RADIOLOGIA JUGO SLAVICA Anno 10 Iulius 1976 Fasc. 2 PROPRIETARII IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVAE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE LJUBLJANA Radio!. Iugosl. 1 UDK 615.849 (05) (497.1) citostatiki, ki se lahko uporabljajo v kombinaciji z drugimi kemoterapevtiki alexan® (citarabin) Indikacije: akutna mieloicna levkemija, akutne eksacerbacije kronicne mieloicne levkemije, limfogranulomatoza, limfosarkom, imunosupresivno zdravljenje. Kontraindikacije: Alexan je kontraindiciran pri bolnikih, ki imajo medikamentozno suprimiran kostni mozeg. Stranski u.cinki: med zdravljenjem se lahko pokažejo levkopenija, trombocitopenija, navzea, bruhanje, supresija kostnega mozga itd. oncovin® (vinkristinov sulfat) Indikacije: akutne levkemije, maligni limfomi (Hodgkinova bolezen, limfosarkom, retikulosarkom itd.) druge neoplaznte, npr. nevroblastom, Wilmsov tumor in rabdomiosarkom. Kontraindikacije: pri zdravljenju neoplazem Oncovin ni kontraindiciran. Ce se pokaže levkopenija ali infekcija kot komplikacija, je treba dobro pretehtati, ali je uporaba naslednje doze upravicena. Stranski ucinki: najpogostnejši stranski ucinki so: izpadanje las, obstipacija, nevriticne težave, motoricne težave, abdominalne kolike, levkopenija, parestezije, atakticna hoja itd. velbe® (vinblastinov sulfat) Indikacije: limfomi (Hodgkinova bolezen, limfosarkom, mikozis fungoides, retikulosarkom); monocitna levkemija,karcinomi (karcinomi dojke, nekateri karcinomi kože in sluznic, us. neba, jezika, paranazalnih sinusov, anusa, vagine, secnega mehurja in uretre; nevroblastom; seminom in embrionalni tumorji testisov; horiokarcinom, rezistenten proti metotreksatu); histiocitoza X. Kontraindikacije: Velbe je kontraindiciran pri bolnikih z levkopenijo. Ne smemo ga dajati pri bakterijski infekciji, temvec moramo takšno infekcijo poprej odpr.viti z antiseptiki ali antibiotiki. Stranski ucinki: Najpogostnejša stranska ucinka sta alopecija in levkopenija. TOVARNA ® FARMACEVTSKIH IN KEMltNIH L E K ....i...A TOZD FARMACIJA RADIOLOGIA IUGOSLAVICA PROPRIETARII IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVAE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE LJUBLJANA ANNO 10 IULIUS NUKLEARNA MEDICINA Fasc. 2 1976 Collegium redactorum: M. Bašic, Zagreb -B. Bošnjakovic, Beograd -M. curcic, Beograd -M. De­dic, Novi Sad -A. Fajgelj, Sarajevo -V. Gvozdanovic, Zagreb S. Hernja, Ljubljana -D. Ivancevic, Zagreb -B. Karanfilski, Skopje -B. Kastelic, Ljubljana -K. Kostic, Beograd -B. Mark, Zagreb -N. Martincic, Zagreb ­ Z. Merkaš, Beograd -J. Novak, Skopje -F. Petrovcic, Zagreb -S. Popovic, Zagreb -B. Ravnihar, Ljubljana -Z. Selir, Sremska Kamenica -š. Spa­venti, Zagreb -G. Šestakov, Skopje -M. Špoljar, Zagreb -D. Tevcev, Sko­pje -B. Varl, Ljubljana Redactor principalis: L. Tabor, Ljubljana Sekretarius redactionis: J. škrk, Ljubljana Redactores: T. Benulic, Ljubljana -I. Obrez, Ljubljana S. Plesnicar, Ljubljana ­ P. Soklic, Ljubljana Radio!. Iugosl. UDK 615.849(05)(497.l) Izdavacki savet revije Radiologia Iugoslavica: M. Antic, Beograd -Xh. Eajraktari, Priština -M. Dedic, Novi Sad -N. Ivo­vic, Titograd -M. Kapidžic, Sarajevo -A. Keler, Niš -M. Kubovic, Zagreb -S. Ledic, Beograd -M. Lovrencic, Zagreb -M. Matejcic, Rijeka -Z. Mer­kaš, Beograd -J. Novak, Skopje -P. Pavlovic, Rijeka -S. Plesnicar, Ljub­ljana -L. Popovic, Novi Sad -M. Porenta, Ljubljana -V. Stijovic, Tito­grad -I. šimonovic, Zagreb -J. škrk, Ljubljana -L. Tabor, Ljubljana ­ I. Tadžer, Skopje -B. Tavcar, Ljubljana -B. Varl, Ljubljana Izdavanje casopisa u 1976 godini potpomogle su sledece ustanove, instituti, za­vodi, bolnice i organizacije udruženog rada: Raziskovalna skupnost Slovenije (v svojem imenu in v imenu vseh razisko­valnih skupnosti drugih republik in pokrajin SFRJ); Udruženje za nuklearnu medicinu SFRJ; Doprinosi ustanova na osnovu samoupravnih dogovora: Onkološki inštitut v Ljubljani -50.000 din, Inštitut za rentgenologijo v Ljubljani -20.000 din, Medicinski fakultet u Prištini, OOUR »Zajednicke medicinske službe« -20.000 dinara, Institut za radiologiju Klinicke bolnice u Novom Sadu -5000 din, Pomoc reviji: Medicinski centar Pula -2000 din; Narucbenici reklama: ALKALOID -Skopje (za Schering-Berlin), AVTOTEHNA -Ljubljana, BOSNALIJEK -Sarajevo, BYK Mallinckrodt, ELEKTRONSKA INDUSTRIJA -Niš, ELEKTROTEHNA -Ljubljana, GALENIKA -Beograd, JUGOHEMIJA -Beograd (za Hoechst), KRKA -Novo mesto, LEK -Ljubljana, SLOVENIJALES -Ljubljana, ZAVAROVALNICA MARIBOR -Maribor Univerzalna decimalna klasifikacija: prof. Sonja Gorec, Ljubljana Tajnica redakcije: Milica Harisch, Ljubljana NAPOMENA:svi clanci objavljeni u reviji Radiologia Iugoslavica recenzir:iju se sa strane clanova Collegiuma redactores. UDRUžENJE ZA NUKLEARNU MEDICINU JUGOSLAVIJE, SEKCIJA ZA NUKLEARNO MEDICINO SLOVENIJE, SLOVENSKO ZDRAVNišKO DRUšTVO XIII. NAUcNI SASTANAK UDRUžENJA ZA NUKLEARNU MEDICINU JUGOSLAVIJE ZBORNIK RADOVA (Nuklearna medicina) Maribor, od l. do 4. oktobra 1975 BLEOCIN -citostaticni antibiotik ne okvarja hematopoeticnega tkiva zmanjša in omeji neoplazmo pred operacijo zboljšuje radiosenzibilnost tumorja BLEOCIN -deluje specificno na vse tipe epidermoidnih neoplazem Brit. J. Urol. 46, 689, 1974 NUCLEAR MEDICINE IN YUGOSLAVIA Nuclear medicine deals with the appl'i­cations of »open« radioactive substances in the diagnostics in vivo and in vitro, as well as in the therapy, pharrnacology and recearch work. »Rechearches par une rnethode radio­chirnique sur la circulation du plornb-et du bisrnuth-dans l'organisrne« by George von Havesy issued in Cornptes Rendus in 1924, was the first printed work on the use of radioactive isotopes applied as indicators in the biologic investigations. The use of the rad"ioactive indicators in »physically-biological experirnents« was observed to spread in the third decade of this century, after Joliot and Curie had discovered the induced radioactivity and the production of artificial radioactive isotopes using Lawrence's cyclotron had increased, as well as the output of proto­types for the radioactivity recording (i. e. Geiger-Muller counter, arnplifier and re­corders of irnpulses -scalers). At the same tirne, Hevesy firs used 32P to label the erythrocytes and introduced their use in the rneasurement of the blood volume in man. In 1938 the first examinations of human thyroid gland function using the radioactive iodine were performed by Hertz et al. and Hamilton. In years 1946 and 1949 the first rnea­suring devices appeared in the market and since 1950 on, the artificial radioiso­topes have been available for the clinical use. Clinical application of the radio­active indicators made a fast progress and so the nuclear medicine branch was born. In Yugoslavia the radioactive isotopes were first used in the experimental me­dicine (V. Arnovljevic and K. šahovic, Belgrade 1952). The diagnostic applica­tion of the radioactive indicators was initiated during the period from 1953 to 1960 (J. Satler, Ljubljana 1953, B. Varl, Ljubljana 1954, M. Kicic, Belgrade 1954, I. Tadžer, Skopje 1957, M. Antic, Bel­grade 1957, I. šimonovic, Zagreb 1959, A. Fajgelj, Sarajevo 1960, M. Erjavec, Ljub­ljana 1960). Most of the above have ad­hered to the nuclear medicine ever since and they later on established laboratories, institutions, departments and units of nu­clear medicine. Establishing of the radioisotope labora­tories in the medica! centres of the re­publics dates back to the period 1957-60. A decisive role was played by the Federal Commission for Nuclear Energy (SKNE), which gave financial support to the esta­blishing of laboratories and equ•ipment with the specific devices. It further gran­ted scholarship for the advanced study of Yugoslav physicians abroad. Physici­ans, engineers, medica! technicians and nurses were given the appropriate basic train'ing in the School of B. Kidric Insti­tute. First lectures in the possibility of the application of raclioactive isotopes in the medicine were organized by B. Kidric Institute (Belgrade) and J. Štefan Insti­tute (Ljubljana) in 1952. Dming the pe­riod 1954-60, 131 1 was applied in the di­agnostics of thyropaties. At the tirne first studies clealing with the use of 59Fe ancl 51 Cr in hematology were published. Nuclear medicine in Yugoslavia has kept pace with the development of the technology throughout. Yugoslav labora­tories implements were constantly impro­ving; the first devices, gifts of SKNE, were soon followed by scintiscanners, counters for in vitor and in vivo measure­ments, kinetographs, and after 1972, by gamma cameras and computers for the electronic data processing in the nuclear medicine functional diagnostics. Short­lived isotopes (99mTc, 113min), noble gases 113Xe and 85Kr, new radiopharmaceutics and introduction of the radiochemical methods making use of the commercial kits (competitive proteins binding assays, radioimmunoassay), designated a quali­ tative step forward in the field of nuclear medicine. The inquiry carried out in 1975 evidenced the number of nuclear medica! examinations per week to be as follows: SR of Serbia -2268, SR of Croatia ­1779, SR of Slovenia -1179, SR of Bo­snia and Herzegovina -883, SR of Ma­cedonia -200, SR of Montenegro -80 and Autonomous Province of Kosovo 80. Relatively shortly after the work 'in centers for the application of radioactive isotopes had been started, the conditions were created for the first professional meeting, held in Belgrade, in 1959 and followed by 13 scientific sessions up to 1975. In 1974 the Jst Congress of Nuclear Medicine was organized •in Split. Reports held at the meetings were published in »Bilten o primeni radioaktivnih izotopa i jonizirajucih zracenja u medicini« (Bul­letin on the application of radioactive isotopes and ionizing radiation in medi­ cine), (1960 and 1961) and in Medicinski glasnik (XVII, no. 3-4, 1963). Reports held from the 9th meeting on, (Bled 1966) were issued in the » Proceedings«. The above publications clearly show the pro­fessional level of the YugosJav nuclear medicine, as well as its annual develop­ment. They cover nearly all the fields of pathophysiology and clinical medicine and represent an essential contribution to the current clinical efficiency and la­test medical advances. As the role of SKNE in adaptation, or­ganization and advancing of the nuclear medicine in Yugoslavia was lessened, the nuclear medicine sections were esta­blished in the republic. The first one, founded in SR of Serbia in 1966, was folowed by the sections of other republics (from 1970 to 1972). In 1970, Nuclear Me­dicine Association of Yugoslavia was esta­blished (then under the presidency of Prof. Dr. šimonovic). Nuclear Medicine Association of Yugoslavia is registered as member of European Nuclear Medi­cine Society (ENMS) and World Fe::lera­tion of Nuclear Medicine and Biology. The nuclear medicine speciality is cur­rently acknowledged in SR of Slovenh, SR of Croatia and in SR of Macedonia, while it is about to be entered in SR of Serbia and SR of Bosnia and Herzego­vina. The nuclear medicine training of two-terms' duration organized by Depart­ment of Nuclear Medicine, University Medica! Centre, was included into the programme of the Faculty of Medicine, University of Ljubljana in 1973. Nuclear medicine only slowly beats its way into the curriculum of the Yugoslav Faculties of Medicine. At present, organized lec­tures are given at the University of Skopje and at the Universitiy of Bel­grade, while elsewhere it is up to the free choise of the lecturer to include the nuclear medicine spontaneously into par­ticular sections of interna! medicine. Nuclear medicine is an independent medica! speciality, an up-to-date inter­disciplinary branch, which calls for the team work including physicians, chemists, physic'ists, electronic engineers and ma­thematicians, as well as technicians of different kinds. Nuclear medicine is ob­served to keep developing at the same trate throughout, the number of new methods amounting to about 25 °/0 every year. The centralization of the nuclear medicine methods in the institutions of nuclear medicine is well justified from the aspects of technology and safety, as well as from the financial point of view. eNOVI SAD • SREM. KAMENICA • TUZLA ··­!::BEOGRAD . SARAJEVO 11111 .III ZAJECAR ¦ == :'1yroid, haematol. •= 11111 + scintigraphy, RNG 6 = • + ;amera, radiochem. ¦ -== • + ;omputer YUGOSLAV rJUC:..L:AR MEDICl,.E LAGO0ATORIES It is of primary importance for a spe­cialist in nuclear medicine, as it repre­sents his full, whole-day occupation, while a physician-specialist •in any other branch rates this branch as secondary, for in the institution of nuclear medicine he makes use of merely one or more methods to meet the needs of his field of work and, finally, it is regarded as tertiary when a physician gets only the results of the nucelar medicine examinations and en­ters them in a list of findings obtained by means of other investigations. Invest­ment and management economy, quality of the examinations performance and in­terpretation of the results, as well as the automatization of procedures and com­puter data proccessing were the main factors, which made WHO Comittee for Biologic Standardization (Geneve 1974) recommend the examinations in vitro (in­cluding the radioimmunologic ones) to be performed in the central laboratory of a larger medica! center and in the peri­pheral laboratories of the hospital or some other health institution providing for the health care of the region. The nuclear medicine organization of Yugo­slavia gives its full support to the above WHO suggestion. Nuclear Medicine Asso­ciation of Yugoslavia will ende avour to P. s. This paper was written after the re­ports of presidents and secretaries of the republic sections for nuclear medicine. promote such development of nuclear medicine in Yugoslavia as to enable the rational use of available capacities in accordance with the principle of the di­vision of labour and taking into account the trends of general and economic de­velopment of Socialist Federal Republic of Yugoslavia. President of Nuclear Medicine Association of Yugoslavia: Prof. dr. Bojan Varl NUKLEARNA MEDICINA V JU GOS LA VIJI Nuklearna medicina se ukvarja z apli­kacijo »odprtih« radioaktivnih snovi v dia­gnostiki in vivo in in vitro, v terapiji, farmakologiji in znanstveni raziskavi. Prvo publicirano delo v uporabi radio­aktivnih izotopov kot indikatorjev v bio­loških študijah je objavil George von Hevesy v Comptes Rendus 1924 z naslo­vom »Recherches par trne methode radio­chimique sur la circulation du plomb ­et du bismuth dans l'organisme«. Upo­raba radioaktivnih indikatorjev v »fizikal­no-bioloških poskusih« se je razširila v tridesetih letih tega stoletja, ko sta od­krila J oliot-Curie inducirano radioaktiv­nost, ko se je razmahnila produkcija umetnih radioaktivnih izotopov z Lawren­cejevim ciklotronom in ko so bili narejeni prvi prototipi za meritve radioaktivnosti (Geiger-Miillerjev števec, ojacevalec in merilci in1pulzov -scaleri). V istem obdobju je I-Ievesy oznacil eri­trocite z 32P in jih uporabil za merjenjeivolumna krvi cloveka. Leta 1938 so I-fortz in sodelavci ter Harn.ilton napravili prve preiskave funkcije šcitnice cloveka z ra­dioaktivnim jodom. V letih 1946 do 1949 so prišli na trg prvi merilni aparati, od leta 1950 dalje pa so bili kliniki na razpolago tudi artifici­alni izotopi. Zacel se je hiter razvoj kli­nicne uporabe radioaktivnih indikatorjev, rodila se je nuklearna medicina. V Jugoslaviji so prvi uporabljali radio­aktivne izotope v eksperimenta1ni medi­cini (V. Arnovljevic in K. Šahovic, Beo­grad 1952), v letih od 1953 do 1960 pa se je zacela diagnosticna uporaba radioaktiv­nih indikatorjev (J. Staler, Ljubljana 1953, B.iVarl, Ljubljana 1954, M. Kicic, Beogradi1954, I. Tadžer, Skopje 1957, M. Antic,iBeograd 1957, I. Širn.onovic, Zagreb 1959,iA.iFajgelj, Sarajevo 1960, M. Erjavec,iLjubljana 1960). Vecina imenovanih jeiostala zvesta nuklearni medicini, so usta­novitelji laboratorijev in kasnejših zavo­dov, lvlinik in oddelkov za nuklearno me­dicino.i V republiških medicinskih. centrih. so bili formirani radioizotopni laboratoriji v letih od 1957 do 1960. Odlocilno vlogo je pri tem imela Zvezna komisija za nuklearno energijo (SKNE), ki je finansirala oprem­ljanje laboratorijev s specificno aparaturo, dotirala izgradnjo laboratori:jev in dajala šti:pendije za šolanje zdravnikov v ino­zern.stvu. V šoli Inštituta B. Kidric (škola za obuku kadrova za rukovanje sa radio­aktivnim materijalom) so dobivali elemen­tarno znanje zdravniki, inženirji, mecli­ci:nski tehniki in sestre. Prva predavanja oimožnosti uporabe radioaktivnih izotopoviv medicini sta organizirala leta 1952 inšti­tuta B. Kidric (Beograd) in J. Štefani(Ljubljana). V casu od 1954 do 1960 soi 131Ji uporabljali v lab'.}ratorijih predvsem v diagnostiki tireopatij, pojavile so se tudiiže prve publikacije o uporabi 59Fe in 51 Criv hematologiji.i Jugoslovanska nuklearna medicina je tesno sledila razvoju tehnologije. Oprema jugoslovanskih laboratorijev se je posto­poma izpolnjevala, prvim aparatom, ki jih je podarila SKNE, so sledili scintigrafi, števci za in vivo ter in vitro meritve, ki­netografi in po l. 1972 prve gama kamere, racunalniki za elektronsko obdelavo po­datkov v nuklearno medicinski funkcijski diagnostiki. Novo kvaliteto v nuklearni medicini pomenijo kratkoživi izotopi (99mTc, 113111 111), žlahtni plini (133Xe in 85Kr),inovi radioformacevtiki ter pojav radio­kemijskih metod s komercialnimi kom-­pleti reagentov (kompetitivne vezave be­ ljakovin, radioimunske preiskave). Po anketi iz l. 1975. napravijo v Srbiji 2268, v H:r,vatski 1779, v Sloveniji 1179, v Bosni 883, v Makedoniji 200, v Crni gori 80 in na Kosovem 80 nuklearno-medicinskih preiskav na teden. V relativno kratkem casu po zacetku dela v centrih za medicinsko aplikacijo radioaktivnih izoto.pov so brli ustvarjeni pogoji za prvi strokovni ses>tanek leta 1959 v Beogradu. Do leta 1975 je bi,l::J 13 znan­stvenih sestankov. Leta 1974 je bil prvi kongres nuklearne medicine v Splitu. Re­ferati, ki so bili precrtani na sestankih, so bili publicirani v »Biltenu o primeni ra­dioaktivnih izotopa i jonizujucih zracenja uimedicini« (1960 in 1961), v MedicinskemiglasnHrn (XVII, ·broj 3-4, 1963), dela odi IX.isestanka dalje (Bled 1969) so izMa vi»zbornikih del«. Te ,publikacije izražajoiraven jugoslnvanske nuklearne medicineiin kažejo ,njen letni razvoj. Dela posegadoidomala v vsa podrocja patofiziologije iniklinicne medicine, so bistveni prispevek ,sodobni klinicni zmogljivosti in novim me­dicinskim spoznanjem. Ko se je zmanjšala vfoga SKNE v raz­voju in vskfajevanju 1ter organiziranju nuklearne medicine v Jugoslaviji, so se formi1rale republiške sekcije za nuklearno medicino. Prvi sekciji v SR Srbiji (1966) so se v letrh 1970-1972 pridružile še druge republiške sekcije. Leta 1970 je bilo ustanovljeno Združenje ,za nuklearno me­dicino Jugoslavije .prv;i predsednik prof. dr. Šimonovic). Združenje je vclanjeno v European Nuclear Medicine Soc:iety (ENMS) in Worlcl Federation of Nuclear Medicine and Biology. Specializacija iz ,nuklearne medicine je priznana v SR Sloveniji, I-Irvatski in v Makedoniji, v SR Srbiji, Bosni in Hercego­vini je pred s;prejemom. Na medicinski fa­kulteti v Ljubljani, v organizaciji Klinike za nuklearno medicino, obstaja od leta 1973 dalje dvosemestralni študij iz nuklearne medicine. V ucni nacrt medicinskih fakul­tet Jugoslavije si nuklearna medicina po­casi utira pot, organizirano jo predavajo na medicinsb fakulteti v Sko?ju in Beo­gradu, na drugih fakultetah pa se spon­tano, odvisno od predavatelja, vnaša v po­samezna poglav;ja interne medicine. Nuklearna medicina v Jugoslaviji je samostojna medicinska s;iecialnost, je mo­derna izrazito interdisciplinarna stroka, ki druži v timskem delu zdravnika, kemika, fizika, elektronika in matematika ter teh­nike vseh Virst. Nuklearna medicina se še vedno hitro in neprestano razvija, letni porast novih metod znaša okoli 25 llo. Cen­tralizacija nuklearno.medicins.dh metod v nuklearnomedicinske ustanove je uteme­ljena iz tehnološkega ter varnostnega vi­dika in ne nazadnje financnega. Zdrav­niku specialistu iz nuklearne medicine je nuklear,na medicina primarnega pomena (celodnevna zaposlitev), zdravniku speci­alistu drugih strok je ali sekundarnega pomena, ker uporablja v nuklearnomedi­cinski ustanovi le eno ali vec metod važ­nih za njegovo stroko, ali terciarnega po­mena, ce dobiva le rezultate nuklearno­medicinskih preiskav in ,jih smiselno uvršca v listo rezultatov vseh vrst pre­iskav. Dejavniki, kot so ekonomicnost v investiranju in poslovanju, kvaliteta v iz­vajanju preiskav in tolmacenju rezuHatov, avtomahzacija postopkov in racunalniška obdelava podatkov, so vodili komite WHO za biološko standardizacijo (Geneva 1974), da je priporocil tudi za in vitro preiskave (vkljucno radioimunske) centralni labora­torij v vecjem medicinskem centru in pe­riferne laboratorije v bolnici ali drugi ustanovi, ki skrbi za zdravstveno varstvo regije. Organizacija nuklearne medicine v Jugoslaviji je skladna temu pr.iporocilu WHO in Združenje za nuklearno medicino Jugoslavije si bo prizadevalo, da bo šel razvoj nuklearne medicine v Jugos'1aviji v skladu z racionalno in smotrno uporabo, v soglasju z nacelom delitve dela in upo­števaje splošni in gospodarski razvoj v SFRJ. Predsednik Ud.ruženja za nuklearnu medicinu SFRJ: prof. dr. Bojan Varl 7 INSTITUT ZA GRUDNE BOLESTI I TUBERKULOZU ­SREMSKA MITROVICA, NOVI SAD RADIOIZOTOPNA LIMFOGRAFIJA RETROPERITONEALNIH žLEZDA U PACIJENATA OBOLELIH OD HODGKIN-ove BOLESTI Stefanovic l.j., A. Mikeš, N. Aleksic, M. Prvulovic Sažetak: U 28 pacijenata obolelih od Hodgkin-ove bolesti utvrdjene histološki i ili citološki uradili smo pomocu radiokoloida zlata 1 9.Au ukupno 36 radioizotopnih limfograma retroperitonealnih limfnih žlezda. U I stadijumu bolesti su limfogrami svih pacijenata bili normalni. U narednim stadijumima se ucestanost normalnih Iimfograma smanji­vala, a patoloških povecavala. U IV stadijumu su svi limfogrami bili patološki. Izgleda da histološki tip bolesti ne utice bitno na ucestanost patoloških limfograma. Vecu ucestanost normalnih nalaza kod jednih, a patoloških kod drugih tipova mogli smo objasniti vecom zastruplje­ nošcu pacijenata u pocetnim stadijumima bolesti kod prvih, odn. u odmaklijim stadijumima kod drugih. Patološki limfogram je u svim obdukcijom proverenim slucajevima odgovarao zahvatanju abdominal­nih limfoih žlezda Hodgkin-ovom bolešcu. UDK 616:539.16.07(497.l) Deskriptori: nuklearna medicina, Hodgkinova bolest, limfografija (radio­aktivna) Radio!. Iugosl., 10; 67-69, 1976 L J Uvod i cilj rada. -Kada se ispituje pa­cijent oboleo od Hodgkiin-ove bolesti; ne­aphodno je precizno utv,rditi njenu proši­renost. Tokom svoje evolucije ona skoro redovno ranije il,i rkasnije zahvata retro­peritonealne limfne žleZ)de. Medjutim, te žleZ)de su dostu:pne klinickom ispitivanju pomocu vrlo ogranicenog broja dijagno­stickih postupaka. Jedan od njih je radio­iwt01pna limfografija. Cilj našeg rada je bio da utvrdirno kak­ve je informacije radioiwtopni limfo­gram retropeni,tonea1nih limfnih ž]eZ)da pmžio kod naših pacijenata obolelih od Hodgkin-ove bolesti i koliko je doprineo utvrdjivanju ;njene proširenosti na to pod­rucje. Materija! i metod rada. -!spitali srno 28 pacijenata, kojirna smo napravili 36 limfograma (21 pacijenata jedanput, u 6 drvaput i jednome tri:put) pomocu radio­koloida zlata 1 "Au. U svc\Jku nogu je sub-kutano injicirano 50 microCi radioizotopa sa 75 j. hijaluronidaze. Scintigrafsko ispi­tivanje ,smo izvodili na skeneru PHO,' /DOT II »Nuclear-Chicago«. Sve scinuigrame smo interpretirali na iden,tican nacin i ocenjivali ikao normalne, granicne, verovatno 1patološke, patološke i izrazito 1patološke. Svi ,paoijenti su ,ispitivani i leceni na In­ternom odelenju Institlllta za grudne bo­lesti i tuberkulozu u Sremskoj Kamenici. Dijagnoza je li svih postavljena histološik:i i citološki. Na osnovu histološkog na­laza Sli pacijenti po Lukes-u i Butlerau razvrstani u 4 histološka ,tipa (pretežno limfocitni, nodularna skleroZ)a, mešana celulairnos,t, »lyrnphocytic depletion«), iZ)uzev 6 rpacijenata kojirna histološki tip bolesti nije odredjen. Prema kriterijumi­ma usvojenim 1965 godine (Rye, New Y Olik) svi 'pacijenti Sli na osnovu klinicko­-laboratori,skih podataka razvrstani li IV stadijuma. Stefanovic Lj., A. Mikeš, N. Aleksic, M. Prvulovic Umrlo je i obdukovano 6 pacijenata u ,razmaku od 8 dana do 20 meseci mt!kon što je uradjen limfogram. Rezultati. -U našem mater,ijalu smo imal:i 8 normalnih limfograma, 6 granic­nih, 7 verovatno patoloških, 15 patoloških i izrawito :patoloških. Kod ,pacijenata ko}i su bili u ,stadijumu I su uradjena dva limfograma; oba •su bi­la ·normaLna. Kod pacijenata u ,stadijumu II je uradjeno 12 limfograma, od toga je bilo 6 norma1nih, 3 granicna, 2 verovatno 1patološka, jedan patološki. Bolesnidma u stadijumu III je uradjeno 13 limfograma; 3 od il1jiih su bila gra,nicna, 5 verovatno pa­,toloških, 5 patoloških i izraz,ito patološ­kih. Konacno, kod bolesnika u stadijumu IV je uradjeno 9 '1imfograma; .svi su bili patološki i ,i, zrazito patološki. Kada ,smo pacijente ,razvrstali prema histofošikom t1pu bolesti, u grupi onih sa pretežno limfocirtmim ,ti:pom je bilo 4 l,im­fograma, od njih jedan ,normalan, a 3 gra­niona. U grl.lipi ,pacijenata ,sa nodularnom sklerozom je bilo 5 limfograma; 3 od njih ,su bila normalna, 2 verovatno 1patološ1ka. Pacijentima •sa ti!pom mešane cel:ularnosti je uradje,no 8 limfograma; 3 su bila nor­ma,l,na, jedan granican, 4 ,patološka i izra­zito patološka. Pacijentima sa tipom »lymphocy,tic depletion« je ,uradjeno 12olimfogrnma; jedam je bio granifan, 2 ve­rova1mo patološ,ka, a 9 :patoloških i izra­zito patoloških.oOd 7 pacijenata kojima je limfogrnm uradjen dv31put i1i ,triJput, u razmacima od 2,5 do 24 meseca, ,kod 2 je ostao nepro­menjen, kod 2 se poboljšao, 1kod 2 pogm­šao. Ieod paaijenata 1koj,i ,su egzitirali i obdu­kovani u jednog je limfogram bio verovat­no patološki, a u ostalih 5 ,patološki ili iZJrazito patološiki. U ,svih 6 je nadjeno na obdukciji da su abdomina'Lne limfine žlez­de zahvacene tumorstkim tkivom. Diskusija. -Naše 1imfograme smo ana­Iizirnli u odnosu ,na stadijum Hodk1n.ove bolesti i histološki tip. Takodje smo pra­tili ,kod dela 1paaijenata :kako se scinti­gram menja tokom evolucije bolesti. U svih pacijenata 1 koji su umrH i obdukova­ni komparirali smo scintigrafski i obduk­cioni •nalaz. Kod pacijenata u stadijumu I su svi 1imfogrami bili normalni, u stadijumu II je 75 °/0 bilo normalnih ili granicnih, a samo izuzetno su nalaženi verovatno pa­tološki i1i ,patološki. U stadijumu III ni­smo ,imali normalnih nalaza, a dominirali su verovatno patološki ili patološki 1(77 -0/0). U stadiiumu IV ,su svi 1imfogrami bili evidentno ,patološki. Prema torne, u koliko se bolest nalazi u odmaklijem ,sta­dijumu, ucestanost normalnih limfogra­ma se smanjuje, a ucestanost patološ1l<:ih poveca:va; u stadijumu I su svi normalni, a u stadijumu IV svi patološ1 ki. Kada smo limfograme po.smatrali u od­nosu na histološki ti:p bolesti, zapazili smo da su ,kod pacijenata sa pretežno fon­foaitnim tipom i nodularnom sklerozom svi Emfogrami normalni, granioni ili ve­rovatno patološld, dok evidentno patološ­kih nismo imali. Kod ,paaijenata •sa tipom mešane celulamosti taikodje je bilo nor­malnih i granionih nalaza, no polovina od ulrnpnog broja ·su bili patološki ,i izrazi• to ,patološki. Kod ipacijenata sa »lymphocy­tic depletion« patološki i izrazito patološ­ki limfograrn.i ,su nadjeni 11.1 75 °/0 sluca,je­va, dok su granicni i verovatno patološki. bili retki; medju njima nismo našli ni je­dan hormafan 1imfogram. Prema torne, u kolj,ko je histološ.ki tip bolesti maliigniji, uotoliko je. ,i veca ucestanost patološkiho,nalaza. Medjutim, ,kada se ,koreliraju his­tološkii tip i stadijum bolesti naših paci­jenata, zapaža ,se da iduci od limfocitnogoti;pa ka »lymphocytic depletion« pacijentio,se nalaze u sve odrnaklijim stadijumimaobolesti. Svi paoijenti ,sa pretežno liJ111fo­ci,suo tnim tipom i nodula11nom s:klerozom bili u ,stadijumu I i II, i:mzev jednog, ,kojioje bio u stadijumu III; u tipu mešane ce­lularnosti su pacijenti bili ,pretežno u ,sta­ ,dijumu II, no bilo >ih je u stadijun1u III io Radioizotopnn lllnfografijct retroperitonealnih lin1fnih žlezda u pacijenata ... IV; pacijeinti sa »lymphocytic depletion« su svi bHi u s,tadijumima III i IV. Na os­novu ovog se može realno pretpostaviti da je razLika izmedju zastupljenosti normal­nih odn. 1patoloških lirnJograma kod raz­licitih tipova bolesti verovatno odraz toga što su 111aši pacijenti bili u sve odmaklijtim stadijumima bolesti u toliko je histološki tip analignJji. Uocene promene na 1ponovljeniJm scin­tigramima su uglavnom bile u ,skladu sa drugim znacima poboljšanja i1i ,pogorša­nja bolesti. U svim s1ucajevima 1provere111im obduk­cijom ,su 'SciintigraJisk:i i obdukcioni nalaz korelirali, š,to upu6uje na 1pouzdanost me­toda. Medjutiim, u ,svih obdukovanih 'paoi­jenata su abdomrnalne limline žlezde bile zahva6ene boleš6u. Ne znamo da Ji ,korela­cija postoji izmedju nonmalnih limfo­grama i abdominalnih žlezda 1koje nisu zahva6ene boleš6u, ,pošto u grupi obduko­Vcrnih nismo imali ni jednog ova,kvog paci­jenta. Zakljucak. -Na osnovu naših rezulta­,ta ,mi'slimo da radioizotopni limfogram radiokoloidom zlata može 'lrnrisno poslu­žiti u utwdjivanju proširenosti Hodgkin­ove bolesti na retropenitonealno podrucje. Summaryo RADIOISOTOPE LYMPHOGRAPHY OF THE RETROPERITONEAL L YMPH NODES IN PATIENTS WITH HODGKIN DISEASE The total of 36 radioisotope lymphograms were performed using colloid gold 1 "Au in 28 patients with Hodgkin's disease confir­med histologially and cytologically. In the stage I disease lymphograms of ali our patients were normal. In later stages of the disease the frequency of normal lym­phograms decreased and that of pathologic increased. In Stage IV ali lymphograms were pathologic. It seems that the histologic type of the disease does not essentially exert an influence on the frequency of pathologic lymphograms. Higher frequency of normal findings in some and pathologic ones in other types can be explained by greather number of patients in early stages of the disease in the former and more advanced stages in the latter, respectively. The patho­logic lymphogram in all at necropsy veri­fied cases corresponded to involvment of the abdominal lymphonodes by Hodgking's dise­ase. Radioisotope lymphogram can be emplo­yed usefully in establisching the spread of Hodgkin's disease to the retroperitoneal re­gion. Literaturao l.oDelaloye B. et P. Magnenant: La lym­phographie indirecte et son interet en onco­logie. Med. Radioisot. Scanning. Vol. II. IAEA, Vienna, 1964. 