako ie tada bi-Iježena i lakva grada. Sumnjit pojačavaju legende koie je zabilježio I. Vladutiu 1983. godine. U jednoj se govori kako je lokacija budučeg sela izabrana kao po-godna stoga sto raste akacija, a po drugoj je jedan starac kušao zemlju i zaključi« da je dobra za žito i travu za zivotinje. Te su obje legende poznate u više varijanti u raznim istrarskim mjestima. Maja Boškovič-Stulli zabi-Iježsla ih ¡e u Pamičima kraj Žminja i u Peroju, gdje pouzdano nisu došli Vlasi, pa kaže: "Bit če da je taj motiv donijela jedna od doseijeničkih grupa pa se zatim proSirio po Istri" Stoga zaključuje da nije "¡sključeno ni to da ova naša predaja potječe mozda bos od Pero-jaca."n - Ne moženio isključiti mogučnost da je netko od Istiovlaha procitao iz knjige ovu legendu, nekomu je prepnčao. te je kasnije pnhvačena kao istrovlaSka ili da je pričanjem dospjela iz nekoga drugog sela. Sumnja je pojačana tirne što su Žejane u području bukovih šuma a ledan je šumar rekao da je mala vjerojatnost da je i u području oko Čepičkog polja u daljoj prošlosti akacija bila tako brojna da bi se uz nju moglo vezati postojanje jednog sela VLADUTlUjEVi "DOKAZI" Kao etnolog nišam nikada pronašao a ni u etnološkoj literaturi otkrio neke etnografske posebnosti u Istiovlaha. Ipak sam 1982. g. pristao da povežem u Žejane i sela oko Čepičkog polja sumunjskog etnologa dr. luna Vladutiuja. Več sam tada imao loše mišljenje o rumunjskim lingvistima, no (pogrešno) sam očekivao da ču biti zadovoljnimi suradnjom s etnologom i da če ta suradnja biti korisna za konačno utvrdivanje istine a ne za dalje provodenje rumunjskih nekorektnih nastojanja. Nakon kratkog obilaska terena I. Vladiutiu je utvrdio da ne može istraživaii na rumunjskom te |e obečao da če proučiti stare dijalekte j pripremiti se za istraživanje. U Ijeto 1983. g. istraživanje je obavijeno na trošak Zavoda za povijcsne i društvene znanosti HAZU iz Rijeke. Zavod je nabavio kasete a ja sam posudio svoj ka- setofon da !. Vladutiu ne mora pisati rtego da ima razgovore. Obečao je da čemo nakon istraživanja presnimiti svu gradu i jedrni kopiiu pohraniti i u arhivu Zavoda u Rijeci, a drugu če ponijeti u svoju ustanovu u Rumunjskoj. Takoder je obečao razviti filmove koje mu je kupio riječki Zavod, izraditi fotografije i poslati jednu kopiju. Za zbornik: Problemi sjevernog Jadrana obečao je napisati dva priloga i poslati ih do kolovoza 1984. gociine. Listopada 1983. g. posiao mi je pismo u kojem uvodom zahvaljuje na pomoči i nada se da i ja smatram kao i on da su rezultati istraživanja "e*trementa imper-tanta pour le science" - "izuzetno značajni za znanost"}!?). U pismu najavjuje slanje obecsnih tekstova, te se nada da če istraživanje nastaviti u jesen 1984. godine. Nažalost, nijedno obečanje k Vladutiu nije ostvano a čak za nastavak istraživanja nije pokazao interes. Medutim, na etnološkom savjetovanju u Portorožu u prosincu 1984. g. odrZao je referat pod naslovom: La Situation ethnographique actuelle des Istroroumains" (Sadašnje etnološko stanje Istrorumunja). U diskusiji je dr. Milko Matičetov prigovorio nekim postavkama referata, a posebno na voden ju legendi kao nepouzdanih dokaza. Bilo bi logično da je Î. Vladutiu, pripremajuči referat za tiskanje, usvojio prigovor i barem malo pogledao u literaturu. 