Dr* Čermelj Lavo ' Dvorakova A V. Brd W. Zagreb', 12. maja 1933. Pojedini broj stoji 1.50 Dinara r- U borbi protiv fašističke Italije, koja je poduzela najnasilnije mjere, da uništi naš narod u Julijskoj Krajini, štampa, je sigurno najjače sredstvo. Treba svijet da zna za nepravde, koje Italija čini jednom narodu, ako želimo da ustane protiv tih nepravda, a to če svijet doznati samo preko dobre štampo. V „ ISTRA Bez lista »Istra« naša bi emigrats/ka akcija i naša borba imala mnogo manje značenje nego li ga ima danas. Naša emigracija ima u listu »Istra« svoj organ, preko kojega govori u ime našeg naroda. Treba naša emigracija to da shvati i da cijeni značenje lista, pa da ga podupro onako kako treba. QIASHO SAVEZA JUGOStOVENSKIH EMIGRANATA il JULIJSKE KRAJINE % FAŠIZAM NEPRAVEDNA OSUDA POŠTENOGA ĆIĆA Pred upitnikom Pored Društva naroda, koje ima zadaću da bude vrhovni forum u medjunarodnom političkom životu, postoji i Kongres narodnih manjina, koji se sastaje od godine do godine, da raspravlja o pitanjima, koja idu u njegov djelokrug, i inače da sredstvima, koja mu stoje na raspolaganju radi na poboljšanju položaja evropskih manjina. Već sama opstojnost manjinskoga kongresa jasno pokazuje, kako sve narodne grupe nisu našle dovoljnu z'ištitu ni u poslijeratnim ugovorima, ni u institucijama, koje imadu zadatak da održavaju evropski poredak na pravednijim temeljima, nego što je to bilo Prije rata. Za čitave male narodne zajednice u mnogim državama Evrope nije se našlo za potrebno da im se, makar i formalno, osigura nesmetani kulturni i nacionalni razvitak. Ako je svršetkom rata. imalo nastati takvo stanje, u kojem će narodi uživati potpun i nesmetan razvoj, onda su mnoge narodne skupine ostale lišene te blagodati na najgrublji način. Kod takvog stanja narodnim manjinama nije preostalo drugo nego da se i one udruže i da tako nastoje poboljšati svoj položaj. Kakav je mogao biti uspjeh? I za samo Društvo naroda, u kome su učlanjene tolike svjetske države, može se reći da posjeduje ledino autoritet riječi. Takav autoritet može imati i manjinski kongres, dakako, u pore-denju s Društvom naroda, daleko slabiji. Dubok ljudski moral je na strani ugnjetavanih narodnih manjina. U njemu je opravdanje za borbu, ali sredstva, ma kako stvar bila pravedna, odveć su slaba. Manjine doduše, tražeći pravdu za sebe, bore se ujed-nf> za jedan viši ljudski princip; one traže samo to da im se pruži mogućnost za slobodan narodni razvitak: kulturan i socijalan. Ali njima u tome ne preostaje drugo nego apeli na države, javnost i Društvo naroda. Izgleda na uspjeh ima tek toliko koliko Uopće mogu djelovali svi apeli koji se upućuju na savjest. Uza sve to narodne manjine nijesu su-stajale na svome putu. Mogla je postojati uadn u uspjeh manjinske teze, po kojoj ne Postoji nikakva opasnost za državu, ako se u okviru njenih granica dopusti manjini kulturni razvitak, u kome bi manjina bila n organskoj vezi s narodnom jezgrom, koja Se nalazi u drugoj državi. Manjinski ideolozi lučeći pojam naroda kao živog organizma od države kao ljudske tvorevine, i ponavljajući čitavo težište manjinskoga pitanja na problem odnosa između naroda, tra-že u prvom redu poštivanje narodnih osebi-na, koje su od prirode. U tome vide jedini način, koji omogućuje približavanje među narodima, što s obzirom na manjine znači, ua time bivaju uklonjeni razlozi zbog kojih su one tlačene. Opreke među narodima otupile bi, uklonio bi se polako šovenski mentalitet i sve što je s njime u vezi, a od čega upravo najviše trpe om koji su se ni krivi ni dužni našli u granicama druge države. Dok još nijesu fašizmi u Evropi prestavljali silu, koju danas imadu, moglo se vjerovati u demokratsku svijest u Evropi, moglo se nadati, da će jednom pobijediti razbor, pa da će se uvidjeti u jednu ruku, kakvom opasnošću prijeti nasilje nad manjinama, a u drugu ruku da davanje slobode narodnim manjinama ne ugrožava ni najmanje interese narodne većine. Išlo se za tim, i ide se, da sve države prime na sebe obaveze u pogledu zaštite narodnih manjina i da se za zaštitu dadu jače garancije od onih koje danas postoje, premda tu nije bilo umogo izgleda na uspjeh. Danas su međutim stvari i u tome drugačije. Danas treba biti na čistu, da zemlje u kojima je zavladao fašizam, neće Preuzeti nikakvih obaveza za zaštitu ma- Vodioe, maja 1933. Nedavno bili smo javili u »Istri« kako su uhapsili na nepravedan način našeg seoskog starješinu (župana) Bubnjić Grgu zbog njegovog poštenog gospodarenja u našem selu. Ovog vam puta javljamo da se je ovih dana vršio proces protiv njega na velikom sudu u Trstu. Nekriv i nedužan osudjen je na 16 mjeseci zatvora i da plati sve sudske troškove a k tome još 3.000 lira (slovima: tri hiljade lira!) posebne novčane globe. Odmah su ga otpremili u riječki zatvor. Ova osuda teško se je dojmila svih nas, a i na cijeloj se Ćićariji o tome govori, jer ovo znači uništiti potpunoma jednog seoskog gospodara. Težak je ovo udarac za njega a i za nas, jer kada bi čovjek krivac bio neka se ga i kazni, a ne da potpunoma nevinog čovjeka ovako muče. Mislimo da nismo više u srednjem vijeku, ili u vremenu inkvizicija, nego da smo u dvadesetom vijeku. Ako naši gospodari misle da će nas na ovakav način i sa ovakvim metodama prisiliti na nešto, Pazin, maja 1933. Konvikt u Pazinu, koji je bio sagrgdjen žrtvama našeg svijeta pred rat, à koji su Talijani prosto ukrali i prisvojili, nije im donio onog zadovoljstva. kojem su se nadali. Ukradeno nije blagoslovljeno. Već godinama vode se diskusije, Sta da se radi s tom velikom lijepom zgradom, koja nije naime još završena. I sad neki dan na sjednici pazinskog općinskog vijeća bilo je govora o konviktu, kako ga puljski »Corriere« zove »ex Convitto croato«, (Mi kažemo »ex e futuro«!). Izneseno je, da je zaslugom puljskog pre- Talijanska vlada osnovala je na univerzitetu u Palermu katedru za albanski jezik i knjižčvnost. Za profesora ove katedre imenovan je g. Gaetino Petrota. poznati pisac i književnik u italo-albanskom semina- Arpinati. glavno lice poslije Mussolinija u Dosadanj državni podsekretar u ministarstvu unutrašnjih1 djela Leandro Arpi-nati dao je ostavku na svoj položaj. Mjesto niega postavljen je za državnog podsekre-tara u ministarstvu unutrašnjih djela advokat Guido Buffarini-Guidi. najistaknutiji fa" šistički prvak u pisanskoj provinciji, do sada načelnik u Pisi. U službenom saopćenju u ostavci dosadanjeg državnog pod-sekretara Arpinatija kaže se. da je Arpi-nati podnio ostavku iz ličnih razloga i da iu ie Mussolini primio. e onda se ljuto varaju. Kažemo mi našim gospodarima glasno i jasno, da mogu s nama raditi štogod hoće, ali naše čiste i poštene duše im ne damo. Cič. OSUDA JEDNOG SLOVENSKOG MLADIĆA. Trst, maja 1933. — Tršćanski sud je osudio u kontumaciji na godinu i dva mjeseca Zatvora Viktora Hušu Gašparovog, starog 22 godine. On je morao na stavnju 7 decembra 1931. Ali nije došao. Karabinjeri su ga tražili godinu dana i napokon ga uhapsili decembra lanjske godine. Bio je odmah uvršten u vojsku i poslan jednom regimentu u Messini i prijavljen sudu. Sad kad je imao da dodje na proces, ali nije došao.. Izgleda da je iz vojske dezertirao. I Osudjen je u kontumaciji. JEDNA OSUDA NA RIJECI. Sušak, 10 maja. Benjanin Tomašič iz Pule, pokušao je da iz Rijeke pre-bjegne u Sušak. Vlasti su ga medjutim u tom pokušaju uhvatile, pa je osudjen na 2 mjeseca zatvora i 1333 lire globe. fekta i istarskog pokrajinskog sekretara fašističke stranke nadjena forma, da se konvikt učini korisnim Dovršit će se potrebni radovi, pa će to postati »dostojno sjedište« talijanskog konvikta »Convitto Istriano«. Taj konvikt postat će naime državni konvikt. pa će se tako doći do sredstava, kojima će se moći dovršiti zgrada »hrvatskog konvikta«. Da do toga dodje mnogo se radi i doskora bi vlada imala da donese takvo rješenje, pa bi time bio skinut, kako kaže puljski list, s dnevnog reda taj pazinski problem. ru u Palermu. Talijanska vlada osnovala je, takodjer jedan zavod za albanske studente, gdje se primam pod najpovoljnijim uslo-vima. ministarstvu pollciie. istupio iz vlade. Kako se saznaje medjutim Arpinati je izišao iz vlade zbog teških sukoba, koje je imao u posljednje vrijeme s generalnim sekretarom fašističke stranke Staraceom, Arpinati je zastupao stajalište, da se stranka ne smije previše interesovati državnim Poslovima, negò da ide svojim putem. Starace ie medjutim počeo da uvodi pravu diktaturu stranke. Pokrajinski sekretari počeli su opet da dižu glavu i da zapovijedaju prefektima A osim toga