Azem KOŽAR*
* Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Arhivska grada vjerskih zajednica zemalja u tranziciji
KOŽAR, Azem, Archive of the Religious Communities in Transitional Countries. Atlanti, Vol. 17, N. 1-2, Trieste 2007, pp. 287-295.
Original in Bosnian, abstract in English, Italian and Slovenian, summary in English
Key word: Archive, registered archive, public archive, private archive, archives, registries, religious communities, ecclesiastical archives, archival regulations, legal status of the archive of the religious communities, transitional countries
This paper deals with the characteristics of status and conditions of the archive of the religious communities in transitional countries, and addresses those factors which condition such, basically inadequate status. Special considerations are provided for the status of the archive of the religious communities in the period of socialist development (i.e. former Socialist Federal Republic of Yugoslavia), and for the changes that incurred after the breakdown of socialism and dissolution of the former state into six independent ones. In the (socialist) phase everything seems to be unitized (regulations and their implementation), whist in the secondpha-se (since 1991) in some of the newly established states some positives changes took place — in the spirit of the European archive practice. Meanwhile, generally speaking, those changes have been lan-
1. Pojam religija se etimološki izvodi od latinske riječi religio (izražavanje poštovanje bogova), odnosno od latinskoga glagola religare (vezati, povezivati). Dakle, religija je veza izmedu Boga i čovjeka. Sociolozi su dali različite definicije pojma religija. Po jednima „Religija je samo-stalan i relativno nezavistan sistem vjerovanja, ideja i obreda" (Duro Šušnjic, R^eligija, II, Beograd 1998), po drugima „Religija je vjerovanje u Nadnaravno i sveto izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima se skrbe religijske organizacije i religijsko vodstvo, i koje sljedbenike date religije opskr-bljuje moralnim definicijama" (Ivan Cvitkovic, Religije savremenog svijeta, Sarajevo 2002, str. 35).
1. Opce napomene
Pitanje religija1 i religijskih zajednica je stoljecima važno društveno i civilizacijsko pitanje. Procesom izražene sekularizacije, koji se posebno intenzivno odvijao u 19. stoljecu pa sve do zadnjeg desetljeca 20-tog stoljeca, nastojao se religijskim (vjerskim) zajedni-cama umanjiti uticaj na sve bitnije društvene tokove (obrazovanje, kulturu, etičke vrijednosti i sl.). Ovo je posebno bilo izraženo u zemljama tzv. socijalističkog svijeta, u kojima su vjerske zajednice bile strogo kontrolirane. Medutim, dogodilo se nešto savim suprotno. Naime, iako učinak sekularizacije nije bio isti u svim religijskim i državnim (narodnim) zajednicama (u zapadnoevropskim zemljama je sekularizacija bila i ostala najizraženija), krajem 20-tog stoljeca je umjesto očekivanog gubljenja došlo do naglog oživljavanja interesa za religije i njihovo učenje, običaje, obrede i sve ono što sadrži cjelo-vito religijsko bivstvovanje. Ovdje se ne radi o nastajanju nekakvih novih religija, vec o oživljavanju postojecih, medu kojima: hindui-zam, budizam, taoizam, konfucijantsvo, šintoizam, judaizam, krščanstvo, islam i dr. Medutim, brojne promjene, medu kojima izražene migracije stanovništva, svjetski globalizacijski procesi i sl., dovele su do novih religijskih pokreta (samo ih je u Sjedinjenim Američkim Državama nastalo oko 3.000), te do širenja religija na nove geografske prostore (npr. kršcanstva i islama u Africi, te kršcanstva na Istok a islama na Zapad i sl.), što je rezultiralo njihovim prilagodavanjem novim kulturama i običajima (otuda pojmovi „američki islam", „afričko kršcanstvo", itd.).
Kada se promišlja o religijama posebno treba istaci činjenicu da je u minulom periodu različitost kultura i religija, putem medusobne koegzistencije i interekcijskog djelovanja, bitno obogatila evropsko kulturno naslijede. Tome su posebno doprinijele tri „žive" monoteističke religije: židovstvo, kršcanstvo i islam, čime je, izmedu ostalog, poljuljan mit o „kršcanskoj Evropi", a što ce svakako zahtje-vati i nametati nove vidove komuniciranja medu njima. U tome je prisutno nastojanje organizacije društvenog i političkog života na regijskim osnovama, umjesto da religija ostane privatna stvar svakog čovjeka. Neke religijske skupine teže da se organiziraju u političke, ili pak da daju podršku političkim opcijama. Indikativna su i medudržavna organiziranja na religijskoj osnovi. Ta svojevrsna deprivatizacija religija postaje sve prisutnija u društvima u kojima su religije simboli
nacionalnog identiteta (kroz doktrinu, tradiciju i sl.). Ako se zna da takav trend redovno prate i odredene predrasude2 pripadnika jedne religijske skupine prema drugima, onda to neminovno vodi produ-bljivanju u 20. stoljecu započetog religijskog homogeniziranja, pre-grupisavanja i konfrotiranja. Sve to nedvojbeno govori o jačanju ulo-ge religije (tačnije „živucih" religija) na sve civilizacijske tokove. Religijski pluralizam, neka vrsta „tržišta" religija postaje jedna od osobenosti postmodernog doba (21. stoljeca). Nadati se da ce preva-gu imati one religije (i religijski pokreti) koje se budu efikasnije oslobadale dogmatizma, netolerancije, ekskluzivizma i sl., iskazujuci više razumjevanja za ono što je zajedničko, etičko i prosperitetno.
Za pravilno razumjevanje uloge religije u savremenom svijetu od značaja je ukazati na činjenicu da je 2001. godinu oko 85% žitelja svijeta iskazalo svoju religioznu pripadnost, dok se svega oko 15% izjasnilo nereligioznim (vidi ilustraciju)3.