2.o Pearlman A. W.: Abdominal lymphonodeoscintiscanning with radioactive gold (Au-198) for evaluation and treatment of patients with lymphoma. Am. J. Roentgen. Rad. The­rapy & Nucl. Med. 109, 780, 1970. 3.o Zum Winkel K.: Lymphologie mit Radio­nukliden. Verlag Hildegard Hofman, Berlin, 1972. Adresa autora: Dr. Ljubomir Stefanovic, Institut za grudne bolesti i tuberkulozu Sremska Kamenica, 21107 -Novi Sad. r 7 KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO, UNIVERZITETNI KLINic:NI CENTER, LJUBLJANA PREIZKUS DOLOcANJA TSH V SERUMU Pavlin K., S. Hojker, B. Varl Izvlecek: TSH smo dolocali s tremi postopki. Dolocevali smo po;1ovlji­vost, preciznost in odstotek odstopanja izmerjenih vrednosti od pricako­vanih. Najboljše rezultate smo dobili pri metodi I, s katero smo potem dolocili vrednost TSH v serumu pri hipo, hiper in eutireoticnih ljudeh, ki smo jo potrdili s TSH testom. UDK 612.433.441 :616.153-073 Deskriptori: nuklearna medicina, tode (primerjava) Radio!. lugosl., 10; 71-74, 1976 Uvod. -Tireotropin (TSH) je ,kemicno i!n imunsko mo6no :podoben LH, FSH in HCG. To ipa 1predstavlja dolocene proble­me v ,razvoju speci,fi6ne imetode dolocanja TSH. Da bi ,i,zbrali najbolj •specifi6no in najbolj precizmo metodo, srno na naši kli­1nilki preizkUJsi,Ii v 'la naimen tri pos.to1pke dolocainja TSH v ,serUJmu ,in sicer dve me­todi z dvema protitelesoma (A. R. Midglay, 1967 iin F. C. Greenwood, W. M. Hunter in J. S. Glonar, 1963) in •postopek s tehniiko solidphase (Wide L. in Porath J., 1966). Metode. -Priincip dolocanja TSH v se­J:1UJmu je 1lwmpeticija o:zmacenega ,i,n neo,z­nacenega TSH za speoificna protitelesa. Razliika med ipostopki je v locevanju ,kom­pleksa protitelo-TSH od prostega TSH. Kompleks ,protitelo-TSH precipitiramo, ce delaimo z reagenti firme I (Serono) s se­rumom ovce, k,i vsebuje protitelesa :proti globuli,nu gama ·kunca. Firma II (Byk Ma­linkrodt), uporablja ,serum koz, ki so bile šcitnica, hormon (TSH), serum, me­ J senzibilirane z gama globuli>ni ,kiUJ11ca. V radioimunskern postopku III (firma Pha­debws) ,pa Uiporabljamo prnt,itelesa ,1proti TSH, ki so vezana na delce Se,pha,dex. .t\.omplekse protitelo-TSH-protitelo proti globuhnu gama locimo od prostega TSH s centrifugirnnjem. Socasno, 1ko analizira­mo vzorec ·se11uma, analizi,ra­ bolnikovega mo raztopine znanih koncentracij tireo­tro:pi1I1a. Rezultati in diskusija. -I. Za vse tri postopke smo ugotavljali njihovo specific­nost taiko, da smo ·v senUJme s predhodno doloceno 'kolioi,no TSH, dodajali v geo­metr,ijskem zaporedju narašcajoco kolici­no TSH. Vzorce smo wnalizirali po trikrat. Specifi6nost ,treh metod je ra2;vidna iz po­datlkov v taibeli I, ,taibeli II in tabeli III. Odstotki odstopanja izmerjenih vredno­sti koncentracij TSH v serumu od prica­kovanih vrednosti, so najmanJSl pri me­todi I in sicer v obmocju + 3,9 °' 0 do 72 Pavlin K., Tabela I: Metoda I Pricako­Izmerjene vanej vrednosti vrednosti TSH TSH (µUlm!) (µU)nl) 11,5 13,6 Odsto­panje V o·oi + 18,2i S. Hojker, B. Varl locena s p11vimi reagenti je bila 7,2 µU,'ml, in z drugimi reagenti 7,1 µU/ml, koeficient variacije pa ± 2,8 % in ± 5,6 O/o. Reml,tati so zadovoljivi in v mejah statisticnih 1na­:pak ,radioimunskih dolocanj. IV.iUmeritvene kri•vulje ,in ,koncentra­cije TSH ,v ,serumu smo dolocali z racunal­ nikom Hewlett Packard in uporabili višji 4,0 4,0 programski jezik Basic (Obla,k in sod., 1975). Umeritvene lmivulje dobljene z me­ oi 2,7 2,8 2,1 1,8 todo I smo med seboj statisticno ,primer­jali. Na sEki 1 je prikazano 22 usmeritve­ Tabela 2: Metoda II Pricako­vane vrednosti TSH (µU'ml) Izmerjene vrednosti TSH (µUrni) Odsto­panje v o 'oi 25,4 12,9 3,4 1,9 Tabela 3: Metoda III Pricako­vane vrednosti TSH (µU,'ml) Izmerjene vrednosti TSH (µU 'ml) Odsto­panje v 0.o 19,6 20,9 + 6,6i nih ,krivulj v poprecni ,knivulji. Vidimo, da se standardne deviacije kolicnika V /Vo med 22 kuivuljam.i pri ,posameznih kon­centracijah bistveno ne razlikujejo (V je koncentuacija '25J TSH vezanega ,na proti­telesa 1pri doloceni ·koncentraciji neozna­cenega TSH; Voje koncentracija mJ TSH vezanega na protitelesa, ce ni prisoten ne­oznaceni TSH). V.i84 pacientov smo glede na klinicnoisliko in laboratorijsk:o vrednost T4, T3, TBI in IFT4 razvrstili v hipeutireoticno, evtireoticno in hipotireoticno s.Jn11pino. Vsakemu smo dolocili koncentracijo TSH 11,8 13,7 7,9 5,95 10,5 + 16,8+ 19,6i " + 18,2 -0;0 , docim so odstotki odstopanjai1pni postopkih firme II in III vecji.i II.iPrecizmost metod smo ugotavljaliitako, da smo 10-!forat analizirali isti serum. Najboljša ponovljivost rezultatov je bila ;pri metodi I, ko je bil koeficient variacije ± 5,6 %, docim •smo z metodo II imeli 1koeficient variacije ± 11,6, 'J/o, z metodo III (Pa ± 17 ,4 °/0 • III.iPreciz;nost metode I smo ugotavlja­li tudi z interassay-em tako, da smo ·se­.rum analizirali 10°krat z ,reagenti ene se­nije in isti serum samo 10°krat z reagenti druge serije. Poprecna vrednost TSH do­ 70 .. 50 .JO 10 10 1'.:. '--'-Ľ--!--+-f-+-t----! l l 1 1 1 1 I Slika 1 -Prikazana je povprecna urneritve­na krivulja na podlagi 22 umeritvenih kri­vulj Preizkus dolocanja TSH v serumu v ,se11umu z metodo fi11me I. V skupini evtiireoti6nih pacientov (47), je bHa pov­pre6na koncent,racija TSH v serumu 2,30 ± 0,72 µU/ml, medtem ,ko je v slmpi­ni 11 hiper:t 0,5 %. VI.e16 pacientom, ,ki so bili na podlagie1k:Hni6ne 1slike in »in vitro« testov razvr­šceni v htpertireoticno, evtireoticno ,in ,primarno hi1potireoticno sckupino, smo i1z­vedli stiJmulacijs[d test z 0,4 ng TRH i. v. TRH TESTI @•u .,\ HIPt:A TSH II HIPO [pUrJ] 1111 1111 24 ,. 12 II lllllil 1111 1111 III o o ,o t[n11nl Slika 2 Prikazane so vrednosti TSH v serumu ob TRH testu pri hipo, hiper in euti­reoticnih osebah (Hoechst). V1rednost TSH v serumu po 20 do 30 minutah so se ujema'le z normami, ki jih postavlja proizvajalec. P,ri Mperti­reotikih je ostala koncentracija TSH v seDumu nižja od 7 µUfml, pr, i evtireotiikih pa je 2mašala od 7-25 µUjml TSH. Zakljucek. -TSH smo dolocali s tremi 1postopki in sicer z dvema 1metoda z ,dvoj­ : nin1i protitelesi in z eno metodo 1s ,sol1d 1phased tehniko. Ugotovili smo, da je od­stotek odstopanja izmerjenih v,rednosti od pricakovanih najmanjši pri metodi I, višji 1pa pri ostalih metodah. Tudi 1preciz­nost je ,najboljša pri metodi I, ikjer je 1lrneficient va,riac1Je 10-tih dolocitev ± 5,6 ()10 • Tudi ocenitev metode I ob upo­rabi reagentov dveh serij je dala zadovo­ljive rezultate, talko da smo izbraE za na­daljne dolocanje ikoncentracije TSH v se­rumu metodo I. Naris standardnih kri­vulj in izracunavanje koncent,racije TSH v senumu smo izvajali na iracunalniJ25 Ul'TRAF!NE ':',.ul"" kof'\_centradja TSH. u,..i.u ml Slika 3 -Standardne krive TSH dobijene primenom aktiviranog polimera Sephadex G 25 Ultrafine (gore), i tipa Superfine -(dole); Izdvajajuci »F« fra!kciju ponovljenim ispiranjem i centrifugiranjem taloga ImAd-Ant-TSH !kompleksa, ostvareno je potpuno odvajanje nevezane aktivnosti, cime je prakticno eliminisan fenomen ne­potpunog izdvajanja, najznacajniji uzrok eksperimentalne greške. Poredenjem re­plikata pojedinih tacaka na standardnim krivama sacinjenim korišcenjem ImAd tehnike i metodom dvostrukih antitela, jasno se uocava da je ukupna eksperi­mentalna greška kod LmAd tehnike znat­no manja no u metodi dvostrukih an­titela, cime je postignuta znatno veca oset­ljivost i tacnost opisane modifikovane tehnike RIM (slika 4). Diskusija. -širi pojam pouzdanosti RIM (osetljivosti, tacnosti, reproducibil- "" BO "' 80 '° 40 "' 20 "' Slika 4 -Standardna kriva TSH dobijena primenom metoda dvostrukih antitela nosti i ,.pecificnosti) direktno je uslovljen ,i odreden karakteristikama saturacionog sistema -i,zgledom i nagibom standard­ne 1krive, stepenom ukupne greške i kon­centracij om i osobinama vezujuceg pro­teina (2, 3, 4). Ka1rn u mozaiku 1Uzro:ka eksperimenta1ne greške, najveci deo ot­,pada na tzv. »fenomen nepotpunog (po­grešnog) izdvajanja« (misclassification er.ror), illisistiranje ,na minimizirnnju, od­nosno eliminisanju ovog uzroka greške, pretstavlja logican i optimalan nac,i,n 1po­vecanja osetljivosti i tacnosti, a tirne i pouzdanosti metode (1, 5). Na osnovu rezultata izvedenih eksperi­menata u toku optim,izacije i postavljanja RIM za odredivanje TSH korišcenjem ImAd tehnike, pokazalo se da aktivisani imunoadsorbent Sephadex G 25 Superfine Odavic M., N. J. Marshall, R. P. Ekins Qkao i t1p Ultrafine, sa velicinom cestica od 1-10 :mikrona) iposeduje visoki stepen stabilnosti i malu sklonost ika nespecific­noj adsoI]pcij,i i amglomeraciji cestica. Za­hva:lj,ujuci torne bilo je moguce da se nje­govim korišcenjem ;postavi RIM za pouz­ ! dano, brzo i tacno merenje :koncentracije TSH u željenom 0:psegu rneme krive. Ko­risteci isti h TSH-antiserum u metodi 1 dvostrukih antitela. kao i u ImAd tehnici,e,skratili smo metodološki 1postupaik od 8 (uemetodi ranije primenj,ivanoj u INM),eodnosno od 4 (u metodi firme Byk-Mal­li!nokrodt) -11a 2 dana, a pri torne zina­cajno povecali rtacnost merenja. Ma da izloženo •pretstavlja samo deo iz­vedenih radova u okviru :kompleksnog ;po­stt1ipka optimizacije ove RIM, rezimiraju­ci dobijene rezultate, mogli smo zaklju­citi da ,pdmena LmAd tehnike 1sa 1korišce­njem Sephadex G 25 Superfine, znacajno ipojednostavljuje i poboljšava osobine i pom,damost RIM tirne što: (a) svodi na minimum ili potpuno e1iminiše ,fenomen nepotipunog izdvajanja slobodne od veza­:ne aktivnosti u ·saturacionom sistemu, ci­me :povecava osetljivost i tacnost rnere­nja, ,i (b) primenom ImAd-Ant matri;ksa visoke avidnosti pojednostavljuje se na­cin indvajanja frakcija, sfora6uje vreme inkubacije i trajanje celog metodološkog ipostupka. Summarye MODIFYING RADIOIMMUNOASSA Y FOR DETERMINATION OF POLIPEPTIDE (TSH) USING INSOLUBLE IMMUNOSORBENT The aim of the study was (a) to investi­gate and estimate a possible increase of sen­ sitivity and acuracy of radioimmunoassay method using immunoadsorbent matrix, and (b)eto investigate and determine features andecharacteristics of the saturation system onethe model of TSH assay using comercially available Sephadex G 25 Superfine. The perfomed investigation and compari­son of this method with clasical double anti­body and other similar methods have con­firmecl significant aclvantages of immunoacl­sorbent technique: (a) more sensitive and acurate RIA in obtainecl, (b) the time of the whole RIA procedure has been consiclerably shortenecl ancl results obtainecl within 48 ho­urs, by simple separation of the free from bouncl fraction, (c) it coulcl be appliecl for measurement of mutual relations of ali re­actants in the saturation system as well as determination of tirne and type of incuba­tion. Literaturae l.eEkins, R. P., G. B. Newman, J. L. H.eO'Riorclan, u Hayes, R. L., F. A. Goswitz (Eds), Radiosotopes in medicine: In Vitro Studies, USAEC, Oak Ridge, 1968, str. 59-100.e 2.e Ekins, R. P.: Brit. Med. Buli., 30, 3,e1974. 3.e Ekins, R. P., G. B. Newman: J. Enclocr.,e58, 21, 1973. 4.e Robarcl, D., W. Bridson, P. L. Rayford:eJ.eLab. Clin. Med., 74, 770, 1969.e 5.e Rodgers, R. C.: Raclioimmunoassay ­Theory for Health Care Professionals, Ed. Hewlett Packard, 1974, str. 31-51. 6.e Wide, L., J. Porath: Biochem. Biophys.eActa, 130, 257, 1966. 7.e Wide, L., R. Axen, J. Porath: Immuno­chemistry, 4, 381, 1967. 8.e Wicle, L.: Acta Endocr. (Kbh), Suppl.e142, str. 207, 1969. 9.e Wide, L., u Kirkham, K. E., W. M. Hun­ter (Ecls), Raclioimmunoassay methods, C. Livingstone, Edinburgh, 1971, str. 405. 10.e Wide, L., S. J. Nillius, C. Gamzell, P.eRoos: Acta Enclocr. (Kbh), Suppl. 1974, Vol. 73, str. 48, 1973. l.eYelow, R. S., S. A. Berson: J. Clin.eInvest., 39, 1157, 1960. Adresa autora: Dr Miodrag Oclavic, Klini­ka za unutrašnje bolesti VMA, Odelenje za nuklearnu meclicinu, 11000 Beograd. r 7 KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO IN INTERNA KLINIKA I, UNIVERZITETNI KLINicNI CENTER V LJUBLJANI KONCENTRACIJA KORTIZOLA V PLAZMI IN SCINTIGRAM NADLEDVIcNH žLEZ V DIAGNOSTIKI BOLEZNI NADLEDVIcNIH žLEZ Varl B., U. Gantar, U. Fonda, B. Kastelic Povzetek: Razvoj kompetitivnih radiokemicnih metod, novi radioaktivni indikatorji in elektronska obdelava scintigrafskih podatkov, so omo­gocili odlocilni poseg nuklearne medicine v endokrinologijo. Tudi nad­ledvicni žlezi ter njihov regulacijski sistem so postali tako iz funkcijske­ga kot morfološkega gledišca podrocje nuklearno-medicinske tehnolo­gije. želeli smo ugotoviti obcutljivost dolocanja koncentracije kortizola v serumu v odkrivanju bolezni kortizolskega podrocja, obcutljivost testov hipotalamusno-hipofizno-adrenokortikalne osi in opredeliti mesto scintigrafije nadledvoicnih žlez v diagnosticnem procesu. UDK 616.45-073.75:616.153 Deskriptorji: nuklearna medicina, nadledvicna žleza, scintigrafija plazme Radiol. lugosl., 10; 79-83 Material in metode. -Bolnike smo po­razdelili v slu.pine po dokoncni diagnozi, ,ki je bila tudi potrjena z uspešno speci­ficno medikamentno ali operativno tera­pijo: ,kontrolna skupina, eksogena debe­lost, Cushingov ,sindrom in kroniona in­suficienca nadledvicnih žlez. Skrnpino bol­nic z idiopatskim hirzutizmom smo vklju­cili le v scintigrafoke ,preiskave. Koncen­tracijo kortizola smo dolocali po metodi firme CIS z indikatorjem 3H0kortizol (KladnHc S., B. Varl -1974); (Varl B., S.oKladnik, B. Logar -1974). Vzorce krvioza dolocanje dnevnega ,profila ,koncentra­cij lkortizola v serumu (bioritem) smo je­mali ob 7., 12., 18. in 24. uri.o Pri suprnsijskem testu mo aplicirali 1 mg Dexamethasona per os med 23. in 24.ouro, vzorec krvi smo odvzeli zjutrajo(ob 8. uri) pred in po aplikaciji Dexa­methasona. Stimulacijo smo izvajali so125 VE S)'inachtena i. m., II. vzorec krviosmo odvzeli 8 ur po aplikacij,i. Stimula- J cijo z vazopresinom smo izvajali z 2-u11no i.ov. infuzijo 450 ml solucije 0,9 O/o Na CI zo10 E Lysin-8-Vasopressina Sandoz LTD­Basel, vzorec krv,i smo odvzeli pred za­cetkom in ob koncu infuzije. Za scintigrafijo nadledvicnih žlez smo bolnikom pocasi injicira1i i. v. 19-jodoho­lesterol 1311 (1,26 mCi/mg, 1 mCi/ml). šcit­nico smo blokirali s sol Lygoli 2 x 5 gtts na dan pred injiciranjem in nato do 14.odne p. i. radioindikatorja. Scintigrn­firali smo 8.-9. dan ip. i., uporabili smoo,kamero gama, ,kol1mator s para,lelnimi vrtinami za srednje energije. Kolimator se je dotikal hrbta preiskovalca in je bil osredotocen na trn L 1, L 2. Kamera gama je bila povezana z dvodimenzionalnim analizatorjem s 4096 spominskimi urnnali. Med scintigrafijo 1naprav1mo: polaroidno sliko iz osciloskopa, polaroidno sLiko iz zaslona katodne cevi analizatorja t. j. ,kom1pjuterski scintigram z najmanj 50.000 impulzi na sliko in rndioa1ktivni profil v 80 Varl B., U .Gantar, U. Fonda, B. Kastelic horizontalni ravnini skozi nadleadvicne žleze. Rezultati. -Tabela 1 1priJkazuje koncen­tracijo 1korta100%a< 21,0, Benigna hipoadrenija 4 1,8-4,2 >a100%a>a21,0a Tab. 2 -Diferencija hipokortizolemije s testom ACTH v primarno in sekundarno insu­ ficienco nadledvicnih žlez ter »benigno hipoadrenijo« Koncentracija kortizola v plazn1i in scintigran1 nadledvicnih žlez v diagnostiki ... V 11 primerih zmižane koncentracije rumu ni povecala, pri ipetih se je povecala kort,izola v 'Serumu ( < 8,9 µg %) smo na­za > 100 %, vendar ni bila vecja od iprnvili stimulacijski ACTH test: pri 2 21 µg 0 \i .Prva dva bolnika sta imela Addi­bolnikih ·se koncentracija kmtizola v se-sonovo bolezen, drugih 1pet pa 1panhipo­ E : - E 30 e e l. zo š . 10 o /o 100 15 50 25 A 1 - E e e t 100 80 60 40 20 B T B T 1 2 1),0 Joo 200 100 B T .B T 1 1 .B T T SI. 1 -Supresijski test z Dexamethasonom (A) in B 40 20 % JOO 200 100 B T stimulacijska testa C 1 1 1 1 1 1 --1 1 1 1 1 .-­ 1 1 ,-­ 1 1 1 1 .B T B T 1 B T B T z Synachtenom (B) in Vasopresinom (C) pri bolnikih z Mb. Cushing (1) in pri adipoznih (2). Pravokotniki B pred­stavljajo poprecno bazalno koncentracijo kortizola v serumu ob 8. uri, pravokotniki T pa poprecno koncentracijo kortizola ob koncu testa. Diagrami spodaj predstavljajo relativne spremembe v koncentraciii kortizola, poprecna bazalna vrednost (B) je 100 °!o Sl. 2 -Scintifotogram, kompjuterski scintigram in krivulja radioaktivnosti (od leve proti desni) predela nadledvicnih žlez zdrave osebe 82 Varl B .. U .Gantar, pituitarizem. Ostalim 4 bolnikom se je koncentracija ikortizola v seru:mu ,poveca­la za vec kot 100 O/o in vedno preko 21 µ,g/100 ml senuma. Pri teh bolnikih ni­smo našli objektivnih wakov insuficien­ce nadledvicnih žlez. Scintigrafiirali smo 13 funkcijsko nor­malnih nadledvicnih žlez in hiperplastiani žlezi bolnice z Mb. Cushing. No:rnna1no je bil scintigram desne ledvice lepši, z jasni­mi obrisi, njegova površina je bila vecja kot scintigrama leve žleze. Razmerje ra­dioaktivnosti med desno in levo nadled­vicno žlezo smo ocenili na 2: 0,5 do 1,5. Mi.iUer in sod. (1975), ,ki so merili fiksa­cijo 19-jodoholesterola-131 J v nadledvicnih žlezah, so našli razmerje 1,45 : l. žlezi bol­nice z Mb. Cushing sta ime1i enct!ko ma!k­simal,no radioaktivnost. Diskusija. -Koncentracija 1kortizola v serumu je normalno visoka ali pa celo zvišana pri adiponzih bolnikih in zvišana ali pa normalno visoka pri bolnikih s Cu­shingovim sindromom. Signifikantna pa je razlika med poprecno koncentracijo ko11t,izola v ,serumu (ob 7. uri) debeluhov (ta je nornnalno visoka) in 1poprecno kon­centracijo 1kortizola v serumu bo1nikov s Cushi:ngovim sindromom (ta je 1patološko povecana). Rezultat enkratne dolocitve 1koncentracije kortizola v serumu ne mo­re torej lociti eksogene adi,poznost:i od Oushingovega sindroma zaradi 1prekriva­,nja rezultatov. Vsi bolniki s to bolezmijo pa imajo uildnjen dnevni 11item sekrecije ,,kortizola, zato je signifikantna razUka med koncentracijo kortizola v serumu ob 24.iuri pri bolniildh s Cushingovim sindro­mom in pri adipoznih, ki imajo ohranjeniritem. Supresijski test z Dexamethasonomi(1 mg) sigurno loai obe bolezni.i Bolnikom, ki so imeli negativni supre­ : sijski test z deksametazonom, se je ne­normalno mocno ,povecala koncentracija k:ortizola v serumu po stimulaciji s korti­tropinom in vazopresinom. Tak dvig kon­centracije je znacilen za hipotalamicno­hipofizno obliko Cushingovega sindroma. U. Fonda, B. Kastelic V si naši bolniki s tem sindromom so imeli operativno ugotovljeno obojestrnnsiko hi­perplazijo nadledvicnih žlez. Koncentracija rkortizola v serumu je lahko znižana 1pri primarni 1sekundarni in »relativni« insuficienci nadledvicnih žlez.iVse tri oblike lahko opredelimo s stimula­ 1 cijs.kim testom s kortikotropinom, sekun­damo insuficienco pa s pomocjo ,z testa vazopresinom locimo v pituitarno in hi-­potalamusno. Pri primarni insuficienci (2 bolnika) nadledvicnih žlez po a:plikaciji ACTH nismo ugotovili povecanja koncen­tracije 'kor,tizola v ,serumu, 1pri sekundar­ni (5 bolnikov) pa se je 1koncentracija 1po­vecala za vec 1kot 100 % vendar ne preko 20 µ,g/100 ml seruma. Tretji nacin reak­cije nadledvicnih žlez s hipokortizolemijo (4 bolnice) je mofon dvig .koncentracije rkortizola v serumu (za vec 1kot 100 % in preko 20,0 µ,g/100 ml. To je znacilno za re­fativno ali benigno hi:poadrenijo (Addiso­nismus, Labhart 1971). Scintigrafija nadledvi6nih žlez omogoca ugotoviti lego, ob1iko in velikost žlez. Gle­de na mehanizem negativne povratne zve­ze lahko locimo hormonsko aiktivni ade­nom ali 1karcinom (Cushingov sindrom), od hiperplazije žlez 1p11i Cushingovi bolez­ni. Pri zdravih osebah (13) smo ugotovili, da je scintigram leve nadledvi6ne žleze manjši in njena ,radioak:tivnost •slabša od desne žleze. Razliika je verjetno tehnicno pogojena (razlicna lega, supenponirana radioaktivnost jeter) in ne sme biti rvzrok zmotne diagnoze, denimo adenom desno in funkcijska atrofija levo ali hipofunkci­ja leve žleze zaradi vcnetnega ali invaziv­nega procesa. Po našem mnenju je scin­tigrafdja nadledvicnih žlez indicirana šele, ,ko smo ugotovili 1klinicno in laboratorij­sko Cushingov sindrom in je treba loka­lizirati funkcijski adenom ali adenokar­cinom. Zakljucek -Dolocili so koncentracijo kortizola v serumu Gmetodi firme CIS, 3H-kortizol) zdravih oseb, bolnikov z Mb. Cushing in adipoznih. Individua1ne vred­ Koncentracija kortizola v plazn1i in scintigran1 nadledvicnih žlez v diagnostiki ... nosti ,koncentracije kortizola v serumu adi,poznih in bolniJkov z Mb. Cushing se prekrivajo, oboji imajo lahko ob 7. uri normalno visoko in patološko povecano ,koncentracijo, poprecne vrednosti so si­gnifrikantno razlicne. Vsi bolniki z Mb. Cushing (7) so imeli ukinjen bioritem kon­centracije kortizola seruma, test z Dexa­methasonom je bil negativen, koncentra­cija .kortizola v serumu je bila po stimu­laciji s kortikotropinom in vazopresinom za 237 % oz. za 120 % višja od bazalne vrednosti. Koncentracija kortizola v serumu adi­ponnih (10) boln1kov je bila poprecno višja kot v serumu normalnih, bolniki pa so imeli ohranjen bioritem koncentracije ikortizola v plazmi in pozitivni test z De­xamethasonom. Poprecna koncentracija kortizola v serumu adipoznih po stimula­ciji s :kortikotropinom je bila 42,7 µg/100 mililitrov .normalno (65 oseb) 29,1 µg/100 mililitrov), torej ,približno 2,5 krat manjša pri Mb. Cushing, po stimulaciii z vazopre­sinom pa 33,6 µg/100 ml ali 1,5 krat manj­ša :kot pri bolnikih z Mb. Cushing. Hipokortizolemija so z ACTH testom (8-urni) diferencirali v Mb. Addison (2), se­kunda,rno insuficienco nadledvicnih žlez (5)ein v benigno (relativno) hipoadrernijoe(4). Avtorj,i nimajo inkušenj s scintigrafijoenadledvicnih žlez pri Cushingovem sin­dromu, opozarjajo pa glede na rezultat 13enormalnih scintigrafij z 19-jodoholestero­lom 131J in kamero gama z dvodimenzio­nalnim analizatorjem ,na manjšo površboescintigrama leve žleze; radioaktivnost de­sne: levi nadledvicni žlezi je bila 2 : 0,5edo 1,5.e Summarye SERUM CORTISOL LEVELS AND ADRENAL SCAN IN THE DIAGNOSTICS OF THE ADRENALS DISEASES Serum cortisol levels were determined in healthy subjects, in patients with Cushing disease and in obese subjects. Individual se­rum cortisol levels in obese subjects and in patients with Cushing disease overlap. In both groups of patients normal or increased serum cortisol levels were observed at 7 a. m., mean values being assessed to differ significantly. Diurnal variation of serum cor­tisol levels was absent in all patients (7) with Cushing disease, dexamethasone sup­pression test was negative, serum cortisol level following stimulation with corticotro­pin and vasopressin increase for 237 0 10 and 120 % respectively. Mean serum cortisol lcvel in obese subjects (10) was higher compared with mean serum cortisol level in normal individualism, diurnal variations of serum cortisol levels was present, dexamethasone suppression test was positive. Mean serum cortisol level following stimulation with corticotropin in obese individuals was 42,7 µg/100 ml (in 65 normal subjects being 29,1 µg/100 ml), which is 2,5 fold lower than in Cushing disease. Following stimulation with vasopressin mean serum cortisol con­centration was 33,6 µg/100 ml or 1,5 fold lo­wer than in patients with Cushing disease. Hypocortisolaemia was differentiated using 8-hour ACTH stimulation test to Addison di­sease in two cases, in five cases to secondaryeadrenocortical insufficiency and in four caseseto bcnign (relativc) hypadrenia.e Authors have no experience with adrenal scintiphotography in Cushing syndrome. However, supported with results of 13 nor­mal adrenal seans with rnI-19-iodocholesterol on gamma camera and two dimensional ana­lyser, authors point out smallcr scan area of the left gland. Radioactivity of right ver­sus left adrenal gland was 2 vcrsus 0,5 to 1,5. Literaturae l.eLabhart A.: Klinik der inneren Medicin,eSpringer Verlag Berlin-Heidelberg-New York, 1971. 2.e Varl B., S. Kladnik: Dolocanje kortizolaev plazmi po metodi kompetitivnega vezanja proteinov. XII. Jugoslovcnski sastanak za nuklearnu medicinu Ohrid; 27-29 septem­bar 1972, Patofiziološki inštitut, Medicinski fakultet, Univerzitet »Kiril i Metodije«, Slrn­pje. 3.e Varl B., S. Kladnik, B. Logar: Doloca­nje kortizola v serumu, Klinika za nuklear­ no medicino in Sklad Borisa Kidrica, Ljub­ljana, 1974. Naslov avtorja: Prof. dr. Varl B., Klinicni center v Ljubljani, Klinika za nuklearno me­dicino, Zaloška cesta 7, 61000 Ljubljana. r 7 MEDICINSKI CENTAR U SUBOTICI I DOM ZDRAVLJA U KANJižI PRIMENA RADIOJODINSULINA U DETEKCIJI INSULINSKIH ANTITELA U SERUMU DIJABETicARA Lemberger, J., A. Mago i T. Hajdu Rezime: Na bazi testa Welborn-a i saradnika, autori su postavili metodu za radiosaturaciono odredjivanje insulinskih antitela u serumu. Pouz­ danost metode testirana je ispitivanjem specificnosti, reproducibilnosti, preciznosti i osetljivosti. Izvršeno je odredjivanje insulinskih antitela uiserumu 10 zdravih ljudi i u 66 dijabeticara. Kod 10 zdravih ljudi, 13idijabeticara Iecenih oralnim antidijabeticima i 5 dijabeticara lecenihiinsulinom nisu registrovana insulinska antitela u serumu. Od 48 dija­beticara sa prisustvom insulinskih antitela, 26 su sa niskim a 22 sa srednjim kapacitetom vezivanja insulina u serumu. Metoda je pouzdana,ibrza i jednostavna i kao takva mogla bi se primeniti kao »screening«itest u dijabetološkoj praksi.i UDK 612.349.8:576.8.097.3 :616.379-008.64-07 Deskriptori: nuklearna medicina, dijabetes, radiojodinsulin, antitela (in­sulinska), serum, detekcija Radio!. Iugosl., 10; 85-88, 1976 L J Uvod. -Terapeutskom primenom in­Specificna aktivnost obeleženog insulina ducira se produkcija insulinskih antitela, je oko 50 µCiiµg, a nabavljen je od Radio­sa aviditetom vezivanja cndogenog i ek­hemijskog centra iz Amershema, Engleska. sogenog insulina. Insuiinska antitela ne­Nakon inkubacije od 24 sata na tempera­utrališu biološku aktivnost, te menjaju turi od 2-4° C, antitelom vezani radioli­fiziološki katabolizam insulina. U cilju gand 1predpitira se pomo6u etanola. Na­ocene, da li se povišena potreba za insu­kon centnifugiranja i dekantacije super-linom u dijabeticara može objasniti pre­1nanta meri se radioaktivnost u precipita­komermom prodllikcijom insulinskih anti­tu. Rezultati se izražavaju u procentu ta­tela, ,potrebno je njihovo prisustvo odre­loženog radioinsulina u odnosu na ukup­diti »in vitro«. Iz tog razloga, a na bazi nu 1k:olicinu dodatog radioliganda. U sva­kvalita,tivnog testa Welborn-a i saradni­ku seriju ispitivanja uvrste se 'i probe sa ka (1), postavljena je radiosaturaciona »pool« serumom zdravih ljudi. Dobijenei1111etoda za odredjiva:nje insulLnskih anti­vrednosti predstavljaju nespecificno ta­tela odnosno lmpaciteta vezivanja insuli­iloženu radioaiktivnost (1), a primenjujuina u sermnu. ·se za korekciju rezmltata ispitanika-dija­ beticara.i Materija! i metoda. -Radiosaturacio­Pouzdanost metode testirana je ispHi­(110 odredjivanje insu1inskih antitela u se­vanjem specificnosti, reproducihilnosti,irumu bazirano je ,na ,sledecem priJncipu: preciznosti i osetljivosti.iSerumi ispitaniika prethodno razredjeni Izvršeno je ispitivanje insulinskih anti­sa puferom, pomeša ju se sa 250 pg radio­tela u n011maLnon1 ,,pool« sermnu, »pool«ijodom 1111ark:iranog govedjeg insulina. serumu dijabeticara ,na insulinu, serumui Šs:: qJ N 86 Lemberger J., A. 10 zdravih ljudi te u 66 dijabeticara: 13 bolesnika leceni su samo antidijabetici­ ma, a 53 insulinorn. Rezultati. -Na grafikonu 1 vidljivo je, eh se raclioinsulin precipitira u svim ispi­tivaniim sistemima. Nespecificna precipi­tacija opažena je kod boratnog pufera, normalnog »pool« serun1a, sermna zdra­vih ljudi i seruma dijabet,icara Iecenih antidijabeticima, a iznosi 12-14 % odnos­no 16-18 %. Kod 1veliJke vecine dijabeti­cara tretirnnih insulinom precipiitacija ra:dioliganda nalazi se iznad vrednosti od 16-18 °/0 (grafikon 2). Speoificnost meto­de testirana je dilucijom sel.'uma 2 dija­beticara koji su 1primali insulin, i normal­1nog ,.pool« se11uma. Na grafikonu 2 uoc­lj,iv je linearan pad procenta vezanog ra­dioinsulina sa dilucijom seruma dijabe­ticara. Prosecna vrednost 1koeficijenta ko­relacije r od 0,963 ukazuje na cvrstu vezuana ,relaciji diluoija -pad ,sadržaja insu­linskih antitela. Prema torne, u reakcijiainsulin -insulinsko antitelo nije se regi­strovala znacajna interferencija od straneadrugih faktom u serumu (tabela 1).a ... Mago, T. Hajdu Odredjivan je procenat antitelom veza­nog radioliganda u aliqotu seruma 3 dija­beticara. Ispitivanja su v,ršena za vreme cuvanja seruma na -20° C, u intervalu od dve nedelje do 3 meseca. Preciznost metode testirana je ispitiva­njem koeficijenta varijabilnosti »interas­say« i u dijabeticara lecenih insulinom, i iznosi prosecno 2,7 % odnosno 5,0 %. Minimalna detektabilna kolicina ,insu­ 1linskih antitela je 80 pg/20 µl seruma. Izvršena je :korekcija rezultata obzirom na nespecificnu radioaktivnost. Od 53 fapitivanih dijabeticara tretiranih insuli­nom, 1kod 5 nije zabeleženo 1pri-sustvo dok su u 48 dokazana insulin&ka antitela. Se­rumi sa razlicitim aviditetom vezivanja radioligainda klasifikovani su na slecleci nacin: -Serumi sa nis,kim kapacitetom vez,i­vanja insulina: < 25 % -Serumi sa srednjim kapacitetom ve­zivanja insulina: 25-55 % loo 9o !o 7o o, o :,, ,Poo/' .ser-um lo Bor,9ini Norma/ni fnsv/in.ski Zdrd.Vi Antididhc.i. fk:z(fJ mui,fl n n; ·abd./c.arr (n = d//ucioni (cifdor) Grafikon 1 -Precipitacija 125J-insulina u raz­Grafikon 2 -Dilucione krivulje dijabeticara licitom medijumu i »pool« seruma zdravih ljudi Pri1nena rndiojodinsulina u detekciji insulinskih antiteln u serun1u clijabeticarn -Serumi sa visokiiJm kapacitetam ve­zivanja insulina: > 55 O/o. U ipretežnom broju bolesniika -26 ispi­taniJka -nadjen je niSlki, dok u ostalih 22 dija:beticara srednj,i 1kapacitet veziva­nja insulina. Diskusija. Zbog nedostatka stan­darda sa taono poznatom koncentracijam insuHnskih antitela, ,radiosaturaoionom metodam odredjivan je ,kapacitet veziva­nja insulina u ser.umu. Medjutim, kolioi­na slobodnih 1i:nsulinskih antitela uprav­no je praiporcionalna kapacitetu vezivanja insuHna u serumu. To je potvrdjeno s jedne strane na primeru di1ucionih krivu­lja dijabeticara u .postupku testiranja spe­cifionosti metode. S dnuge strane, buduci da 1kod dijabeticara lecenih antidijabeti­ciima n1isu 1prisutna insulinska antitela u k,rvi (2, 3, 4), kapacitet vezivanja insulina nalazimo u granicama dobijenih kod 2Jdra­vih ljudi i no11malnog ,,pool« seruma. Ovi nam rezultati dozvoljavaju ,pretpostav,ku, da izmedju 1koli6ine insulinskih antitela i kapaciteta vezivanja insulina u serumu postaji uska povezanost. Berson i sarad­1nici (5) smatraju, da su insul1nska ant1tela priutna u svih dijabeticara 1kojii su naj­manje 3 meseca tretirani insulinom. Broj I. II. III. odredjivanja pacijent, pacijent pacijent Vezani 125J-insulin (%) l.iodredjivanjei 42 54 56 2.iodredjivanjei 39 49 53 3.iodredjivanjei 38 48 53 Reproducibilnost: 91 % ± 1,0 % Tabela 1 -Testiranje reproducibilnosti me­tode Lnteresantno je, da smo dokazali .insu­1 linska antitela u 3 bolesnika koj,i su pri­mali insulin svega 1 odnosno 2 meseca. S druge strnne, u 5 dija:beticara nisu re­gistrovana insu1inska antitela. Od tih 5 bolesnika dvojica ,su bili na insulinu 10 dana odnosno 5 meseci, a dvojica 10 od­nosno 16 godina. Kod jednog bolesnika na monOikomponent insulinu takodjer nisu zabeležena antitela. To je razumljivo u svetlu podataka da visoko procišceni, 1110­nokomponent insulin retko dovodi do stvaranja antitela (6). Imunogena svojstva komercijalnih insulinskih preparata ob­jašnjavaju se sadržajem visokomoleku­larnih »insuHnu slionih« proteina, ,koja su odgovorna za indukciju antitela (7). S dru­ge strane, pozmato je, da govedji insuli,n inducira snažnij.i imunološki »odgovor« u odnosu na svinjski ,insulin. Govedjim in­suli:nom inducirana antitela ispoljavaju veci aviditet prema govedjem radioinsu­linu u odnosu 111a svinjsk,i radioinsulin, te se dobijaju 'više vrednosti anti:tela (2). Iz tih razloga, kod dijabeticara koji se tre­tiraju mešovitim insulinskim preparati­ma, u postupku odredjivanja insulinskih antitela preporucljivo je ,primati govedji radioinsulin. Zakljucak. -Prikazana je metoda za radiosaturaciono odredjivanje insulins,kih antitela u sei,umu, a ·koja se bazira na te­stu Welborn-a i saradnika. Testirana je pouzdanost metode, te .ie izvršeno odre­dj,ivanje insulinskih antitela u serumu 1 O zdravih ljudi i 66 dijabeticara. U 10 zdra­vih ispitanika, 13 dijabeticara Iecenih an­tidijabeticima i 5 dijabeticara pod insu­ linskom terapi iom nisu dokazana insulin­ska antitela. Od 48 dijabeticara sa doka­zanim prisustvom antitela, 26 su sa ni­slcim a 22 sa srednj:im !kapacitetam vezi­vanja insulina u serumu. Suimmary APPLICATION OF RADIOINSULIN IN DETECTION OF INSULIN ANTIBODIES IN SERUM OF DIABETIC PATIENTS Based upon the test of Welborn and coll., the authors established a method for radio­saturation assay of insulin antibodies in se­rum. The reliability of the method was te­sted by examining its specificity, reprodu­cibility, precision and sensitivity. Insulin antibody assay was done in serum of 10 he­ 88 Lemberger J., A. Mago, T. Hajdu althy people and in 66 diabetic patients. In healthy people, 13 diabetic patients treated with oral antidiabetic drugs and in 5 dia­betic patients treated with insulin, insulin antibodies have not been registered. Out of 48 patients with registered insulin antibo­dies, 26 are with low and 2 with a medium insulin binding capacity of serum. Literat ura l. Welborn T. A., R. Richards, T. R. Fraser: Brit. med. J. 1:719, 1967. 