književnost Poqueerena književnost Vesna Lemaic Brane Mozetic Milan Šelj Suzana Tratnik Lamija Begagic Lejla Kalamujic Anes Osmic Sarajevo, 18.-20. 7. 2019 Škuc, Jak, Sarajevski Otvoreni Centar Brane Mozetic Slovenska LGBT književnost Za uvod u upoznavanje s pojedinim dijelovima suvremene LGBT književnosti ili književnosti s LGBT motivima, temati­kom, senzibilitetom itd. možemo grubo ocrtati pojavu onoga, što danas nazivamo akronimom LGBT u povijesti, umjetnosti i ponaj­prije književnosti. S obzirom na to, da su sve troje tijekom dugih stoljeca obliko­vali heteronormativni muškarci, nije neobicno, da su naša dosadaš­nja otkrica skromna. Negativan odnos prema istospolnoj ljubavi dik­tirao je neodložno brisanje, uništavanje i neimenovanje. Govorilo se o grijehu bez imena, mutavom grijehu, neimenovanom grijehu, kao i o zlocinu protiv Boga i prirode. Jedini sacuvani zapisi kroz povijest dolaze iz sudskih i policijskih kancelarija. Ostali izrazi istospolne lju­bavi, primjerice u sjecanjima, pismima, dnevnicima, ili nisu postoja­li, naravno iz straha pred otkricem, ili su ih pak uništili potomci, sve tamo do druge polovice 20. stoljeca. Najstariji dosad poznat pisani trag je zapisnik sudskog procesa zbog sodomije, iz 1749. godine, koji se cuva u Povijesnom arhivu u Ptuju. Tada su pred sud dovedena dva štajerska seljaka, koji su se u pijanom stanju više puta odavali ‘’bludu’’. Detaljan opis procesa, s izjavama optuženika, zapisan djelomice na njemackom, djelomice na slovenskom, završava smrtnom presudom. Dokaza o izvršenju doduše nema, no prema tadašnjim obicajima, možemo pretpostaviti da su im javno odrubljene glave, a potom su spaljeni na lomaci. Taj proces vjerojatno nije bio jedini te vrste na tlu Slovenije. Tijekom desetljeca kazne su zasigurno postale ublažene, a na primjeru dvaju muškaraca, koji su se 1910. godine ‘’odali protupri­rodnom bludu’’, kako citamo, aktivnoga je partnera snašla kazna od 13 mjeseci strogog zatvora. Razdoblje izmedu dva svjetska rata u Europi je donijelo brojne zahtjeve za dekriminalizacijom homoseksualnosti. Takoder možemo i u slovenskim novinama pronaci priloge za i protiv, objavljene su cak i dvije zasebne knjige o toj temi, a homoseksualna je problematika polako ulazila i u književnost. U vremenu izgradnje so­cijalizma nakon Drugog svjetskog rata, homoseksualnost je više puta iskorištena u politicke svrhe, primjerice protiv svecenstva ili ideoloških protivnika. Poznat je primjer montiranoga politickog procesa protiv bivših uglednih partizana, pisaca Jožeta Javoršeka i Vitomila Zupana, iz 1948. godine, u kojem su im, izmedu ostaloga, zamjerali i ‘’prakticira­nje homoseksualnosti’’. Godinu poslije iza brave se našao partizanski skladatelj i zborovoda Makso Pirnik, jer je kao profesor ‘’bludnicio’’ sa svojim maloljetnim ucenicima. Bio je osuden na dvije godine zatvora, a nakon što je odsjedio dobrih godinu dana, premješten je u provinci­ju, gdje je namješten kao profesor glazbe u srednjoj školi. Socijalisticki režim nije o homoseksualnosti imao jedinstven stav. Prvi pokušaji de­kriminalizacije pojavili su se vec 1949. godine, a dekriminalizacija se dogodila 1951. godine, nažalost, samo za lezbijske odnose. Muška je homoseksualnost u Sloveniji dekriminalizirana 1977. godine. No zakon je u praksi bio primijenjen manji broj puta. Neke uglednije pojedince režim je jednostavno tolerirao, druge cak i doveo u Sloveniju, kao što je slucaj ceškoga redatelja Františeka Capa, kojega su pozvali, kako bi slovenske redatelje naucio režirati. Snimio je najuspješniji film Vesna te je svojom otvorenošcu utjecao na dva druga znacajna redatelja, Vojka Duletica i Boštjana Hladnika. No ipak je u povijesti slovenskog filma teško pronaci mnogo LGBT elemenata, a još manje u slikarstvu i kiparstvu. Ako se osvrnemo na podrucje književnosti, primjetno je da su se LGBT elementi pojavljivali rijetko i sporadicno. Treba spomenuti lezbijski prizor iz romana Kuca Marije Pomocnice, najvecega sloven­skog prozaika Ivana Cankara, iz 1904. No pravi je skandal izazvalo uprizorenje drame Oblocnica, ki se rojeva, dramaticara Ivana Mraka, 1925. Homoerotski elementi su tako raspalili publiku, da je tijekom predstave došlo do tucnjave i morala je intervenirati policija. Mrak je i u svoje kasnije drame unosio homoerotsku žudnju, narocito u dramu o Rimbaudu i Verlainu, Bijeg iz pakla. Liberalniji stavovi izmedu dva svjetska rata nedvojbeno su omogucili i objavljivanje romana Dec­ki, 1938. godine, a napisao ga je, s nepunih dvadeset godina, France Novšak. Prica o ljubavi dva djecaka u katolickom internatu, koja ra­zotkriva i odnose izmedu drugih gojenaca i svecenika, naišla je tada cak i na neke pozitivne reakcije, no nakon rata bila je zaboravljena – sve dok je LGBT aktivizam nije ponovno oživio i nazvao je prvim slo­venskim gay romanom. No svejedno je trebalo pricekati sve do kraja osamdesetih godina da se pojavi eksplicitnija gay književnost. Slic­no je bilo i s lezbijskom književnosti, cije tragove nalazimo na pragu devedesetih godina. U književnosti, u kojoj su prevladavali muškarci, nije bilo osobito prostora predvidenog za ženske autore. Treba sva­kako spomenuti odvjetnicu Ljubu Prenner, takoder autoricu prvoga slovenskog kriminalistickog romana, koja je za sebe tvrdila, ‘’da nije ni muškarac ni žena’’. Osamdesete godine 20. stoljeca donijele su brojne nove druš­tvene pokrete, a medu njima i aktivizam gejeva i lezbijki. 1984. godine u Ljubljani je organiziran prvi Magnus, festival za socijalizaciju homo­seksualnosti, prvi dogadaj te vrste ne samo u Jugoslaviji, nego i u ci­jeloj istocnoj Europi. Brojne izložbe, filmske projekcije, okrugli stolovi, kao i utemeljenje klupskih prostora u dolazecim godinama nedvoj­beno su potakli odvažniji izraz LGBT identiteta u životu i književno­sti. Dolje potpisani je 1989. uredio antologiju pjesništva 20. stoljeca s homoerotskim motivima, koja je u to liberalno vrijeme izuzetno dobro primljena i ubrzo rasprodana. Kao gay aktivist sam godinu kasnije pri društvu ŠKUC osnovao posebnu LGBT književnu ediciju Lambda. U njoj je dosad izašlo vec 140 naslova, vecinom književnosti, ali i publi­cistike. Vec prva knjiga, Plava svjetlost, koja je donijela ulomke o ho­moerotskoj ljubavi u slovenskoj književnosti, naznacila je da ce zbir­ka potaknuti domace autorice i autore na eksplicitnije pisanje. Tako se u njoj pojavljuju vec mladi pisci, od kojih su neki postali kljucni za suvremenu LGBT književnost. Cetiri godine kasnije u ediciji je izašla prva zbirka poezije Nataše Velikonja, Abonma, koja se smatra prvom otvoreno lezbijskom pjesnikinjom. Kasnije su uslijedile i druge auto­rice, poput Kristine Hocevar, sve do najmlade Vesne Lipnik. U prozi je najvidljivije mjesto izborila Suzana Tratnik, dugogodišnja lezbijska ak­tivistica, koja je 1997. objavila svoju prvu knjigu kratkih prica Pod niclo (Ispod nule). Tratnik je takoder autorica romana Ime mi je Damjan, iz 2001., u kojem se bavi transrodnom problematikom. Roman je ubrzo izašao na ceškom, srpskom, njemackom i slovackom jeziku, dok ga 2014. nisu prepoznali i strucni krugovi, uvrstivši ga u školski program. Njen su primjer slijedile i ostale autorice, Vesna Lemaic, Nataša Sukic, Jedrt Lapuh Maležic te zajedno s pjesnikinjama stvorile vrlo jaku, a ta­koder i šire prepoznatu i nagradivanu lezbijsku književnu scenu. Tomu je pridonijela i lezbijska književna edicija Vizibilija, koja je pri ŠKUC-u osnovana 1998. (Ovdje bih dodao da su u ediciji Lambda u novije vrije­me izašle i dvije izvorne djecje slikovnice s LBGT tematikom.) Znatno se manje u tom razdoblju razvijalo gay pisanje, što bi se možda moglo pripisati i muškoj prevlasti medu upraviteljima na polju