Stanovnici svijeta prema religtjskoj pridadnosti 2001. godine
U brojkama to izlgeda ovako: početkom 21. stoljeca svijet je imao oko 6.128.000.000 stanovnika, od čega: kršcana 2.024.929.000 (33,04%), muslimana 1.213.370.000 (19,80%), hindusa 823.843.000 (13,44%), budista 363.740.000 (5,93%), sika 1.838.400 (0,30%), židova 1.472.720 (0,24%), džainista 612.800 (0,10%), konfucijanaca 612.800 (0,10%), šintoista 612.800 (0,10%), pripadnika brojnih drugih religija 7.267.808 (11,86%), te 9.247.152 (15,09%) nereligioznih4
Ovo kratko podsjecanje (ukazivanje) na porast značaja religija u savremenom (post modernom) svijetu ima namjeru ukazati na po-trebu i značaj intenzivnijeg arhivističkog bavljenja pitanjima arhivske grade vjerskih zajednica, posebno u sredinama kakve su zemlje u tranziciji, u kojima je ono oko pola stoljeca, kako od strane društva tako i od strane arhivske struke, znatno marginalizirano. Razumljivo, za sistematičan pristup ovom pitanju neophodno se osvrnuti na status i stanje arhivske grade vjerskih zajednica socijalističke epohe ze-malja u tranziciji, pa tek onda naznačiti i analizirati od početka zadnje decenije 20-tog stoljeca učinjene pomake. Ovdje se o tim pitanjima promišlja u okvirima zemalja nastalih disolucijom bivše Socijalističke
guid, plus being of insufficient quality.
KOŽAR, Azem, Gli archivi delle comu-nita religiose nei paesi in via di transi-zione. Atlanti, Vol. 17, N. 1-2, Trieste 2007, pp. 287-295.
L'articolo tratta delle caratteristiche di stato e con-dizione dell'archivio delle comunita religiose nei paesi in via di transizione, descrivendone i fattori che ne determinano tale stato sostanzialmente ina-deguato. Una particolare attenzione viene rivolta agli archivi delle comunita religiose nel periodo dello sviluppo socialista (es.: l'ex Repubblica Socialista Federativa di Jugoslavia), nonche ai cambianti in-tercorsi dopo la caduta del socialismo e la dissolu-zione dello stato in sei entita statali indipendenti. Nel periodo socialista tutto sembrava essere unifica-to (sia le linee guida che il loro sviluppo), mentre nella seconda fase (dal 1991) in alcuni degli stati di nuova formazione sembrano essersi verificati alcuni positivi cambiamenti — nello spirito della pratica archivistica europea. Al tempo stesso, parlando in generale, tali cambiamenti sono stati alquanto fiac-chi, se non addirittura insufficienti.
KOŽAR, Azem, Arhivsko gradivo verskih skupnosti v državah v tranziciji. Atlanti, Zv. 17, Št. 1-2, Trst 2007, str. 287-295.
Avtor v svojem tekstu piše o znacilnostih statusov in o stanju arhivskega gradiva verskih skupnosti v državah v tranziciji in o vzrokih za trenutno stanje. Posebno pozornost avtor posveča statusu arhivskega gradiva verskih skupnosti realnega socializma (na primeru ne Socialističe Federative Republike Jugoslavije) in spremembam, ki so nastale po njenem razpadu ter po nastanku šestih samostojnih držav. Vprvem, socialističnem obdobju je bilo vse unificirano (predpisi in njihovo izvajanje) v drugi fazi (od leta 1991) pa so nastale nekatere pozitivne spremembe, ki slonijo na evropskih arhivističnih izhodiščih. Vsekakor pa so generalno gledano te spremembe dogajajo zelo počasi in so pogosto premalo strokovno arhivistčno kvalitetne.
2.	Neke od tih predrasuda su u stilu: židovi su stalni „protivnici crkve", oni su „ubice Isusa Krista", kršcani su kolonisti, islam je militantna religija itd. (I. Cvitkovic, cit. dj., str. 13-18; John Esposito, Islamska prijetnja, mit ili stvarnost, Živinice 2002).
3.	Podaci iz „Panorame religija svijeta" misijske agencije „Fides" za 2001, prema: I. Cvitkovic, cit. dj., str. 22.
4.	I. Cvitkovic, cit. dj., str. 41-337.
SUMMARY
Provided that one of the essential tasks of the archival science is to support, enhance, and synchronise both vertical (among civilisations) and horizontal, i.e. actual (current) cultural-informative documentary flows and processes, in contemporary time in transitional realisations of its role is a major scientific and civilization challenge. Namely, basically deviant approach to establishing the status and condition of archive in theformer countries of the socialist community (as in the case of former SFRY), as a ramification of inadequate understanding on the side of socialist system position of religion (religious communities, as well) in a society, neither nominally nor practically could not bring to an end (i.e. optimal protection) the concern for that sort of archive/archival material. It reflected in a negative way the status of the religious communities archive: Being so, with an exception of Croatia, there is a relatively small amount of that archival material being appropriated by the archives. There are no special archives of the religious communities, and regarding the state (conservation, arrangement, etc.) of this part of the archive that they possess, and the state of archives, beneficiaries and wider community have not been properly informed. Even after the change of system (socialist to capitalist) in newly established countries from the area of the former SFRY, with few exceptions mentioned, there ha not been significant shift: only somewhere has the previous (conservative) terminology been changed with a newer one. Instead of those terms
5.	http://www.ucm.es/BUCM/revistas/ ghi/0214400/articulas/CH09393119171A. PDF, 8. 08. 2007.