2. Ghidoni A. et al.: Acta Diab. Latina 5:173, 1968. 3. Lang J. et al.: Orv. Hetil. 115:211, 1974. 4. Tchobroutsky, G.: Path. et Biol. 14:619, 1966. 5. Berson S. A. et al.: J. Clin. Invest. 35:170, 1956. 6. Schlichtkrull J. et al.: Diabetes Suppl. 2:649, 1972. 7. Schlichtkrull J. et al.: Horm. Met. Res. Suppl. 5:134, 1974. Adresa autora: Lemberger J., Medicinski centar u Subotici, 24000 Subotica. KLINicNA BOLNišNICA ZA PEDIATRIJO IN KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO V LJUBLJANI TRANSITORNI DIABETES MELLITUS PO DIAZOKSIDU IN IRI V KRVNEM SERUMU Matajc L., L. Brus, ž. Žemva Povzetek: Dosedanji nacin konservativne in operativne terapije kro­nicnih hipoglikemij pri otrokih je bil nezadovoljiv, kajti v visokem odstotku teh bolnikov je prišlo do fizicnih in psihicnih okvar. Diazoksid, ki je iz družine sulfamidov, ima poleg ostalega izrazit inhibicijski uci­nek na endogeno sekrecijo insulina. Tako nastane transistorni diabetes mellitus, ki je popolnoma reverzibilen po prekinitvi zdravljenja. Na otroški kliniki v Ljubljani smo zdravili do sedaj osem otrok z diaz­oksidom zaradi kronicne hipoglikemije. Nobenih resnejših komplikacij nismo pri tem opazili. Takšen nacin zdravljenja se je izkazal zelo ucin­ kovit. UDK 616.379-008.64-06:546.172.7 Deskriptorji: nuklearna medicina, hipoglikemija (kronicna), otroci, te­rapija, diazoksid, indikacije, stranski ucinki Radiol. lugosl., 10; 89-92, 1976 L J Uvod. -Zdravljenje kronicnih hipogli­torno hiJperghkemijo. Farmakološke in kemij v otroš1kem obdobju je bilo do ne­biokemicne preiskave so ugotovile, da di­davnega nezadovoljivo. V ipoštev so prišli azoksid inhibira sekrecijo insulina in sti­dieteticna :terapija Gpogos1mi na beljaiko­mulira sekrecijo adrenalnih in ekstraadre­vinah bogati obroki), ACTH, 1kortikostero­nalnih kateholaminov (epinefrin, nerepi­idi in g1ukagon tudi v depojih in koncno nefrin). Kateholamini delujejo glikogeno­subtota1na pankreatektomija oziroma od­liticno in lipoliticno. Diazoksid vpliva in­stranitev insulinskega adenoma. Subtotal­hibitorno tudi na fosfodiesterazo, vsled na pankreatektomija (80 °, 0 resekcija pan­cesar se prolongira efekt ciklicnega 3'5' ,kreasa!) ni indicirana le 1pri hipenplaziji AMP, kar dodatno potencira glikogenolizo insulinskega a,parata, temvec povsod, kjer in hiperglikemijo. Najizrazitejši efekt dia­s konzervativnim zdravljenjem ni zbolj­zoksida je inhibicija sekrecije insulina. Ta šanja. Konzervativno zdravljenje z ACTH je bolj dolgotrajna kot po epinefrinu. Za­in ,kovtiJkosteroidi je nezanesljivo in ne­nimivo je, da je možno s tolbutamidom hvaleŽino zaradi stransldh ucinkov, gluka­promptno prekiniti insulinsko blokado z gon je pri mnogih bolnikih brez ,pravega diazoksidom, medtem ko je tolbutamid ucinlka. brez efekta na blokado insulina z epine­ Leta 1960 so odkrili v družini sulfami­frinom. dov novo sredstvo, ipo svoji kemicni struk­Razen tega ima diazoksid ,pri višjem do­turi podobno klortiazidu, iimenovano di­ziranju blažji antihtpertenzivni uoinek za­azoksid (d). Ugotovili so, da to zdravilo radi direktnega relaksacijskega delovanja povzroca v eksperiimentu na živalih (ka­na gladko mišicje ožilja in retencijsk,i sneje dokazano tudi 1pri cloveku) transi-efekt na natrij v :rlazmi, kar lahko povzro­ 90 Matajc L., L. Brus, ž. žemva ca edeme. Tnmsitonna h1pen.J1dkemija po­,teka brez klinicnih simptomov. Od ·strnn­sikih efoktov je treba omeniti še hi{pertri­hozo. Ta nastane ,zaradi direktne sttrnu­lacije ·ine mastaneta lasrniih fo1iklov. Nikoli aksilanna ali rpubicna 1poraslost. Hupertri­hoza je vcasih taiko izrazita, da nekateri 01pušcajo madalj1nje zdravljenje z diazoksi­dorn. Razumljivo je, •da :povZiroCa diazok­s1id pri rpreobcutljivih otrocih kot rpac vsa­,ko drugo zdravilo lahko tudi simptome s strani prebavil, , kože im hernatopoeze. Diabetogeni ucinek diazo.ksida :traja po­gosto nekaj tednov ali mesecev 1po ,preki­nitvi zdrnvljenja. Tedaj je OGTT •patolo­ ,ški, i,nsuHnemija Zinižana. V literaturi ni opisanih ,po diazoksidu trajnih rpoškodb na beta celicah. Diazoksid se je v ,prnksi izkazal ,kot zelo uporabno zdrnvilo 1pri vseh rvrstah hi:po­glikernij. Najboljše uspehe so .imeli pri zdravljenju preobcutljivosti na leuoin, p.ri idi01Pati6ni h1pogrnkerniji otrok, pri hi{per­plaziji ,in ipri adenornih insulinskega apa­rata. Material in metode. -Na pediatrioni klini:ki v Ljubljani smo zdravili z diazok­s,idom od 1eta 1972 do 1975 osem otrok zaradi krnnione hi!pogliikemije. Nekaj od teh Gpet) jih je še vedno ma zdravljenju. ,, Vsi p.rirneri h.poglilkemije so bili težk,i cij o .izkušnjah pri zdravljenju ,kronicnih hiipogliike1nij s tem ZidraviLorn. Toda :pre­dno bi se odlocili za subtotalno pankre­atektornijo, se nam je zdel vendar .manj tvegan poskus zdravljenja z diazoksidorn. P,redolgo odlašanje s tera:pijo ;pa zaradi dobro znanih posledic ;kronicne hi,pogli•ke­,rnije na centralno živcevje tudi ni bilo umestno. Rezultati in diskusija. -Iz tabel I. in II . .so raZiv,idni najvažnejši podat/ki: sta­rost ob zacetku zdravljenja z diazoksi­dom, trajanje zdravljenja, doza aplicira­Ilega zdravila, imhibicija endogeilega insu­lina in glikernicni efekt. Otroci so bili sta­ i,ri od 6 mesecev do 10 let. En otrok se zdravi že 3 leta, trije ,po 2 leti, eden 16 me­·secev, dva po 1 leto, eden 1 pa 7 mesecev.iPet bolnikov je še vedno na zdravljenju.iObicajno smo dozirali diazoksid od 8 doi10 rng/kg/24 ur. Nižje doze od 10 mg smoi1poslmsno uporabljali le pri dveh bolnicah.iKer ni bilo dovolj efekta, srno dozo zvi­šali. študija insu1inernije v serumu pred,iob in po terclipiji nismo izvajali doslednoipri ,vseh 1primerih zaradi tehnicnih teža:v.i TIBHA l. PACIJEHfl IORAVIJEHI I DIIIDKSIOOM 1 34 51 6111718 1 ME !MITE VIKICI B.IIRMEN UOMINIIS.eosr IH B POIONCI. STIROSTOBIICETKU TERAPIJE 1 8 m 101 1:;,, 6n ,bo1niiki •s ršteviLnimi mpoglikernionimi kon­ 167 79112 96'91 ~145.791111 "' 12 ! 97 6s ,:.·--0·3·~-·a2 vulzijarni v 'kratkih casovnih p.resledkih. OO!IRIHJE Pred zacetkom ;z;dravljenja smo vse otro­ •lik! 1di1 11 21 ' 21 11 16m 1 7m 2 1 10 10 8 10 10 8 10 10 idejo v tem starostnem obdobju v poštev. Ugotovili smo ·sedem idiopaticnih h.pogli­.kernij. Otrok B. R. pa je bil •preobcutljiv na leucin ,apliikacijo ike preiskali na etiološke faktorje, ki pri­ (tatbela I., 6.). Pred diazoksida srno powsod izcripali •klasicni nacin zdravljenja •t. j. dieteticno in rnedi­1karnento:zmo zdrnvljenje z navadnimi kor­ .tiikosteroidi. Depo rpreparatov kortikoste­ roidov ,in glukagona ,pri nas nismo upo­ rabljal,i. Taikšna terapija je bila uciD1kovita 121· ,s 121 7:0 146 i i o i ao 1 o o 1 tss IRI 16 ri o 1 · o zelo 1kratelk cas ali sploh ne. V casu, ko smo zaceli uporabljati ,diazoksid, je bilo v strokovnem ,slovstvu zelo malo publika- TABU! 2 IHSULIHEMIJI PII IDIIYI/EHJU I OIIIOISIOOM ,:-p!-,T-T 5 6 7 8 I 1 ME K Male : R Gala ! L V1kica B.hr¦u 8. Rt¦m S B1in1 B 11.1„H ."" (.l.I .03\go !: .:01. ! O 12060 1:1i l.Rh O . 60eo :o.: : J012:o o -. KS 2a 4. s•-31 63 Jt 24 u \61 ~ 101 aa 91 O 10Jf60 92 13 •2 56 ,o · . (ml'-l 26 35 33 32 31_ 40 119 91 10.1; 79 76 46 IS 63 l66 o ono i, ,.Re1mJ ;. :: .091 . ---~·1;;--..: i.: l-11/: ..o!, u l..cas o •o o 60 o Jo •u ! o •o 10 30 001 o . 60 o· JO •o :;;;: KS n :::: tmf"J 1 120 10621100120 7060 ao Transitorni diabetes mellitus po diazoksiclu in IRI v krvnem serumu V petih primerih (tabela II., l., 2., 5., 7., 8.) idiopaticne hipoglrkemije so bile vre­dnosti insuilna po OGTT ali v dnevnem profilu pred zdravljenjem nizke, v šestem primeru (tabela II, 6.) pa je bila insulin­ska vrednost v serumu ves cas obremenit­ve in tudi njegova bazalna vrednost zmer­no zvišana. Ob zdravljenju z diazoksidom je prišlo do izdatne inhibicije sekrecije in­ sulrna, kar je razvidno iz tabele pri treh testirnnih bolnik,ih 0tabela II., 5., 6., 7.). cetrti otrok (tabela II.) je imel tudi nizke vrednosti insulina, a ker ninnamo podat­1kov insulinskih vrednosti pred terapijo, manj1ka primerjava. Pri ,prvem in drugem primeru ni uspela supresija insulina, a vrednosti krvnega sladkorja so ,prepriclji­vo zv,kar išane, je verjetno posledica sti­mulacije ali inhibicije drugih mehaniz­mov (,fosfodiesteraze). kateholaminov, Po prekinitvi teraipije smo bolnikom veckrat preiskovali insulinemijo ob OGTT. V ta­beli so vnešeni le enkratni rezultati pre­iskav 6 mesecev po prek:initvi terapije. Re­:zmltati so razlicni: en otrok iima normal­no krivuljo insulinemije, ostala dva pa vec ali manj patološko, vendar so imeli vsi fABflA 3 fftK! ZDRIVi!ENJA l O!IIOKSIOOU 1 r i. , 2 ra~r· 4-·, s . a ._JJ-L. ;KMATEJ RG,llll)INOR[flll VIKICA lrnmN BiONINAI \ ,.lr, teice 1 28 1 31 29 19 42 25 ] !./' ied: ,, 49 j 63 JJ 60 SZ i..oa:eice, 65 -. 93 88 100 86 i .:;,: pa 1edl --!-70 .. i 88 i 150 112 145 ill_ HIPOGllKEMICNE I i i 1 ·1 ATAKEOB TERAPIJI i O i O O O i O .__:_· _ _j__.J__ __.!""--L---' 1 bolnifoi eno leto po prekinitvi zdravljenja normalno insulinemijo in glikemijo. Ob diazoksidu se je ,sladkor ali krvni vec manj dvignil. V pov:precju pa je bil gLi1ke­micni efekt zadovoljiv, oziroma dober. Pri vseh bolniJkjh, razen pri enem, iki je obcutljiv na leucin, so hipoglikemic111e atake (vec:vnoma konvulzije) promptno , prenehale. Vsakih 6 mesecev smo zdrav­ljenje z diazoksidom prekinili za nekaj casa in preiskovali glikemijo ter opazo­vali otroke. ce so bile vrednosti krvnega sladkorja ponovno prenizke in je bilo pri­cakovati ,konvulzije, smo podaljšali zdrav­ljenje še za 6 mesecev. V tabeLi IV. so pri­kazane kon,pEkacije po diazoksidu. Gliike­mija je bila ob enakem doziranju prepa­rata od primera do primera dokaj razlic­na. Primerjave med krvnim sladkorjem na tešce in dve uri po hranjenju (tabe­ , la III.) so pokazale, da je bila vrednost krvnega sladkorja na ,tešce od 60 do 100 mg%, druga vrednost, t. j. dve uri po hranjenju, pa od 70 do 150 mg 0/0. Zani­ mivo je, da tudi pri otrocih, ,kjer je bila glikemija po diazoksidu le malo zvišana, ni bilo vec hipoglikemicnih ata1c. Kompli­ kacij po diazoksidu, ki jih omenjajo razni avtorji, smo videli pri naših bolnikih so­ razmerno malo, ceprav smo skrbno pazili nanje (tabela IV.). V nobenem primeru ni , bilo ketoze, Jrnžnih edemov ali izpušcajev, hematoloških komplikacij, sprememb v elektrolitskem sosreclju krvnega seruma ali v krvnih beljakovinah. Krvni tlak je bil ves cas normalen. Secne ,kisLine v ,krvnem serumu, ki se po porocilih ,neka­terih avtorjev lahko v zacetku zdravljenja z diazoksidom prehodno zviša, nismo me­rili 1pri vseh, zato o njeni vrednosti nima­mo podatkov. Pri dveh bolnikih (tabe­la IV., l., 2.) so bile vrednosti secne ki­ sline v krvnem serumu 6,9 mg%, ,kar je za to starostno obdobje ,normalna vred­ nost. Edina komplikacija po terapiji z dia­ zoksidom, ,Id se je pojavljala pri vseh na­ ših bolnikih že po ,nekaj mesecih, je bila dokaj izrazita hipertrihoza. Dlakavost je Matajc L., L. Brus, ž. žemva bilo opaziti po celu, hrbtu, hrbtišcu rok, spredaj po stegnu ,in mecah ter ,po bradi. Toda po ,koži brade so bile dlake mehke in svilene in niso bile podobne trdim dla­kam normalne .brade. Tudi drugje po koži so bile dlaJke neŽine in svetlo rjave do cnne barve. Nikoli nismo opazili aksilarne ali pubicne :poraslosti. !zgleda, da je hi­rpertrihoza :posledica elektivnega delova­nja diazoksida na lasne foli!kle. Po našem mnenju ni odvisna od doziranja tega zdra­vila, saj se je pojavila v enaki meri tudi pri tistih bo1ni'kih, ki so 1prejemali v za­cetJlm niižje doze diazoksida. Zagotovo ,po­raslost ni houmonskega porekla, saj so bili v urinu 17,KS in 17-KGS vselej nor­,mal,ni. Hipertuihoza napreduje 1priblifoo štiri mesece po zacetku zdravljenja. Po naših izkušn iah tedaj dlake prenehajo rasti. Razumljivo je, da pred ,pricetkom .zdravljenja z diazoksidom starše opozori­mo na opisano ,kompliikacijo, tako, da se kasneje s tem lažje sprijaznijo. V nobe­nem ,primeru nam zaradi hipertrihoze ni •bilo ,potrebno zdravljenja prek1niti.e Zakljucek. -Ob zakljucku želimo po­udariti, da so bile ,naše prejšnje •izkušnjeepri .zdravljenju kronicnih hiJpogliJkemij naeklasicni nacin nezadovoljive. šele z dia­zoksidorn smo •dobili 1prvo zadovoljivoezdravilo, :ki povzroca t,ransitorni diabetesemellitus in obeta otrokom s :kronicno hi­1pogliikemijo normalen fizicen in psihicenerazvoj. Ob minimalni dnevni dozi diazok­sida in ob .natancnem ,klinicnem opazova­1nju teh otrok se z veli,ko verjetnos-tjo lah­,ko izognemo nezaželjenim ucinkom tega zdravila. Summarye TRANSITORY DIABETES MELLITUS AFTER DIAZOXIDE IN BLOOD SERUM The hazard of brain clamage from hypo­glycemia in childhood is well recognised. Hypoglycemic episodes recur in some pati­ents in spite of thcrapeutic measures such as frequent fcedings and administration of corticosteroids, glucagon, epinephrine and growth hormone. Diazoxide has an inhibi­tory effect on pancreatic insulin secretion and induces a transitory diabetes mellitus, which is reversible on cliscontinuation of theraphy. In the Pecliatric Clinic of Ljublja­na diazoxide has been utilized efficiently in the management of 8 chilclren with hypogly­cemia. No serious complications or side effects have been observed . Lieteraturae l.eWolf F., Langclon R., Ruebner B., Ho­lander C., Skonglund R.: A new form of experimental diabetes. Diabetes 12, 1963, 355. 2.eWolf F., Parmley W.: Etiological factorsein benzothiadiazine hyperglycemia. Lancet 2, 1963, 69. 3.eSmith H.: Diazoxide and the treatmenteof hypoglycemia. Ann. N. Y. Acacl. Sci., Vol. 150, Art. 2, 1968. Naslov avtorja: Prof. dr. L. Matajc, Klinic­na bolnišnica za pediatrijo v Ljubljani, 61000 Ljubljana. 7 ZAVOD ZA ENDOKRINOLOGIJU, DIJABETES I BOLESTI METABOLIZMA I KLINIKA ZA OcNE BOLESTI KLINicKE BOLNICE »DR. M. STOJANOVIc«, ZAGREB ODNOS IZMEDJU DIJABETicKE RETINOPATIJE I INZULINSKIH ANTITIJELA U DIJABETicARA LIJEcENIH INZULINOM (Preliminarni rezultati) Sekso M., M. Solter, J. Rešetic, M. štriga, T. cabrijan, V. Zjacic Sažetak: Inzulinska antitiela odredjivana su kod 17 dijabeticara lije­cenih inzulinom: 12 s dijabetickom retinopatijom i 5 bez nje. Kontrolnu grupu cinilo je 6 zdravih osoba. Uzorci krvi uzimani su ujutro natašte 24 sata nakon posljednje aplikacije inzulina. Antitijela su odredjivana Boehringerovom metodom. Srednja vrijednost inzulinskih antitijela u dijabeticara s retinopatijom iznosila je 41 ± 3 % s rasponom od 23 do 60 °/0 što je znacajno više u odnosu na dijabeticara bez retinopatije (srednja vrijednost: 24 4 0,'0; raspon: 21 do 38 Ofo). Srednia vrijednost inzulinskih antitijela u nedijabeticara (6,6 ± 0,9 %) znacajno je niža od vrijednosti obje grupe bolesnika. Podaci sugerirajo rnogucnost da inzulinska antitijela mogu biti od važ­nosti za nastanak dijabeticke retinopatije. UDK 617.73-002-02:616.633.66:576.8.097.3:612.349.8 Deskriptori: nuklearna medicina, dijabetes, terapija, inzulin, retinopa­tija, antitijela (inzulinska) Radio!. lugosl., 10; 93-95, 1976 L J Uvod. -Lijeccnjc dijabeticara dostup­nim 1komercijalnim ,inzulinima dovodi u organizmm za nekoliko mjeseci do stva­ranja antiinzulinksih antitijela (1). Jako i cisti životinjski inzulin djcluje imunogeno, za stvaranje antitijcla u naj­vecoj su mjeri odgovoma proteins,ka one­cišcenja .koja zaostaju u komercijalnom inzulinu uslijed ubrzanog i nesavršenog tehnološkog procesa (2). Novi (Monoco111.ponent) ,inzulin stvoren je s namjerom da se oslabi .imunogeno djelovanje, što je ispitivanjem i potvrdje­no (3, 4). U mladjih dijabeticara, koji stvaraju antitijela u znatno vecoj meri od starijih bolesntka utvrdjen je znacajan odnos iz­medju inzulinskih antitijela te potrebne dnevne doze .po ,kg tjelesne težine odnos­no stupnja regulacije dijabetesa (5). Po­rijeklo inzul:ina takodjer utjece na stva­ra:nje antitijela te je pokazano da govedji 1 inzulin ima jaca imunogena svojstva od svinjskog (6). Iako fa:ktori .koji utjecu na nastanak i napredovanje retinopatije nisu sasvim po­znati, izvjesno je da slabo :kontrolirani di­jabetes (visoka hiperglikemija) doprinosi njenom razvoju (7). U ovom su radu pdkazani preliminar­ni rezultati ispitivanja odnosa antiinzulin­skih antitijela i dijabeticke retinopatije u dijabeticara ljeccnjem inzulinom. Materija! i metode. -Inzulinska anti­tijela ispitivana su kod 17 dijabeticara li­.iecenih inzulinom: 12 s dijabetickom re­tinopatijom i S bez znakova retinopatije. Kontrolnu gn.pu sacinjavalo je 16 zdra­vih ispitanika. Krv za testiranje uzimana je ujutro ,natašte 24 sati nakon poslednje aplikacije inzulina. Antitijela su odredji­vana gotovim pripravcima Eirme Boehrin­ger a izražavana su u 0/0 vezivanja doda­tog markiranog inzulina. 60 94 Seksa M., M. Solter, J. RešetiC, IVI. Striga, T. Cabrijan, V. ZjaciC Rezultati. -Dob bolesnika, trajanje di­jabetesa, stupanj i trajanje retinopatije te ,individualne vrijednosti inzulinskih an­titijela prikazana su na tab. 1 i sl. l. Srednja vrijednost antitijela u dijabe­ticara s retinopatijom iznosi 41 ± 3 % s rasponom od 23 do 60 %, što je znacajno više u odnosu ,na dijabeticare bez retino­patije kod kojih srednja vrijednost iznosi 24 ± 4 % s rasponom od 21 do 38 Ofo. Sred­nja vrednost izracunatih antitijela u zdra­vih ispitanika je 6,6 ± 0,9 °/0 s rasponom od 1 do 9 % što je visoko signifikantno niže o dvrijednosti obje grupe bolesnika (p < 0,001). Tabela 1 -Osnovni podaci dijabeticara li­ jecenih inzulinom sa odnosno bez dijabetic­ ke retinopatije + ----9----SEM o-'?-40 -.--M ----:----ŠEM s . . ,_ • • • ,_ !30 p<0.QI ..: "' "' z ., ::, . 20 CI> p<0.001 (1j cn . (1j RetinoJ .!4 nom te umanjuju mogu6nost zado­voljavajuce stabilizacije šecerne bolesti te izneseni podaci ne dopuštaju donoše­nje definitivnih zakljucaika. Moguce je ipak pretpostaviti da viši titar antitijela 1u bolesnika s dijabetiokom retinopatijom, smanjujuci efikasnost •inzulinske terapije, ima udjela u nastaniku ,i ,razvoju retino­patije, te da bi bilo korisno nastaviti li­jeoenje Monocomponent inzulinom. Jako u literaturi postaje sugestije o ulozi antiin:mlinskih antitijela u mikro­vaskularnim promjenama u dijabctesu (9), detaljniji podaci nedostaju. Stoga na­mjeravamo nastav,iti ova preliminarna istraživanja. Odnos izmedju dijabeticke retinopatije inzulinskih antitijela u dijabeticara ... 95 Summary RELATIONSHIP BETWEEN DIABETIC RETINOPATHY AND INSULIN BINDING ANTIBODIES IN INSULIN-DEPENDENT DIABETICS Insulin binding antibodies were measured in 17 insulindependent diabetics: 12 with dia­betics: 12 with diabetic retinopathy and 5 without it. Six healthy subjects were used as a control. Blood samples were taken after an overnight fasting, 24 hours after the last administration of insulin. Insulin binding antibodies were measured by Boehringer's method. Insulin binding antibodies in diabetics with retinopathy ranged from 23 to 60 °/0 with significantly higher mean value than that of diabetics without retinopathy (41 ± ± 3 % vs. 24 ± 4 O/o). Mean value of insulin binding antibodies in control group was 6,6 ± 0,9 %, which was significantly lower than values of both gro­ups of diabetics. The data suggest the possibility that in­sulin binding antibodies are involved in the development of diabetic retinopathy. Literatura l. Berson, S. A., Yalow, R. S.: Insulin anta­gonists and insulin resistance. U: Ellemberg M., Rifkin, H.: Diabetes mellitus, McGrow­Hill, New York, 1970. 2. Schlichtkrull, J.: Diabetes, 21, supl. 2:649, 1971. 3. Czyzyk, A., Lawecki, H., Rogala, E., Mi­edzinska, E., Popik-Hankiewicz, A.: Diabeto­logia, 10:233, 1974. 4. Piers, D. A., Sluiter, W. J., Reitsme, W. D., Doorenbos, H.: Neth. J. Med. 17:234, 1974. 5. Anderson, O. O.: Acta Endocrinol (Kbh), 71:126, 1972. 6. Anderson, O. O.: Acta Endocrinol (Kbh), 72:33, 1972. 7. Tayloe, E.: Brit. Med. Hosp. Pract., 435, oct. 1973. 8. Miki, E., Fukuda, M., Kuzuya, T., Ko­saka, K., Nakao, K.: Diabetes, 18:773, 1969. 9. Faulk, W. P., Karem, J. H., Fudenberg, H. H.: J. Immunol., 106:1112, 1971. Adresa autora: Sekso M., Zavod za endo­krinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma -Klinicke bolnice »Dr. M. Stojanovic«, 41000 Zagreb. r 7 LABORATORIJA ZA PRIMENU RADIOAKTIVNIH IZOTOPA U MEDICINI MEDICINSKOG FAKULTETA U BEOGRADU I KLINIKA ZA UNUTRAšNJE BOLESTI MEDICINSKOG FAKULTETA U NOVOM SADU DEJSTVO GLIKVIDONA NA SEKRECUU INSULINA I HORMONA RASTENJA I KONCENTRACUU SLOBODNIH MASNIH KISELINA Milutinovic, P., D. Nastic-Miric, T. Kovac i Z. Subotic Rezime: Farrnakodinamski efekti samo jedne doze glikvidona ispitivani su u rnetabolicki zdravih osoba i bolesnika sa dijabetesorn. Posle intra­venskog opterecenja sa 25 mg glikvidona ili 25 mg glikvidona sa gliko­zom nastaje hipoglikemija u svih ispitivanih osoba. Ovaj efekt je iza­zvan brzim povecanjem sekrecije insulina. Povecanje sekrecije hormo­na rastenja bilo je ograniceno na kontrolnu gn1pu zdravih osoba. U dijabetickih bolesnika koncentracija hormona rastenja bila je u glav­nam nepromenjena. Nivo slobodnih masnih kiselina bio je snižen u svih ispitivanih osoba, a narocito u bolesnika sa dijabetesom predhodno lecenih glikvidonom preko šest meseci. Na osnovu rezultata ovih ispi­tivanja proizlazi da glikvidon ima svojstva kao ranije poznati hipogli­kemijski preparati sulfonilureje. UDK 615.245: 612.349 .8-612.433.65-612.397.23 Deskriptori: nuklearna medicina, dijabetes, glikvidon, sekrecija, inzulin, hormon rasta, masne kiseline (slobodne) Radiol. Iugosl., 10; 97-99, 1976 L J Uvod. -Klinicna iskustva s glikvido­nom su novijeg datuma, a o njegovim far­makodinamskim efektima prvi radovi su se pojavili pre nekoliko godina (Schneider et al., 1973, Minen et al., 1973, Kanšar et al., 1973). Cilj našeg rada bio je da se ispitaju po­jedini farmakodinamski efekti glikvidona u bolesnika s dijabetesom i metabolicki zdravih osoba. Metodika i izbor bolesnika. -Ispiti­vanjem je obuhvaceno 4 grupe po 5 boles­nika izabranih metodam slucajnog uzor­ka. Prvu grupu pretstavljaju zdrave osobe približno iste starosti kao i dijabeticni bo­lesnici (izmedju 18 i 41 g). U drugoj grupi su ispitani bolesnici leceni više od 6 me­seci glikvidonom, u trecoj bolesnici le­ceni drugim preparatima sulfonilureje, a u cetvrtoj grupi dijabeticni bolesnici le­ceni insulinom. U svih ispitivanih osoba je na tašte vršeno intravensko opterecenje sa 25 mg glikvidona (Gliquinorm, Thome), a u dru­goj seriji ispitivanja simultano optere­cenje glikvidonom i glikozom. Vzorci ka­pilarne krvi i venske krvi su uzimani iz­medju O in 120 minuta. U uzorcima venske krvi je odredjivan imunološki merljiv insulin (IMI) priborom firme »Hoechst«, imunološki merljiv hormon rastenja (»Abbot«) i slobodne masne kiseline. U uzorcima kapilarne krvi glikemija je od­redjivana ortotoluidinskom metodam. U bolesnika lecenih insulinom nije bilo mo­gucno da se odredjuje IMI u vreme kad su vršena ova ispitivanja. Rezultati. -Rezultati naših ispitivanja prikazar;_i su na sl. 1 i 2. Glikvidon dovodi do jasnog povecanja sekrecije IMI u zdra­vih osoba i dijabeticara prethodno lecenih glikvidonom, a nešto manje u drugih dija­ Milutinovic P., D. Nastic-Miric, T. Kovac, z. Subotic betesnih bolesnika. Povecanje IMI nastaje najcešce posle 2 minuta u kontrola, a posle 10 minuta u bolesnika lecenih ovim preparatom sulfonilureje. Sekrecija IMI pokazivala je slicne promenc i ako je opterecenje vršeno glikvidonom s gliko­z01n. -. ---!-iMi (A+G) iMi{A) ••" . . . .. 10 K. . --- GLiK {A) Sl. 1 -Srednje vrednosti glikemije (GLIK) i insulinemije (IMI) u kontrolnoj grupi (k) i dijabeticara lecenih glikvidonom (a), dru­gim preparatima sulfonilureje (o), ili insu­lionm (i), posle intravenskog opterecenja sa 25 mg glikvidona (A) i 25 mg glikvidona s glikozom (A + G) SMK(A) SMK(A+G) HGH(A) H3H(A+G) Sl. 2 -Srednje vrednosti slobodnih masnih kiselina (SMK) i hormona rastenja (HGH) u kontrolnoj grupi (k) i dijabeticara lecenih glikvidonom (a), drugim preparatima sulfo­nilureje (o) ili insulinom (i), posle intraven­skog opterecenja sa 25 mg glikvidona (A) i 25 mg glikvidona s glikozom (A + G) Posle opterecenja glikvidonom konsta­tovano je sniženje glikemije u svim ispi­tivanim grupama. Glikemija se naJcesce smanjuje posle 5 minuta, ali su zapažene individualne varijacije. Sekrecija hormona rastenja (HGH) bila je stimulisana pod dejstvom glikvidona samo u metabolicki zdravih osoba. U svim grupama dijabeticara davanje glik­vidona nije dovodilo do znatnijeg pove­canja koncentracije HGH, a u pojedinih bolesnika je ovaj efekt potpuno izostao. Najjasnije i najduže sniženje koncentra­cije slobodnih masnih kiselina (SMK) po­sle opterecenja glikvidonom, odnosno glik­vidonom s glikozom, konstatovano je u bolesnika lecenih duže od 6 meseci ovim antidijabetesnim lekom. Diskusija. -Rezultati naših istraživanja pokazuju da glikvidon poseduje svojstva koja imaju drugi preparati sulfonilureje u odnosu na sekreciju insulina i hipogli­kemijski efekt. Odsustvo izrazitog efekta glikvidona na nivo hormona rastenja, osim u grupi metabolicki zdravih osoba, koje su uocili i drugi autori (Schneider et al., 1973), nije mogao da bude objašnjen na osnovu naših ispitivanja. Smanjivanje koncentracije slobodnih masnih kiselina u toku akutnog opterecenja glikvidonom ukazuje da ova supstancija ima i ekstra­pankreasni efekt. Ovi nalazi bi govorili u prilog shvatanja da bi ovaj preparat mo­gao profilakticki da deluje na komplika­cije dijabetesa (Minen et al., 1973). Zakljucak. -Ispitivanje farmakodi­namskih efekata samo jedne doze jedi­njenja sulfonilureje glikvidona vršena su u metabolicki zdravih osoba i bolesnika s dijabetesom lecenih ovim preparatom, insulinom iil drugim derivatima sulfonil­ureje. Posle intravenskog ubrizgavanja 25 mg glikvidona (zašticeno ime Gliquinorm), ili ovog preparata s glikozom, konstatovano je povecanje sekrecije insulina u svih ispitivanih osoba. Ovaj efekt je bio naj­ Dejstvo glikvidona na sekreciju insulina i hormonu rastenja i koncentraciju ... jasnije izražen u bolesnika s dijabetesom lecenih glikvidonorn. Hipoglikernijsko dej­stvo glikvidona utvrdjeno je u zdravih osoba kao i bolesnika sa dijabetesom, a bilo je najjasnije u grupi dijabeticara le­cenih ovirn preparatom. Summary EFFECTS OF GLIQUIDONE ON INSULIN AND HUMAN GROWTH HORMONE SECRETION AND THE CONCENTRATION OF FREE FATTY ACIDS Pharmacodynamic effects of gliquidone were studied in metabolic healthy subjects and diabetic patients. Intravenous gliquido­ne (25 mg Gliquinorm) evoked a hypoglyce­mia in all the patients studied. It was de­monstrated that this effet is caused by a rapid rise in the plasma insulin concentra­tion. The plasma free fatty acids values were decreased in healthy subjects and diabetic patients. The mean free fatty acids decre­ment was greater in diabetic patients pre­viously treated with this drug. From this study it ensues that gliquidone owns the properties of the earlier described sulfonylureas lowering blood sugar. Literatura l. Kašnar, V., N. Ugrinovic, Z. škrabalo: Untersuchungen i.iber das neue orale Anti­diabetikum ARDF-26 in 11 Zentren in Jugo­slawien. 8. Kongress dcr deutsch. Diabetcs­geselschaft, 21-23, 6. 1973. 2. Minen, I., S. Campeanu, N. Mihalachc, M. Georgcscu, I. Bruckner: Blutlipidc in Verlauf der ARDF-26 Behandlung des Dia­betes mellitus. 3. Intern. Donau Symposium i.iber Diabetes mellitus, Salzburg, W. Mau­drich, 301, 1973. 3. Schneider, J., L. Hausmann, M. Albring, J. Zehner, P. Zofe!, H. Kafarnik.: Vergle­ichende Untersuchungen der Glucose-, Insu­lin-und STH-Spiegel nach intravenosen Gabe von ARDF-26 und Tolbutamid, 3. Intern. Donau Symposium i.iber Diabetes mellitus, Salzburg, W. Maudrich, 263, 1973. 4. Expose i.iber das Antidiabetikum ARDF­26, Medizinische Forschung, Thomae, Bibe­rach, 1971. Adresa autora: Dr Petar S. Milutinovc, Laboratorija za primenu radioaktivnih izo­topa u medicini, Medicinski fakultet 11000 Beograd, Suboticeva br. 9. r 7 ZAVOD ZA ENDOKRINOLOGIJU, DIJABETES I BOLESTI METABOLIZMA, KLINicKE BOLNICE »DR. M. STOJANOVIc, ZAGREB UTJECAJ GLUKAGONA NA SEKRECIJU INZULINA I HORMONA RASTA U NORMALNIH I PRETILIH OSOBA Sekso M., M. Solter, T. cabrijan, B. Vizner Sažetak: Ispitivano je djelovanje glucagona na sekreciju inzulina i HGH u 11 normalnih i 12 pretilih osoba s normalnom tolerancijom glukoze. 