književnosti, ili pak vecoj seksualnoj eksplicitnosti takve književne prakse. U tom svjetlu je možda simptomaticno, da vecina gay pisaca živi izvan Slo­venije, poput Borisa Pintara, Milana Šelja, Uroša Praha, sve do najmla­deg, Aljaža Koprivnikara. Druga dva, Gašpar Malej i dolje potpisani, ucestalo putuju i održavaju žive kontakte s inozemstvom. Upravo po­vezivanje s inozemstvom, buduci da je stvaranje LGBT književnosti u okvirima tako maloga jezika osudeno na prilicno mali krug citatelja, jedna je od kljucnih djelatnosti edicije Lambda. Stvaranje veza izmedu slovenske i stranih književnosti dovelo je do medunarodnih prevodi­lackih radionica, brojnih nastupa inozemnih autora i autorica, okruglih stolova o LGBT književnosti, sve do objavljivanja dvaju opsežnih anto­logija suvremene europske poezije. Sve to je pokazalo da snažnije lez­bijsko pisanje nije neka slovenska specijalnost, vec da je slicno stanje i u drugim državama bivše Jugoslavije i u nekim državama istocne Eu­rope. Putevi su vodili i u obrnutom smjeru, pa se tako slovenska knji­ževnost tijekom godina predstavila u Londonu, New Yorku, Ateni, Bu­dimpešti, Berlinu, u Španjolskoj, Italiji te prošle godine u Pragu. Tako je i ovo predstavljanje u Sarajevu dio toga nastojanja za predstavljanjem i ponudena ruka za sudjelovanje. Dosad u BiH još nisu izašli prijevodi nijedne slovenske LGBT autorice/autora, izuzev sporadicno u nekoliko casopisa. Preveo Romeo Mihaljevic Vesna Lemaic (1981) diplomirala je komparativnu knji­ževnost. Kao spisateljica predstavila se 2008. prvencem Popularne price. 2010. objavila je lezbijski akcijski antiutopijski roman Odlagali­šte, za kojim je 2014. uslijedio aktivisticki roman Kokoška i pti­ce te 2018. zbirka kratkih proza Dobrodošli. Za Radio Slovenija napisala je radioigru Podpotnik. Jedna od njenih prica uvrštena je u antologiju Best European Fiction. Za svoj je rad primila ne­koliko nagrada, medu njima i nagradu slovenskoga sajma knjiga, nagradu Fabula za zbirku kratke proze i Zlatnu pticu za književnost. Suosnivacica je neformalne skupine Lezbijsko femini­sticko sveucilište. Aktivna je u skvotu Avtonomna Tovarna Rog, gdje su sa suradnicama utemeljili queer femi­nisticki prostor Afkors. Medu ostalim vodi radionice pisanja i eksperimen­talne radionice grupnog pisanja. Više od pet godina sudjeluje i u organiza­ciji književno-glazbenog festivala Živa književnost u Ljubljani. Ugly Ne samo ja, svi stojimo i cekamo na pješackom prijelazu. Uža­reni automobili mile kao kapljice znoja po omekšaloj kori ceste. Pod­nevno sunce ništa ne zasjenjuje, sve je u žarištu. Iza leda cujem, I liked Triple Bridge and those statues on Butc­hers’ Bridge. Drugi glas se pridruži, Yeah, they’re monumental. But the girls here are really ugly. S curom, koja stoji pored, znacajno se pogledam Nijedna se ne okrene iza, kako bi pogledala turista. Još bi se više zbunili, kada bi se njih dvojica nasmijala položaju, u koji su nas stavili. Nailazi autobus, kocnice zaškripe, i stane kao mišic u grcu. Putnici zure u nas i cini se da su culi primjedbu pa se nasladuju nad našom neugodnošcu. Odmjeravamo si lica, tijela, nismo suparnice, ogledamo se. Ne možemo si reci, dobro izgledaš. Njeno je lice otežano masnom šmin­kom, dok ja na svom nosim bubuljice, ispucanu kapilaru i stršece dlake nad usnama. Pomislim, kako bih se neugodno osjecala u njenim krpi­cama, kojima oponaša oguljenu kožu gotovo izumrlog africkog preda­tora. Možda i njoj pada na um isto, u mojoj trenirci doma ne bi izlazila ni iznijeti smece. Ne možemo pronaci pravih izraza lica, niti izraziti jed­na drugu. A taj slucajni dogadaj nas povezuje. Autobus odlazi, limeno tkivo zacvili i ispusti vruci ispuh. Nešto moram uciniti, namignem joj i ona se osmjehne. Nemamo ništa zajednickoga, samo taj poznati grad, u kojem živimo s drugim ugly domacim curama. Nije bitno, koliko se koja od nas trudi ili joj je svejedno, ne možemo se natjecati s ljubljan­skim spomenicima. Ona kaže, nadam se da ce ih netko okrasti. Na semaforu se upali zeleno svjetlo. Dodir Na španjolskoj plaži Zahare de los Atunes u blizini Cádiza leže preplanuli kupaci svih dobi. Odjednom ih se nekolicina podupre lak­tima, drugi sjednu, treci ustanu, ociju uprtih u more. Uznemirenost se širi obalom, kao da su ugledali široku naftnu mrlju koja se nezau­stavljivo približava njihovim tijelima i tijelima njihovih bližnjih. Osje­caju, da su preoskudno odjeveni i nespremni, a to u tom trenutku nije bitno, jer bi morali nešto uciniti. Buduci da to, što dolazi na valovima, nije nafta niti plutajuce otocje algi u cvatu, kao ni mnoštvo mjese­cevih meduza, vec nešto, što je turistima po obliku i strukturi blisko. To, što im se približava, titra kao nevidljivo, nepoznato prividenje. Kupaci si dlanovima natkrivaju oci, izvlace telefone, kako bi snimili necuvenu pojavu. Na obzorju su usidrene jedrilice s francuskim i nje­mackim zastavicama. Na horizontu složno putuju krstarica i sunce. Pa ipak, na vidik je naplavilo tu stvar, koja je sve izbacila iz ravnoteže. To, što se pomalja, povecava se, podiže se i spušta na valovima, po­mice se naprijed, dolazi, približavajuci se obali i njima na njoj. Tu nije moguce ništa uciniti. Moguce je zanijemjeti, ukociti se u nepokretno­sti, dok medu ležaljkama, madracima za napuhavanje, sklopivim na­slonjacima, rukavicama za plivanje, prenosivim hladnjacima turista, projuri serija nogu, koje u trku stvaraju male eksplozije pijeska. Pete i prsti zarivaju se u meku pješcanu plažu, a njihovi otisci miješaju se s tragovima ostalih. Tako, kao da su mokra stopala prodrla iz druge stvarnosti, sustigla i prouzrokovala presjek nepredvidivih razmjera. Kao što bi se kopno južne obale nasukalo na sjevernu stranu, a prividi se pretvorili u materijalna tijela. Kupaci ce pokazivati snimke s telefona, davat ce izjave, kako stranci nisu obracali pažnju na njih. Iza sebe su ostavili samo gumeni camac na napuhavanje, koji nedužno pluta u plicaku do dolaska po­licije. Nijemci Na otoku se pretvaramo da nismo turisti. A izgled nam je takav, svijetle puti i preplanule, svi nam se domacini obracaju na njemac­kom. Cak i kad ih opomenemo da znamo njihov jezik, da smo gotovo pa njihove, opet se zabune. Za stolovima prisluškujemo, što njemacki turisti govore o politi­ci te promatramo, što komadaju na tanjurima. Nešto je jadno u našem ponašanju. Domacinima, koji poslužuju, razmaci medu našim stolovima su jednaki, ne možemo ih prevariti. Sunca i sunca Bose sjedimo na tepihu. Uokolo se uvijaju raznobojne tkanine, ostaci vune, komadi platna, iz kojih ce sašiti navlake za jastuke. Širin mi pokazuje rukotvorine, koje je izrezala iz plahte doma za azilante. Na njima je izvezla crna sunca. Na bijelom pamuku izgledaju kao prave prikaze. Nijedna od nas ne zna izraziti što vidi, napetost bruji u šutnji. Sada Hina, slicna tamnokosoj princezi iz bajke, pored Širina veza stavlja svoj. Na komadu plahte opšila je žuta sunca, onakva kakva i želimo da sunca budu, vesela i topla, takva, koja ne odaju dvosmislen dojam. Platna su položena jedno uz drugo, nehotice ih usporedujemo, vještina i uzorci obaju Pakistanki ne razlikuju se, neobicno je da je Širin izabrala crni konac. Kao da je osvijestila mracnjacki dojam svoga rucnog rada, Širin rece, more beautiful i pokaže na Hinino platno. No no, this beautiful, pokažem na Hinin ukras, and this beautiful, lažuci o njenom radu. Prstom dotaknem crnu zraku, kako bih bila što uvjerljivija. A prizemna rijec beautiful ne trpi tajanstvenost, ne može pokriti ono, što Širini tamni simboli izazivaju u nama. Cini se, da je ubodima oblikovala pobjedu neosobnih moci, koje negiraju, koje ruše i poražavaju. Teško si mogu predociti da ce domicilne žene htjeti