6.	I. Cvitkovic, cit. dj., str. 149-150. Medu „ostalima" najbrojniji su bili „Jugosloveni", koji su jugoslovenstvo smatrali nacionalnom pripadnošcu, dok su u konfesionalnom smislu uglavnom bili ateisti.U „ostale" su ubrojeni i židovi, čiji se broj u BiH nakon Drugog svjetskog rata rapidno smanjio. (Prije tog rata bilo ih je oko 15.000 od čega samo u Sarajevu 12.000. Godine 1991. u BiH ih je bilo svega 228 (0,0052%). Prema najnovijim podacima na početku 21. stoljeca u BiH živi preko 985 židova).
7.	Ovdje se zaista radi samo o globalnom osvr-tu na konfesionalnu rasprostranjenost tri živuce monoteističke religije: krščanstvo (pra-voslavlje i katoličanstvo), islam i židovstvo. Medutim, potpuna konfesionalna slika u bivšoj SFRJ, pa otuda i na prostoru BiH, je znatno složenija, a vremenom se postepeno i mijenjala. Radi se prije svega o brojnim sektama i reli-gijskim pokretima u krilu krščanstva, medu kojima: protestantizam, evangelistizam, bapti-zam, adventizam, jehovini svjedoci, starokato-licizam, grkokatolicizam itd. Svaki od njih ima svoju osobenu organizaciju od centralnih do mjesnih organa (Ivan Cvitkovič, Religije u Bosni i Hercegovini, Tuzla 1981).
8.	Institucionalna organiziranost svih konfe-sionalnih zajednica bila je različita. Ipak sve su one ponaosob imale centralne organe na nivou Jugoslavije, a neke od njih i na regionalnom nivou koji se nije uvijek poklapao sa administra-tivnom organiziranošču države, odnosno njene federalne jednice.
9.	„Službeni list DFJ", br. 10/45.
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
2. Status i stanje arhivske grade vjerskih zajednica do 1991. godine
Socijalistička Federativna Republika Jugolsavija (SFRJ) nastala u toku Drugog svjetskog rata, funkcionirala je kao federativna država sastavljena od šest socijalističkih republika (federalnih jednica), te dvije autonomne pokrajine (Kosovo i Vovodina) koje su bile u sklopu Srbije. U konfesionalnom pogledu bila je to multikonfesionalna država, u kojoj su večinu stanovništva činili krščani: pravoslavni (Srbi, Makedonci, Črnogorci i dr.), katolici (Hrvati, Slovenci, Madari i dr.), zatim muslimani (Bošnjaci, Albanci i dr.), te židovi (Jevreji i dr.). Prema popisu stanovništva iz 1991. godine (posljednji popis neposredno pred početak procesa disolucije bivše SFRJ^, u SFRJ je živjelo 23.528.230 stanovnika od čega: Srba 8.527.000 (36,2%), Hrvata 4.633.000 (19,7%), Bošnjaka 2.307.00 (9,8%), Albanaca 2.173.000 (9,2%), Slovenaca 1.751.000 (7,4%), Makedonaca 1.372.000 (5,8%), Crnogoraca 534.000 (2,3%), Madara 378.000 (1,6%) i 1.851.230 (8%)ostalih5.
lako su sve federalne jednice bile konfesionalno mješovite, ipak, najizraženiji konfesionalni konglomerat je činila Bosna i Hercegovina u kojoj je prema popisu iz 1991. godine živjelo 4.354.911 stanovnika od čega: 1.905.018 (43,7%) muslimana, 1.364.363 (31,3%) pravoslavnih, 752.068 (17,3%) katolika i 333.462 (7,7%) ostalih6.
Ovo globalno7 predstavljanje konfesionalne strukture stanovništva bivše SFRJ do njene disolucije početkom zadnjeg desetljača 20-tog stolječa, ima za cilj stvaranje realne predstave o značaju, karakteru i opsegu pitanja brige o arhivskoj gradi vjerskih institucija, bilo kako da su one bile organizirane8.
Pitanje brige o arhivskoj gradi vjerskih zajednica u periodu socijalističke Jugoslavije je višedimenzionalno: sastoji se od odnosa sistema prema arhivskoj gradi vjerskih zajednica iz prethodnih vremenskih perioda, te o odnosu prema tekučoj (nastajučoj) gradi. Sekularno socijalističko društvo, koje se zasnivalo na marksističkom pogledu na svijet, nastojalo je da što više izolira uticaj vjere i vjerskih zajednica na ukupne društvene tokove, te da apsolutno kontrolira rad vjerskih zajednica. Ovo je dovelo do marginaliziranja značaja vjerskih zajednica u društvu, pa otuda i do arhivske grade ove prove-nijencije. To svakako ne znači da je arhivska grada vjerskih zajednica ovog perioda beznačajna. Naprotiv. Medutim, sve je to bitno uticalo na status i stanje arhivske grade vjerskih zajednica socijalističkog perioda.
Svim arhivskim propisima bivše SFRJ, kao i onima koji se odnose na kulturna dobra uopče, bila su na odreden način uredena i pitanja statusa i stanja arhivske grade vjerskih zajednica. U prvom propisu ove vrste: Odluci Nacionalnog komil^el^a osloboäenja Jugoslavije o Zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika i sl^arinct od 20. 02. 1945. godine se izričito ne pominje arhivska grada vjerskih zajednica, več je ona sadržana u formulaciji o stavljanju pod zaštitu države „i arhive
državnih i bivših samoupravnih ustanova". Vec u drugom propisu
Naredbi Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije o pnvremenom osi-guranju arhivca^10 se u nalogu za obavezan opci popis grade, izmedu ostalog, navodi i arhivska grada arhiva „školskih i crkvenih opcina".