1 mg glukagona dat je kao brza iv. injekcija. Primjena glukagona dovodi do znacajnog porasta glukoze. Najviša vri­jednost se nalazi 15. min. testa bez znacajne razlike izmedju adipoznih i neadipoznih ispitanika. Bazalne vrijednosti inzulina te glukagonom induciran porast izmedju 2. i 60. min. testa znacajno je viši u adipoznih osoba. Najviša vrijednost inzulina u obje grupe predhodi najvišoj vrijednosti glikemije i nalazi se 5. min. testa. Nije bilo znacajne razlike u sekreciji HGH izmedju O i 60. min. testa, nakan cega je opažen signifikantan porast vrijednosti HGH u neadipoz­nih ispitanika. Tako je vrijednost HGH 120. min. nakon primjene gluka­gona znacajno viša u normalnih nego u adipoznih osoba. UDK 612.349 .7-06: 612.349 .8-612.433 .65: 616-056.52 Deskrpitori: nuklearna medicina, pretile osobc, normalne osobe, gluka­gon, sekrecija, inzulin, hormon rasta Radiol. Iugosl., 10; 101-104, 1976 L J Uvod. -Glukagon je poznat kao snažan stimulator akutne sekrecije inzulina nc­ovisno o njegovom hiperglikemicnom dje­lovanju (1,2). Stoga se smatra dobrim pro­vokativnim sredstvom u ispitivanju hipo­glikemicnih stanja uslijed hiperinzuliniz­Tna (3). Metabolicki, glukagon djeluje su­protno inzulinu potsticuci glikogenolizu i lipolizu, te je prikladna test supstanca u ispitivanju bolesti glikogenskog rezervo­ara (1). O djelovanju glukagona na sekreciju hormona rasta (HGH) postaje kontradik­torna mišljenja ali vecina autora smatra primjenu glukagona vrijednim testom u ispitivanju rezerve somatotropnog hor­mona (4, 5, 6). Sekrecija inzulina i HGH pretilih osoba u odgovoru na razlicite stimulanse zna­cajno se razlikuje od hormonalnog odgo­vora neadipoznih ispitanika (7, 8, 9). Stoga je cilj ovog r:::lcb bio ispitati glukagonom induciranu sekreciju inzulina HGH u normalnih i adipoznih osoba. Materija! i metode. -Ispitivanje je vršeno kod 12 ispitanika normalne tjelesne težine, te kod 11 adipoznih (tjel. tež. iznad 110 ° 0 idealne tjel. tež.). Kod svih je pred­hodno utvrdjena normalna tolerancija glukoze. Glukagonski test je izvodjen ujutro natašte. Injicirano je 1 mg gluka­gona iv. a serijski uzorci krvi uzimani su prije i nakon primjene glukagona. Glu­koza je odredjivana metodam glukoza oksidaze a inzulin i HGH ranije opisanim metodama (10, 11). Rezultati. -Vrijednost glukoze u krvi, inzulina i HGH u adipoznih i neadipoznih ispitanika nakon primjene glukagona pri­kazna je na Sl. l. Krivulja glikernije nakon primjene glu­kagona identicna je u obje grupe ispita­ Seksa M., M. Solter, T. cabrijan, B. Vizner 100 80 o 0"til 70 E c::r:60 N .o 50 :::, . ADIPOZNI N= 11 . NORMALNI N=12 ' 30 "'" Ol '--'--'----'---___,__ _.______i._ { -l.-1 . 120 100 20 o 6 5 !4 til C: :X: 3 C) :X: 2 0...._..2_5..__ ___ 15...._ ____ 3.....J0'------4-'5'------6-10...._ . 90 f i2l min Sl. 1 -Vrijednosti glukoze u krvi, inzulina i HGH u adipoznih i neadipoznih osoba. Ver­tikalne linije oznacavaju SEM Utjecaj glukagona na sekreciju inzulina i horn1ona rasta u norn1alnih i pretilih. . . nika. Srednja maksimalna vrijednost opa­žena je 15. min. testa te iznosi 92 mg O/o u adipoznih odnosno 86 mg 0/0 u neadipoznih osoba, što je znacajno više od odgovara­jucih bazalnih vrijednosti. U • poslednjoj fazi testa vidljiv je u obje grupe ispitanika lagani pad glikemije u odnosu na bazalne vrijednosti. Bazalne vrijednosti inzulina te glukago­nom induciran porast inzulinske sekrecije od 2. do 30. min. testa znacajno je veci u adipoznih ispitanika. Maksimalni porast inzulina predhodi najvišoj vrijednosti glu­koze i nalazi se 5. min. testa. Sekrecija HGH ne pokazuje razlike iz­medju adipoznih i normalnih ispitanika od O do 60 min. nakon primjene gluka­gona. U obje grupe vidljiva je lagana su­presija vrijednosti HGH neposredno na­kon primjene glukagona što odgovara po­rastu vrijednosti glukoze. U neadipoznih osoba dolazi do znacajnog porasta sekre­cije HGH izmedju 60 i 120 min. Nasuprot torne porast sekrecije nije opažen u adi­poznih ispitanika te je vrijednost HGH znacajno niža 120. min. testa od odgova­rajuce vrijednosti ispitanika normalne tjelesne težine. Diskusija. -Poznato je da adipozni ispitanici reagiraju na stimulaciju gluk:o­zom s hipersekrecijom inzulina (7,9), te je povišeni odgovor inzulina u naših pretilih osoba potvrdilo te predhodne rezultate i ukazao da je glukagon pored glukoze po­uzdano sredstvo u funkcionalnom ispiti­vanju sekrecije inzulina u adipozitetu. Znacajan porast sekrecije HGH nakon primjene glukagona navodi vecina (4-6) iako ne svi autori (12). Djelovanje gluka­gona na sekreciju HGH je vjerojatno in­direktno, uvjetovano relativnom hipogli­kemijom u poslednjem dijelu testa (6) te je slicno posthiperglikemicnoj stimulaciji sekrecije HGH nak:on opterecenja gluko­zam (13). Suprotno normalnim osobama odgovor HGH adipoznih ispitanika na razlicite stresove (gladovanje, fizicki napor) (14), te u posthiperglikemicnoj fazi nakon opte­recenja glikozorn (8) je smanjen ili ne­dostajc, što je u skladu s izostankom sti­mulacije nakon prirnjene glikagona u na­ših adipoznih ispitanika. Sumrna ry EFFECT OF GLUCAGON ON INSULIN AND HGH SECRETION IN OBESE AND NONOBESE SUBJECTS Effect of glucagon on insulin ancl HGH secretion was investigatecl in 11 obese ancl 12 nonobese subjects with normal glucose tolerance. 1 mg of glucagon was given iv. as a bolus. Aclministration of glucagon resultecl in con­sistent increment of bloocl glucose. Mean ma­ximum value was noticecl at 15 min. with no clifference between obese ancl lean sub­jects. Both basal ancl glucagon--inclucecl insulin secretion of insulin between 2 ancl 60 min., after glucagon aclministration were signifi­cantly higher in obese than in nonobese in­clivicluals. Peak of insulin secretion prececlecl that of bloocl glucose ancl appearecl 5 min. following glucagon. There was no change in HGH secretion between O ancl 60 min. of the test when si­gnificant increment of HGH value was ob­servecl in nonobese but not in obese inclivi­cluals. Thus HGH leve! 120 min. following glucagon was significantly higher in Jean than in obese subjects. Literatura l. Crockforcl, P. M., Porte, D. Jr., Wood, F. C. Jr.: Metabolism, 15:114, 1966. 2. Florea, I., Popa, M., Simionescu, L.: Folia Enclocrinol. (Roma), 27:259, 1974. 3. Kumar, D., Menthalia, S. D., Miller, L. V.: Ann. Intern. Med., 80:697, 1974. 4. Samols, E., Marri, G., Marks, V.: Lan­cet, 2:415, 1965. 5. Mitchell, M. L., Byrne, M. J., Sanchez, Y., Sawin, C. T.: N. Engl. J. Med., 282:539, 1970. 6. Cain, J. P., Williams, G. H., Dluhy, R. G.: Can. Med. Assoc. J., 107:617, 1972. 7. Karam, J. H., Groclsky, G. M., Forsham, P. H.: Diabetes, 12:197, 1963. 8. Yalow, R. S., Glick, S. M., Roth, J., Ber­son, S. A.: Ann. N. Y. Acad. Sci., 131 :374, 1965. Se':so M., M. Solter, T. cabrijan, B. Vizner 9. Karem, J. H., Grodsky, G. M., Forsham, P. H.: Ann. N. Y. Acad. Sci., 131:374, 1965. 10. Hales, C. N., Randle, P. J.: Biochem. J., 88: 137, 1963. 11. Carasi, E., Luft, R.: Acta Endocrinol. (Kbh), 55:305, 1967. 12. Danfort, E. Jr., Rosenfeld, P. S.: J. Clin. Endocrinol., 30:117, 1970. 13. Streeto, J.: J, Clin. Endocrinol., 31 :84, 1970. 14. Beck, P., Koumans, J. H., Winterling, A., Stein, M. F., et al.: J. Lab. Clin. Med., 64:654, 1964. Adresa autora: Sekso M., Zavod za endo­krinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, Klinicke bolnice »Dr M. Stojanovic«, 41000 Zagreb. r 7 ZAVOD ZA ENDOKRINOLOGIJU, DIJABETES I BOLESTI METABOLIZMA KLINicKE BOLNICE »DR. M. STOJANOVIc«, ZAGREB VRIJEDNOST INZULINA, HORMONA RASTA (HGH) I SLOBODNIH MASNIH KISELINA (FF A) U PRETILIH OSOBA TIJEKOM AKUTNOG GLADOVANJA Sekso M., M. Solter, B. Vizner, V. Rižnar Sažetak: Glukoza u krvi, imunoreaktivni inzulin, HGH i FFA odredji­vani su kod 15 adipoznih žena tijekom trodnevnog gladovanja. Srednja vrijednost glukoze iznosila je prvog dana od 67 do 71 mg 11'0 sa znacaj­nim padom 2. dana (55-60 mg 11 'n) a narocita 3. dana (50-51 mg O 11), ali su sve pojedinacne vrijednosti bile unutar normoglikemicnih granica a ispitanici nisu pokazivali klinickih znakova hipoglikemije. Inzulin je tije­kom ispitivanja bio nizak (17-25 uU'ml). Blagi i neznacajan pad opažen je treceg dana gladovanja. Nije bilo znacajne razlike u sekreciji HGH. Srednja vrijednost 3. dana iznosila je 2,7 do 2,8 ng 1ml nasuprot 1,2 do 2,1 ng ml tijekom prvog dana gladovanja. Srednja vrijednost FFA prvog dana iznosila je 0,54 do 0,63 mEq 1 s znacajnim porastom 3. dana (0,83 do 1,1 mEqiJ). UDK 612.349.8-612.433.65-612.397 .23 :616-056.52-083.2 Deskriptori: nuklearna medicina, pretile osobe, pramene (metabolicke, hormonalne) Radiol. lugosl., 10; 105-108, 1976 L J Uvod. Rezerva glikogena u covjeka iznosi cca 200 g te ugljikohidrati pružaju samo manji dio energije za metabolicke procese tijekom produžcnog gladovanja, dok se vecina mobilizira iz proteinskog rezervoara oslobadjanjem aminokiselina odnosno iz masnog tkiva stvaranjem slo­bodnih masnih kiselina (1, 2). Hormonalne promjene imaju za vrijeme gladovanja važno djelovanje na mctabo­licke procese te je ispitivano djelovanje glukagona (3), HGH (2, 4), a posebno in­zulina (1, 4) na kontrolu metabolizma ugljikohidrata, bjelancevina i masti s ciljem da se osigura dovoljno glukoze za metabolicke potrebe mozga. Obzirom da adipozne osobe pokazuju znacajne metabolicke i hormonalne pore­mecaje (4-10) u ovom smo radu ispitivali neke metabolicke i hormonalne promjene u pretilih osoba tijekorn akutnog glado­vanja. Materija! i metode. -Ispitivano je 15 adipoznih žena (tjel. težina iznad 110 °/0 idealne tjel. tež.) koje su tijekom uobica­jene redukcione ž. serurn ( pl) -+ Slika 3 -Dilucijski test za moški serum Slika 4 -Dilucijski test za ženski serum Naše izkušnje pri dolocanju testosterona z radioin1unsko 1neiodo 125 ·---···-­ Zap. št. Ime, priimek ·-­---.-- Starost v letih ··­--··-·-·-- Konc. testosterona v ng/ml l. A. T. 27 2. G.M 30 5,64 3. G. B. 29 5,88 4. B. C. 40 5,70 t 5. M. P. 25 4,50 6. T. P. 31 4,50 7. M. D. 42 4,41 E 4,80 ­ 8. B. I. C) C 5 32,1 5,07 ± 1,12 z X () ...: Tabela 2 (J) -Koncentracija testosterona v se- QJ rumu pri zdravih opazovancih Konc. - Zap. Ime, Starost o 10 testosterona št. priimek v letih v ng/ml test.CI S (ng;ml)-+ 1. M. I. 41 0,87 Slika 5 -Korelacija med modificirano me­ 2. F. F. 27 0,43 todo in ICN B. I. 19 0,87 K. F. 23 1,04 Pri modificirani metodi po TESTOK-u smo dobili umeritveno krivuljo, prikazano na sliki 1. S to modificirano metodo smo dolocili testosteron v 30 replikatih nor­malnega moškega seruma (tabela 1). Ko­eficient variacije je imel vrednost 7,10 11/0, kar kaže na zadovoljivo reproclucibilnost metode. Stabilnost testa smo preizkusili tako, da smo isti normalni moški serum izmerili v 5 razlicnih serijah (interassay). V tem slucaju je bil koeficient variacije nekoliko višji: 10,17 °/0 • Tocnost metode smo ugotavljali s tako imenovanim »recovery« testom in z dilu­cijskim testom. X 27,5 0,80 ± 0,45 Tabela 3 -Koncentracija testosterona v se­rumu pri pacientih s hipogonadotropnim hi-pogonadizmom Konc. Zap. In1e, Starost testosterona št. priimek v letih v ng/ml 1. K. C. 32 0,76 2. V. M. 23 0,93 3. B. M. 22 0,85 4. M. V. 26 0,90 5. H.S. 17 1,20 6. R.M. 35 0,83 B. M. 26 0,48 8. G. M. 32 0,94 Stat. paramer V seriji (intraassay) Med serijami (interaassay) 9. 10. 11. P. J. M. C. B. R. 23 20 31 0,50 0,65 0,59 N X ± SD 30 5,35 0,38 51, 5,21 0,53 12. 13. 14. C. K. K. F. R. N. 32 30 39 0,31 0,63 0,51 ±e 0,071 0,101 ±2SD% 14,20 20,35 X 27,7 0,72 ± 0,45 k. v. 7,10 10,17 Tabela 4 -Koncentracija testosterona v se­Tabela 1 -Statisticni parametri pri modifi-rumu pri pacientkah z idiopatskim hirsutiz­cirani metodi mom Kladnik S., A. Kocjancic, B. Varl Slika 2 prikazuje »recovery« test za ženski serum, v katerega smo dodali zna­ne kolicine testosterona od 5 pg do 300 pg in izmerili testosteron. Med dodanimi ko­licinami testosterona in izmerjenimi vred­nostmi je obstojala zelo visoka korela­cija (r = 0,97). Na sliki 3 je prikazan dilucijski test za moški serum. Testosteron smo izmerili v 10, 20, 30, 40 in 50 µl seruma. Korelacija med izhodnimi volumni seruma in izmer­jenimi vrednostmi testosterona je izredno dobra. Slika 4 prikazuje dilucijski test za žen­ski serum (r = 0,99). Pri klinicni preizkušnji modificirane metode smo dobili v serumih zdravih mo­ških vrednost 5,07 ng testosterona na ml seruma s standardno deviacijo ± 0,56 (tabela 2). Po podatkih iz literature je normalno obmocje širše, povprecje pa je okrog 5-6 ng/ml. Pri pacientih s hipogo­nadotropnim hipogonadizmom smo izme­rili povprecno vrednost 0,80 ng/ml (ta­bela 3) in pri pacientkah z idiopatskim hirsutizmom 0,72 ng/ml (tabela 4). Ti re­zultati se skladajo z literaturnimi podatki. Vendar pa je bilo število preiskovancev v vseh treh skupinah premajhno, da bi lah­ko dolocili dovolj zanesljivo spodnje in zgornje meje koncentracije testosterona. Z INC setom smo prav tako dobili za­dovoljive rezultate. Dolocitve testosterona smo delali paralelno v 1 O vzorcih serumov po modificirani metodi in s setom ICN. Korelacija med obema postopkoma je dobra (r = 0,90, slika 5). Vendar je po­stopek z ICN kompletom precej zamuden in je neprimeren za rutinsko klinicno uporabo v vecjem merilu. Zakljucek. -Preizkusili smo 4 komer­cialne sete za dolocanje testosterona v krvi. Ugotovili smo, da kompleta firme Mallincrodt in Serono, ki uporabljata z 125J oznacen derivat testosterona, ne odgo­vc,,rjata zaradi nezadostne tocnosti me­tode. Dobre rezultate smo dobili z dvema setoma (TESTOK-CIS in ICN), ki sta osno­vana na tritiiranem testosteronu. Za svoje potrebe smo modificirali postopek po TESTOK-u. Ta modificirana metoda se lahko z uspehom uporablja v klinicni diag­nostiki, ker je dovolj tocna, reproduci­bilna, zanesljiva in enostavna. Summary OUR EXPERIENCES WITH RADIOIMMUNOASSA Y OF TESTOSTERONE Four commercial sets for the determina­tion of testosterone by radioimmunoassay were tested. The kits Ria-mat Testosteron Mallincrodt and Kit Testosterone Serono, basecl on the testosterone derivate labelled with 125J, were found to give unsatisfactory results. The kits basecl on tritiatecl testoste­rone (TESTOK-CIS ancl 'H-Radioimmunoas­say kit -ICN) were founcl to be better. We moclified the method of TESTOK. The mo­clifiecl methocl was testecl: the coeficient of variation by the intraassay was 7,10 °1 and by the interassay 10,17 O/o. The clinical test­ing of the modified methocl showecl the fol­lowing values: 5,07 ng of testosterone per ml of serum (SD = ±0,56) in 8 normal men: 0,80 ng/ml (SD = ±0,22) in 4 patients with hypogonadotropic hypogonadism ancl 0.72 ng/ml (SD = ± 0,23) in 14 females with idio­pathic hirsutism. 0 Literatura l. D. C. Anderson, J. C. Marshall, J. L. Young, T. Russel-Fresre: Stimulaiton test of pitui­tary -Leyclig cell function in normal male subjects and hypogonadal men. Ciin. Endocr. 1, 127, 1972. 2. G. M. Besser, C. R. W. Edwards: Hirsu­tism and virilism. Ciin. Enclocr. Metab. 1, 491, 1972. 3. S. Furuyama, D. M. Mayes, C. A. Nugent: A raclioimmunoassay for plasma testostero­ne. Steroids 16, 416, 1970. 4. M. L. Dufan, K. J. Catt, T. Tsurhura, D. Ryan: Radioimmunoassay of plasma testo­sterone. Clin. Chim. Acta 37, 109, 1972. 5. M. Wiedemann, A. Wirtz, H. J. Karl und L. Raith: Untersuchungen liber die Verwend­ung von '25J-markiertem Testosteron bei Pro­teinbindungsmethoden. Z. Anal. Chem. 272, 195, 1974. Naslov avtorja: Kladnik Silvester, Dolsko, n. h. 61 262 Dol pri Ljubljani. r 7 KLINicKA BOLNICA NOVI SAD RADIOIMUNOLOšKO ODREDJIVANJE TIROKSINA I NJEGOV KLINicKI ZNAcAJ Borota R. Sadržaj: Opisana je metoda radioimunološkog odredjivanja tiroksina te provera njene preciznosti i tacnosti. !spitana je i korelacija vrednosti ukupnog serumskog tiroksina merenih ovom metodom i pomocu me­tode kompetitivnog vezivanja na proteine. Modifikacijom metode izvr­šen je pokušaj merenja koncentracije slobodnog tiroksina u urinu i ispitan procenat iskorišcenja pri ovome merenju. UDK 612.444:616-073.75-097:539.12.08 Deskriptori: nuklearna medicina, šcitasta žlezcla, tiroksin, radioimuno­ loški metod, klinicki znacaj Radiol. lugosl., 10; 127-130, 1976 Uvod. -Odredjivanje koncentracije ukupnog serumskog tiroksina (T-4) pred­stavlja danas osnovnu in vitro metodu u funkcionom ispitivanju štitaste zlezde. Do­sada korišcena metoda kompetitivnog pro­teinskog vezivanja (CPBA) za ovo odredji­vanje veoma je dobra, jednostavna, opšte prihvacena i u klinickoj primeni daje od­govarajuce rezultate. U poslednje vreme postavljena je i radioimunološka metoda (RIA) za odredjivanje koncentracije T-4 u serumu (Chopra 1972, Mitsuma 1972) te postoji tendencija da se njome zameni sadašnja metoda CPBA. Obe ovc metode su u principu iste -spadaju u grupu sa­turacionih izotopnih analiza, i odredjuju istu vrednost -ukupni serumski tiroksin. Bitna razlika je u torne što se, umesto prirodnih transportnih proteina, u RIA metodi za specificno vezivanje koriste ve­štacki stvorena antitela protiv tiroksina. Pri upotrebi ovih antitela moraju se pret- J hodno neutralisati mesta za vezivanje koja se nalaze u dodatom serumu bolesnika (TBG, TEA, TBPA) a tirne se postiže i oslo­badjanje celokupne kolicine T-4 od trans­portnih proteina. Iz ovc razlike proistice i osnovna prednost RIA metode nad me­todom CPBA jer se odredjivanje može vršiti direktno u serumu bez prethodne obrade (ekstrakcija ili adsorpcija). Pored toga RIA metoda je znatno specificnija i osetljivija (Burke 1974). Cilj ovoga rada bio je uvodjenje i pro­vera jedne od dostupnih komercijalnih RIA metoda za odredjivanje T-4. Osim toga pokušana je i primena iste metode za odredjivanje koncentracije tiroksina u urinu, što bi moglo imati znatne klinicke prednosti kao indikator nivoa slobodnog tiroksina u krvi. Materijal i metode rada. -Za odredji­vanje tirokisna u serumu i urinu RIA me­ todom korišcen je fabricki komplet firme Byk-Mallinckrodt pod nazivom »RIA-mat T-4«. Metoda je veoma jednostavna za iz­vodjenje jer se bolesnicki odnosno stan­dardni serumi direktno dodaju pomocu izbaždarenih kapilara u bocice sa meša­vinom J-125 obeleženog tiroksina i 8-Ani­lino-1-naphtalin sulfonata koji blokira mesta za vezivanje u serumu a ne utice na vezivanje od strane antitela. U iste bocice dodaje se i specificno antitelo a inkuba­cija se vrši 1 h na 37° C. Zatim se u bocice dodaju štapici jonoizmenjivacke smole koji nakon rotacije od 0,5 h adsorbuju sav nevezani T4/J125T4. Na osnovu merenja os ta tka aktivi teta u bocicama (B/TX 100) konstruiše se standardna kriva i ocitavaju nepoznate koncentracije uzoraka. Za od­redjivanja u urinu izvršena je manja mo­difikacija metoda: s obzirom da su kon­centracije koje se srecu u urinu oko 10 puta manje nego u serumu vršeno je raz­blaživanje standardnih seruma i T-4 anti-tela redestilovanom vodom u odnosu 1: 10. Veoma je bitno u uzorke urina ne­posredno pre odredjivanja dodati stan­dardni serum »O« u odnosu 1 : 10 (0,1 ml urina + 0,01 ml seruma) radi izjednacenja koncentracije proteina u urinu i standar­dima. Ostala procedura je ista kao kod odredjivanja T-4 u uzorcima seruma. Od­redjivanje koncentracije T-4 metodom CPBA vršeno je priborom »Resomat T-4« iste firme. Rezultati i diskusija. -Preciznost opi­sane metode odredjena je merenjem kon­centracije T-4 u po 10 uzoraka istog se­ruma i ovaj je postupak ponovljen u tri razlicita vremena. Preciznost je izražena kao koeficijent varijacije (CV%). Na ovaj nacin dobijena je preciznost od 5,6, 6,9 i 8,1 % što je sasvim zadovoljavajuce za ra­dioimunološke metode. Tacnost metode je odredjena merenjem koncentracije T-4 u referentnim serumima firmi Mallinckrodt (8,8 µg 0/0 )Dade (15,2 r1g %) i Oxford (6,2 i 13,9 µg %). Za serume sa koncentracijama 6,2, 8,8, 13,9 i 15,2 µg O/o dobijene su vred­ nosti od 7,0, 9,2, 14,9 i 15,9 µg 0/0 odnosno tacnost od 86,9, 95,3, 92,7 i 95,4 %, što je takodje veoma zadovoljavajuce. Korelacija RIA i CPBA metode izvršena je odredjivanjem koncentracije T-4 u 40 uzoraka seruma sa sniženim normalnim i povišenim vrednostima T-4. Poredjenjem odgovarajucih rezultata dobijen je kore­ lacioni dijagram (Dijagram 1) koji poka­ zuje da postoji veoma visoka korelacija ove dve metode (koeficient korelacije r = 0,904 t = 12,92 df = 38). Iz dijagrama se takodje vidi da ova korelacija nije li­ nearna nego eksponencijalna (y = 1,16'. . 2,15 -2,05) jer se kod sniženih i normal­ nih koncentracija RIA metodom dobijaju niže, a kod povišenih vece vrednosti nego metodom CPBA. !zgleda da su RIA vred- Dijagram 1 30 25 NOR.'.JAL!'/0 20 sci: ct: 15 10 o o: o z 10 15 20 25 CPBA Dijagram 1 -Korelacija vrednosti koncen­tracije ukupnog serumskog tiroksina odre­djenih metodom kompetitivnog proteinskog vezivanja (CPBA) i radioimmunološkom me-todom (RIA) Radioimunološko odredjivanje tiroksina i njegov klinicki znacaj nosti bliže stvarnim vrednostima s obzi­rom na poznate nedostatke CPBA metode u oblasti visokih k:oneentracija. Važno je naglasiti da RIA metodom nisu otklonjene smetnje koje otežavaju interpretaciju na­laza u slucaju promena koncentracije pro­teinskih nosaca u serumu ispitivane osobe (trudnoca i t. sl.). Primena modifikovane metode za odre­djivanje slobodnog tiroksina u urinu po­kazala je da je moguce dobiti dosta dobru kalibracionu krivu u oblasti 10 puta srna­njenih koncentracija od 1-4 ng/ml (Di­jagram 2) kao i da je procenat iskorišcenja (recovery) koji je ispitan dodavanjem poznatih koncentracija standarda T-4 uri­nu zdrave osobe dovoljo visok (82-93 °/0). RAD!0IMUN0LOŠi,, ZAGREB VRIJEDNOSTI TRH TESTA U »SUPKUNicKOJ« HIPOTIREOZI cabrijan T., M. Sekso, M. Solter, V. Zajcic, J. Rešetic Sažetak: TRH test je primenjen kod 8 bolesnika s hipertireozom, 7 s primarnom hipotireozom te kod 4 bolesnika kod kojih se surnnjalo na supklinicku hipotireozu. Kontrolnu grupu cinilo je 15 eutireoticnih ispi­tanika. TRH je davan u dozi od 0,2 mg kao brza i.v. injekcija. Bazalni TSH u eutireoticnih osoba bio je 2,1 µU/rnl sa znacajnim porastom do 9,7 i 11,6 µU/ml 20. odnosno 60. min. testa. Bazalni TSH u bolesnika s hipertireozom nije se razlikovao od vrijednosti kontrolne grupe ali je izostao porast TSH nakon primjene TRH. UDK 616.433.441:616.441-008.64-07 Deskriptori: nuklearna medicina, šcitasta žlezda, hipotircoza (supklinic­ka), TRH test Radiol. Iugosl., 10; 141-143, 1976 L J Uvod: 1966. godine uspjelo je Guille­minu i sur. (1) izolirati supstancu sa svirn svojstvirna thyrotrophin releasing faktora, a 1969. sintetizirati tripeptid glutarnyl­histidyl-proline (2). Ubrzo nakon toga po­cinje industrijska proizvodnja pirogluta­myl-histidyl-prolinamida što je prema Schally-u i sur. (3) nazvan thyrotrophin releasing hormone (TRH). Primjena TRH rezultira porastom tiro­tropina (4) i hormona štitnjace (5) te je standardizirano nekoliko testova za ispi­tivanje pituitarno tiroidne osovine (6) od kojih se najcešce koristi kratki intrave­nozni test (7, 8, 9). Glavna primjena TRH jest u dijagnostici gramcne hipertireozc i nesupresibilnc eutircoticne Gravesovc bolesti ,(10), jer zamjenjuje dosadašnje dugotrajne tireo­supresivne testove. Vrijednost TRH testa u razlucivanju hipofizarnih i hipotalamickih poremecaja još nije sasvim utvrdjena jer su rezultati kompleksni (9). Bolesnici s pituitarnim turnororn i sekundarnorn hipotiroezom mogu, naime, pokazivati normalan ili cak pretjeran odgovor TSH nakon stimulacije s TRH (8, 9, 10, 11), što rnedjutim neki auto1"i (8) pripisuju supraselarnoj lokali­zaciji s oštecenjem hipotalamusa. TRH test se pokazao osjetljivijim od jednokratnog odredjivanja TSH i tiroidnih hormona u dijagnostici supklinicke, la­tentne hipofunkcije štitnjace (12, 13). Ovaj rad ima za cilj prikazati naše re­zultate TRH testa, prvenstveno u supkli­nickoj hipotireozi. Materijali i metode. -Ispitivanje je vršeno kod ukupno 34 ispitanika u dobi od 19 do 71 god. 8 bolesnika imalo je hi­pertireozu, 7 primarnu hipotireozu. 4 bo­lesnika imalo je uredne testove koncen­tracije J-131, tiroidne hormone na donjoj granici normale, dok su pokazivali iz­vjesnu sporost, hiperholesterolemiju, ane­ c:nbrijan T., M. Sekso, M. Solter, Vanja Zjaci, J. Rešetk miju i amenoreju te smo posumnjali na latentnu hipofunkciju štitnjace. Kontrolnu grupu cinilo je 15 eutireotic­nih ispitanika. Izvoden je brzi intrave­nozni TRH test s 200 µg TRH a krv za odredivanje TSH uzeta je neposredno prije injiciranja te 20 i 10 minuta nakon primjene TRH. Plazmatski TSH odreden je metodom po Odellu i sur. (14). Rezultati. -Bazalne vrijednosti TSH u eutireoticnih ispitanika iznose 2,1 ± ±0,2 µU/ml (aritmeticka sredina ± SEM), a nakon stimulacije s TRH 9,7±2,1 i 11,6±2,5 µU/ml 20. odnosno 60. minute testa (Sl. 1). Premda je maksimalni srednji porast opažen 60. minute testa, 9 od 15 ispitanika (60 %) pokazuju najviši odgovor 20 minuta naton primjene TRH. TSH.U/ml 1 TRH 60 o.i mg i.v. 50 O lUTJHEOZA Ll SUPKUNICKA HIPOtl!lU)/A O H!PQT!R(OlA 6 H1Pf;RTIR(Oll'I 40 30 · · ··· · ····.,;_, N:8 60 """· d.pt Q 01 bacp{O 005 Slika 1 -Vrijednosti TSH nakon primjene TRH u eutireoticnih, hipertireoticnih ispita­ nika te u bolesnika s manifestnorn i supkli­ nickorn hipotireozom Bazalna vrijednost TSH u bolesnika s hipertireozom (1 ± O ,3) ne razlikuje se zna­caj no u odnosu na kontrolnu grupu, Na­kon primjene TRH izostaje stimulacija TSH te su vrijednosti (1,7±0,3 i 1,7 ±0,2 µU 1ml 20. odnosno 60. minute te­sta) znacajno niže od kontrolnih. U grupi bolesnika s primarnom hipoti­reozom bazalne vrijednosti TSH (43,0± ± 10,2 µU/ml), te vrijednosti nakon stimu­lacije s TRH (54,3 ± 13,3 odnosno 52,4± ± 11,7 µU;ml) znacajno su više od odgo­varajucih vrijednosti kontrolne grupe (Sl. 1). Bazalna vrijednost TSH u grupi boles­nika sa subklinickom hipotireozom (2,7 ± ± 1,0 µU/ml) ne razlikuju se u odnosu na kontrolnu grupu. Ti ispitanici pokazuju medutim pretjerani i odgodeni odgovor TSH nakon stimulacije s TRH te je vri­jednost TSH (30,2±2,3 µUfml) 60. minute testa znacajno viša od vrijednosti kon­trolne grupe (Sl. 1). Diskusija. -U naših eutireoticnih ispi­tanika maksimalni srednji porast TSH opažen je 60 minuta nakon primjene TRH što se ne slaže s rezultatima vecine autora (8, 9, 13) koji su opazili maksimalni porast 20. minute. Ta razlika može biti uvjeto­vana relativno malim brojem naših. ispi­tanika. Jedan dio normalnih ispitanika, medu­tim, pokazuje maksimalni odgovor 60. mi­nute testa (7) što odgovara rezultatima naše serije. TRH test se pokazao dragocjenim u raz­lucivanju eutireoze od latentnih, subkli­nickih hipotireoza. Stoga neki cak sma­traju da ce indikacija za TRH test biti svaki slucaj hiperholesterolemije s povi­šenim koronarnim rizikom (12). Odredivanje bazalnog TSH može samo ponekad ukazati na latentnu hipofunkciju štitnjace (15) jer je u vecini slucajeva ra­zina TSH normalna, kao i u naših boles­nika. Nasuprot torne pretjerani odgovor TSH nakon stimulacije s TRH sigurno Vrljednost TnH testa u »supl::linickoj« liipotircozi ukazuje na hiperaktivnost hipofize, te ocito da se ravnoteža oclržava z::1­lwaljujuci povecanom izlucivanju TSH (15). Stoga adekvatna s:1pstitucija lmrmo­na štitnjace, za kojima organizam poka­zuje potrebu, može u tih bolesnika spri­jeciti razvoj kompl'ikacija kao što je hiperholesterolemija (12), odnosno razvoj guše (13). Surnrna ry TRH TEST IN SUBCLINICAL HYPOTHYROIDISM TRH test was performed in 8 paLients with hypcrthyroidism, 7 with prirnary hypothyro­idisrn ancl in 4 patients suspectecl to have subclinical thyroid failure. 15 subjects with normal thyroicl function were used as a con­Lrol group. 0,2 mg o[ TRH was givcn i. v. as a bolus. Basal TSH in hcalthy inclivicluals was 2, l p.U ml and raised signUicantly to 9,7 ancl 11,611U'ml respectively 20 ancl 60 min. follo­wing TRH administration. Basal TSH in hyperthyroid paiients did not cliffer from that of control group but failcd to increase following TRH. Patients with primary hypothyroidism showed both basal ancl TRH-induced TSH values significantly higher than those of he­althy subjects. Patients with sublinical thyroid failure, although having basal TSH equal to LhaL of controls, showed an exagerated and delayed TSH response to TRH. Literatura l. Guillemin, R., Burgus, R., Sakiz, H., Ward, D. N.: C. R. Acad. Sci. (Paris), 262:2278, 1966. 2. Burgus, R., Dunn, T. F., Ward, D. N., Vale, W., Amoss, M., Guillernin, R.: C. R. Acad. Sci. (Paris), 268:2116, 1969. 3. Schally, A. V., Arirnura, A., Bowers, C. J., Kastin, A. J., Sawano, S., Redding, T. W.: Rec. Progr. Horm. Res., 24:497, 1968. 4. Hall, R., Amos, J., Garry, R., Buxton, R. L.: Brit. Med. J., 2:274, 1970. 5. Lawton, N. F., Ellis, S. M., Sufi, S.: Ciin. Endocrinol., 2:57, 1973. 6. Hall, R.: Front. Horm. Res., 1:192, 1972. 7. Lauridsen, B. U., Deckert, T., Friis, Th., Kirkegaard, C., Hansen, J. M., Siersbaek­Nielscn, K.: Acta Med. Scancl., 196: 171, 1974. 8. Faglia, G., Beck-Peccoz, P., Ferrari, C., Ambrosi, B., Spada, A., Travaglini, P., Pa­racchi, S.: J. Clin. Endocrinol., 37:595, 1973. 9. McLaren, E. H., Henclricks, S., Pimsto­ne, B. L.: Clin. Enclocrinol., 3:113, 1974. 10. Hershman, J. M.: N. Engl. J. Med., 290:886, 1974. 11. Pickarclt, C. R., v. z. Mi.ihlen, A.: Acta Enclocrinol. (Kbh), Suppl. 193: 178, 1975. 12. Pickardt, C. R., Horn, K., Scriba, P. C.: Internist, 13: 133, 1972. 13. Flasse, C., Beckers, C.: Ann. Enclocrinol. (Paris), 35:195, 1974. 14. Odell, W. D., Rayford, P. L., Ross, G. T.: J. Lah. Ciin. Med., 70:973, 1967. 