Starace nije htio da primi u stranku neke ljude, koje je Arpinati preporučio. I nastao je lom... ISTINA ilt, KRIZA k ali to nipošto ne ispričava sve one naše pretplatnike. koH nam duguju pretplatu. a koji se nisu odazvali niti na našu posljednju opomenu. Kad pregledavamo spisak tih naših dužnika. koji nije malen, opažamo, da se većina, velika većina naših dužnika, ne može Ispričavati krizom, jer su to pretežno on) emigranti, koji imaju službe, čak nekoji i dobre službe, i kojima ne bi bilo naročito teško platiti pretplatu. Medju našim dužnicima Ima doduše i takvih, koji se ne mogu pohvaliti dobrim položajima, ali Ima Ipak vrlo malo takvih, koji ne bi bili u stanju da plate makar u obrocima pretplatu. Ml ne tražimo od manje imućnih, da plate sve najedamput. Neka plaćaju u obrocima. koliko mogu. Bit će im tako lakše. Pokazat će svoju dobru volju 1 nas će podu preti i pomoći će nam da nastavimo s ovom vrlo važnom 1 potrebnom akcijom. Molimo sve naše dužnike, sve one, koji nisu za ovu godinu ništa poslali na račun pretplate, da učine svoju dužnost. Već je krainje vrijeme. Ovaj naš list mora da živi, jer ima da se bori za jednu veliku Idelu. »Istra« se bori za vas, poduprlte Je. ako ne drugačije, a ono bar pretplatom. ARETACIJE RADI SLOVENSKE PESMI Šembije pri Knežaku, maja 1933. Na tem mestu smo že pred par meseci poročali o aretaciji naših fantov v Komnu na Krasu, ker so peli slovenske podoknice. Enak dogodek se ie pripetil v Šembijah pri Knežaku. V nedeljo, 30. aprila ob 11 uri zvečer so fantje peli na vasi narodne pesmi. Ravno v tistem času pa je prišla v Šembije patrulja miličnikov, (miličniki se nahajajo v bližniih Koritnicah in na Knežaku), ki je vse te fante aretirala in tudi pretepla. — (r o b) ARETACIJE V RENČAH. Renče, maja 1933. — Prve dni meseca maja so oblasti izvršili v Renčah več aretacij radi protifašističnih letakov. Podrobnosti niso znane. — (A g i s) NAŠE LJUDI ODŠLAVLJALO . . . Renče, v aprilu 1933 Občinski podešla je odslovil to zimo podtajnika Kodriča, edinega občinskega uradnika, ki je umej slovenski jezik. Domačini, ki ne razumejo italijanskega jezika, se morajo ob vsaki priliki obrniti na odslovljenega podtajnika Kodriča, da tolmači med domačini in občinskimi uradniki Za vsako tolmačenje morajo domačini plačati občinski upravi že določeni znesek. Vsekakor je to predvsem ovira v poslovanju, poleg tega pa novo breme našim ljudem. Agis POOSTRENO OBMEJNO NADZOROVANJE. Tolmin, maja 1933. — Pod vodstvom tolminskega komisarja Vicchi-ja so tu zelo poostrili obmejno stražo. En detektiv in 12 karabinjerjev vedno stikajo po gozdovih. Navadno se porazdele v skupine po tri in tri in preiskujejo teren. Vsakih 10 minut streljajo ter si tako dajejo signale. Tudi komisar. skupno z detektivom se mnogokrat pelje z avtom, da osebno nadzoruje in pazi, če se morda kje ne zgane kakšen grm. Kljub vsej tragiki, se naša zdrava tolminska kri tem komedijantom le smeje. — (r o b) SUDBINA NAŠEG DJAČKOG KONVIKTA U PAZINU ITALIJA PROGONI SLAVENSKE JEZIKE A PROPAGIRA ARBANSKI I „RESTO DEL CARLINO” NAPADA „ISTRO11 Trst, maja 1930. — Onaj članak, koji I prvoj strani i popratio ga svojim komenta-je izišao u »Piccolo della sera« i u kojem rom u poznatom stilu, sa starim njihovim se napada naš list »Istra«, donio je* i bo-1 frazama, lonjski dnevnik »II Resto del Carlino« na KRIZA FAŠISTIČKE VLADE fina. Da se kojim slučajem desi, da ih pre-zmu, već i obzirom na mentalitet, što u Uma vlada, one ne bi bile u mogućnosti 1 preuzete obaveze izvršuju Dešava se na-r°tiv da u zemlji, gdje dolazi na vladu fazani — kao u Njemačkoj — gube narodne anjine i ono malo zaštite, što su je prije ^ole. Sto se naše manjine u Julijskoj kra-n* Uče, bilo ie jasno da se njen položaj poij režimom fašističke Italije nimalo nioljšati, sve kada bi se drugdje dogodile 'kakve promjene u odnosu država pre-a narodnim manjinama. , To što mi već toliko godina znamo iz agtitog iskustva, morat će uvidjeti i osta-1 evropske manjine. Njima mora postali ’sn°, da danas nakon hitlerizma u Njemački i nakon fašističkih tendencija u drugim ri'j.vom,a ne preostaje baš nikakva moguć-?s<> da bi u tim državama manjinama :no-a biti nepovrijedjena njihova posebna pra-,• Tamo gdje se tstrijebljivanje drugorodnih frenata izvršuje kao sveta dužnost prema ,lStÌ!°m narodu i državi, gdje se interesi nHna uništavaju pod ludom pretpostav-A da će većina imati od toga neku korist, » 8e postavlja princip, da je država kuća L, 0 jednoga naroda, pregaženi su svi lyud-obziri, koje bi u prvom redu trebalo poštivati, ako se hoće problem narod-^Jjnnjina riješm u skladu s najelemen-nijom pravdom. m Pred pojavom fašizma narodne manjine ne mogu zatvarati oči. Nekada se preko njega moglo prelaziti, kao preko pojave vezane samo us Italiju, ali danas, kada on prijeti da postane općenita pojava, treba o-mjeriti značenje fašizma i. jasno i odlučno povući sve konsekvence koje iz toga izlaze u pogledu narodnih munjina Pitanje narodnih manjina nije stvar za sebe kao što danas u svijetu uopće ne postoje neke zasebne pojave bez veze s ostalima. Manjine boreći se za svoj položaj bore se za osnovna politička, socijalna i kulturna prava. Tu su one, iako djeluju na svom terenu, na istoj liniji sa svima onima, koji su postali žrtve fašizma ili im prijeti da to postanu .Manjine, koje su rukovodjene iskrenim težnjama, moraju se naći tu u zajednici s Antifašističkim elementima Možda će upravo ovi najnoviji dogadjaji za mnoge manjine biti kušnja. U konkretnom slučaju stavljene su pred dilemu njemačke narodne manjine u raznim državama. One već iz mnogih razloga neće moći na bučan način pokazali, ako su zadovoljne s novijim dogo-djajima u Njemačkoj. Ipak će moći manje ili više jasno dati znak. kako gledaju na te promjene i one će se već time opredijeliti. Njemačke manjine mogu odobravati pojavu fašizma u Njemačkoj, i u tom slučaju one ne- maju računa da ustraju na nekom manjinskom programu. Svoje rješenje mogu zamišljati u okrilju moćnoga Trećeg Reicha, tako da udju u njegove granice ili da njegov autoritet bude dovoljan da im u drugoj državi iznudi povoljan polažoj. Budu li međutim njemačke manjine ustrajale na manjinskom programu one će se već lime morati suprotstaviti fašizmu u njihovoj vlastitoj zemlji. Dogadjaji u Njemačkoj imati će bez sumnje svoj odjek i u manjinskom pokretu. Kako će odsada stajati stvar s njemačkim, manjinama u drugim zemljama? Koliko bi mogao biti ugrožen manjinski pokret kao takav, pogotovo ako se zna da ga je prijašnja Njemačka mnogo podupirala? Bude li manjinski pokret, u formi u kojoj je danas, zapao možda u neko stanje krize, to još nipošto ne znači da je sam pokret ugrožen. Dodje U do desa onda če to biti samo bistrenje situacije. Forma u kojoj su danas organizirane narodne manjine može stradati, ali manjinski problem ostaje i nadalje sa svom svojom težinom, čak problem postaje teži. u kolika neminovno raste opreka u Evropi izmedju fašizma i antifašizma. Manjine će ostati za fašizam pitanje koje on neće htjeti, a niti bi znao riješiti. One mogu pod njime biti samo jače tlačene i time im je ujedno jasno ukazan put u društvo onih, ko- ji imaju namjeru da stvaraju drukčije odnose medju narodima Urne će biti dani uvjeti da se riješi pitanje na način da uzmognu i manjine biti zadovoljne. U borbi protiv evropske reakcije, manjine treba da budu i stvarna i moralna potpora. Hoće li one u tome ići ili neće kao samostalna grupa pod zajedničkim imenom nije toliko važno koliko sama činjenica, da one makar svaka za sebe, nadju ispravan put Ume što se jasno izjasne protiv fašizma. U protivnom ruši se čitava ideološka zgrada manjinskoga pokreta. Sve medjuna rodne obveze, sve mogućnosti rješenja manjinskoga pitanja unutar granica jedne države, kako to zamišljaju manjinski kongresi, nemaju nikakva smisla kada je po srijedi riječ o fašizmu Fašizam negira manjine i njihove posebne interese, fašizam gasi preko svih ljudskih obzira, fašizam ne dopušta nikakve mogućnosti sa rješenje manjinskoga pitanja. Za takvo rješenje potrebno je pona.i prije imati platformu, a zato treba pretho dno likvidirati fašizam. Novi dogadjaji. mogu imati odjek i u pokretu evropskih manjina. Bez obzira na to pita se, hoće li one, konsekventne ljudskim idealima, koje uvijek naglašuju, znati poći onim putem koji se jedini ukazuje kao is pravan? MATKO ROJNIĆ. 