Prvi pokušaj sveobuhvatnog uredenja pitanja zaštite arhivske grade sadržan je u odredbama prvog jugoslovenskog arhivskog zakona pod nazivom Opä zakon o državnim arhivima^^, donijetog 23. 01. 1950. godine. Osim Državnog i republičkih arhiva, Zakon predvida i osnivanje gradskih i specijalnih arhiva. Ovim zakonom je bilo predvideno da se „sav istorijsko-arhivski materijal na teritoriji FNRJ, bez obzira čija je svojina i u čijim se rukama nalazi, stavlja pod naročitu zaštitu države". Samo pitanje preuzimanja, odnosno predaje arhivske grade u arhive nije bliže regulirano, osim što je mogucnost donošenja bližeg propisa o tome data u nadležnost sa-veznom i republičkim ministarstvima. U naznaci naziva regustratura koje bi stim u vezi mogle biti obavezane na predaju grade državnim arhivima se pominju i „vjerske ustanove". Takoder se, naglašava da državni arhivi imaju pravo prvootkupa arhivske grade, izmedu ostalih, i od „vjerskih ustanova". Ovo je prvo zakonsko pominjanje i pokušaj uredenja pravnog statusa arhivske grade vjerskih zajednica u okvirima socijalističke Jugoslavije12.
U nizu donijetih saveznih propisa posebnu pažnju sa aspekta ovog rada zaslužuje Opä zakon o arhivskojgr^aäi^^, donijet u novembru 1964. godine. U njemu se prvi put koristi termin „gradansko pravna osoba" za različite nivoe organiziranja vjerskih zajednica.Kao arhivska ova grada podliježe obaveznoj zaštiti. Medutim, za ovu gradu je u „pogledu koriščenja i raspolaganja" predvidena mogucnost uvodenja ograničenja u dijelu koji je nastao u „vršenju javnih ovlaštenja". Odredbama Ustavnog zakona za provodenje ustavnih amandmana14 prestala je nadležnost federacije u ovoj oblasti (osim za arhivsku gradu same federacije), a socijalističke republike i auto-nomne pokrajine su stekle pravo samostalnog reguliranja ovih pitanja15. Da li su se i kako ove promjene odrazile na status i stanje arhivske grade vjerskih zajednica?
Svi arhivski zakoni na nivou federacije i njenih federalnih jed-nica, donijeti nakon 1971. godine, po pitanju statusa vjerskih zajednica sadržavali su istovjetne odredbe onima koje su i do tada bile važeče. U svim republičkim arhivskim zakonima vjerske zajednice su zadržale status gradansko pravnih lica koje su kao registrature (stva-raoci i imaoci grade) dužne da se sa njom ophode u skladu sa odredbama zakona (da je zaštite, sreduju, dostavljaju evidencije nadležnom arhivu, učine dostupnom za koriščenje, predaju arhivu u sredenom stanju i sl.). Obaveza predaje je predvidena za svu zatečenu gradu, te za onaj dio arhivske grade koji je „nastao u obavljanju javnih ovlaštenja", dok je za ostali dio predvideno, u slučaju prodaje, pravo preče kupnje za arhive. To praktično znači da je jedan dio grade vjerskih zajednica imao javni (državni), a drugi dio privatni karakter.
Ovako osoben status arhivske grade vjerskih zajednica, uticao je na konkretne postupke vjerskih zajednica kao registratura i nadležnih arhiva kao stručnih ustanova zaduženih za stanje arhivske grade u njima. Naime, vjerske zajednice ažurnosti poslova kancela-rijskog i arhivskog poslovanja nisu poklanjale posebnu pažnju. To je imalo odraza na: nedostavljanje podataka o gradi nadležnom arhivu,
like common property, collective organizations, civic-legal and individual subjects, the terms like state-owned property, public and private archive, private legal and individual subjects have been implemented. Likewise, the new regulations have not rehabilitated in any way the previously unrealized regulations. Should it be the case of returning back to the religious communities the archival material which had been previously taken (as of 1945 or 1991, it does not matter much), in order to have the archival holdings completed, or to insist on heeding to those regulations in power until bringing about the new ones, that is to take over all material to archives? These arejust a few disputes which call for response.
The issue of status and condition of the religious communities archive is being complicated by the fact that the new regulations have not resulted in a single one of some important issues of the private archival material: validation, selection, general archive's competence, specialized archives, etc. All the mentioned unequivocally lead to assert that the basic issue concerning status and condition (protection, arrangement, conduct, expert jurisdiction, and so on) in transitional countries, as in the case of former SFRY states, at the very beginning of the expert-archival interpretation. Due to the influence of religion on the processes of modern world in globalization which is in the rise, it is to be expected that the actual state of this affairs improve. Professional archival direction andforming of this process is requisite.
10.	„Službeni list FNRJ", br. 25/48.
11.	„Službeni list FNRJ", br. 12/50.
12.	O naznačenim i drugim arhivskim propisi-ma donijetim u vrijeme socijalističke Jugoslavije više vidi: Jovan Popovič (priredio), Zbrika propisa iz_ arhivske delatnosti, Beograd 1987.
13.	„Službeni list SFRJ", br. 48/64.
14.	„Službeni list SFRJ", br. 29/71.
15.	Franjo Biljan, Arhivsko zakonodavstvo SFRJ do 1971. godine, u: Priručnik iz arhivistike, Zagreb 1977, str. 310-319.
16.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Bosna i Hercegovina, Beograd 1981, str. 65, 75, 92, 93, 140.
17.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Hrvatska, Beograd 1984, str. 96, 97, 193, 194, 218, 237, 276, 289, 290, 306, 338, 341, 376, 515.
18.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Crna Gora, Beograd 1983, str. 55, 63.
19.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Makedonija, Beograd 1983, str. 56-62, 95, 115, 126, 138, 157, 171, 184, 195, 210, 211.
20.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Slovenija, Beograd 1984, str. 63-65, 88, 89, 110, 158, 159, 201-203, 243, 291.