15. Belanger, R., Bergeron, D., Bellabarba, D., Bedarcl, S.: Union Med. Canada, 103:643, 1974. Adresa autora: cabrijan T., Zavod za enclo­krinologiju, clijabetes i bolesti metabolizma Klinicke bolnice "Dr. M. Stojanovic«, 41000 Zagreb. o N (citostatik: imunosupresivna supstanca) ENDOXAN (cyclophosphamid) osim svojih citostatskih osobina ima imunosupresivni efekat. Zahvaljujuci imunosupresivnor n efektu, ENDOXAN sprijecava sintezu antitjela koja su usmjerena protiv antigena vlastitog organizma. INDIKACIJE: lupus erythematodes, dermatomyositis, sklerodermia, rheumatoidni arthritis, arthritis psoriatica, hepatitis chronica agresiva, idiopatske hemoliticne anemije, nefrotski sindrom. DOZIRANJE ENDOXANA kod autoimunih oboljenja iznos,i: 100-200, najviše 400 mg dnevno. Proizvodi: »BOSNALIJEK« Sarajevo 7 ZAVOD ZA ENDOKRINOLOGIJU, DIJABETES I BOLESTI METABOLIZMA KLINicKE BOLNICE »DR. M. STOJANOVIC«, ZAGREB VRIJEDNOSTI TSH U EUTIREOZI I HIPOTIREOZI PRIJE I NAKON PROMJENE HORMONA šTITNJAcE Sekso M., M. Solter, T. cabrijan, V. Zjacic Sažetak: Serumski TSH je odredjivan kod 29 eutireoticnih ispitanika i 24 bolesnika s primarnom hipotireozom prije i nakon primjene hor­mona štitnjace. Bazalna vrijednost TSH u eutiroidnih osoba dna nakon pocetka supstitucionog lijecenja hormonima štitnjace (12,5 ± 3,0 µU/ml) iako je još uvljek viši od bazalnih vrijeclnosti kontrol­ne grupe. Dvije trecine bolesnika imalo je kontrolni TSH u graniearna normale, dok su ostali kod kojih je kontrolna vrijednost TSH bila još uvijek povišena pokazivali znatno vecu razim1 TSH i u bazalnim uvje­tirna. Oclredjivanje TSH je važan biokemijski kriterij u procjeni ade­kvatne supstitucione terapije. UDK 612.433.441 :616.441-008.64:615.35 Deskriptori: nuklearna medicina, šcitasta žlezda, hipotireoza, cutireoza, terapija, TSH vrijcclnost, raclioimunološki metod Radiol. Iugosl., 10; 145-148, 1976 L. J Uvod. -Raclioirnunološko oclredjivanje cione terapije, a takodjer i u eutireoticnih TSH (1) omogucilo je precizniju clijagno­ispitanika tijekom uobicajenog supresiv­stiku poremecaja pituitarno-tiroiclne oso­nog testa štitnjace. vine. Povišena sekrecija TSH je osjetljiv in­Materijal i metode. -Vrijednost tireo­cliktor hormonalne insuficijencije štit­tropnog hormona ispitivana je kod 53 ispi­njace (2) te su visoke vrijeclnosti TSH u tanika. primarnoj hipotireozi (3-7) clovoljna po­ 29 ispitanika bilo je klinicki i laborato­tvrcla dijagnozi, a ujedno pridonose raz­ rijski eutireoticno. TSH je odredjen u ba­likovanju od sekundarne hipotireoze (4). zalnim uvjetima te nakon prirnjene hor­Povišen TSH u klinicki eutiroiclnih bo­ mona štitnjace tijekom supresivnog testa. lesnika s normalnim vrijednostima tiro­ Tireosupresija je vršena s T3 (Thybon) u iclnih hormona u krvi (3, 8) može biti naj­ dozi od 60 rtg dnevno kroz 7 dana, odnosno ranijim dokazom supklinicke hipofunkcije kombinacijorn T4 (200 ug) i T3 (40 ug dnev­ štitnjace (4, 5), što je od znatne važnosti no) Novothyral -kroz 14 dana. jer su ti bolesnici optereceni koronarnim 24 ispitanika irnalo je primarnu hipoti­rizikom (9). reozu. TSH je oclredjen prije i nakon pri­Opetovano pracenje vrijednosti TSH ti­rnjene supstitucionog lijecenja horrnonima jekom supstitucionog lijecenja u primar­štitnjace. Supstituciona terapija je provo­noj hipotireozi smatra se važnim kriteri­djena kombinacijom tiroksina i trijocltiro­jem adekvatne supstitucije (6, 10, 11). nina (Novothyral). Stoga je cilj ovog rada bio prikaz vri­jednosti TSH u bolesnika s primarnom TSH je odrecljivan metodom Odella i hipotireozom prije i za vrijeme supstitu-sur. (12). Sekso M., M. Soller, T. Cabrijan, Vanja Zjacic Rezultati. -Bazalna vrijednost TSH u eutireoticnih ispitanika iznosi 2,8±0,2 µ.U/ /ml (aritmeticka sredina ± SEM) s raspo­nom od 0,4 do 6,6 µD,f ml (Sl. 1). Nakon tireosupresije raspon vrijeclnosti TSH iznosi od 0,1 do 3,5 µ.U/ml a srednja vrijednost (1,4±0,2 µU/ml) je znacajno niža u odnosu na bazalnu. ::, :i._ . 3 ... 2 o 00 00 ·······················ci"·······················°99 %, dok je sadržaj neor­ganske žive < 1 %-Organska živa je ugra­djena u sledeca jedinjenja: 2-metoksi-3­hloromerukuripropilureu (hlormeroclrin) 164 Vanlic-Razumenic N., D. Gorkic, D. Velimirovic, s. Albahari, M.Skakun-Todorovic ... >94 0/u i 2-hidroksi-3-hloromerkuripropi­kazalo se da nema bitnih pramena u na­lureu (prateca komponenta koja se slicnovedenom periodu. ponaša biološki, pa prema torne ucestvuje Biološka ispitivanja su izvršena na nizu u scintigramu) <5 °,' 0 • Radiohemijska ci­eksperimentalnih životinja (belih miševa stoca je prikazana na dijagramu l. telesne težine 25-30 gr.) i distribucija in Preparat je sterilisan u autoklavu na vivo u raznim vremenskim intervalima je 120° u toku 0,5 sati. Stabilnost preparata data u tabeli 1 i dijagramu 2. Radioaktiv­je ispitana radiohromatografski u toku 6 nost pojedinih organa je merena u ja­nedelja (6 hromatograma uzastopno) i po-mastom scintilacionom brojacu. 165 o 160 - C ! 150 11.0 130 120 110 100 90 80 70 60 C -;, 1101--·--· @ ! 100 : . 1 90 80 70 60 50 40 30 40 2ol \ 20 B lO ! 10 o A o 5 20 25 i L ____ .-------.----=::::---------c.,......-==1 llME Dijagram 1 Radiohromatogram rastvora Dijagram 2 Fiksacija '03Hg -hlormero­203Hg hlormerodrina posle sterilizacije drina u bubrezima i jetri u funkciji vremena A neidentifikovana necistoca (0,6 °, 0 od . % po gramu tkiva; O % po organu ukupne aktivnosti) bubrezi; jetra B -2-hidroksi-3-hloromerkuri propil urea (4 O 'o) C -20'Hg -hlormerodrin (94,6 °. 0) D -Merkuri-joni (0,3 °/0) Novi renalni radiofarmaceutski preparati proizvedeni u institutu »Boris Kidric«... 165 Tabela 1 -Distribucija 20'Hg-hlormerodrina po organima oglednih životinja 0;0 po organu tkiva -----·· Organ 1" 2" 3" 4" 24" 1" 2" 3" 4" 24" ···-----------------·---· Pluca 0,12 0,1 0,1 0,2 0,1 0,6 0,6 0,6 0,3 0,2 Jetra 2,1 2,0 2,4 2,0 1,1 1,2 1,2 1,2 0,7 Slezina 0,1 0,1 0,1 0,1 0,0 0,3 0,5 0,4 0,4 0,2 Bubrezi 37,3 54 45 17,1 68,9 103 90 79 Creva 0,6 1,6 2,1 1,5 0,3 0,3 0,3 0,2 Butna kost 0,2 Krv Iz tabele i dijagrama se vidi da se pre­ 0,8 1, l 0,7 0,1 rnorn-99rn, cije su pogodne fizickc i bio­ parat akumulira u bubrezima u velikom procentu od injicirane doze, a maksimum se postiže za dva casa, pa je ovo vreme najpovolnije za snimanje scintigrama. Rezultati. -Hlormerodrin obeležen ra­dioaktivnim izotopima žive je opšte ko­rišcen preparat u scintigrafiji bubrega. Kod ovog radiofarmaceutika je nedosta­tak, što je njegova primena skopcana sa dosta velikim radijacionim dozama kojima se izlaže pacijent, a takodje je i dugo vre­me poluraspada žive kao i biološko vreme zadržavanja u organizmu. Stoga su u mno­gim radioizotopnim centrirna u svetu u poslednje vreme vršena istraživanja radi pronalaženja pogodnijeg radiofarrnaceut­skog preparata koji bi ga zamenio u scin­tigrafiji bubrega. Sintetizovan je citav niz renalnih preparata obeleženih tehneciju­rnorn-99 rn. Prema literaturnim podacirna zakljucili srno da je za sada najpogodniji kompleks tehnecijurn-dirnerkaptosukcina­ta i stoga srno ga sintetizovali u našoj la­boratoriji. 99mTc-DMS (kalaj-dirnerkaptosukcinatni kompleks tehnicijurna-99rn) je nov renalni agens -prvi put je upotrebljen u scinti­grafiji bubrega 1974. godine (Lin et al., 1974; Enlander et al., 1974). Odlikuje se velikorn neškodljivišcu po ljudski organi­zarn, pacijentu se daje u vrlo malim kon­centracijama, a obeležen je tehneciju­ medicinske osobine poznate . Polazno jedinjenje za izradu dirnerkaptocilibarna kiselina »kita« formule je HOOC-CH-CH-COOH. SHSH Utvrdjeno je da je potpuno netok­sicna -koristi se za lecenje trovanja teškirn rnetalima kod ljudi u gram­skim kolicinama parenteralno (Wang et al., 1965). Takodje je utvrdjeno da se najbolje kompleksno vezuje sa rne­talirna od citavog niza merkaptokarbon­skih kiselina (Lin et al., 1974). 99mTc-Sn­-DMS u obliku »kita« je za sada proiz­veden u SAD i koriste ga americki ldi­nicki centri (Enlander et al., 1974; Hand­maker et al., 1975; Arnold et al., 1975), a zainteresovani su i neki evropski proiz­vodjaci (V evropski susret proizvodjaca radioizotopa, Atina, novembar 1974). Za izradu »kita« koristili smo dimer­kaptocilibarnu kiselinu p. a. Kalajdimer­kaptosukcinat je dobijen mešanjem jed­nakih zapremina 3mM rastvora dirnerkap­tocilibarne kiseline i 1 rnM rastvora stano­hlorida u 1 M sonoj kiselini. Ovoj smeši je podešen pH na 2-3. Po dodatku ras­tvora 9901Tc-pertehnetata i inkubiranju na sobnoj temperaturi u toku 15 minuta, obe­ležavanje se izvrši sa iskorišcenjern od 100 %, tako da preparat ne sadrži slobo­dan pertehnetat. Radiohemijska cištoca 166 Vanlic-Razumenic N., D. Gorkic , Tabela 2 -Distribucija "mTc-DMS % po organu Organ 1 h 2" 12,30 18,71 Bubrezi (9 ,50-15 ,20) (16,47-21,66) 5,70 4,23 Jetra (3,60-7,80) (3,53--4,98) 0,46 0,42 Pluca (0,28-0,66) (0,32-0,57) 0,22 0,16 Slezina (0,11-0,35) (Q,08-0,24) 0,30 0,30 želudac (0,18-0,43) (0,16-0,45) Krv D. Velimirovic, s. Albahari M.Skakun-Todorovic ... , po organima oglednih životinja % po gramu tkiva 3" 1" 2" ----------··-­ 15,00 35,10 42,50 39,63 (13,30-16.47) (27,14--43,42) (40,80--43,51) (35,13--43,32) 4,00 3,40 4,40 3,89 (2,80-5,30) (2,14--4,64) (3,44--4,36) (2,72-5,15) 0,32 1,90 3,88 3,73 (0,16-0,48) (1,17-2,75) (3,30-4,32) (1,86-5,59) 0,13 2,40 2,27 2,24 (0,07-0,20) (1,20-3,80) (1,28-3,42) (1,20-3,44) 0,25 (0,10-0,40) 1,10 2,00 0,90 (0,80-1,40) (1,04-2,95) (0,70-1,10) 20 2 Dijagram 3 Fiksacija ""'Tc-DMS u bubre­zima i jetri u funkciji vremena . % po gra­mu tkiva; O % po organu bub rezi; jetra preparata je ispitana ulaznom hromato­grafijom na papiru Waltman N° 1 u 85 % vodenom metanolu u toku 3 sati. Radio­hromatogram sadrži samo jedan pik ­99m-Tc-Sn-DMS. U našoj laboratoriji je osvojen postu­pak za pravljenje kalajdimerkaptosukci­nata kao sterilan liofiliziran »kit«. Ispi­tana je stabilnost »kita« za obeležavanje i utvrdjcno je da je stabilan u toku 6 me­seci. Distribucija in vivo je ispitana na belim miševima u vremenskim intervalima do 3 sati. Rezultati su prikazani u tabeli 2 i dijagramu 4 i predstavljaju srednje vred­nosti najmanje 5 oglednih životinja. Iz tabele se vidi da je preparat selekti­van za bubrege a mali sadržaj aktivnosti u želucu ukazuje na odsustvo slobodnog pertehnetata u preparatu. Zakljucak. -Hlormerodrin-203Hg se re­dovno proizvodi od januara ove godine i koristi u klinickim centrima u zemlji. 99mTc-DMS je nov sintetizovan preparat koji ce poslužiti u scintigrafiji bubrega i cija in vivo distribucija pokazuje da ce dati dobre scintigrame u klinickoj pri­meni. Novi renalni radiofar111aceutski preparati proizvedeni u institutu >}Boris Kidric« ... Summary NEW RENAL RADIOPHARMACEUTICALS PRODUCED AT THE BORIS KIDRic INSTITUTE 197'203 (CHLORMERODRIN -Hg AND 99"' Tc-DMS COMPLEX) The synthesis of Chlormerodrin labelled with radiomercury is described; the methods of exan:ination of tl;e preparation quality are autlmed; the rad10chromatoaram of ra­dioactive solution as well as on. table and a graphic representing the organ distribution of the radiopharmaceutical (usina white mi­ (1960). ce as experimental animals) ar. enclosed. 2. _Enlander D., P. M. Weber, L. V. clos Re­mechos: Rena! Cortical Imagina in 35 Pati­ents: Superior Quality with. ,,,;;Tc-DMSA, J. Nucl. Med. 15 (9), 743 (1974). 3. H.nclmaker H., B. W. Young, J. M. Lo­wenstem: Clinical Experience with "'"'Tc­DMSA, a New Renal-Imaging Aaent J. Nucl. -"' ' Med. 16 (1), 28 (1975). 4. Lin T. H., A. Khetingan, H. S. Winchell:A ""'Tc-Chelate Substitute for Organoraclio­mercurial Agents, J. Nucl. Med. 15 (1) ' 34 (1974). 5: McAfee J. C., H. N. Wagner Jr.: Visuali-7:at10n_ of Rena] Parenchyma by Seintiscann­mg w1th 203Hg Neohydrin Raclio!oay 75 820 ' Also the relation of kidney uptake vvith tirne after injection is determined and the opti­mal tirne interval for scintigraphy is recorn­mended to the physicans. Concerning "mTc-DMS complex as a new renal agent for diagnosis, its chemical and biological properties are investio·ated. Its chemical composition and prepar'ation pro­cedure are describd, as well as results of examination of its in vivo distribution. A ta­ble _and a graphic representing organ distri­but1on of the preparation as a function of tirne are enclosed. Literatura l. Arnold R. W., G. Subramaian, J. G. .cAfee, R. J. Blair, F. D. Thomas: Compa­nson of 99"'Tc Complexes for Rena] Imagina -"'' J. Nucl. Med. 16 (5), 357 (1975). 6. Proceedi:1g;s of the 5 th European Meet­. mg of Rachm01sotope Producers, Athens, 27 November 1974, p. p. 17 i 96. 7. Rowland R. L., W. L. Pery, E. L. Fore­man, and H. L. Friedman: Mercurial Diure­tics. I. Adclition of Mercuric Acetate to Allyl urea, J. Am. Chem. Soc. 72, 3597 (1950). 8. Vanlic-Razumenic N., R. S. Durkalic D. B. Perovic, Production of Chlormeroclrii. ­'"Hg ancl 20'Hg et the Boris Kidric Insti­tute. Part. I. The Production Process and New Cell, Isotopenpraxis, 11 (7), 243 (1975). 9. Wang shih-Chun, Ting Kuang-Shen, wu Chih Chung: Chelating Therapy with Na-DMS in Occupational Lead and Merury Intoxica­tions, Chinese Medica! Journal, 84, 437 (1965). Aclresa autora: Nadežda Vanlic-Razumenic Laboratorija za radioizotope, Institut za nu'. klearne nuake »Boris Kidric«, 11001 Vinca. ® ADOSTEROL J-131 6 0 -jodmethyl -19 -norcholest 1-5 (10) -en 3 . -ol Radioindikator za scintigrafiju nadbubrežnih žlezda u dijagnostici: Syndrorna Cushing Aldosteronoma Adrenalne hemoragije, infekcije Primarnih i metastaticnih tumora FARMACEUTSKI FAKULTET, ZAVOD ZA BIOHEMIJU, BEOGRAD INSTITUT »BORIS KIDRic«, VINcA-BEOGRAD, SR SRBIJA SINTEZA I BIOLOšKE OSOBINE 3-HLOROMERKURI-2-HIDROKSIPROPIL UREJE Berkeš I., V. Jovanovi,c, c. Teofilovski, D. živanov-Stakic Sadržaj: Opisani su optimalni uslovi sinteze hidroksi hlormerodrina. Konstatovano je da u koliko za vreme sinteze preparata temperatura ne prelazi 70° C A1 (III) cas merjenja rpa naj ne bi bil normalno pri cemer je 2 y FERPF to:k, a. difiuzijsiki daljši od ,približno 25 minut. koeficient hipurana med 1forvnim jn t1kiv­Kar je v tej ,raz;pravi novega, je rpred­nim 1prostorom in co zacetna koncentra­vsem ,nov stabilen numericen ,postopek, cija v krvnem ,prostoru. po katerem dobimo iz ,merjene krivulje Merjena aktivnost hipurnna nad srcem nad srcem dva parametra. Na 1podlagi c(t) je enaka obce ,pr1vzetega dvooddelcnega modela (krvni in tJkiv,ni prostor) intenpretiramo c(t) = ac1(t) + bc2(t) = A exip (-A1t) + B ta parametra ,kot fraikcionalni efelktivni exip (-A2t) Pahor S., J. Šnajder, A. Kmet, M. Erjavec, J. Cerar kjer sta a in b seveda neznc1Jna parame­tra in A= [coa1(A2 -A1)] [a(),2a-ci)a-bci] (IV)a B = [co,1(),2 -A1 )] [a(a -1,1) + b ci] Recimo, da smo iz iZJmerjene aktivnosti c(t) ,i,zracunali rparametra A1, Az, A .in B. Iz (III) sledi, da sta a in y 1korena enacbe 2x2 -(),2 + ),1) x + A2 A1 =0 Ta korena sta (Az + A1 ± Y ),z2 + )c/ -6 A2 A1)/4 (V) ne vemo rpa, kateri je a in 1kateri je y. Tudi s :pomocjo parametrov A in B tega v splošnem ne moremo ,dolociti, iker v njih nastopajo neznani a, b in co. Le v primeru, iko je prispevek tJk>ivnega :pro­stora 1k merjeni aiktivnosti zanemarljivo majhen, sledi iz (IV) a = (Az B + A1 A)/(A + B) PriJmerjava z vrednostmi, dobljenimi z že vpeljanimi metodami pa kaže, da je efektiivni ,renalni tok podain z manjšim korenom v izrazu (V). Numericna analiza merjene aktivno­sti. -število sunkov Yn, ki jih reg,istrira merska rpri1prava v zaiporednih casovnih i:ntervalih [(n°1) h, nh], n = 1,2, ... N, je sorazmerna integralu a-ktivnosti c(t) po •pniipa:dajocem casovnem i,ntervalu. Toreja nh Yn G f c(t)dt = A2 eX1p (-A2t)1 + B2 exipa (n-l)h (-A2t)a kjer smo z G oznacili soraz,mernos1mi fak­ tor. Dolžina h osnovnih casovnih interva­ lov je pri naših meritvah 10 s.a Zaporedje izmer>lcov Yn, n = 1,2 ... N, zadošca diferencni enacbi (II). Yn+2 + b1Yn+l + b2Yn = O x2 Korena •kvadrntne enacbe + b1x + + b2 = O •pa sta enaika ex:,p (-Az h) 1iin ex:,p (-A1h). Po metodi najmanjših kvadratov dolo­cimo iz izmerkov Yn :koeficienta b1 in b2, iz nj.ih Az in A1, in koncno 2 y in a. Ta metoda je bila preizkmšena 1na deve­tih testnih primerih. V vseh devetih pri­merih smo dobili 1pri h = 10 s za 2 y kom­pleksne vrednosti. Zato smo ,namesto z Yn ponovili racun z delnimi vsotami izmerkov Yn. Oznacimo an Sn = . y;, n = 1,2 ... N i 1 Potem velja (Sn-t-3k -Sn+2k) + b/k)' (Sn+2k -Sn+k) + b2(k)'a(Sn+k -Sn) = O. Pri izbranem -k 1,2 .. tece n po pred- :pisu n = 1,2, ... [N;lk]. Korena lklvadratne x2 enacbe + b1(k) + bz(k) = O sta exipa(-A2 kh) in exip (-A11kh). Za 1k = 1 ,dobimo staro metodo, s kom­ pleksnimi 2 y. Isto velja v mnogih pri­ merih tudi za 1k = 2. Za k > 2 sicer že dobimo realne vrednosti, ki pa se stabili­ zirajo šele za k > 9. Te za vse testne rpri­ mere tipicna odvisnost 2 y od izbranega k je prikazana za nek testni primer na sli­ ki l. Ta sliika lepo .kaže, da je izbira racun­ ske metode za analizo radioizotopskih meritev naše vrste odlocilnega pomena, saj so lahko pri na slepo iz,brani metodi izracunani 2 y kompleksni ali, kar je še bolj nevanno, ,sicer rea1ni toda brez vsa­ ke :zweze z rena1nim tokom. 0,1 0,12 0 0 o,oe O 0 0 0,04 Slika 1 -Tipicna odvisnost 2 y od izbranega k-ja za nek testni primera Racunanje renalne cirkulacije iz merjene radioaktivnosti hipurana nad srcem Idejo vsebovano v opisani metodi smo ;posiploši'li na de1ne vsote Sn+p+2k -Sn+2k, kjer smo vipeljali še en spremenljiv indeks p. To metodo 1s1mo testiraI,i ,na numericno simuliran.h meritvah, 1kjer smo rpoznali x prave vrednosti za 2 y i1n a. in t. za 9 :s; k :( 15 in 5 :s; rp :s; 80. Na 1podlagi dob­ljenih re:z,ultatov sklepamo, da je najlbolje racunati efelktiv.ni n:malni tak 1pri 1k = 11 in :P = 20,6.50. Iz talko dobljenih šestih v,rednosti se izracuna ,poprecna ·vrednost za oceno naipaike 1pa se vzame •polovica razlike med maksimalno in minima1no vrednostjo. Klinicno preizkušanje. -Opisano me­todo s:mo 1priredili za laboratorijski ,mini­ra6una1nilk RP 2100 in jo prei:z,kusili v ru­tins!kem delu. fakazala se je za prepro­,s.pr,i izvajanju in bolje reproduci­ tejšo biLno kot rpri nas 1po:prej lllpornbljeno do­locanje ERPF po modificirani metodi Sa­pirsteina (Sapirstein 1950, Erjavec 1971). Pri 130 •primerih kjer bol1ni1ki ,niso imeli niti hiipertenzje niti znaikov ,przadetosti ledvic, je bila srednja v-rednost za FERPF o,066/mi:n ± 15 %. Zaceto rprei1zJkušanje pri ddk,umentiranih rpatološlkih :procesih ledvic je 1prav ,tako pokazalo zadostno obcutljivost in smo izmerili vrednosti vse od 0.0039/min 1pa do 0.054/;min soraz­merno s stopnjo ,prizadetosti. V 9 ipri­mer1h ,smo do sedaj usipel,i :korelirati FERPF s .klirensom endogenega ikreati­n1na. P.ri standardni naipaki 0.62 smo na­šli korelacijski koeficijent 0.91. Na osnovi teh uvodnih ugotov,itev smo uvedli ,to ,preiskavo v r,utinsko !klinicno delo, nadaljujemo pa s ,prei:zikušanjem reproduciibi1nosti in obcutljivosti tega, za prnkti,nco delo izredno pri:kladnega po­sto1pka. Summaryo CALCULATION OF RENAL CIRCULATION FROM THE RADIOACTIVITY OF HIPPURAN MEASURED OVER PRECORDIUM A new numerical procedure for evaluating the fractional effective renal plasma flow (FERPF) from the iodo-hippurate radioacti­vity measured over the precordial area is discussed. A sufficient measurment tirne is about 25 minutes. On clinical evaluation the procedure turned out to be sufficiently re­producible and sensitive. In 130 cases with no evidence of renal disease the calculated mean FERPF was 0,066/min ± 15 %­ Lioteraturao l.oBlaufox, M. D.: Evaluation of renal func­tion and disease with radionuclides, Univer­sity Park Press 1972, Baltimore. 2.oErjavec M.: Renal clearance of hippu­ ran I-131 and of EDTA In-113 m determined by the single injection teclmique. Radiol. Iugosl., 5, 217, 1971. 3.oSapirstein, L. A., D. Vidt, M. Mandel, G.oHanusek: Volume distribution and clearan­ces of intravenously injected creatinine in dog. Am. J. Physiol., 118, 330, 1950. Naslov avtorja: Prof. S. Pahor, Vidmar­ jeva 8, 61000 Ljubljna. 9* 7 FAKULTETA ZA ELEKTROTEHNIKO, KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO, LJUBLJANA PREGLED METOD ZA IDENTIFIKACIJO RADIOKARDIOGRAFSKIH KRIVULJ šega P., D. Matko, M. Porenta, F. Bremšak, M. Jefic Vsebina: V referatu so prikazani graficni in racunalniški postopki za identifikacijo parametrov radiokardiografskih krivulj iz katerih lahko ugotavljamo hitrost pretoka krvi in srcne volumne. Razen teoreticnih osnov so podane graficne metode analize, prikaz racunalniške identifi­kacije parametrov RCG krivulje. Razložena je tudi uporaba program­skega jezika HYSIM. Prispevek zakljucuje ocena identifikacijskih po­stopkov, UDK 616.12-008.3-075.96 Deskriptorji: nuklearna medicina, srce, radiokaridiografija (krivulje), ra­cunalniški postopek, identifikacjski postopek parametrov Radiol. lugosl., 10; 187-190, 1976 L J Uvod. -Volumne srca in 1pljuc ter pre­tok krvi lahko merimo z razlicnimi meril­nimi naprnvami in postopki. Medtem, ko zahteva vecina le-teh komplicirane pose­ge v delovanje centralnega cinkmla,rnega sistema, kot npr. punkcijo arterije in kar­terizacijo srca, je metoda razredcevanja radioaktivnih snovi s klinicnega vidika zelo ugodna in netravmaticna. Po tej me­todi ,.rbrizgamo ,pacientu radioaktivno barvilo v veno cavo ,in nato s scintigra­fom merimo casovni potek radioaktivno­sti srca. Tako dobimo .znane radiokardio­gramslke (RCG) .krivulje, katerih parame­tre lahiko dolociJmo z razniJmi matematic­nimi in ra6unalniškimi ,postopki ter takoi : ugota;vljamo patološke spremembe srca. Teoreticne osnove. -Medtem, ko so temeljile prve metode za analizo RCG kri­vulj le na v,i,zue'l,nem opazovanju in meir­jenju trnnzientnih casov, je potrebno za kvantitativno analizo rpoznati model kar­diorespi•ratornega sistema. Iz biološkega procesa dobimo ob upoštevanju raznih predpostavk, zanemaritev in rpribližkov matematicni model, ki ga ,tvorijo diferen­cialne enaobe, s .katerimi opišemo ,prvotni biološki proces. V ,našem p11imeru smo :ka,rdiores,pira­torni si:stem aproksimirali s tremi zapo­redno :povezanimi posodami, od ,katerih je prva predstaViljala del vene od mesta vbrizga do desnega atrija, druga desno ,srce in tretja levo srce. Med drugo in tretjo 1posodo, tj. med levim in desnim srcem smo ,predpostavili daljšo cev, ,ki je predstavljala 1pljuca. Pri našem modelu smo za:nema11ili, da sta srci sestavljeni še iz preddvorov in prekatov in da je pove­zava med srcema sesta,vljena iz množice razlicno dolgih žil. Predpostavljali smo tudi, da je h,i,trost pretoka barvila ena,ka hi:trosti 1pretoka 11Hvi in konstantna ter da je koncentracija barvila v vsaki posodi homogena. 188 šega P., D. Matko, M. Porenta, F. Bremšak, M. Jefic Matematicni model kardioresipiiratome­ga sistema ,dobilmo z ,upoštevanjem zna­nih fizikalnih zakonitosti, ki ga tvorijo diferencialna enacba drugega reda, ki opi­suje odvisnost ,1koncentracije bar:vi!la de­snega srca od vbrizganega bairvUa in di­ferencialna enaoba prvega ,reda s casovno zalkasni,tvijo, ki opisuje koncentracijo barvila v levem srcu v odvisnosti od koncentracija barvila desnega srca. Ker je scintilacijska sonda namešcena -tako, da sta v njenem 1v.idmem polju o:beasrci, je RCG 1krivulja vsota i,zhodov desne­ga in levega srca. Tako dobimo kumula­tivno krivuljo z dvema vrhoma za desnoain levo srcno komoro.a Parametre RCG 1krivulje lahko dolooi­mo 1na razlicne ,nacine, od \katerih so naj­pomembnejši g;raf.icna metoda, metoda identrfiikacije ,z adapti!vnim modelom na analognem ra6unalni1ku in metoda ,iden­tifikacije z adaiptiivnim modelom s ipo­mocjo digiJtalne simulacije. Graficne metode analize. -Za serijsko vezane clene iprvega reda lah:ko .ugotovi­mo, ,da se krivulji dveh zaporednih clenov (j-1 in j) selkata v tocki, ,kjer je odvod j-te krivulje enak O. Vrednost casovne .kon­s-tainte j-tega .clena 1lahiko i,ta­ zracUJnamo ko, da delimo površino med izhodnima krivuljama obeh clenov, ki jo dobimo z graficno integracijo, z maksiima1no vred­nostjo j-te 1krivulje. Da bi prilagodili to metodo klinicno do 'bljenim RCG 'kri:vuljaim, moramo daino 'kri,vuljo razstaviti na dve loceni krivulji. Pri tem lahlko uporabimo ekisponentno ekstrapolacijo RCG kriivulje. Iz graficne povezave lVcZihodne 1knivulje in elrntrapoli­rane !krivullje desne strani srca dolocimo casovno konstanto za desno ,srcno komo­ro. ce ,casovno premairano RCG krivuljo in korelacijski 1kolicnik med le0to originalno RCG krivuljo posneto na ,pa­oientu. Po graficnem 1prikaz,u obeh kri­vulj in i21pisu delnih ,rezultatov moramo rocno prelko konzdle •vstaviti spremembe --+---+-----+-----+---:---,­ : :;;• .) l'.:· .J 2(\ .:1 :..,.U Sl. 2 -Rezultat preiskave parametrov modelirane RCG :kirivulje. ce so le0te ra21licne od O, se program V1rne k izraounavanju modelirane krivulje, si­cer sledi izmcun volumnov srca in pljuc, izpis rezultata 1preisikave in izdelava dveh kopij re:wltatov. Pregled in ocena dobljenih rezultatov. -Dobljeni rezultati za hitrost pretokaa,krvi (0,685 ,1/min), volumen desne srcne komore (409 ml), vdl,umen leve s,rcne ko­more -(565 ml) i!n volumen 1pljuc (625 ml) se povsem skladajo ,s pricatkovanimi vred­nost1mi. Korelacija med modelirano in origi­nalno .krivuljo je zelo visoka (0,9888). Do­sedanje ,izkušnje !kažejo, da je identifi­kacija casoV:nih ,konstant ciirkularnega si­stema in izracun ustreznih volumnov do­kaj rhi-tra, saj je racunaLnilk v rpoVlprecju pornbil za c1tanje podatkov (1paipirna ,tra­kova s posne1Jkom prehodnega pojava in stacionarnega stanja, dilucijski volumen, telesna površina ter identitetni poda1Jki) 5 minut, za 1pri:pravo teh podatkov v obli­ko primerno za izracun 1 minuto, ter 1 mirnuto za iz,•in rpriikaz rezultatov racun v enem simulacijskem teku. ce upošte­vamo, da potrebuje povprecni operater za roono 1kore1kcijo :parametrov modela v vsakem •simulacijslkem -teku 1 minuto, ncG program za identifikacijo radin1 11 vanjem in je njegova recirkulacija ,mini--1 \ maLna ,(Lassen 1959). Zato pri ekstra1kra-\ nia1nem merjenju Siprememb v koncen-\ traciji rksenona v možganih merimo v bi-\ 12 stvu izgineva1nje oziroma klirens indi!ka--\\--------------------­torja in možgan. Odvisen je 1predvsem \ od možganskega krvnega pretaka in raz-\ delitvenega !koeficienta 1p11itisika ksenona , (min) 10 med tlkrvom in :krvjo (Harper 1966). Pri i!ntra-karotidni injekciji ima iklirens Slika 1 -Po intrakarotidni injekciji ima kri­ obl,iko e!ksponentne krivulje (slika 1). Z vulja pretoka eksponentno obliko Logar B., F. Hrastnik tkivom in krvjo (lambda) in rarzpolovni 6as indiikatorja (T1/i) v enem od tkiv, lahko izracunamo pretok f v njem po formuli (Hoedt-Rasmussen 1967): if = 100 X 0,693 X lambda/Ti/z ml/100 gr/min Ra,z,deliitveni ,koeficient je bil eks:per­mentailno dolocen in dobimo :njegove vrednosti v tabelah (Veall 1965), ra'ljpo­lovni cas pa lahko izracunamo. Ker opisu­je klirens v enem kompartmentu mono­eksponentna funkcija: Y(t) = Y{o) . e-kt 0,693 je Tih k Torej moramo iz izmerjene ldireinsne krrvulje izm6unaiti Ie še '.klrirensno hi­1Jrost k. V bioelksrponentni 1kriJvrUJlji !klirensa ·kse­,nona je 1klirensna hitrost hitre 1kompo­nete 1k1, :pocasne pa k2. K,lirens ksenona je v ,prvih miinutah ve1i:k, nato ,pa se zmanjšuje iJn ,dobi kricvulja monoeks:po­ne111tno oblilko. V tem 1položnem ,delu se izmerjene vrednosti logaritmiirajo in z metodo najmanjših kvadratov izracuna regresijsko ,premico. 1k2 je enaik njenemu , naklonu. Ker je -znano tudi ,presecišce premice na ordi}R. Kidric« u scintigrafiji jetre vremen:s1kog intervala dana. ,od godiinu Ra:zJlike u scintigramima ni,su uocene, izu­zev onih koje su uslovljene evolucijam ,patoloŠikog 1procesa. Zakljucci. -na osnovu Tezultata naših iispitivanja koDJstatujemo da: -Nisu zaipažene znacajne razlike uapr1premi 99mTc-sumpornog koloida proiz­vedenog u IBK-Vinca i istog radiofar­maka NEN-a iLi By,k-Mallinckrodt-a. Ova konstatacija se prvenstveno odnosi na pos,tupak 1pr1preme, 1potrebna sredstva, a,ngažovanje osoblja i potrebno vreme ,pr1preme. -Vreme ,aikunmlacije radiokoloida uajetri je 1približno jednako za preparate sva tri proizvodjaca. -Nije uocen uticaj starenja preparataana ,kvalitet .scintigra,ma :ni ,naikon 6 meseci njegovog stajanja pre ,upotrebe. -Sa stanoviš,ta interpretatora se neaza:pafaju razl.ke u 1kvalitetu ,scintigrama jetre dabijenih 99mTc-sumpcmnim koloi­dom IBK-Vinca i druga dva proizvodjaca. Summarya ""' T, SULFUR COLLOID PRODUCT OF INSTITUTE »B. KIDRic« -VINcA IN LIVER SCANNING The individual practical properties of 99mTc-sulphur colloid, produced by Institute »Boris Kidric« -Vinca are compared withathe same product of radiopharmaceuticalafirms NEN and Byk-Mallinckrodt. The testsado not reveal any significant of accumulati­on in the !iver, stability of the preparationaand the quality of the !iver seans obtaincd.a Litaeraturaa l.aKostic K., cvoric J., V. Perišic, V. Jova­novic: Priprema i biološke osobine ""'Tc-ko­loida. Zbornik radova XII jugoslovenskog sastanka za nukleranu medicinu. Ohrid, 1972:401-405. 2.acvoric J., M. Ratkovic, V. Jovanovic, B.aZmbov, T. Memcdovic, c. Teofilovski: Naši novi radioaktivni proizvodi. Zbornik radova XII jugoslovenskog sastanka za nuklearnu medicinu. Ohrid, 1972:386-389. Dr Mladen Prvulovic, Radioizotopska labo­ratorija Instituta za grudne bolesti i tuber­kulozu, 21208 Sremska Kamenica, Novi Sad. r 7 RADIOIZOTOPNI ODSJEK INTERNE KLINIKE KLINicKE BOLNICE »BRAcA DR. SOBOL«, KIRURšKA I INTERNA KLINIKA KLINicKE BOLNICE »DR. Z. KUcic«, RIJEKAa DINAMlcKA ISPITIVANJA BUBREžNOG TRANSPLANTATA NA GAMA KAMERI Buric A., F. cohar, J. šikic, A. Smokvina, D. Matic, V. Franciškovic Sažetak: Ispitivali smo perfuziju, te koncentraciju i ekskreciju trans­plantiranog bubrega. U tu smo svrhu izvodili dinamicki scintigram trans­plantata na gama kameri, najprije s TC-99111 pertehnetatom, a odmah zatim s J-131 Hippuranom. Pretrage smo najprije izvodili u osoba s normalnim funkcijom bubrežnog transplantata. Ustanovili smo da je za ove osobe normalno vrijeme prikazivanja transplantata unutar prvih 20 sek. od injiciranja Tc-99111 pertehnetata. Vrijeme dobre koncentracije aktivnosti J-131 Hippurana je za transplantat izmedju 2 i 4 min., a vrije­me pojave aktivionsti n mokracnom mjehuru je unutar prvih 10 min. od injiciranja. Manji broj bolesnika, u kojih srno pretrage ucinili u oligo­anuricnoj fazi nakon transplantacije, nam je pokazao da se ovim jedno­stavnim metodama mogu klinicaru dati znacajni podaci za diferenci­ranje, a tirne i svrsishodnije lijecenje posttransplantacionih komplika­cija. UDK 616.61-089.843-073:539.12.08 Deskriptori: nuklearna medicina, bubreg (transplantat), scintigrafija (di­namicka), '""'Te pretehnatat, 131 J Hippuran Radiol. lugosl., 10; 211-215, 1976 L J Transplantacija bubrega je metoda ko­mnogi navedeni znaci prisutni i kod akut­ja je u svijetu, a takodjer i u nas prešla ne tubularne 1nekroze u vecoj iLi manjoj iz stadija 1pokušaja u fazu redovite i je­mjeri. Poz.nato je pa:k da reverzibilnost dino uspješne terapije u mnogim sluca­krize odbacivanja najvecim dijelorn ovisi jevima 'bubrežne 1patologije. Medjutim od brzine 1kojom se njena pojava uocuje. ima i 1neriješenih problema. Tako se npr. Ove cinjenice llikazuju na težinu dileme pracenje bolesnika nakon transplantacije ua1kojoj se nalazi klinicar kad se na os­uglavnom zasniva na klinickim i labora­novu klinickog nalaza i dobivenih labo­torijskim promjenama, što je nedostatno ratorijskih ,podataka mora odluciti zaai što kadkada onemogucava pravovreme­jednu alternativu.anu ternpiju ,Razumljiva su stoga nastojanja da posttransplantacionih kompli­se ,kacija. famedju mnogih uz.roka 1koj,i do­pronadju metode koje ce pomo6i dife­vode ,do toga da transplantirani bubreg renciranju ovih stanja. Medju novije me­ •ne ,preuzme fun!kciju (1) najteže je razli­tode spadaju i serijska funkcionalna ispi­kovati akutnu tubularnu nekrozu od re­•tivanja bubrežnog transplantata na gama akcije odbacivanja transplantata (2).akameri. Za ova je isrpitivanja korišten do Reakcija odbacivanja je 1karakteriizira­sada veci broj razlicitih radioizotopa; , na oHgurijom, ,palpatornom osjetljivošcu najcešce Tc-99m pertehnetat i J-131 Hip­transplantata, njegovim uvecanjem, op­puran. Tc-99m pertehnetat se vec duže cim lošim osjecanjem, povišenim tempe­vrijeme ,koristi u dinamickirn ,ispitivanji­raturom, h1pertenzijom i ,perifernim ede­ma perfiuzije raznih organa, a pokazao mima. Uz to ,postoje .i odredjene labora­se i 1kao vrlo dobro sredstvo u ispitivanju torijske promjene (3). Na nesrecu su vaskularnog integriteta bubrežnog trans­ Buric A., F. cohar, J. Sikic, A. Smokvina. D. Matic, V. Franciškovic plaintata (4). Odbacivanje je ,primarno vaslmlar,ni fenomen, koji se manifestira redukcijom perfuzije u transplantatu, pa ce slabiji i zakašnjeli ,prikaz transplan­tata ovim radioizotopom biti znacajan : nalaz. Koncentracionu i ekskrecionu sipo­sobnost transplantata ·se bolje može oci­jeniti pomocu J-131 Hiippurana. Serijskim snimkama rpratimo njegovu koncentraciju uatransplaintatu i rprolaz 1kroz bubreg doa,pielona i mokracnog mjehura (4, 5).a Materija! i metode. -Dinamicka ispi­tivanja bubrežnog trans,plantata smo vr­šili na gama kameri firme »Pioker«­-Dyna IV. Za ispitivanje s tehnecijem upotrebljavan je kolimator za nis.ke ener­gije (44-140 KeV) s 10.000 otvora, a za ispitivanje s J-131 Hippuranom kolimator za srednje energije (44-400 KeV) s 1900 otvora. Is;pitanici su ležali na ledjima, a iknistal gama 1kamere je postavljen tako da su i .transplantat i mokracni ,mjehur bili u »vidnom ,polju«. Bolus i,nje. ro ro rv 5 8 · >N C N CN o· roN >N 0 ... o >N 0 e. ..., ·o '-ro ..., N .