0 RATNOM SPREMANJU U JULIJSKO j KRAJINI piše i iraiicusna stampa lJariški list »L’ Honime Libre« donosi članak pod potpisom E. A L. (vjerojatno Ežen Lotie, glavni urednik lista) u kome se konstatuje da je užurbano pojačanje talijanskih vojnih priprema u oblastima koje se graniče sa Jugoslavijom, izazvalo u Julij-skoj Krajini glasove o mogućnosti skorog rata izmedju Italije i Jugoslavije. Već godinama, talijanska vojska posvećuje veliku aktivnost, u Julijskoj Krajini svim mogućim vojničkim pripremama, i to je učinilo da su često u fašističkim političkim krugovima i kružile vijesti o mogućnostima rata. Ipak većina stanovništva Julijske Krajine, koje je, kako je poznato u većini jugo-slovensko, nije poklanjala mnogo vjere fašističkim pretskazanjima, jer je bila ubje-djena da fašistički vodeći krugovi puštaju ove alarmantne vijesti, samo da zaplaše Slavene koji žive u Ital'ii i*da lakše sprovedu razne »reforme« denacionalizacije i fašiziranja. Ali od zaključenja pakta i orgtmizova-nja Male antante, koji je tu skoio potpisan u Ženevi, izmedju Jugoslavije, Čehoslova-čke i Rumunije, talijanske vojne pripreme u Julijskoj Krajini su se u tolikoj mjeri povećale. da se ideja o mogućnosti jednoga rata rasprostrla isto toliko i u masu kao i u trgovačke krugove, koji su — sve do posljednjih dana — sa rezervom primali alarmantne vijesti, koje su kružile u fašističkoj sredini. Zatim se u članku dalje govori o pojačanom kretanju pograničnih trupa i njihovom grupisanju na jugoslovenskoj granici. Podvlači se da su ove godine regruti pozvani prije uobičajenog vremena, da su pozvani pod zastavu i rezervisti iz Gorice kao i veći broj rezervnih avijatičara. Radovi na utvrdjivanju se vode sa mnogo žurbe. Dosada su na njima radili Sloveni iz okoline, ali su sada svi otpušteni i zamijenjeni Talijanima, kojima je zabranjen svaki kontakt sa jugoslovenskim elementima. Spremaju se i nove uniforme za vojnike i oficire, koji se ne smiju udaljiti od kuće, kada nisu na službi. Ako bi se desilo da moraju da napuste svoje mjesto stanovanja, naredjeno im je da to prijave svojim starešinama, kako bi oni mogli uvijek znati gdje ih mogu naći. U školama učitelj otvoreno govori djeci 0 bliskom ratu. U Trstu i Gorici učitelji oduševljeno govore pred djecom o ratu sa velikom neprijateljicom Italijom, Francuskom 1 njenim malim saveznicima iz centralne Evrope. U tršćanskom univerzitetskom udruženju fašista (Djoventu Univerzitalia fašista) kruže vijesti da će rat uskoro buknuti, tako da narod počinje ozbiljno da vjeruje u mogućnost napada od strane Italije. Oni medju Talijanima, koji neće da vjeruju u te vijesti, izloženi su potsmjehu fašističkih milicionara, koji se uporno hvale da imaju pouzdana obavještenja o tome, obavještenja koja dolaze iz visokih vodećih krugova Italije. 1 pored svih izazivanja fašističkih proroka imperijalističkog talijanskog rata, ogromna većina radnog stanovništva Julijske Krajine pa čak i ostale Italije, ni u koliko ne dijeli bučno oduševljenje agitatora. Nije ni malo rijetko čuti, da pravi Talijani govore da će znati da udese, da u slučaju rata oni u njemu ne učestvuju. KRIZA ISTARSKOG FAŠIZMA u burnoj diskusiji na konfereclji fašističkog direktorija za Istru. Pula, maja 1933. — Dne 1 maja sastao se Poreču na hitnu konferenciju direktorij istarskog fašizma. Na toj konferenciji, o kojoj su javnosti dana vrlo suhoparna i kratka obavještenja, a koja je bila stvarno vrlo burna, te je gotovo zaključena revol-veratama, (kako nas obavještava jedan od piisutnih) raspravljalo se o teškoj krizi, koju proživljava fašizam u Istri. U vodstvu ima nekoliko struja, koje se bore za vlast i lične afere i nesuglasice preuzele su toliko maha, da su u Rimu zbog toga vrlo zabrinuti. — Naročito je oštra borba izmedju istarskih Talijana i renegata s jedne strane te doseljenih Talijana iz stare Italije s druge strane. PRAVA SVRHA ŠKOLSKIH ZABAVA PO KRAŠKIM SELIMA Trst, maja 1933. — Školske zabave, koje u saradnji s fašističkim organizacijama priredjuju fašističke škole po slovenskim selima, imaju svrhu, da na zabavan način unose novi talijanski i fašistički duh i medju šire pučanstvo, koje se privlači u škole na uspješan način. U povodu takve školske zabave, koja je priredjena prošlog tjedna u Opčini kod Trsta, »II Popolo dl Trieste* od 3 o. m. piše o tome i kaže otvoreno, da te zabave imaju za cilj duhovno osvajanje (»Conquista spirituale«) drugorodnog pučanstva na Krasu. ŽALOSTNI KONEC MLADENIČA. Ležeče pri Divači, maja 1933. V pondeljek zjutraj dne 23 aprila 1933 je naredil samomor Cerkvenik Jožef (po domače Mehčičev). Zgodaj zjutraj je šel iz doma v smeri proti Škocijanu. kjer ga je žica, ki jo je vrgel preko električnega voda, usmrtila. Vzrok samomora ni znan. Mladeniča. ki je bil miren in splošno priljubljen obžaljujejo vsi in sočustvujejo s težko prizadeto družino. (Agis) SLOVENSKI DUHOVNIK PRED FAŠISTIČNIM SODIŠČEM PROCES PROTIV MONS. VALETINCICA V GORICI OBRAVNAVA JE PRINESLA MORALNO ZADOŠČENJE SLOVENSKEMU DUHOVNIKU Fašistična-' policija je inscenirala te dni proces proti slovenskemu duhovniku. Kriminalni značaj, ki so ga skušali vtisniti sodni in pravniški agentje fašističnega režima temu procesu, ni služil namenu, da se pred javnostjo osramoti in uniči ugled katoliškega duhovnika, marveč da se diskreditira eden iz- * med poslednjih intelektualnih zastopnikov našega ljudstva v Julijski krajini. S tega vidika je toliko bolj ogabna In vsega zaničevanja vredna vsa fašistična politika, ki se v borbi proti slabemu, nezaščitemu in razoroženemu nasprotniku ne brani niti takih ostudnih sredstev, kakršen je kriminalen proces proti slovenskemu intelektualcu in po vsej deželi znanemu moralistu in poštenjaku, kakršen je bil baš obtoženi msgr. Ignacij Valentinčič, ki ga je prav zaradi tega blagopokojni nadškof pred desetimi leti odlikoval s tem, da mu je poveril upravo goriške stolnice in varstvo nadškofijskega zaklada. Nesrečno afero je fašistični tisk raz-kričal po vsej deželi že meseca marca. Policijske oblasti so msgr. Valentinčiča poleg drugih dveh obtožencev celo aretirale in ga šele pred kratkim na prizadevanje cerkvenih oblasti izpustile iz preiskovalnega zapora. V ponedeljek, dne 1. maja se je začela pred goriškim sodiščem obravnava. Obravnava se je zaključila v sredo z obsodbo mons. Valentinčiča in pozlatarja Lebana na 10 mesecev in 6 dni zapora ter 2000 lir denarne kazni; beneški starinar Zeni je bil obsojen na 1 leto, G mesecev in ‘17 dni zapora, na 5880 lir denarne kazni in 1860 lir globe zaradi neplačanih državnih pristojbin. Zaporna kazen se radi amnestije, ki je nastopila v tem času, odpusti vsem trem, prav tako ni treba radi amnestije plačati ne Valentinčiču ne Lebanu denarne kazni, pač pa mora to plačati Zeni. Ljubljanski »Ponedeljski Slovenec« prinaša sledeče poročilo o poteku procesa: Iz poteka obravnave in posebno iz obtožnice ter govora državnega tu-žilca prav lepo je razvidno, v kakšnih razmerah živi naša duhovščina v Julijski Krajini in kako malo dejanske koristi je prinesel Cerkvi v Italiji konkordat s fašistično Italijo. Mons. Ignacij Valentinčič je star 65 let in je ena izmed najbolj uglednih osebnosti goričkega stolnega kapitlja. Nadškof Sedej ga je postavil 1. 1925 za upravitelja goriške stolnice. Pred sodiščem je stal nadalje Josip Leban, po-zlatar v Gorici, star 37 let in končno beneški starinar Jakob Zeni, star 50 let. Mons. Valentinčiča je branil goriški odvetnik dr. C. Blessich, Lebana dr. D. Paghila in Zenija sta zagovarjala kar dva odvetnika, in sicer vseučiliški profesor dr. Florian iz Benetk in dr. U. Bassi iz Gorice. Državo kot oškodovano stranko radi prodaje cerkvenih pred metov — država se smatra za solastnico cerkvenih umetnin! - je zastopal dr. Pietrini iz Trsta, obtožbo pa g. Tripani, ki je znan po vsej Julijski Krajini radi svoje zagriženosti proti Slovanom. Državno tožilstvo je obtožilo mons. Valentinčiča, da si je v oktobru leta 1928 prilastil (!) veliko količino starih cerkvenih paramentov in v decembru leta 1932 starinski kip Matere božje, v vrednosti 180.000 (!) lir, in to v škodo goriške stolnice in države; da je prekršil duhovniške dolžnosti ter naročil Lebanu, naj izvede kopijo starinskega kipa; da je končno omenjene predmete prodal, ne da bi za to prosil dovoljenja prosvetno ministarstvo, kakor to določa zakon o umetninah. Leban in Zeni sta obtožena, da sta pri tem zločinu sodelovala, Zeni še posebej, da je prodal starinski kip v Švico. tem natančno poročal goriški policiji ki se je za to zanimala. Predsednik sodišča si je tedaj dal pokazati knjige goriške stolnice, iz katerih je bilo razvidno, da je mons. Valentinčič v resnici omenjeni denar porabil za cerkev. Obtoženec je tudi izjavil, da ga je aretacija kot starega in poštenega stolnega kanonika silno presenetila. Prodal je omenjene predmete samo zato, ker je uprava stolnice zelo pasivna in so bili ti predmeti za liturgične obrede neuporabni. Po njegovem mnenju niso tudi imeli posebne umetniške vrednosti. Pred prodajo je o tem obvestil stolnega kanonika Siona. Ta je bil proti prodaji. Ker je pozneje prosvetno ministarstvo zahtevalo, da se pluvijali in drugi paramenti zopet kupijo, je mons. Valentinčič to tudi storil ter omenjene predmete zopet kupil za 15.000 lir, le treh pluvialov ni bilo mogoče več iztakniti. 