21.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Srbija, Beograd 1978, str. 69, 70, 132, 160, 172, 188, 201, 216, 276.
22.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SAP Kosovo, Beograd 1986, str. 51.
23.	Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SAP Vojvodina, Beograd 1977, str. 76, 120, 180, 204, 205, 223, 245, 284, 294, 295.
posebno o gradi zatečenoj iz prethodnih perioda, zatim na (ne) redo-vnost godišnjeg odabiranja arhivske grade i izlučivanja bezvrijednog registraturskog materijala, u (ne) vodenju i (ne) dostavljanju prijepisa arhivske knjige nadležnom arhivu, u (ne) predaji grade nadležnom arhivu itd. Ipak, neka osnovna pitanja iz domena fizičke zaštite i stepena sačuvanosti grade su relativno dobro obavljana, tako da je u ovom pogledu briga o sopstvenoj gradi vjerskih zajednica bila iznad prosjeka za ostale registrature. Arhivi, pak, s obzirom na svu rezervi-ranost koju su prema njima imale vjerske zajednice, nikada nisu ove registrature smatrali prioritetima u svojim poslovima zaštite arhivske grade u nastajanju (što se manifestiralo kod kategorizacije registratu-ra u programima obilazaka registratura i sl.), izmedu ostalog i zbog preokupiranosti brojnim drugim otvorenim i važnim pitanjima zaštite arhivske grade. Zbog svega toga, kako zbog činjenice da su vjerske zajednice redovne preglede stanja njihove arhivske grade doživljavale kao neku vrstu miješanja države u njihove poslove, te da su arhivi u obilju urgentnijih i za njih važnijih poslova, uz saznanje da je grada vjerskih zajednica nadprosječno bar fizički zašticena, na neki način potiskivali u stranu i ostavljali ih za neka predstojeca vremena, sara-dnja vjerskih zejdnica i arhiva nikada nije bila odgovarajuca.
Ovakav odnos registratura vjerskih zajednica i nadležnih arhiva, imao je za posljedicu sporo i nedovoljno preuzimanje njihove arhivske grade, posebno one koja je kod njih zatečena iz ranijih hi-storijskih perioda (prije 1945. godine). Ovo i pored toga što je predaja te grade nadležnom arhivu bila decidno utvrdena u svim arhivskim propisima ovog perioda (od 1945. do 1991). Otuda je u državne arhive preuzet samo neznatan dio te grade.
Prema podacima iz edicije Arhivski fondovi i zpir^ke u SFRJ (koja je u posebnim tomovima izdata za svaku federalnu jedinicu te za Savezni arhiv, kao i Kosovo i Vojvodinu), objavljenoj u periodu od 1980. do 1984. godine, od grade vjerske provenijencije (klasifikacio-na oznaka 8. vjer^ske organizacije) preuzeto je:
-	Bosna i Hercegovina: 11 fondova i zbirki, ukupne količine 18,8 m' arhivske grade16,
-	Hrvatska: 418 fondova i zbirki, ukupne količine 2.075 m' arhivske grade17,
-	Crna Gora: 5 fondova i zbirki, ukupne količine 3,9 m' arhivske grade18,
-	Makedonija: 303 fondova i zbirki, ukupne količine 162,18 m' arhivske grade19,
-	Slovenija: 167 fondova i zbirki, ukupne količine 179 m' arhivske grade20,
-	Srbija: 35 fondova i zbirki, ukupne količine 60 m' arhivske
grade21,
-	Kosovo: 3 fonda i zbirke, ukupne količine 11,9 m' arhivske
grade22,
-	Vojvodina: 55 fondova i zbirki, ukupne količine 248,65 m' arhivske grade23,
-	Ukupno: 997 fondova i zbirki, ukupne količine 2.759 m' arhivske grade.
Iz naznačenog je vidljivo da su u datom vremenskom razdo-blju u arhive preuzete u cjelini uzevši respektabilne ali u suštini (tj. u odnosu na obaveze) neodgovarajuce količine grade vjerskih zajedni-
ca.
Nešto uravnoteženiji (ali u osnovi nedostatan) odnos imale su arhivi Vojvodine i Slovenije, a naročito Makedonije. Znatno iznad jugoslovenskog prosjeka su preuzeli grade arhivi Hrvatske na koje otpada 42% fondova (418 od 997) i čak 70% grade (2.075 m> od ukupno 2.759 m'). Veoma restriktivan odnos prema gradi vjerskih zajednica su imali arhivi Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Npr. u Bosni i Hercegovini je to svega 0,6% arhivskih fondova i zbirki (od ukupno 1.804 preuzeta arhivska fonda i zbirke), odno-sno oko 10% grade (od ukupno 17.520 m'), u Srbiji 5% fondova (od 6.132 arhivska fonda i zbirke), odnosno 2% grade (od ukupno 37.228 m'), itd. Ovdje treba naglasiti da u naznačene brojke nisu uračunati fondovi vjerskih sudova, vjerskih škola, niti lični fondovi visokih vjerskih dužnosnika. Medutim, ti podaci nebi bitnije promijenili stvarnu sliku stanja u arhivima preuzete arhivske grade vjerske pro-venijencije.
Osnovne karakteristike preuzete grade vjerskih organizacija
su:
1.	Izražena fragmentarsnost, tako da se više radi o zbirkama a znatno manje o fondovima grade (u prosjeku jedan fond/zbirka sadrži oko 2,5 m' grade, a ukoliko se izuzme Hrvatska onda je to svega 1 m' po arhivskom fondu/zbirci);
2.	Utisak je da se ta grada najčešce nije našla u arhivima u redovnoj proceduri preuzimanja, vec su je arhivisti iz profesionalno etičkih razloga preuzeli u rimfuznom stanju radi spašavanja od uništenja;
3.	Uglavnom se radi o gradi ugašenih registratura starijih od 1945. godine, ponajčešce iz austrougarskog perioda, što znači da postojece vjerske zajednice nisu imale poseban interes da je zadrže u svom posjedu, a što je znatno rjedi slučaj.