1er, da je pročitao zapis M. Boškovič-Stulli o istarskim legendama, ne bi bez ikakve rezerve i opreznosti iznio svoj zapis. Naprotiv, i ostale postavke u objavljenorn tekstu (a to je vjerojatno rumunjski način pisanja) ne spominju drugoga nego samo ističu tsiro-vlahe. Več u prvoj rečenici autor ne postavlja pitanje postojanja etnografskih posebnosti nego od m ah nagSašava da če iznijeti osnovne značajke toga stanja. Posljednjom rečenicom govori o največoj važnosti tih podataka-- Umjesto iscrpne analize ovoga referata objavljenog na francuskom, donosim dio siovenskog sažetka: Avtor podpira teorijo Ovida Densusianuja, da so Istroromuni potomci veje Dakorcmunov, ki se je iz prvotne domovine v Banatu postopoma selila proti zahodu Balkanskega polotoka in se po vec stoletjih naselila v Istri... O nastanku posameznih vasi priča živo ustno izročilo. Zelo zanimiva je legenda, ki pravi, da so se Istroromuni tukaj naselili na begu pred Turki, kraj za ustanovitev vasi pa so izbrali tam, kjer so videli rasti samo akacije, češ da tam, kjer uspeva akacija, raste tudi kruh. Druga legenda pa pripoveduje o starcu, ki je vzel v usta prgišče prsti, ga pogoltnil, nato pa ostalim svetoval, naj tam ustanovijo vas, saj je ''zemlja dobra za 21 Maja BOSkOVšOSTULU. Istarske narodne priče, Zagreb 1969, str, 185, 120 i 121. 27 ion VLADUTiU, La situation ethnographique actuelle des Istroroumains. Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvaške etnologije. Ljubljana 1937, str. 62-75. 104 ANNALES 6/'9S losip MillCEVlC: POSTOIE II ISTRORIJMIJNI» kruh in travo za živino". Pri izbili kraja so lote; upoštevali plodnost zemlje za gojenje žitaric in njeno primernost za živinorejo, kar kaže na dolgo tradicijo stalne naseljenosti s poljedelstvom in živinorejo, V potrditev visoko stopnje razvoja obeh gospodarskih dejavnosti pri Istroromunib navaja avtor že zanimive upodobitve orodja z reliefov na različnih kamnitih objektih (nagrobniki, miza, okvir cerkvenega okna, plošča v hišnem zidu). Avor na koncu povzame, da je današnja etnološka podoba Istroromunov področje, kjer znanost lahko odkrije številna dragocena, se neznana dejstva o njihovem materialnem in duhovnem življenju„ pa tudi o zgodovini Istre in jugovzhodne Evrope na splošno23. Taj je tekst objavljen nakon što sam predao u tisak svoj rad o Isl rovi asi ma (spomenut uz bili. 16) te nišam mogao dati svoj osvrt ? i sada se zbog opsežnosti ne mogu analizirati sve netočnosti što ih donosi i. Viladutiu. Navodim samo jedan primjer: Kada smo istraživali u Malim i Velim Munama, kazivači su izričito rekli da tamo nikada nisu živjeli Istrovlasi. To potvrduju i podaci iz literature. Pa ipak, 1. Vladuttu piše da je u tim selima broj tstrovlaha jako reduciran (str. 64), što bi značilo da ih i danas ima. Čemu služi takvo iznoSenje ne isti ne? i dokazi koje autor iznosi zapravi) ni Sla ne dokazuju. Tako spominje običaje uz rad. To je izuzetno bitan i opsežan ciklus o kome bi se moglo napisati stotine stranica. No, Vladutiu ne nalazi nijedan deta I j koji je specifičan za Istrovlahe. Jedino bilježi sličnost naziva di/ce marinda s rumunjskim. To označava nošenje