µ H Q.. N'-' H!'.l.. ro ..., -1 p:i o.. a. C G Slika 3 -a) normalna jetra (lažna ptoza), b) ptoza, c) hepatomegalija i ptoza kodje visok Nalaz je bio skoro isti ,kao kod prve grupe pacijenata, t. j. normalne jetre uglavnom su pokazivale 1ptozu Jak­ 1šeg stupnja, dok je kod hepatomegaliona Tc-99111 18 12 6 16 6 10 Au-198 3 2 3 l 2 In-113 111 1 l Tabela II Paralelno skeniranje jetre na skeneru i gama kameri Q) 6·--E ro ..., 6 ..,._ -. Q) m (l.) rv ro s Q) Q..N · o o.. 1)/) ..., C.. ..., Q) Q) Q) o..., Q) p:i ::C:°' ::r:: s z . ....., Tc-99111 13 6 10 Au-198 1 1 2 In-113 m 1 1 Analiza ptoticnih jetra Normalne jetre Uvecane jetrc sa ptozom sa ptozom 2. >NO ptoza bila cizrazHija (slika 3). Nalazi sa gama kamere i sa skenera bili su identicni i odgovarali su palpa­tornom nalazu. Jedino je otstupao jedan nalaz t. j. jedna jetra na gama kameri nije bila ,ptoticna dok se je na skenogramu videla ,Jaka ptoza. Zakljucak. -Na modelirna je poka­zano da ,postoji odstu1panje od markirane tacke koliko se radi sa divergentnim kolimatorom i da je naj,izrazitije na peri­feriji kolirnatora, raste sa rnstojanjern markirane tacke i organa. Ptoza je sigur­na u koliko je veca od 1 cm na filmu od 70 mm. Na skeneru odstupanje je u jeclnom smeru, bilo kojim kolinnatorom da se radi, z;bog nedobrog cent1.iranja svetlosnog obeleživaca. U drugom delu rada, analizirali srno fotoskenograme 100 slucajno odabranih pacijenata (nadjeni sa Tc-99 111, Au-198 i In-113 m). Vidi se da je 1procenat hepato­ptoze visok. Lažne 1ptoze dobijaju se z;bog divergentnog kohmatora. Sigurna 1ptoza ro ...., postoji u 1koliko je 1veca od 1 cm. Kod 35 Tc-99111 6 5 6 slucaja, vršeno je uporedno ,skeniranje Au-198 In-113 m 1 jetrc na skeneru i gama ,kameri. Rezul­tati se uglavno ne razlikuju medjusobno. 224 Bogdanova V., K. Brezovska. B. Georgijevska. V. Korubin, B. Karanfilska i sarndnici Summary SCANNOGRAFIC FINDINGS OF LIVER PTOSIS Liver photoscanograms in a group of 100 randomly chosen patients (Tc-99m, Au-198 and In-133 were used) were analysed by the authors. A relatively high percentage of mild degree of liver ptosis was found, due to di­vergent collimator position. A true liver ptosis may be diagnosed if the deviation is larger than 1 cm on a 70 mm film. In 35 non-selected patients, liver was examined using both a scanner and a gama camera. There were no significant differen­ces between the results of the two proce­dures. Adresa autora: Dr. V. Bogdanova, Institut za patofiziologiju i nuklearnu medicinu, Me­dicinski Fakultet, Skopje. r l INSTITUT ZA PATOFIZIOLOGIJU I NUKLEARNU MEDICINU, MEDICINSKI FAKULTET UNIVERZTETA »KIRIL I METODIJE«, SKOPJE HRONicNI HEPATIT SKENIRAN ROSE-BENGALOM I Te -99 m-S-KOLOIDOM Bogdanova V., K. Brezovska, B. Georgijevska, V. Dolgova-Korubin, B.aKaranfilski, N. Serafimov, N. Simova, G. Šestakov i I. Tadžera Sadržaj: Kod grupe bolesnika sa dobro definiranim oblicima hronicnog hepatitisa registrirali smo odstupanja u skenografskim nalazima i di­namici R-Bengala. Kod stabilnog neagresivnog hepatita kombinirana dvoizotopna metoda skenovanja ne pokazuje abnormalnosti, dok kod agresivnog oblika bez cirogene transformacije kombinacija više radio­izotopskih devijacija povecava mogucnost za korektan scintigrafski do­prinos dijagnozi. Kod cirogene transformacije hronicnog agresivnog hepatita dvoizotopnom tehnikom dobija se uobicajena bogata hepato­scintigrafska semiotika. UDK 616.36-002.2-073:539.12 Deskriptori: nuklearna medicina, hepatitis ((hronicni), scintigrafija, dvo­izotopna metoda Radiol. lugosl., 10; 225-228, 1976 L J Ve6ine autora nema jednako a još ma­stavila na raspolaganje doc. dr Bojana nje rpozitivno mišljenje o dijagnostiokoj Grunevska sa Infektivne klinike u Skop­vrednosti ,skenografije :kod hronicnog he­ju. patitisa (1). Sa druge strane velika je Materija! i metoda. -Pacijenti su po­kUniaka potreba da se nadje neagresiv­deljeni u grupu sta:bilizovanog i evolu­na, 1pouzdana 'i reproduktibi1na metoda, tivnog hroni6nog hepatitisa. Evolutivna koja bi doprinela razjašnjavnju s,tatusa fonma bolesti sastoji se od dve podgrupe: obolelog od ovog 1pocLmuklog obolenja. jedna bez ciiroticne a druga sa ciro1ticnom Prema Bri,tton-u (2) konvencionalne teh­transformacijom. Pacijenti su opserviirani ni:ke 1ispitivanja hronicnog hepatitisa su duže vremena. Aspiracijona biopsija iz­agres,ivne, neelegantne i neprecizne. Ra­vedena je kod svih bolesni,ka, a pri po­dioizotopskim ,pretragama se nastoji da trebi je ponavljana. Klinicka opservacija se dobiju funkcionalni i morfološki 1po­izvedena je hospitalno, :izvedene su hepa­datci. Nova rešenja upotrebom gLikopro­talne probe, enzimatski testovi (SGOT, teinskih hepatotropnih trasera (3), bo­SGTP, alk. fosfataza, LAP) proteinogram, lj,ih radionukJida t.pa I-123 (4) i 1procesno­diferencij acij a imunoglobuLina 1imunolo­ 1matematic:kog rpristupa (3) nisu potpuno škom tehnikom i biligrafiija. Kod 1perzi­potisli klasicnu sikenografiju jetre. Mi stentmog stabilnog oblika izvedena je ba­smo sukcesivno upotrebljavali Tc-sum­terija testova gocLišnje dva rputa a ,kod purako1oid i Rose-bengal-I-131. Hteli smo hronicnog evolutivnog i u više mahova. da evaluiramo ovu dvoizotopnu tehniku -Radioizotopna procedura je slicnaana vanredno dobro obradjenom materi­onoj koju su u ranijim publikacijama i jalu hronicnog hepatitisa, koji ,na:m je prikazima dali Varl, I vancevic, Erjavec, Bogdanova V., K. Brezovska, B. Georgijcvslrn, V. Dolgova-Kerubin i saradnici Antic, Kostic, a u poslednje vreme Kostic i Penišic 1koji su dali saivremen i ikompe­tentan prikaz problematike u svojoj mo­nografiji (5). Tc.lrnloidni sken je izveden pola sata naklon intravenonoznog ubriz­gavanja 0,8-1,5 mCi. Kri,sta:l od 5" .na skeneru ili divergell!tan ko:limator za ni­ske energiije na kameri. Drugog dana je injiciran i. v. Rose-Bengal-I-131 oko 300 micro Ci. Prvo je regis·trirana rkr:iva isce­zavanja Rose-Bengala iz krvotoka eks­terniim merenjem ak:tiviteta i:zmad glave. Zati,m je pacijent skeni.nm 1phot/dot ske­nernm •(3" ,kr.stall) u 30. min. :i u 120. min. brzinom od 180 cm 'imi,n. Nordyke-ov in­deks kalkuliran je za odnose 20/3' i 20 5'. Za odredj,ivanje T 1 2 R-B je kodšcen po­cetni deo krive. Rezultati i komentar. -Tabelarno su priikazani rezultati ,ispi1tivanja l:od 63 pa­oijenata: Hepatitis chronica N =63 Lobus sin. (Hyptertrophia) 16 7 22 Deviatio coll. (Lien) 20 6 22 Visualisation (Col. Vert.) o 4i22 Rose -Bengal (prolong T/2) 4 7i22 Visok indeks 20(3') 0,5 5 7i22 20(5') 0,55 5 8 22 Kod ,stabi,lnog obHka ,perzistentnog he­1patita nijedna alteracija ovo,m ,metodo­logijom ,nije dovolnjo ,konsta:ntna da bi bifa ,kara:k:teristicna za hepa,t,itis. Kod agresiVinog oblika bez .fiibroznog rprestruk­.tunirnnja .skenogram ,narciJnjen kobidom poka:zuje izraZiiite pro.mene u ,smislu hi­per1trofije 1levog režnja, nehomogeni ras­pmed !koloida, Mper1koncentracije u lije­nu, produžen ,klirens i 1povecan indeks Rose-Bengala. Rezultati imaju znaca.1 ka­da se rasmatJraju ,kao gn.llpna karrukteri­stika, aLi ni,su dovoljno upotrebljivi kao individualni ,nalaz ako se ne koristi dvo­izotopna tehni'ka. Kod agresi,vnog hepa­ti!tisa sa ci-rotionom e;volucijom skeno­gra:fske 1kara1Me11istiike su poZinate: a:tro­fiija desnog lobusa, hipertrofija levog, »moHled« li,ver scan, devijadja koloidaiui1slezeni, rkoja je 1i poveca.na, devijacijaikoloida u kolumu vertebralis. I grupni iiindiv.idualrni rezultati su od znacaja zaidijagnosticku dolrnmentaciju.i Na ,slikama su ,pnikazani samo slucajevi agresivnog oblika bez ciroticne transfor­macije kod kojih smatramo da dvoizo­topna tehni,ka može bi:ti od ,koristi. Hteli bi da ukažemo na jedan fenomen kod se­kvencijalnog skenograma sa R-B, koji se za:paža posebno ,kod agresiv,nog oblika, ,a to je ubrzaino napuštanje bojila iz hepa­tociitnog sis•tema. S:ken .postaje bled na­kon 120 min., vccina R-B nalazi se u crevima i eventualno u žucnoj 1(esi (sl. l, 3, 5, 6, 7, 8, 9). Ovaj fenomen na koji su uk.Jaza:li ,nas1 jugoslovenski autori Varl (6), Karanfilski (7), nije mnogo po­znat. R. Otto (8) smatra da se o;vaj efekt brzog nestanka aktiv,R-B iz hepato­ iteta cita zapaža u levom ,lobusu. G. Zubov­skij (9) smatra da je to fenomen oba lobusa aili se ,preoi!pitirano ,napuštanje R-B bolje vizudno uocava na tanjem le­vom lobusu. Mi smo fenomen brzog oslo­badjanja R-B ,iz hepatocita uocil,i vizu­elnom impresijom, što daje mogucnostiiza 1velike greške. Vredilo bi da se ovajifenomen kvantiificira odgovarajucom teh­nikom. Obradili smo 11 pacijenata sa evo­lut>ivnom aci;roticnom ,ii tipom he,partitisa kod ,tih ustanovili ,smo, da je potrebnaiuisvatkom slucaju Uipotreba dvoizotopnogiispitivanja.i Prvih pet pacijenata prikazano je na sli­ci br. l. Kod prvog pacijenta jedini po­ziti;vni ·na.faz je .povecana jetra, kod dru­gog ustanovili smo, da T/2 ,kasni hepar je povecain a levi lobus hipertrofii:ran. Kod treceg pacijenta koloid je nehamo­ Hronicni hepatit skeniran rose-benga101n i Te 99m_S-koloido1n Slika l. -Scintigrafija Rose-Bengalom i Tc-99m jetre kod pet pacijenta sa evolutiv­nom aciroticnom tipom hepatitisa geno rnZJporedjen ri ,postoji jaka devija­cija rprema slezeni. Na R-B skenu je hro­mofdbna faza ubrzana. Kod cetv,rtog :pa­cijenta T/2 R-B je produžen, levi rub hi­pertrofiica,n a rpostoji ,inverZJija odnosa •ve­licrna desnog 1prema levom ,lobusu. Kod petog pacijenta je ubrzana hrornofobna faza medjutim svi ostali nalazi su u redu. Ostalih šest pacijenta je prikazano na slici br. 2. Kod sedrnog i osrnog pacijenta je T/2 R-B ,produžen, hrornofobna faza uhrzana, !evri lobus je nehomogen i hi­pertrofican (u slucaju br. 8). Kod pacijen­ta br. 9 je jedini radioizotopski fenomen brza hrornofobna faza. Kod deset,og pa­cijenta su , skenografske devijacije izraže- Slika 2. -Skeniranje jetre u šest pacijenata sa aciroticnom tipom hepatitisa ne, ,srna,njen je desni ilobus sa hi,pertro­fijom :levog lobusa a ,intenziv;na je i devi­jaoija :koloida u :povecainoj slezi1ni. Kod poslednjeg jedanajstog pacijenta ustano­vili smo hipertrofiju levog režnja, de:vi­jaciju koloida u ,slezini i rprodužen T/2 za R-B. Zakljucak. -Na bazi rprezenti,rnnih re­zultata ustanoviili srno da 1kombinovana dvoizotopna metoda skenovanja pokazuje abnormalnosti kod stabilnog neagresivnog hepatita, medjutim kod agresivnog oblika bez cirogene transformacije pomocu više izotopskih devijacija povecava mogucnost doprinosa scintigrafiije ka diagnozi. 228 Bogdanova v .. K. Brezovska. l3. Georgijevska, V. Dolgova-Korubin i s_.r ,.dnic:i _ Summary Literatura "''"'TC AND '"I-ROSE-BENGAL SCINTIGRAPHY IN THE DETECTION OF CHRONIC HEPATITIS ""'Tc-S-scan of the liver was made the first day and on the following day, 131 1-ROSE-BEN­GAL clearence and sequential scanning after 30 and 120 minutes were performed. The re­lative contribution of the two isotopes to an accurate diagnosis has been compared in 30 patients with stable persistent hepatitis, in 22 patients with agressive hepatitis under­going cirrhotic t.-ansformatjon ai!d i'.1 11 ca­ses with agress1ve but acirrhot1c form of chronic hepatitis. Scintigraphic abnormalties in nonevolut1ve hepatitis were scarce and inconclusive. . With both isotopes an equally characten­stic appearance was found in agressive cirr­hogenic hepatitis: hypertrophy and inhomo­genity of the left lobe, splenic and vertebral c.leviation of radiocolloid, prolonged Rose­Bengal clearance and elevated index 20/3' and 20'5'. Scintigraphic abnormalities were found in ali patients with agressive but acirrhotic chronic hepatitis whcn both techniques werc . Usincr I3IJ -Rose -Bengal for sequential scaning, a quicker loss of act_ivity ,yas o?­served visually in patients w1.h acirrh?\1c and cirrhogenic form of agres1ve hepat1t1s. 1. Britton K. E. et al.: Dynamic studieswith radioistopes in medicine. Vol. 1. Vien­na, IAE 1969, 157. 2. Georgesco B. et al.: Medica! radioisoto­pes scintigraphy. Vol. 2. Vienna, IAEA 1969, 517. 3. Karanfilski B., B. Grunevska: Zbornik na trudovete. VIII. kongres na lekarite od SR Makedonija. Ohrid 1975, 349. 4. Kostic K., V. Perišic: Dijagnosticka pri­mena radioaktivnih isotopa u oboljenjima jetre. Argumenta-2. Galenika 1975. 5. Lambrecht R. M.: Cyclotron and short living isotopes for radiopharmaceutical ap­plications. Vienna, IAEA 197_3,_275. . . 6. Otto R.: Medica! rad101sotopes scmt1­graphy. Vol. 2. Vienna, IAEA 1969, _505 . . 7. Rijk P. P. et al.: Dynam1c stuches w1thradioisotopes in medicine. Vol. 1. Vienna, IAEA 1975, 99. 8. Varl B.: V. sastanak strucnjaka za pri­menu nuklearne energije u medicini. Herceg­novi 1965. 9. Zubovskij G.: Medica! radioisotopes scin­tigraphy. Vol. 2. Vienna, IAEA 1969, 491. Adresa autora: Dr. V. Bogdanova, Institut za patofiziologiju i nu.learnu medicinu. Me­dicinski Fakultet, SkopJe. r 7 INSTITUT ZA GRUDNE BOLESTI I TUBERKULOZU ­SREMSKA KAMENICA, NOVI SAD SCINTIGRAM JETRE RADIOKOLOIDOM U PACIJENATA OBOLELIH OD HODGKIN-ove BOLESTI Stefanovic Lj., N. Aleksic, M. Prvulovic, A. Mikeš Sadržaj: U 28 pacijenata obolelih od histološki i/ili citološki utvrdjene Hodgkin-ove bolesti uradjeno je pomocu radiokoloida 38 scintigrama jetre. Na oko 50 II/o scintigrama su velicina jetre, intenzitet akumuliranja i ravnomernost distribucije radioizotopa u njoj odstupali od normale; povecano akumuliranje radioizotopa u slezini je nadjeno znatno cešce, ua68,5 °1 0 slucajeva. Povecano akumuliranje radiokoloida u RES-u kostijuai prisustvo scintigrafskih defekata jetre su pretstavljali neuobicajeneanalaze, zapažane izuzetno. Globalno posmatrano, 55 % scintigrama jetreasu bili verovatno patološki, patološki ili izrazito patološki, a ostali nor­malni ili granicni. Nije uoceno postajanje zavisnosti izmedju vrste ia težine scintigrafskih pni)mena sa jedne i prirode histološkog nalaza je­tre sa druge strane, no izgleda da je težina scintigrafskih promena bilaauaskladu sa izraženošcu histoloških pramena. što je Hodgkin-ova bolestabila u odmaklijem stadijumu evolucije, povecavala se ucestalost pato­loških scintigrama. Izmedju histološkog tipa Hodgkin-ove bolesti i pra­mena na scintigramima nije zapažena nikakva korelacija.a UDK 616.36-073:539.12:616-006.442 Deskriptori: nuklearna medicina, Hodgkinova bolest, jetra, radiokoloicl, scintigram Radiol. Iugosl., 10; 229-232, 1976 L J Uvod. -Obraida ipadjenata oboldih od Hodgkin-ove bolesti bi bila in:suficijent­na ,kada se me hi ispi,ta:la jetra. Za njeno 1 isp.hvanje se koniste brojne ,pretrage, rnedju njima j_ ,scint1grnfiija. Cilj našega rada je bio da •procenirno vrednost informacija 1koje 1pruža scinti­grarn jetre ,radiokoloidorn urndjen 'kod ovih bolesnika. Materija! i metoda. -Ispitii:vanjern srno obuhvat'ili 28 1pacijenata obolelih od Hodgik1n-ove bolesti, u svih ut,vrdjene hi­stološ1lih je najozbHjnija vazdušna emboliija. -Kod postojanja intraperitonea1nihaadhezija dijagnosticild pneumopenitoneum je neuspešan. -Dijagnostick,i p11eumoperitoneum nea 1 pruža informacije o morfološkom stanju jetre. Navedena ogranicenja 11e važc za scin­tigrnfiiju ,jetre. Pored toga, ona pruža po­datke o anatomskom stanju •jetrc, nije ,traumatska, :prakticno nema kontraindi­kacija, a može se 1izvoditi i ambulantno. Sointigrafska slika je!Jre :pokazuje ,izvc­sne osobenosti u položaju i obliku. Mi smo utvrdil!i da 52 O/o pacijcnata ima visoku po­ p Slika 3 -Scintigram jetre. Najcešci oblik scintigrafske slike jetre u relaksaciji desne clijafragme (»en chapeau de genclarme«) ziciju jetrc, dok je 65 °/0 ispitanika poka­zivalo karnkteristican oblik jetre u vidu .»en chapeau de genda11me« (slika br. 3).a Zakljucci. Pdka,za,Li smo naša isku-s tva u primeni sointigrafiije jetrc kod 60 pacijenata sa totalno ,ili parcijalno relak­siranom desnom dijafragmom. Kombina­tija sdntigrama jetre 1i rendgenskog snim­ka pluca, tzv. »prepoklapanje«, je jedno­stavan ,i pouzdan dijagnos1Jiciki pos,tupak za clokazivanje relaksacije desne dijafrag­me. Izneli smo prednosti ovakvog postupka uaodnosu 11a dijagnosticik:i pneumoperiito­neum.a Sdntigrafs.ka slika jetre cesto pokazuje Viisoku poziciju i karakteristican oblik u relaksaiji desne dijafragme. Summarya UVER SCAN TN THE DIAGNOSTICS OF THE RIGHT DIAPHRAGM RELAXATION The authors havc presented their four year experience in application of !iver scann­ing in the diagnostics of the right diaphragrn relaxation. Liver scan was performed in 60 patients with totally or partially elevated cliaphragm. By comparing the !iver scan (A-P and right laterni) with the standard Prvulovic M., Lj. Stefanovic lung X-ray film and the right lateral film, (superimposition) the congruence of the up­per liver margin and radiological outline of the right lung basis was observed. Such a simple procedure is sufficient to confirm the diagnosis of relaxation and has some advan­tages relative to the diagnostic pneumoperi­toneum. An analysis of the !iver scan reveals the caracteristic shape and high position of the organ at relaxation of the right dia­phragm. Literatura l. Carter R., D. Waterston, E. Aberdeen: Hernia and eventeration of the diaphragm in childhood. Lancet 1, 656, 1962. 2. Comer T., W. Schmalhorst, N. Arbegast: Foramen of Morgagni hernia diagnosed by liver scan. Chest 63, 1036, 1973. 3. Desgrez A., N. Papanicolaou: La semio­logie scintigraphique du foie. Atlas pratique. Masson et Cie, 1967, Paris. 4. McAfee J., R. Ause, H. Wagner: Diagno­stic value of scintillation scanning of the !iver. Arch. Intern. Med. 116, 95, 1965. 5. Soucek Ch.: Foramen of Morgagni her­nia diagnosed by liver scan. J. Nucl. Med. 16, 261, 1975. 6. Vogl A., A. Small: Partial eventeration of the right diaphragm (congenital diaphrag­matic herniation of the liver). Ann. Intern. Med. 43, 61, 1955. Adresa autora: Dr. Mladen Prvulovic, La­boratorija za primenu radioaktivnih izotopa, Instituta za grudne bolesti i tuberkulozu, 21208 Sremska Kamenica, Novi Sad. 7 KLINicKA BOLNICA I INSTITUT ZA GRUDNE BOLESTI I TBC NOVI SAD RADIOIMUNOLOšKO ODREDJIVANJE ANTITELA NA HEPATITIS B POVRšINSKI ANTIGENU OBOLJENJIM A JETRE Borota R., V. Mudric, V. Nikolic Sadržaj: Opisana je metoda radioimunološkog odredjivanja antitela protiv Hepatitis Es antigena kao i rezultati dobijeni ispitivanjem seru­ma tri grupe osoba: obolelih od virusnog hepatitisa, obolelih od hronic­nog agresivnog hepatitisa i osoba koje su bile u kontaktu sa krvi i de­rivatima krvi. U svim grupama je dobijen odredjen broj pozitivnih na­laza te se diskutuje o mogucem znacaju anti-HB, u ovim stanjima. UDK 616.36-002-097:539.12 Deskriptori: nuklearna medicina, hepatitis B, antitela, radioimunološki metod Radiol. lugosl., 10; 237-241, 1976 L J Uvod. -Velika clijagnosticka rr eipide­anti-H.Bs ne zaštite od infekcije (Barker midldška vrednost odredjivanja Hepatitis 1973), Moulias 1973, Mudric 1975 i 1975/a, ,Bs ain1Jigena (H Bs Ag) u oboljenj:ima je­Schobber 1973, Sodoman 1973). Prisustvo tre li 1kod zdraVtih osoba je danas veoma anti-H Bs u zdrav1h osoba predstavlja in­ ,dobro poznata. U ;poSllednje vreme, pored dikator ·predjašnjeg ,iimi.:mološkog kontak­odredjivanja H Bs Ag sve se veca pažnja ta sa H Bs Ag. Sticanje saznanja o humo­poklainja i doikazi'Vanju an,titeia na Hepa-ralnom i celularnom imunom odgovoru u 1titis Bs antigena (Ainti-H Bs) u ramim virusnom hapitiit,isu B omoguceno je uvo­oboljenjima jetre i kod zdrnvih osoiba. djenjem osetljivih metoda za istraživanje Kontakt sa H Bs Ag uslov;ljava dva tipa funkcionih sposobnosti B i T limfocita, rr,munološ'kog odgovora: rani (sekunda:mi odnosno speoifiicnih anti-H.Bs. Danas se :ili anamnesticki) tip koji se javlja p:d ipo­smatra da su najosetljiivije tehnike za noVinom kontaktu sa H Bs Ag ,i obicno pro­istraži-vanje anti-H Bs radio1munološka :Iazi ibez klinicikih maDJifestDJih znaikova (RIA) i metoda hemaglutinacije (HA) (Kis­oboljenja, i kasni (ili primarni) \iJ111uni od­sling 1972, Vyas 1970, Walsh 1970). I po­govor ,koj se nalazi u 1kLinicki jasnim slu­red dosadašnjih sazmanja, pa,togenetsk:i, cajevima infolwije Vlimsom hepa:ti;tisa B. dijagnosticlvi i epidemiološki .znacaj ipni­Kod vecine bolesnika sa primam:i!l11 tipom sustva ant:i-H Bs u serumu zdravih i obo­imunog odgo,vora, antJi-H Bs se mogu do­lelih soba nije dovljno razjašnjen. Zbog kazaitii •lvratko ,vreme po 1scezavanju toga je cilj i ovog rada da se ipnimenom H Bs Ag tj. u a'kutnoj i rekonvalescentnoj RIA i imunoelektroforetske (IEP) metode fazi bolesti, izuzetno i ranije. Prema do­istraži prisustvo anti-H Bs u grupama ispi­sadaišnjiim iskustvima, pr.ima1.na anti-H Bs tanika u kojih se ocekuje pojava ovih anti­imaju zaštitno dejstvo, dok sekundarna ,tela. • 238 t3orola H., v. Muc.lric, v. Nikolic PRINCIP ODREDJIVANJA HEPATITIS Bs ANTIGENA ..-r • ,..r CVRSTA FAZA SERUM J 125 ANTITELO o .?.r>N ,./V­ ',--;.------1 " < o PRINCIP ODREDJIVANJA HEPATITIS Bs AN TITELA (,-J • y 125 ,'-/'-·­ s'"' C VRSTA FAZA SERUM J ANTIGEN "'f(ff y L) ,J.r o ,v-, ..,-vt'J 0 AN T!GEN 'E.ANTITELO O PROTEIN Slika l. -Shematski prikaz principa radioimunološkog odredjivanja hepatitis Bs antir:c­ na i hepatitis Bs antitela naclioirnunološko odredjivanje aniiicla na hepai.ii.is B površinski antigen ... Materija! i metode rada. -Metodama RIA i IEP ispitane su sledece grupe oso­ba: l. Oboleli od virusnog hepatitisG D (VHB) H Bs Ag pozitivni (20 bolesnika, 55 uzoraka seruma), 2. Oboleli od VHB H Bs Ag negat1ivni (10 bolesniika), 3. Obo­leti od hronicnog agresivng :hepatitisa (HAH) (20 bolesnilrn, 24 UZ'.)rka seruma samo RIA metodom, i 4. Osobe koje su bile u kontaktu sa krvi i derivatima krvi (10 osoba). Dija[šnoza VHB je postavljana na osnovu klinickog nalaza i testova iz bi­ološkog sindroma, a kod HAH još i histo­loškim pree;ledom isecka tkiva jetrc. Radioimunološko clokazivanje anti-H Bs vršeno je fabrickim kompletom firme »A:Jbott« pod nazivom AUSAB. U ovoj me­todi 1korisbi se poznati »sandwich« prin­cip, koji se uspešno koristi odranije za do­kazivanje H Bs Ag. Razlika je jedino uatorne (slika l) što je ovdje H Bs Ag vezanaza cvrstu fazu a antitelo se do.daje sa bo­lesnickim serumom. Ukoliko serum saclržiaanti-H Bs, ona ce se vezati za antigen tj.a Tabela l. Rezultati odredjivanja hepatitis za cvrstu fazu, i kacla se nakon ispiranja viška seruma doda antJigen obeležen sa J-125 ovaj ce sa cvrstom fazom i antitelomastvorit,i sendvic. U tom slucaju cvrsta fazaapri merenju pokazuje ,radioaktivnost kojaaje utoliko viša ukoliko je bilo više priasutnog antitela, što omogucuje i semi­l..c: 62 8 512 19 35 7 13 HB,Ag8 Bo lesnika 10 o o o o o o Bo lesnika 20 10 50 Hronicni agresivni hepatitis Uzoraka 24 10 42 512 23.500 serun1a Primaoci Osoba 10 6 60 112 32.200 6 60 2 20 krvi Borota R., v. Mudric, v. Nikolic (Sohober 1973). Anti-R Bs su dokazana najranije 67 a najkasnije 156 dana od po­cetka bolesti u grupi R Bs Ag pozitivnih bolesnika i to 1-8 nedelja po iscezavanju R Bs Ag dokaznog takodje RIA metodom. Metodom IEP anti-R Bs su u ovoj grupi dokazana u 50 % slucajeva (35 % uzoraka seruma) i ovi rezultati su u saglasnosti 1 sa našim dosadašnjim ,isitraŽJivanjima (Mu­dric 1975 i 1975/a) ali je medju njima bilo lažno ipozitdvni!h crezultata caJk u 35 % 1S'luoajeva (13 % uzornka seallma). U grupi RAR anti-R Bs su nadjena u 50 % bolesnika tj. u 42 % uzornka ;ispiti­vanih seruma. Uloga anti-R Bs u nastaja­nju hronicnih aboljenja jetre još nije utvndjena. Poznate su hipoteze o (Patoge­genoj ulozi imunog kompleksa u VRB gde se reakcija R Bs Ag -anti-R Bs {PO­vezuje sa patogenezom oštecenja jetre (Sodoman 1973). U gr,upi (Primaoca krvi ii k:Pvnih derivata, metodama RIA i IEP ainti-R Bs su nad jena ru 60 % osoba ali je IEP daila u 20 % lažno ipozitivne rezulita­te. Naj1nižii titrovi anti-R Bs se nalaze u relwnvalescentnoj faz,i VRB dok su naj­vrši ,tiitrovi nadjeni tlrnd pnimalaca krni fako ni jedan od njiih nije oboleo od ma­nifestmog obliJka VRB (bolesnici su pr.ima­Li 1-5 boca krv1i i!Li plaz.me). Objašnjenja za raz,licitu rvis,inu ,ti1trova ainti-R Bs u pro­ucavanim grupama ·su brojna a svakako da je jedan od faktora imUJnološka rea:k­nivnost osobe. Zakljucak. -Istraživanjem anti-R Bs (kod 50 osoba metodom RIA nadjeno je !PDisustvo anti-R Bs u 58 % sv:ih dsp1tani­ika odnosno ru 66 % ,isnraživanih uzoraka seruma. Ucestalost prisust1va anti-R B se razliilmje u pojediinim grU1pama ispitani­ka. Tako su u grupi VRB dokazana meto­dom RIA u 65 % bolesniika a metodom IEP u 35 %, u gru:pi RAR ru 50 % bolesni­ika, ,dok su od 10 priimalaca krvi 1i krvnih der,ivata anti-R Bs J1adjena metodama RIA i IEP u 60 % osoba. Najviši 1Jitrovi an,1Ji­R Bs se naiaze u grupi pnimalaca krvi a najnižii u rekonvalescentnoj fazi VRB. Kao što su mnogi ,i,snra:žiivaai dokazali .i 111aše skromno iskustJvo ipotv:rdjuje da je meto­da RIA za dokazivanje ainti-R Bs osetlji­va, speoificna, vrlo hrza i jednostavna za ,izvotljenje. Metoda IEP može dati lažno poziitivne antJi-R Bs i 2lbog •toga se ne može bez 1rezUJltaita u istraži­ p.rovere konisiti,ti vanju ainti-R Bs. Summary RADIOIMMUNOASSA Y FOR THE DETECTION OF ANTIBODY TO HEPATITIS B SURFACE ANTIGEN IN LIVER DISEASES A method of radioimmunologic determina­tion of antibodies against hepatitis B anti­gens is described and the results of serum analysis are exposed in three groups of pa­tients having: l.aVira! hepatitisa 2.a Chronic agrcsive hepatitisa 3.a Being in contact with blood or derivatcsof blood.~ In ali three groups, some positive results were obtained. The possible significance of anti HB, in thesc conditions is discussed. Literaturaa l. Barker L., M. Peterson, N. Shulman,a R.a Murray: Antibody responses in vira! he­patitis type B. JAMA, 223, 1005, 1973.a 2.a Kissling R., L. Barker: Evaluation ofaAssay Methods for Hepatitis Associated Anti­gen. Microbiol. 23, 1037, 1972. 3.a Moulias R., O. Couleru: Antigene Austra­lia et immunite en clinique humanie. Nouv. pres. Med. 24, 1627, 1973. 4)aMudric V., B. Vukovic, E. Dimic: Pri­log proucavanju imunog stanja u virusnom hepatitisu B. Zbornik II. Kongr. infekt. Jugo­slavije. Dokumenta 217, 1975. 5)aMudric V., B. Vukovic, E. Dimic, S.aOvcaric, A. Krstic: Imunobiološko stanje obolelih od A VH i kod hronicnih oboljenja jetre. III i IV Simp. o VHB in antigenu Australia, Celje, 97, 1975. 6)aPessendorfer F., O. Krassnitzy, F. We­walka: Immunodiffusion and immunoelec­trophoretic techniques. Vox Sang. 19, 200, 1970. Radioimunološko odredjivanje antitela na hepatitis B površinski antigen ... 7) Schober A., R. Thomssen: Natur und Nachweiss des Hepatitis B (Australia) und seines Antikorpers. Internist, 14, 546, 1973. 8) Sodoman C., C. Havenmann: Die Be­dcutung zellularen Immunoreaktionen bei der Hepatitis. Internist, 14, 583, 1973. 9) Walsh J., R. Yalow, S. Berson: Detecti­on of Australia antigen and antibody by me­ans of radioimmunoassay technique. J. In­fect. Dis. 121, 550, 1970. 10) Vyas G., R. Schulman: Hemagglutina­tion assay for antigen and antibody associa­ted with VH. Science 170, 332, 1970. Adresa autora: Dr. Radoslav Borota, Beo­gradski kej 31/III, 21000 Novi Sad. 7 KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO V LJUBLJANI ZANESLJIVOST SCINTIGRAFSKIH IZVIDOV PANKREASA Šuštaršic J., B. Varl Vsebina: Avtorja primerjata scintigrafske izvide 55 preiskovancev s koncnimi klinicnimi oziroma operacijskimi diagnozami. V 52,8 % scin­tigrami ustrezajo koncnim diagnozam. 14,3 11,'0 rezultatov je psevdonega­tivnih in 58,5 % psevdopozitivnih. Ugotavljata, da je ponovljivost me­tode slaba in pricakujeta izboljšavo od racunalniške obdelave scinti­gramov. Kvalitativna ocena radioaktivnosti delov žleze na scintigramih normalnih pankreasov pokaže, da sta najbolj radioaktivna trup in glava žleze, tema pa sledi radioaktivnost repa ter vratu pankreasa. Menita, da normalen scintigram izkljucuje z veliko verjetnostjo obolenje pan­kreasa, pozitiven scintigram pa ni specificen. UDK 616.37-0739539.12 Deskriptorji: nuklearna medicina pankreas, scintigrafija, "Se-metionin, diagnosticna zanesljivost Radiol. Iugosl., 10; 243-247, 1976 L J Uvod. V literaturi nava1a10 razlicne pankreasa. Pri 55 bolni,k.ih smo uspel:i ugo­podatke o zaneslj:ivos,ti scintigrafije pan­toviti 1koncno diagnozo, 1ki smo jo primer­,kreasa po ap.1Ikacij,i 75 Se-metion1na. Po jali s scintigrafskimi izvidi. Grau1u (1970) se sc1ntigrafski ,izvid sk:la­Preiskovancem so brez priprave aplici­da s koncno diagnozo v 85 %, po Agnewu rali v kubitalno ve1:io 3 do 4 µ Cu 75Se­s sodelavci (1974) v 70 % .itn po Overtonu -metionina na kg telesne teže in posneli s sodelavci le v 50 O/o (Overton et aL, 1971). scintigram v naslednj,ih 90 minutah. 