ku­piti zloslutnu jastucnicu, da ce se željeti buditi s crnim suncem uz lice. Ono što želimo vidjeti, to su žuta sunca, lijepa i jednoznacna. Citava ta stvar s crnom i žutom bojom ne znaci ništa, objaš­njavam si. Obje imaju istoga muža, obje borave u istoj sobi doma za azilante, a Širin je samo pomanjkalo žutog konca. A domace žene nisu praznovjerne, domišljate su. Vjerojatno ce neka kupiti navlaku, dati je unaprijed kao dobitak na praznicnoj tomboli, a posteljina ce pripasti osobi kojoj je sudena. Nakon nekoliko dana pakistanske žene izlažu svoje rukotvorine na štandu, a medu njima nema jezovita veza. Širin je crna sunca zadr­žala za svoje uzglavlje. Skoro prizor s razglednice Nama s lijeve strane sve je puno lokala s jednakim stolovima, naslonjacima i suncobranima, baš kao i ljudi na odmoru, takvih, kakve smo i nas dvije. Pravimo se, da ih nema, gledajuci prema moru. Želimo, da je sve kao na dlanu, ne želimo suvišnih misli, stoga opisujemo ono što vidimo. Mrežu na ribarskoj barci, oguljenu boju na drvenom trupu, sipino crnilo na rubu nasipa, alge na užetu. Kad dodeš do marine, gdje su privezane jahte, kažeš, jebote, kako neki imaju toliko novca, da se tako preseravaju. Odjednom se sjetiš jastoga, koje još žive ubacuju u vrelu vodu, kako bi bili ukusniji. Pomislim, kako mora biti lijepo kada nikad ne moraš misliti na novac. No ipak šutim, moja je ruka u tvojoj znojna, moram ju obrisati o hlace. Kad se istim putem vracamo nazad, kod barki se sjetim reuma­ticnih zglobova ribara. U tome nema ništa romanticnoga, svako mjesto je obilježeno razlikom, iako želimo da nije tako. Nemamo jahtu i nema­mo reumu, imamo novac za godišnji odmor. Turistice smo, i ne mogu se više pretvarati, da smo same. Mi smo krvni ugrušci, koji zacepljuju žile toga gradica. Ulicice doživljavaju uzastopne infarkte. Domaci ljudi imaju kronicne podocnjake. Kraj punih kontejnera se rastvaraju plas­ticne vrece otpadaka, smetlari ne mogu savladati srpanjsku probavu gostiju. Gradska crijeva se podriguju, kloaka pod našim nogama vec jedva guta izlucevine iz apartmana, restorana i hotela. Macke se tjera­ju, može se cuti, kao da ispod temelja srednjovjekovnog naselja vrište mucenicke nocne more. Takoder i naš je grad s rijekom u središtu ispunjen turistima. Ne želimo biti tamo, a ni ovdje nam više nije ugodno. Cini se da kod kuce gubimo prostor, a ovdje ga oduzimamo drugima. Naopako smo se rasporedile. Iako smo dobrodošle, primorski je kraj postao pretijesan, takvoga ga ne želimo sacuvati u sjecanju. Kasno nocu macke se još uvijek tjeraju. Turisti, kuharice, cista­cice zaspe i grad zadiše punim plucima. Nas dvije sjedimo na naju­daljenijem molu. Ti si moje uže, a ja sam ljigava alga, koja te obrasta. Posve smo nevažne, plošni obris zagrljenog para, skoro pa prizor s ra­zglednice. Grlice i lokalke Na klupi sjedimo zagrljene i gledamo ljupke grlice u parku. Na balkonu sjede turisti i gledaju, kako su ljupke lokalke na klupi. Preveo Romeo Mihaljevic Brane Mozetic (1958) je pjesnik, književnik, prevodilac, ured­nik, nakladnik, LGBT aktivist, promotor slovenske književnosti u inozemstvu i još štošta. Dosad je objavio petnaest pjesnickih zbirki, tri romana, knjigu kratkih prica i pet slikovnica za djecu. U inozemstvu je objavljeno vec više od pedeset prijevoda njego­vih knjiga. Prevodi ponajprije s francuskog, a preveo je više od trideset knjiga, medu ostalim Rimbauda, Geneta i Foucaulta. Ureduje književne edicije Aleph i Lambda, uredio je više anto­logija homoerotske književnosti i izbora slovenske književnosti za inozemstvo. Programski oblikuje godišnji glazbeno-književni festival Živa književnost, vec desetljecima ko­ordinira festival LGBT filma, organizira medunarodne pjesnicke prevodilacke radionice i predstavljanja slovenske LGBT književnosti u inozemstvu. Na podrucju bivše Jugoslavije objavlje­ne su mu sljedece knjige: Andeli, Me­andar, Zagreb, 2000; Banalii, Blesok, Skopje, 2004; Leptiri, DAN, Zagreb, 2005; Banalije, Altagama, Zagreb, 2012; Nedovršene skice jedne revoluci­je, h,d,p, Zagreb, 2015. Snovi na drugom jeziku * Pristupio sam k majstoru pjesništva. Udario sam zvekirom na velika vrata stare vile. Povlacio se u papucama i kucnom ogrtacu. Na stol sam stavio svoje male mape. A on ih nije niti pogledao. Raširio je ruke, soba je postala veca, na zidovima je bilo mnoštvo knjiga. Budi pažljiv, rekao mi je. Samo slušaj. Glas ce vec sam doci. Zapalio je cigaretu, mjerio korake amo-tamo, povukao vrpcu i rastvorio se ogromni tamni zastor. Iza njega su zabljesnuli bijeli prostori, a izmedu je bilo staklo. Vidi, promatraj, znakovito je udario po staklu. Na onoj su se strani pojavili djecaci, bilo ih je sve više, svi su bili goli i svaki je oko vrata imao srebrni lancic s brojem. Izaberi, svjetlokosi, tamnokosi, žuti, crni, cokoladni, poput paprike, kao vulkan, nosorog… Oblizivao je usne. Sad je vec vikao: Patuljak, riba, stolica, piramida, nož, krv, ja sam gorostas! Djecaci su se posve približili prozoru i smijali nam se. Majstor je uzeo moje svežnje papira i poceo ih bacati u zrak: Genijalno, sve je genijalno! Cuješ li, što ti govore? Samo izaberi, sve je tvoje. Ja sam vec odabrao. I onda je nestao. Zastor se spustio. Stajao sam vani na hladnoci i udarao po vratima. /Tomaž Šalamun/ Taksist me kupi u deset navecer. Sparno je. Otvori prozore i kruži po neravnim cestama. Zaustavi se pred nekim nocnim klubom. Kaže mi, neka pricekam, i probija se kroz gomilu ljudi nekamo unutra. Ubrzo dotrci van, govoreci: Tuku se, i vec daje gas. Desnu mi ruku stavi na nogu i pogleda me. Samo mirno, šapne. I odjednom smo drugdje. Podrum Narodnog kazališta u Havani. Plešemo. Netko mi pride i kaže, da me trebaju na telefonu, neka ga slijedim. Izgubim taksista. S druge strane cujem, kako mi D. objašnjava sve o ratu, o fašizmu, o noževima, o cistoj duši, a potom je vec pored mene, uzima mi slušalicu i odlaže je. Potpuno je promijenjen. Smiješi se, nudi mi pice, odvodi me na sredinu plesnog prostora, okrece se, okrece, odbacuje majicu. Mrak. Iza leda osjetim tijelo. Usne na vratu. Svida vam se ovdje? Ili idemo dalje? Okrenem se, znam da je taksist, ali ne vidim ga. Vidim samo njega, kako pleše s nekim dugim šalom, koji mu decki omataju oko vrata. Odjednom se krov otvori. Vidim racunalni kabel. D. mi sjedi sucelice. Pijemo kavu. Hotel Moskva, piše na ubrusu. Vani prolaze tenkovi, bezglava masa traži krv. Zelenooki konj, kaže, primicuci se bliže k meni. Što? zacudeno ga pitam. Zelenooki konj me ceka, da se spasim. Sve nadglasa televizor, koji se ukljucuje. Toliko buci, da si pokrivam uši. Neka me uzme ruka, koju ljubim. /Dejan Nebrigic/ Vodi me kroz ulazna vrata, iza kojih je polukružna dvorana. Posvuda je mnoštvo ljudi, mnogo tezgi i mnogo knjiga. Odjevena je kao redovnica. Svi s poštovanjem uzmicu od nje i lagano joj se naklanjaju. Vidim sve knjige Lambde, složene jedna pokraj druge u dugi niz. Pogleda me, nasmiješi se, odnekud izvuce nekakvu metlicu, koju umoci u kantu na podu. Prilazi knjigama i škropi ih s tom svojom metlicom. Kao da je krv. Crvene kapljice ostaju na koricama. Okrene se k meni, koji idem iza nje poput kakvog ministranta. Ne brini, kaže mi, moja amazonska voda se upija i ne ostavlja mrlje. Koraca dalje, škropi po knjigama, a na to se nitko ne obazire. Skupina žena u koži napinje svoje mišice, muškarci se glasno grohotom smiju, neki probaju visoke potpetice. Nad nama se pojavljuje akrobat, drži ravnotežu, svi gledamo gore i uskliknemo, kada je zamalo pao s užeta. Kada stignemo do kraja izloženih knjiga, svecano mi uruci svoju metlicu, koja je sve slicnija bicu s dugim vrpcama. Uzmi ga sa sobom, trebat ceš ga, kaže mi i poljubi me u celo. /Genevičve Pastre/ Stigne mi