10.000 lir je izplačal slikarju Mianiju, ki je izvršil nekaj del v goriški stolnici. Kakor rečeno, je ostalih 2000 lir porabil za razne cerkvene stroške. Sam je pri tem izdal precej lastnega denarja in sicer 1288 lir! To je razvidno tudi iz dokumentov, ki jih hrani kurija. že leta 1928 je Zeni hotel kupiti starinski kip Matere božje in ponujal zanj 30.000 lir. Takrat ga mons. Valentinčič ni hotel prodati. Pozneje se je ponudil pozlatar Leban, ki je dejal, da lahko Izvede kopijo starinskega kipa. Ko je bila kopija izvršena, je mons. Valentinčič prodal kip, ki po njegovem mnenju ni imel posebne vrednosti. Pozlatar Leban je izjavil, da se ne čuti prav nič krivega, da je samo izvršil kopijo po nalogu mons. Valentinčiča in da se za podrobnosti ni zanimal. Kot prva priča je bil zaslišan mons. Tarlao, ki je izjavil, da je smatral v decembru 1928, ko ga je mladi intendant lepih umetnosti Forlatl opozoril, da je mons. Valentinčič brez njegovega (in-tendantovega) dovoljenja prodal pluviale, za potrebno, da vso zadevo prijavi goriški policiji in z njo zadevo likvidira. O POŠTENOSTI MONS. VALENTINČIČA PRIČAJO Radi visoke starosti mons. Sion ni mogel osebno pričati, pač pa so bile samo prečitane njegove Izjave; izjavil Je, da je bil vedno proti prodaji pluvialov brez dovoljenja nadškofa in prefekta. Župnik iz Gorjanskega, Karel Oblak, je pričal o poštenosti mons. Valentinčiča kot nekdanjega župnika v Kominu. V istem smislu je pričal tudi komenski notar dr. Ignacij Kotnik. Profesor in arhitekt Juli Alessandri, priznan starinar Iz Benetk, je izjavil, da ga je nekega dne Zeni povabil na dom in mu pokazal starinski kip Matere božje. Zeni je cenil njegovo vrednost na 30.000 lir, arhitekt Alessandri pa je že tedaj izjavil, da kip niti zdaleč ni toliko “vreden! Markiz prof. Mainardi Iz Benetk je tudi videl kip in je pred sodiščem izjavil, da je arhitekt Alessandri proti njemu izrazil mnenje, da kip sploh ni avtentičen! Beneški starinar Emilio Lombroso je pričal, da je spremljal Zenija v Bern, kjer sta naletela na starinarja dr. Geigerja, kateremu je Zeni prodai starinski kip za 6.000 švicarskih frankov. GORIŠKA STOLNICA JE V STISKI Tajnik goriške nadškofijske kurije, Ivan Caneva, je potrdil Valentinčičevo izjavo, da je uprava goriške stolnice v stiski. Povedal je tudi, da je užival mons. Valentinčič polno zaupanje pri nadškofu Sedeju, ki ga je leta 1923 imenoval za upravitelja stolnice. Mons. Seničar je še pred aretacijo pregledal knjige goriške stolnice in jih našel v popolnem redu. Uprava stolnice je zelo pasivna in sicer za 80.000 lir, zato ni čudno če je mons. Valentinčič s prodajo starinskih reči skušal pridobiti nekaj denarja. Prav tako je pričal tudi mons. Anton Berlot. Zastopiiik države, to je tožeče stranke Pietrini, je zahteval 100.000 lir odškodnine za pluviale in drugo cerisveno obleko ter 100.000 lir za starinski kip Matere božje. Nadalje mora goriška stolnica plačati državi 48.500 lir odškodnine za prodane reči. Mons. Valentinčič pa naj se obsodi na 10.000 lir denarne kazni v prid goriške stolnice. Državni tožilec Tripani je po svoji navadi imel hujskajoč govor in končno zahteval za mons. Valentinčiča 3 leta in 8 mesecev zapora ter 20.000 lir denarne kazni; za Lebana 3 leta in 4 mesece zapora tet 10.000 lir denarne kazni in za Zenija 4 leta zapora in 20.000 lir kazni tri trikratno plačilo neplačanih taks. Valentinčičev zagovornik dr. Blessich je dokazoval, da ni imel starinski kip posebne vrednosti in posebno, da ni mons. Valentinčič pri tej prodaji iskal kakih koristi zase, temveč da je prodal omenjene predmete, da bi koristili stolnici. Dokazano je, da je obtožba, da bi se bil mons. Valentinčič prilastil m potem prodal omenjene predmete, brez vsak« podlage. Nato je sodišče po dolgi razpravi izreklo razsodbo, ki smo jo navedli v uvodu. Msgr. Valentinčič, kakor tudi oba obsojenca, so vložili priziv proti razsodbi goriškega tribunala. Komentarja pač ni treba dodajati, Že iz poteka razprave je razvidno, da je goriška policija, ki je hotela osramotiti mons. Valentinčiča in ga pokazati pred javnostjo kot pravega sleparja, ki išče le svoje koristi, po-, polnoma pogorela. —u Mons. Valentinčič je zagrešil le to, da je prodal omenjene starinske predmete, ne da bi prej prosil za dovoljenje prosvetno ministrstvo. Hotel je pač na vsaK način rešiti finance goriške stolnice ib zato je prodal stvari, ki niso imele z.a stolnico nikake praktične vrednosti več-Za dovoljenje državnih oblastev očivid-no ni prosil radi tega, ker ni upal, da di oblastva, ki so v tem pogledu silno konservativna, to dovoljenje tudi izdala. Kdor ne pozna fašističnih oblastnikov-bi ne bil nikdar pričakoval takšnega pd' stopanja z visokim cerkvenim dostojanstvenikom od strani države, ki je sklenila s sveto stolico konkordat... ZATIRANJE POSLJEDNJIH TRAGOVA NAŠEG JEZIKA U CRKVAMA Trst, maja 1933. Poznata i redov-Jzlkom 1 da prema tome niie više ni po-"a?e?,nacionaln°E sve'l trebno da se služba vrši na našem na- VrS‘ na venskog jezika u crkvama, nastavljaju se i dalje i to uvijek sve sa većom i većom bezobzirnošću. Tako je koncem prošlog mjeseca pozvao puljski prefekt istarsko naše sve-ćenstvo i od njega zahtijevao da ne drži vise propovijedi na hrvatskom 111 slovenskom jeziku, kao ni ispovjedi, već na talijanskom jeziku. Puljski prefekt ovaj svoj zahtjev obrazložio je tvrdje-njem da sada cjelokupni naš tamošnji zivalj razumije i govori talijanskim je- Isto tako i u Trstu, u crkvi Sv. Ja' kova, na Veliki Petak, bila je uveden® pored slovenske i talijanska propovjed- Da -bi što više omeli propovjed i vršenje službe na slovenskom jeziku, tali' janske vlasti u ovdanjoj crkvi u Roja' nu, izdale su naredjenje da se propb' vjed na narodnom jeziku obavi ^ 8 sati ujutro. Uvečer pak, kada najviš® svijet dolazi u crkvu, naredjeno je, d® se propovjed smije držati samo na talijanskom jeziku. O SIROTTUEVI VLADI KAJ JE IZJAVIL MONS. VALENTINČIČ Sodna dvorana je bila popolnoma zasedena. Radovednost občinstva je bila izredna, ker je mons. Valentinčič znana osebnost v Gorici. Mons. Valentinčič je izjavil, da je kot upravitelj goriške stolnice dobro poznal pozlatarja Lebana, ki ga je leta 1927 seznanil z beneškim starinarjem Zenijem. Zeni je že leta 1928 pregledal arhiv goriške stolnice in leta 1928 je izrazil željo, da bi rad kupil nekaj paramentov in tri stare pluviale, ki jih niso v cerkvi več uporabljali ter mu za to ponudil 30.000 lir. Mons. Valentinčiču je za to izplačal samo 27 tisoč lir. Na vprašanje predsednika, kako je ta denar porabil, je mons. Valentinčič izjavil, da je 25.000 lir položil v neko goriško posojilnico, 2000 lir pa uporabil za upravne stroške stolnice in za miloščino. Mons. Valentinčič je dodal, da je že leta 1929 o Gorica, maja 1933. — O Sirottiju je naš list že mnogo slabega pisal, česar gotovo ne bi. če bi se zadržal tako, kot zahteva služba, ki mu je podeljena. Položai se je pod njim zelo spremenil, zlasti v zavodih in semenišču. Naši dijaki so podvrženi raznim neprilikam od vseh strani. Vsi obračajo napram njim posebno pažnjo, ziasti netovariško pa se obnašajo njih italijanski tovariši, s katerimi ;se skupno pripravljajo na vzvišen duhovniški poklic. Vzgoja in okolica sili te laške »tovariše«, da usmerjalo svoje delo v 'popolnoma napačno smer in se izživljajo z gojenjem sovraštva napram svojim slovenskim tovarišem. Znano je. da so ti — kljub temu. da je mnogo uradnih — najboljši policijski pazniki nad slovenskimi dijaki v raznih zavodih. Vse pa se vrši pod skrbnim vodstvom škofijskega administratorja. V svoji nacionalni nestrpnosti gredo v vzgoju celo tako daleč, da moraju semešnikj moliti za brezverske in barbarske slovanske bra- te, za njih spreobrnite vin vrnitev k pfaV* rimski ce.kvi in »duceju«. V ta namen 56 prirejajo tudi posebne devetdnevnice. čas! — (Ad s) kaj dela sirotti Gorica, maja 1933. Nov goriš^J občinski svet je bil ustoličen z govorih! novega prefekta Trotte. Senator Jur; Bombig je ostal še vedno župan, ost®*1 mestni očetje imajo samo