10 Psevdonegativnih rezultatov je po Desgre­scintigramov smo posneli z rektilinear­zu s sodela,vci (1972) 8 °/0, po Rod11iguez­nim skenerjem (Pho / Dot Scanner NC) Antunezu (1968) pa 10 do 40 O/o. Psevdopo­in 45 kamero gama (Pho Gamma NC) z zitivnih rezultatov je po Malmedu s sode­,risokoenergijs,Jdm paralel l10tle koJ;imator­lavci (1968) 8 °/0 , po Hundeshagnu s sode­jem. Detekitor ,kamere gama smo usmerili lavci (1970) 25 °/0 in po Mel!inu s sodelavci kranialno za 10 do 20° , da je pokukal pod (1972) 35 °/0• Nekateri avtorji menijo, da jetrni rob. Sl1i1Jrn jeter smo odšteii po apli­je preiskovalna metoda sploh še v razvoj­kaciji oznacenega koloida graficno ali pa ni fazi (Bachrach et al., 1972). elefotrons'lrn z uporabo analizatorja (Cl,i­ Na lastnem gradivu smo želeli spoznait!i nical Data System NC) (Desgrez et al., zanesljivost scintigrafije pankreasa, odkri­1969, 1972, Overton et al., 1971). ti ,najpogostejše napake in kriticno oce­Scin.tigrame smo opredelilii na negaui,v­niti nekatere knite11ije za ocenjevanje scin­ne in pozitivne po kriterijih ,iz literature tigramov. (Sodee, 1966, Lahdevirta, 1967, Melmed el al., 1968, Rodniguez-Antunez, 1969). Vec­Material in metode. -V casu od leta krat se nismo mogl:i odlociti za eno od 1969 do 1974 smo posneti 67 scintigramov skrajnosti, zato smo uvedli še skupino Suštaršic J ., B. Varl mejlflih oziroma sumlj,ivih scinuigramOIV. K patološkrim znaikom m:a scintigrarrnu smo prištevaili: odsotnost kopicooja ,radiofar­ ,macevtika v pankreasu, neaktivne dele žleze, nepravHne oblike oziroma dislo.ka­oijo dela žleze, difuzmo znižano aktiv,nost pankireasa ob mocmejiši .intes,tinalni ak­ti!vnos,ui in moonejšo nehomogenost radiio­akltivnost,i v ;pamikreasu. S s:premljanjem kl1iinionih, laboratoidj­sklih, rentgenskih, kiirurških in avtOipsij­sikih 1izvidov smo kLasificir,ali pankrease ,na normalne, vnetno .Sjpremenjene zaradi akutnega ali kronicnega obolenja in na de­struirane (šestJkrat zaradi ma.1ignoma, en­krat zaradi poškodbe in enkrat zaradi re­sekcije p[1i hi;perinsul:1nizmu). Na 26 soiin­, tigramih zdravih panikreasov smo opazo­vali a:-azpored:itev aikltivnosui v žlezah, s tem, da smo pnimerjali med seboj radio­aktiiV1nost posameznih delov (glave, V1ratu, ,trupa 1in repa 1pankreasa). Rezultati. -Pnimerjava sci,ntigramov s koncnimi diagnozami (tabela 1) pokaže, ,da dobimo ;pri normalnem panikreasu sko­raj enalko ,pogosto ,norma1len, ,mejen ,in po­,zitiven sointigram. Pri obolel,i žlezi je ;po­gostejši po:oitiven scimtigram. Zaradi majhnega vzorca smo združili skupini panklreatiJtisov ,i,n dest111.11iranih žlez :ter s hi2 tes,tom [JreizkusiLi slucajnost razpore­ditve frekvenc v tabeli. Dobljena V!rednost Tabela l. hi2 (10,34) z veLiiko verjetnostj,o Gp < 0,01) :iZJkiljuouje sLucajnost ra21porediitve v posa­meznih rubriikah, oziroma potrjuje kore­ilacijo med so1ntigrami in ,koncnimi ·dia­gnozaimi. Scim11Jigrafsld 1izv-id ustreza kononi dia­gnozi v 52,8 %. Analiza pozitiv,nih sciinti­gramov pdkaže v 41,5 % 1prav.Hen, v 58,5i-0/0 1pa psevdopozitiiven rezultat. Po drugi stra­ni pa se st:kriva za slilko negativnega sci:nti­grama v 85,7 % no11malen pankoreas ,in v 14,3 °,'0 lezija žleze (psevdonegativen rezul­tat). Oba ,psevdonegativna .sdntiigrama smo dobiLi •pri bolnikih s pankreatitisom. Med 24 bolniki, 1pri 1lrnte11ih smo ob nonmalnem pa111kreasu dobHi sumlj1iv ali :pa pozitiven scintiigram, je 1pri treh obolel žoloniik, pri dveh jetra, pri šestih želodec in crevesje, pet jih je ,imelo sladiko11no bolezen ,in osem druge bolez111i. RazporedHev aktivnosti na so1111tigramih panklreasov, ki so se v lucii 1 ostalih diagnosticnih metod izlrnzali za normallne (tabela 2), ipdkaže nad v,ratom žleze nižjo aiktrvnost 1kot ,nad gl:avo ali tru­ipom. Tudi rep žleze je manj aktiven kot ,trup. Tabela 2. Kvalitativna primerjava radioaktivnosti de­lov žleze na scintigramih normalnih pankre­asov. ro ;, ro Primerjava scintigramov s koncnimi diagnozami ro ...; C:. llJ ro :8 o, -------------"-­ I II I II (/) eaput : eollum 17 4 5 8,04 < 0,025 ro ro il) il) >-< .(tl eaput corpus 6 9 ll 0,60 NS Dg.: :..: .. . .;...., il) o, >-< i:: i:: . (/) N eaput : eauda 11 7 8 0,88 NS . il) il) "O ro ro .,_, . N o, .-. o. (/) eollum : eorpus 3 17 6 9,80 < 0,01 --,~--·-.·-··.---· ·--------­ ·---­ eollum eauda 6 14 6 3,20 NS Negativen 12 2 o 14icorpus : cauda 15 5 6 5,00 < 0,10 Sumljiv Se 14 1 1 16 Pozitiven 10 8 7 25 Diskusija. -S primerjanjem scintigraf­Skupaj 36 11 8 55 skJih ,izv:idov ,in koncniih diagnoz smo do­biili :podobne rezu1tate ,kot Overton (1971). Dg.: je koncna diagnoza Se.: je scintigram pankreasa ,, Manj psevdonegativnih in ,veLiiko ,psevdo­ Zanesljivost scintigrafskih izvidov pankreasa :pozitiJVn,ih scintigramov so .paziili ,tudi Hundeshagen s sodelavci (1970), Mellin s ,sode1aivci (1972), Henry s sodelavci (1972) in Agnew s sodelavci (1974). Pr:vi vzrok ,za siabo zaineslj,ivost preiska­ve so neprimern,i ,i!n neenotni ocenjevalni kriteriji. Po Deiningerju s sodelavci (1969), je radioakl1livnost illa saintigramu normal­nega pankreasa nwiporejena homogeno, na ,naših scintigramih :pa je vrat žleze vedno ,manj aiktiven kot glava in 1tr1.lip :pankreasa. Tudi rep žleze je manj aktiven' kot trup. Podobne rezultate so dobili tudi Saldino s sodelavci (1968), Melmed s sodelavci (1968) in Blanquet (1969). Povišano radioaktiv­nost nad r!Jrupom irn rqpom :pankreasa so opisali pri psevdocistah (Melmed et al., 1968), adenomih (Zsebok et al., 1972, Yo­gendra et al., 1971), pankreatitis,ih, 1kjer se ob zmanjšani ,radioaktirvnosti žleze moc­neje :pniJkaže ekstrnpainlkreaiticna aktiv­nost i(Zsebok, 1972) itd. Od opisaJnega smo sami lahko opazovali le povišano radioak­tivnost nad trupom pan:kreasa :po akutni •atalki v poteku kroni6nega pankreatiit:isaa(s1ika 1).a Drug vzrok naipacnih rezu1tatov je vaocenjevanju zanesljivosti scintigrafije vapnimerjav,i s 1kJiinionim potekom bolezm1ia(Hundeshagen s sod., 1970), saj zelo težkoapotegnemo mejo med zdravim in obolelimarpanikreasom (Agnew et a:l., 1974). Oba 1psevdonegaJtivna .saintigrama smo dobili pni bol!nildh po akutni aitakli ipan:klreatiitisa. Me1med s sodelavci (1968) ,in Desgrez s sodelavci (1972) menijo, da se v casu aikut­nega 1pankreatitisa žleza ne 1prikaže na scintigramu, nato pa se njena aktivnost , veca vzporedno s ipoprnviljanjem sekxetor­ne funkcije. Pozitivne sci,ntigrame dobi­,mo tudi pri boleznih, 1kjer ne gre nepo­sredno ,za obolenje !JJanlkreasa: :pni hole­:Iituazi, cirozi jeter, u1kusu duodeni, po :re­sekcij1i želodca, vagotomij.i, p.i:lornplastilki, itd. Patološki scin:tigrami so pogostejši tudi v starosti, !J)ri diabetesu, debe1osti in asoisti pankreasa (R). Uvedba R je izboljšala po­novljivost metode in dobili so 'dodat·,i kriterij pri ocenjevanju scintigramov pa:1­kreasa. Summary A SClNTIGRAPHTC INDF.X OF PANCREATIC ACTIVITY (R) Authors are describing a semiquantitative method of pancreatic activity assesment af­ter the application of 75Se-selenomethionine. Gamma camera Pho Gamma N. <:::. with di­verging hole colimator and computer sy­stem H. P. 5407 was used. Ratio between the radioactivity of the pancreas and the liver was applicated to the morphological exami­nation. For this value the term »scintigrap­hic index of pancreatic activity (R)« is pro­posed. R = -." -__ Ao min. X lOO A; max. -A" min. Ar= pancreatic activity Ao min. = the lowest activity of the backgro­und under the pancreas on the scan A; max. = the highest activity (number of impulses per element) over the liver Authors suggest that R reflects exocrine pancreatic function, they present the repro­ducibility of the metod and the first results. Zahvala: Za sodelovanje smo hvaležni osebju radioizotopskega laboratori.ia Onko­loškega inštituta v Ljubljani in posebej pred­st,)j111ku prof. dr. Marjanu Erjavcu, ki so nam omogocili primerjavo dveh metod. Li teratura l. Agnew J. W., G. R. Youngs, R. Lydfordet al.: The false-positive pancreas scan: does it reflect »low-normal« pancreatic function? J. Nucl. Med. 15, 90, 1974. 2. Budinger T. F.: Clinical and researchquantitative nuclear medicine system. Sym­posium on Medical Radioisotope Scintigrap­hy, Monte Carlo, October 1972. 3. Dressler J., G. Hor, G. Butterman, H. W. Pabst: Pankreas-Funktiondiagnostik mit dem 75Selen-Methionin-Test. Miinch. med. Wschr. 117, 237, 1975. 4. Friihling J., J-L. Vincent, R. van der Hoeden, A. Delcourt: Correlation between isotopic scanning and pancreatic function tests in the diagnosis of pancreatic diseases: image and diP-no l rnmputer techniques. In­tern. J. Nucl. Med. Biol. 2, 145, 1975. 5. Goriya Y., M. Hoshi, N. Etani et al.: Dynamic study of exocrine function of the pancreas in diabetes mellitus with scinti­graphy using 75Se-selenomethionine. J. Nucl. Med. 16, 270, 1975. 6. Hansson E.: The formation of pancre­atic juice proteins studied with labelled ami­no acids. Acta Physiol. Scand. 46, suppl. 161, 5, 1959. 7. von Ivig J.: Zur praxis der Pankreas­szintigraphie. Electromedica 4/1970. 8. Uihdevirta J.: Testing of exocrine fun­ction of pancreas in diabetes mellitus by use of "Se-selenomethionine and of secretin. Acta Med. Scand. 182, 345, 1967. 9. Logar B., J. Šuštaršic, M. Dimic: Ra­cunalniška scintigrafija pankreasa. XIII. znanstveni sestanek Združenja za nuklearno medicino Jugoslavije, Maribor, oktober 1975. 10. Mulec H.: Kinetika metionina Se 75. Medicinski razgledi 5, 263, 1966. 11. Steven L. W., J. T. Andrews, L. B. Ark­les: Experience with radioisotope scanning of the pancreas. M. J. Australia 2, 867, 1972. 12. Steven L. W., J. T. Andrews: The roleof radionuclide scanning in the diagnosis of pancreatic carcinoma and its use in the dif­ferential diagnosis of jaundice. First World Congres of Nuclear Medicine, Tokyo, Octo­ber 1974. 13. Šuštaršic J., B. Varl, B. Logar: Progressin the scintigraphy of the pancreas. The use of Radioisotopes in Gastroenterology, Cluj­Napoca, May 1975. 14. Youngs G. R., J. E. Agnew, G. E. Levin, I. A. D. Bouchier: Radioselenium in duode­nal aspirate as an assesment of pancreaticexcorine function. Brit. Med. J. 252, 1971. Naslov avtorja: Asist. Janez Šuštaršic, dr. med., Inštitut za histologijo in embriologi­jo Medicinske Fakultete v Ljubljani, Zaloško 4/I, 61000 Ljubljana. KLINIKA ZA NUKLEARNO MEDICINO, UNIVERZITETNI KLINicNI CENTER V LJUBLJANI RAcUNALNišKA SCINTIGRAFIJA PANKREASA Logar B., J. Šuštaršic, M. Dimic Vsebina: Avtorji snemajo scintigrame pankreasa po aplikaciji "Se-mc­tionina s kamero gama (Pho Gamma NC) in obdelajo podatke s pro­gramibilnim racunalniškim sistemom (H. P. 5407 Scintigraphic Data Analyser). Metoda je standardizirana in vsebuje: a) zbiranje po 200.000 impulzov v spektru "Se in v spektru '""'In oziroma99mTc b) k.rekcijo scintigramov zaradi neenakomerne obcutljivosti kameregama, glajenje in odštetje ozadja na scintigramih, c) odštetje jeter s scintigrama s "Se-metioninom, d) izpis odštevnega scintigrarna z alfa numericnimi znaki na printerjuv nivojih po 10 °10 maksimalne aktivnosti jeter.Odštetje jeter je programirano tako, da poišce racunalnik na scintigra­mu s "Se-metioninom maksimalno število impulzov, izenaci scintigram s 11 '"'In koloidom oz. ""'Te koloidom na to število impulzov in ga odštejeod prvega scintigrama. Z iztipkanega odštevnega scintigrama lahko di­rektno odcitavamo jakost radioaktivnosti nad pankreasom glede na maksimalno radioaktivnost nad jetri. UDK 616.37-073.75:539.12:681.31 Deskriptorji: nuklearna medicina, racunalniški postopek Radiol. lugosl., 10; 253-256, 1976 Uvod. -75Se-metionin, ki se uporablja za scintigrafijo pankreasa, se kopici v vseh tkivih z živahno sintezo beljakovin -razen v pankreasu še v jetrih, creves­nih in želodcnih žlezah itd. (Hansson, 1959, Mulec, 1966). Doslej je bil glavni na­men uporabe racunalnikov v scintigrafiji pankreasa odštevanje slike jeter po apli­kaciji dodatnega radiofarmacevtika, ki se kop•ici samo v jetrih (Blanquet et al., 1968, Hundeshagen et al., 1968, Hundeshagen et al., 1970, Creutzig, 1970, Henry et al., 1972, Friihling et al., 1975). Avtorji so vzpo­redno ocenjevali kvalitativno jakost ra­dioaktivnosti pankreasa na scintigramih, ki naj bi odražala eksokrino sposobnost žleze (Lahdevirta, 1967, Melmed et al., 1968, Hundeshagen et al., 1970, Mellin ct al., 1972, Desgrez et al., 1972). že Lahde­virta (1967), ki je razlikoval vec stopenj radioaktivnosti pankreasa, je spoznal nuj­nost merjenja na scintigramih s pomocjo racunalnika. pankreas, scintigrafija, 75Se-metionin, _J Naš program racunalniške obdelave scintigramov pankreasa združuje oboje: odštevanje slike jeter in izpisovanje scin­tigramov v vrednostih R (aktivnost pan­kreasa je izpisana v sorazmerju z maksi­malno aktivnostjo jeter) (Šuštaršic et al., 1975 a, b). Metoda. -Bolniku brez predpriprave apliciramo 3 do 4 µCi 75Se-metionina na kg telesne teže in po 10 minutah zacnemo snemati scintigram s kamero gama (Pho Gamma N. C.) z visoko energijskim diver­ging bole kolimatorjem, ki zajame v vidno polje razen pankreasa tudi vsa jetra. Cen­ter detektorja je v sredi med popkom in ksifoidom, usmerjen je 10° do 20° kra­nialno, da pokuka pod jetrni rob. Okno analizatorja zajema energijski vrh 75Se pri 260 keV. V primeru, da jetra na scin­tigramu prekrivajo pankreas, apliciramo po posnetem scintigramu s 75Se-metio­ninom preiskovancu v istem položaju še 254 Logar B., J. Suštaršic, M. Dimic 1,5 mCi ll301In kolida in po 20 minutah posnamemo scintigram jeter in vranice. Podatke obdelujemo z »on line« priklju­cenim racunalniškim sistemom H. P. 5407 Scintigraphic Data Analyser (Budinger, 1972), ki ga sestavljajo racunalnik H. P. 2100 z 12 K spomina, magnetna di­skovna enota, ADC, osciloskop z »light pe­nom«, citalec perforiranega traku in prin­ter. Obdelava podatkov je delno avtoma­tizirana in vkljucuje tri podprograme. V prvem zberemo po 200.000 impulzov v spektru 75Se in 11301In oziroma 99mTc, vpi­šemo tudi podatke o pacientu in preiska­vi, ki služijo za identifikacijo ter se poja­vijo kasneje kot podnapis na scintigramu in osciloskopu. Rezultat prvega podpro­grama sta dva digitalna scintigrama shra­njena na magnetnem disku v obliki ma­trik s 64 X 64 elementi. Drugi podprogram scintigrama popravi z ozirom na neenakomerno obcutljivost gama kamere (Budinger, 1972) s pomocjo normalizacijskih scintigramov, ki sta scin­tigrama 4 metre oddaljenih tockastih iz­vorov 75Se in 113min oz. 99mTc, vsebujeta po 500.000 impulzov in sta dvakrat glajena. Popravljene scintigrame se tudi pogla::li (Budinger, 1972). Med drugim in tretjim podprogramom standardizirano odštejemo ozadje tako, da operater nastavi nad najnižjo aktivno­stjo na scintigramu pod pankreasom in­teresno podrocje 5 X 5 elementov, integri­ra število impulzov v njem in odšteje po­precno število impulzov na element od celotnega scintigrama. Tretji podprogram avtomaticno poišce elemente z maksimalnim številom impul­zov na obeh scintigramih in normalizira drugi scintigram tako, da množi vsak nje­gov element s kolicnikom Q: max. 75Se Q 1nax. 113min max. 75Se maksimalno število impulzov v posameznem elementu na scintigramu s 75Se-metioninom; max. 11301In = maksimalno število impul­zov na element na scintigramu s 113min ko­loidom, oz. 9J01Tc koloidom. Nato odšteje od scintigrama s 75Se-me­tioninom normaliziran scintigram s ll301In koloidom. Odštevni scintigram shrani na magnetni disk. Matriko z enim impulzom v vogalu pomnoži z max. 75Se (1) in jo pri­šteje odštevnemu scintigramu. Na koncu se izpiše scintigram z alfa numericnimi znaki v slojih po 10 °/0 maksimalnega šte­vila impulzov na element scintigrama (nad jetri). Rezultat in diskusija: -Racunalniško obdelan scintigram pankreasa (slika 1) nam pokaže aktivnost pankreasa v sora­zmerju z maksimalno radioaktivnostjo nad jetri, kar nam omogoca sem'ikvanti­tativno ocenjevati funkcijo pankreasa (vgrajevanje 75Se-metionina v encime). Po­samezne stopnje racunalniške obdelave scintigramov pankreasa so rezultat pos­kusov, pri katerih smo iskali nacin odšte­vanja ozadja pod približno enakimi pogo­ji, odštevanje jeter brez nevarnosti, da bi odšteli tudi del pankreasa itd. (Šušteršic et al., 1975 b). Ker želimo, da se aktivnosti nad pankreasom pred in po odštetju jeter cim manj razlikujeta, apliciramo kot dru- .:!!!!!!:::. .••• ::!!!!II!!:: ... .. ::!: .• .:::::::::. O :::: j Q 1 : = 2Q 1 ! :;: 3 Q l j :::: 4 Q Slika l. Racunalniški scintigram pankre­asa (p) z odštetim ozadjem in odšteto sliko jeter. Aktivnost žleze je izpisana na teleprin­treju s simboli po 10 ° 0 maksimalne aktivno­sti jeter. Te vrednosti imenujemo »scintigraf-ski indeks aktivnosti pankreasa (R)« Racunalniška scintigrafija pankrcnsa gi radiofarmacevtik raje 113111 In koloid in to šele po posnetem scintigramu s 75Se-me­tioninom. V primeru, da oznacimo jetra z 99111 Tc koloidom, moramo aplicirati do­volj veliko dozo, tako da je aktivnost 75Se v primerjavi z 99111 Tc nepomembna in iz­datneje moramo odšteti tudi ozadje. Z uporabo dvokanalne kamere gama bi ob socasni aplikaciji dveh radiofarmacevti­kov (75Se-metion'ina in 99111 Tc koloida) isto­casno registrirali obojno radioaktivnost in s tem skrajšali snemanje ter zmanjšali nevarnost, da bi se preiskovanec pod de­tektorjem v casu merjenja premaknil. V opisani metodi smo izkoristili vec mož­nosti, ki nam jih daje racunalniški sistem H. P. 5407 Scintigraphic Data Analyser. Pogoji za zbiranje impulzov in obdelava scintigramov so standardizirani, kar omo­goca primerjanje rezultatov pri razlicnih bolnikih. Zakljucek. Opisana je racunaJn•iška obdelava scintigramov pankreasa s pro­gramibilnirn racunalniški sistemom H. P. 5407 Scintigraphic Data Analyser. Metoda je standardizirana in vkljucuje tudi od­števanje slike jeter po aplikaciji 113min ko­Jo•ida oz. 99111Tc koloida ter izpis odštetega scintigrama na printerju s simboli v pla­steh po 10 °/0 maksimalne aktivnosti jeter, kar nam omogoca direktno odcitavanje aktivnosti pankreasa glede na maksimal­no aktivnost nad jetri. Summary COMPUTERIZED PANCREATIC SCANNING For thc compulcrizecl pancreatic scanning authors usc gamma camera (Pho Gamma N. C.), data processing is performed with pro­grammable computer system (H. P. 5407 Scintigraphic Data Analyser). The method is stanclardizcd and consist or: a) accumulation of 200 000 impulscs in thcspectrum of 75Se and in spcctrum of 99 ·"Tc or llJniln, b) camera field nonuniforrnity correction,srnoothing, and backgrouncl subtraction, c) subtraction of the !iver on the 75Sc scan, d) printing of thc layers of 10 per cent ofthe maximal !iver activity. Programed !iver subtraction includes nor­malization of the 9 "'"Tc or '""'In scan witb thc quotient between maximal 75Sc activity ancl maximal 99"'Tc or 113 "'ln activity. Frorn the "Se scan the normalized scconcl scan is subtrac­tecl. Therc exist also a possibility to rcacl thc ratio between the activity of the pancrcas ancl maximal !iver activity clirectly from the scan. Lilc ralura l. Blanquct P. C., C. R. Beck, J. Fleury, C. J. Palais: Pancreas scanning with "Se-selcno­mcthionine and 198 Au using digital-data-pro­ccssing teclmiqucs. J. Nucl. Med., 9, 486, 1968. 2. Budinger T. F.: Clinical and research quantitativc~ nuclcar medicine systcrn. Sym­posium on Medica! Radioisotopc Scintigra­phy, Monte Carlo, October 1972. 3. Creutzir!, H.: Versuchc zur Pankreas­szintigraphic ~mit 75Sc-Sclenrncthionin. Gcscll­schaft l'i.ir Nuklcarrneclizin, Hannover 1970, Mitt. Nr.: 13. 4. Desgrcz A. ct al.: Pancreas, stintigra­phie et soustraction elcctroniquc. Nouv. prcssc Med., 1, 1003, 1972. 5. Fri.ihling J., J-L. Vincent, R. van clcr Hoeden, A. Delcourt: Correlation between isotopic scanning and pancreatic function tcsts in thc cliagnosis of pancrcatic cliscases: image and digital computer techniques. In­tern. J. Nucl. Med. Biol., 2, 145, 1975 6. Hansson E.: Thc formation of pancre­atic juice proteine studidcd with labellecl amino acids. Acta Physiol. Scancl., 46, suppl. 161, 5, 1959. 7. Henry J., J. Fri.ihling, J. Turpin, A. Ver­bist: Scintigraphie pancreatiquc par sou­straction isotopique et traitcment cles infor­rnations par calculateur electronique. Collo­quc sur la scintigraphic meclicale au moyen clcs raclioisotopcs, Monte-Carlo, octobrc 1972. 8. Huncleshagen H., D. Th. Hcnskes, S. Ge­islcr, U. Gettncr, H. Crcutzig: Der Anschluss cines clatenverarbeitenden systems an einen moclifiziertcn Dynapix-Scanncr. Picker Bul­letin 2i68. 9. Hundcshagen H., H. Creutzig, H. Do·Jslaff: Doppelraclionuklid Pankreas-Funkti­onsszintigraphie mit cincrn Prozessrechncr. Gesellschaft for Nuklearmcclizin, Hannover 1970, Mitt. Nr.: 140. 256 Logar B., J. Šuštaršic, M. Dimic 10. Lahdevirta J.: Testing of exocrine fun­ction of pancreas in diabetes mellitus by use of 75Se-methionine and of secretin. Acta Med. Scand., 182, 345, 1967. 11. Mellin H. E. et al.: Szintigraphische und klinische Befunde am pankreas. Dtsch. Med. Wschr., 97, 34, 1972. 12. Melmed R. N., J. E. Agnew, I. A. D. Bouchier: The normal and abnormal pancre­atic scan. Quart. J. Med., 37, 607, 1968. 13. Mulec H.: Kinetika metionina Se-75. Medicinski razgledi, 5, 263, 1966. 14. šuštaršic J., B. Varl, B. Logar et al.: Progress in the scintigraphy of the pancreas. The Use of Radioisotopes in Gastroentero­logy, Cluj-Napoca, May 1975. 15. Šuštaršic J., B. Logar, B. Varl, M. Di­mic: Scintigrafski indeks aktivnosti pankre­asa (R). XIII. znanstveni sestanek združenja za nuklearno medicino Jugoslavije, Maribor, oktober 1975. Naslov: Bojan Logar, dipl. ing. mat., Kli­nika za nuklearno medicino, Zaloška 7, p. 61000 Ljubljana. 7 INTERNISTicKA I HIRURšKA SLUžBA MEDICINSKOG CENTRA U ZAJEcARU, HIRURšKA SLUžBA MEDICINSKOG CENTRA U BORU GLIKOREGULACIJA KOD BOLESNIKA SA RESECIRANIM žELUCEM Paunkovic N., S. Filipovic, M. Velickovic, M. Nikodijevic Sadržaj: Prikazali smo rezultat testa opterecenja glikozom i odredji­vanja imunoreaktivnog insulina u krvi u 18 bolesnika sa resekcijom že­luca. Od ovog broja, u njih 7 je nadjena kasna hipoglikemija. Od ovih 7 bolesnika sa hipoglikemijskom reakcijom, samo je u dvoje zapaženo postojanje hiperinsulinizma, dok je 5 imalo normalne koncentracije IRI. Ova zapažanja se ne slažu sa najcešce pominjanim literaturnim podacima i za njihovo objašnjenje je potrebno izvršiti dalja ispitivanja. UDK 612.322.72:616.33-089.87 Deskriptori: nuklearna medicina, želudac (sekrecija), glikoregulacija, in­zulin Radiol. lugosl., 10; 257-259, 1976 L _! Uvod. -Poznata je klinicko zapažanje izvesnih ljudi javlja hipoglikemija (2, 4). da znatan deo bolesnika sa totalnim iii Eksperimentalni radovi (Roth) su poka­parcijalnom resekcijom želuca, kao i ga­zali da se kod osoba sa reseciranim želu­stroenterostomijom, pokazuje sklonost cem koje su sklone nastajanju hipoglike­ka postprandijalnim hipoglikemijama, mije, u plazmi nalaze povišene koncentra­pracenih nizom klinickih simptona i zna­cije imunoreaktivnog insulina, posle oral­kova (1, 2). Smatra se da je uzrok ovoj ne aplikacije 100 gr glikoze. Ovaj hiperin­ pojavi brz prolaz nedovoljno fermentisa­sulinizam je u korelaciji sa vrednostima ne hrane kroz želudac malog volumena, ili glikemije, slicno kao kada se zdravim oso­gastroenteroanastomozu, u tanko crevo. bama u toku oralnog GTT doda intraven­Ovo je uzrok brze i intenzivne sekrecije ski glikoza (1). tzv. enterohormona (enteroglukagon, pan­U toku naših ispitivanja obradili smo kreozimin, sekretin, gastrin), pod cijom jednu grupu bolesnika sa parcijalnom re­se stimulacijam oslobadjaju velike kolici­sekcijom želuca, uz najcešce izvršenu ne insulina iz endokrinog pankreasa (1, 3, gastroenteroanastomozu. Cilj nam je bio 4). Logicna posledica ovog hiperinsuliniz­da uvidimo da li je kod svih mehanizmu ma je hipoglikemija. Ona se javlja najce­nastajanja pomenute hipoglikemije jedin­šce posle oko 2 sata od unosa hrane, i stven, i da li odgovara najcešce pominja­treba je razlikovati od »dumping sindro­nom teoretskom, a delom i eksperimental­ma«, koji se javlja oko 30 min. posle ob­nom modelu (1, 3, 4). roka i ima druga patogenetska tumacenja (1, 2). Efekat brzog pražnjenja želuca mo­Ispitivane osobe i metod rada. -!spi­guce je veštacki izazvati unošenjem gliko­tali smo 18 bolesnika, 16 muškaraca i dve ze sondam u duodenum posle cega se kod žene, uzrasta od 31 do 74 godine. Bolesnici 258 Paunkovic N .. s. Filipovic. su bili operisani zbog gastroduodenalnog ulkusa (16) ili karcinoma želuca (2). Kao metoda lecenja primenjena je parcijalna resekcija želuca Billroth I (3), i resekcija sa gastroenteroanastomozom, tj. neka od modifikacija Billroth II tehnike (15). Od intervencije do ispitivanja prošlo je 11 meseci do 12 godina. Primenili smo oralni GTT i odredjiva­nje imunoreaktivnog insulina. Oralni GTT radili smo sa 100 gr glikoze, rezultate tu­macili po kriterijumima predloženim od Conn-a i Fajans-a (1). Glikemija je odre­djivana ortotoluidinskom metodam (nor­malne vrednosti naš te 60-11 O mg O 0). Insulin smo odredjivali iz seruma uzo­raka krvi dobijenih prilikam GTT, kori­steci dijagnozni komplet firme Hoechst. Kao normalne vrijednosti smatrali smo rezultate sopstvene kontrolne grupe, koje smo ranije objavili (6, 7). Rezultati. -Analizirali smo vrednosti glikemije i insulinemije u toku oralnog opterecenja sa 100 gr glikoze. Rezultate prikazujemo tabelarno i graficki. Tabela l. Struktura ispitanih osoba i rezultata !spitane GTT IRI osobe s OJ o ;... . vi o. V) ;; o o. o -. (v s >N V) C: :.C: :.C: C: C: ·;; ..s:: 16 2 18 7 4 7 11 2 2 3 Tabela 2. Odnos vrednosti GTT i IRI Hiper- GTT Normalan glikemija Hipoglikemija Broj 7 4 7 s IRI ;... ...., ;... s .,...; ;... s o (v o (v o -. -. C: o. C: o. C: C: ;,- Broj 5 2 22 4 2 M. Velickovic, M. Nikodijevic Rezultati glikemije i insulinemije u po­ jedinih grupa ispitanika prikazani su graficki: GRAH VHOHDfiTI GTI I JRJ KOD .Ol[fiNIKI. m lllDOGm!Ml]l G-TT . t /1.1 Slika l. -Vrednosti glikemije i insulinemije u grupi bolesnika bez hipoglikemije GH 2 J tjt/ Slika 2. -Vrednosti glikemije i insulinemije u grupi bolesnika sa hipoglikemijom Diskusija. -Kod 18 bolesnika sa par­cijalnom resekcijom želuca od kojih je najveci deo imao i gastroenteroanastomo­zu, izvršili smo ispitivanje primenom oralnog testa opterecenja glikozom i od­redjivanjem imunoreaktivnog insulina u krvi. Analiziranjem rezultata »glukoze tole­rans testa« našli smo da je 7 bolesnika imalo normalan GTT, njih 4 vrednosti slicne onima u latentnom dijabetesu, dok je u 7 od njih bila prisutna kasna hipogli­kemija. Od 4 bolesnika sa h•iperglikemij­skom krivuljam ni u jednog nije došlo do hipoglikemije. Glikoregulacija kod bolesnika sa reseciraniin želuce1n Od 7 bolesnika u kojih smo zapazili hi­poglikemijske vrednosti, kod njih dvoje je vrednost glikemije u fazi maksimuma bila iznad vrednosti koje se smatraju nor­malnim. Kod ostalih 5 iz ove grupe tog prekoracenja nije bilo. Ovaj podatak se ne slaže sa jednim od tumacenja nastan­ka hipoglikemije, t.j. da se tu radi o post hiperglikemijskom stanju (1). Analiziranjem vrednosti IRI kod ovih 7 bolesnika sa hipoglikemijom našli smo da je u dvoje postojao hiperinsulinizam, ce­tiri je imalo normalne vrijednosti, a jedan niže. Kao kod predhodne konstatacije i ovde postoji neslaganje sa literaturnim podacima (1, 3, 4), po kojima je hiperinsu­linizam uslovljen hiperglikemijom (Roth), ili srekecijom »enterohormona« (1, 3, 4) uzr6k hipoglikemiji u ovih bolesnika. Na­ •ime, samo kod dvojice naših bolesnika mogao bi da se predpostavi ovaj mehani­zam, dok kod drugih pet verovatno treba tražiti druge razloge za pojavu hipoglike­mije. Kod svih 7 bolesnika iz ove grupe hipo­glikemija se javila posle 2-2,5 sata od davanja glikoze, što se slaže sa podacima iz literature i klinickom praksom (1, 2, 3, 4). Zakljucak. -Za donošenje nekih defi­nitivnijih zakljucaka potrebno je ovaj problem mnogo opširnije i svestranije obraditi (veci broj bolesnika, podela na bolesnike po vrsti hirurške intervencije, podela na bolesnike sa i bez klinickih simptoma itd.). Ipak može da se zakljuci da mehanizam nastanka kasne hipoglike­mije u bolesnika sa resekcijom želuca Vili gastroenterostomijom nije jedinstven, i da ne može da se objasni samo modelom enterohormoni-hiperinsulinizam, kao što se to cini u najvecem delu literature. Summary TI-IE REGULATION OF GLUCOSE IN PATIENTS WITH GASTRIC RESECTION The results of glucose tolerance tests to­gether with the results of determination of immunoreactive insulin in the bloocl of 18 patients with gastric resection were presen­ted. Among the studiecl 18 patients seven we­re found with last hypoglycaemia. In two cases the presence of hyperinsulinism was found, meanwhile in the remaining five pa­tients the concentration of IRI reachecl nor­mal values. The reportecl finclings are to so­me extencl in contrast with so far reported data in the literature. Therefore further work is needecl in orcler to clarify the repor­ted findings. Literatura l. William R. H., Texbook of Endocrino­logy, Philadelphia. London. Toronto, 1958, 788. 2. Heller H., Nissen R., Vosschulte K., Ud:':­ benik hirurgije, Beograd-Zagreb, 1964, 631. 3. Todorovic Mileva i sar., Aktualni probl"­mi iz endokrinologije, Beograd, 1972, 77-80. 4. Duncan G., Diseases of Metabolism, Phi­ ladelphia. London, 1964, 903, 905. 5. Hales N. C., and Ranclle J. P., Biochem. J., 1963, 88-137. 6. Jcvericic V., Paunkovic N„ J\cta medica Medianae, Niš, 1973, 7-8, 12-17. 7. Paunkovic N., Filipovic S., XII. jugoslo­venski naucni sastanak za nuklearnu medi­cinu, Ohrid, 1972. 8. Stefanovic S., i sar., Specijalna klinickafiziologija, Beograd, 1972. 