poruka, da moram hitno u Larache. Da me tamo ceka. U agenciji se živcano meškoljim, oni udaraju po racunalima i ništa ne nalaze. Sigurno mora postojati nacin, da odem tamo, uzviknem. Posve mi je svejedno: avion, brod, vlak, kamila… Ocajan sam. Izadem van. Preda mnom je posve uska ulicica. Žarko sunce. Kuce su sve niske, bijele i plave. Žurim i zapletem se u labirintu jednakih ulicica, jednakih kuca. Nigdje nikoga. Na raskršcu sjedi starac i srce caj. Zaustavim se pred njim, a on vec zna. Kimne i zapucketa prstima. Odnekud skoci klinac u kratkim hlacama i namigne mi, neka ga slijedim. Cijelo vrijeme se okrece, da me ne izgubi. Svaki put je malo veci, svaki put namigne i uhvati se za medunožje. Sav sam vec mokar. Momak razmakne kuce, zapuše vjetar, pred nama je more koje zapljuskuje hridi. Zastanemo visoko iznad njih. Uzme me za ruku, odgurne škripecu željeznu kapiju, posve je zahrdala, samo nadgrobni spomenici, poneko drvo, ispod njih leže psi. Vuce me dalje, gotovo do ruba. Tamo ga ugledam, sjedi na posve bijelom kamenu. Pozdravim ga, a on pokaže prstom nasuprot, prema drugom bijelom kamenu. Sjednem na nj, gledam ga, umoran je. Na njegovom piše Jean Genet. Okrenem glavu nadolje: na mojem ne piše ništa. Momak nestane. Dva psa su mi se približila strašno polagano me njuškajuci. Iza mene je bucno udaranje valova. Znaš, što me zanima, oglasi se. Što misliš o eutanaziji? Ne, ne, ovo nije Švicarska, brzam. Ipak: Ako te vabi ljubav, koja se opire svim normama, otvoreno joj izrazi dobrodošlicu… Kiselo se osmjehne. Ne, ne, nema ljubavi, ni dobroga svijeta, samo noževi, bombe, zatvorena usta, zatvorena vrata, glupi narodi, glasovi masa, koje marširaju, urlaju, žele krv. Pokušavam ga uhvatiti za dršcucu ruku, no predaleko je, kao da se udaljava. Ako budem još ikad sanjao, bit ce to na drugom jeziku… To je posljednje, što još razumijem, iako i dalje nastavlja govoriti, brže, sve brže… /Juan Goytisolo/ Hodam cestom. Oko mene mnoštvo ljudi. Smiju se, plešu, mašu zastavama, izvikuju parole, pište zviždaljkama, premještaju me cas ovamo cas onamo. Izmigoljim u pokrajnju ulicu i stepenicama u podrum. Tu je mir. Nekoliko stolica u redovima, ljudi gledaju glumce, koji se šutke krecu pozornicom. Scena se u trenu promijeni u mracni nocni klub. Plešem. Malo me ponese. U nešto se zapletem. Neka me ruka snažno uhvati i cujem odlucno: Gospodici se ne gazi po volancicima! Prestrašeno pogledam u lice pored sebe, duge crne kose. Jean Genet, sine mi. A ona mi zalaje: Pogledaj se, fufice mala, pa tko ce te kupiti?, zacereka se i elegantno se okrene u svojoj crvenoj krinolini. Žurim u zahod. Tek u ogledalu vidim svoju dugu crnu suknju, svlacim je, puštam vodu i protrljam se po licu. Šminka nece dolje. Skidam periku, vratim se u hlacama i košulji. Vidim ga, sada je i on u hlacama, pleše s mornarima u kratkim majicama. Sjedamo za stol. Puši. Sad još ne možemo otici, šapne mi, vani je mnoštvo novinara, a ove mornare ne smijemo razbjesniti. Pogledaj, svaki za pasom ima nož. Kima im i smiješi se, dok se vrte u nekakvom obrednom plesu oko nas. Sve dok ih ne odgurnu drugi, s crnim maskama na licu. S kože im curi znoj, vuku nas u drugu sobu, bacaju na pod, podižu nam suknje, vuku za duge kose, velikim jezicima ližu nam šminku s usana. /Jean Genet/ Preveo Romeo Mihaljevic Milan Šelj (1960), pjesnik, novinar i prevodilac, diplomirao 1985. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, smjer komparativna knji­ževnost i sociologija. Od 1992. živi i radi u Londonu. Suautor je romana u obliku pisama, Spolitika (Cankarjeva založba, 1999) te pjesnickih zbirki: Dar (ŠKUC-Lambda, 2006), Kristali soli (ŠKUC-Lambda, 2010), Gradim gradove (ŠKUC-Lambda, 2015) i Slijediti neizgovoreno (ŠKUC-Lambda, 2018). Jedan je od ko­respondenata u knjizi svjedocanstava Drukciji odnosi (Mladinska knjiga, 2010). Izbor njegovih pjesama za djecu u sklopu projekta I pjesnik je blago izašao je 2012. Njegove su pjesme objavljene u antologiji suvremene europske gay poezije, Morao bih opet doci (ŠKUC-Lambda, 2009). Prijevodi njegovih pjesama na hebrejski izašli su u antologiji Kavafisovi sinovi i unuci (2015) u Izraelu, a opsežan izbor iz nje­gove poezije na talijanskom prijevodu objavljen je u casopisu Fili d’aquilone (br. 46 travanj/lipanj 2017). Kao pre­vodilac sudjelovao je u antologiji su­vremene europske gay poezije, Morao bih opet doci (ŠKUC-Lambda, 2009), kao i u antologiji suvremene europske lezbijske poezije Bez rijeci je slijedim (ŠKUC-Lambda, 2016). Inventura U praznoj sobi sam otvorio kofer: u ormar slažem donje rublje, na vješalice stavljam odjecu. Policu zauzimaju knjige te nekoliko kaseta bez kojih ne bih mogao nigdje živjeti: The Smiths i Cosi fan tutte… Tu ce sada biti moj dom u tudini. Savijanje gnijezda me zabavi na nekoliko dana, a potom je cistina cijeloga života preda mnom na dlanu, da gledam natrag i pred sebe u bezdan. Dragi je ostao u Ljubljani. U sljedece tri godine nece me nijednom nazvati. Da mi je netko ukazao na to toga trena, vjerojatno bih mu se nasmijao u lice. (Kao izliku je uvijek navodio, da sam ja otišao od kuce.) Moje povjerenje u njega bit ce neupitno, dok me ne bude (na)pustio, putem telefona, otišavši na more s drugim. U Londonu živim kao redovnik, medu rijekom ljudi, gdje ti se nitko ne obrati i ne upita, tko si, kako si. Prostor s dubinom vode usred oceana uznemiruje. Prtljaga iz Ljubljane je stari otpad i težinom iskustva me pritišce k tlu. Polagano me iznutra izjeda: možeš otici na drugi kraj svijeta, pred sobom nikada uistinu ne pobjegneš. Dimna zavjesa Proklinjem onaj dan, kad sam ga prvi put sreo. Nakon što se razdvojimo, brojim dane, kada cu ga opet vidjeti. A kada smo zajedno, brojim dane, kada nece biti ovdje. Tako je to. Osjecam se kao na vrtuljku strmoglavih uspona i naglih padova, da mi se vrti. Ponekad je nered tako nesnosan, i pomislim, da cu povratiti. Ne znam, borim li se s vjetrenjacama požude kao don Kihot, ili sam zaljubljen u njegova obrijana muda. A on o mojoj smetenosti blaženo nema pojma. Ujutro odlazim i znam, da ga više necu vidjeti. U dizalu me hladnokrvno izaziva i rukom nabija u medunožje. Jer misli, da je sve zajedno tek nedužan seks. A u meni se konfuzno podiže: ‘’If only, if only!’’ Shizofrena Ne podnosim više njihova pretvaranja, da živim sam, a ti (kao zapravo) ne postojiš. Tek povremeno mi ukažu cast pitanjem, kako si. I to bi trebalo biti dovoljno. Neprestano ponavljaju, da me (naravno) vole, a ujedno namiguju, da ti ne pripadaš našim emocionalnim igrama. Kako bi sve moglo biti jednostavno; kad bih samo htio živjeti svoj neuspjeli život – u tudini. No ja ne znam prestati. Vucem te sa sobom i strašno im idem na živce s tim svojim pokazivanjem. Kao da ne vidim, gdje žive, a drugi im se (vjerojatno) zbog pedera u obitelji smiju. (pjesme iz zbirke Poklon, 2006) Pod nogama smo si izmaknuli tlo; s tobom klizim po izbocini i hvatam se, jer se kotrljamo kao dva iskorijenjena glupana u nered izgnanstva * Decki se drže za ruke u šetnji Hampstead Heathom; njihova provokacija pogledava se s osmjesima prolaznika, i razbijenim zubima za uglom u blatu * Svaki dan ga vidim izjutra na putu na posao, a njegove oci nikada se ne susretnu s mojima; sutra cu se praviti, kao da ga nema, kad bude naišao * Izazovno ga ošinem pogledom. Uzvrati mi, kao da sramežljivo kaže: Ne, ja nisam gay. I nestane iza ugla. Volio bih mu reci: To prenemaganje je posve nepotrebno (pjesme iz zbirke Kristali soli, 2010) Poljubac Posve si mi blizu i svaki trenutak te mogu poljubiti I ustrajno te ljubim kako bi usnice upamtile sladak miris tvog drhtaja zauvijek Takoder tada moj mili kada budeš kraj mene zauvijek na drukciji nacin Alegorija bez morala S pogledom