pravico sveta. Slovesnosti, ki se je vršila v °K{ cinski dvorani, je prisostvoval upravitelj goriške nadškofije mons. S* rotti. Njegova navzočnost je vzbud»® seveda veliko začudenje ker so gori®®, nadškofje znali bolj varovati sv<>i ugled in se niso udeleževali vsake javn parade. NOVA ZADARSKA NADBISKUPIJA INSTRUMENAT FAŠISTIČKOG IMPERIJALIZMA Što piše »U Piccolo delia Sera«. Trst, maja 1933. — Kako je već »Istra« javila, 27 aprila ustoličen je zadarski nadbiskup. Apostolski administrator M u n-z a n i imenovan je nadbiskupom. O tom su dogadjaju pisale na veliko fašističke novine, a tršćanski »Piccolo della Sera« donio je na drugoj strani članak »Obnova zadarske nadbiskupije«, koji treba svakako zabilježiti. Iz tog članka jasno izbija tendencija s kojom je uspostavljena zadarska nadbiskupija. Tršćanski list naime sasvim otvoreno ističe političke ciljeve tog dogadjaja. U ovom je imenovanju nadbiskupa — kaže »Piccolo« — još jedan dokaz, da Lateranski Pakt izmedju Vatikana i Mussolinija nije bio obični diplomatski čin, nego interpretacija i izražaj narodne volje i jedne nove epohe. Vi-talitet tog pakta dokazan je još jedamput A pogotovo se značenje toga pakta osjeća u krajevima uz granicu (Vjerujemo! — Sedej! op. ur.) — Ovo uspostavljanje zadarske nadbiskupije — kaže »Piccolo* ima historijsko i političko značenje. Crkva na dalmatinskoj obali nastavlja svoju sjajnu tradiciju: crkva je tamo uvijek bila vezana s političkom historijom, crkva i politika u Dalmaciji stapale su se uvijek u divno svjetlo latinske civilizacije. Ako se s te strane gleda uspostavljanje zadarske nadbiskupije onda je njezino značenje tim veće. A pogotovo, ako se zna, da je Zadar samo jedan mali odlomak Dalmacije, koja je ostala u ropstvu. Zadar ima veliku zadaću prema ostaloj Dalmaciji, koju ona država, kojoj je pripala želi — asimilirati (bum!). U očekivanju slobode za Dalmaciju, slobodna Italija nastavlja direktive Cezara i mudrih duždeva. Zadarska provincija je etapa na tome putu. Ako se uoči ova situacija, crkvena administracija nije mogla, a da o tome ne vodi dužnog računa. Uspostavljanje zadarske nadbiskupije to je bila historijska potreba... U ovome smislu, bez ikakvog naročitog uvijanja, nego naprotiv sasvim otvoreno, piše »Piccolo della Sera« u ( opširnom članku. Šteta što ne možemo da donesemo čitav taj članak kao dokumenat naročito važan za potkrijepu nekih naših sumnja, ali se po ovome što smo citirali vidi kako fašizam u Julijskoj Krajini i Dalmaciji kroz crkvu provodi neke svoje ciljeve, koji nisu nimalo u skfadu s uzvišenim ciljevima crkve. TRPLJENJE POLITIČNIH JETNIKOV VITALUI IN ANLEŠKA ŠTAMPA Pod naslovom »Fašistični režim v Italiji« objavlja »Manchester Guardian« 21 aprila 1933. pismo italijanskega emigranta Karla Rossellija, v katerem se ta obrača na angleško javnost, ki tako odločno zavrača teroristični režim u Nemčiji, naj ne pozabi, da se enak teror že deset let vrši v Italiji: »Res je v Italiji doba nelegalnega terorja (1922./26.) skoraj končana. Toda ne zato. ker je zasledovanje nehalo, temveč zato. ker je prešlo iz rok fašističnih čet v roke države. Bilo je legalizirano po »izjemnih zakonih« z nov. 1926. 1. Političkih nasprotnikov ne odpeljejo, bi-'ejo ali mučno po cestah ali v fašističnih lokalih, temveč na pol. stražnicah, v ječa'i ali na deportacijskih otokih. Ali so ta delanja nestaia boli sprejemljiva, ker jih izvršuje fašistični državni sistem?.... Po fašističnih številkah je bilo od nov. I. 1926. do oktobra 1932. 10.044 oseb — po večini mladi intelektualci in delavci —-aretiranih in privedenih pred »Izjemno sodišče«. Če dodamo tem 10.044 še deset tisoč deportirancev, »ammoniti«, to so osebe, ki iih aretiralo no večkrat na leto ob priliki fašističnih praznikov, imamo dokaz, da današnje »legalno« preganjanje ni niti manj kruto niti manj rajširjeno, kakor je bilo »nelegalno« preganjanje pred nekoliko leti. Fašistične ieče so med najhujšimi v Evropi, Med preiskovalnim zaporom, ki tra-ia mesece ali celo leta, držijo jetnike v po-nolni izolaciji, brez knjig in pisem in rte da bi dobil druge hrane razen kruha iin krožnika juhe ki je dnevna hrana vseh italij. jetnikov. V stotinah primerov so se vršila mučenja na različne načine, — trgali so nohte, oblivali podplate z vrelo vodo, bil) ljudi s kladivi nad srcem in skoraj neizogibno je pretepanje med zasliševanjem Nai omenim le slučaj, ki se zgodil nred kratkim. Prešnjega junija so privedli mladega demokratičnega jetnika Delfinija nred sodišče v usmiljenja vrednem stanju, toda imel je še toliko moči, da je izjavil (in mnogi tuji žurnalisti so objavili njegovo izjavo), da ie bil mučen na grozen način. Kar se tiče takozvane amnestije v nov. 1932.. ie osvobodila 20.500 navadnih zločincev. ter ca 500 političnih jetnikov, ki so imeli le lahke kazni. Pustila pa je v ječi vse antifašistične voditelje, ki so obsojeni na 15 do 30 let ieče. Nekateri so tam že osem let. Tako dolga doba zapora pod tako težkim ietniškim režimom povzroča neizgobno umski propad ali celo smrt. V resnici so mnogi jetniki umrli ali postali ietični Gramsci, slavni intelektualni vodja komunističke stranke umira zdai v ječi v Tuzi di Bari. Gramsci je v ječi od 1. (927. in. ne glede na olajšanje, ki mu ga dale amnestija bo osvobojen šele 1940. 1. Dolžnost je, protestirati proti zasledovanju Thiilmanna, Renna. Sollmanna etc. v Nemčiji. toda prav ie tako je dolžnost in dosti boli silna, protestirati v prid umirajočega Gramscija. ki ne more več niti jesti, niti spati Politični jetniki ne smejo imeti niti papirja. niti peres in svinčnikov in pogosto so jim odvzete celo knjige. Zadnjo jesen jih je bilo mnogo obsojenih na več mesecev samotne ječe ob kruhu in vodi. Ljudem. ki nikoli niso bili v ječi, se bodo nemara zdela ta pomanjkanja malekostna, toda lahko iih zagotavljam iz lastne skušnje. da je nemožnost. pisati ali brati v ječi moralna muka. ki jo je težj^ prenašati, kakor telesno pomanjkanje. Stanje na otokih ni dosti boljše. Na treh kazenskih otokih. Ponči, Ventotene in Tremiti je nekako 60 deportirancev, med njima tudi veliko žensk, kar pravkar zbuja veliko skrbi nam emigrantom. Njihovo število niarašća. Mnogi amnestirani jetniki so bili poslani naravnost iz ječ na otoke Dobivajo 5 lir dnevno in tisti, ki imajo pri sebi družine, umirajo od lakote. Zatiranje po deželi nikakor ni končano. Aretacija sledi aretaciji. Šele pred dvema tednoma so se vršile nove masne aretacije med mladimi demokrati, socialisti in kršć. sociale! v Milanu, Genovi, Cremoni in po raznih lombardskih vaseh. Med aretiranci je znani žurnalist Luciano Magrini, ki je bolan Specialni tribunal, ki je od časa amnestije prenehal delovati. ie začel svoje delo znova. Ta dejstva kažejo, da si fašizem (ki ga v Italiii niso nikoli, kakor v Nemčiji, podpirale znatne množice ljudi), ni pridobil pristanka naroda. Uspelo mu je uničiti staro legalno opozicijo, toda ustvaril je'drugo, mlado opozicijo, katere obstoj se čuti. čeprav se ie ne vidi po vsei Italiji, posebno pa na severu. Stabilnost fašizma ie torej le navidezna. In najboljši dokaz za to je dejstvo, da mora no lOtih letih oblasti, obdržati najhujše izjemne zakone, ki nai bi bili prvotno le začasni. . Angleško javno mnenje mora vedeti, kakšno je stanje v Italiji. Resna in sistematična kampania proti zakonitemu terorju v Italiii bi bila še bolj uspešna v Italiji, kakor v Nemčiji, kajti manj nego Hitler more Mussolini ignorirati angleško mnenje, posebno zdaj. ko bi se rad kazal prvobo-ritelja za mir.