U vrijeme disolucije SFRJ, upravo iz naprijed naznačenih razloga pojačanog uticaja religije, pojavila se zainteresiranost jednog broja vjerskih zajednica za kompletiraje svojih fondova tražeci da im se ustupi grada iz arhiva. Takvi su primjeri Islamske zajednice Tuzla koja je tražila da joj se ustupi dio fonda Behrambegove medrese radi kompletiranja, te Srpsko-pravoslavne crkvene opštine Tuzla takoder za ustupanjem dijela fonda iz Arhiva Tuzla radi kompletiranja toga fonda. Oba ova zahtjeva su odbijena.
3. Status i stanje arhivske grade vjerskih zajednica poslije 1991. godine
U dinamičnim disolutivnim procesima bivše SFRJ, koje karakterišu brojni konflikti medu kojima je najduže trajao i najteže posljedice imao rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995), pitanja pravne regulative arhivske djelatnosti su u pravilu kasno dolazila na red - najčešce medu posljednjima24. To, svakako, samo po sebi dovoljno govori o razmjerama važnosti ovog pitanja za novooformljene vladajuce sisteme. Tako su novi arhivski zakoni, kao osnovni arhivski propisi, donijeti: u Republici Crnoj Gori 199225, u Republici Srbiji 199426, u Republici Hrvatskoj 199727, u Republici Sloveniji 199728,
24.	O osobenostima tog odnosa u Bosni i Hercegovini više vidi: Azem Kožar, Uloga i značaj kulturno-historijskog naslijeäa u obrazovnoj politici Bosne i Hercegovine, Tehnični in vsebinski problemi klasičnega in elektronskega arhiviranja, Zbornik 5, Maribor 2006, str. 67-73.
25.	„Službeni list Republike Crne Gore", br. 25/92; Zak^-n o izmjenama i dopunama Zakona o arhivsko] djelatnosti, «Službeni list R CG», br. 27/94.
26.	„Službeni glasnik Republike Srbiji", br. 71/94 (Zakon o kult-urnim dobrima).
27.	„Narodne nov^ine Republike Hrvatske^', br. 105/97.
28.	„Uradni list Republike Sloveniji", br. 20/97.
29.	„Službeni list Savezne Republike Jugoslavije", br. 12/98.
30.	„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine"", br. 16/01.
31.	U vezi sa statusom crkvenih arhiva u Crnoj Gori indikativne su konstatacije arhivistkinje Arhiva u Kotoru Snežane Pejovic koja, izmedu ostalog navodi: «Treba podvuci da u Crnoj Gori, pa ni u Kotoru, za sada ne postoji nijedan crkveni arhiv koji je registrovan kao samostal-na institucija, po savremenim principima važecim za ove institucije u svijetu. Prema tome, mi možemo govoriti samo uslovno o crkvenim arhivima, podrazumjevajuci pod tim spremišta sa crkvenim arhivskim materijalom. Kako je ovaj materijal, posebno onaj najstariji, djelimično valoriziran, obično prema značaju crkve u Crnoj Gori, starosti i količini arhivske grade, za pojedina takva spremišta sa vecom količinom arhivalija odomacio se u stručnoj i naučnoj javnosti i literaturi naziv crkveni arhivi. Npr. Arhiv i Biblioteka Srpske pravoslavne crkve Kotor, Biskupski arhiv Kotor, Nadžupski arhiv crkve sv. Nikole — Perast». Snežana Pejovic, Priprema arhivske grade iz kotorskih crkvenih arhiva za eksportovanje na internet, Arhivska praksa, br. 8, Tuzla 2005, str. 227.
32.	Odredbe čl. 29. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima „Narodne novine Republike Hrvatske», br. 105/97, te člana 21. do 29. Zakona o arhivskoj gradi i Arhivu Bosne i Heregovine, „Službeni glasnik BiH", br. 16/01.
33.	Pregled arhivskih fodnova i zbirki, sv, 1, Zagreb 2006.
34.	Hrvatska biskupska konferencija je 2002. godine donijela Uredbu o crkvenim arhivima. O tome više vidi: Uredba Hrvatske biskupske konfe-rencije o crkvenim arhivima. Hrvatska biskupska konferencija, u: «Vjesnik Dakovačke i Srijemske biskupije», str. 541-543.
u Saveznoj Republici Jugoslaviji 199829, u Bosni i Hercegovini 2001. godine30, itd. Donošenjem ovih propisa prestali su da važe prijeratni (socijalistički) arhivski zakoni. Postavlja se pitanje: kakav je status dobila grada vjerskih zajednica u tim novim arhivskim propisima, te kako se to sve odrazilo na njeno stanje?
Odgovor na ovo pitanje je unekoliko specifičan, tj. osoben za svaku novu državnu zajednicu, mada ima i značajnih sličnosti. Nai-me, Srbija i Crna Gora su u vrijeme donošenja novih propisa činile jednu državnu zajednicu nazvanu Savezna Republika Jugoslavija. Otuda je Zakonom o arhivskoj gr^adi Savezne Republike Jugoslavije stavljen van snage raniji Zakon o arhivskoj gradi feder^acije („Sl. list SFRJ", br. 11/86) i odnosi se samo na gradu saveznih organa, dok su zakoni republika Srbije i Crne Gore zamijenili ranije (prijeratne) arhivske zakone ovih socijalističkih republika. Ni u jednom od ovih zakona u pogledu pravnog statusa grade vjerskih zajednica se nije ništa pro-mijenilo. U zakonu Republike Crne Gore je zadržana potpuno ista terminologija „gradansko-pravno lice". Jedino je u novom Zakonu o kulturnim d^obrima Republike Srbije ranija odrednica „gradansko-pravno lice" zamjenjena sa „vjerske zajednice". Sve druge odredbe u pogledu statusa, prava i obaveza su ostale istovjetne prijeratnim. Nikakve promjene u ovom pogledu nisu nastale ni u novom saveznom zakonu31. Preuzete su i sve odredbe u vezi sa pravom preče kupnje.