žudnje još uvijek spaljuješ leptire išcekivanja na mojoj koži Kako mi gore dlacice i pupaju bradavice sa sjecanjem na proteklu noc Debeljuškasti Bakho smušeno nas promatra plivajuci u bazenu vecernje svjetlosti preživa cudo blistanja koje mu svjedoci Pjesnik u velegradu Umjesto da neodložno opjevam požudu tijesno pripijenih hlaca i pohote raskopcanih košulja koje proljetno bujaju na pješackim prijelazima hodam svijetom bez olovke u džepu Ma kakav pjesnik Hafisov nagovještaj Jednoga dana si odlucio da ce se prica razviti u smjeru gdje je teško razabrati znacenje tvojega smijeha Otišao sam na put i tek na odlasku u suprotnom smjeru mogao sam ti se istinski približiti (pjesme iz zbirke Gradim gradove, 2015) Jutro je obecavalo žarke suncane kugle, koja se kotrlja niz brdo do naše kuce. U pustopašnosti sam povukao pokrivac s tebe. Tvoje na­rasle grudi podizale su se i spuštale izmedu plitkih udisaja i izdisaja. Otkrivali su ranjivost, koju nisam ocekivao. Iznenada zadrhtiš od hlad­noce i na raspremljenoj se postelji naglo okreneš. Ispružen si šaptao u dlanove, kao da ih želiš zagrijati, no nisam cuo, što govoriš. * Ruke. Tvoje izdajnicke ruke. Posvuda za sobom ostavljaju nevidljive tragove. Lijeno je dodirivanje tvojih dlanova. Cvorom stisnutih šaka na ustima me guši, da ne mogu vikati. Pohotu miješam sa svojim slje­pilom. Radije klizni u mene i nastani se u donjim prostorima, gdje uz zidove obitavaju ostaci jezivih strahova iz djetinjstva. Udi, dakle, ako se usudiš. * Obrijana glava odmara se uz moju. Nevidljivom kretnjom pokušam uhvatiti izdisaj nakon izljeva. Zraka prodre kroz prorez medu zavjesa­ma, duž police. Gipki šakal ustane i izade iz ležaja. Medu plahtama je iza mene otisak krhke sjene. Na hodniku mi otme i zadnju rijec. U zraku lebde niti oštrog mirisa i polako se spuštaju na moje drhtece tijelo. * Gustocom svoje prisutnosti uznemirio si košcicu moje biti. Možeš izbjeci brbljanje sumanutog ludaka i prezirati moju zaslijepljenost. Podsmjehuj se postaranim rukama, koje su željne tvoje bezbrižne go­lotinje. Sve to je bez znacenja; ustrajno te pratim tako daleko, gdje vatra upija svjetlost, a do nas ne može doprijeti smrtni dodir. * Cini se, da jedan prema drugome zapocinjemo putovanje svaki put sa suprotnih strana. Zagrli me, zahtijevaš poput djeteta s molecivim pla­cem, a ja bih najradije pobjegao. Što god su vec ucinili s tobom i što god su vec ucinili sa mnom, svaki završava put udarcem. Spuštenih mi ociju prigovaraš, da si odvažniji i ne odustaješ. Ja uglavnom krvarim. * Nespremnoga me svojom dobrostivošcu svaki put iznova zatekne zagrljaj ustalasane tišine. Samoca je zrcalna slika blizine. Ponekad je bolje osjetim i još snažnije, kad spavaš sam, udaljen i iscrpljen u dru­gom prostoru. Kao i onda, dok tvoja prazna usta gotovo doticu napete membrane moga unutrašnjeg uha i ustrajno šutiš. (pjesme iz zbirke Slijediti neizgovoreno, 2018) Preveo Romeo Mihaljevic Suzana Tratnik (1963) diplomirala je na studiju sociologije i ma­gistrirala s temom iz antropologije spolova. Živi i radi u Ljubljani kao književnica, prevoditeljica i novinarka. Suosnivacica je lez­bijske skupine LL u Ljubljani 1987. i suradnica Festivala LGBT fil­ma. Objavila je sedam zbirki kratkih proza, tri romana, slikovnicu za djecu, monodramu Ime mi je Damjan, radioigru, dva strucna rada o lezbijskom pokretu u Sloveniji i o lezbijskoj književnosti te memoare Lezbijski aktivizam po koracima (2013). 2007. je pri­mila nagradu Prešernova sklada za književnost, 2017. nagradu Novo mesto short za kratku prozu, a 2018. nagradu Desetnica za najbolji roman za mlade. Njene knjige i kratke price preve­dene su na više od dvadeset jezika, a prevela je veci broj djela britanske i americke proze te strucne literature. U prozi Suza­ne Tratnik ispreplicu se dvije središnje teme: sudbine marginalnih životnih egzistencija u suvremenoj urbanoj obitelji i pogled na djetinjstvo u jugo­slavenskim socijalistickim 60-im i 70-im godinama. Prijevodi na jezike bivše Jugoslavije: Ime mi je Damjan, Deve, Beograd, 2005; U svojem dvorištu, Kontra, Zagreb, 2011; Do svojot dvor, Templum, Skopje, 2013; Ime mi je Da­mjan, Sto slovanskih romanov, Arhipe­lag, Beograd, 2014; Se vikam Damjan, Blesok, Skopje, 2018; Tombola ili život!, Arete, Beograd, 2018. diskrecija zajamcena Krenula sam po utabanoj stazi koja se spuštala izmedu trav­njaka i u daljini skliznula medu zbijenom šacicom seoskih kuca. Tamo bih morala skrenuti lijevo. Tako je rekao prijatelj koji me je ostavio ne­daleko od odvajanja za autocestu i odvezao se dalje. Još uvijek sam se osvrtala za njegovom plavom cetvorkom i razmišljala da li bi me još vidio ako bih mu pocela mahati, da li bi mi još zaustavio ako bih se iznenada predomislila. Uvjerila sam se da je prekasno i usmjerila svoje misli naprijed, nizbrdo po stazici izmedu travnjaka. Kad skreneš lijevo vec ceš nekoga sresti tko ce ti pokazati kucu od Korošaka, pisalo je u pismu, a ako nece biti nikoga, podi još malo naprijed preko potocica i tamo je naša kuca. Njezino pismo sam vec više puta procitala – i na travnjacima sam ga izvukla iz džepa – i pokušala raspetljati još više nego što je bilo napisano; stil pisanja i gramatickih grešaka, sitan, u desno nagnuti rukopis što podsjeca na pravilna, ali bezizražajna slova iz prve školske citanke. Prije nego što sam stupila na mostic preko suhog korita, sta­la sam uz deblo koje me malcice sakrilo pred mogucim pogledima iz kuce na drugoj strani potoka. Još jedanput sam pogledala pismo i provjerila; kucni broj je bio zaista šest. Kao da to ne znam vec cijelo vrijeme, sve otkako sam prije dva tjedna prvi puta otvorila to pismo. Zatim sam se odvojila od debla omotanog s više plakata koji su najavljivali zabavu s poznatom hrvatskom pjevacicom u susjednom selu. Kad sam pozvonila ucinilo mi se da sam sasvim pogriješila, da sam morala negdje pogrešno stati i skliznuti u vremensku paralelu, zato mi baš ništa nece pomoci, iako su ime sela i kucni broj pravi. Kad je otvorila vrata i za sekundu ili dvije iznenadeno me gledala, bila sam vec gotovo uvjerena da uopce nece znati tko sam. Ali zatim se ucinilo kao da joj je nešto brzo preletjelo preko lica, u trenutku se opustila i dala mi ruku: «Oh, da, oprosti, sasvim sam zaboravila da je vec toliko sati – dva, zar ne? Manja.» To je bila Manja s fotografije, doduše puno milijeg izraza, ali ma­dež nad lijevom obrvom ne može se promašiti. Kao da smo bile svje­sne da nije pametno predugo stajati na pragu, poslije rukovanja nije odmah spustila moj dlan nego me je smjesta odvela u kucu. Ušla sam iza nje, razmišljajuci kada da joj postavim uljudno pitanje o izuvanju obuce, ali me vec prvi pogled na još nenamještenu kucu odvratio od toga. «Nismo još završili kucu. A ni ove godine nece biti dovoljno nov­ca …» Pitala sam se na koga je mislila s mi, kome se pribrajala. Cinilo se sasvim neobicno i pretjerano da na prvom susretu sa mnom razgo­vara s osobnom zamjenicom u množini. «Molim.» Pokazala mi je na stepenice bez ograde. «Samo na­prijed gore, samo je jedna soba. Hocu reci, sobe su, odnosno bit ce ih više, samo nema vrata. Da donesem kavu?» Kimnula sam glavom i popela se, oslanjajuci se na krvavo crve­ne cigle još neožbukanog zida. Medu razbacanom odjecom i djecjim igrackama sam ipak našla nisku kožnatu fotelju, bacila majice, košulje i brojne djecje podbradnike s fotelje jednostavno na pod i sjela. Soba koja je ocito jedina u kuci služila za boravak nije bila ništa manje u rasulu. Jedino što je svjedocilo o stanovanju i postojanosti bio je ogro­man ormar postavljen gotovo na sredini sobe, a iza njega je bila, spre­mljena u ogromnim vrecama i kartonskim kutijama, preostala imo­vina. Staklena vitrina