« Rosselli končuje svoje pismo s mnenjem, da bi že same izkazane simpatije bile moralna pomoč trpečim izoliranim tovarišem v Italiji. — (A g i s) NEMIRI V ITALIJI NARAŠČAJO Sempatia prodre kak glas iz Italije tudi Dreko mej. Toda ne sliši se nič dobrega. Do velikih demonstracij je prišlo predirli mesec v vasi Monte S. Giacomo v Drovinci Saiermo. Kmetje so vzklikali proti nu in protestirali proti novovpeljanim :om Tej demonstraciji so se pridružili metje iz občine Sassano. Policija, oja-no miličnikih, je pričela streljati na mostrante. Padle so tri žrtve in štirje Hi težko ranjeni, poleg tega pa je bilo go zaprtih Vsled vednih nemirov v tel inči pa ie moral režim popustiti in je 3 za provinco Saiermo doložil 2. milj. •00 državne podpore za uravnovešanje Ifnih občinskih proračunov, rotirežimske demonstracije so bile v Udinah. Demonstrantom so se pridi celo fašisti v uniformah, seveda taki. iso plačani Vendar pa tu demonstrant uspela, ker ni bila organizirana. Ko oili okoličani obveščeni o teli demon- stracijah, so trumoma prihajali v mesto, da bi se iim pridružili, a so bili že prepozni. Lahko rečemo, da so protidržavne demonstracije v Italiji na dnevnom redu, posebno pa v iužnih krajih države. Gladno delavstvo in kmetsko ljudstvo, ki je izsu' bilo vse svoboščine, si je zbralo to kot edino not. da se ubrani nasilju in izze" manju - (A g is) NOVI SPISAK ZATAJENIH SLOVENSKIH PREZIMENA Trst, maja 1933. — Falsificiranje historijskih činjenica nastavlja se sistematski-uporno i neumorno. Tršćanski prefekt potpisao je opet nekoliko desetaka novih dekreta, kojima se naša slavenska prezimena pretvaraju u talijanska, Medju ostalim prezimenima pretvorena su i ova: Maršic u Marši, Marinšek u Marini. Marinčič u Marini. Marinović u Marini. Marinkovič u Marink Turk u Turchi, Markič u Marchi, Barbič u Barbo itd, MAREZIGE, HEROJSKO I MUČENIČKO SELO NA KOPARSTINI Nema našeg čovjeka, koji nije čuo za Marezige. Još i danas su Marezige na oštrom udaru fašističkog bijesa, a u nedalekoj prošlosti tu su se odigrali vrlo dramatski dogodjaji, koji će ostati krvavim slovima zapisani u historiji našeg ropstva pod Italijom. Marezige su platile svoj danak u krvi, ali i posvjedočile čast i herojstvo našeg naroda pod Italijom. Nećemo se opširnije osvrtati na sve ono, što bismo 0 Marezigama mogli reći. Spomenut ćemo samo par momenata: Dne 15 maja 1921, dakle pred dvanaest godina, u Marezigama počeo je prvi ozbiljan boj medju našim narodom i fašistima. Počela se prolivati krv za pravdu i slobodu, koju su nam uzeli silom. Po na-redjenju koparskih krvnika i divljačkih vodja fašističkih banka Almerigogne i advokata Petrisa, imate su se toga dana zapaliti Marezige i nekoja obližnja seoca, Burji, Bernetiči, Krmci i Sabadini. To fašistima nije uspjelo. Ali fašisti su se osvetili na povratku nad C e z a r i m a. Ipak za vrijeme tih prvih izbora po Marezigama padale su bombe, vodila se borba na život 1 smrt, a na dan izbora pala je jedna od prvih naših žrtava Ivan Sabadin iz Sabadina, star 56 godina. Ni danas se nežna. gdje je pokopan. A u mjesecu septembru 1921 pao je u bližnjim Buriima Ivan B a b i ć. Marezige su dale prvog našeg političkog konfiniranca Rudolfa Bernetića iz Bernetiči. Nijedna općina u JuBjskoj Krajini nije dala toliko konfliniranih i optuženih zbog narodnosti i politike, toliko Marezige. Donosimo skicu Marezig a, koju tumačimo ukratko ovako: 1. Trg, na kojem su fašisti za vrijeme izbora 1921 bacili prve bombe i odapeli prve hitce na masu, da bi je prestrašili i prisilili na glasanje za talijanski fašistički blok. AK narod se je uzbunio i počeo da potiskuje fašiste prema brojevima 15, 19 i 16, gdje se razvila, kao na bojnom bolju, prava bitka. 2. Župni dvor, 3. Crkva, 4. Zvonik. 5. Groblje, na kojem je pokopan Ivan Babič, ubijen u septembru 1921 u Burjima. Bio ie pogodjen iz karabine, bježao je nekih 150 koraka 1 pao na zemlju, a zatim ga je isti karabinjer, koji je u njega pucao iz karabine, ubio sa pet hitaca iz revolvera u srce. Njegov je pogreb bio prava demonstracija, u kojoj je učestvovalo 2500 Ijud:. Nadgrobni spomenik su mu fašisti kasnije razbili. 6. Općina i škola, gdje su se vršili izbori. 7. Gostiona, gdje su fašisti naručili istoga dana ručak i večeru, koju nisu jeli... 8. Karabinjerska kasarna, iz koje su karabinjeri i vojnici pucali na narod. Odatle je doletjela kugla, koja je pogodila Sabadina i od koje je on pao. 17 Burji, Babičevo rodno seoce. PULA JAUČE ZA DOBRIM STARIM VREMENIMA VRLO ZNAČAJNO PISANJE POLJSKOG FAŠISTIČKOG LISTA U POVODU GLASOVA DA MORNARICA NAPUŠTA PULU Pula, maja 1933. — Kakva je sudbina ovog našeg grada, to ne treba isticati, jer to znadu sigurno svi čitatelji »Istre«. U posljednje je vrijeme »Istra« nekoliko puta pisala o očajnoj situaciji Pule. Glad, nevolja, golotinja, bijeda, to su sve oznake za današnju Pulu. Italija je upropastila čitavu našu zemlju, a pogotovo Pulu. To više ne kriju čak ni oni Talijani, koji su se borili za Italiju i koji su čekali oslobodjenje od Italije. To više ne krije ni sam fašistički list »Corriere Istriano«. Ovih dana pronijeli su se glasovi, istiniti glasovi, da iz Pule odlazi i ona mala divizija mornarice, koja je u posljednje vrijeme boravila u puljskoj luci. Tim povodom donio je puljski list par članaka, koji su vrlo značajni. Dne 2 maja taj list donosi veliki članak pod naslovom »Da bi šesta divizija mornarice ostala u našoj luci«. U prvom redu ističe list da su se pronijeli glasovi kako se divizija mornarice sprema na manevre, a poslije toga se ne kani više vratiti u puljsku luku, nego će dobiti novo sjedište u Tarantu. Ta je vijest, kaže list, izazvala veliko negodovanje u Puli, i to ne samo zato, jer puljski građjani vole mornare i oficire, nego 1 zato, jer znadu od kakve gospodarske koristi je za siromašni grad da se mornarica nalazi u njezinoj luci. Pula koja stradava već godinama (otkako je pripala Italiji... op. ur.) doživit će, kaže puljski list, još jedan udarac. To će biti težak udarac, tim teži, jer se do-gadja u momentu, kad je Puli potrebna pomoć, jer je u najočajnijem stanju. Simpatična posestrima Taranto ima i onako već dosta mornarice u svojoj luci, piše simpatični »Corriere Istriano«, i ne bi joj trebalo da Puli uzimlje sve što Pula još ima. U tom tonu piše puljski list u prvom članku. Dne 3 maja izišao je u »Corriere Istriano« jedan daljnji članak pod naslovom »Potrebna precizovanja«. Taj je članak napisan u Istom tonu, a »preciza-cije« su doista interesantne. Puljski list kaže u glavnom ovo što mi iznosimo ukratko bez ikakvog pretjeravanja: Građjani grada Pule shvaćaju potrebu mornarice da se kreće i ne žele da bi u puljskoj luci ležali brodovi da rdjaju, ali ipak iznenadjuju ih ove nove mjere prema kojima ne mogu ostati indiferentni. I sada list navodi kako je suvišno sjećati se nedaleke prošlosti kad je ža vrijeme Austrije puljska luka bila puna ratnih brodova. Svršetkom rata nestale su brojne i velike ratne jedinice bivše Austro-Ugarske, a s njima i veliki broj mornara i oficira, koji su u Puli živjeli i koji su davali Puli da živi. Po prevratu došla je u Pulu za kratko vrijeme talijanska ratna mornarica, ali doskora puljska luka ostaje ponovno prazna, u njoj ostaje samo po neka torpiljarka i kakva manja ladjica u ras-premi. Od polovice 1921 do 1928 nikakva veća formacija mornarice nije od-redjena u Pulu. Tek 1928 ministarstvo mornarice sjetilo se, da u Pulu pošalje jednu diviziju. Tu je diviziju gradjan-stvo pozdravilo s oduševljenjem, jer je mislilo da su nastupili bolji dani. Kroz sedam dugih godina puljska je luka bila prazna kao pustinja i 1928 vidjele su se u njoj prve ladje koje su davale nade. Od tog vremena te su ladje s manjim prekidima ipak bile u luci i to je u nevolji bilo relativno mnogo za puljsko gradjanstvo. Dok Taranto uživa mnogo više, Pula je bila zadovoljna i s malim, ali sad i toga maloga nestaje. Sad divizija odlazi iz puljske luke, koja ima sve komoditete za mornaricu, sve tehničke uredjaje. Zašto da se to Puli oduzme? Tako jauče puljski list i moli vladu da se smiluje puljskom gradjan-stvu, koje je i onako dovoljno ispaćeno i iscrpljeno. A mogla bi vlada da uzme u obzir i neke druge razloge, kad je već riječ o mornarici. Zašto da se Pula ne drži kao mornarička baza, pa ona je važna u ratnom smislu! A osim toga ona je blizu Briona i kroz nju prolaze stranci, pa kad bi ti stranci vidjeli da je Pula puna ratnih brodova, ona bi im više imponirala, oni bi u svojim domovima pričali kako su vidjeli jaku ratnički spremljenu Pulu, koja ne zaostaje za bivšom austrijskom Pulom i to bi izazivalo bojazan od Italije i rešpekt. Na taj način misli puljski fašistički list uplivisati na vladu da bi ispravila svoju namjeru i da bi ostavila u Puli ono par stotina mornara, koji još jedini kupuju s gotovim parama. Ako oni odu propast će i ono par trgovinica koje još nisu propale. Zato su i puljski trgovci sazvali žurno konferenciju i poslali su toplu i poniznu molbu na vladu dn ih se ne upropaštava. Koliko nas iskreno boli sudbina naše Pule, toliko nas opet raduje sve ovo, jer ovo razočaranje puljskih Talijana dolazi u prilog naše teze, da Istra ne pripada Italiji i da je Italija za nju propast i katastrofa. NAŠ NAROD SE KAŽNJAVA PRISILNIM DARIVANJEM ZASTAVA Pula, maja 1933. — Opaženo je, da se baš ona sela, koja sa inače indiferentna prama talijanstvu i fašizmu najradje prisiljavaju, da mjesnim karabinjerima ili fašističkim organizacijama daruju skupe zastave kupljene prisilnom sabirnom akcijom. Parade, koje se priredjuju u povodu predavanja tih zastava znače specijalnu muku za :iaš svijet i