Nešto vece i značajnije promjene su nastale u arhivskim zako-nima Republike Slovenije, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok nam promjene u arhivskom zakonodavstvu Republike Makedonije, te Vojvodine i Kosova nisu poznate. Najvažnije je to što je u svim ovim propisima izvršena jasna razdioba arhivske grade na javnu (državnu) i privatnu. U zakonima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine se grada vjerskih zajednica tretira privatnom gradom (pri-vatno-pravnih osoba u Republici Hrvatskoj, odnosno gradansko-pravnih osoba u Bosni i Hercegovini), osim ukoliko nije nastala u obavljanju javnih ovlasti ili obavljanju javne službe, te ako nije u državnom vlasništvu32.
Novi pregled arhivskih fondova i zbirki, a na osnovu «središnje evidencije o arhivskom gradivu u Hrvatskoj, te o svim izvorima važnim za hrvatsku povijest, bez obzira gdje se čuvaju, koje vodi Hrvatski državni arhiv kao matična arhivska ustanovam», uradili su arhivisti Hrvatske 2006. godine33. U njemu su kao specijalni arhivi označeni Arhivi Hrvatske ak^a^emije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i arhivi crkvenih ustanova. U skladu sa utvrdenom metodologijom (prema ISAG) u ovom Pregledu su dati podaci o crkvenim arhivima, kao privatnim arhivima koji se čuvaju van arhiva, tj. u crkvenim objektima. Radi se o arhivima katoličke crkve, koji su i najbrojniji (medu kojima su kaptolski, biskupski, samostanski i župski), pravoslavne crkve, o židovskim arhivima i arhivu islamske zajednice Hrvatske. Pregled sadrži podatke o 98 crkvenih arhiva u kojima se nalaze 952 arhivska fonda i zbirke (podaci se odnose na stanje zaključno sa 2004. godinom), što je značajno povečanje u odnosu na stanje 20 godina ranije (60 arhiva sa 474 arhivska fonda i zbirke). Status i dje-lovanje arhiva vjerskih zajednica ureduju se posebnim propisima svake vjerske zajednice34.
Za razliku od Državnog arhiva Republike Hrvatske koji ima matičnu ulogu u arhivskoj djelatnosti Republike Hrvatske (RH^, te
na osnovu toga vodi brigu o cjelokupnoj arhivskoj gradi, kako onoj u arhivima, tako i u onoj u drugim institucijama (knjižnicama, mu-zejima, istraživačkim i kulturnim centrima, institutima i zavodima, te u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) i vjerskim zaje-dnicama), Arhiv Bosne i Hercegovine je de fakto izgubio matičnu ulogu početkom rata 1992. godine, a de jure novim arhivskim zako-nima iz 2001. godine. Matične arhivske poslove je preuzeo Arhiv Republike Srpske za prostor entiteta Republika Srpska35, odnosno kantonalni (županijski) arhivi u entitetu Federacije Bosne i Hercegovine36. Ovo i pored toga što su Zakonom o arhivskoj gradi i Arhivu Bosne i Her^cegovine utvrdene ingerencije entitetskih arhiva u smislu odredenih nadležnosti, tipa matičnosti, kada je u pitanju vodenje evidencija (re-gistara) o imaocima arhivske grade u privatnom vlasništvu koja je od interesa za državu (čl. 22 Zakona). Medutim, administrativna asimetričnost u dva entiteta (u Republici Srpskoj je sve centralizirano, a u Federaciji BiH je pak, gotovo sve decentralizirano na deset kantona), učinila je ove odredbe neprimjenjivim u Federaciji BiH. Isti je slučaj i sa odredbama o iznošenju u inostranstvo arhivske grade: za gradu iz Republike Srpske se pribavlja samo mišljenje nadležnog ministarstva tog entiteta, dok to u Federaciji Bosne i Hercegovine nije moguce uraditi bez saglasnosti kantonalnih ministar-stava (jer su kantonalni arhivi matični za arhivsku djelatnost na području kantona), odnosno «nadležnih organa države Bosne i Hercegovine» (dakle, zaobilaze se entitetski organi Federacije Bosne i Hercegovine)37.
Što se tiče propisa koji se odnose na djelatnost vjerskih zajed-nica Bosne i Hercegovine oni su nakon osamostaljenja takoder pro-mijenjeni38, ali ni jedan od njih ne sadrži bilo kakve odredbe o arhivskoj gradi. Arhivsko poslovanje vjerskih zajednica se obavlja u skladu sa opcim propisima i uz znatno reduciraniju funkciju nadležnosti državnih arhiva svih nivoa. Preuzete su i sve odredbe u vezi sa pravom preče kupnje.
Slovenački, pak, Zakon je otišao nešto dalje. U njemu se (čl. 37) posebno definira arhivska grada vjerskih zajednica - konkretno Rimokatoličke crkve (ali ne i drugih vjerskih zajednica), i konstatira da se na tu gradu odnose odredbe Zakona koje važe za zaštitu privatne arhivske grade, dok se odabiranje i drugi registraturni poslovi vrše u skladu sa propisima Crkve. lako ovim očigledno nisu uredena sva pitanja grade vjerskih zajednica, konkretno - Rimokatoličke crkve, ipak je ovaj Zakon učinio značajan iskorak na tragu pravnog statusa grade vjerskih zajednica zemalja zapadne Evrope.