u ormaru je izlagala pažljivo složene servise za caj i kavu, medu šalicama su se kreveljile sitne porculanske figurice balerina, vojnika i patuljaka, a na desnoj strani vitrine su bile pažljivo složene knjige, medu njima nekoliko svezaka zbirke sto romana i više romana iz serije doživljaja francuske junakinje Marianne. «Pazi, vruce je!» zaculo se sa stepenica. «Ostanite dolje u ku­hinji.» Manja je donijela ogromni pladanj s kavom, šecerom i mlijekom. Kad ga je odložila na stol, rekla je: «E, tako.» Konacno je bilo dovoljno vremena za zbunjenost. Odmah sam uzela šalicu kave, dolila malo mlijeka i pocela još vrucu srkati, pri cemu sam razgledavala po sobi i tako izbjegla susret s njezinim ocima. «Znam, jako je razbacano,» rekla je Manja koja je ocito pratila moj pogled. «Nisam stigla. Tek je nekoliko mjeseci kako smo se prese­lili. Nisam više na porodiljskom, a otkako opet radim nemam vremena za pospremanje.» Kimnula sam glavom. Nisam znala što odgovoriti. Možda ce se sada pokazati da je sve skupa zabuna, pa žena koja govori takve stvari nije mogla dati onaj oglas. I prema tome pijem pogrešnu kavu i zaple­cem se u pogrešan razgovor. Razmišljam što bih još uljudno upitala. Ali njezin pogled je vec upiljen drugdje. «Nisam li vam rekla da ostanete dolje?» Okrenem se, iza mene stoje dva djeteta, trogodišnja djevojcica prljavog lica i kakvu godinu ili dvije mladi djecacic sa šmrkljem ispod nosa. Nasmiješim im se i zatim se u neprilici opet okrenem domacici, nikada ne znam što raditi s djecom. «Otkada su dvoje, još je gore,» kaže Manja. «Hocu reci, sada stvarno ništa više ne slušaju.» Na ponovnu molbu da idu dolje u kuhi­nju, pritajeno se odšuljaju dolje po stepenicama. «Tvoja pisma zaista volim citati,» iznenada skrene razgovor kao da joj je sinulo kroz glavu da posljednji autobus iz tog sela vozi vec za nekoliko sati. «Da, s veseljem sam ih pisala,» bez razmišljanja odgovorim. Ako je vec jin, neka bude još i jang. «Dosad me još nitko nije posjetio.» Manja si pripali cigaretu i glasno puhne dim. Ponudi još i meni. «Nijedna koja se javila na moj oglas dosad još nije došla k meni. I ja nisam nikoga posjetila. Nijednu.» «A zašto ne?» upitam iako je jasno da odgovor za nijednu od nas dvije uopce nije važan. «Ne znam. Nemam vremena. A ponekad mi nedostaje hrabrosti. Zapravo nisam nikada stvarno sama doma.» Pokušavam svaki put slagati njezine izgovorene rijeci onima koje je pisala. Znam što sam. Samo to hocu biti. Nije još prekasno. Za nju je ocito bilo jako važno da si potvrduje identitet. Samo jedanput, no, dva puta ako racunam još i susret sa strankinjom na maturalnom izletu, sam spavala sa ženom. Nije bilo slucajno. To nije bilo nešto što bih mogla zaboraviti. «Potrebno je uzeti si vrijeme,» kažem i prvi put u životu mi je ja­sno da te rijeci u pocetku nisu bile floskula. Iako ne mogu stvarno znati jer na samom pocetku nikada nisam pokraj. «Znaš da sam udata, zar ne?» Kad se njezine izgovorene rijeci pokriju s onima iz pisama, iznenada smo jako udaljene. Svijet, izgra­den iz pisama je rasplinut, tjelesna blizina tako ocigledna i teška. «A gdje je tvoj muž?» pitam protiv svoje volje. «Uglavnom na putovanju. Na brodu. Službeno.» Dok seže za cigaretom, ucini mi se da me želi dotaknuti. Svoj dlan sakrijem pod stol, njezin obuhvati punu pepeljaru i odnese u koš pokraj prozora. «A tako,» kažem u njezina leda. Sada žalim što me nije dotaknula. Iz tog sela vjerojatno vozi samo jedan autobus dnevno. «Ovdje je covjek usamljen, hocu reci, ovdje si usamljena,» kaže kad ponovno sjedne. Svoj stolac pomakne bliže k meni: «Ako si – ta­kva.» Slegnem ramenima. «I u gradu si usamljena. Hocu reci, ja sam takoder usamljena. U gradu. No, ne uvijek.» Nakašljem se, izgovaranje rijeci mi iznenada predstavlja strahovit napor. «Stvarno? Ali ja cak nemam s kim razgovarati.» Manja osramo­ceno sagne glavu. Kao da se uzalud otkriva strankinji. Sada ju primim za ruku jer mi se cini da moram nešto ispravljati. Njezina tanka ruka je hladna i ukocena od straha zbog išcekivanja. Drugom rukom seže pre­ma meni, kao da ce me zagrliti, ali njezina podlaktica samo za nekoliko sekundi preleti po mom vratu. Zatim ju spustim, nekako se otresem njezinog, sada vlažnog dlana. «Vjerojatno sada nema nijednog autobusa,» kažem. Bojim se da cu joj nešto dati, neka lažna obecanja. Užasavam se skrivenih lezbijki. Njihovih muževa u sjeni, njihove drage djece, hrpa obiteljskih nasli­jedenih knjiga u vitrinama iz kojih iskacu naslovi Kristina, Lauransova kcerka i Bijeli tulipani i Vaš zajednicki brak, njihovog života u poludo­vršenim kucama, njihovih sjecanja na gola ženska tijela sakrivena u mraku, njihove prikrivene cežnje. Ugasim cigaretu i ustanem. I Manja ustane, naglo, polije svoju šalicu kave, pride k meni i zgrabi me za lak­tove. «Znaš zašto me još nijedna nije nikada posjetila? Zašto se još s nijednom nisam sastala?» upita me. «Ne znam. Zašto?» «Zato što mi još nijedna nije pisala takva pisma kao ti. Nepre­stano ih citam.» Poljubim ju. Drukcija je od drugih, kažem si. U kljucnom trenutku se ne žali nad usamljenošcu. Ne zaklinje se ni na vjecnost ni na jedin­stvo. Ne moli, uzima. Ne vrati mi samo poljubac. Vrati mi sve. Autobus je otišao deset minuta prije što je i tako karakteristicno za seoske autobuse. Baš dobro da sam bila tamo vec pola sata rani­je. Radujem se jer me nije pratila. A i njoj je laknulo jer nije trebala sa mnom pred pritvorene oci okolnih kuca. Razmišljam da je bilo tako dobro. Da je bilo sve kako treba. Cežnja za trenutak utažena, usamlje­nost opozvana, višeput. Pa nijedna od nas i tako ne želi više, kažem si. Bar ne na istoj adresi. Ne trebam zapamtiti kucni broj. Niti više pisati. Uvijek nanovo ih izbjegavam, te skrivene i šifrirane sapfistice. Sapfina prijateljica, 24 godine, usamljena, s obavezom, traži sebi slicnu, jednako osjecajnu žensku dušu, za razgovor, razmjenu najskrive­nijih misli i moguc romanticni susret. Budi stara izmedu 25 i 35 godina, iskrena, samostalna i imaj razumijevanja. Alkoholicarke i avanturistice iskljucene. Piši mi još danas: diskrecija zajamcena. Prevela Ksenija Habek Slovenska LGBT književnost Slovenska LGBT književnost Slovenska LGBT književnost Vesna Lemaic Vesna Lemaic Vesna Lemaic Vesna Lemaic Brane Mozetic foto: Tihomir Pinter Brane Mozetic Brane Mozetic Brane Mozetic Brane Mozetic Milan Šelj foto: Peter Uhan Milan Šelj Milan Šelj Milan Šelj Milan Šelj Milan Šelj Suzana Tratnik foto: Nada Žgank Suzana Tratnik Suzana Tratnik Suzana Tratnik Lamija Begagic Lamija Begagic (Zenica, 1980.) Autorica dvije zbirke prica (Go­dišnjica mature, 2005., Jednosmjerno, 2010.), romana (U zoni, 2016.) i prirucnika za djevojcice Furam feminizam (2016.) u koautorstvu s Ma­rinom Velickovic. Pokretacica i višegodišnja urednica magazina za predškolce i prvacice Kolibric, clanica redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegi­jum i casopisa za feministicku teoriju i umjetnost Bona, stalna saradnica portala lgbti.ba i diskriminacija.ba, te pokretacica, sa kolegicom Bobom Dekic, online edukativne platforme za djevojcice i djevojke dobila.ba. Živi (od pisanja) u Sarajevu. gotovo – Gotovo! Budete li cule ijednog zovite pa cu vala i ja odmah ovdje pred vama progutat otrov! – hvalisavo i uz široki osmijeh kojim otkriva parodontozom nacete zube govori komšija Škrgo. Dada uzvraca poluosmijehom i pruža mu ruku u cvrst stisak. – Hvala, komšija, vidjet cemo hoce l se veceras moci spavati. – Ma nemamo šta gledat, cure! Spavat cete ko bebe! Komšija Škrgo sjeda, ispuši još jednu cigaru i posrce zadnji gut­ljaj jake crne kafe. Prokomentariše još jednom kako ce iduce sedmice doci da još malo dotjera živicu, pa pokupi kesu sa svojim stvarima i uz