9. Stefanovic S., i sar., Interna medicina, Beograd, 1975, 45. Adresa autora: Dr. N. Paunkovic, Interni­sticka i hirurška služba Medicinskog Centra u Zajecaru, 19000 Zajecar. Rendgen-dijagnostika iz Scheringovog istraživanja . Za angiografiju 1 urografiju: Urografin Za urografiju: Urovison UROGRAFIN Sastav: Natrium-i Meglumin­diatrizoat u odnosu 1 O : 66 u vodenem rastvoru. Urografin 76 %: 1 ml sadrži 760 mg kon­trastnog sredstva (sadržaj joda 370 mg/ml). Urografin 60 %: 1 ml sadrži 600 mg kontrastnog sredstva (sadržaj joda 292 mg/ /ml). Indikacije: Intravenozna i intra­muskularna urografija, angio­grafija, histerosalpingografija i ostala radiodijagnosticka ispiti­vanja. l 6 °/0 ) Snižen ( < 310 pg) 12 bolesnika (20,3 11 0) 4 bolesnika (6,8 ° 1 1) Normalan (310-980 pg) 10 bolesnika (16,9 ° 0) 28 bolesnika (47,5 11 11 ) Povišen ( > 980 pg) J bolesnik (1,7 ° 0) 4 bolesnika (6,8 1 1 11) Oclredjivanje B-12 vitan1ina u serun1u B-12 testom u grupi kontrolnih zdravih vrijednosti, je zbog nekompletnog sakup­osoba i u grupi bolesnika s pernicioznom ljanja urina ili oštecene renalne funkcije. anemijom potvrdenih s ponavljanjem Treci je nedostatak »flushing« doza od Schillingovog testa uz dodatak IF. Kod 1000 µg neradioak:t'ivnog B-12. Ova doza je viših rezultata u pernicioznih bolesnika kadkada dovoljno velika, prema navo­ocita je premedikacija vitamina B-12. dima Mcintyre (5), da izazove promptnu Tabelarni p1"ikaz prednosti i nedosta­hematološku reakciju u bolesnika koji taka najcešce korištenih metoda Z'.l odre­imaju manjak B-12 vitamina. Nakon ove ciivanje vitamina B-12 dan je na slici 3. doze može se pojaviti porast vitamina U rutinskoj praksi od in vivo testova B-12 u serumu, koji može perzistirati za odredivanje mogucnosti apsorpcije vi­mjeseC'ima i kod starijih, nekooperativ­tamina B-12 u vecini laboratorija zadr­nih, mentalno poremecenih ili teško po­žao se Sch'ilingov urinarni test zbog svoje kretnih neurološk:ih bolesnika, ak:o je ne­vece jednostavnosti izvocl.enja, te tocnije, kompletno prvi puta sakupljen urin, u a prema torne i laganije interpretacije takvom slucaju ne može se više ponoviti rezultata nalaza. Glavni nedostatak ovog odredivanje B-12 vitamina postaviti testa, tj. kada se mogu dobiti lažno niske ispravna dijagnoza. Slika 3. -Prednosti nedostaci naJcesce korištenih laboratorijskih metoda za oclredji­vanje vitamina B-12 Vrsta pretrage Prednosti Nedostaci Fekalna ekskrecija (2)'' Nije potrebna »flushing« Nekompletno sakupljanje doza fecesa kroz 5-6 dana Glassova metoda Kao nadopuna ostalim Potrebna mjerenja kroz vanjskih mjerenja testovima apsorpcije 7-10 dana jetre (3) Relativna mjerenja Bolesti jetrc Mjerenje Laganijc usporedjivanje re-Potreban izotop vece specific­radioaktivnosti zultata testova o mogucnosti ne aktivnosti, što znatno po-u plazmi nakon oralne apsorpcije skupljuje rutinski test doze obilježeno3 vitamina B12 Schillingov urinarni Jednoslavnost izvodjenja Nekompletno sakupljanje test (4) Tocnija i laganija interpreta­24 h urina cija rezultata od ostalih Renalna insuficijencija testova apsorpcije Smetnje »flushing« doze (5) Mikrobiološka metoda Jako osjetljiva (6) Premedikacija B1, vitamina Ispitivanja s Euglenom Komplicirana metoda gracilis su preciznija za niske Teška za standardizaciju vrijednosti B1, od Dugo traje (3-5 dana)· radiosorbent metode (7) Mutnoca senura Prisutnost antibiotika i dru­gih inhibitora rasta u krvi (8, 9) Radiosorbent Phadebas Laganija, brža, ima vecu Prernedikacija B12 vitamina B„ test preciznost i reproducibilnost Viši numericki rezultat od od metode s Euglenom (6) mikrobiološke metode (nepoznat razlog) (7 '' Autori iz popisa literature 264 Tunkl M., D. Ivancevic U svim metodama odredivanja B-12 vi­tamina prednost ima kvantitativno odre­divanje u krvi. Ono je odraz i mogucnosti apsorpcije vitamina B-12, stanja orga­nizma s obzirom na ishranu kao i depoa u jetri. Pomocu ove metode moguca je rana dijagnoza pomanjkanja B-12, jer pa­tološki promijenjena koncentracija vita­mina B-12 u krvi prethodi svim simpto­mima pomanjkanja ovog vitamina. Pred­nost ove metode je i u tocnosti uzimanja uzorka, jer krvni uzorak uzima laborato­rijska osoba, a otpadne mogucnost ne­kompletnog sakupljanja urina, a pogo­tovo fecesa sa strane cesto nesposobnog bo lesnika. In vitro direktno kvantitativno odredi­vanje B-12 u krvi može se izvršiti mikro­biološkom ili radiosorbent metodom. Prednost ima radiosorbent metoda, jer je laganija, brža, ima vecu preciznost i re­producibilnost od mikrobiološke metode. Vrlo cesti nedostatak obih metoda je prethodna terapija s vitaminom B-12. Po navodima McCurdya (1) te su terapije ceste kot svih vrsta anemija bez obzira da li postoji ili ne postoji manjak vitami­na B-12. Komparaciju rezultata Schillingovog testa i radiosorbent metode Phadebas B-12 izvršili su Breuel i sur. (10). Oni su imali, preracunato u postocima, slaganje u oba testa s normalnim vrijednostima u 50 %, a sa sniženim vrijednostima u 4 %, odnosno ukupno u 54 %-U usporedbi s ovim podacima mi smo dobili bolje pod­udaranje rezultata, tj. u 67,8 % i to u 47,5 %, kad su oba testa dala normalne vrijednosti i u 20,3 % kad su oba testa dala snižene vrijednosti. Zakljucak. -Schillingov urinarni test i odredivanje vitamina B-12 u serumu Phadebas B-12 testom su dva razlicita testa: in vivo i in vitro test, indirektnog odredivanja apsorpcijom i direktnog od­redivanja B-12 vitamina u krvi. Unatoc ove cmJenice usporedbom dobivenih re­zultata s oba testa dobili smo dosta do-bro slaganje normalnih i sniženih vrijed­nosti vitamina B-12. Kod provodenja pa­ralelnih ispitivanja potrebni su detaljni podaci o funkciji bubrega, jetre, ishrani te o mogucoj prethodnoj terapiji s B-12. Obje ove metode imaju svojih prednosti i nedostataka, medusobno se nadopunju­ju i zato bi ih trebalo provoditi po mo­gucnosti simultano. Summary THE VITAMIN B-12 ASSAY IN SERUM The assay of vitamin B-12 in serum was performed with Phadebas radiosorbent B-12 _test in 89 persons. 30 of them were healty persons. In remaining 59 patients, suspected to have a vitamin B-12 deficit, the vitamin B-12 ass,iy in serum was followed by the Schlling's urinary test for vitamin B-12 ab­sorption. The good correlation of results was found in 67,8 °/0 of patients. The advan­tages and disadvantages of both tests were discussed. Literatura l. McCurdy P. R.: JAMA 229: 703, 1974. 2. Heinle R. W., Welch A. D., Scharf V., Meacham G. C., Prusoff W. H.: Trans. Assoc. Amer. Physicians 65: 214, 1952. 3. Glass G. B. J.: Bull. N. Y. Acad. Med. 30: 717, 1954. 4. Shilling R. F.: J. Lab. din. Med. 42: 860,1953. 5. Mclntyre P. A.: Sem. Nucl. Med. 5: 79, 1975. 6. Wide L., Killander A.: Scand. J. din. Lab. Imrest. 27: 151, 1971. 7. Killander A., Weiner L.: Scand. J. Ga­stroent. 9, Suppl. 29: 43, 1974. 8. Frenkel E. P., Keller S., McCall M. S.: J. Lab. din. Med. 68: 510, 1966. 9. Raven J. L., Robson M. B.: J. din. Path. 27: 59, 1974. 10. Brnel H. P., Nowrousian M. R., Hesch R. D., Emrich D.: Blut 27: 99, 1973. Adresa autora: Tunkl M., Zavod za nukle­arnu medicinu Medicinskog fakulteta, 41000 Zagreb. LABORATORIJA ZA PRIMENU RADIOAKTIVNIH IZOTOPA U 1vlEJJ1ClNI !VIEDICINSK.OG FAKULTETA U BEOGRADU DIJAGNOSTicKA VREDNOST GASTRINEMIJE Novakovic R., Lj. Glišic, M. Damjanovic, D. Paligoric Sadržaj: Autori su ispitali 150 pacijenata. Najpre su odredili nivo se­rumskog gastrina u kontrolnoj grupi zdravih osoba (srednja vrednost gastrinemije varira izmedju 30 i 50 pg1ml). Serumski gastrin je odre­djivan radioimunološki. Potom je nivo serumskog gastrina odredjen u grupi bolesnika sa pepticnim ulkusom (30 bolesnika sa duodenalnim i 18 bolesnika sa gastricnim ulkusom). Osim toga, uporedno je ispitivana gastrinemija u jednoj grupi pacijenata sa hiper i ahlorhidrijom (ukupno 26 bolesnika). Najzad, nivo serumskog gastrina je odredjen i u grupi bolesnika sa ZES, pernicioznom anemijom, karcinomom želuca i u post­resekcionom stanju želuca. Najvece vrednosti serumske gastrinemije nadjene su u bolesnika sa Zollinger-Ellisonovim sindromom i pernici­oznom anemijam. UDK 616.153.l-07:616.33-088.839 Deskriptori: nuklearna medicina, gastrin, radioimunološki metod, diag­ nosticka vrednost Radio!. Iugosl., 10; 265-268, 1976 Uvod. -Radioimunološko odredjivanje serumskog gastrina se smatra vrlo zna­cajnim, posebno u dijagnostikovanju ga­strinoma (Zollinger-Ellisonov sindrom, tip I) i Zollinger-Ellisonovog sindroma, tip II (koji je posledica pankreasnih tu­mora Langerhansovih ostrvaca koji luce gastrin). Odredjivanje koncentracije cir­kulišuceg gastrina se smatra specificnim testom u razlikovanju gastrinoma (koga karakteriše hiperplazija gastrinskih celija u piloroantralnom delu gastricne mukoze) od drugih želudcanih oboljenja sa gastric­nom hipersekrecijom (pepticki ulkus i dr.). Najzad, ekstremna hipergastrinemija nalazi se skoro uvek u pernicioznoj ane­miji sa gastricnom atrofijom i u hronic­nom atroficnom gastitisu. Mada normalne vrednosti serumskog gastrina variraju prema rezultatima razli­citih autora (pojedine laboratorije se slu­že razlicitim metodama ili koriste raz­licite standarde), normalne vrednosti ga- J strinemije se krecu izmedju 30 i 120 pg/ml (pg je skraceni izraz za pikogram, 10-12g). Mnogi autori su našli najvece vrednosti serumskog gastrina u bolesnika sa Zollin­ger-Ellisonovim sindromom (ZES), cesto vece i od 1000 pg/ml. Vrednosti serum­skog gastrina su obicno povecane u bo­lesnika sa ahlorh'idrijom i hipohlorhidri­jom. U bolesnika sa ahlorhidrijom i hro­mcmm atroficnim gastritisom postoji skoro stalna korelacija izmedju visine nivoa serumskog gastrina i prisustva anti­tela na parijetalne celije gastricnih žlezda. Nivo serumskog gastrina je narocito po­višen u bolesnika sa gastricnom atrofijom i pernicioznom anemijom i krece se iz­medju 1000 i 2000 pg/ml. Vrednosti se­rumskog gastrina su dvostruko vece u bo­lesnika sa želudacnim ulkusom uporedje­ne sa gastrinemijom zdravih osoba i to se objašnjava smanjenom sekrecijom hlorovodonicne kiseline u želudacnom soku. Osim toga, nivo serumskog gastrina Novakovic R., Lj. Glišic, M. Damjanovic, D. Paligoric je znatno veci u bolesnika sa želudacnim karcinomom nego u kontrolnoj grupi zdravih osoba (narocita ako je maligni tumor lokalizovan u gornjem delu žduca i ako postaji ahlorhidrija). Najzad, niske vrednosti serumskog gastrina nalaze se u bolesnika sa duodenalnim ulkusom, ga­stricnom resekcijom, karcinomom želuca (antralna lokalizacija) i nekih bolesnika sa hiperciditetom. Rezultati. -Mi smo do sada odredili nivo serumskog gastrina (RIA -SIC) u 150 pacijenata. Najpre smo odredili nivo serumskog gastrina radioimunološki u jednoj grupi zdravih osoba (srednja vrednost se krece izmedju 30 i 50 pg/ml). Nivo serumskog gastrina smo ispitali u Tabela l. -Koncentracija gastrina kod pa­cijenata sa duodenalnim ulkusom i nivo ga­strina u želudacnom ulkusu Gastrinemija Nivo gastrina u '..l duodenalnom želudacnom ulkusu ulkusu l. 30 g 36 pg/ml l. 72 g 48 pg/ml 2. 24 g 25 pg/ml 2. 23 g 85 pg/ml 3. 45 g 30 pg/ml 3. 27 g 90 pg/ml 4. 22 g 20 pg/ml 4. 48 g 75 pg/ml 5. 38 g 30 pg/ml 5. 35 g 100 pg/ml 6. 48 g 40 pg/ml 6. 34 g 195 pg/ml 7. 34 g 32 pg/ml 7. 42 g 90 pg/ml 8. 35 g 33 pg/ml 8. 28 g 20 pg/ml 9. 67 g 23 pg ml 9. 51 g 130 pg/ml 10. 42 g 50 pg/ml 10. 41 g 20 pg/ml 11. 45 g 20 pg/ml 11. 72 g 72pg/ml 12. 32 g 30 pg/ml 12. 44 g 45 pg/ml 13. 24 g 32 pg/ml 13. 40 g 46 pg/ml 14. 69 g 50 pg/ml 14 23 g 85 pg/ml 15. 42 g 20 pg/ml 15. 66 g 38 pg/ml 16. 34 g 18 pg/ml 16. 21 g 70 pg/ml 17. 45 g 15 pg/ml 17. 22 g 90 pg/ml 18. 62 g 15 pg/ml 18. 40 g 80 pg/ml 19. 20 g 20 pg/ml 20. 50 g 30 pg/ml 21. 77 g 35 pg/ml 22. 44 g 20 pg/ml 23. 28 g 35 pg/ml 24. 25 g 45 pg/ml 25. 38 g 50 pg/ml 26. 52 g 64 pg/ml 27. 28 g 35 pg/ml 28. 38 g 30 pg/ml 29. 34 g 32 pg/ml 30. 35 g 33 pglml grupi bolesnika sa peptickim ulkusom (duodenalnim i gastricnim) -tabela br. l. Srednja vrednost serumskog gastrina u bolesn'ilrn sa hronicnim duodenalnim ulkusom bila je 30± 11, a za gastricni ulkus veca od normalnih vrednosti, 79±, 21. !spitana je i grupa pacijenata sa že­ludacnom hipersekrecijom (a bez peptic­kog ulkusa) i druga grupa pacijenata sa ahlorhidrijom i hipohlorhidrijom (po­sebno sa preatroficnim i atroficnim obli­kom hronicnog gastritisa. Na tabela br. 2 prikazane su uporedne vrednosti ove dve grupe bolesnika. Do sada smo ispitali samo nekoliko bo­lesnika sa pernicioznom anemijam, želu­dacnim karcinomom i Zollinger-Ellisono­vim sindromom i u vecini slucajeva smo ustanovili visoke vrednosti serumskog gastrina -tabela br. 3. Mi smo imali samo jedan slucaj Zollin­ger-Ellisonovog sindroma tip II, ali je poznata od kolikog je dijagnoznog zna­caja odredjivanje serumskog gastrina u ovom sindromu. Karakteristicni znaci u ovom sindromu su multiple pepticke ulce­racije (duodenalne, jejunalne i posebne u predelu Treitzovog ligamenta, gastricna hipersekrecija. Nivo serumskog gastrina odredili smo i u grupi bolesnika sa gastricnom resek­cijom -tabela br. 4. Diskusija. -Vrednosti serumskog ga­strina su obicno povišene u bolesnika sa ahlorhidrijom i hipohlorhidrijom, jer smanjeno lucenje želudacne kiseline umanjuje normalnu inhibiciju oslobadja­nja gastrina i dovodi do sekundarne hi­perplazije gastrinskih celija. Vrednosti gastrina u bolesnika sa ahlorhidrijom se krecu izmedju 200 i 1000 pg/ml., ali retko dostižu vrednosti u Zollinger-EUisonovom sindromu. Ako se uporede dve do sada najcešce primenjivane hirurške metode lecenja u peptickom ulkusu (resekcija Billroth I i Billroth II), sa ili bez vagotomije -uvek Dijagnosticka vrednost gastrinemije Tabela 2. -Nivo serumskog gastrina kod pacijenata pacijenata sa ahlor-i hipohlorhidrijom sa gastricnim hiperaciditetom kod Paicjenti sa ahlor i hipohlorhidrijom Pacijenti sa gastricnim hiperaciditetom l. 52 g 36 pg/ml 11. 25 g 30 pg/ml l. 42 g ahlorhidrija 800 pg1ml 2. 33 g 116 pg/ml 12. 68 g 20 pg/ml 2. 46 g ahlorhidrija 210pgiml 3. 35 g 35 pg/ml 13. 55 g 20 pg/ml 3. 63 g ahlorhidrija 145 pg/ml 4. 28 g 40 pg/ml 14. 51 g 18 pg/ml 4. 33 g hipohlorhid 60 pgim] s. 46 g 46 pg/ml 15. 35 g 24 pg/ml S. 49 g hipohlorhid 78 pg'ml 6. 66 g 34 pg/ml 16. 35 g 30 pg/ml 6. 81 g hipohlorhid 40 pg/ml 7. 35 g 20 pg/ml 17. 37 g 46 pg/ml 8. 75 g 25 pg 1ml 18. 46 g 54 pg/ml 9. 46 g 30 pgiml 19. 57 g 40 pg/ml 10. 62 g 36 pg/ml 20. 52 g 45 pgiml Tabela 3. -Nivo Serumskog gastrina kod pacijenata sa pernicioznom anemijom, karcino­mom želuca i Zollinger-Ellison sindromom Gastricna resekcija Gastricna resekcija Billroth I Billroth II l. K. S. m 50 pg/ml našte l. T. R. ž. 10 pg/ml našte 2. K. D. m. 60 pg/ml našte 2. R B. ž. 10 pg/ml našte 3. V. ž. m. 68 pg/ml našte 3. HM.m. 30 pg/ml našte 4. V. M. m. 50 pg/ml našte 4. M.M.m 25 pg/ml našte S. T. D. m. 80 pg/ml našte S. V. S. m. 30 pg/ml našte 6. R. S. ž. 115 pg/ml našte 6. O s. m. 10 pg/ml našte 7. B. B. m. 60 pg/ml našte 7. J. S. m. 15 pg/ml našte 8. š. N. ž 60 pg/ml našte 8. M. D. m. 22 pg/ml našte 9. D.M.m. 45 pg/ml našte 9. J. D. ž. 20 pg/ml našte 10. R. S. m. 48 pg/ml našte 10. J. c. m. 20 pg/ml našte Tabela 4. -Koncentracija serumskog gastrina kod 10 pacijenata sa resekcijom želuca po Billroth I i kod 10 pacienta sa resekcijom želuca po metodi Billroth II Perniciozna Zollinger­anemija Karcinom Ellisonov (Gastricna želuca sindrom atrofija) l. 35 g 1300 pg/ml l. 60 g 60 pg/ml l. 36 g 800 pg/ml 2. 45 g 1200 pg/ml 2. 80 g 350 pg/ml 3. 35 g 1600 pg/ml 3. 61 g 600 pg/ml 4. 74 g 145 pg/ml 4. 80 g 60pg/ml S. 62 g 55 pg/ml 6. 65 g 100 pg/ml se nadje smzenje bazicne sekrecije se­Nivo serumskog gastrina u bolesnika sa rumskog gastrina. Ipak, u slucaju opsež­karcinomom želuca zavisi od lokalizacije. nije resekcije želuca (po metodi Billroth U bolesnika sa antralnim karcinomom, II), bazalna sekrecija serumskog gastrina nivo serumskog gastrina našte je u nor­je znatno snižena a porast g::istrinomije malnim granicarpa ili snižen. Medjutim, posle test obeda je skoro neprimetan ako je maligni proces lokalizovan u kor­(tabela br. 4). pusu ventrikuli (ovi bolesnici su skoro 14• NovakoviC R., Lj. GlišiC, M. Dan1janoviC, D. PaligoriC uvek ahlohidricni), nivo serumskog ga­strina je cesto visok (izmedju 500 1000 pg/ml.). Zakljucak. -Radioimunološko odre­djivanje gast:rina je vrlo korisno za utvr­djivanje dijagnoze Zollinger-Ellisonovog sindroma i perniciozne anemije. Svakako da nije teško razlikovati ova dva obolje­nja, jer su im simptomi i znaci bolesti sasvim razliciti. Osim toga, u pernicioznoj anemiji nikad se ne javlja pepticki ulkus, dok su multiple ulceracije najcešci nalaz uZES. Visoke vrednosti serumskog gastrina mogu se naci u bolesnika sa želudacnim ulkusom, hronicnim atroficnim gastriti­som, u ahlorhidriji i karcinomu želuca. Niske vrednosti serumskog gastrina ima ju bolesnici sa duodenalnim ulkusom, ga­stricnom resekcijom (antrektomijom), hi­perceditetom i karcinomom želuca (an­tralne lokalizacije). Summary THE DIAGNOSTIC VALUE OF SERUM GASTRINAEMIA 150 patients were examined by the authors. First the level of serum gastrin in a group of healty persons was determined (the rnean va­lue of gastrinemia was between 30 and 50 pg/ml). Radioimunological method was used for cletermination of serum gastrin. Then, the leve! of serum gastrin in a group of patients who hacl peptic ulcer was exami­ned (30 patients with peptic cluoclenal ulcer ancl 18 patients with gastric ulcer). Also, the authors have examined comparatively the le­vel of serum gastrin in a group of patients who have had hyper or hyposection of ga­stric acidity (26 patients). Finally, the level of serum gastrin was determinecl in a group of patients with Zollinger-Ellison synclrome, pernicious anaemia, gastric carcinoma ancl postgastrectomy syndrome. The highest leve! of serum gastrin was founcl in patients of Zollinger-Ellison syndro­me ancl pernicious anaemia. Literatura l. Bockus H. L.: Gastroenterology, I, Sec. Ed., Saunclers, Philadelphia and London, 1965. 2. Brooke N.: Clinics in gastroenterology, W. B. Saunclers Comp., London, Philadelphia and Toronto, vol. I, No. 2. 1972. 3. Berson S. A., J. H. Walsh, R. S. Yalow: Nobel Symposium XVI, Stockholm 1970. 4. Nelson S. W.: Gastrointestinal clisease Syllabus, 4, Chicago, 1973. S. Novakovic R., D. Paligoric, Lj. Glišic, K. Kostic: I Jugoslovenski kongres za nuklear­nu meclicinu, Split (Zbornik radova), 1974. Adresa autora: Novakovic Radoslava, Beo­grad, 7 Juli br. 8, 11000. 1 l KLINICKA BOLNICA U ZEMUNU NIVOI IMUNOREAKTIVNOG GASTRINA I STANJE DUODENALNE MUKOZE POSLE HIRURšKOG ODSTRANJIVANJA ANTRUMA PO METODI BILLROTH I Damjanovic M., R. Novakovic Sadržaj: Kod 9 pacijenata operisanih po metodi Billroth I (BI) autori uporedjuju vrednosti nivoa gastrina dobijene radio-imuno-esejem, u odredjene sate dana, sa histološkim nalazima duodenalne mukoze HE bojenjem. Iz rezultata se vidi da viši nivoi gastrina, posebno visoki posle probnog obroka, pripadaju pacijentima cija je duodenalna mu­koza normalna. Iz toga izvode zakljucak da su »G« celije duodenuma i funkeionalno aktivnije ili umnoženije od onih koje pripadaju normal­noj mukozi neoperisanih. UDK 616.33-088.839 + 616.342-088.3:616.33-089.85 Deskriptori: nuklearna medicina, antrum, kirurgija, mukoza duoclenal­na, »G« celije, gastrin, radioimunološki metod Radio!. Iugosl., 10; 269-271, 197 6 Uvod. -Duodenum je danas regija pri­stupacna i oku i biopsiji. Ima najviše tipova endokrinih celija, cije inkrete, poli­peptide, metoda radio-imuno-esej kvanti­tativno meri obogacujuci kliniku i ekspe­rimente. Zna se za duoclenitise koji prate razna hronicna obolenja želuca i cluoclenuma, neke bakteriske i protozoo-parazitarne infestacije duodenuma (Banche M., 1972; Chaput J., 1974; Cheli R., 1968, 1974; Gel­zayd E., 1973). Poznato je i našim rado­vima potvrdjeno da antrektomija sm::t­njuje nivo gastrina u serumu i da je to smanjenje naglo i duboko, ali da se ve-: prvih 4 do 6 meseci posle operacije BI nivoi gastrina dižu i do normalnih vred­nosti neoperisanih. Izvori ovoga polipep­tida, bar najbitniji, »G« celije, leže u središnjim partijama antrop'iloricne re­gije u 75 %, a 25 % ili manje u mukozi duodenuma. Nadjene skoro normalne vrednosti gastrina posle BI, nametale su .J postojanje normalne mukoze duodenuma u torn stanju. Posle operacije ona je izlo­žena neposrednije kiseloj sekreciji, obro­cima, uz to je poremecen motilitet, va­skualrizacija i inervacija. Zato je i izve­dena, u nivou opticke mikroskopije, gruba korelacija duodenalne mukoze i nivoa gastrina unutar 24 casa i sa opte­recenjem. Materija! i metode. -Od tri osobe bez obolenja digestivne cevi uzeti su uzorci krvi u 4 odredjena vremena za potvrdj'i­vanje normalne krivulje setom radjenog radioirnunoeseja. I to ujutru u 7 casova na gladno, u 12 casova a neposredno pred probni borok, koji je sadržao 1500 kalo­rija, od cega 500 kalorija, tj. 125 gr. ne­masnog juneceg mesa; treci uzorak uzi­man je jeclan sat posle navedenog obroka i zadnji u 2 casa posle ponoci. U iste sate uzeti su uzorci grupi od 9 operisanih po BI, svi muškarc'i u cetvrtoj ili pocetkom Damjanovic M .. R. Novakovic pete decenije života, svi leceni od kom­plikacije ulkusne bolesti duodenuma. Istima je transduodenoskopski uzeto po nekoliko uzoraka mukoze duodenuma na nekoliko do 10 cm. distalno od stome. Vzorci su fiksirani u Bouin-u i bojeni poHE. Rezultati. -Srednje vrednosti zdravih osoba u sedam ujutru iznosile su 47 ± 16 pg/ml, dok su operisani po BI imali 37±17 pg/ml. U podne zdravi su imali 62±9 pg/ml, a operisani 52±14 pg/ml. Je­dan sat posle obroka zdravi su imali 98±8 pg/ml, a operisani 86±19 pg 1ml. U dva casa posle ponoci nivo gastrina zdra­vih je bio 72±6 pg/ml, a operisanih 47 ± 12 pg'ml. Analiza mukoze duodenuma 9 operisanih po BI pokazala je 5 sluc:1­ Krivulja n'1voa imuno-raaKtivnog gastr·ma 9 oparisanih po BI sa krivuljom srad njih vradnosti Pg/mt 120 110 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 vramcz uzimanja uzoraka krvi jeva nalaza ocuvane mukoze u svim kla­sicno traženim elementima. Mukoza 2 bo­lesnika imala je osrednje izražene znake atrofije, pre svega obilnijim prožima­njem fibroznim tkivom i potiskivanjem kripti i Brunnerovih žlezda. Dva preostala bolesnika, pored jace izražene infiltracije zapalenjskim elementima, posebno u sloju Brunnerovih žlezda su imala i ci­sticnu dilataciju tih žlezda. Svi operisani, cije su krivulje gastrina date na grafi­konu 1, posle stimulacije obrokom bile iznad srednje vrednosti od 86 pg/ml, kao i jedan ispod ove vrednosti, ali najmanje ispod nje, bili su oni pacijenti, cija je mukoza duodenuma bila ocuvana. Sa izra­ženom atrofijom mukoze podudarile su se dve krivulje koje su i u bazalnim i u stimulisanim vrednostima bile ispod sred­nje vrednosti, a tu su se našle i krivulje pacijenata sa dilatacijom žlezda i zapa­ lenjskom infiltracijom. Diskusija. -Za »G« celije je unošenje hrane, kao hemi_jski i mehanicki stimu­lans prihvaceno (Pearse E., 1970; Frexinos J., 1973). Posle BI ove celije trpe sve te stimulanse neposrednije, te se može pret­postaviti da je njihov ciklus aktivnosti ubrzan, celija angažovanija a možda i brojnija no u zdravoj mukozi neoperisa­nih. Dokaz ovakvog stanja »G« celija može da pruzr imuno-fluorescentna i elektromikroskopska analiza. Primenje­nom metodam osnova takvih razmišlja­nja je ocuvana mukoza pocetnih partija duodenuma. Zakljucci. -1) Nivoi imunoreaktivnog gastrina posle BI su u preko 50 °10 bliski normalnim, neoperisanim, posebno posle stimulacije hranam; 2) Te skoro nor­ malne vrednosti gastrina pokazuje ocu­ pra pra dorucka 2h vana mukoza duodenuma; 3) Krivulja ga­ probnog probnog obroka (12h) obroka (13h) strina posle BI pokazuje se kao izvan­ Sl. l. -Krivulja nivoa imuno-reaktivnog gu­redan pokazatelj stanja zaostalog želuca stina 9 operisanih po B I sa krivuljom sred­(troficno dejstvo gastrina na fundusnu nJih vrednosti. Vreme uzimanja uzoraka mukozu, Damjanovic M. 1975), tako i duo­ krvi: pre dorucka; pre probnog obroka (12"); 1" posle obroka (13"); 2" nocu denuma. Nivoi ln11.1noreaktivnog gastrina i stanje Sum m ary GASTRIN LEVELS AND THE HISTOLOGY OF THE DUODENAL MUCOUS IN PATIENS WITH THE RESECTION OF ANTRUM ACCORDING TO BILLROTH I METHOD The changes on duodenum mucous in nine patients, with rcmoved antrum by method Billroth I, are investigated. For the each pa­tients the daily gastrin level changes (by radio-immuno-assay method) are plotted. The correlation shows that high gastrin, concen­trations especialy after test meal, wcre found in patients with normal duodenal mu­cosa. The autors conclude that »G« cells of duodenal mucosa in postsurgical patients are more active and'or more numerous than in healthy individuais. Literatura l. Banche M., G. Vermc.: Les duodenites, Arch. Fr. Mal. App. Dig., 61, 327, 1972. 2. Chaput J., P. Ptite et col.: Les duodenites 11011 specificues, Arch. Fr. Mal. App. Dig., 63, 611, 1974. 3. Cheli R.: Duodenitis and duodenal ulcer Digestion, l. 178, 1968. 4. Cheli R., Aste H. ct col.: Les lesions con­gestives et hemorragies du duodenum, Arch. Fr. Mal. App. Dig., 63, 109, 1974. 5. Cheli R.: The duodenitis today, Zbornik na trudovite od II kongres na gastroentero­loziet na Jugoslavija, 97, 1972. 6. Cheli R., H. Aste and col.: Modem crite­ria of duodenitis diagnosis, Abstracts XIII Medica] days, Subotica, Jugoslavia, 20, 1973. 7. Darnjanovic M., R. Novakovic i sar.: Ni­voi irnunoreaktivnog gastrina u serumu i stanje fundacije mukoze želuca posle opera­tivnog odstranjivanja antruma, Medicinska istraživanja, u štampi, 1975. cluodenalne r-1iko.e posle hirurškog ... 8. Damjanovic M., R. Novakovic: Radio imunološko doziranje gastrina kod antrekto­miranih zbog komplikacija ulkusne bolesti duodenuma, Zbornik radova i kongresa nu­klearne medicine Jugoslavije, Split, 1974, u štampi. 9. Frexinos J., D. Balas et col.: Les cellules endocrines de la rnuqueuse duodenale chez l'hommes, Biol. Gastroenterol., Paris, 6., 105, 1973. 10. Frexinos J., F. Vigani et A. Ribet: Les cellules endocrines de la rnuqueuse gastri::iue ch '-O o' 'SI' l'1_ o -r-' ,.o 1 1 l'1_ i..; - - ,.o o 7 23 SLa 2 2 posle merenja na Well-Type brojacu iz­ (sindrom loše apsorpcije) racunava procenat aktivnosti u odnosu Prelazni oblici 4 2 22 na referentni standard (7, 8). U 23 bolesnika uradili smo 51 Cr-Cl 3 test po metodi Vantogeren-a, posle intraven­skog injiciranja doze od 35-50 mikroki­rija. Za izracunavanje klirensa 51Cr-CI3 uzima se više krvnih uzoraka u odredje­nim vremenskim intervalima u toku 120 casova, te se prati opadanje aktivnosti plazme mereci uzorke na Well-Type bro­jacu. Stolica se sakuplja 120 sati isto kao i kod PVP testa i izracunava se procenat aktivnosti u odnosu na referentni stan­dard. Izracunavanje klirensa se vrši po­mocu 3 eksponencijalne krive dobijene razlaganjem krive opadanja aktivnosti plazme, i iz aktivnosti fecesa (1). Nor­malna vrednost za klirens je do 23 ml./ /24 h. po Vantongerenu, dok smo za nor­malne vrednosti procenta aktivnosti fe- Kontrolna grupa Uputna Dg. o o 10 Tabela III 0 '0 akt. u stolici -e o· ;'?. oo, l'1_ -o ,.o - 1 1 l'1_ i..; - - ,.o Glutenska enteropatija netropski spru) Kongestivne srcane mane Intestinalni limfomi Regionalni enteriti (Crohn) Whippl-ova bolest Intestinalna TBC ----.---·----.-------.-.--------­ 2 o 6 1 o 6 o 1 5 1 o 3 o o 1 o 1 1 Doprinos radioizotopskih testova diferencijalnoj dijagnozi sindroma ... Diskusija. -Kao što se iz tabelarnog prikaza naših rezultata vidi, pozitivni na­lazi su daleko ucestaliji i pokazuju znatno vece vrednosti u ekssudativnih gastroen­teropatija nego u sindroma loše apsorp­cije gde imaju izrazito sporadicni karak­ter. Svakako da se u slucajevima nega­tivnih nalaza ne može uvek negirati eks­sudativna enteropatija jer oni i ne mogu biti pozitivni u momentu remisije, ali se mora napomenuti da i u tim uslovima na1cesce dobijamo subnormalne vred­nosti koje se približavaju 1 °/0 • Treba ta­kodje istaci da su mali procenti aktiv­nosti u stolici koji najcešce srecemo u sindroma loše apsorpcije patognomonicni za ovaj sindrom u fazi evolucije bolesti, i da su skoro uvek diskordantni sa ve­likim volumenom stolice. što se tice izbora ovih testova svakako je najatraktivniji klirens hromhlorida, jer predstavlja kolicnik aktivnosti iz dve sre­dine -fecesa i plazme (1). Medjutim isti ispada iz opsega skrin'ing testova jer je izvodljiv samo u stacionarnim uslovima, zahteva uzimanje veceg broja uzoraka krvi u tacno odredjenim vremenskim in­tervalima, pa se i ne može raditi svakom bolesniku. Zato su mnogo pogodniji, na­rocito za ambulantne uslove, PVP i hrom­hlorid testovi bez klirensa, koji takodje daju dobre informacije. Oni se vrlo jed­nostavno izvode, zahtevaju samo jedno injiciranje doze i korektno skupljanje stolice pa ih i bolesnici radje prihvataju. U poslednje vreme vecina autora od­bacuje PVP test zamerajuci mu na ra­pidnom gubitku preko urina i predpo­stavljaju mu hromhlorid kao metodu iz­bora (1, 9, 10). I pored ozbiljne zamerke polivinilpirolidon ima i svoje prednosti jer zastupa albumin-proteinsku frakciju koja se najviše gubi u ekssudativnih gastroenteropatija. Sa druge strane hrom­hlorid ima veliki afinitet za globuline cije pojedine frakcije imaju i do 15 puta vecu molekulsku težinu u odnosu na albumin, te u stvari prezentuje crevni gubitak globulina ignorišuci albumin. I pored toga smo imali dobre rezultate sa PVP testom ipak smo se preorijentisali na hromhlo­rid, poštujuci mišljenje najeminentnijih autora iz ove oblasti, a posebno i iz ko­mercijalnih razloga. I na kraju moramo naglasiti da ovi testovi imaju svoju punu vrednost u za­jednici sa ostalim klinicko-biohemijskim nalazima, jer izolovano posmatrani mogu samo da dokažu grupu oboljenja a ni­kako pojedinacno etiologiju. Summary THE USE OF RADIOISOTOPIC TESTS IN THE DIFFERENTIAL DIAGNOSIS OF MALABSORPTION SYNDROME AND EXUDATIVE GASTROENTEROPATHY 94 patients were tested with iodine 131-la­beled polyvinylpyrrolidone (Gordone) and with 51 Chrom Chloride (van Tongeren), with intention to determine gastrointestinal pro­tein loss. In all patients hypoproteinemia was a le­ading symptom-either total or some scpara­ted deficiency of any fraction. In the majority of patients (71) icsts were made with 131-J-PVP. After intravcnous in­jection of 50 micro Curie, the tracer was measured in collected stool (96 hours) and the perccntage of activity, compared to refe­rence standard, was calculated. In 23 patients 51-Cr-Cli test (van Tongeren) was performed. The significance of these tests is in dif­ferentiating active iransnmral intestinal pro­tein loss and hypoproteinemia issuling the frustratcd resorption in syndrome of ma­labsorption. Diagnostic significance of positive results and of negative results in connection with clinical and biochemical tests is discussed. Literatura l. Blahd W. H. (ed.): Nuclear medicine. 2.ed. Vol. 2. New York, Me Growhill 1971: 350-356. 2. Bokus L. K. (ed.): Gastroenterology. 2.ed., Vol. 2. Philadelphia, Saunders 1974: 510. 3. Bokus L. K. (ed.): Gastroenterology. 2.ed., Vol. 2. Philadelphia, Saunders 1974: 423. 4. Gordon R. S., Jr., J. Pilymer: 31, 191, 1958. 276 Djorcljevic N., M. Djorcljevic, P. Simic, o. Popovic 5. Gordan R. S., Jr.: Lancet 1, 325, 1959. 6. Jarnus S.: Scand. J. clin. Lab. Invest. 13,462, 1961. 7. Rootwelt K.: Scand. J. clin. Lab. Invest. 18, 405, 1966. 8. Stefanovic B., M. Ristic (ed.): Special­na klinicka fiziologija. Beograd-Zagreb, Me­dicinska knjiga 1972: 48. 9. Tongeren J. H. M, van, C. L. H. Majoor: Clin. Acta 14, 31, 1966. 10. Waldrnan T. A. et al.: Gastroenterology 41, 197, 1961. Adresa autora: Djordjevic N., Radiološki institut Medicinskog fakulteta u Beogradu, 11000 Beograd. r 7 KLINicKA BOLNICA NOVI SAD NEKI METODOLOšKI PROBLEMI DOKAZIV ANJA ENTERALNOG GUBITKA PROTEINA POMOCU Ril.DIOAKTIVNIH IZOTOPA Sekulic S., R. Borota, V. Vukovic Sadržaj: Prikazana je veoma uprošcena metoda dokazivanja enteralnog gubitka proteina pomocu Cr-51CJ,. Proverene su sve faze testa, te je isti primjenjen na grupi zdravih osoba. UDK 616.34-008.83-073:539.19 Deskriptori: nuklearna medicina, proteini (enteralni gubitak), "Cr-CJ,, metodologija Radiol. lugosl., 10; 277-279, 1976 L J Uvod. Dokazivanje entralnog gubitka proteina cesto predstavlja dijagnosticki problem koji se uspešno može rešiti je­dino upotrebom radioaktivnih izotopa. Iako je princip ovog dokazivanja veoma jednostavan, pri prakticnom izvodjenju javlja se niz problema koj•i uslovljavaju, da se radioizotopne metode ne koriste u onoj meri u kojoj to njihova vrednost zaslužuje. Odgovor, koji se od ove me­tode ocekuje jeste: ima li ili nema gu­bitka proteina putem stolice. Za dobi­janje toga odgovora neophodno je zadr­žati osnovni princip (Slika 1) tj. naC'i od­nos izmedju aktiviteta obeleženih makro­molekula N s >N °" c °" c .g C slucajeva MM, klasifikovanog po Clark-u, MM po ·p r.J) O O· . U) o.. o bJJ...., ;:l Clarku ko_ii su prikazani na tabeli l. N.....,i CINE INHIBICIJSl