Kako se iz naznačenog vidi pitanje statusa arhivske grade vjerskih zajednica zemalja bivše SFRJ, sa izuzetkom Slovenije i donekle Hrvatske, je i dalje veoma konfuzno, a što je uzrokovano nedorečenošcu novih (aktualnih) arhivskih propisa koji još uvijek u vecoj ili manjoj mjeri odišu duhom socijalizma. Ta nedorečenost se manifestira na dva kolosijeka: prvi, na pitanju statusa arhivske grade vjerskih zajednica nastale do početka disolucije bivše SFRJ 1991. godine, odnosno do donošenja novih propisa, i drugi, na status arhivske grade vjerskih zajednica nakon toga, tj. na status nastajuce grade.
Što se pitanja statusa „stare" arhivske grade vjerskih zajednica tiče potpuno je ostalo ne dorečeno pitanje statusa (i sudbine) onog
35.	Član 40 Zakona o arhivskoj djelatnosti, «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 35. 35/99 i 9/00.
36.	Zbog složenosti administrativnog uredenja entiteta Federacije BiH, koji je podijeljen na deset kantona/županija, sve nadležnosti iz oblasti kulture (pa i arhivska) date su kantonima i uredene su kantonalnim arhivskim propisima.
37.	Više o statusu privatne arhivske grade Bosne i Hercegovine, osim naznačenog državnog arhivskog zakona, vidjeti u arhivskim zakoni-ma Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kantonalnim zakonima.
38.	Zakon o slobodi vjere ipravnompoložaju crkve i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, «Službeni glasnik BiH», br. 5/04; Upustvo o provodenju Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju vjerskih zajednica, «Službeni glasnik BiH», br. 83/06.
39.	Živana Hedbeli, Privatno arhivsko gradivo, Arhivski vjesnik, br. 44, Zagreb 2001, str. 93102.
40.	Nešto više podataka o arhivskoj gradi vjer-skih zajednica u Crnoj Gori saznajemo iz publikacije „Arhivski fondovi i zbirke u Republici Crnoj Gori", Tom I i II, Cetinje 2001. U Tomu II, poglavlje „Vjerske zajednice" (str. 199-224) dati su podaci o gradi pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjerske zajednice, ukupno 179 arhivskih fondova i zbirki. Iako su ovi podaci o broju fondova, strukturi grade i sl. prilično nedostatni, ipak, ovo je primjer dobre saradnje arhiva i vjerskih zajednica. Nešto ka-snije, 2002. godine u Kotoru je, pod pokroviteljstvom Medunarodnog arhivskog vijeca tj. Sekcije crkvenih arhiva, održano savjetovanje na temu grade vjerske provenijencije.
41.	Jedan od pozitivnih pomaka učinila je i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine (IZ BiH), donošenjem „Pravila o arhivskoj gradi i arhivskim poslovima u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini 2007. godine, kojima se normativno ureduju pitanja arhivskog poslovanja IZ BiH.
dijela grade koji je nastao prije 1945. godine. Kako je naprijed naznačeno, iako se ta grada trebala po propisima naci u državnim arhivima, do toga nije došlo, jer su samo neznatne količine te grade preuzete u arhive (primjer BiH i Srbije). Takoder, nedorečen je i status onog dijela grade vjerskih zajednica „nastale u vršenju javnih ovlaštenja", odnosno koja je definirana kao „državna svojina" i tre-bala se naci u arhivima. Dakle, pravno-adekvatnog odgovora na ova pitanja, tj. rješenja statusa tog dijela grade uopce nema. Takoder, arhivi nemaju informacija o stanju, količini, zašticenosti, sredenosti i koriščenju te grade, bar onog dijela koji se nalazi u arhivima vjerskih zajednica.
Veoma je konfuzno stanje i u vezi sa statusom arhivske grade vjerskih zajednica koja je u fazi nastajanja (od donošenja zadnjih arhivskih propisa). Jer, ako i shvatimo da je njihova grada kategorisa-na kao privatna, ona to nije u cjelosti, vec samo djelimično, tj. „uko-liko nije nastala u obavljanju javnih ovlasti ili u obavljanju javne službe i ako nije u državnom vlasništvu". Nijednim podzakonskim aktom, a nije poznato ni normativnim aktom stvaraoca grade, ovo pitanje nije dovedeno do kraja, u smislu da je izvršeno vrednovanje (razvrstavanje) arhivske grade na bar ove dvije kategorije. Ovo je neophodno uraditi tj. dovesti do definitivnog odredenja, bez obzira da li bi dio javne grade vjerskih zajednica pripadao specijalnim arhivima vjerskih zajednica (koji se mogu osnivati ) ili arhivima opceg tipa39.
Brojne nejasnoce postoje i u vezi sa samom privatnom arhi-vskom gradom: od toga koje sve obaveze imaju stvaraoci i imaoci te grade, kako vode kancelarijsko poslovanje, kakva je nadležnost državnih arhiva nad njima, kako se vrednuje ta grada, o informacijama koje se dostavljaju nadležnom arhivu itd. Sva ta pitanja su postojecim propisima zemalja u tranziciji samo otvorena ai ne i pravno adekvatno uredena. Vjerske zajednice su pak različito organizirane. One su uglavnom gradu sopstvene provenijencije oblikovale u okviru arhiva svojih organizacionih jedinica40.
Medutim, od strane arhivista su uočene neke od nedorečenosti aktualnih arhivskih propisa, nakon čega su uslijedili prijedlozi za izmjenama i dopunama postojecih propisa, koje su u Sloveniji i Hr-vatskoj vec rezultirale donošenjem novih arhivskih propisa, a u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini su te promjene u toku. Promjene su očite i kod nastojanja da se ova pitanja normativno urede u okviru vjerskih zajednica i vjerskih institucija41.