hrane u polje radnicima ili pastirima, a to nije niknkva posebnost. Isto tako u opsežnim ciklusu svadbenih običaja jedino nalazi sličnost izraza lata se marita (oženiti se) s nekim izrazima Banata i Rumunjske, Spominje nastajanje starinskih kuča (ito se dogada u cijeloj Istri) te nastajanje kuče s baladurom pa bi se moglo zaključiti da je i to istrovlaSka posebnost, a to nije točno jer su takve kuče postojaie u cijeloj Istri. S obzirom na konfiguraciji! i tradiciju područja u kome žive Istrovlasi, čini se da takve kuče u proSlosti u njihovim selima i nisu postojaie u ve čem broju ZAKLJUČAK Mimo uobičajenog načina pisanja u ovom su etnološkom radu analizirane postavke i pristup drugih stručnjaka pri spominjanju etnografskih značajki. Razlog je lome sve češča pojava u novi je vrijeme da se Istrovlasima pripisuje značajke koje ne postoje i tirne i,s javnost iznose neistine. Znanstveni radntc.i trebali bi to zaustaviti. Iznošenje neistine može biti u interesu znanosti, ali se može pretpostaviti da to služi ideji o pravoslavju ocl Vladivostoka do Knina i ideji o iz-uzetnom doprinosu Rumunja kulturi ne samo u Istri nego i drugim europskim područjima. Ostvaruje se to i najnovijim izmišljanjem termina etnolingvistička za-jednica. Preko stanovite sličnosti govora želi se na-metnuti novi jezik i drugačija kulturna tradicija, jer, u novije se vrijeme nudi školovanje istrovlaške djece u Rumunjskoj ili do laza k rumunjskih učitelja u Istru. Time bi pravoslavni učitelji (da bi se pravoslavje širilo prema zapadu) trebali podučavati katoličku djecu t učiti ih rumunjskom koji im je strani jezik i koji ne razumiju. Istrovlasima je potrebna škola, ali na njihovom govoru kakav po.sto j i i kakvoga su nas i i jedili. Tada bi se mogle javiti i inovacije a možda bi nastao i neki oblik folklorno;; stvaralaštva. Rezultati spomenutog etnološkog istraživanja iz 1983. g. polvrdili su znanstveno mišljenje tek malog broja naših stručnjaka i mogu se sažeti u sijedeče: 1. Rumunjski su stručnjaci do sada ¡znosili netočne podatke o Istrovlasima, a naši su nektritički prihvačali te podatke i pogrešnim interpretacijama stvarali nove neistine. 2. Ne postoje Istro rumu nji, nego Istrovlasi, Cirlbirci ili Rumeri. 3. Njihovr preči nisu došli iz Banata, Rumunjske ili područja oko Morave, nego su došli iz područja oko Dinare, gdje su živjeli od 10. sto I ječa. 4. Nisu istinite legende o njihovu doseljenju, a ni podaci o vremenu doseljenja u 16. st. nego su dolazli u više skupina od 13. do 1 7. st. i to ne sami riego zajedno s drugim doseljenicima. 5. Nisu Ciči jer nisu došli iskfjučivo u Gčariju, a isto tako ni danas ne pripadaj u Cjčariji sela u kojirna žive. 6. Istrovlasi nemaju poseban jezik niti dijalekt nego samo govor koji nije unitaran i koji se sastoji od više obiteljskih govora. Zbog toga se za Istrovlahe ne može reči da su dvojezični. 7. Nisu došli kao etnička zajednic.a jer su več u doba života na područjima oko Dinare izgubili svojstvo etničke zajedrtice. 8. Nemaju nikakve etnografske posebnosti u obi-čajima gospodarstva i etnografskim predmetima. 23 Isto, Povzetek. Današnja etnološka podoba istroromunov, str. 76 i 77. 105 ANNALES (,/' 95 twifl MIUCEVIC: POSTCJE 11 1STRORUMUNSI?.