glasan pozdrav ode. Neko vrijeme u tišini skupljamo sude s terase i unosimo ga u kuhinju. – Hocu l nam smotat? – upita Dada nakon što smo i posljednju šoljicu spremile u perilicu. – Haj živa bila! – docekam široko raširenih ruku njenu ponudu. Pregrnemo dukserice preko leda i izademo opet na terasu. Šutimo i pušimo. Uprežem svu snagu da pogled držim visoko podignut, da gledam ispred sebe, u jele na brdu preko puta, u olistale vocke, u Dadinu ispucalu donju usnu, u dvije-tri zavjerenicke sijede u njenoj kosi. No, pogled, koncentraciji unatoc, bježi ka podu, ka plocicama terase na kojima se sve još crni od puhovih brabonjcica. – Hajde, pusti to sad – govori mi, jer naravno da je vidjela, Dada sve vidi - pomest cu poslije, kad popušimo. – Ma, opušteno, bona… – A jebiga, Hana, nemoj sad, znaš da smo morali… Bilo je neiz­drživo. Klimam glavom i prihvatam džoint koji mi dodaje. Predajuci mi ga, spušta dlan na moj i neko me vrijeme ceška po ruci. Ostatak veceri opet šutimo, a onda postaje sve hladnije i prešutno prelazimo u kucu. Mrak na planinu stiže prije nego li u kotlinu i u gradic u cija svje­tla s prozora dnevne sobe gledamo. Neko se vrijeme povlacimo po kuci, odgledamo pola epizode serije, završnicu neke dozlaboga dosadne utakmice, a onda Dada uzi­ma svoj strip, ja knjigu koju samo što nisam završila i, opet precutno, odlazimo u potkrovlje, u spavacu. Uši su nam velike, vece nego djecije oci u planinskom mraku. Ona kao cita strip, ja kao citam knjigu, a nijedno zasigurno ne razumije ni rijeci od svega procitanog. Ne cuju se. Fakat se ne cuju. Ne cuje se nijedan jedini korak, ništa od onog upornog i nepre­kidnog struganja kandžica po rešmi, po krovu, po drvenim gredama koje nam nocima, kako je ljeto pocelo, nije dalo spavati. Pocinjalo bi s prvim sumrakom i neumorno lupkalo, škriputalo i grebuckalo do pred zoru kada bi i oni, i mi, napokon zaspali. Da postoji efikasan otrov rekao nam je, naravno, komšija Škrgo. Brinuo je o kuci dok je još bila napuštena. Bivši su mu vlasnici povjerili kljuceve kad su odselili u inostranstvo. Po kupovini kuce, naslijedile smo nekako i starog cika Škrgu i imenovali ga doživotnim kucepazi­teljem. Ne cuju se. Nijedan jedini. Odustajem od simuliranja citanja i bacam knjigu na pod. Dada se trgne i odloži svog Gastona. – Zajebali smo, Dadi! Fakat jesmo. Daj da ga zovemo, možda se još šta može uraditi! Ustaje i grli me, a ja sjedim na rubu kreveta, obamrlo, ne trudeci se da zagrljaj uzvratim. Silazi dolje, cuje se otvaranje ulaznih vrata, pa neka lupa i buka vani. Uskoro se zadihana vraca držeci u ruci kesicu s otrovom. – Netaknut je! – govori i gleda me u oci. – Budalo jedna, cime si to uzela? I kako? – Ništa ne brini, nego šuti i slušaj – odgovara Dada pokazujuci kažiprstom ka krovnim gredama. Šutimo neko vrijeme, a onda se zacuje polako, pa sve jace prepoznatljivo škriputanje i tapkanje kandžica i nama se na trenutak, objema, ucini da smo kroz grede vidjele kitnjaste raskošne repice naših malih šumskih podstanara. – Jebote, kakve smo budale bile, kako smo mogle pomislit… Ubice! – …djecijeg lica! – dodaje Dada i smijemo se, uglas. – Noc ce opet biti burna, cini se. – Na šta tacno misliš kad kažeš „burna“? – pitam, a ona me po­gleda ispod podignute obrve grizuci donju usnu. Znam šta znaci taj pogled i munjevito svlacim pidžamu. Vodimo ljubav, škripe kreveti, podovi i grede. Na nesanicu smo, cini se, vec sasvim dobro navikle. Lamija Begagic Lejla Kalamujic Lejla Kalamujic je književnica iz Sa­rajeva. Rodena je 1980. godine. Za­vršila studiji filozofije i sociologije, na Univerzitetu u Sarajevu. Autorica dvi­je zbirke prica: „Anatomija osmijeha“ i „Zovite me Esteban“, te dramskog teksta „Ljudožderka, ili kako sam ubila svoju porodicu“. Kratke price i književ­ne osvrte objavljuje u casopisima, te na Internet portalima na prostoru biv­še Jugoslavije. Price su joj prevodene na nekoliko jezika. adino jato Iznad sarajevskog aerodroma avion niskobudžetne kompanije se su­dario sa jatom ptica – glasila je vijest dana. Putnici su prepricali da se prolomio jak udar, malo nakon što su se otvorila zakrilca. Ucinilo im se da se avion ruši. Bio je to strašan osjecaj. Nekima su suze udarile u oci, drugima su molitve izbile na usta. Brzo su reagovali stjuard i stjuarde­sa. S osmijehom saopštili da je stvar normalna – cesto se desi. Avion je sletio bez problema. Zracni je promet neometano nastavljen. * * * Oni koji ga znaju, istina površno, rekli bi: miran momak, pomalo nesre­den. Radi u tržnom centru na Ilidži, na odjeljenju pekare. Rijetko prica, ali uvijek uljudno pozdravlja. Zove se Ado. Život mu prolazi u malo ko­raka. Ali mu duša luta. Cesto zapadne u taj san. Krkace nosi majku. Ne zna kud, ali zna da ne smije stat. Besciljno hoda, a ona mu za potiljkom ponavlja: e, kakav bi’ ja život imala da te nisam rodila. Budi se suha grla. Znojan. Tad pomisli da je život mogao teci na sto nacina. Da možda ni otac nije moram otici na put, s kojeg se nikad nije vratio. Bilo je to davno. On ne pamti, a majka ne želi o tom da prica. Put je smrt. Kad odeš to je zauvijek. Život je ispao kako je ispao. Sami njih dvoje: ostarjeli sin i nepokretna majka. * * * Posao je naporan. Malo placen. Ali kao da ljudi danas imaju izbora. Ukrug se nižu isti dani. Doduše napredovao je do zamjenika šefa. Vodi smjenu i plata mu je porasla za osamdeset i pet maraka. Mnogo je ljudi upoznao za pultom. Mnoge i ispratio. Neke pod zemlju, a neke u dalek svijet. Njega je zapazio jesenas. Dolazio bi pred kraj radnog vremena po kifle. Najcešce pet zrna i kukuruzne. Bio je lijep i nasmi­jan. Dosta mladi od njega. Ime mu je Mirza. Završio je pravo, ali nema posla. Adi je rekao da drži golubove, pa je on nastranu poceo odvajati bajat hljeb. Pružio bi Mirzi zavezanu kesu, osmjehnuo se i rekao: za pti­ce. Mirza mu je bio zahvalan. Pozvao ga je da navrati, vidi jato i u njemu sigurno najboljeg Budimpeštanskog visokoletaca u gradu. * * * Sve je bilo s pola glasa. Poljupci, zagrljaji, orgazmi. Mirza je stanovao u potkrovlju porodicne kuce. Sprat ispod, njegov brat, snaha i njihove dvije kcerke. Adi nije bilo bitno da sreca bude glasna. Bitno je samo da je ima. A to su najsretniji mjeseci u njegovom životu. Dolazio bi poslije prve smjene. Satima bi ležali u krevetu i osluškivali golubove na tava­nu. U tom su se krevetu smijali i plakali. Kad je stiglo proljece, stajali bi pored otvorenog prozora, pušili i gledali u cisto nebo. A onda je Mirza rekao: – Ja više ne mogu ovako. Bilo mu je svega preko glave. Života bez posla. Ljubavi u sjeni. Tjesko­be. Straha. Poceo je pricati o Berlinu. Bio je gore dvaput. Jedan dobar prijatelj, tamo je vec godinama. Nedavno su se culi. Pomogao bi im. Primio ih kod sebe na mjesec, dva. Dok se ne snadu. Mogao bi im sre­diti i neke poslove na crno, za pocetak. A onda polako. Samo je nebo granica. Pricao je brzo i puno. Ado je pušio šutke i koji put klimnuo glavom. Bilo mu je jasno da Mirza vec dugo planira odlazak. Da je to njegova konacna odluka. * * * Na vezi se dugo vrtjela jedna te ista melodija. Ado je nervozno grizao usnu i hodao po sobi. Konacno se javila službenica. Govorio je pola­ko. Trudio se da sve natenane objasni. Bio je gotovo siguran da su to njegovi golubovi. Svaki na nožici ima crveni prsten, rekao joj je. Cijelo je jato registrovano. Ako treba, može izdiktirati i serijski broj svakoga. Službenica je zamolila da ponovo pozove kroz pola sata. Majci je prinio lijekove i cašu vode. U tanjir je izvadio dvije kutljace gra­ha, narezao hljeb, pa odnio na stolcic pored kauca. Za poslije. Zatim je ušao u svoju sobu, otvorio prozor i pogledao u nebo. Bilo je neceg okrutnog u tom ljetu. Zapalio je cigaru i ponovo birao broj na