poniženje naig re vrsti. Gladno naše seljaštvo mora »oduševljeno« klicati Italiji i Mussoliniju, mora da ljubi mrsku zastavu, da defilira i da čini stotinu drugih fašističkih gluposti, koje imaju jedan cilj: mučenje Slavena Ovih dana stanovništvo Sušnjevice bilo je na taj način prisiljeno, da daruje zastavu svojim brutalnim i nečovječnim karabinjerima. Paradi je prisustvovao puljski prefekt Foschi sa šefom policije. Sva okolica morala se pokloniti zastavi i prefektu. MANIFESTACIJE ISTARSKE MISLI U KRAPINI Italijanski emigranti socijalisti KAKO JE U ISTRI RASPROSTRANJEN DOPOLAVORO. Kazgranlenost organizacijo, koja radi na asimilaciji. Pula, maja 1933. — U Istri, po našim selima, na razvalinama naših prosvjetnih organizacija, narodnih domova, čitaonica i knjižnica, koje su popaljene ili zaplijenjene, fašizam podiže svoju »prosvjetnu« organizaciju, zloglasni Dopolavoro. To jfi organizacija, koja ovisi o fašističkoj stranci, a koja ima za zadaću da pučku prosvjetu i šport provodi u duhu i harmoniji s fašističkim načelima. Ovih dana, dne 3 maja izišao je u puljskom listu »Corriere Istriano« opširan izvještaj o stanju Dopolavora u Istri, ili točnije u puljskoj provinciji. Prema tom izvještaju vidimo da je g. 1928 broj članova Dopolavora bio 2235, dok je 1932 broj članova bio preko četiri puta veći to jest 9479. Do konca aprila ove godine broj nanovo izdaniih legitimacija iznosio 8478, a od toga je 1909 članova fašističke stranke, dok ostali nisu upisani u stranci. Godine 1928 bilo je u Istri 6 dramatskih društava Dopolavora, dok ih je lanjske godine bdio 24 a ove godine zabilježeno ih je 20. Glazbenih sekcija bilo je 1928 9 (29 koncerata) a 1932 58 (317 koncerata). Pjevačkih družina bilo je 1928 4, sa 6 koncerata, dok ih je 1932 bilo 22 (104 koncerta). Godine 1928 istarski je Dopolavoro priredio 23 športske priredbe sa 507 učesnika, a 1932 417 priredaba s 4320 učesnika. U provinciji ima Dopolavoro 52 knjižnice sa 10319 knjiga. Godine 1932 prire-djeno je 98 predavanja, organizovano je 5 profesionalnih tečajeva i 12 prosvjetnih tečajeva, 199 radiofonskih audikoija, 50 kinopredstava. U provinciji ima 11 Dopolavora. koja imaju kino. Radio ima 36 organizacija. Svih Dopolavora ima 112, od toga 39 u sjedištima općina. .Porast organizacije Dopolavoro očit je, ali nije ni izdaleka onakav kakav bi morao biti, ako se uzme u obzir što sve fašističke vlasti ne poduzfmlju, da bi se ta organizacija raširila po našim selima. Seljačka omladina medjutim izbjegava ovu organizaciju i ne upisuje se, ako nije ma kako prisiljena na to._ VIJEĆANJE FAŠISTIČKIH SEKRETARA OKO TRŽIĆA. Trst, maja 1933. — 30 aprila održana je u Tržiču konferencija svih mjesnih fašističkih sekretara iz onoga okružja. Prihvaćene su direktive za pojačanu akciju u »drugorodnoj« ili slavenskoj zoni, naročito s obzirom na omladinu. Pojačat će se akcija na organizovanju sekcija »Giovani Fascisti«, jer dosadanji rezultati ne zadovoljavaju i asimilacija presporo napreduje U subotu 6 ov. mj. priredio je Sokol u Krapini Istarsko veče da raširi i probudi kult Istre i istarske ideje. U velikoj dvorani Sokola, lijepo iskićenoj za priredbu zelenilom, sagovima i simboličkim geografskim kartama Istre, sakupila se sva inteligencija Krapine, gospodje u lijepim narodnim nošnjama, seljački Sokoli iz okolice i gradjan-stvo, da u srdačnoj, iskrenoj i toploj manifestaciji izraze svoje simpatije i bratsku solidarnost za našeg čovjeka u tudjinskom ropstvu. Na priredbu su došli i Istrani iz Zagreba, pretstavnici naših društava pret-sjednik »Istre« g. Ivan Stari, tajnik Sokola III b. Jurčič, pretsjednik Ltarskog Akademskog kluba student Ivan Grakalić, pročelnik Omladinske sekcije »Istre« omladinac Jože Vidmar, sa još nekoliko članova. Istrane je srdačno pozdravio tajnik Sokola u Krapini g. Eiler, a naročito izrazivši svoju radost što vidi medju gostima i pretsjed-nika »Istre« brata Ivana Staroga, koji je lično osjetio talijanski fašistički teror u konfinaciji na Ponzi. Veče je otvorio tajnik Sokola u Krapini g. Eiler s uvodnom riječi: O našoj Istri. Istakao je jugoslovenstvo Istre i veliku, junačku i odlučnu borbu našeg elementa u Istri protiv tudjinskog nasilja i barbarskog zatiranja našeg jezika i naše kulture. Iako je nasilje nad našim narodom u Istri veliko, iako je život pod fašističkim terorom težak, ipak se naš čovjek u Istri svojom historijski poznatom upornošću bori vjerujući čvrsto u konačnu pobjedu pravde, a Sokoli u slobodnoj domovini solidarišu se s njime i dobivaju još više elana u radu za jugoslovenstvo i slavenstvo videćj veliku otpornost i herojsku borbu svijesnih Ju-goslovena u Istr'. Kao prvu točku programa izvele su učenice gradjanske škole lijepo i efektno istar- ski napjev »Turne mi moj lipi«. Sokolića mala Danica Crnigaj deklamirala je ugodnim glasom, toplo Katalrnićevu pjesmu »Mojoj Istri«. Naraštaje! izveli su proste ljubljanske vježbe. Mješoviti sokolski zbor pod ravnanjem brata Milića otpjevao je Taclikovu pjesmu »Bila jednom ruža jedna«. Pjesmu »Bol« Branka Marica deklamovao je dobro sokol mali Slobodan Muždeka. Naraštajke izvele su skladno proste Ijebijanske vježbe. Tamburaška sekcija Sokola pod vodstvom brata Udovica otsvirala je Muhvićevu »Od Urala do Triglava« i Brajšinu »Istarsku himnu »Predobri Bože«. Jelićevu pjesmu »Sve za otadžbinu« deklamovao je sokol mali Rade Muždeka. Muško članstvo izvelo je disciplinovano proste ljubljanske vježbe. Biničkijevu pjesmu »Ne luduj, Selo« otpjevao je mješoviti zbor Sokola. Cvitanovu pjesmu »Istra« deklamovao je sokol mali Sremac. Dvanaest naraštajaca skladno poredanih deklamovalo je zajednički efektno Udickijevu pjesmu »Sokoli smo«. Od gostiju Istrana recitovao je djak I v a n Erman čakavsku pjesmu Mate Balote »Božični račun s gospodinom Benedetom« koja je naišla na srdačan prijem kod publike, a omladinac Jože Vidmar deklamovao je temperamentno borbenu pjesmu »Mineri« na slovenskom. Iza programa razvila se animi rana zabava s plesor. Rastajući se od Krapine Istrani su ponijeli u svojim srcima lijepe uspomene na krasno proveden dan u ovom pitomom mjestu velikog Ilirca Ljudevita Gaja. U ime Istrana i zagrebačkog Sokola III zahvalio se domaćima na gostoprimstvu tajnik Sokola III. brat Jurč;ć izrazivši želju i nadu da ćemo i mi Istrani biti sretni kad budemo dočekivali braću Zagorce u našoj zemlji. ZA OŠTRU BORBU PROTIV FAŠIZMA. FAŠIZAM ISKORIŠTAVA NAUČNE KONGRESE U PROPAGANDNE SVRHE NA TREĆEM KONGRESU MEĐUNARODNOG UDRUŽENIA ZA KRIVIČNO PRAVO SUPFAŠIZAM IT^rAANTS,K,rAM,^SnTRi,^° ^VAMCM ^R^STAVMcTsEAvS 7Asipr!?A™ PL0D NAUIm spomenuo unučiće, dvije tako mile, plave glavice, kakvih nisam dugo nigdje vidio, -- mahom su im kao po nekom dogovoru suhi prsti zaigrali na koljenima, a sami su rasklopivši nemoćne usne zamukli Teška tišina. Kad vidjeh, kako one svoje drhtave, napola omrtvjele ruke prinose k očima, okrenuh se na stranu i zagledah se u prozor, kroz staklo van u Posivjelo, večernje oktobarsko nebo. — A zašto ne idete i vi za njima? — okrenuh se naglo kao da sam najednom otkrio neko ledino pravo rješenje. Stara gospodja nredje još jednom rukom preko nabuhlih očiju i odvrati više gestom negoli riječima: — Nije to za nas ... I stari se nakašlja i dometne nekim čudnim glasom kao da je najednom ohrapavio: — Da idemo, dogodilo bi nam se prije ili poslije kao i pokojnome Paviši. Ti si ga znao — Pavišu, kapetana? Poznavao sam ga. Stariji mu bijahu iz Voloskoga. I on je sam tamo odrastao. Pravi morski zmaj i najgrdjim ciklonima i tajfunima gledao ie u zube upravo neustrašivo, drsko. Da se nabroje sve opasnosti, kojima je Što srećom a što spretnosti svojom umakao, ispisala bt- se čitava knjiga- Kad se u mladosti jednom zgodom odvezao nekud trabakulom, zaskoči ga pod Farezinom iznenada užasna morska pijavica, prevrne mu brod i on osta pod njime punih trideset sati. Već su ga svi držali mrtvim, a kad tamo — jedva što je »pontun« malo pridigao trabakul, eto ti njega, gdje poput ribe proviruie ispod mora. živ i čil. kao da je bio na piru. Unatoč tome nije imao prijatelja: što više. bilo ih je. koji ne bi propustili zgode da mu ne pokažu, kako im ie mrzak i odvratan. A sve jedino za to. što nije Imao dlake na jeziku i što nije štedio nikoga, naročito, kad se radilo 0 tom. da se kaže _____ _____ . . Popu pop, a bobu bob. U tome bijaše bez- da sam najednom ostao bez uporišta, bez j obziran ili — kako bi njegovi protivnici os!ona..r rek*' — čak i bezobrazan. — Pa zar to baš mora biti?... — Mora ... A onda niču pitania: — A zašto? Ko te sili? Što se goni? Ja. odgovaram: — To što neću da prignem glavu. — A zašto nećeš? — Jer ne mogu — A zašto ne možeš?