mobitelu. Nakon melodije, zacuo se isti glas. Da, vrlo je vjerovatno da su to nje­govi golubovi, rekla je žena. Ali kad je Ado zamolio da mu se dopusti da pokupi mrtve ptice, ona je sa žaljenjem ustvrdila da to nece biti moguce. Njegov ulazak na takav nacin na aerodrom smatrao bi se ile­galnim prelaskom granice. * * * Sati su sporo tekli. Druga smjene, puno posla. Posluživao je meha­nicki. Osmjehivao se i izvinjavao nestrpljivim mušterijama. A duša je lutala. Otišla u onaj dan kad su se rastali. Grlili se iskreno i snažno. Mirzi je došlo vrijeme da ide dalje, a on je morao ostati uz majku. Tako je ispalo. Bez ikakve ljutnje. Jedina briga pred polazak bila je šta s go­lubovima. Ado je dosta naucio o njima tokom tih mjeseci. Predložio je Mirzi da ih uzme. Na krovu garaže je podigao golubarnik. Sam ga je napravio. Mirza je otišao, a on je dobio svoje jato. Nisu potpuno izgu­bili kontakt. Ostali su prijatelji na fejsu i redovno jedan drugom lajkali statuse. * * * Izašao je oko jedanaest. Ulice su bile puste. Dobro je poznavao te­ren. Prišuljao se iza aerodromske zgrade. Preskocio je ogradu, izvadio kesu i upalio bateriju na mobitelu. Brzo ih je našao. Ležali su izvrnuti na ledima. Ukrucene nožice strcale su nagore. Jednu po jednu pticu je stavljao u kesu, kad je iza sebe zacuo: – Halo? Šta to radiš? Svjetlost mu je suknula u lice. Prišao mu je policajac. I njemu je objaš­njavao, sve natenane. Ali ovog nije bilo briga. Ucinio je prekršaj. Krajnje nelegalan cin. Sad slijedi hapšenje. Što je policajac bio glasniji, to se Ado više odupirao da cuje. Neka snaga stegla mu se u grudima. Na­stavio je skupljati ptice. Život, ipak, ne može teci na sto nacina. Njegov je takav, kakav je. Nikad nikom nije stajao na putu. Nicija smetnja nije bio. Ali sad su ga stvarno dotjerali do ruba. Teško je disao. Brada mu se tresla. Pod snopom svjetlosti trpao je golubove u kesu. Policajac se vidno zbunio: – Pa dobro, šta ce ti mrtve ptice?! – dreknuo je. Na travi ih je bilo još desetak. Mislio je da ce puci. Da ce neki krik ek­splodirati iz njega. Udahnuo je najdublje što je mogao. Pricekao koji tren, pogledao policajca, pa smireno rekao: – I mrtve su moje. Lejla Kalamujic Lejla Kalamujic Anes Osmic Anes Osmic (1991) je nastavnik, no­vinar, književnik i reditelj. Živi i radi u Sarajevu. tipicna vecera u predgradu Rominjala je kiša – spora, sitna, dosadna. Macak je lijeno zijevao pored kreveta. Ležala sam dva metra od slika na mobitelu muža – po­sljednjeg parceta istine. On je i tu nedjelju bio s Milanom na treningu. Ustajao vazduh u stanu krvnicki je gušio miris caja od jasmina pod mojim nosnicama. Tišina se oko mene razvlacila kao prijesno tijesto. Doci ce brzo i odmah me s vrata poljubiti u ivicu obraza, osmjeh­nut se osmijehom razigranog djeteta i meni ce iste sekunde biti jasno – koliko unatoc svemu – silno volim svog muža. Minute kao umorne kamile vuku se po sobi. I srce mi je trenutno nalik kakvom pustinjskom cvijetu kojem niti imam snage vode doliti niti ga do kraja išcupati. Zato umjesto u njega biram da gledam u pete – ostarjele i popucale. Doci ce za dvadeset minuta, da budem preciznija. Nikad ne ostaju duže od predvidenog. Moj muž savršeno rasporeduje svoje vri­jeme na nas dvoje – mene i poslovnog partnera Milana. Zakljucujem to dok uzimam strugalicu za pete u ruke, baš onu koju mi je Milan ku­pio na jednom od njihovih poslovnih putovanja. Kada su skupa, barem pomisle na mene, pa kupe neku sitnicu, baš divno od njih – zakljucujem stružuci sve oštrije pete piljeci u ostatke kože na peškiru. Perem pete nad kadom, mažem stopala kremom te kako više osjecam, a manje razmišljam sve sam sigurnija da to nisu crno-bijele stvari. Doci ce gladan i iscrpljen. Do vrata ce ga dopratiti Milan kako bi se pozdravio sa mnom. Uvijek je tako iskreno ljubazan i srdacan prema meni. Pozvat cu ga nocas na veceru. Narucit cemo nešto iz Vijetnam­ca. To moj muž voli da jede s nama dvoma. Sredena stopala, Mackov nezainteresirani pogled – soba bez odgovora. Na prozoru odraz farova. Vrata se otvaraju i cujem ih kako se smiju. Ustajem da vidim kroz prozor muža sretnog i veselog s drugim muškarcem. Na stolu ohladen caj, zaboravila sam skroz na njega. Milan se kao veliki cajoljubac šali, pa kaže da svaki puta kada neko ne popi­je caj do kraja u svijetu izumre po jedan jednorog. Moj muž, Vladimir, smije se kao i obicno njegovim tricarijama. Odem do toaleta da se umijem. Najedanput mi je hladno. Macak se mota oko nogu. Odgur­nem ga, zaskici. Zaticem ih u kuhinji kako biraju hranu za naruciti. Vladimir na­klatio lakat na Milanovo rame. Kikocu se kao mala djeca. Mogli smo, kaže Milan, pustiti neku muziku. Možda s radija – do­puni ga moj muž otvarajuci bocu vina. Sipa prvo meni, pa onda Mila­nu. Dobro je, barem sam toliko zaslužila na domacem teritoriju. Vrtimo stanice. Na jednoj zazveci reklama: Noblice, noblice sidite sa police… Zadržimo se na toj stanici raspravljajuci kako se ova reklama opet našla na radiju. Sjecaš se prvog dejta? – pita me Vladimir najedanput. Smijem se tupo, kao ne sjecam se, sve sam zaboravila, nema potrebe više ni da se sjecam, a slika kada na prvi dejt donosi noblice i kafu u termos boci, pa kaže Ajmo negdje u park nikad življa i jasnija. Tu sliku u meni prekida pjesma s radija: jer ti si sada znam više voleo njega, o zašto se ti i ja ne bi odrekli svega, jer ti si sada znam nje­mu prijatelj bio, ti ne bi zbog žene nikad druga izgubio. Svaki stih mi se zariva u srce kao tup nož i dok s radija cure posljednji taktovi pjesme zurimo jedni drugima u tijela koja drhture kao površina pudinga. Zrak u prostoriji nešto uhvatilo za gušu i ne pušta. Milan me pita da li mi je haljinu koju nocas nosim donio Vladimir s jednog od njihovih putovanja. Ovu? – pitam nehotice prolijevajuci vino po grudima. Njih dvojica se prestrave – kao da sam prosula krv, a ne vino. Okrenu glavu u stranu kao sujevjerne babe da ne gledaju u znak koji donosi sedam godina nesrece. Jesi je ti izabrao za mene? – pitam brišuci bezuspješno mrlju. Ja mu nikad ne bih dopustio da ti kupi nešto s takvim cvijetom – kaže Milan smijuci se. Moj muž se tako­der nasmije te doda da sam i sama bila preneražena tim nepotrebnim detaljem na haljini. Izustim da kažem kako Milan i ja ocito imamo isti ukus, ali umjesto toga s haljine boje senfa otrgnem veliki smedi cvijet i spustim ga na sto medu nas troje. Njih dvojica me zagledaju ozbiljno. Bolje? – pitam Milana. Bolje – odgovori i nekako teško uzdahne. Zvono na vratima – klopa. Milan skoci sa stolice. Ostajemo sami u kuhinji Vladimir i ja. Cas gledamo jedno drugo u oci, cas u pra­zno Milanovo mjesto za stolom. Pruža ruku prema meni i prstom la­gano kao da miluje kakav biljeg prelazi preko mrlje od vina na mojoj haljini. Milan ulazi s hranom, spušta je na sto, otpakuje i servira prvo meni, sebi, pa Vladimiru. Dospe nam i vina. Veceramo moj muž, njegov kolega i ja. Zalogaji spori i dugi režu tišinu na troje. Nije loše – kažem misleci na hranu. Nije, nije! – dopuni Milan brže-bolje misleci ne znam na šta. Onda zastane, spusti viljušku na sto, pogleda me. Podigne ot­kinuti cvijet sa stola te ga nježno zadjene u moju kosu. Pramen kose mi padne preko ruba obraza. Vladimir mi polako kao da je to trenutno najvažnija stvar na svijetu popravlja frizuru. Milan nam se osmjehuje, Macak mota oko stola – tipicna vecera u predgradu. Anes Osmic Anes Osmic Izdal: Škuc Zanj: Brane Mozetic Tisk: Mišmaš, 100 kom gratis CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 821.163.6-82 821.163.4(497.6)-82     POQUEERENA književnost : Sarajevo, 18.-20. 7. 2019 / Vesna Lemaic ... [et al.]. - Ljubljana : Škuc, 2019 ISBN 978-961-6983-31-0 1. Lemaic, Vesna COBISS.SI-ID 300670208