-.. I tako se sve to u pameti mota i ubija duševni mir. , A ja nastavljam da se ulicom rukujem s ljudima ponavljajući: — Ta nije nego iz ulice u ulicu-Neki me prekidaju: da mogu odiedrio bj nakraj svijeta i još dalje. Pa onda udri svak sa svojom ranom napolje da ie svak vidi. opipa dok se ioš jače ne razgali i ne pokaže i onu. što sve jednako muči i peče, rima, što ju je duboko usjekao sramotan jaram... Sve bi se drugo lakše podnijelo: i nevolja i oskudica i ne znam kakva glavobolja — afi ovo — ovo je nepodnosivo.. ■ — Na kraj svijeta — u vražiu kuću — kamogod — Jedan izmedju njih. stari, nadaleko poznati čangrižljivac. uze naprosto da mi se ruga : — Ma što mi to pjevaš 0 nekakvoi ulici! Kao da te je strah reći: idem pa ideml Ta nisi se valjda za to rodio, da uvijek kisaš u jednom i istom brlogu Pa još u dan današnji, u doba »Zeppelina« i kako se svi ti vragovi zovu. — Nije to u mojoi prirodi. —-■>------ — Što? — To — otkidanje od doma... Sad se on razgoropadi na mene kao na kakvog dječarca. — Eto. što Se od čovjeka napravila kaverna- Da nije nje, mi bismo danas bili ono, za što smo i stvoreni: nomadi. Danas Paiu moje rodiene pećine, pa u onom ne-; S* - o* » o*- -f «!* o,„Uv»,ieeto eć petu godinu u Zagrebu svoj organ »Istru«. List izlazi jedanput nedjeljno i bavi se isključivo problemom Julijske Krajine i njene emigracije. I ma da je u našoj štampi više puta zabeleženo veliko značenje što ga ima taj jedini naš emigrantski list, čini se da je široj javnosti još dosta slabo poznato njegovo nastojanje. Uskršnji broj »Istre«, na 40 strana novinskog formata, predstavlja jedan značajan prilog za upoznavanje onoga dela našega naroda koji u punom smislu reči robuje fašističkoj Italiji. Učinili bismo jedan propust kada to nebismo konstatovali, jer je sadr-žlna ovoga broja »Istre« veoma informativna za svakoga ko oseća potrebu da o Juli-skoj Krajini i njenoj emigraciji nešto više sazna. U listu ima priloga o raznim istorij-skim, etnografskim, lingvističkim, literar nim, umetničkim i opšte kulturnim pitanji-ma, ukoliko se odnose na neoslobođene kra-jeve. U slici i reči prikazani su književnici i umetnici iz Julijske Krajine, danas mahom emigranti. Ima i dobrih beletrističkih priloga, medju kojima se naročito ističu čakavske pesme od M. Balote. SKUPŠTINA U SUBOTICI. Novi odbor tamošnjeg društva. Dne 30 aprila naše je mlado emigrantsko društvo u Subotici imalo svoju vanre-dnu glavnu skupštinu, kojoj je bio cilj, da izabere novi odbor i promijeni pravila. Za prelsjednika je izabran ponovno istaknuti istarski nacionalni i politički borac, poznat naročito iz revolucionarnih dana u Puli, dr. Lovro Skal jer, advokat; u odboru su potpredsjednik Albert Rubeša, viši činovnik direkcije željeznica: tajnik Julijo Ukmar, činovnik okružnog ureda: blagajnik Božo Mezulić, zvaničnik: Josip Križnić, činovnik željeznice: Tosio Radošević. tipograf: Ivan Kosovel, viši mašinovodja željeznice: zamjenici: Silvije Katičić, majstor telegr radione željeznica; Ivan Birsa, bankovni činovnik: Ivan Žigante, privatni činovnik, Nadzorni odbor: Kazimir Zigante, advokatski pripravnik: Ante Bokatić, činovnik željeznice: Josip Vivoda, privatni činovnik: zamienici: Karlo Rudela, činovnik željeznice: Abramić. krojački majstor; Janko Kovačič, gradski činovnik. U društvu ima do sada 73 članova.. ZARUKE SKAL.IER—GORIŠEK. Nedavno su se zaručili zagrebački studenti cand. med. gđjica Drina Skaljer i cand. iur. Milan Gorišek. Zagledali su se i zavoljeli i ne sluteći, da su im očevi stan znanci i prijatelji još iz gimnazije u Puli, gdje su već tada, u ona teška vremena naše političke borbe, saradjivali u tajnom društvu »Adrija«. Gdjica Drina kći je našeg poznatog političkog borca dra Lovre Skaljera, koji boravi u Subotici, a g. Milan ie sin dra Milana Gorišeka, advokata i vi-djenoe nacionalnog radnika u Sv. Lenartu u Sloveniji. — Čestitamo! GLASOVI ŠTAMPE FRANCUSKI NOVINAR O TRAGEDIJI RIJEKE I TRSTA. Pariški list »La Volente« od 27. aprila, objavljuje na uvodnom mjestu članak Eduarda Guilbouxa, koji je za vrijeme us-kršnih praznika boravio u Jugoslaviji, o značaju, političkom i ekonomskom pogia ničnog mjesta Sušaka. Članak nosi naslov »S druge strane mosta« i glasi u jednom svom dijelu: »Ovo ovdje je jedna od onih »nevralgičnih tačaka« nove Evrope, koja neće da se pomiri s tim da ostane vječno ovakva Jedan uzan kanal, spojen s morem, odvaja od slovenskog svijeta ono što naši susjedi sa one strane Alpa nazivaju »talijanstvom«. Na jednoj strani Rijeka čiji mramorni stupovi nose krilate lavove i gdje jedna spo-men-ploča, na Trgu Dante, podsjeća na D’Annunzijev gest. Na drugoj strani Sušak, prije nekoliko godina obično predgradje, a danas grad u punom razviću, sa svojim kejovima punim drva, svojom stanicom, koja je postala polazna stanica nekojih velikih kontinentalskih pruga. Duž kanala, koji bi moglo preplivati i dijete, stoje jedan prema drugom talijanski i jugoslovenski stražar. Nešto dolje nalazi se most, koji više pot-sieća- na trošarinsku stanicu nego na granicu. Napredak ovog predgradja koje je postalo grad daje nam ključ onoga što bi mogii nazvati Jadranskom dramom. Nije potrebno ići dalje da se stekne tačan sud o jednom od bitnih načela talijanske politike, one politike čija se veličina ne umanjuje kada se kaže da joj se ponekad dogadja da izvjesnu svoju potrebu prikazuje kao svoje pravo. Sa strategijske tačke gledišta, Italija je zatvorila Jadran • kada se učvrstila u Albaniji. Ali slična učvršćivanja na drugim mjestima donijela su joj samo razočaranja. Ona ja zauzela pristaništa, ali ta pristaništa nemaju zaledje, nikakva roba iz unutrašnostj ne stiže više u ta pristaništa. Ja sam posjetio Trst prije rata. Sad sam se tamo zadržao dva dana. Njegova dekadencija je ogromna, od značajnog pristaništa Trst je danas postao samo prolazna luka. Austrijski proizvodi, kao i njemački proizvodi služe se danas drugim putem. Pad Rijeke bio je još vertikalniji. Dok je bila madjarsko pristanište ona je bila središte značajnih poslova. Tamo su se bogastva stvarala u toku od nekoliko mjeseci, a parobrodi su morali čekati da dobiju slobodno mjesto u pristaništu. Danas, izuzev nekoliko lokalnih turističkih linija, plovidbe za Veneciju, ne postoji gotovo nikako kretanje, koje bi oživjelo njene bazene. Dva ili tri slučajno naišla broda ne mogu naći kupca za svoje tovare. Talijani bacaju krivicu na Jugoslavene, kojima je stavljen na raspoloženje jedan bazen za čitavih 50 godina uz minimalnu naknadu, a koji izbjegavaju da ga upotrebljavaju. Na ovo ljudi iz Sušaka odgovaraju, da je njihova stvar da ti će izvjesnu olakšicu isko-U stvari mi se ovdje nalazimo, — kao i na mnogim drugim tačkama Evrope —, pred posljedicama jedne politike, koja je historijskom sentimentalizmu ili pitanju prestiža žrtvovala one zakone koje održavaju i obezbjedjuju život. Italija, koja sebe za pravom može smatrati velikom pomorskom silom, smatrala je da će sebi obezbjeditj neograničenu uticajnu zonu ako ovdje ili ondje, duž dalmatinske obale, pohode svoju zastavu. Pošto su joj Trst, a zatim i Rijeka, donijeli samo razočaranje, ona sad baca svoje poglede više na jug, put dalmatinske obale, ali s pretpostavkom da ona, — njena mudrost i njena obazrivost —, zauzme Split, Dubrovnik i Kotorr čije je stanovništvo u ostalom neosporno slavensko, šta bi mogla drugo učiniti, već opet ponoviti pokušaj, koji se pokazao varljivim? Kao što mi je ovdje rekao jedan' duhoviti Jugoslaven, čemu služi imati dugmeta od prsluka kad je taj prsluk i dalje kod svog vlasnika.« ANGLEŽI O NAŠI IN NEMŠKI MANJŠINI »Manchester Guardian«, znani angleški dnevnik, je objavil dne 14 aprila članek svojega posebnega dopisnika iz Rima. ki piše med drugim naslednje: »In kako se da združiti princip enakopravnosti, da so bile obveznosti manjšinjske zaščite naložene samo nekaterim državam, v katerih prebivajo manjšine? Zadnji poljski zunanji minister je nekoč rekel v Ženevi, da naj se manjšinska zaščita, ali odpravi ali razširi na vse države, v katerih živijo narodne manjšine. Nobena manjšina v Evropi ni bolj potrebna pogodbene zaščite nego nemška in slovenska manjšina v Italiji. Dvakrat sem bil v Juž. Tirolu. Ni hujšega slučaja zatiranja v Evropi, nego je zatiranje nesrečnih nemških prebivalcev te pokrajine po fašistični Italiji. Res je, da je prebivalstvo Juž. Tirola majhno — nekako 250.000 če se ne motim pa zato ni stvar nič lepša. Razen tega ie ravnanje v Alto Adige kršitev slovesnih obljub, kj ji je